Reputacija 10

It's too easy!!!

  • Bodova 121.8
  • Analiza 16
  • Ocjena 573
  • Anketa 257

Analiza

Brojke govore: Karamarko neće pobijediti ne bude li kontrolirao medije

27.06.2015. 15:16, Što se događa u hrvatskim medijima? Koliko na medijsku scenu utječu predstojeći izbori?

Ideja kako novac kupuje izbore nije nova. Jedna je od onih koje se obično podrazumijevaju. Više novca za kampanju obično, ne i uvijek, znači i više minuta na televiziji, više članaka u novinama, više jumbo plakata na ulicama, više lokalnih opinion makera koji zagovaraju tvoju politiku, više volontera koji obilaze domove ili zovu ljude kako bi ih motivirali da izađu na izbore.

Ono što obično nije intuitivno je činjenica kako nisu svi kandidati jednako pogođeni ovom poveznicom između novca i broja glasova.

2012. američki Center for Responsive Politics, koji se bavi proučavanjem utjecaja novca na politiku, proveo je kontrolirano istraživanje na uzorku od 435 izbornih trka kako bi na temelju stvarnih podataka pokušao izvesti zaključke. Jedan od ključnih zaključaka je da ukoliko opozicijski kandidat ne uloži više novca u kampanju od trenutnog obnašatelja dužnosti ima male šanse za pobjedu. (thewire.com)

Podaci na temelju kojih su izveli te zaključke prikazani su na grafu. Plave točke prikazuju slučajeve u kojima je opozicijski kandidat pobijedio. Na x-osi je razlika u broju glasova, a na y-osi je razlika u količini uloženog novca u kampanju. Iako postoje slučajevi u kojima je opozicijski kandidat pobijedio i s manje uloženog novca očito je kako su takvi slučajevi puno rjeđi od onih drugih.

Logika je vrlo jasna. Kandidat na vlasti ima daleko više prostora za obrađivanje biračkog tijela. Osim priče koju može prodavati svojim biračima na raspolaganju mu je i jedan vrlo efikasan alat kojim opozicijski kandidat ne raspolaže. Može povlačiti konkretne poteze kojima utječe na svakodnevne živote birača. Kako se ti potezi često svode na preusmjeravanje javnog novca jasno nam je kako će ih birači doživjeti vrlo konkretnima.

Analizirajmo na trenutak prošle predsjedničke izbore. Oba kandidata potrošila su podjednako novca. Kolinda (50.74%) potrošila je 8.327 milijuna kuna, a Josipović (49.26%) potrošio je 7.986 milijuna kuna (gong.hr). Kako se radi o dva usporediva kandidata koja ne odskaču jako jedan od drugoga i s vrlo sličnim budžetima nije odmah jasno kako Josipović nije uspio kapitalizirati položaj koji je držao u tom trenutku.

Pogledamo li rezultate anketa nekoliko mjeseci prije izbora vidjet ćemo da se tada čak govorilo i o Josipovićevoj mogućoj pobjedi u prvom krugu (predsjednički-izbori.hr). Josipović je do tada vrlo efikasno koristio svoju poziciju u kampanji. Pred kraj kampanje stvari su se počele mijenjati. Kolinda i HDZ kvalitetno su odigrali igru do kraja, ali pobjedu su im prepustili Josipović i SDP. Josipović nije dovoljno realno percipirao situaciju oko sebe pa nije ni poduzeo sve moguće poteze koji bi ga možda ostavili na poziciji. Dopustio je da u ključnim trenucima razilaženje između njega i stranke postane sve očitije i izgubio je punu stranačku potporu bez da je na račun toga negdje drugdje skupio više glasova.

Približavaju nam se parlamentarni izbori. Milanović i SDP naučili su jako puno iz izgubljenih predsjedničkih izbora. Promijenili su retoriku, podijelili uloge i maksimalno koriste svoju postojeću poziciju. Inicijative, promjene i “odlučni” nastupi redaju se gotovo na tjednoj bazi. U ovom trenutku teško je jasno ocijeniti koliko postoji rezona iza njih, a koliko se svode na obično kreiranje ideje pozitivnog trenda. Plan za izbore vrlo je jasan. Bit će to bitka između dobra i zla. Očekujmo da će svi SDP-ovci koji imaju pristup medijima, što znači prvenstveno ministri, konstantno prikazivati Milanovića kao čovjeka koji “akcijama grabi prema naprijed”, a Karamarka kao osobu koja je zaostala negdje u davnoj i mračnoj prošlosti.

Što preostaje Karamarku? U utrci u kojoj raspolaže s jednako sredstava kao i Milanović, a opozicijski je kandidat, će izgubiti. Karamarkova prednost je vrhunska logistika. No ona je Kolindi donijela samo miminalnu prednost u odnosu na Josipovića koji je loše radio taj dio posla. CRM sustav s popisom svojih birača imaju i HDZ i SDP. I jedni i drugi će kroz svoje promatrače pratiti tko je sve izašao na izbore i onda one koji su ostali doma zvati i motivirati da se uključe. I tu će Karamarko biti bolji, ali to je sve zanemarivo u odnosu na oružje kojim Milanović raspolaže, a to su 5 mjeseci mandata koje će uložiti u to da sebe prikaže kao dokazanog reformatora.

Karamarko nema u rukama nevjerojatan gospodarski plan, jer takav ni ne postoji. Treba mu dobar plan, dobri gospodarski savjetnici i treba mu medijska snaga kojom može “raskrinkati” Milanovića. Birače kojima su jedino bitne priče o partizanima i ustašama već je osvojio, kao uostalom i Milanović. Dakle, treba se okrenuti onima koje zanima može li im život izgledati bolje u budućnosti. Milanović će gurati gomilu inicijativa do početka izbora, a Karamarko mora moći svaku “uvjerljivo” diskreditirati. “Uvjerljivo” znači stvoriti dojam u javnosti kako se radi o ispraznim i štetnim potezima nesposobne vlade makar neće uvijek biti lako donijeti sud o njima. Jedini način da se to napravi je kroz kontrolu medija.

Može li se medije kontrolirati? Mediji su tvrtke kao i sve druge, novinari su zaposlenici kao i svi drugi. Zaposlenik svoju plaću zarađuje tako da izvršava zadatke poslodavca, a poslodavac ispunjava ciljeve vlasnika. Ponekad se to svodi na objektivno informiranje javnosti, a ponekad ne. Čak i ako se u 99% slučajeva svi novinari vode načelima struke ostaje pitanje koliko veliki efekt se može postići s tih 1% ako uvijek odu na jednu stranu.

Vlasnici tvrtki obično kao krajnji cilj imaju novac, utjecaj ili kombinaciju te dvije stvari. Mediji već dugi niz godina nisu ulaganja od kojih se očekuje veliki novčani povrat, ali su i dalje centri utjecaja. Kada netko iz jedne sasvim druge branše kupi veliku medijsku kuću malo koji analitičar može tvrditi kako je to poslovno sasvim logičan potez ako ga se promatra kao izolirani slučaj. Ako ga se promatra kao kupovinu utjecaja na tržištu onda je to sasvim druga priča.

Analizirajmo što je sve Karamarku od medija na raspolaganju bez da preduboko zagazimo u obično špekuliranje.

EPH je jedna velika medijska kuća s velikim utjecajem. Vlasnik joj je jedan odvjetnik koji nema pretjerano mnogo iskustva u medijskoj industriji. Da li je kupio EPH zato što je htio izlet u neprofitabilne vode i da li otkaz Dežuloviću nešto znači ostaje da vidimo. Pretpostavimo za sada da ta osoba nije zaigrani milijunaš već da ipak ima neku ideju što će napraviti s tim utjecajem te da bi puno radije u premijerskoj fotelji vidio poznanika Karamarka nego Milanovića.

Druga velika medijska tvrtka je Styrija. Ne treba puno kopanja kako bi se došlo do vlasnika te tvrtke. Ukoliko odigra karte na pravi način Karamarku ni tu ne bi trebao biti problem pronaći zajednički jezik u borbi protiv većeg zla. Uz te dvije kompanije pokrio je sve najvažnije tiskane i online medije.

Problem su televizije. Milanoviću je daleko lakše vršiti pritisak na HRT nego što je to Karamarku i tu je pitanje što se može učiniti. Teško je obećavati pozicije dok pobjeda nije vjerojatna. I dok se u HRT-u sve uvijek svodi na bitku oko ugovora i fotelja vlasnici RTL-a i Nove reagiraju na novac. Ukoliko se značajan dio sredstava iz kampanje proslijedi na te adrese možda se može očekivati nekoliko bodova više, a svaki će biti bitan.

Pretpostavimo da je izneseno istraživanje točno i primjenjivo na Hrvatsku. Tada je jasno kako Karamarko kreće iz lošije pozicije. Kako on nije vođa koji inspirira svojim govorima tako je teško zamisliti situaciju u kojoj s malo medijskog prostora radi nevjerojatne stvari. Ne postoji ni gospodarsko čudo koje bi mogao otkriti i koje bi mu osiguralo fotelju. Vjerojatno će se fokusirati na svoja najjača oružja, a to je djelovanjem iz pozadine kreirati percepciju kako je on jedino logično rješenje za izlazak iz ove situacije. Za tako nešto dovoljno je diskreditirati Milanovića. Napraviti tako nešto, ukoliko mu sam Milanović ne pomogne, na neki redovan način je gotovo nemoguće.  Međutim kroz kontrolu tiskanih i online medija te neutralnu televiziju moguće je puno toga postići. Misliti kako Karamarko već sada ne radi na tome vjerojatno bi značilo ozbiljno podcijeniti njegove sposobnosti. Ukoliko se pokaže da je tako bit će vrlo zanimljivo gledati kako jedni zloupotrebljavaju vlast, a drugi percepciju objektivnosti medija u svrhe vlastitih kampanja, a onda naravno i promatrati utjecaj ta dva faktora na konačan rezultat.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (12)


Respektira (11): sposaric, Analyst, IDujas, Jung-fu, Losonsky, woody, siouxica, VeNLO, Dirk15, visitor, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (17)


Jedino HNS ima značajniji postotak donacija izvan proračuna, ostali su svi > 95% na proračunu. Emigrant 0 0 0


@Emigrant ... sve stranke nece imati jednaku kolicinu novca na raspolaganju zar ne? Analiza ne govori o porijeklu novca već o ovisnosti rezultata o ukupnoj količini novca na raspolaganju. Ne vjerujem ni da su Sinčić i Kujundžić potrošili po 8M kn. sthagon 0 0 0


Samo "respekt", ali ozbiljno sam se dvoumio (Ne) Slažem se! Sthagon je zanemario utjecaj društvenih mreža, portala, FB-a i sl. koji sve više utječu na glasački ustroj u nas. Radio, TV i tiskovine sve više gube utrku glede utjecaja na javnost. sposaric 0 0 0


Milanović se je kompromitirao glupošću te ne može ništa ispraviti u pet mjeseci kampaniranja, nadam se da je i njegovim biračima jasno. Žalost Božja je što smo prisiljeni glasovati PROTIV namjesto ZA, a sumnjam u boljitak i kada ovaj siđe sa trona! sposaric 0 0 0


@sthagon , "Crni Marko" neće pobjediti, jer su ga zeznuli Zokijevi amer savjetnici, savjetujući Zokija što ne smije raditi ! "Crni Marko" je propusti sve dobre šanse koje je imao da dotuče Zokija. Zoki mi je "pfuj", a "Crni Marko" 2xpfuj Laci 0 0 0

Analiza

TV sučeljavanja su u potpunosti razotkrila predsjedničke kandidate

23.12.2014. 09:44, Tko je je najbolje iskoristio TV debate i mogu li one promijeniti stav birača o kandidatima?

Strategije kandidata u sučeljavanjima otkrivaju kako je većina karata već na stolu i manevarskog prostora je još vrlo malo. Iako ishod još uvijek nije izvjestan nemamo se čemu radovati.

IVAN SINČIĆ

Splet okolnosti doveo je do toga da Ivan Sinčić upravo proživljava svojih pet minuta slave. Vrlo vjerojatno i posljednjih.

On je najviše izgubio sučeljavanjima. Iako će doživjeti kratkoročne pozitivne efekte činjenicom da se pojavom na televiziji uspio predstaviti i biračima koji ne prate internetske medije zauvijek si je zatvorio vrata prema nepovodljivim biračima. Cijela Hrvatska nadala se vidjeti hoćemo li napokon imati drugačijeg kandidata. Onoga koji bi možda mogao poljuljati i mišljenja unaprijed opredjeljenih te time doista imati šansu za osvajanjem potrebnog broja glasova.

Kada je napokon progovorio Sinčić je pokazao kako je doista drugačiji od ostalih, ali i da nažalost pripada u onu kutiji na kojoj piše klasični naivci. Pao je na isti onaj način kao i njegov prethodnik Pernar, u trenutku kada je napokon dobio pozornost i kada su napokon svi htjeli saznati što doista želi postići.

MILAN KUJUNDŽIĆ

Milan Kujundžić već je dosta dugo svjestan kako je bitka već odavno izgubljena. Niti jedna anketa, osim one koju je sam pustio u javnost, nije pokazala kako ima ikakve šanse zaprijetiti Kolindi. Birači su toga također svjesni. I to je to. Nema dalje.

Iako bi dominantna strategija u ovakvom trenutku trebala biti iskoristiti medijski prostor za vlastite dugoročne ciljeve on samo djelomično u tome uspijeva. Pakt o nenapadanju s Kolindom jasno daje do znanja kamo će usmjeriti svoje birače u drugom krugu samo je pitanje što je tražio zauzvrat.

Ono što je žalosno, a očituje se u žestini s kojom se obrušava na Sinčića, činjenica je kako se i dalje nada nekoj magičnoj karti koja bi sve mogla preokrenuti. Jasan znak slabosti, a vrlo vjerojatno posljedica nedostatka kvalitetnih ljudi u stožeru koji bi mu trebali pomoći izbjeći takve zamke.

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

Kolinda Grabar Kitarović kandidat je koji razotkriva svu lakrdiju hrvatske političke scene. Još uvijek postoji samo jedan zakon, a to je zakon "naših i vaših".

Svoj program svela je na jedno jedino obećanje, a to je da neće biti pasivna kao sadašnji predsjednik već da će odlučnošću i čvrstom rukom biti ključan faktor u oporavku Hrvatske. Odlično. Međutim zapela je već na prvoj stepenici.

U studiju s tri protukandidata nju se ni ne primjeti, a kamoli da se ikome uspjela nametnuti. Vjeruje li itko da ona može npr. posjesti Milanovića i Karamarka za stol i natjerati ih na konsenzus oko ključnih pitanja?

Lakrdija je u tome što iako su svi svjesni da ne može ispuniti ni tu jednu jedinu stavku svoga programa njene šanse za pobjedom iz dana u dan samo rastu. Jer ako ne želiš da njihovi pobjede glasat ćeš za Kolindu. Ništa nećeš dobiti, ali barem nisi izgubio.

IVO JOSIPOVIĆ

Ivo Josipović majstor je blefa. Na prvi pogled jedini je kandidat koji ima pravi program. Ima čak i taj zvučni termin "Ustavne promjene" koji se čini dovoljno zagonetan i moćan da bi možda i mogao osigurati gospodarski rast. Prvi objavljuje financijske podatke, ne divlja, lijepo se ponaša, polako, pristojno i razgovjetno govori.

No pokušajmo barem malo uprijeti prstom u tu kulu od karata. Čak i na prvi pogled lista donatora mora biti barem malo sumnjiva. Npr. pogledajmo tvrtku Internet Jelovnik d.o.o. (provjeri informacije) s jednim zaposlenim, prosječnom plaćom od 1,165 kuna i 2,173 kune dobiti koja je donirala 100,000 kuna (podaci od prošle godine). Je li tu nešto čudno? Ili npr. Trifolium d.o.o. (provjeri informacije) s jednim zaposlenim i 46,994 kn dobiti koja je također donirala 100,000 kuna. Od kojeg to viška? Je li to uopće zakonito?

Uvjerava nas kako je ispunio sva svoja predizborna obećanja te da više nije ni mogao jer predsjednik po svojim ovlastima više i ne može. U 5 godina napravio je ustavne promjene koje su kreirale pravni okvir za zatvaranje Sanadera. Dobro. Sada želi još pet godina za još niz ustavnih promjena. Zar to isto nije mogao napraviti kao običan saborski zastupnik za jednu zastupničku plaću? Da li nam doista treba predsjednik koji će nam konstantno govoriti što sve ne može i s pozicije predsjednika obavljati zadaće pravnika?

Josipović je majstor blefa i zbog toga može izgledati samouvjereno i samozadovoljno kao da samo još čeka proglašenje pobjednika. No on je svjestan da ukoliko ne pobijedi u prvom krugu u drugom je sve moguće. Zastrašuje ga činjenica da je sve svoje najbolje karte već odavno odigrao i da već dugo uopće ne ovisi sam o sebi.

ZAKLJUČAK

U ovom trenutku ključeve predsjedničkih izbora drži jedna jedina osoba. Tomislav Karamarko. Do sada se pokazao izrazito uspješan u razaranju svake alternative HDZ-u na desnici. Neki od poteza kojima je to osigurao su jednostavno genijalni. No za ovu pobjedu morat će napraviti nešto daleko teže. Morat će ujediniti i aktivirati desnicu. Bez obzira što je Kolinda svježe i prijateljsko lice svima je jasno kako je glas za Kolindu glas za Karamarka.

Iako vodi i čini se da sigurno korača prema pobjedi, Ivo Josipović u ovom trenutku zapravo samo sjedi i nada se kako i dalje dovoljan broj ljudi ne želi vidjeti Karamarka na tronu.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (17)


Respektira (12): micko3, Django, gogykiryales, VeNLO, Panter, Emigrant, ivan94, Losonsky, Niksodus, siouxica, visitor, draxy


Slaže se (4): Jung-fu, gogykiryales, Panter, visitor


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (5)


odlična analiza i odličan point!...pisali smo paralelno pa je i moj isti :)) visitor 0 0 0


Ovo me već zabavlja :) ... isti komentar kao i visitoru! Dodatne čestitke na "istraživačkom novinarstvu" za Josipovića ... ako je tvoje istraživanje. Vrijedni podaci! Panter 1 0 0


Već jutros bi porezna uprava morala biti na nogama i istražiti spomenute Josipovićeve donatore, a Jutarnji list bi morao na naslovnicu staviti jaguare iz tih firmi da je slobodnog novinarstva VeNLO 1 0 0


slažem se ogradom oko Sinčića, mislim da nije shvaćeno kako su ti momci s mreže u potpunosti ostvarili svoj cilj, cilj je bio medijska promocija a ne funkcija predsjednika i oko toga su uspjeli, mogućnost ulaska u politiku sada je zapravo izvjesna Jung-fu 0 0 0


Nisam znao da je i Karamarko predsjednički kandidata ?'?? Laci 0 0 0

Analiza

TV sučeljavanja su u potpunosti razotkrila predsjedničke kandidate

23.12.2014. 09:44, Tko je je najbolje iskoristio TV debate i mogu li one promijeniti stav birača o kandidatima?

Strategije kandidata u sučeljavanjima otkrivaju kako je većina karata već na stolu i manevarskog prostora je još vrlo malo. Iako ishod još uvijek nije izvjestan nemamo se čemu radovati. IVAN SINČIĆ Splet okolnosti doveo je do toga da Ivan Sinčić upravo proživljava svojih pet minuta slave. Vrlo vjerojatno i posljednjih. On je najviše izgubio sučeljavanjima. Iako će doživjeti kratkoročne pozitivne efekte činjenicom da se pojavom na televiziji uspio predstaviti i biračima koji ne prate internetske medije zauvijek si je zatvorio vrata prema nepovodljivim biračima. Cijela Hrvatska nadala se vidjeti hoćemo li napokon imati drugačijeg kandidata. Onoga koji bi možda mogao ... više >

10

sthagon

It's too easy!!!
  • 12
  • 4
  • 1
  • 5

Analiza

Tri razloga zašto Josipović nikada neće biti veliki predsjednik

21.11.2014. 17:47, Nakon chata s Josipovićem: Je li ispunio obećanja i zaslužio drugi mandat?

Ivo Josipović bez sumnje je kvalitetan i sposoban političar. Jedan od rijetkih. Bio bi idealan savjetnik, zamjenik pa možda i vršitelj dužnosti predsjednika. Ono što nije i ne može ni postati je idealan predsjednik jer:

1. slabo razumije građane
2. nije lider
3. ne napreduje

Gostujući na chatu Barometra Ivo Josipović uspio je pobijediti u bitci. Nije spomenuo niti jedno konkretno ime, nije priznao niti jedan propust, uspio je ispričati priču o nevjerojatnim uspjesima i u isto vrijeme vješto izbjeći bilo kakvu logičku zamku. Pročišćeni transkript koji je izašao nakon chata otkriva kako su bila postavljena neka teška pitanja i kako je na njih uspio dati više nego zadovoljavajuće odgovore. PR tim, koji je u tom trenutku sjedio pored njega, mogao mu je samo čestitati "Ivo, sjajan ste polemičar. Sjedite pet!".

Josipović je uspio u još jednoj zanimljivoj stvari. Jedini je gost chata na Barometru koji je to iskustvo uspio pretvoriti u najmanju ruku neugodno. Tema chata bila je "Zaslužuje li predsjednik još jedan mandat?", a plan vrlo jednostavan. Što je do sada postigao, što je moglo bolje i na kraju što smatra da može postići u novom mandatu. Ideja je bila prepustiti palicu predsjedniku kako bi kroz njegovu priču uspjeli uhvatiti izbliza djelić njegove osobnosti te shvatiti što on smatra važnim, s kakvim se problemima susreće, kakva su bila njegova očekivanja, čemu teži, što ga je iznenadilo i sl. Dakle, trebalo se raditi o klasičnom neformalnom i ugodnom druženju. Uslijedio je hladan tuš.

Bilo je za očekivati da ćemo čuti kako je: osigurao ulazak u EU, zatvorio bivšeg premijera, spojio hrvatske tvrtke sa stranim partnerima, izmijenio Ustav, predložio nevjerojatne gospodarske mjere i općenito ispunio sva predizborna obećanja. Malo koji političar ne bi iskoristio priliku da pokuša na lak način i poskrivećki skupiti koji bod. Ono što je bilo šokantno je da je na pitanja o tome tko je još zaslužan za te procese i da li onda tvrdi da je to isključivo i samo on opetovano propustio navesti bilo koga drugog.

Pretpostavimo u ovom trenutku da je još poneka osoba sudjelovala u tim procesima. Zašto je problem kreditirati tuđi rad? Hm... znamo li i jednog velikog modernog lidera koji bi tako postupio? Nije li to samo znak nesigurnosti i limitiranosti?

Predsjedniče da li ste mogli i bolje? Naravno da nije mogao bolje kada je ispunio sva predizborna obećanja i kada ima podršku 70-80% birača?!

Javnost ima osjećaj da ste pasivni i nekonkretni bez obzira na tešku situaciju u državi. Kako možemo govoriti takve stvari kada mu ljudi vjeruju i vole ga. Ne bi to radili da nema rezultata pa sve ankete to potvrđuju. Kud ćemo konkretnije od sklapanja poslova za hrvatske tvrtke, uvođenja hrvatske u EU i izmjene Ustava.

Predsjedniče, ali od toga svega u Hrvatskoj nitko bolje ne živi! Bezvezno pitanje jer ne može ni predsjednik sve sam pogotovo jer gospodarstvo nije u nadležnosti predsjednika. Bez obzira što to nije u njegovoj nadležnosti i što nije nikakav ekonomski ekspert svejedno je našao vremena i za sastaviti 20 spasonosnih mjera za hrvatsko gospodarstvo. Stvarno?!

Možemo li nakon ovoga tvrditi da predsjednik razumije kako je građanima i da realno sagledava situaciju i svoje djelovanje u njoj? Ako predsjednik već nema ovlasti da provede reforme nije li onda nužno da se ponaša kao kontrolni mehanizam? Za biti kontrolni mehanizam čini mi se vrlo bitnim moći realno sagledati širu sliku.

Zanimljivo je i kako bi se predsjednikovi rezultati na anketama mogli drugačije interpretirati. Trenutno vodi mrtvu utrku za prvo mjesto na listi s osobom koja je Hrvatsku do sada zadužila jedino neuspješnim zapošljavanjem preko veze i uštedom na jednoj ministarskoj plaći. Predsjednik je izvukao jako puno relevantnih zaključaka na temelju te liste, a koliko možete vi?

Što ćete napraviti u idućem mandatu ako ga osvojite? Ustavnim promjenama će natjerati Vladu na reforme, a sve što za ustavne promjene treba je osigurati politički konsenzus velikih stranaka.

Analizirajmo ovaj potez. Vlada ima zakonsku osnovu i političku moć za provesti reforme, ali se boji da ne može osigurati podršku javnosti i odustaje. Predsjednik zna da su reforme nužne i navodno iza sebe ima 70-80% birača, ali ne odlučuje iskoristiti taj utjecaj kako bi osigurao povoljnu klimu za njih. To bi značilo izložiti se i zapravo testirati da li doista ima stvarnu podršku birača. Predsjednik ne odabire taj put iako je to najkraći put do nužnih reformi.

Josipović se odlučuje za strategiju izmjene Ustava za koju treba politički konsenzus iako je svjestan da do sada nikada nije uspio uspostaviti konstruktivan dijalog između Milanovića i Karamarka. Zašto ta strategija? Zato što on dobiva i u slučaju neuspjeha koji je realan i u slučaju uspjeha koji bi se možda mogao dogoditi. U slučaju neuspjeha uvijek će moći reći da je on bio za dijalog, uvažavanje, razmjenu mišljenja i konstruktivan pristup, ali su ga svi ostali sputali. Ako stvar nakon mnogo utrošenog vremena uspije, reći će kako je on postavio pravni okvir za sve dobro što je izašlo iz toga bez obzira što smo do toga svega mogli doći i puno ranije.

Zanimljivo je da je izjavio i kako će ukoliko ga ne podrže ići na referendum. Dakle, u maniri nekih od najvećih populista, pregazit će sve regularne procedure i dat će u ruke narodu da donosi odluke oko stručnih pitanja.

Ova strateška lutanja i pokušaji svođenja svakog problema u državi na Ustavnu izmjenu ili donošenje novog zakona ukazuje na to da je Josipović vrhunski u pravnoj problematici, ali da sve ostalo na silu pokušava svesti na taj isti problem. To ne bi bio problem u prvoj godini mandata, ali sada je vrlo jasan znak kako Josipović zapravo nikamo ne napreduje.

Osim smirivanja situacije u regiji svi ostali Josipovićevi uspjesi svode se na neki oblik djelovanja u pravnoj sferi. Svi njegovi neuspjesi poput nesposobnosti da se poveže s građanima, da ih inspirira i potakne ili oni poput nemogućnosti da utječe na političare pa makar i pritiskom javnosti posljedica su robovanja pravnim formama. Opravdavati se zavezanim rukama je nešto što si niti jedan predsjednik ne bi smio dopustiti.

Iz ovoga se nameće zaključak kako bi Josipović bio barem jednako efikasan kao ministar pravosuđa, a kako se od predsjednika zapravo očekuju neke druge stvari.

Da li je Josipović prije pet godina bio najbolji izbor i da li je to sada to je tema za neku drugu analizu. Činjenica je da nije i niti će ikada postati idealan izbor.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (10)


Respektira (9): ivan94, Panter, Alfonso, micko3, VeNLO, siouxica, draxy, IDujas, visitor


Slaže se (1): micko3


Komentari (13)


ne razumijem, stvarno mislis da se referendumom dobiva misljenje eksperta? da... legalno je odbiti operaciju, ali to te ne cini ni lijecnikom niti ikakvim ekspertom sthagon 0 0 0


ne razumijem više ni ja, kako smo s moje jedine opaske, da se predsjedničkom referendumskom inicijativom ne gazi regularna procedura, došli na posve drugu temu, jesu li birači eksperti ili nisu :) visitor 0 0 0


Dajte, molim vas. I ja zastupam potrebu donošenja novoga ustava. Ali ne onakvoga kakvoga sanja Josipović. Brisanje izvorišnih osnova, državni preustroj i uvođenje kancelarskog sustava. Treća Rh, a ne Druga , Sada smo u Drugoj Hrvatskoj ! Boljunac 0 0 0


O Josipoviću je šteta trošiti riječi, on je bio i ne daj Bože da ponovno bude jedna tragična izborna greška, kakve mi u Hrvatskoj nažalost često činimo. Laci 0 0 0


stha, ja sam krenuo od onoga da je politika ukratko rad za opće dobro, a ti da je političar ono što u Hrvtskoj zovemo političar! IDujas 0 0 0

Analiza

Tri razloga zašto Josipović nikada neće biti veliki predsjednik

21.11.2014. 17:47, Nakon chata s Josipovićem: Je li ispunio obećanja i zaslužio drugi mandat?

Ivo Josipović bez sumnje je kvalitetan i sposoban političar. Jedan od rijetkih. Bio bi idealan savjetnik, zamjenik pa možda i vršitelj dužnosti predsjednika. Ono što nije i ne može ni postati je idealan predsjednik jer: 1. slabo razumije građane2. nije lider3. ne napreduje Gostujući na chatu Barometra Ivo Josipović uspio je pobijediti u bitci. Nije spomenuo niti jedno konkretno ime, nije priznao niti jedan propust, uspio je ispričati priču o nevjerojatnim uspjesima i u isto vrijeme vješto izbjeći bilo kakvu logičku zamku. Pročišćeni transkript koji je izašao nakon chata otkriva kako su bila postavljena neka teška pitanja i kako je ... više >

10

sthagon

It's too easy!!!
  • 9
  • 1
  • 0
  • 13

Analiza

Sudac Turudić istaknuo se presudama u nizu "vrlo osjetljivih" slučajeva. Kada izjavi kako postoje snažni pritisci izvršne vlasti na sudbenu možemo biti gotovo sigurni da se u pozadini nešto događa i to ne samo u zadnje 2 i pol godine. Međutim, Turudić se nije zaustavio na komentiranju pritisaka na sudstvo već je javno istupio i to s vrlo jasnim i otvorenim političkim stavovima. U situaciji kada se Hrvatska nalazi u vrlo teškoj situaciji i kada veliki dio građana smatra da na čelu države imamo ljude s kojima nećemo daleko ostaje pitanje da li nam je Turudić svojim istupom svima pokazao pravi put?

Predstavnik sudbene vlasti ne bi smio politički istupati osim u slučaju krajnje nužde. Ovom analizom pokušat će se doći do zaključka da li je takva nužda postojala.

Dioba vlasti korištena je već u staroj Grčkoj, a sada je osnova većine modernih država. Dok su izvršna i zakonodavna vlast više (predsjedničke države) ili manje (parlamentarne države) razdvojene, sudbena vlast se gotovo uvijek drži potpuno neovisnom. To konkrentno znači da se organi sudbene vlasti ne smiju birati od strane organa drugih vlasti, niti jedni drugima smiju politički odgovarati. Motivacije je vrlo jasna, želi se osigurati jednaka primjena zakona na sve građane, bez obzira na političku ili neku drugu pripadnost.

Ako nam je već sada cijela sudbena vlast politički obojana onda kao država imamo mnogo dubljih problema. Pretpostavimo za sada da to nije tako i promatrajmo ovaj istup suca Turudića kao izolirani događaj.

Sudac Ivan Turudić državni je dužnosnik i time javna osoba. Slično kao kod predsjednika, premijera ili direktora neke tvrtke veći dio njegovog utjecaja na javnost posljedica je njegovog položaja i djelovanja u okviru institicije kojoj pripada, a ne njegovog privatnog djelovanja. Usporedimo li i rečenice "Turudić smatra" i "Sudac Turudić smatra" jasno je kako one nose potpuno različiti težinu i kako suca Turudića ne vidimo isključivo kao osobu već kao jednog od predstavnika sudbene vlasti. Kako sudac Turudić ne govori samo u svoje ime već i u ime sudbene vlasti tu onda postoje i neke stvari koje su zabranjene i neke koje se smatraju neprimjerenima. Naravno, sve do trenutka kada takvo djelovanje ili nedjelovanje ne ugrožava više državne interese.

Zamislimo jednu smiješnu hipotetsku situaciju. Sudac Turudić gostuje na nacionalnoj televiziji kao stručni analitičar. Na majici nosi veliku reklamu za tvrtku svoga prijatelja i u završnoj riječi dodatno pozove gledatelje da kupe proizvode ove tvrtke. U ovom slučaju bi se očito radilo o zloupotrebi položaja zbog promocije privatnih interesa. Takav postupak bi banalizirao i diskreditirao cijelo sudstvo. Ivan Turudić to nije napravio.

Zamislimo jednu drugu hipotetsku situaciju. Sudac Turudić tijekom gostovanja u Dnevniku uzima riječ i poziva javnost da na referendumu o braku glasa za opciju koju on smatra ispravnom. Ovo je nešto što smo zapravo doživjeli od brojnih javnih osoba. Vrlo zanimljiva situacija za analizu. Onaj dio javnosti čije se mišljenje poklapa s Turudićevim će ovo vidjeti kao herojski čin, jer je Turudić preuzeo odgovornost i javno istupio u obrani nečega u što i oni vjeruju. Oni koji se ne slažu s Turudićem bili bi izrazito ljuti, smatrali bi to zloupotrebom kredibiliteta jedne važne institucije za promociju privatnih stavova. Tražila bi se odgovornost nadređenih, a prozivala bi se i televizija koja je tako nešto objavila. Logika je vrlo jasna. Turudić nije ekspert za pitanje definicije braka i kao predstavnik sudbene vlasti trebao bi komentirati isključivo zakonski okvir, a svoje mišljenje izraziti prilikom glasovanja. Na isti način ni predsjednik države ne bi smio sugerirati građanima za koga da glasaju na parlamentarnim izborima. Ivan Turudić nije ni ovako nešto napravio.

Vratimo se našem slučaju. Sudac Turudić je u javnom nastupu iznio niz jasnih i vrlo otvorenih političkih stavova. Nešto što sucima nije dozvoljeno osim u slučaju krajnje nužde. Turudić nije stručnjak niti za ekonomska niti za politička pitanja. Ipak smatrao je da u ovom trenutku treba tako postupiti bez obzira što se njegov potez može percipirati i kao zloupotrebu položaja zbog promocije vlastitih interesa i interesa njegovih prijatelja.

Kako bi otkrili što je motiv u pozadini ove priče analizirajmo alternativne poteze koje je mogao povući.

Ono što većina osoba na sličnim pozicijama radi je da se u javnim nastupima drži okvira i zakona svoje struke. Privatno nastoje doprinjeti cilju za koji se zalažu, ali sve do granica do kojih to ne nanosi štetu instituciji koju predstavljaju. Na kraju glasuju na izborima i to je sve. Za nekoga tko možda smatra kako se hrvatska nalazi u pred-apokaliptičnom razdoblju i kako nas nedjelovanje može gurnuti preko ruba ovo nije ni približno dovoljno.

Najveći efekt Turudić bi postigao da je odstupio s mjesta suca i potpuno se posvetio političkom djelovanju. Svima bi bilo jasno koliko je riskirao i to bi svim njegovim izjavama davalo dodatni kredibilitet i težinu. Ne bi zloupotrijebio svoj položaj iako je mogao i ne bi omalovažio hrvatsko sudstvo. Sve bi ovo jasno govorilo o tome kakva je osoba. Prestao bi biti sudac, ali bi postao političar sa jako dobrom startnom pozicijom.

Sudac Turudić je nažalost izabrao treći put. Onaj u kojem ne žrtvuje vlastitu karijeru već "samo" vjerodostojnost sudbene vlasti. Na neki način to sugerira kako mu pravda i opća korist ipak nisu bili osnovna motivacija.

Možda se jednostavno radilo o navali ega kojeg je trebalo nahraniti u kombinaciji s osjećajem nedodirljivosti. Kako ne bi podcijenili Turudića uzmimo u obzir i mogućnost da sve to može biti dio jednog većeg plana koji će nam se tek kasnije otkriti.

Ukoliko ova analiza nije ispustila neki ključan detalj može se zaključiti da nije postojala "krajnja nužnost" te da su postojala i alternativna rješenja. To znači da se ne može jednostavno opravdati zloupotrebu položaja jednog predstavnika sudbene vlasti već na to treba nekako reagirati.

Svjesni smo činjenice kako su i suci samo ljudi te da se zakoni mogu vrlo često na više načina interpretirati. Kada suci ne bi bili potpuno neovisni svi bismo se opravdano bojali toga da nećemo dobiti pošten tretman u sudnici. Ne reagirati na Turudićev istup značilo bi dati legitimitet političkim istupima sudaca. Što bi dovelo do nepovjerenja u neovisnost sudstva. Nepovjerenje u sudstvo bi u konačnici proces donošenja presuda preselilo na ulice kao što je slučaj u nekim drugim zemljama.

U isto vrijeme Turudić je sudac koji se istaknuo presudama u nekim od najtežih slučajeva. Ukoliko iza njegovog istupa nema skrivenih motiva i ukoliko već nije "nadrastao" zakone i hrvatsko sudstvo, ne treba ga izgubiti. Dovoljno ga je vratiti u prave okvire na način koji će javnosti vratiti vjeru u neovisnost sudstva. Ukoliko iza svega ovoga ipak postoji veći plan, ne treba gubiti vrijeme ili osjećati grižnju savjesti. Treba ga osloboditi dužnosti, jer je već započeo karijeru negdje drugdje.

Da li nam je Turudić pokazao pravi put? Iako njegovo mišljenje dobro rezonira s mišljenjem velikog dijela javnosti, sudac Turudić nije napravio ni ono što bi napravio dobar sudac, ni ono što bi napravio dobar, zabrinuti političar. Sudac Turudić je samo pokušao demonstrirati kako je veći i od izvršne i od sudbene vlasti.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (9)


Respektira (5): Vjeran, visitor, IDujas, siouxica, Laci


Slaže se (2): Vjeran, visitor


Ne slaže se (2): Boljunac, bozidar


Komentari (11)


stalo do Hrvatske i Hrvata, od ovih u politici do svih "mamićevskih" mešetara, O.K. ? A većina kao bedaci glasuju za takve ?! Jesmo li mi blesav ili bolestan narod ? Laci 0 1 0


Laci, problem ove zemlje je što se svako malo, malo u opticaju pojavi Zdravko Mamić kao najveći problem u RH. Zdravko Mamić je bogati čovjek upitne pismenosti i neupitne bahatosti. TV snimke njegovih manifestacija veselja nikako i nikada ne zaslužuju IDujas 0 1 0


prve minute vijesti i naslovnice novina, ali su tamo redovito, često s autorskim dodacima raznih urednika, voditelja ili novinara koji su po svojim osobnostima često još gori od Mamića. IDujas 0 1 0


IDujas nije problem samo Zdravko mamić već likovi s CV slični njegovim, a usput rečeno zaboravio si ili namjerno izostavio napisati - upitno stečenog bogatstva , zar ne ? osobno mi s efućka za Zdravka Mamića, ali me iritira što je ovdje Laci 0 0 0


ovdje velehrvat, au Beogradu najveći rboljubac. Degutantno ! Laci 0 0 0

Analiza

Postoji pravedan sustav koji funkcionira, zašto ga ne kopiramo?

13.02.2014. 09:48, Treba li nam institut osobnog bankrota i kako ga konfigurirati?

Pitanje osobnog stečaja je pitanje reguliranja prava i obveza tri strane: države, banaka i građana. Prije nego počnemo donositi zaključke o tome da li nam treba i kako regulirati osobni stečaj bilo bi dobro da pokušamo razjasniti kojim mehanizmima do njega dolazi.

Osnovni razlog stečaja je nemogućnost vraćanja kredita. Čak i kada imate veliki telekom račun, otići ćete u banku, podići kredit, platiti račun i onda opet zapeti s vraćanjem rata kredita. Sustav je i osmišljen na način da se novac uvijek duguje profesionalcima za posudbu novca.

Kredit je genijalan alat, ali kao i svaki drugi alat može se iskoristiti za napraviti odlične i katastrofalne stvari. Krediti su oduvijek postojali i ne može ih se ukloniti. Ono što su države napravile je njihovo formaliziranje i standardiziranje kroz banke kako bi se izbjegli problemi koji nastaju kreditiranjima na nestandarnim ili ilegalnim tržištima kredita.

Dakle, imamo banku koja je profesionalac u izdavanju kredita. Banka procjenjuje rizik, investira novac na neko vrijeme, prikuplja novac i sebi zarađuje postotak. Država postojanjem banaka omogućava svojim građanima bržu reakciju, a u isto vrijeme izbjegava probleme koji nastaju kad ti isti građani posude novac na crnom tržištu. Građani u kreditima vide način da trenutno reagiraju na neku potrebu, a da cijenu te potrebe disperziraju na duži vremenski period.

Ako svaka od uključenih strana dobro radi svoj posao, onda je ovo odličan sustav u kojem svi profitiraju. Problem nastaje kad mnogo građana više ne može vraćati kredite. Pitanje je tko je u tom trenutku sve pogriješio i kako se trebaju raspodijeliti posljedice tih pogrešaka.

Krenimo s jednom mentalnim eksperimentom. Ako banka godišnje plasira 1000 kredita i od tih 1000 kredita jedan građanin više ne može vraćati kredit koliko je to veliki problem, tko je kriv za njega i kako bi ga se trebalo riješiti? To zapravo nije nikakav problem i nema krivca. Kad se novac posuđuje on se zapravo uvijek investira uz određeni rizik. Ako ti 1 investicija ne uspije, a na drugih 999 dobro zaradiš onda si napravio odličan posao. Što napraviti s ovom jednom osobom? Pretvoriti je u socijalni slučaj i onda natjerati državu da ti kroz neka socijalna izdavanja plati i za tu osobu? Ne, to je jednostavno bila loša investicija. Otpišeš je kao lošu investiciju, jer nitko ti nije kriv za nju, sam si je odlučio napraviti. Čovjeka pustiš na miru i kad ti sljedeći put pokuca na vrata da pita za kredit, zahvališ mu se i kažeš da smatraš da je to za tebe prerizična investicija. Otpisom duga, u ovom slučaju, banka se ne mora baviti ljudima na kojima ne zarađuje, država ne dobiva socijalne slučajeve, a građanin ima priliku za novi start uz znatno sniženu kreditnu reputaciju.

Ajmo sada na drugi eksperiment. Banka godišnje plasira 1000 kredita i od tisuća građana koji su dobili novac 500 ih više ne može vraćati kredit. Da li je to problem? Oh da, to je popriličan problem. Ta banka se odmah može zatvoriti ako na neki način ne naplati svoja potraživanja. Može ih ili utjerati građanima ili može dobiti neku pomoć od države. Prije nego zaključimo tko bi trebao podnijeti teret ove situacije, ajmo prvo analizirati koliko tko nosi odgovornosti za nju.

U prošlom eksperimentu smo zaključili da osoba koja dođe u banku pitati za kredit i ako joj banka odobri taj kredit nije nikakav problem ako je banka odradila svoj posao kako treba. Banka je procijenila rizik i zaključila da joj se isplati ići u to i dala je čovjeku novac. Ako ovaj slučajno ne može vraćati taj kredit nije bitno jer se banka naplatila iz svih onih drugih koji mogu.

Ako banka odobri gomilu loših kredita onda su analitičari te banke napravili veliki postotak investicija koje su propale. Tko tu gubi? Vlasnici banke gube, svi klijenti banke gube i država strašno gubi jer odjednom ima izuzetno kompliciranu situaciju na tržištu. Vjerojatno će se zatvoriti neke tvrtke, a mnogo ljudi ostati bez posla. Kako će država to riješiti? Sprječavanjem lančane reakcije. Zaštit će banku i dati joj alate da teret prebaci na građane koji su podigli kredit. Što je najgore u konačnici će se dobar dio tih dugovanja prebaciti na državu, jer će ovi građani postati socijalni slučajevi koji se više nikako ne mogu izvući iz dugovanja. Što imamo na kraju? Banke koje su napravile katastrofalan posao, ali ih država štiti. Građane s kreditom koji postaju socijalni slučajevi i porezne obveznike koji će podnijeti teret svega toga.

Treći eksperiment. Zamislimo da je država postavila pravilo da se loše plasirani krediti opraštaju građanima i da banka mora sama podnijeti teret svoga lošeg poslovanja. Što bi se događalo? Odobravalo bi se manje kredita, odobravali bi se niži krediti i krediti bi bili skuplji. Dobra stvar je što se dizanje kredita građanima više ne bi predstavljalo jednostavnim kao kupnja kutije cigareta. Dobra stvar je što se ne bi više plasirali visoko rizični krediti. Loša stvar je što bi krediti svima pa čak i onima koji će ih upotrijebiti za super stvari postali skuplji i nedostupniji.

Postoji rješenje, a to je individualiziranje uvjeta kredita kroz kreditni rejting. Što znači da prvo trebamo izgraditi instituciju kreditnog rejtinga kojom će se za svakog građanina moći pratiti njegovo financijsko poslovanje. U osnovi ima nekoliko izvedbi. Najjednostavnija je ona američka. Izbjegavamo cash transakcije i sva plaćanja obavljamo putem kreditnih kartica. Za svaku osobu se onda gleda koliko je puta kasnila s podmirivanjem dugova na kreditnoj kartici, koliki ima promet i sl. i onda se za svaku osobu izračunava na temelju pravih podataka koliko može dići kredita i po kojoj kamati. Nisko rizične osobe dobivaju veće kredite s malom kamatom, visoko rizične dobivaju male kredite s većom kamatom.

Od građanina se ne očekuje da bude stručnjak za procjenu rizika. On dođe u banku i pita što mogu dobiti, a banka kaže gle... na temelju naše ekspertize smatramo da je ovo što ti možemo ponuditi. Građanin na to pristane ili ne. Ako ne uspije vraćati kredit, proglasi osobni bankrot, uzme mu se nenužna imovina, oproste ostali dugovi i sruši kreditni rejting.

U ovakvom scenariju banku se tjera da odradi svoj posao kako treba i za to joj se daju potrebni podaci, prevenira se situacija u kojoj dolazi do raspada sustava kad će i država morati intervenirati, odgovorni građani dobivaju mogućnost da puno povoljnije dođu do kredita za kuću ili stan, neodgovorni nemaju mogućnost da se još dublje uvaljuju u probleme. I u konačnici što je najbitnije ne stvaramo socijalne slučajeve.

Za ovako nešto potrebne su ciljane infrastrukturne promjene. Za njih je potrebna snažna i sposobna Vlada. Kombinacija kakvu do sada još uvijek nismo imali.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (11)


Respektira (5): VeNLO, Losonsky, damica46, visitor, siouxica


Slaže se (4): Losonsky, miliwan, visitor, damica46


Ne slaže se (2): VeNLO, abakus


Komentari (22)


Banke nemaju problem pronalaska klijenata već problem potrebe dioničara da cijena dionica konstantno raste. To znači konstantno povećanje profitabilnosti poslovanja. Što znači konstantno tražiti nove prilike na tržištu. sthagon 0 0 0


S druge strane kredit nije luksuz. Slično kao i sa strujom ili benzinom imamo neelastičnost potražnje. Što znači da na malom tržištu postoji opasnost od dogovorenog monopola. Zbog toga se država miješa i ograničava profite. sthagon 0 0 0


Respekt je za izgradnju cijele jedne logike koja nema veze sa stvarnošću.Banke ne posuđuju svoj novac, niti SMIJU posuđivati novac klijenata. Banke posuđuju novac koji prije potpisa ugovora o kreditu ne postoji. VeNLO 1 0 0


VeNLO financijski instrumenti su još davno evoluirali iz ovih oblika o kojima pričaš. Tako da možda možemo pričati o tome kako je nekada davno kad je novac nastao bilo puno stabilnije, sporije i bolje, ali možemo se i vratiti u realnost. sthagon 0 0 0


Da, evoluirali su načini pljačke kojemožemo krstiti ovako i onako. Kad smo građani bez države, onda se s našim sudbinama može svatko igrati. No, tu 'realnost' neću braniti kao svoju ili se domišljati poboljšavanju pljačkaških modela. VeNLO 1 0 0

Analiza

Postoji pravedan sustav koji funkcionira, zašto ga ne kopiramo?

13.02.2014. 09:48, Treba li nam institut osobnog bankrota i kako ga konfigurirati?

Pitanje osobnog stečaja je pitanje reguliranja prava i obveza tri strane: države, banaka i građana. Prije nego počnemo donositi zaključke o tome da li nam treba i kako regulirati osobni stečaj bilo bi dobro da pokušamo razjasniti kojim mehanizmima do njega dolazi. Osnovni razlog stečaja je nemogućnost vraćanja kredita. Čak i kada imate veliki telekom račun, otići ćete u banku, podići kredit, platiti račun i onda opet zapeti s vraćanjem rata kredita. Sustav je i osmišljen na način da se novac uvijek duguje profesionalcima za posudbu novca. Kredit je genijalan alat, ali kao i svaki drugi alat može se iskoristiti ... više >

10

sthagon

It's too easy!!!
  • 5
  • 4
  • 2
  • 22

Analiza

Dobitna kombinacija: Bandić kao Karamarkov kandidat za premijera

06.01.2014. 23:57, Tjedna anketa/Kartice političara: Može li Milan Bandić postići uspjeh na nacionalnim izborima?

Na hrvatskoj političkoj sceni oduvijek je nedostajalo dobrih rješenja. No sada je nastao vakuum. Bivšoj HDZ-ovoj Vladi za vratom je uvijek puhao SDP. Činio se mlad, svjež i spreman povući prave poteze ako mu pružimo priliku. To nam je uvijek ostavljalo dojam kako imamo alternativu i kako su promjene moguće. Danas se taj isti SDP čini izranjavan, poražen i nedorastao zadatku, a mi više ne vidimo alternativu.

Nedostatak alternative stvorio je vakuum na političkoj sceni. Vakuum kod svih igrača s aspiracijama prema vlasti stvara nervozu, jer sada može doći do velikih promjena na pozicijama moći. Mali igrači vide priliku da napokon ugrabe veći dio kolača, a kod velikih je jasno da bi moglo doći do ozbiljnih promjena na čelu. Trenutno nitko ne dobiva. Pitanje je tko će prvi stvoriti dobitnu kombinaciju.

Svjetonazorska pitanja kao standardno gorivo na kojem su se pogonile kampanje napokon više nije najpotentnije na političkoj sceni. Građani polako postaju umorni od konstantnog rješavanja najbitnijih problema u svemiru poput: zdravstvenog odgoja, homoseksualnih prava, dvojezičnosti i sl. jer shvaćaju da bez obzira na ishod tih akcija sve uvijek ostaje isto. Zapravo ne isto, iz dana u dan sve nam je gore i gore.

Čini se kako će na sljedećim izborima dobitna parola biti: pustimo ideologije, vrijeme je da nešto stvorimo. Tko nam može prodati takvu parolu? HDZ u ovom sastavu ne može. SDP upravo zbog nesposobnosti na tom polju želimo maknuti s vlasti. U Čačićevoj glavi on je taj koji može čvrstom rukom voditi državu prema oporavku, ali javnost će u to teško povjerovati. Mirela Holy ostavlja dojam osobe koju bi se u idealnom svijetu možda i moglo podržati, ali ne sada, ne u ovako teškoj situaciji. Nikica Gabrić i ekipa oko njega prvi su shvatili što bi mogla biti dobitna formula i počeli su senzibilizirati javnost oko toga.

Pravi teškaš na tom polju je zapravo Milan Bandić. To je čovjek koji jedini može tvrditi vodio sam uspješno četvrtinu Hrvatske i zbog toga sam jedini kvalificiran reći da to mogu napraviti i s ostatkom. Koliko je istinita ta tvrdnja o uspješnom vođenju Zagreba zapravo uopće nije bitno. Bitno je kako to percipiraju birači. Zagrepčani su mu još jednom dali svoje povjerenje, a ostatak Hrvatske ionako percipira da se sve dobro događa samo u Zagrebu. Sigurno nije nelogično tvrditi da će dobar dio njih misliti kako su te dobre stvari rezultat Bandićeva rada.

Izbori su još daleko i svaki od navedenih igrača ima još dovoljno manevarskog prostora. Mali već sada moraju tražiti put do glasača kroz medije. Tu vjerojatno najlošije stoji Holy. Ako ne usvoji neku agresivniju strategiju vjerojatno će se morati zadovoljiti malom ili nikakvom ulogom. Čačić nosi sa sobom određenu težinu, ali na njegovu nesreću nema nimalo jednostavnu situaciju. Vjerojatno najbolja strategija za njega bi bila da se prvo primiri unutar stranke. Kako mu to nije u prirodi možemo očekivati da će pokucati na mnogo vrata i vjerojatno u procesu izgoriti. Kada bi svi ostali stajali na mjestu u odličnoj situaciji bi bio Nikica Gabrić. Već sada je pokazao da je sposoban privući određene medije na svoju stranu. Ako oni procjene da ima šanse postati ozbiljan igrač te ako je financijski dobro isplanirao svoju kampanju ima šansu postati relevantan. Njegov problem je što ovisi o uspješnosti drugih koji će se boriti za te iste glasače.

Bandić ima vremena. On je prepoznatljiv, njegove karte stoje na stolu, sve što treba napraviti je ne zeznuti nekom velikom aferom i sačuvati u rukavu još kojeg aduta. Kako se budu približavali izbori koaliranje s njim će se mnogima činiti kao izuzetno kvalitetna strategija. Trebao bi biti dovoljno mudar i znati da voditi državu nije isto što i voditi grad ma kako on velik bio. Za to će trebati odličnu i razgranatu logističku podršku. Koaliranjem s malim strankama neće doći do toga. One mu ne donose ništa što već sam ne posjeduje, a koalicija s njima mogla bi se činiti kao znak slabosti. Put prema vrhu naporan je i dug i ne vjerujem da Bandić želi izgubiti još jednom na samom kraju. Ako želi sigurno postati premijer, Bandić treba koalirati s jednom od velikih stranaka.

SDP će izgubiti sljedeće izbore, a trenutno nije jasno da li će ih HDZ dobiti. Povratak Bandića u SDP je moguć kada bi mu se ovi pokorili, a onda bi nastala čistka. To se neće dogoditi. Prvo, SDP je iznutra uvijek bio demokratska stranka koja neće trpiti još jednog autokratu. Drugo, SDP-u nije tako mrsko ni biti u opoziciji. Čak štoviše tamo se vrlo ugodno osjećaju i dobro će im doći malo odmora. Koalirati sa SDP-om, značilo bi vući gubitnike sa sobom.

HDZ je u vrlo nezgodnoj situaciji. Karamarko je izvor nervoza. Dovodi se Kolinda Grabar Kitarović, a još uvijek nije jasno na koju poziciju. Kaptol gradi i neke druge opcije i drži ih otvorenima kroz npr. Željku Markić. Kao da je svima jasno da s Karamarkom na čelu HDZ nema dobitnu kombinaciju. Puno je opcija dobrih za HDZ, a malo onih za Karamarka. Politički potez desetljeća s njegove strane bio bi obećati Bandiću premijersku fotelju, a zauzvrat tražiti prelazak u HDZ i prihvaćanje njega kao predsjednika stranke.

Bandić bi dobio najjaču mašineriju u državi, legitimitet, nove obožavatelje i što je najvažnije poziciju formalno najmoćnijeg čovjeka u državi.

Karamarko bi HDZ-u bi kupio osobu za koju bi veći dio Hrvatske povjerovao da može čvrstom rukom i radom izvući zemlju iz krize, a koja svojim stavovima ionako predstavlja desnu opciju, vratio bi naklonost Kaptola, vjeru birača i vjerojatno super uvjerljivo pobjedio na sljedećim parlamentarnim izborima. Ako još sklopi dobar pakt s Bandićem kojim će si osigurati poziciju time bi svima postalo jasno da je on najmoćniji čovjek iz sjene.

Kada bi se dogodila suradnja Karamarka i Bandića vrlo brzo bi nestale mnoge manje stranke s političke scene. Bandić je najveći laburist, najveći populist i najveći stručnjak. Sve bi to bilo upakirano u celofan domoljublja i hrvatstva, blagoslovljeno s najviše instance i popraćeno golemom euforijom kako je Hrvatska dobila najsnažniju opciju ikada. U Saboru bi sigurno preživio još jedino SDP na temelju svoga vjernoga biračkoga tijela. Ostali bi bili asimilirani.

Bilo kako bilo, ako bi se dogodilo bilo bi super zanimljivo :)

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (12)


Respektira (7): Heraklit, micko3, Losonsky, Mac316, abakus, siouxica, visitor


Slaže se (3): miliwan, Mac316, visitor


Ne slaže se (2): K_Miletic, abakus


Komentari (25)


@abakus, na stranu bandić, ali zašto bi najbolji put za hdz bilo radikalno desničarenje? zašto ne desni centar? siouxica 0 1 0


sio, morala bi mi prvo definirati pojam radikalnog desničarenja i desnog centra jer ne znam što to tebi znači. Lustracija nije radikalno desn. nego raščišćavanje s problematičnom prošlošću što bi trebalo biti u redu za svakoga, desnog ili lijevog. abakus 0 0 0


Respekt i pitanje, Nisam fan M. Holly ali stvarno ne vidim zbog čega je ona nepodobna za ova vremena, mene je fascinirala snagom i voljom da se bori za ono što smatra ispravnim (a i jest ispravno). Ja bih joj baš u ovim vremenima dao povjerenje. Heraklit 0 0 0


Ne znam koliki je raspon njenog znanja (ne pratim je, kako rekoh :)), ali sam uvjeren da je sposobnija od većine! A snagu i ustrajnost je definitivno pokazala. Dakle, što je diskvalificira??? Heraklit 0 0 0


Ne mislim da je nesto diskvalificira, bas naprotiv. Problem koji vidim kod nje je sto mislim da ona pricu o sposobnosti i upravljanju u kriznim situacijama ne moze dovoljno efikasno prodati sirokoj masi kao npr Bandic. sthagon 0 0 0

Analiza

Dobitna kombinacija: Bandić kao Karamarkov kandidat za premijera

06.01.2014. 23:57, Tjedna anketa/Kartice političara: Može li Milan Bandić postići uspjeh na nacionalnim izborima?

Na hrvatskoj političkoj sceni oduvijek je nedostajalo dobrih rješenja. No sada je nastao vakuum. Bivšoj HDZ-ovoj Vladi za vratom je uvijek puhao SDP. Činio se mlad, svjež i spreman povući prave poteze ako mu pružimo priliku. To nam je uvijek ostavljalo dojam kako imamo alternativu i kako su promjene moguće. Danas se taj isti SDP čini izranjavan, poražen i nedorastao zadatku, a mi više ne vidimo alternativu. Nedostatak alternative stvorio je vakuum na političkoj sceni. Vakuum kod svih igrača s aspiracijama prema vlasti stvara nervozu, jer sada može doći do velikih promjena na pozicijama moći. Mali igrači vide priliku da ... više >

10

sthagon

It's too easy!!!
  • 7
  • 3
  • 2
  • 25

Analiza

Linićev otpis dugova kosi se s temeljima hrvatstva

26.12.2013. 16:58, Otpis dugova; obični populizam ili pokušaj reaktivacije socijalnih slučajeva?

Kad bi mogli birati između oporavka gospodarstva i toga da susjedu crkne krava što biste odabrali? A što mislite što bi odabrao vaš susjed?

Stiže vijest: Vlada će otpisati milijardu i pol kuna duga građanima. Prvo što prolazi kroz glavu prosječnom stanovniku naše zemlje je: vidi vraga, sad će se susjed još i izvuć, a ja ću ispast budala. Nitko si ne postavlja pitanje koja je logika iza cijele ove priče, kakav će biti utjecaj na mene, a kakav na gospodarstvo, da li su to nešto ovi naši izmislili ili se tako nešto radi i u razvijenijim zemljama. Svi mi u startu odmah znamo da je sve ovo napravljeno samo zato da prevari malog čovjeka. Nas kojima se neće ništa otpisati.

Dva su osnovna mita u ovoj priči. Prvi je da su osobe u dugovima isključivo fiskalno neodgovorne osobe koje nisu ni zaslužile bolje, a drugi je da je ovo običan populistički potez karakterističan samo za nesređene zemlje.

Nemam podatke za Hrvatsku, ali znam da su u Americi osobe koje proglase bankrot to uglavnom učinili zbog nemogućnosti da podmire medicinske račune ili zbog gubitka radnog mjesta. Mogu dugovati za mobitel i ratu kredita auta, ali to ne mora biti razlog zašto su u te probleme upali. Dakle, svima se može dogoditi, ali mi jednostavno svjesno biramo uvijek razmišljati o dužnicima kroz primjere ljudi koji su kupili kuću, jahtu, mobitel i auto jer je njih daleko lakše osuđivati.

Problem kako se ponašati u situaciji kada netko ne može vratiti dug star je tisućama godina i prisutan u svim zemljama. Navest ću ukratko neke primjere iz povijesti tek toliko da dobijemo osjećaj kako je to izgledalo i kako se mijenjalo. Još u 18.st.pr.n.e. Hamurabijevim zakonikom se definirao način na koji se otpisuje dug dužniku uzimajući mu sredstva i dijeleći ih među kreditorima. U 7.st.pr.n.e. u Grčkoj u vrijeme drakonskih kazni nevraćanje duga se smatralo velikim prekršajem, ali ipak se nije inzistiralo na smrtnoj kazni već bi se dužnika i njegovu obitelj prodalo u roblje kako bi se namirili vjerovnici. U 6.st.pr.n.e. Solon je uveo legalni otpis dugova u zamjenu za gubitak statusa grčkog državljanina za dužnika i sve njegove nasljednike. U 5.st.pr.n.e. u Rimu bi dužnik postao rob ili bi se čak njegovo tijelo raskomadalo ako je trebalo namiriti više vjerovnika. U Rimu u 4.st.pr.n.e. se išlo u zatvor zbog nevraćanja duga sve dok dug na neki način ne bi bio vraćen. Za vrijeme Cezara građani Rima nisu morali u zatvor, ali je njihova buduća zarada bila vezana dugom. Justinijan je u 6.st. uveo oprost bez posljedica koji je doveo do vala prijevara i sloma kreditnog tržišta.

U srednjovjekovnoj Italiji dužnika bi se bacilo u zatvor i rasprodala bi mu se imovina. U praksi bi dužnik zapravo pobjegao iz grada i ne bi se više vraćao, a imovina bi bila jednostavno oduzeta i rasprodana. U Engleskoj je prvi zakon o bankrotu dužnika uveo Henrik VIII, a svodio se na zatvor sve dok se obveze na neki način ne riješe. U 19.st. je u Engleskoj uvedeno pravilo da se vjerovnike namiruje prema redu prijave potraživanja. Dakle, dužnik ne bi više sam proglašavao bankrot već bi to učinili vjerovnici. To je unosilo mnogo nervoze među vjerovnike jer je bilo bitno što prije zatražiti bankrot dužnika. Zbog toga su mnogi slučajevi koji bi inače završili otplatom duga zapravo završavani rasprodajom imovine i djelomičnom naplatom.

Američki zakon datira iz 1898. i od tada je mijenjan stotinjak puta što znači da je kroz godine poprilično usavršen. Ima vrlo jednostavnu ideju: nakon što dužnik proglasi bankrot njegovu imovinu treba pretvoriti u novac, naplatiti sudske troškove, naplatiti vjerovnike i dužnika osloboditi ostalih obveza. Osobni bankrot se u Americi može prijaviti jednom svakih šest godina. Statistike govore da se u oko 70% slučajeva nitko ne naplati nakon proglašenja bankrota, u 15% slučajeva se naplate sudski troškovi, a u 15% slučajeva ostane nešto i za vjerovnike. Statistike govore i da mnogi pokušavaju izigrati ovaj zakon na način da kada su svjesni da će morati proglasiti bankrot počnu nemilice trošiti i pretvarati imovinu iz onog oblika koji će sud zaplijeniti u onaj koji se ne dira kako bi se zaštitila egzistencija osobe i njegove obitelji. Tome svemu se pokušava doskočiti na gomile načina.

Dakle, očito je kako je društvo već tisućljećima svjesno ovog problema i kako on neće nikada nestati. Tri su načina kojima se dolazi do sredstava za namirivanje vjerovnika: potpuni oprost, rasprodaja imovine i sjedanje na buduće prihode. Više je načina i za tretiranje dužnika nakon bankrota: smrt, progonstvo, zatvor, ograničavanje sloboda i javna sramota.

Američki zakon ima mnogo rupa gdje ga se može vrlo lako izigrati. Pravo pitanje je zašto Amerikanci kao jedna kolijekva brutalnog kapitalizma i dalje ustraju na jednom takvom krajnje nepoštenom i glupom zakonu? Odgovor je: zato što se ne svodi sve na vas i vašeg susjeda, već postoji i šira slika. Neki dugovi se nikada neće moći naplatiti, a gospodarstvu ne koriste socijalni slučajevi.

Među dužnicima su često i brojni poduzetnici koji su na ovaj ili onaj način došli u dugove. Znači to je ekipa koja se već jednom pokazala spremnom preuzeti odgovornost i pokušati otvoriti nova radna mjesta. U Americi čak vlada i vjerovanje da kako ćeš lakše doći do novca ako si već jednom propao nego ako ideš po prvi put u tu avanturu. Omogućiti novi start poduzetnicima znači ne samo maknuti jednu osobu sa socijalne pomoći već preko nje možda spasiti još nekoliko. Čak i ako ne zloupotrebljavamo primjer poduzetnika, svaka osoba koja se nađe u bankrotu će iz njega nešto naučiti. Sljedeći puta će onda možda bolje odigrati s kartama koje ima na raspolaganju.

Ono u čemu su Amerikanci jako dobri je izračun rizika. Svaka osoba ima svoj kreditni rejting. Dobar kreditni rejting znači da možeš super povoljno dobiti kredit za kuću, stan, auto ili bilo što drugo. Loš kreditni rejting znači da ne možeš ništa. Ako redovno plaćaš svoje obveze imat ćeš gomilu mogućnosti, a ako ti se sruši kreditni rejting onda si poprilično limitiran sljedećih n godina. Dakle, nije ti nimalo svejedno ako se nađeš u situaciji da moraš proglasiti bankrot. Jer to ne znači samo novi čist start, to znači start sa samog dna.

Rizikom na strani vjerovnika se upravlja vrlo dobro svuda pa tako i kod nas. Iako nam se čini kako bi nastao kaos kada bi se uveo otpis dugova i kako bi to uništilo sve ove velike firme i banke to zapravo nije istina. Sve te tvrtke su vrlo dobro svjesne rizika vezanih uz svoje poslovanja i uvijek unaprijed uračunavaju rizik nenaplate. Dakle, telekomi znaju da će im npr. 10% računa ostati nenaplaćeno, a banke znaju da će im n% kredita, ovisno o njihovoj vrsti, biti loše plasirano. Sve je to već uračunato u cijenu proizvoda. Svi vjerovnici, npr. banke, kada određuju uvjete posudbe u kamatu uračunavaju svoju zaradu + rizik te vrste kredita. Zato su npr. nenamjenski krediti daleko skuplji od stambenih. Zarada banke može biti identična, ali je rizik (broj nevraćenih kredita) različit.

Kada Linić predloži tvrtkama da npr. otpišu 18 milijardi kuna duga, on im ne govori da ostanu bez 18 milijardi kuna prihoda. To je 18 milijardi koje nikada iovako ionako vjerojatno ne bi dobili, a na koje su još morali platiti poreze u trenutku izdavanja računa. Ako im nudi da ne moraju platiti taj porez, ili moraju platiti manji porez, to će tvrtke prihvatiti bez razmišljanja. Dakle, tvrtkama bolje, građanima bolje. Država će dobiti nešto manje novca u proračun iz samog poreza, ali će vjerojatno potrošiti i manje na saniranje socijalnih slučajeva, a utjecat će i na povećanje, toliko puta opjevane, kupovne moći građana.

Povijest nas uči da je ključno u cijeloj ovoj priči pronaći pravu mjeru. Treba omogućiti novi start dužniku, ali za pravu cijenu. Ne smije biti besplatno jer će to srušiti cijeli sustav. Novi start se ne može platiti novcem, jer ga dužnik nema. Idealno bi ga bilo platiti njegovom reputacijom, tj. kreditnim rejtingom. Nitko ne želi poslovati ni s tvrtkom ni s osobom koja ima lošu reputaciju i ne poštuje dogovore. Smanjenje kreditnog rejtinga svakoga može koštati daleko više nego bilo kakva ušteda na neplaćenom računu. Ili nećeš sklopiti posao ili ćeš imati veću kamatu kredita. Problem je samo kako takvu informaciju učiniti javno dostupnom.

Vratimo se još na trenutak na priču o Linićevom otpisu dugova. Dio populacije će profitirati, tvrtke neće izgubiti, država dugoročno neće izgubiti, nitko od nas osobno neće ništa izgubiti, svi možemo dobiti nešto jer će se smanjiti broj socijalnih slučajeva, a opet je većina protiv. Razlog je vrlo jednostavan. U osnovi hrvatstva je da ćemo radije patiti nego gledati kako je susjed profitirao više od nas.

Čak i ovaj problem hrvatstva ima rješenje. Neka cijena otpisa duga bude značajna pa se nitko neće osjećati zakinuto. Javna sramota je npr. cijena koja bi svakom pravom Hrvatu dobro legla. Jer jedino što mrzimo više od toga da nemamo je da drugi znaju kako nemamo. Boli me briga za kravu, ako svi znaju da mi je susjed jadan i nesposoban.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (6)


Respektira (5): visitor, radnik, damica46, siouxica, abakus


Slaže se (1): visitor


Komentari (9)


Naravno da su ovi zakoni puno složeniji nego sam ih uspio ovdje opisati. Cilj je bio pokazati da nema srebrnog metka i da se ovaj problem ne smije zanemarivati vec bi ga trebalo proaktivno rjesavati. sthagon 0 0 0


Ono što bih volio izbjeći su ovakve jednokratne akcije spašavanja koje su nepravedne time što nisu sustavne i što se ne zna po kojim se pravilima igra igra. Uveo bih institut osobnog bankrota i jako bih dobro definirao njegovu cijenu. sthagon 0 0 0


Slažem se. Institut osobnog bankrota, dobro razrađen i s jasnim pravilima, bio bi puno bolje rješenje od ovakvih ad hoc oprosta dugova. abakus 0 0 0


Nisu svi dugovi prouzročeni istim odlukama. Ja sam na listi dužnika (poreznoj), međutim nit me peče savjest, niti mi je sramota. Moj dug (tada sam imao mali obrt čiji račun je bio u Glumina banci) nastao je nakon što je propala Glumina banka. dmitrecic 0 1 0


Kreditiranje novcem, robom ili nekom uslugom je investicija uz koju je uvijek povezan i rizik da se na kraju neće isplatiti. Propast banke pa čak i recesija su samo neki od faktora. sthagon 0 0 0

Analiza

Ekonomski gledano, ovo će se prelomiti preko leđa radnika

05.12.2013. 00:55, Veliki kompromis: Hoće li minimalna satnica od 8,5 eura ugroziti njemačko gospodarstvo?

Hoće li minimalna nadnica naštetiti njemačkom gospodarstvu? Ovo je jedno od onih superkompleksnih pitanja koje se na prvu čini zaista banalnim.

Jedna strana će zagovarati slobodno tržište kao jedini efikasan oblik, jer ruši loše i neefikasne, a nagrađuje dobre. Druga strana će zagovarati socijalnu politiku, a među njima i minimalnu plaću jer biti izložen slobodnom tržištu često može imati brutalne posljedice na pojedinca.

Kako ovo nije ta široka tema o kojoj bi se godinama moglo raspravljati pokušat ću se fokusirati isključivo na procjenu ekonomskih efekata ove mjere.

Da bi to napravili moramo prvo razumjeti model razmišljanja uprava tvrtki.

Često zamišljamo kako tvrtke zarađuju toliko novca da ne znaju što će s njim. To i kada je istina ne znači da smanjenja prihoda ili efikasnosti ili samo neispunjavanje projekcija o rastu ne može biti pogubno za upravu. Kapitalizam funkcionira na način da više nije bitno da li i koliko zarađuješ, svi se klade na to da li ćeš rasti ili padati. Kada počneš padati dioničari prodaju dionice, cijena dionice se ruši, uprave dobijaju otkaze i traže se oni koji mogu okrenuti trend.

Prvi zadatak svake uprave je da ostane na čelu tvrtke, a nakon toga dolazi dobrobit tvrtke, a pogotovo ona dugoročna. Dakle, možemo očekivati da će uprave donositi odluke koje im neće ugrožavati poziciju.

Tri su scenarija koja će se događati nakon uvođenja minimalne satnice:

  1. nestanak nekih slabo plaćenih poslova
  2. odlazak u sivu zonu
  3. povećanje plaća za dio poslova

Nestanak nekih slabo plaćenih poslova

Mislim na nestanak iz Njemačke i preseljenje u neku drugu zemlju. Ukoliko se matematički pokaže da se uz ovo poskupljenje radne snage sada napokon isplati preseliti dio proizvodnje u neku drugu zemlju to za upravu tvrtke može imat nekoliko vrlo pozitivnih efekata.

Dioničari će vjerovati da je uprava spremna reagirati na promjene na tržištu kako bi sačuvala njihove interese. Konkurencija koja ne napravi ovakve teške poteze postat će manje konkurentna i dioničari će početi gubiti povjerenje u nju. Pad konkurencije rezultirat će povećanjem povjerenja našoj upravi koja radi prave poteze.

Težak potez, ali ako su uvjeti ispunjeni može Upravi donjeti mnogo bodova.

Odlazak u sivu zonu

Dok će velike tvrtke seliti proizvodnju van, male tvrtke će se okrenuti sivoj zoni. Ako te povećanje cijene rada gura izvan zone profitabilnosti, okrenut ćeš se makar i kratkoročno prema sivoj zoni tj. zapošljavanju na crno.

Bez obzira što će neki dušebrižnici u ovom trenutku reći kako takve ionako treba eliminirati i da oni uopće ne bi trebali ni postojati to ne mora nužno biti ispravan način razmišljanja. Da, ekipa krši zakon, ali to ne znači da u tom trenutku rade i nešto loše.

Poduzetništvo u Americi gotovo da se temelji na radu u sivoj zoni. Amerika ti ne pravi probleme s tim kako ćeš startati posao, da li ćeš radnike plaćati na crno pa čak ni s tim da li su ilegalno u zemlji. Pokušaj i kreni, a kada narasteš dovljno da te počne biti strah hoće li te zatvoriti onda ćeš sam legalizirati biznis.

Stvar je u tome da žele da što više ljudi pokuša pa te zbog toga ne gnjave sa barijerama. Svaki posao koji uspije na kraju ukloni gomilu socijalnih slučajeva sa ulice i plati brdo poreza.

Povećanje plaća za dio poslova

Kada tvrtka procjeni da joj je i dalje preskupo seliti proizvodnju van zemlje ili da joj je preriskatno ići u sivu zonu morat će povisiti plaće.

Ovo će dovesti ili do pada efikasnosti tvrtke ili do otpuštanja dijela radnika i zlostavljanja onih koji ostanu. Uprave većih tvrtki si ne mogu dopustiti pad efikasnosti jer to znači gubitak posla pa će vjerojatno teret ovakvih mjera prebaciti na leđa radnika.

To u konačnici znači da će se od radnika tražiti gomila neplaćenog prekovremenog rada i da će mu se konstantno napominjati kako je ovo uzmi ili ostavi jer gomila njih, upravo otpuštenih, čeka u redu za taj posao.

Ovo su sve bile loše vijesti koje bi trebale donjeti mnogo negativnih ekonomskih efekata za njemačko gospodarstvo. No nije sve zapravo tako crno. Kombinirana snaga svih njih ovisno o parametrima koji će se postaviti i ustupcima koje će Vlada napraviti može zapravo na razini države biti zanemariva.

Napominjem da je ovo bila analiza isključivo ekonomskih efekata koji bi se mogli dogoditi i da nije uopće uzimala u obzir neke druge aspekte priče.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (4)


Respektira (3): siouxica, highend, Vjeran


Slaže se (1): Losonsky


Komentari (3)


Odlično si osvijetlio problem s jedne strane. Nažalost, obzirom da je jedna nikako nije i dovoljna za neke čvrste i konkretne zaključke. Svejedno, hvala za odličan prikaz. Servus! Vjeran 0 0 0


Mislim da jedna analiza nije dovoljna da obuhvati sve aspekte ove problematike. Htio sam samo razraditi i prikazati pogled tvrtki na ovu priču, jer obično čitatelji puno bolje razumiju drugu stranu. sthagon 0 0 0


Minimalnu satnicu imaju čistači, frizerke, konobarice i slična zanimanja. Radnici u firmama zarađuju više od 1200 eura mjesečno. U tom svijetlu ova je analiza promašena (mada, općenito je OK). belmondo 0 0 0

Analiza

Tomislav Karamarko ili zar ću stvarno početi vjerovati u teorije zavjere?

02.12.2013. 21:58, Kartice političara: Koja je tajna Tomislava Karamarka i zašto ga ankete ne vole?

Ovo je jedna od onih tema koje bi morale izazvati more analiza i reakcija. No nekako su izostale. Krenuo sam i sam pisati nekakvu psihološku analizu kad već ne baratam pravim podacima, ali onda sam se zaustavio i shvatio da ne znam u koju kutiju strpati čovjeka. Karamarko na prvu ne odaje dojam pretjerane sposobnosti, a obnašao je gomilu izuzetno odgovornih funkcija?! Može li to biti slučajno?

Zadnjih sat vremena proučavam njegov lik i djelo na Internetu. Jadno, ali što je tu je. Neke od pročitanih stvari su me sledile :) U jednom trenu osjećam se kao da je ovo jedna od onih tema o kojima zapravo i ne želim znati previše, a u drugom sam sam sebi smiješan jer počinjem vjerovati u teorije zavjera.

Ono što me iznenadilo je Karamarkova "biografija" objavljena na dnevno.hr. Ne pratim dnevno.hr pa nisam siguran koliko su vjerodostojni, ali ovo je doista brutalan tekst koji proziva Karamarka i gomilu drugih poznatih ličnosti za niz zločina. Što je najgore, koliko vidim dnevno.hr je izrazito desno orijentiran portal. Više mi nije jasno što se tu događa??

Sam tekst je toliko detaljan da ne može biti u potpunosti izmišljen. Netko je morao napraviti ozbiljno istraživanje da bi ovo sastavio. Možda je ovako nešto nadopunjeno i s gomilom laži o čovjeku, ali što god bila istina ovo sve ne miriše na dobro.

Pročitao sam još nekoliko tekstova u kojima se navodi kako je njegova biografija zapravo velika enigma. Da čak i na službenim dokumentima dolazi do odstupanja kada se govori do kada je studirao, kad se zaposlio, što je radio, što posjeduje i slično.

Tu je i zabranjena Latinica. Nikad objavljeni prilog govori o Karamarkovoj neprijavljenoj imovini, tvrtkama kojima je u suvlasništvu, a koje su prečesto poslovale s državnim poduzećima i sl.

Na temelju svega toga pokušajmo konstruirati model osobe. Karamarko se nigdje nije isticao kao najbolji ili briljantan, a opet su ga svi vodili sa sobom. Što znači da ima kvalitete koje nisu svima vidljive, ali postoje i čine ga rijetkim i vrijednim. Pretpostavimo da to nisu njegove povjesničarske vještine.

Vidim dva rješenja ove situacije. Prvo je, ono koje mi se čini manje vjerojatnim, a to je da je Karamarko mastermind koji je izbjegavao frontmensku poziciju. Njegovi partneri ga nisu vukli za sobom, već je on svjesno birao pozicije u sjeni, a njima prepuštao čelne pozicije. Ovo mi se čini kao krajnje nevjerojatno, ali možda u tome i je njegova najveća tajna.

Drugo rješenje koje mi pada na pamet je da je Karamarko uvijek bio odani pas čuvar s visokim pragom tolerancije. Karamarka je uvijek bilo dobro imati uz sebe jer je šutio i obavljao što je trebalo. Kad kažem što je trebalo, mislim na jako široki spektar radnji koje većina nas ne bi bila spremna učiniti.

Njegov problem je nastao kada je dosegao kritičnu masu informacija kojom bi mogao kontrolirati gomilu svojih moćnih prijatelja i poznanika. Sada je od onoga koji je koristan jer slijedi postao onaj koji može i diktirati ako želi. Netko ga je uvjerio daje on taj pravi, iskoristio je zrakoprazan prostor u HDZ-u i preuzeo čelnu poziciju.

Ono čega smo vrlo brzo postali svjesni je da nema liderske vještine. Ljudi ga ne slijede, već ga slušaju. Problem kod takve pozicije je što se održava gušenjem svakog osporavanja autoriteta u startu i utjerivanjem straha od odmazde.

Karamarko je po meni sada u paradoksalnoj situaciji. Na bitnoj je poziciji, ali uz gomilu problema. Svjestan je da će s njim HDZ teško na vlast. Ne odgovara mu liderska pozicija jer je konstantno izložen i ne snalazi se u tome. Imao je daleko više koristi dok je bio sidekick, a teško je s pozicije predsjednika HDZ-a ići nazad na poziciju šefa kabineta, tajnih službi, policije i sl. I stranka bi ga se vjerojatno odmah odrekla da joj se pruži prava prilika za to. Uskoro možda više neće ni čekati neku priliku.

Na njegovu mjestu ja bih sada razmišljao kako da se povučem, bez da izgubim. Kako da ostanem relevantan i pokušam nastaviti sa životom u kojem mi je tako dobro išlo.

On možda i dalje sanja tron. Za tako nešto će prvo morati osigurati povjerenje desnice, a onda još i ozbiljno diskreditirati ljevicu. Toliko da narod povjeruje kako je on ipak manje od dva zla. Čini mi se da za borbu s ljevicom možda neće niti imati priliku.

Sve u svemu Karamarko je super zanimljiv lik. Njegova životna priča sigurno bi bila bestseller.

10

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (7)


Respektira (6): gogykiryales, Losonsky, Mac316, Vjeran, highend, siouxica


Slaže se (1): highend


Komentari (5)


ufff, ova "biografija" je nešto prestrašno, i stilski i sadržajno... odustala sam kad je došlo do crne magije. uzela bi to s veeeelikom veeeeelikom rezervom, ustvari to ni neću komentirati.... respekt ide za tvoje profiliranje:) siouxica 0 0 0


Ma ni ja nisam zadovoljan ovom analizom. Jednostavno premalo znam o covjeku da bi napisao ista pametno. Nadam se da cu barem isprovocirati jos koga da se oglasi. sthagon 0 0 0


dnevno.hr nije dobar izvor ni za točno vrijeme..:) ali tvoje teze u drugom dijelu teksta su mi izuzetno zanimljive, čini mi se da si točno detektirao Karamarkove glavne probleme nakon izlaska iz sjene...vrijeme prilagodbe na svjetlo gotovo je isteklo highend 0 0 0


Sth, respekt već za to što si izdvojio toliko vremena da bi se bavio ovim čovjekom. Osobno, vrlo mi je znakovito upravo to da nitko nije ništa napisao prije tebe. A kako stoje stvari, neće niti poslije. No, možda griješim. Vidjet ćemo. Servus! Vjeran 0 0 0


respekt za čitanje o karamarku na Wikipediji :) Mac316 0 1 0

Analiza

Tomislav Karamarko ili zar ću stvarno početi vjerovati u teorije zavjere?

02.12.2013. 21:58, Kartice političara: Koja je tajna Tomislava Karamarka i zašto ga ankete ne vole?

Ovo je jedna od onih tema koje bi morale izazvati more analiza i reakcija. No nekako su izostale. Krenuo sam i sam pisati nekakvu psihološku analizu kad već ne baratam pravim podacima, ali onda sam se zaustavio i shvatio da ne znam u koju kutiju strpati čovjeka. Karamarko na prvu ne odaje dojam pretjerane sposobnosti, a obnašao je gomilu izuzetno odgovornih funkcija?! Može li to biti slučajno? Zadnjih sat vremena proučavam njegov lik i djelo na Internetu. Jadno, ali što je tu je. Neke od pročitanih stvari su me sledile :) U jednom trenu osjećam se kao da je ovo jedna ... više >

10

sthagon

It's too easy!!!
  • 6
  • 1
  • 0
  • 5

Analiza

Nakon referenduma o braku još jedna genijalna tema za podijeliti naciju. Jedna od onih paradoksalnih situacija kada obje strane znaju da su potpuno sigurno u pravu. Što je najbolje niti jednoj strani ne manjka snažnih argumenata.

Kod ovakvih situacija obično su problem emocije koje sprečavaju objektivnu analizu. Osoba jako želi da je u pravu jer ju tema iz nekog razloga osobno pogađa i onda koristi racionalizaciju. Racionalizacija je sofisticiran alat kojim se iskrivljava stvarnost bez onog otužnog osjećaja samozavaravanja.

Što napraviti u takvoj situaciji? Pronaći pravu analogiju kod koje nemamo emotivni kontekst. Doći do zaključaka na njoj i onda te zaključke ako je moguće prenijeti na originalni problem.

Pretpostavimo da je naše pitanje: Da li je Joe Šimunić napravio nešto zbog čega ga se treba kazniti?

Prvi stav je: Šimunćev poklič je veličanje fašizma što je užasno i protuzakonito i zbog toga bi trebao biti izbačen iz reprezentacije i po mogućnosti još dodatno kažnjen.

Drugi stav je: Šimunićev poklič je odraz ljubavi prema domovini i zbog toga bi trebali stati uz njega, a ne kažnjavati ga.

Argumenti za prvi stav su izrazito jaki. Zna se točno tko je koristio tako nešto u prošlosti i što to točno predstavlja. Sve je to pojačano s osjećajem da bi se trebali odmaknuti od takvih gluposti i primitivizama.

Argumenti za drugi su otprilike jednake težine. Osim što se poklič koristio prije spornog perioda koristio se i u domovinskom ratu. Izvan spornog konteksta zvuči isključivo kao nešto domoljubno, a kontekst je stvar osobe koja prima poruku.

Neću ulaziti u analize koje grupe razmišljaju na koji način i zašto već ću odmah prijeći na rješavanje analognog problema.

Zamislimo da je Josip Šimunić umjesto što je izvikivao pokliče ubio neko dijete. Treba li ga zbog toga kazniti i treba li zbog toga ići u zatvor?

Prva reakcija je da, svakako da treba. Osoba koje može tako nešto napraviti ne zaslužuje slobodu.

Što učiniti ako je Joe vozio auto kojem su tvorničkom pogreškom otkazale kočnice, on se zabio u auto ispred sebe i ubio dijete? Katastrofa se dogodila, no možemo li ga kriviti zbog toga? Da li treba završiti u zatvoru? Što trebamo napraviti s njim? Hoćemo li na kraju samo suosjećati zbog tragedije svih upletenih?

Što napraviti ako nije držao potreban razmak i nije uspio na vrijeme zakočiti kada je auto ispred njega zbog nekog razloga naglo stao? Da je držao siguran razmak, tragedija se možda mogla izbjeći. Ali svi mi često ne držimo potreban razmak. Ovako nešto nam se svima moglo dogoditi. No opet, Joe bi sigurno snosio dio krivnje i na težak način naučio koliko je bitno držati siguran razmak.

Što ako je bio pijan za volanom? Nije htio ubiti dijete, ali se neodgovorno ponašao i samo je bilo pitanje kada bi nekoga ozlijedio ili ubio. Ovo je već ozbiljna stvar.

Što da je pratio auto ispred sebe, zaustavio se na parkiralištu iza njega, izvukao iz auto pištolj i upucao dijete?

Rezultat je isti, ali lepeza naših osjećaja i reakcija, ovisno o kontekstu, može ići od suosjećanja s tragedijom do gnušanja i smrtne kazne. Dakle osim samog čina postoje i drugi bitni faktori poput motiva i nedostatka brige.

Kad smo se opredjelili za jedan od ova dva stava s početka da li smo doista razmišljali i o motivu i o nehaju ili smo samo odabrali ono što nam više odgovara i racionalizirali. Osobe koje zastupaju prvi stav su podsvjesno odlučile ignorirati motiv kao bitan faktor. Osobe koje zastupaju drugi stav su podsvjesno ignorirale nehaj kao bitan faktor. I na kraju imamo dva tabora, jedni od njega rade najvećeg zločinca na ovim prostorima, a drugi sveca mučenika.

Moje viđenje je da Joeov motiv sigurno nije bilo veličanje fašizma i poticanje mržnje. Ovo je špekulacija i ne temelji se na osobnom poznavanju čovjeka. Dakle, po meni sigurno nije izvadio strojnicu i proračunato ubio dijete.

Ne vjerujem ni da je Joe neki mastermind koji je koristio pozornicu kako bi izrazio svoje političke stavove ili dao podršku nekoj političkoj opciji. Dakle, pretpostavljam da nije svjesno zlouporabio svoju poziciju za promociju osobnih ciljeva.

No mislim da postoji jasna komponenta nehaja. Joe je "javna" osoba i kao takva morao bi daleko više paziti na to što radi u javnosti bez obzira na motive. Njegov neoprezan nastup ostavio je gomilu mogućnosti da se interpretira prema potrebi i zloupotrijebi. Kandidata je mnogo. Od novinara koji traže senzaciju, od dušebrižnika koje ne zanima pozadina priče već samo njihova vlastita borba do svih onih koji na neki način profitiraju time što će naštetiti ugledu reprezentacije i Hrvatske.

Da li je Joe kriv? Da.

Da li ga treba zvati fašistom i razapeti za primjer drugim fašistima? Ne.

Što s njim? Smisliti primjerenu kaznu i kazniti ga na način da bude primjer drugima koji su na takvoj poziciji i mogli bi napraviti istu ili sličnu glupost.

6

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (5)


Respektira (3): Vjeran, Losonsky, highend


Slaže se (2): Losonsky, highend


Komentari

Analiza

Nakon referenduma o braku još jedna genijalna tema za podijeliti naciju. Jedna od onih paradoksalnih situacija kada obje strane znaju da su potpuno sigurno u pravu. Što je najbolje niti jednoj strani ne manjka snažnih argumenata. Kod ovakvih situacija obično su problem emocije koje sprečavaju objektivnu analizu. Osoba jako želi da je u pravu jer ju tema iz nekog razloga osobno pogađa i onda koristi racionalizaciju. Racionalizacija je sofisticiran alat kojim se iskrivljava stvarnost bez onog otužnog osjećaja samozavaravanja. Što napraviti u takvoj situaciji? Pronaći pravu analogiju kod koje nemamo emotivni kontekst. Doći do zaključaka na njoj i onda te ... više >

6

sthagon

It's too easy!!!
  • 3
  • 2
  • 0
  • 0

Analiza

Rat svjetonazora. Zvuči kao jedan od onih povijesnih trenutaka, nešto za što se isplati boriti.

No da li je tako? Analizirajmo ovaj referendum. Zašto postoje referendumi, kakvi su preduvjeti za pokretanje referenduma, o čemu odučujemo na ovom referendumu i tko ga je pokrenuo.

Zašto postoje referendumi

Referendumi ne postoje zato što je direktna demokracija skupa, ali najbolji oblik upravljanja. Prije je najgori. Referendumi postoje iz dva razloga. Prvi je onaj bitan, a to je da budu korektivni faktor, a drugi je banalan i zove se pranje od odgovornosti.

Građani biraju svoje predstavnike koji će zastupati njihove interese. Na jednak način kao što biraju liječnika koji će ih liječiti. Liječnik ne treba naš savjet o lječenju već treba saslušati što nas muči. Jednako tako ni član Vlade ne treba upute od nas kako riješiti neki problem, već treba informaciju da nekakav problem postoji. Kada vidimo da se naši problemi ne rješavaju onda zamijenimo one čiji je to posao boljima.

Političarima odgovara postojanje referenduma jer to znači da ne moraju biti eksperti u ničemu ni za to odgovarati već obični birokrati koji sumiraju volju naroda. Liječnika možeš kriviti i za krivu dijagnozu i za krivi postupak liječenja. Birokrata ne možeš kriviti zato što ti je pomogao da napraviš ono što si htio.

Dakle, referendum ima smisla jedino kao korektivni faktor. Jedino referendumsko pitanje koje bi se smjelo postavljati je: Treba li smijeniti postojeću Vladu i raspisati prijevremene izbore?

Referendum u bilo kojem drugom obliku je kontraproduktivan. Građani odlučuju o stvarima koje ne razumiju, a političari se peru od odgovornosti. Na kraju mislimo kako ni nema smisla mijenjati jedne birokrate drugima, a ideja o referendumu nam daje lažni osjećaj da možemo utjecati na svoju sudbinu.

Kakvi su preduvjeti za pokretanje referenduma?

Ogroman broj prikupljenih potpisa. Da li je to dobro? Da, jer sprječava manipulacije u većini slučajeva.

Kada bi vjerovali da je ova Vlada kriva i da nas vodi u propast, a da postoji bolja na vidiku... građani bi pokrenuli referendum za izglasanje nepovjerenja Vladi. Pošto ne očekujemo od političara ekspertizu, nemamo ni takve političke opcije. Pošto ne pokrećemo referendum o nepovjerenju znači da zapravo ne vjerujemo da imamo bolju alternativu.

O čemu odlučujemo na ovom referendumu

Ukoliko se 700,000 građana odlučilo nešto potpisati znači da u ovom trenutku jako pate i da su se odlučili pobuniti. Da li je tome tako?

Kada analiziramo što će tih 700,000 građana dobiti ovime vidim da im se zapravo život neće nimalo promijeniti. Nekima drugima će možda biti mrvicu lošiji jer će im se reći da su građani drugoga reda, ali ovih 700,000 neće osjetiti nikakvu razliku. Ok, tu je uvijek taj osjećaj da su pobijedili u nečemu. To je dobar osjećaj, bez obzira na to što se radi o potpuno nebitnoj pobjedi.

Dakle, odlučujemo o nečemu što zvuči jako važno, ali ni malo ne mijenja ništa na stvari. Zvalo se nešto brak ili ne situacija će ostati ista i mijenjat će se tempom kojim bi se i prije mijenjala. Kako druge države budu mijenjale svoj odnos prema istospolnim zajednicama mijenjat ćemo i mi. Ne prije, jer mi samo slijedimo, ne kasnije, jer nismo ni zatucani. Mi vrlo uspješno s nešto kašnjenja pratimo svijet u onim granicama u kojima to možemo.

Ovaj referendum je pokazao gomilu manjkavosti u našem zakonodavstvu i upravljačkim strukturama i kao rezultat toga možda će se neki zakoni promijeniti. Sve ostalo će ostati kao što je bilo.

Tko je pokrenuo ovaj referendum

Nije ga pokrenula Željka Markić niti bilo kakva udruga zabrinutih građana. Tko god misli da je ovo velika demonstracija snage ujedinjenih građana i pobjeda koncepta kada stanemo jedni uz druge je u životnoj zabludi. Da, gomila građana se bori za nešto, ali nemaju oni pojma za što.

2011. smo imali sličnu situaciju. Demonstracije po Zagrebu. Čini se da su nastale spontano. Nekakvi kvazi vođe poput nekog poluludog klinca su se pojavili tek kasnije. Ovo je opisivano kao borba za slobodom, promjenama, želja da se kaže dosta, a zapravo je bilo iscenirano isto kao i ovo sada. Samo je bilo mnogo lošije promišljeno i izvedeno, jer se u početku nije znalo što očekivati od takve inicijative.

Zamislite da trebate strategiju kako promijeniti vlast. Nije bitno iz kojeg razloga. Glavna opozicija jedina ima moć za tako nešto, ali je dokazano lopovska družina na čelu s vjerojatno najomraženijim tipom u državi. Karamarko nije sposoban ni moderan pa mu se ne može baš povjeravati da će nešto promijeniti. Nije umiljat, nije ni uglađen, a definitivno je opasan. Dakle ne radite s dobrim materijalom.

Kada analizirate situaciju vidite da je jedini način da se promijeni vlast učiniti Karamarka manje lošim rješenjem. Kako ćete to napraviti? Tako da u potpunosti destabilizirate situaciju.

Referendum je odličan način da se iskaže nepovjerenje Vladi. Da bi se referendum dogodio morate imati temu na koju će ljudi reagirati. Da bi reagirali morate im stvoriti neizdrživu situaciju. Da bi vam to prošlo bez da vas otkriju morate stvoriti viralni efekt tako da se inicijativa više ne može povezati s ishodištem.

Vjera, hrvatstvo i djeca su vjerojatno jedine teme oko kojih možete mobilizirati dovoljno građana. Niti jednu od tih stvari ne možete napasti direktno jer nitko pa ni ova Vlada nije toliko glupa da se tu da uloviti.

I onda vam kao naručeno dođe ova tema o homoseksualcima. Zašto? Zato što nije jednostavna. Zato što stvara nelagodu, buni i dijeli javnost pa će rijetko koji političar ili stranka zauzeti čvrsti stav. I onda napravite genijalan majstorski twist: povežete je s vjerom, hrvatstvom i djecom bez da to ikada izričito kažete. Inicijativa se zove "U ime obitelji", trebala bi u Ustavu samo definirati pojam braka, a građani je prenose kao:

  • zna se što je bog zamislio... svako dijete treba imati mamu i tatu... hm... kako je to adresirano referendumskim pitanjem?
  • mi Hrvati smo vjernici katolici i tko tu želi živjeti neka se ponaša po tim pravilima
  • i naravno ono najbolje na kraju... Neprirodno je da nam djecu odgajaju pe...i, djecu treba zaštiti pod svaku cijenu

Sjeme je posijano, a onda se samo čekalo da se pojave pravednici na obje strane koji će povesti ostale i poginuti za sveti cilj bez da su ikada napravili reality check.

Majstorski potez. Tko god je osoba u sjeni koja je to osmislila taj je genijalac. Kaos, trošenje love na referendum, zbunjena Vlada i sabor, inercija, nervoza, konflikti i još ako se to sve okruni izglasavanjem nepovjerenja... Genijalno!!!

Kolateralne žrtve su tamo neki homoseksualci koji se iovako ionako nikada neće prestati buniti i Željka Markić. To je mala cijena za postići ovakav cilj. Stvoriti kaos i prikazati Vladu kao potpuno nesposobnu.

Gdje smo mi u svemu tome

Gdje to stavlja običnog čovjeka. U stado ovaca koje bleji o tome što je Željka Markić rekla, što je rekao koji zastupnik, što je pravo, a što krivo. Običnom čovjeku je nezamislivo da se tu ne radi o "svetim" pitanjima i zaštiti svega vrijedno, već tek o običnim osobnim interesima.

Kapa dolje ekipi iza ovoga, a svima nama ostalima napomena da se ponekad trebamo zapitati znamo li o čemu se radi ili smo samo ovce.

6

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (4)


Respektira (2): Mac316, siouxica


Slaže se (2): mahawayne, Losonsky


Komentari (3)


zanimljiva teorija... imamo li ideju tko bi bili ONI ? siouxica 0 0 0


Zanimljivo. Tesko se sloziti ili ne ali u svakom slucaju zanimljivo. Jednostavno ne vjerujem da na bilo kojoj strani bipolarne nam drzave ima takvih genija za osmislit ovo sto si opisao Mac316 0 0 0


Najveća moć nije biti na vlasti, već moći odrediti tko će biti na vlasti. Dugutrajan si jer nisi izložen, a svi ti duguju. Poznajem osobno jednog takvog "savjetnika", a znam da ih ima još. To je obična teorija igara i ti ljudi nisu bezveznjaci. sthagon 0 0 0

Analiza

Rat svjetonazora. Zvuči kao jedan od onih povijesnih trenutaka, nešto za što se isplati boriti. No da li je tako? Analizirajmo ovaj referendum. Zašto postoje referendumi, kakvi su preduvjeti za pokretanje referenduma, o čemu odučujemo na ovom referendumu i tko ga je pokrenuo. Zašto postoje referendumi Referendumi ne postoje zato što je direktna demokracija skupa, ali najbolji oblik upravljanja. Prije je najgori. Referendumi postoje iz dva razloga. Prvi je onaj bitan, a to je da budu korektivni faktor, a drugi je banalan i zove se pranje od odgovornosti. Građani biraju svoje predstavnike koji će zastupati njihove interese. Na jednak način ... više >

6

sthagon

It's too easy!!!
  • 2
  • 2
  • 0
  • 3

Analiza

Porez na imovinu, Zakon o radu i inflacija

14.11.2013. 05:02, Treba li uvesti porez na nekretnine?

Niti jedan od tri pojma iz naslova ne zvuči pozitivno. Kada se ovako nađu na okupu dobrom bi dijelu populacije sledili krv u žilama. Trebamo li ih se bojati? Ne. Riječ je o najefikasnijim mjerama koje nas iz ove krize kroz nekih 10-15 godina mogu dovesti u neku normalnu situaciju.

Prve asocijacije na riječ inflacija su propadanje države, gubitak povjerenja u sve institucije i kupovina zlata. Velika inflacija je otrov, ali bez male inflacije svijet bi jednostavno umro. Mala godišnja inflacija s vremenom obezvrjeđuje novac koji nije aktivan. Dakle, ako je netko zadnjih 50 godina čuvao gomilu novca pod madracom, taj novac sada vrijedi daleko manje. Da bi se to izbjeglo, svi oni koji imaju novca na raspolaganju negdje ga ulažu.

Novac možemo dati banci na raspolaganje i banka će taj novac investirati. Nama će isplaćivati toliku kamatu da nam se očuva vrijednost novca, a ostalo će zadržati sebi. Ako želimo zaraditi nešto više onda ćemo morati preuzeti i nekakav rizik. Možemo investirati u tuđe tvrtke ili u vlastitu.

Da ne banaliziram previše priču, inflacija je nešto što ako se dobro dozira pasivne igrače aktivira i gura svijet polako prema naprijed.

Porez na imovinu je slična priča. Većina ljudi odmah zamisli jadnu bakicu u penziji. Jedva živi jer penzija je mala i neredovita. Sve što ima je stari stan u centru ili starinska kućica na moru koju je nasljedila od svojih roditelja. Zbog atraktivne lokacije taj je objekt sada jako vrijedan i porez je na njega velik. Baka ga ne može od mirovine plaćati i pod stare dane mora na ulicu. U kakvom mi to svijetu živimo???

Porez na imovinu ne služi za punjenje proračunskih rupa. Porez na imovinu je mjera aktiviranja resursa koji su nam raspolaganju. Mislim da smo svi svjesni toga da zemlje ima konačno mnogo na svijetu. Jednom kada se podijeli sve će postati jako statično. To je kao novac pod madracom. Porez na imovinu jednostavno kreira motivaciju. Ako imaš vrijedan posjed ili napravi nešto s njim ili ga prodaj nekome tko će napraviti nešto s njim.

Vratimo se staroj baki koja jedva živi od male mirovine i sve što ima je stara kućica na moru koja je zbog super lokacije užasno vrijedna pa za nju više neće moći plaćati porez. Baka ima nekoliko opcija. Iskoristit će svoju super lokaciju i pokrenuti posao. Na moru je pa će valjda izdavati apartmane ili pokrenuti restoran ili neku trgovinu. Ne mora sama, može pronaći partnere, npr. djecu ili unuke. Od zarađenog novca će ne samo platiti porez već i živjeti daleko bolje. Ako baka nema volje ni ambicije da pokreće ikakav posao onda će možda prodati tu staru nekretninu na super lokaciji i za pola tog novca kupiti neku lijepu novu na nekoj ne toliko skupoj. Ostatkom novca će si značajno podići svoj standard i prestati biti socijalni slučaj kojeg je život zgazio.

Da se razumijemo i inflaciji su trebale godine da nas nauči da novac ne držimo pod krevetom. Ni Porez na imovinu neće sutradan od starih bakica napraviti poduzetnice. Trebat će nekih 10-ak godina da odgoji jednu novu generaciju.

I na kraju imamo reviziju Zakona o radu koja je naravno usmjerene prema tome da zgazi dostojanstvo radnika i da mu oduzme sve ono što je teško godinama zaradio. Vrijedno radi užasan posao već 35 godina, bez da ga se cijeni, za nikakvu plaću i sad mu se još želi dati otkaz. Tko bi normalan tako nešto predložio???

Nitko od nas ne vidi problem u dijelu priče: vrijedno radim užasan posao 35 godina, nitko me ne cijeni, za nikakvu plaću... svi vide problem u dijelu priče mogao bi dobiti otkaz. Ovakav socijalistički Zakon o radu je razlog zašto ti je 35 godina loše bez obzira što si vrijedno radio.

Kad bi tvrtka mogla otpustiti lošeg radnika onda bi bilo slobodnih radnih mjesta na tržištu i tvrke se ne bi bojale zapošljavati. Ti kao vrijedan radnik bi sutra mogao otići s užasnog radnog mjesta, gdje te nitko ne cijeni i dobivaš lošu plaću na bolje mjesto, gdje će te cijeniti i gdje ćeš dobiti dobru plaću. Ne moraš se bojati ni ako ti tvrtka propadne, jer tržište je sada fluidno i lako ćeš pronaći drugi posao.

Problem je jedino ako si loš radnik kojeg nije briga. Uvalio si se negdje i znaš da ti više ništa ne mogu. To je to. Svoje si odradio prilikom potpisivanja ugovora i tijekom 6 mjeseci "probnog" roka. Jedino je problem ako tvrtka slučajno propadne jer će biti gotovo nemoguće naći drugi posao. Ček, pa tvrtke zbog toga često prebace loše zaposlenike na tvrtku kćer i onda tu tvrtku zatvore. Odličan način da se riješiš tereta... ugasiš cijelu tvrtku?!

Nećemo ni promjenom ovoga zakona izaći sutra iz krize. Trebat će nam i tu otprilike 10-ak godina da ljudi shvate kako više nismo u komunizmu. Kako sada postoji razlika između onih koji se trude i nešto pošteno odrađuju i onih koje boli briga. Jedni dobro žive, a drugima je koma. Nije bitno da li te barba Luka uspio uvaliti u državnu tvrtku, ako iz te tvrtke možeš odletiti.

Dok god smo zemlja u kojoj odrasli ljudi govore stvari poput: svaki građanin ima pravo na rad i na plaću nećemo se pomaknuti dalje. Ne uzimamo ni najbolje od komunizma ni najbolje od kapitalizma. Mi smo ekipa sa plošnim komunističkim svjetonazorima u grubom kapitalističkom svijetu.

Ono što bi trebalo napraviti je opisanim mehanizmima kreirati novi kontekst. Nama će se činiti besmislen i neprijateljski, ali barem ćemo djeci dati dobre osnove za život u stvarnom svijetu.

6

sthagon

It's too easy!!!

Ocjene (6)


Respektira (3): highend, siouxica, Vjeran


Slaže se (3): highend, siouxica, Vjeran


Komentari (1)


Sad mi tek nije jasno tvoje neslaganje s mojim tekstom. Pa pišemo isto. I o komunističkom mentalitetu i o bakici. Usput, odličan ti je poučak o (maloj) inflaciji kao motivcaciji za obrtanje kapitala. Da bi reč rekel. Servus! Vjeran 0 0 0

Analiza

Porez na imovinu, Zakon o radu i inflacija

14.11.2013. 05:02, Treba li uvesti porez na nekretnine?

Niti jedan od tri pojma iz naslova ne zvuči pozitivno. Kada se ovako nađu na okupu dobrom bi dijelu populacije sledili krv u žilama. Trebamo li ih se bojati? Ne. Riječ je o najefikasnijim mjerama koje nas iz ove krize kroz nekih 10-15 godina mogu dovesti u neku normalnu situaciju. Prve asocijacije na riječ inflacija su propadanje države, gubitak povjerenja u sve institucije i kupovina zlata. Velika inflacija je otrov, ali bez male inflacije svijet bi jednostavno umro. Mala godišnja inflacija s vremenom obezvrjeđuje novac koji nije aktivan. Dakle, ako je netko zadnjih 50 godina čuvao gomilu novca pod madracom ... više >

6

sthagon

It's too easy!!!
  • 3
  • 3
  • 0
  • 1