Reputacija 2

  • Bodova 55.7
  • Analiza 2
  • Ocjena 19
  • Anketa 5

Analiza

Poraz Ive Josipovića na predsjedničkim izborima definitivno predstavlja dosada najsnažniju poruku nezadovoljstva trenutačnom situacijom u zemlji  i Vladom na čelu sa Zoranom Milanovićem. Jedino što je spriječilo premoćnu pobjedu HDZ-ove kandidatkinje K. Grabar-Kitarović je uglađena i umjerena ličnost Ive Josipovića kao potpuna suprotnost onoj Premijera te donekle uspješna mobilizacija birača koji su glasali protiv HDZ-a, a ne za KGK.

Ivo Josipović je čak i uz loše osmišljenu kampanju i opće nezadovoljstvo radom Vlade svejedno uspio skupiti više od milijun glasova. Tih milijun glasova sami po sebi ne znače veliki politički potencijal Ive Josipovića koji bi se automatski translatirao na parlamentarnim izborima. Sjetimo se samo Milana Bandića koji je također prijetio svojim potencijalom od 900 000 glasova pa je u 3 izborne jedinice osvojio jedva 18 000. No, Josipović je, za razliku od Bandića, član velike stranke, tj. sigurno će to ponovo postati te je poprilično popularan u SDP-u, a pogotovo među trilijun antimilanovićevskih struja. Naime, Ivo Josipović je već dugo rame za plakanje svim disidentima u SDP-u, a i onima koji su ga napustili ili bili izbačeni iz njega. Naposljetku, tih milijun glasova ipak govori da Josipović u najmanju ruku nije omražen ni u narodu što je više nego što se može reći za Milanovića.

Ivo Josipović se sada nalazi pred velikom odlukom. Može odustati od aktivne politike što je očito isključeno nakon nedjeljnog govora. Također , može se otisnuti u međunarodne vode i zasjesti na neku važnu funkciju u UN-u ili NATO-u gdje bi sigurno bio bolji kandidat od Vesne Pusić.  Treća mogućnost je da se odluči krenuti u juriš na Zorana Milanovića. Ta mogućnost je, po mom mišljenju, i najizglednija barem ako je suditi po nedjeljnom govoru.

Ako se doista odluči na to, suočit će se s mnogo problema od kojih je najveći sigurno taj da je sad nažalost brendiran kao gubitnik i prvi predsjednik kojemu je izmaknuo drugi mandat. Te stigme se neće lako riješiti i bit će mu jako teško okupiti brojne struje u SDP-u jer, makar se duboko neslagali s Milanovićem, ipak će oklijevati s okupljanjem oko osobe koja je izgubila izbore ma koliko mala razlika bila.

Jedini način da prestane biti percipiran kao gubitnik je naravno da u nečemu pobijedi, tj. da se dokaže i članstvu SDP-a i biračima na kasnijim izborima. Što može biti bolje nego da iskoristi najpopularniju razbibrigu u Hrvatskoj u posljednje vrijeme – referendum. Ivo Josipović je u kampanji predložio ozbiljan paket ustavnih promjena koje nažalost nije uspio dovoljno približiti biračima. Ako ustraje na raspisivanju referenduma o tim ustavnim promjenama, pokazat će vjerodostojnost i ustrajnost u provođenju programa čime se i nije baš proslavio u mandatu. Josipović definitivno ima dara za okupljanje širokog spektra ljudi i političkih opcija što će mu biti neophodno u organizaciji prikupljanja potpisa i promociji ustavnih promjena. Tu bi mu velik dio mogli odraditi Komadina u Rijeci i Bernardić u Zagrebu. Ne smijemo zaboraviti ni Mirelu Holy i njen ORaH koji, iako nema stabilno biračko tijelo, ipak broji preko 3000 članova diljem zemlje i oformljene stranačke organizacije u svim većim gradovima, pa se ne može više smatrati trivijalnom strankom.  

Brojne partijske struje će time dobiti nešto konkretno oko čega se mogu okupiti i tako konsolidirati nezadovoljno članstvo za kasnije rušenje Milanovića na stranačkim tijelima. Konsolidaciju će dodatno potaknuti i sam Premijer koji će sigurno nastaviti s protivljenjem izmjenama Ustava budući da se usred kampanje izjasnio protiv istih koji su bili okosnica programa njegovog kandidata. Kao što je prošle godine referendum o braku bio najavljivan kao konzervativna revolucija tako bi ovaj referendum mogao postati ako ništa barem pokušaj reanimacije ljevice. Činjenica je da bi te ustavne promjene ukoliko se dobro objasne biračima i mogle proći na referendumu. Za neke od istaknutijih izmjena već sad postoji velika potpora u narodu. Najbolji primjer je preferencijalno glasanje za koje je prikupljeno preko 370 000 potpisa kad je tu i još neke izmjene predlagala udruga U ime obitelji. Također, mislim da je velika većina ljudi shvatila nužnost temeljite reforme državne, regionalne i lokalne uprave koja nije moguća bez ustavnih promjena koje predlaže Josipović. Najveći izazov cijele kampanje bi sigurno bilo predstavljanje izmjena široj javnosti gdje bi definitivno trebao imati vrhunske PR stručnjake koji bi ih znali upakirati u razumljivu cjelinu.

Naposljetku, referendum ne mora nužno ni uspjeti. Ukoliko ostvari svoju primarnu svrhu i omogući okupljanje većeg dijela stranke u snažnu opoziciju Milanoviću, svejedno ga mogu srušiti do izbora. Ako referendum pak uspije i Milanović bude smijenjen to svejedno ne mora značiti (i vjerovatno neće) pobjedu SDP-a na izborima ali će zasigurno spriječiti katastofu koja slijedi ukoliko se pusti da stvari idu kao dosada.

2

neocSC

Ocjene (4)


Respektira (4): ivan94, siouxica, Panter, visitor


Komentari (1)


Ja na njegovom mjestu nebi pokušavao raspisivati referendum o ustavnim promjenama. I on "na svom mjestu", vjeruj mi ... neće :) "institucionalna ekonomija" je pojam koji je teško "progurati" referendumom :) Autogol cijele njegove kampanje. Panter 0 0 0

Analiza

Poraz Ive Josipovića na predsjedničkim izborima definitivno predstavlja dosada najsnažniju poruku nezadovoljstva trenutačnom situacijom u zemlji i Vladom na čelu sa Zoranom Milanovićem. Jedino što je spriječilo premoćnu pobjedu HDZ-ove kandidatkinje K. Grabar-Kitarović je uglađena i umjerena ličnost Ive Josipovića kao potpuna suprotnost onoj Premijera te donekle uspješna mobilizacija birača koji su glasali protiv HDZ-a, a ne za KGK. Ivo Josipović je čak i uz loše osmišljenu kampanju i opće nezadovoljstvo radom Vlade svejedno uspio skupiti više od milijun glasova. Tih milijun glasova sami po sebi ne znače veliki politički potencijal Ive Josipovića koji bi se automatski translatirao na parlamentarnim ... više >

2

neocSC

  • 4
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Nedavni napad na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu šokirao je i zgrozio cijeli svijet. 17 života je izgubljeno u samom napadu te u akciji hvatanja počinitelja. Cijeli svijet je pratio razvoj događaja u Parizu. Novinari su se solidarizirali sa svojim palim kolegama i pozvali na zaštitu slobode govora i medija. Sljedećih dana smo mogli gledati i čitati brojne analitičare kako analiziraju napad, traže uzroke tragedije i pokušavaju shvatiti što je nagnalo te osobe da počine takva zvjerstva.

Neuspjela integracija i getoiziranost muslimanskog stanovništva u europskom društvu uistinu jest jedan od uzroka ove tragedije ali ne smijemo zaboraviti činjenicu da postoji jedna frakcija ekstremnog i fundamentalnog političkog Islama koji je našao plodno tlo među mladim muslimanskim stanovništvom. Ti pripadnici druge generacije imigranata se više ne žele zadovoljiti statusom građana drugog reda kao njihovi roditelji i izlaz traže u radikalnim pokretima.  Greška koju često čine analitičari je da pokušavaju interpretirati radikalni islamizam isključivo kroz prizmu zapadnih mjerila. Godine sekularizma su izbrisale sjećanje Zapada na moć koju religija može imati kad se ispreplete s politikom. Danas je potpuno nezamislivo u Europi da religija ima ikakav utjecaj na politiku te se zbog toga uzroci ovakvih terorističkih napada traže isključivo u neintegriranosti, socijalnoj zanemarenosti i izoliranosti. Iako ozbiljni problemi, nisu dovoljni da bi nagnali dvojicu mladića da upadnu baš u redakciju Charlie Hebdoa i pobiju 11 novinara baš tog lista. Ti problemi predstavljaju samo podlogu za širenje jedne opasne ideologije koja se može okarakterizirati samo kao islamistički fašizam.

Ovaj napad je prvenstveno motiviran osvetom i pokušajem implementacije antiblasfemijskih zakona te je samo jedan u nizu takvih događaja. Sjetimo se samo ubojstva nizozemskog redatelja Thea Van Gogha 2004. zbog snimanja filma Pokoravanje (Submission) u kojem kritizira položaj žena u islamskoj kulturi. Theo Van Gogh je ustrijeljen 8 puta i prerezan mu je vrat nasred ulice dok je njegova suradnica Ayaan Hirsi Ali, tada zastupnica u nizozemskom parlamentu, i danas pod zaštitom zbog brojnih prijetnji smrću zbog kojih je na kraju i napustila Nizozemsku. Još poznatiji je primjer danskog crtača  Kurta Westergaarda koji  je nekoliko puta izbjegao smrt zbog crtanja proroka Muhameda.

Ovo su primjeri gaženja biti demokracije – slobode govora, ali ono što me najviše zasmetalo kod ove tragedije je bio ogroman broj novinara i analitičara koji su gotovo opravdavali ovakav napad i okrivljavali žrtve koje su se eto usudile ismijavati jednu religiju koja polako postaje tabu tema u medijima. Islam kao i svaka druga religija nije ni dobar ni loš nego upravo onakav kako se interpretira. Ali isto tako, kao i svaka druga religija ne bi smio biti sveta krava u društvu. U jednom sekularnom društvu ne bi smjelo biti svetosti i zabranjenih tema. Vjernici svih religija moraju shvatiti da njihovi osjećaji smiju biti povrijeđeni, da njihove svetinje smiju biti izvrgnute ruglu i da su za ovu civilizacijsku razinu antiblasfemijski zakoni potpuno neprihvatljivi.  

Charlie Hebdo je jedan od rijetkih listova u svijetu koji se usuđuje ismijavati i kritizirati sve i uistinu jest „kula svetilja novinarske slobode koji je netko pokušao ušutkati“ kao što je posprdno primijećeno u jednoj analizi. Jedino su novinari Charlie Hebdoa shvatili opasnost koja u slobodnom društvu predstavlja odluka da se jedna religija postavi iznad svake kritike i rasprave.

I što se na kraju dogodilo? Velika solidarnosti novinara sa svojim poginulim kolegama je na kraju ostala mrtvo slovo na papiru. Nitko se od velikih medija nije usudio prikazati te karikature iako su zbog istih njihovi kolege dale život. Danima traje rasprava u cijelom svijetu oko nečega što nitko nije vidio ni u jednom mainstream mediju. Jasno da su ih vidjeli milijuni ljudi u pokojem tiskanom listu i na marginalnim internetskim portalima te da je ovaj napad popularizirao sam časopis Charlie Hebdo i osigurao da cijeli svijet vidi nešto u čemu bi inače moglo uživati samo 50 000 čitatelja tog časopisa. No, da su se svi mediji i novinari zapravo solidarizirali i prikazali te karikature i pokazali da ih se ne može ušutkati i zastrašiti te se ujedinili u obrani demokracije i sekularizma kako bi dokazali da oko nekih vrijednosti ne smije biti kompromisa. Ovako, terorizam je još jednom pokazao da može stvoriti atmosferu straha i u najstabilnijim društvima u kojima novinari onda autocenzurom zapravo promiču njihovu ideologiju.

I na kraju ono što je sigurno popravilo tu lošu sliku je bio marš milijun i pol Parižana na kojem su sudjelovali i čelnici svih zemalja svijeta.  Francuzi su pokazali kako ne žele kompromitirati svoje vrijednosti i dopustiti nasilju i strahu da vlada njihovim društvom. Natpisi poput „Ja sam Charlie, ja sam musliman, ja sam židov“ ulijevaju nadu da terorizam ipak nije uspio potpuno polarizirati duštvo i inicirati sukob. I zato ja JESAM Charlie!

2

neocSC

Ocjene (5)


Respektira (4): Panter, draxy, siouxica, visitor


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (5)


dobrodošao na barometar:) vrlo dobar prvi tekst, veselim se idućima... siouxica 0 0 0


Ne slažem se dok mi ne dokažeš da se slobodno može "satirički" pljuvati po američkom načinu života, po CIA-i, po engleskoj kraljici i po Židovima ! Do tada ja NISAM Charlie.... Laci 0 0 0


@Laci, nismo ovdje da jedni drugima dokazujemo svoje tvrdnje već prvenstveno da izložimo svoja razmišljanja..možemo si postavljati pitanja, ali u krajnjem su nam svima na raspolaganju opcije slaganja ili neslaganja visitor 0 0 0


@Laci, pa naravno da se može satirički kritizirati sve te stvari i to se radi masovno. Dobar primjer je emisija Colbert Report gdje se lik izrugivao apsolutno svemu navedenom u skoro svakoj emisiji. I sto je najbitnije nitko ga nije ubio zbog toga. neocSC 0 0 0


Nikakvo nasilje ne može imati opravdanje ali o djelovanju navedenog lista znam premalo da bih rekao da sam Charlie,kao što svojedobno nisam bio ni Norac.Tanka je linija između slobode govora i govora mržnje a što je što uglavnom kažu centri moći. draxy 0 0 0

Analiza

Nedavni napad na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu šokirao je i zgrozio cijeli svijet. 17 života je izgubljeno u samom napadu te u akciji hvatanja počinitelja. Cijeli svijet je pratio razvoj događaja u Parizu. Novinari su se solidarizirali sa svojim palim kolegama i pozvali na zaštitu slobode govora i medija. Sljedećih dana smo mogli gledati i čitati brojne analitičare kako analiziraju napad, traže uzroke tragedije i pokušavaju shvatiti što je nagnalo te osobe da počine takva zvjerstva. Neuspjela integracija i getoiziranost muslimanskog stanovništva u europskom društvu uistinu jest jedan od uzroka ove tragedije ali ne smijemo zaboraviti činjenicu ... više >

2

neocSC

  • 4
  • 0
  • 1
  • 5