Reputacija 4

  • Bodova 89.8
  • Analiza 19
  • Ocjena 26
  • Anketa 19

Analiza

Lutka na koncu euroatlantskih gospodara

18.02.2017. 10:51, Dvije godine mandata – kako Kolinda Grabar Kitarović radi svoj posao?

Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama EU i svijeta, to vam obećajem ovdje večeras. (Kolinda Grabar-Kitarović, 11. siječnja 2015. u noći izborne pobjede)

No, unatoč dramatičnosti demografske krize, taj problem još nije shvaćen s dovoljnom ozbiljnošću, a riječ je o pitanju izvanrednih gospodarskih, socijalnih, sigurnosnih i drugih implikacija. Radi se o biti ili ne biti hrvatske nacije i države! U tom segmentu imamo izvanredno stanje. (predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, 15. siječnja 2017. na konferenciji za medije u povodu druge godišnjice na predsjedničkoj funkciji)

Već ovdje bismo mogli prekinuti svaku daljnju analizu i valorizaciju predsjedničina djelovanja kroz protekle dvije godine, jer ove njezine riječi to opisuju jasnije i jezgrovitije nego bilo koja analiza. Već te izjave bi bile savršen povod da joj se narod, kao njezin poslodavac, zahvali na dosadašnjoj suradnji i poželi joj sreću u daljem životu i karijeri. Ali ne i kad je riječ o hrvatskom narodu. Nismo valjda još od Sanaderovih dana, u čijoj vladi je i sadašnja predsjednica "ministrirala", svjedočili tolikim lako danim i još lakše izigranim obećanjima, evidentnim lažima, te uistinu najprozirnijim populizmom. Jer kad se može, može se. No, ovdje ćemo se ipak pozabaviti jednom drugom dimenzijom njezina predsjednikovanja.

U zadnjih par dana u medijima su se pojavili brojni članci koji se bave predsjedničinim neispunjenim obećanjima: te rekla da će se odseliti s Pantovčaka, te obećala dovesti Obamu, te osnovat će ured za zviždače, te dovest će investitore, te ovo, te ono... Nijedan od tih članaka - što nije nikakvo čudo kad su u pitanju mainstream mediji - ne fokusira se na one njezine poteze koji pokazuju da je Kolinda Grabar-Kitarović, kao i predsjednik vlade Andrej Plenković, tek namjesnik euroatlantskih gazda, a ne predstavnik naroda koji ju je izabrao, a kojeg će izigrati prije nego kažete Šeks. Npr. vrlo brzo se zaboravilo njezino članstvo u Rockefellerovoj Trilateralnoj komisiji protiv koje su se najčešće dizali glasovi upravo među njezinim biračkim tijelom.

Tu je zatim inicijativa Jadran-Baltik-Crno More. U intervjuu HRT-u 26. kolovoza prošle godine Kolinda Grabar-Kitarović je novinaru Draganu Nikoliću izrekla sljedeću laž:

Ta inicijativa nije uperena ni protiv koga. Cilj inicijative je osnažiti ovaj prostor autentične srednje Europe kojem Hrvatska prirodno pripada da konačno postanemo politički, gospodarski i svaki drugi čimbenik koji će definirati ne samo svoju budućnost, na tom regionalnom prostoru srednje Europe već i u globalnim odnosima, dakle i prema Rusiji i prema Kini, koja je iznimno zainteresirana. Inicijativa je nastala nekako gotovo istovremeno - hrvatsko-poljska, poljsko-hrvatska. Poljski predsjednik Andrzej Duda i ja krenuli smo s tom zamisli i u vrijeme kad smo započeli zapravo nismo ni sanjali da će se u EU-u događati tolike političke, gotovo tektonske promjene.

Naime, to nije nikakva hrvatsko-poljska inicijativa, nego je to ideja američkog State Departmenta koju je 2014. u Varšavi iznio Barack Obama na sastanku na kojem je nazočio i tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, a čija svrha je spriječiti Rusiju u širenju svojih energetskih investicija: upravo ono što je dvije godine kasnije hrvatska predsjednica opovrgnula, predstavivši ovu inicijativu kao projekt nje i poljskog joj kolege Andrzeja Dude. Razlog ovog "plagijata" je očit i iz aviona: kod nacije poznate po kratkom pamćenju potrebno je stvoriti percepciju kako je predsjednica nezaobilazni proaktivni čimbenik u međunarodnim odnosima, a ne tek puki izvršitelj zapovijedi svojih nalogodavaca. Sudeći po komentarima koji se mogu čuti od njezinih obožavatelja, njihova "kraljica" je u tome bila više nego uspješna.

Na sličan tip "proaktivnosti" smrde i izjave koje su uslijedile od predsjednice za vrijeme i nakon privatnog, privatno-službenog, te na koncu ipak službenog novogodišnjeg posjeta Sjedinjenim Državama. Hrvatska će aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike i bit će država koja je spremna voditi, a ne slijediti, govori između ostalog Grabar-Kitarović. Na prvi pogled ove riječi zvuče jednako tragikomično kao i ona izjava da će Hrvatska biti među najrazvijenijima na svijetu. Jer čovjek se može upitati kako uopće ikome može biti vođa zemlja koja to nije ni sama sebi, čija politika se kroji u velepolanstvu u Buzinu (u zadnjem isputu je predsjednica doduše rekla kako dajemo previše pozornosti veleposlanicima, ali to očito vrijedi samo za neke od njih), čiju monetarnu politiku kroje međunarodne rejting agencije? Ali ako imamo na umu da, kao i u slučaju inicijative Jadran-Baltik-Crno More, predsjednica bombastičnim riječima želi maskirati svoju pravu slugansku ulogu, onda se sa zabrinutošću možemo pitati koju zadaću su nam sad dodijelili mračni gospodari ovog svijeta.

Tko je gledao znanstveno-fantastični serijal Zvjezdani Ratovi, sigurno se sjeća Jar Jar Binksa, komičnog, smotanog i ne baš bistrog lika koji je se u jednom momentu našao u središtu političkih zbivanja u Galaktičkoj Republici. Njega je, naime, zapalo da u Senatu predloži izglasavanje izvanrednih ovlasti kancelaru, budući da je takav radikalan prijedlog bio vruć krumpir za sve druge senatore. Slične situacije imamo i u stvarnom životu u ovom našem vremenu. Dok se eurokrati domišljaju kako se izmigoljiti od sankcija Rusiji koje su im donijele više štete nego koristi, a u isto vrijeme ostati dosljedni svojim ispraznim idealima zbog kojih su uopće i uveli sankcije, palo im je napamet da u Ukrajinu pošalju Jar Jar Plenksa koji je tamo drobio o primjeni modela mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja na ukrajinski scenarij. Ne znajući ili zanemarujući činjenicu da se u slučaju Ukrajine radi o geostrateški puno značajnijim područjima nego što je oblast na istoku Hrvatske iz koje osiromašeni žitelji hametice odlaze trbuhom za kruhom, hrvatski premijer je poslušno izvršio svoju zadaću, te tako na nas navukao bijes Rusije kojeg su elegantno izbjegli ranije spomenuti eurokrati. U tom smislu je bolje da i ne pomišljamo što nam može donijeti ovo predsjedničino guranje Hrvatske u prvi plan na međunarodnoj sceni. Možda preusmjerimo na sebe terorističke napade kojih smo dosad bili pošteđeni, a možda nam se i neko drugo zlo dogodi.

Dakle protekle dvije godine predsjedničina mandata obilježene su podložništvom, poltronstvom, zakulisnim rabotama i obmanjivanjem javnosti. I nema nikakvih naznaka da tako neće biti i u naredne dvije godine. A maksimalni vrhunac brige za demografsko stanje nacije ostat će poruka koju nam političari kontinuirano šalju od osamostaljenja Hrvatske, a koja glasi: jebite se, Hrvati! Oni koji neće, imaju slobodan izbor, te mogu otići.

Ocjene (10)


Respektira (5): NEKOVARAZDIN, plotto, viewer, VeNLO, 5none5


Slaže se (4): NEKOVARAZDIN, mihael, Laci, 5none5


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (19)


U današnjem modelu korporativnog neoliberalizma,političari su uglavnom pudlice multikorporacija i njihovih vlasnika.Iza mantre da se država treba maknuti šape sa gospodarstva i uređivanja tržišnih odnosa ,dogodilo se upravo to da su korporacije plotto 0 0 0


osim uređivanja ( čitaj.deregulacije ) tržišta ,preuzele i uređivanje političkih odnosa ( čitaj demontažu) u velikom broju država u svijetu.A to je i bio plan te ideologije,čiji je krajnji domet porobljavanje masa i robovsko društvo.Postoji ogromna plotto 0 0 0


uvezana mreža pouzdanih kadrova koji se spremaju za dužnosti koje će im biti dodijeljene ."Oni" ih odabiru za nas ,a mi ih biramo. plotto 0 0 0


Pohvala autoru. Budući da nitko ne iznosi niti jedan pozitivan tekst o predsjednici KGK očito se treba spakovati, pa za bistom. Budući da nije bilo diktature treba valorizirati ovaj narod-nama nešto nedostaje. Nitko ne bira propast a propadosmo! mihael 0 0 0


Ova tri tvoja poslednja komentara plotto su naprosto excelent ! Točno, uz mantru o potrebi da država makne ruke od svega, korporeativna mafija uzima sve u svoje ruke ! Živimo u dobu kada vladaju najpokvareniji primjerci ljudskog roda ! Laci 0 0 0

Analiza

Što je zapravo famozni Sirijski opservatorij za ljudska prava?

15.12.2016. 00:10, Događa li se u Alepu Vukovar i Srebrenica?

Upozorenje! U predstojećoj analizi koriste se između ostalog i materijali sa portala rt.com, što predstavlja izravno kršenje nedavno izglasane rezolucije EUnijskog parlamenta protiv neprijateljske ruske propagande. Autor se ovom prigodom ograđuje od bilo kakvih eventualnih zastranjenja sa puta bratstva i jedinstva u različitosti, te heretičkih sumnji u Zapadne Vrijednosti koje bi se mogle javiti kod čitatelja. Čitajte na vlastitu odgovornost!

Otkako je počeo rat u Siriji, srednjestrujaški mediji širom svijeta nas redovito izvještavaju o ratnim djelovanjima, najnovijem broju mrtvih i ranjenih, razrušenim objektima, devastiranoj kulturnoj baštini i sličnim stvarima bez kojih je svaki pošten rat nezamisliv. Pri tome kao izvor informacija vrlo često spominju organizaciju koja se naziva Sirijski opservatorij za ljudska prava, a vijesti koje im prenosi ta organizacija tretiraju kao da se radi o nekakvoj božanskoj objavi u čiju se relevantnost i autentičnost ne smije posumnjati. Takav način izvještavanja će, ako ništa drugo, ostaviti neke ljude dovoljno zaintrigiranim da se odluče detaljnije upoznati s jednim takvim autoritetom.

U današnjem računalno umreženom svijetu kao polazna točka za jedno takvo istraživanje obično služi wikipedija, internetska enciklopedija koja je, iako osporavana, postala dio kolektivne svijesti do te razine da joj se ime može pisati i malim početnim slovom. Tako na njoj možemo saznati kako je Sirijski opservatorij za ljudska prava osnovan još 2006. u Velikoj Britaniji kao informativni ured koji izvještava o kršenju ljudskih prava u Siriji. Međutim, ono što dalje slijedi ravno je pričama iz kategorije "dječak ugrizao tigra": taj čitav informativni stroj u kojeg se pouzdavaju toliki svjetski mediji, ovisi o jednom jedinom čovjeku koji cijelim projektom upravlja iz svojeg doma u Coventryju. Taj čovjek djeluje pod pseudonimom Rami Abdulrahman, dok mu je pravo ime Osama Suleiman.

No, u cijelu priču oko Sirijskog opservatorija za ljudska prava ipak je bilo umiješano više osoba koje su se kasnije odvojile od Abdulrahmana. Tako u jednoj ranijoj reviziji navedenog članka na wikipediji možemo otkriti kako je jedan od aktivista bio Mousab Azzawi, koji je prema Abdulrahmanovim riječima prevodio materijale na engleski, ali je otpušten nakon što se lažno predstavljao kao glasnogovornik organizacije, te pozivao na stranu vojnu intervenciju u Siriji. Azzawi i njegova ekipa imaju pak drugačiju priču. Godine 2012. na sada već ugašenoj stranici syriahr.org objavili su pismo koje su slali novinarima širom svijeta, a u kojem tvrde kako je se Abdulrahman, odnosno Osama Ali Suleiman, priključio organizaciji tek 2010. godine kao volonter koji je na portalu syriahr.net objavljivao vijesti na arapskom jeziku, te da je to predstavljalo sav njegov doprinos udruzi, jer je, kako vele, imao skromnu edukaciju i nije bio sposoban profesionalno komunicirati na engleskom. Kada su iz Opservatorija otkrili njegove navodne veze sa Rifaatom al-Assadom, stricom današnjeg sirijskog predsjednika, zamolili su Abdulrahmana da prestane objavljivati vijesti, nakon čega je potonji navodno promijenio sve podatke o korisničkim imenima te zaporke na domeni syriahr.net, te tako efektivno onemogućio pristup svima ostalima (Azzawi i ekipa ne objašnjavaju kako je netko sa skromnim obrazovanjem i slabim znanjem engleskog mogao izvesti takav pothvat, ali nema veze, nećemo zasad kvariti priču). Oni su nakon toga osnovali stranicu syriahr.org na kojoj su se predstavljali kao "pravi" Sirijski opservatorij za ljudska prava, ali su s vremenom odustali od toga. Danas Azzawijeva skupina djeluje pod imenom Sirijska mreža za ljudska prava i imaju novu stranicu, syrianhr.org. Tako je, eto, jedan skromno obrazovani sirijski imigrant uspio preuzeti udrugu za čije vjesti se otimaju najveći svjetski mediji.

Budući da je Rusija bila često na meti Sirijskog opservatorija za ljudska prava, televizijska mreža Russia Today je odlučila provesti istragu o ovoj udruzi. Početkom listopada prošle godine londonski novinar i satiričar Nimrod Kamer je za RT pokušao stupiti u kontakt sa Abdulrahmanom otišavši na prag njegovog doma u Coventryju, međutim bez uspjeha. Abdulrahman je bio na putu, a jedino što je Kamer uspio iskopati od njega u telefonskom razgovoru jest to da netko želi njegovu smrt.

Nakon nekoliko dana Russia Today je poslala drugog novinara da pokuša intervjuirati Abdulrahmana, koji je se nalazio u Kazahstanu na kongresu sirijske oporbe u luksuznom hotelu Rixos President u Astani, u kojem samo noćenje košta između 110 i 170 američkih dolara. Poslije izvjesnog natezanja Abdulrahman je pristao odgovoriti na nekoliko pitanja. Na pitanje novinara poznaje li osobno sve ljude iz Sirije koji mu šalju vijesti sa terena, Abdulrahman je potvrdno odgovorio. Međutim na pitanje kad je zadnji put bio u Siriji, Abdulrahman odgovara da je to bilo 2000. godine. "Ali poznajem neke članove Opservatorija preko zajedničkih prijatelja. Ova organizacija prima članove nakon probnog perioda od šest mjeseci, s tim da kandidat mora već biti u poznanstvu sa nekim iz organizacije ili sa pouzdanim vanjskim kontaktom", rekao je Abdulrahman.

Znači, Abdulrahman osobno poznaje svih dvjestotinjak članova Opservatorija, ali budući da sam nije bio u Siriji više od petnaest godina, njegova definicija "osobnog poznanstva" se svodi na poznavanje tek nekolicine njih, i to preko zajedničkih prijatelja! I takvoj osobi i "opservatoriju" bez pogovora vjeruju zapadni mainstream mediji i šire vijesti i informacije koje zapravo nemaju nikakvog pouzdanog izvora! Priča postaje još tragikomičnija kada se zna za slučajeve u kojima se Abdulrahman sam sa sobom ne može dogovoriti tko je zapravo počinio masakr nad civilima, pa će na engleskoj verziji stranice Opservatorija napisati da su to bili Rusi, dok će na arapskoj verziji zločin pripisati Assadovim snagama.

Koliko god veliki mediji forsirali Sirijski observatorij za ljudska prava i slične "pouzdane" izvore, svi su izgledi da će im se njihova proizvodnja vijesti polako ali sigurno obiti o glavu. Jer unatoč kojekakvim rezolucijama eurobirokratskih "ministara istine" ljudima postaje sve više jasno da su zapadni mediji oni koji vrše propagandu u korist sponzora terorizma iz Sjedinjenih Država, EU, Katara i Saudijske Arabije. A te propagande im je već pun kufer, bilo da je riječ o iračkom oružju za masovno uništenje, o sigurnoj pobkedi Hillary Clinton na američkim izborima, ili o tobožnjim Putinovim i Assadovim žrtvama u Aleppu.

Ocjene (13)


Respektira (8): VeNLO, Laci, Refamolitelj, Dirk15, 5none5, Jung-fu, viewer, siouxica


Slaže se (3): Laci, plotto, NEKOVARAZDIN


Ne slaže se (2): bereza, RepopeR


Komentari (10)


iste strukture koje su organizirale boljševičku revoluciju i komunizam,dvije retardirane i zloćudne ideologije za porobljavanje čovječanstva. plotto 1 0 0


teškoća situacije? Situacija ide na bolje zahvaljujući Putinu i Assadu odanoj većini (i to htio netko priznati ili ne) Sirijaca. Situacija je teška,. ali za kreatore kaosa. NEKOVARAZDIN 0 1 0


Bravo plotto, tvoje riječi - "Živimo u korporativnoj diktaturi i medijskom teroru i jednoumlju ,kakvo nije viđeno od boljševičke revolucije i komunizma"- je najbolj akarakterizacija stanja u svijetu medijskog terora. A dolazi sa Zapada. ! Laci 0 0 0


Zbog čega bismo službenu rusku propagandu trebali smatrati "vjerodostojnijom, istinitom, boljom..." od zapadne propagande?! Nekritičko preuzimanje podataka iz jednog izvora nikako ne može biti analiza. Ne osporavam autorovo pravo da zastupa interese bereza 0 0 0


isključivo jedne (ruske) strane, ali tada bi bilo pošteno to i reći. Uzgred, članci na rt.com izgledaju kao da dolaze iz "Pravde", "Izvestije", "Komsomolske pravde" i njima sličnih glasila. To nije "nezavisni" portal i ne može biti vjerodostojan! bereza 0 0 0

Analiza

Kad 'iracionalni strah' postane racionalno rezoniranje

24.05.2016. 21:11, Paranoja ili utemeljni strah? Je li opravdan otpor prema TTIP-u i što bi on značio za EU i Hrvatsku?

Započnimo ovu sumornu temu jednom šalom:

Odvede đavo političara, starletu i Muju na vrh nebodera i počne ih jedno po jedno nagovarati da skoče. 'Ajde, baci se', veli đavo političaru. 'Neću, razbit ću se', odvrati političar. 'Ako skočiš, dat ću ti novaca koliko god hoćeš', nastavi đavo. Ne mogavši odoljeti takvom iskušenju političar skoči i pogine. Dođe starleta na red, ista priča, baci se, neću. Đavo: 'dat ću ti novaca'. Starleta: 'ne trebaju meni novci, imam ja dovoljno sponzora'. Đavo: 'ali danas je u modi skakati u smrt sa nebodera'. Na spomen mode starleta skoči i ubi se, jer bolje biti i mrtav nego demode. Konačno došao red i na Muju s istim početnim obećanjem o novcima i bogatstvu. 'Ne trebaju meni pare, ba, zaradio ja na baušteli u Njemačkoj', odvrati Mujo. 'Ali to ti je u modi danas', opet će đavo. 'Je li, bolan, jel' ti ja ličim na nekog ko prati modu?', drsko će Mujo. 'Hajde, priznaj da ne smiješ skočiti zato što se bojiš', zaigra đavo zadnjeg aduta. 'Ma kome ti da se boji?', sad je već ljut Mujo. 'Pa hoćeš li onda dokazati da se ne bojiš i skočiti?', upita đavo. 'Jok, ti ćeš', reč Mujo i pridruži se dolje političaru i starleti.

Pozivanje na strah je stari i prilično ofucan trik koji ćete koristiti kad želite uvjeriti javnost da prihvati neku bedastoću. Prišivanje tobožnjeg iracionalnog straha od nepoznatog, insinuiranje kukavičluka, diskreditiranje etiketama poput 'teoretičari urote' i sl. - sve su to potezi koji igraju na kartu baznih emocija kojima se pojedinca nastoji nagnati da prihvati uvjerenja koja se serviraju bezličnoj masi, inače će biti izopćen iz zajednice i okarakteriziran kao čudak. Takva strategija je bila prilično očita i kad je riječ o Tranatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) o kojem Europska unija pregovara sa Sjedinjenim državama. Jest da pregovore u ime EU vodi demokratski nelegitimna Europska komisija, jest da europski građani nemaju pojma o čemu se točno pregovara u njihovo ime, jest da je ta ista Komisija skrivala sadržaj pregovora kao zmija noge - sve to ništa ne znači, jer nas korporativni glasnogovornici, korumpirani političari, te razni plaćeni analitičari, analizatori i anal-lizatori uvjeravaju kako iz TTIP-a može proizići jedino i isključivo dobrobit za sve nas. To su, vele oni, činjenice, a sve drugo su mitovi. Zaboravljaju pritom da upravo nedostatak činjenica generira nagađanja, mitove i legende, a nedostatak činjenica je upravo ono što je zbog kriminalne netransparentnosti obilježilo priču oko TTIP-a. Sve dosad, jer su zahvaljujući nepoznatom zviždaču, te Greenpeaceu, neke činjenice izbile na svjetlo dana.

Materijal koji je iscurio informira nas o trenutačnim pregovaračkim pozicijama američke i europske strane u pregovorima koji traju od 2013. godine, a čiji je trinaesti krug održan koncem travnja. Što možemo saznati iz dostupnih materijala. Pa na primjer, možemo saznati to da se nigdje ne koristi termin GMO, pa bi slijedom toga gore navedeni spin-doktori mogli ustvrditi kako je panika radi eventualnog širenja GMO-a u Europu neopravdana i iracionalna, zar ne? Naravno, GMO se itekako spominje, samo ne pod tim imenom, nego pod frazom "inovativni poljoprivredni proizvodi" i jedino oni koji su zbilja sisali veslo ne razumiju što se pod tim misli. Ovakvih eufemizama karakterističnih za prijetvornu očimazateljsku međunarodnu diplomaciju ima još u procurjelim materijalima, pa tako možemo naići na "necarinske trgovinske barijere", što zapravo podrazumijeva regulaciju zdravstva, sigurnosti, okoliša, financija itd.,  koju korporacije prirodno žele oslabjeti, kako u EU, tako i u Americi. U demokratskim društvima narodi obično odlučuju o ravnoteži između zaštite javnih i zadovoljenja privatnih potreba, ali cilj TTIP-a je da do kraja prevagne ova druga strana, što bi u budućnosti spriječilo vlade da rade u javnom interesu ako bi to na bilo koji način prijetlo privatnom biznisu.

Ono što je bila tajna sve do curenja ovih dokumenata jest američka pozicija u pregovorima, koja preferira što labavija ograničenja za korporativne interese. Tako se npr. američki pregovarači žale na europsku zabranu obavljanja pokusa na životinjama u kozmetičkoj industriji, nazivajući to nepomirljivom razlikom koja bi mogla ugroziti pristup tržištu. Zatim, predlažu dokidanje restrikcija koje je Europa donijela spram rečenih "inovativnih poljoprivrednih proizvoda". Također, nadležnost za rješavanje sporova u svezi sigurnosti hrane i pesticida žele prebaciti na UN-ovu Organizaciju za hranu i poljoprivredu, koja bi sporove rješavala prema svojem zloglasnom sustavu Codex Alimentarius.

Dokumenti također otkrivaju da Amerika želi u potpunosti promijeniti proces donošenja pravila u EU. U poglavlju naslovljenom "Regulativna kooperacija" američki pregovarači predlažu da EU unaprijed informira američke kompanije o planiranim regulativama, dajući im na taj način priliku da utječu na buduće regule. Žele da regulative EU što manje opterećuju biznis i da pri tom EU traži "alternativne načine za održavanje postojeće razine zaštite", što god to bilo. Zahtijevaju od EU da uzima u obzir tržišne učinke regulacije: to bi značilo da ako npr. neka kompanija ne može plasirati svoj proizvod na tržište jer sadrži neku u EU zabranjenu kemikaliju, Europski parlament bi prilikom donošenja regulative trebao uzeti u obzir učinke na tržište u istoj mjeri kao i učinke na zdravlje ljudi. Napokon, u ovim pregovorima američka strana se u postizanju svojih ciljeva neće, kako se čini, ustručavati ni od protekcionističkih mjera. U jednom odjeljku američki pregovarači obećavaju isporuku plina (LNG) u EU, ali u zasebnoj noti povlače to obećanje u slučaju da ne budu mogli iskamčiti neke druge koncesije. Tako bi se i hrvatska snatrenja o LNG terminalu na Krku mogla rasplinuti.

Iz iscurjelih dokumenata je također postalo očito i ono što odavno znamo: da je ono što političari - kako europski, tako i američki - govore u javnosti u ogromnom raskoraku sa onim što čine u tajnosti. Baš na dan kad su iscurili dokumenti o TTIP-u (2. svibnja) na Globalnoj konferenciji Milken Instituta u Los Angelesu sudjelovao je američki predstavnik za trgovinu Michael Froman, koji je govorio kako je Obamina administracija u sličnim trgovinskim sporazumima stavila na prvo mjesto standard radnika i okoliša. A praktički istog dana pojave se dokumenti u kojima se vidi kako američka strana pritišće EU da snizi te iste standarde. S druge strane, u siječnju je europski povjerenik za trgovinu Cecilia Malmström rekla kako je načelo predostrožnosti glavni europski princip koji neće biti doveden u pitanje, no to načelo se nigdje ne spominje na dvjesto četrdeset i kusur stranica dokumenata koji su objavljeni.

Na kraju se može reći da su se maltene svi mitovi i strahovi koje su u svezi TTIP-a gajili "iracionalni paničari", skoro potpuno obistinili. Otkako su objavljeni tajni dokumenti čini se da se ploča polako mijenja, pa tako francuski ministar vanjske trgovine već najavljuje mogući prestanak pregovora. No, već zbog same netransparentnosti ovih pregovora oni su odavno trebali završiti u kanti za smeće, a na dnevnom redu europskog i drugih nacionalnih parlamenata bi se trebalo naći pitanje o opravdanosti postojanja jedne takve nedemokratske tvorevine kao što je Europska komisija. To se, naravno, neće dogoditi, pogotovo ne u jednoj sluganskoj državici sa oktroiranim premijerom kao što je Hrvatska. Jer kod nas je prosvjed protiv TTIP-a zasjenjen po običaju ideološkim prepiranjima leftarda i rightarda, ovaj put po pitanju abortusa. Nama ostalima, čini se, jedino preostaje moliti se Bogu da Trump pobijedi na izborima u Americi, jer kako stvari stoje, jedino on bi mogao stati na kraj izglednoj katastrofi.

Ocjene (8)


Respektira (6): Losonsky, Vjeran, VeNLO, Alumnus, 5none5, siouxica


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): Losonsky


Komentari (17)


"Ekonomist-plaćeni ubojica zdravog razuma" Goran Gerovac danas u VL.Ti ekonomisti su izračunali da će nam BDP porasti s TTIPom za 0,01%,ali i podređenost budućim privatnim sudovima jer nisu nam(za poraz) dovoljne samo europske pravne stečevine:) VeNLO 1 1 0


Ovo o podređenosti ekonomisti dakako nisu spomenuli. VeNLO 1 1 0


@viewer, po brojnim 'crnim prognozama' već danas, a ne 2050. je trebalo nastupiti doba opće gladi, pa se to nije dogodilo. Dapače, globalna proizvodnja hrane raste brže nego svjetsko stanovništvo. Nije problem u nedostatku hrane, nego u distribuciji. kbunjevac 0 0 0


Jer kako objasniti činjenicu da npr. Indija i neke zemlje subsaharske Afrike u kojima vlada glad, imaju veći izvoz hrane od uvoza? Da ne pričamo o neiskorištenom proizvodnom potencijalu zemalja kao što su Somalija, Mali, Etiopija, Sudan. kbunjevac 0 0 0


Dakle, u nekom drugom grmu leži zec, a priče o globalnoj nestašici hrane su samo izgovor za trovanje ljudi GMO-ima i neokolonijalnom ekonomskom porobljavanju istih. kbunjevac 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije III - filozofsko-teološka podloga

23.05.2016. 14:32, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(4.dio)

U zadnjem postu ove serije bavimo se analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se sustav slobodnog tržišta temelji. Ovo smatram iznimno bitnim, jer u ovoj zemlji koja se smatra većinski katoličkom u zadnje vrijeme se pojavljuju oni koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom.

I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj tržišnoj borbi, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa niti sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog zakona. Kristovo "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Matej 6, 24) nekako baš i ne ide ruku pod ruku sa "Greed is good!", motom neoliberalnog junaka Gordona Gekka, kojeg je Michael Douglas utjelovio u filmu "Wall Street". Niti se racionalni samointeres slobodnog tržišta baš primjećuje kad starozavjetni prorok grmi: "Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe!" (Ezekiel 34, 2)

Katolički socijalni nauk formirao se u 19. stoljeću upravo kao reakcija na širenje liberalne ekonomije iz Engleske. Vrlo je znakovito da su među njegovim prvacima bila dva Nijemca: biskup Wilhem Ketteler i isusovac Heinrich Pesch. Prvi je bio "nevidljiva ruka" iza čuvene papinske enciklike Rerum Novarum iliti "O pravima i dužnostima rada i kapitala", koja se obično smatra temeljem modernog socijalnog nauka Katoličke crkve. Sam je papa Leon XIII, koji je dao objaviti tu encikliku 1891., biskupa Kettelera nazivao svojim velikim pretečom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Drugi je pak bio profesionalni ekonomist koji je započeo karijeru kritikom slobodnog tržišta Adama Smitha. Pescha je kod Smitha naročito iritiralo što on pokušava ekonomiju opisati nekakvim univerzalnim, prirodnim zakonima, kao da je tu riječ o gibanju planeta a ne o ljudskim djelatnostima, temelj kojih moraju biti moralni zakoni.

Ti pioniri katoličkog socijalnog nauka bili su također izrazito zabrinuti zbog širenja marksizma u Njemačkoj, koji su vidjeli ne kao protivnika ekonomskog liberalizma, nego kao nešto što iz njega nastaje. Liberalizam i marksizam za njih su bile naprosto dvije strane jednako pokvarenog novčića. Ako su postavke liberalne ekonomije istinite, rezonirali su oni, onda marksizam kao reakcija nužno slijedi. Napokon, i Smith i Marx utemeljili su svoje sustave na filozofiji posve bezdušnog materijalizma, reducirajući ljudska bića maltene na životinje koje samo slijede bazne nagone i djeluju pod pritiskom izvanjskih sila. Ali ono što je bilo još očitije, barem u ona vremena, jest da se u liberalnoj ekonomiji katolicima pod znanost zapravo prodavao protestantizam. I tu je bila srž problema!

Kada je Reformacija planula u 16. stoljeću, glavno teološko pitanje raskola između Katoličke crkve i prvih protestanata bilo je: što točno treba za čovjekovo spasenje, dobra djela ili vjera u Boga? Katolici su oduvijek vjerovali da je potrebna neka kombinacija i jednog i drugog. Protestanti su pak smatrali da samo vjera spašava, a da ljudska dobra djela nikako ne mogu čovjeka opravdati pred Bogom. To je prvo načelo protestantske teologije, sola fide ("Samo vjerom").

A ako ljudi sami ne mogu sami učiniti apsolutno ništa da se spase, to onda automatski vodi k vjerovanju u predestinaciju, tj. predodređenost. Jer ako je jedini faktor u spasenju samo ono što se Bogu hoće, a Bog je svemoguć i sve zna, onda je već unaprijed određeno tko će se spasiti, a tko neće. Dakle sve je podređeno jedino Božjoj milosti. To je drugo načelo protestantizma, sola gratia ("Samo milošću").

Treće je pitanje bilo tko ima pravo definirati što se u kršćanstvu uopće treba vjerovati. Katolici su oduvijek vjerovali da je to Crkva, te da se Biblija ne može interpretirati izvan tradicije crkvenog učiteljstva. Protestanti su međutim smatrali da je Biblija sama po sebi jedini autoritet, te da ju svaki vjernik osobno može čitati i interpretirati kako se njemu čini ispravnim. Ovo se načelo zove sola Scriptura ("samo Pismom") i dovelo je do toga da su prvi protestanti koji su se bunili protiv crkvenog autoriteta, kao recimo Martin Luther, pod stare dane doživjeli da se već treća generacija protestanata buni protiv njih samih.

I četvrto načelo protestantizma jest solo Christo ("Samo Kristom"), koje veli da je Krist jedina spona između Boga i ljudi i da je Crkva sa svojim svećenstvom posve nepotrebna. Ovo naravno znači da ni sakramenti koje to svećenstvo dijeli nemaju nikakvog smisla, što u konačnici vodi tome da glavnina protestantskih sljedbi ne poznaje ispovijed. Jer nema nikakvog ljudskog čina kojim bi se ljudi mogli opravdati pred Bogom, pa prema tome u protestantizmu ne postoji nikakva definirana metoda za oprost grijeha.

Preslikajmo sad ova četiri protestantska načela iz teologije u ekonomiju i dobit ćemo liberalni sustav Adama Smitha. U tom sustavu, ljudska dobra djela ne znače ništa: nema nikakve garancije da će ljudi svojim radom osigurati prosperit (sola fide). Neki će uspjeti, neki će propasti a to u konačnici ovisi samo o milosti i nemilosti tržišta (sola gratia). Ne postoji nikakav autoritet, nikakva tradicija, nikakva zajednica, samo hrpa atomiziranih individualaca koji svaki za sebe interpretira stanje na tržištu i onda se vođen vlastitim interesima sukobljava sa svima ostalima (sola Scriptura). Nema nikakve ljudske regulacije (svećenstvo), nikakve strukturalne pomoći u tom sustavu (sakramenti) i, naravno, oprost dugova (ispovijed) je nezamisliv.

Oni kojima se ovo preslikavanje teologije u ekonomiju čini nategnutim, mogu proučiti autore s početka prošlog stoljeća poput njemačkog sociologa Maxa Webera koji je još tada ustvrdio da je protestantska teologija stvorila sustav liberalnog kapitalizma. Samo za razliku od Webera, koji je i sam bio kalvinist pa logikom "svaki cigo svoga konja hvali" smatrao to nečim jako dobrim, ja baš nisam siguran koliko to služi protestantima na čast. Sam Jean Calvin u 16. je stoljeću bio poznat kao zagovornik lihvarenja: jest da je u Bibliji zabranjeno, pisao je, jest da vodi u prijevaru koja vodi u tiraniju, ali što ne bismo tu i tamo probali? Prvi kalvinisti bili su mahom švicarski bankari koji su smatrali da Bog mrzi sirotinju zato što je lijena i ništa ne radi, dok njih pak blagoslivlja bogatstvom zato što su predodređeni za spasenje. U Francuskoj je kalvinizam postao religijom feudalne oligarhije, kojoj su njegove antiautoritativne doktrine došle kao bogomdani izgovor za oružanu pobunu protiv monarhije. U Engleskoj je pak kičma protestantizma bila zloglasna Whig stranka, potekla od plemića koji su se tijekom Reformacije bajoslovno obogatili na pljački crkvene imovine pod Henrikom VIII. Do konca 17. stoljeća postali su toliko moćni da su mogli zbaciti katoličkog kralja Jamesa II i dovući si na vlast nizozemskog protestanta Vilima III Oranskog. Apolget te urote bio je otac liberalne filozofije (ali ne još i ekonomije) John Locke, koji je osmislio političku teoriju po kojoj je država zapravo samo društveni ugovor između hrpe pojedinaca, pa ako nam se ne sviđa kako funkcionira, lako možemo taj ugovor raskinuti a zemlju prodati strancu. Whigovi su zahvaljujući toj smjeni vlasti početkom 18. stoljeća uspjeli preuzeti Britansku istočnoindijsku kompaniju i osigurati joj državni monopol. Adam Smith bio je na njihovom platnom spisku, a prije nego se bacio u ekonomiju, bavio se etikom. "Nikad nisam doživio da ljudi koji se puno trude oko općeg dobra naprave puno dobrog!" cinično je zapisao u svom Bogatstvu naroda, otkrivajući tako svoj fatalistički mentalni sklop izrastao iz protestantske teologije.

I to je isto jedan od temeljnih razloga zašto laissez faire ekonomija ne funkcionira: zato što se ne temelji ni na kakvom znanstvenom, objektivnom, logičnom sagledavanju činjenica, nego na čistoj vjeri. Proponenti ideologije slobodnog tržišta naprosto žele vjerovati da je ona istinita. I ako se stvarnost ne poklapa s njihovim vjerovanjima, onda je za to redovito netko drugi kriv: ili država koja se u sve petlja, ili komunjare koje sve upropaste, ili lijena sirotinja koja ništa neće raditi, bilo tko ili bilo što, jedino je sama ideologija uvijek nepogrešiva i bogomdana. To je čista pseudoznanost, poput kreacionizma ili astrologije i kao takva može biti vrlo, vrlo opasna. Istina, svaki čovjek ima pravo vjerovat što god hoće, ali državna politka ne bi se smjela temeljiti ni na čijoj osobnoj vjeri, nego na nekim nacionalnim interesima i objektivnim činjenicama. Napokon, katolički vjernici - ili oni koji se predstavljaju kao takvi - trebali bi se valjda držati onoga što naučava Katolička crkva, a to je katolički socijalni nauk - ne protestantske doktrine zamaskirane u znanost! Završavam ovu seriju postova citatom iz enciklike pape Franje "Radost evanđelja":

"Neki ljudi i dalje brane teorije koje prepostavljaju kako će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno dovesti do veće pravednosti i uključivosti u svijetu. Takvo mišljenje, koje nikad nije bilo činjenično potvrđeno, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih koji gospodare ekonomskom moći te u sakralizirane procese prevladavajućeg ekonomskog sustava. U međuvremenu, odbačeni i dalje čekaju."

Ocjene (3)


Respektira (2): siouxica, 5none5


Slaže se (1): Laci


Komentari (6)


5n5 je već sve rekao... respekt za trud i sadržaj, ali 5 nastavaka je stvarno previše, potpuno neprimjereno za ovaj format. teško i za čitati (samo za krenut čitati treba osloboditi pola dana:)), a s uredničke str potpuno nemoguće za 'baratati'. siouxica 1 0 0


ubuduće, pls, drž se radije uobičajenih 10 tisuća znakova, dokazano u praksi da unutra stane sve bitno i da postiže puno bolji efekt:)) siouxica 1 0 0


Istina, baš sam se raspisao, nisam imao osjećaj da će izići na toliko, htio sam maksimalno tri dijela. No, što je, tu je zasad, bitno je da je rukavica bačena onima koji zauzimaju suprotna stajališta glede ove teme :) kbunjevac 1 0 0


Alternativa ili bolje rečeno konkurentni liberalizmu pa i ekonomskom dijelu su neka od (već viđenih)jednoumlja,a ovako fino i prostojno raspravljanje i sučeljavanje jednino još on omogućava.Dakle nema razbijenih glava,logora,gulaga ili je to utopija? RepopeR 0 0 0


hvala kbunjevac za ovakvu obradu teme, koju "škegrovski" ekonomisti "obrađuju" lakonski sa - 'neoliberalizam je dokazano dobar, jer je komnizam u Rusiji propao'. Zaista znanstveni arument. Jadni papa Franjo to ne razumije...:-) :-):-) Laci 0 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije III - filozofsko-teološka podloga

23.05.2016. 14:32, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(4.dio) U zadnjem postu ove serije bavimo se analizom filozofije, ili bolje rečeno, teologije na kojoj se sustav slobodnog tržišta temelji. Ovo smatram iznimno bitnim, jer u ovoj zemlji koja se smatra većinski katoličkom u zadnje vrijeme se pojavljuju oni koji uvjeravaju sebe i sve ostale kako je liberalni sustav slobodnog tržišta posve kompatibilan s nekim konzervativnim, katoličkim svjetonazorom.I malom je djetetu jasno da ekonomski sustav koji apsolutizira ljudsku pohlepu, ograničenu samo tuđom pohlepom u vječnoj tržišnoj borbi, ne može baš biti kompatibilan s novozavjetnom filozofijom milosrđa, požrtvovnosti i zajedništva, pa niti sa starozavjetnim sustavom strogog autoriteta i detaljnog moralnog ... više >

  • 2
  • 1
  • 0
  • 6

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (2)

23.05.2016. 14:24, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(3. dio)

6) MISTIFIKACIJA NOVCA

Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!

Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak tiskanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.

Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet raditi da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država u kojoj se nekog boga i radi imat će budžet u deficitu. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je u gadnoj banani. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajemo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.

Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić izvrsno opisao u liku svojeg starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarnu vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.

7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA

U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive monetarno suverene države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama tiska i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u tiskari, dok su još friški.

Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad, to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moći kupiti za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).

Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju nauštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove odande na nešto što je društveno korisno. I ovdje leži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema Ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.

Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na lake žene i teške droge negdje na Bahamima? Pa sprečava ih, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udarit na godišnja primanja od bogznakoliko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dići plaće radnicima!

8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA

Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus što poslodavci mogu biti povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti, ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!

Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava tako što bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!

Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda baš ni ne čudi što ih sindikati toliko žuljaju.

(5. dio)

Ocjene (2)


Respektira (2): VeNLO, 5none5


Komentari (11)


Dakako, posljedica toga jest strašan i stalan rast našeg duga, jbg,uvijek je iznos kojeg treba vratiti bankama veći od emitiranog duga/kredita.Ne, nema nam spasa, roblje smo.Otud i porez na nekretnine, kako bi nam sutra bila pravno oduzeta sva imovin VeNLO 1 0 0


Svi koji to ne žele shvatiti ili nisu u stanju zbog mentalnog sklopa/programa, nehotični su psi čuvari bankarske vladavine nad cijelim svijetom. VeNLO 1 0 0


Slažem se, Venlo, ovo je pak bila više općenita analiza bez ulaženja u partikularne detalje glede monetarnog suvereniteta pojedine države. No možda se u budućnosti i tu nešto promijeni. Island već radi na tome. kbunjevac 1 0 0


Neće se promijeniti.Banda je spremna radi očuvanja svoje robovlasničke pozicije sve nas gurnuti u rat, bilo kakav, a Island je premali pa je vjerojatno i zato pušten da radi po svom, bar nakratko. Dugoročno će ga opet pokoriti. VeNLO 0 0 0


Pa je izglednija opcija da će se sustav urušiti u jednom jedinom trenu sam od sebe:) VeNLO 0 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (2)

23.05.2016. 14:24, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(3. dio) 6) MISTIFIKACIJA NOVCAUsko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 11

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (1)

23.05.2016. 14:21, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(2. dio)

U prošla dva posta analiziran je povijesni razvoj ekonomskih škola slobodnog tržišta i zaključeno je da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada se može iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. U ova dva posta glavnina nekoherentnosti i nefunkcionalnosti laissez faire ekonomske škole uobličena je u nekih osam vrlo konkretnih problema.

1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE

Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara". Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: niti društvo, niti vlada, niti moćni pojedinci i grupe, niti potrebe gladnih i sirotih, niti neki nacionalni interesi, niti javno dobro, niti tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.

2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST

Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije fizici - ili u slučaju austrijske škole, još rigidnije: sustavom aksioma i teorema kao u matematici - na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom poviješću, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.

3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA

Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("tržište predviđa...", "zakoni tržišta nalažu...", "ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.

Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.

Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jao si ga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se nešto i može donekle napraviti, blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.

4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI

U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički i ne postoji.

Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio?! Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!

U sustavu slobodnog tržišta kartelizacija i monopolozacija su apsolutno najnormalnije pojave i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr. ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.

Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.

5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE

Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti privatnog nad javnim, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između to dvoje: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.

Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor, što zakonima, što silom, potčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti temeljna uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.

(4. dio)

Ocjene (1)


Respektira (1): 5none5


Komentari (2)


Po liberalnoj teologiji ništa ne može (poput kakva božanstva) uspjeti bez Nje, bez obzira što u njoj više firmi propade nego li uspije 5none5 1 0 0


po toj istoj teologiji državne firme bi trebale propasti dan nakon što su osnovane, ali ipak ih mi danas (na našu žalost) prodajemo upravo zato što su konkurentne 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije II - ekonomski aspekti (1)

23.05.2016. 14:21, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(2. dio) U prošla dva posta analiziran je povijesni razvoj ekonomskih škola slobodnog tržišta i zaključeno je da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada se može iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. U ova dva posta glavnina nekoherentnosti i nefunkcionalnosti laissez faire ekonomske škole uobličena je u nekih osam vrlo konkretnih problema.1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJEKako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara". Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) ... više >

  • 1
  • 0
  • 0
  • 2

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (2)

23.05.2016. 14:15, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(1. dio)

Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir John Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije funkcioniralo: britanska propagandna mašinerija koja je potpala utjecaj uskog kruga financijaša iz londonskog Cityja, bila je toliko moćna da je na kraju ostatak nacije uspjela uvjeriti da je dan noć. Kad je njima samima voda počela dopirati do grla, britanski su lordovi u parlamentu počeli posve otvoreno govoriti o tome kako je cijeli sustav bio osmišljen da ga se implementira u drugim zemljama, a nikako ne u Britaniji. Da citiramo dio govora koji je gospodin Robertson održao u Parlamentu 22. listopada 1831.:

"Druge nacije, kao i časni lord nasuprot meni i oni koji su surađivali s njim, dobro su znale da smo mi pod slobodnom trgovinom podrazumijevali ni manje ni više nego to da, pomoću značajnih prednosti koje smo uživali, zadobijemo monopol nad tržištima tih nacija, te ih spriječimo, jednu po jednu, da ikada i same postanu industrijske nacije."

Nakon Prvog svjetkog rata, liberalnu ekonomiju u SAD-u uskrsava obitelj Rockefeller. Problem s kojim su se Rockefelleri i njihovi pajdaši monopolisti u Americi suočavali bio je kako zašprehati Amerikance da prepuste više-manje cijelo svoje gospodarstvo njihovim dinastijskim kartelima, čija su sumnjiva bogatstva vjerojatno vukla podrijetlo iz raspadajućeg britanskog imperija. Odgovor je, naravno, ležao u istoj staroj engleskoj demagogiji: zabrani vladi da se petlja u gospodarstvo, a monopole i kartele potom prozovi tržištem!

Kako su Amerikanci bili poznati po tome da Britance nisu mogli smisliti, liberalnu ekonomiju su Rockefelleri preko bare isporučili u neutralnom austrijskom pakiranju, financirajući rad dvojice austrijskih ekonomista: Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Hayek je bio bivši austrijski socijalist koji je u SAD-u objavio knjigu "Put u ropstvo", u kojoj slobodno tržište poistovjećuje sa slobodnim društvom i zaključuje da bilo kakvo interveniranje vlade u gospodarstvo neizbježno vodi stvaranju totalitarne tiranije. Nešto stariji Mises, koji se kao smatra utemeljiteljem te "austrijske škole", bio je pak otvoren simpatizer i suradnik fašističkih režima u Europi, o kojima i sam lijepo veli:

"Ne može se poreći da fašizam i slični pokreti koji pokušavaju stvoriti diktature u Europi imaju najbolje namjere, te da je njihova intervencija zasad spasila europsku civilizaciju. Postignuća koja je fašizam izborio živjet će stoga vječno u povijesti."

Sad se naravno postavlja pitanje: kako s jedne strane može ići priča o nužnosti diktature za spas civilizacije, a s druge priča o slobodnom društvu koje se grozi državne tiranije? Takva je shizofrenija otprilike bila stanje uma većine američkih bogatuna u međuratnom razdoblju: oni su naprosto htjeli mirno i slobodno poslovati s fašističkim diktaturama u Europi i grozili se vlastite vlade koja ih je htjela uvuć u rat protiv Hitlera. Pa da, ode brate biznis! Popis svih američkih kompanija koje su financirale i surađivale s fašistima i nacistima zahtjevao bi vlastiti članak, a nekima su njihove veze s Hitlerom bile toliko mile da su sabotirali i američku vojnu proizvodnju u Drugom svjetskom ratu. Kroz tu se priču obično provlače i neka vrlo poznata imena. Drugim riječima, ponovno se cijela priča o slobodnom tržištu ispostavila kao peta kolona za sabotiranje neprijateljske ekonomije: i to više ne čak u skrivenom gospodarskom, nego u otvorenom općem ratu!

Urođene simpatije prema fašizmu ostale su prisutne kod većine liberalnih ekonomista i poslije rata. Hayekov i Misesov mlađi suradnik bio je američki ekonomist Milton Friedman, začetnik neoliberalne škole u Chicagu. Oni i njegovi "dečki" svoje su ekonomske ideje testirali u laboratorijima malih i mladih latinoameričkih država, gdje je američka vlada 1970-ih redovito podupirala vojne hunte i fašistoidne diktatore. Zbog nekog razloga, slobodno se tržište puno lakše realiziralo u korumpiranoj i krvavoj diktaturi, nego u ičemu nalik slobodnom i demokratskom društvu. Sam Hayek to je otvoreno priznao, ponavljajući stavove svog mentora Misesa u komentaru o Pinochetovoj diktaturi u Čileu:

"Diktatura može biti nužan sistem u tranzicijskom periodu... Osobno preferiram liberalnu diktaturu naspram demokracije bez liberalizma."

Pa tko živ, tko mrtav, dok taj tranzicijski period ne prođe! Jedan od onih koji nisu živi izašli iz takvih 'liberalnih diktatura' bio je i salvadorski nadbiskup Oscar Romero, veliki protivnik neoliberalne ekonomije i „šok terapije“ koju je u njegovoj zemlji provodila vojna hunta financirana od SAD-a. Romero je ubijen 1979. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a katolici u Salvadoru danas ga štuju kao mučenika i sveca.

Neoliberalne eksperimente iz latinoameričkih radionica prenijeli su početkom 1980-ih u SAD i Britaniju Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Cijela poanta te geopolitičke igre, kao i 200 godina ranije u doba Adama Smitha, bila je da uvali kukavičje jaje glavnoj konkurentskoj velesili, u ovom slučaju SSSR-u! Raspad SSSR-a i ekonomska "šok terapija" koja mu je uslijedila bila je poprilična katastrofa za većinu bivših sovjetskih republika. Smjena marksizma neoliberalizmom svodila se na onu narodnu: sjaho Kurta, uzjahao Murta! Teško da je potrebno podsjećati na što je ličila situacija u Rusiji 1990-ih, kada su obični ljudi doslovce umirali od gladi i hladnoće, Jeljcin slao tenkove na parlament, mafija se nakotila u svim porama društva, a šačica korumpiranih oligarha preko noći preuzela glavninu bogatstva zemlje. Možda najindikativniji primjer te katastrofe su malene baltičke države Estonije, Latvije i Litve, koje su od 1989. do danas izgubile oko 20% svojeg stanovništva! Staljin nije u njima uspio izazvati toliku depopulaciju! Hrvatska i Bosna uz rat i agresiju 90-ih nisu uspjele izgubiti toliki postotak stanovništva! Kad neoliberalni ekonomisti onda vele kako su ti 'baltički tigrovi' primjeri uspješnih tranzicija iz socijalizma u neoliberalizam, čovjek onda ne želi ni pomišljati kako izgledaju neuspjele tranzicije!

Da zaključimo: liberalna ekonomija slobodnog tržišta, u kojoj god inkarnacija da zaživjela, jedna je velika prijevara. Oduvijek je bila prijevara i nastala je kao prijevara – kao ekonomsko oružje koje, ako se uspješno implementira, omogućava da se stranu zemlju osvoji i opelješi bez otvorenog rata. To je ekonomski sustav koji je ciljano osmišljen da ne uspije! Liberalna ekonomija nema nikakve veze s kapitalizmom, dapače, kao što je rečeno, sve kapitalističke velesile izgradile su svoje nacionalne ekonomije po principima apsolutno suprotnim školi slobodnog tržišta. Kapitalizam kao ekonomski sustav teži rastu kapitala, tj. povećanju bogatstva u društvu, dok slobodno tržište vodi upravo u siromaštvo, u propast, u porobljavanje. Liberalna ekonomija nema nikakve veze niti sa slobodnim, demokratskim i civiliziranim društvom: njeni propnenti su više-manje otvoreno zagovarali diktatorske režime i nametali ih gdje god i kad god su mogli. Oni koji su kroz povijest imali najviše koristi od slobodnog tržišta mahom su bili robovlasnici, šverceri droge, fašistički kolaboratori, vojne hunte, mafijaški oligarsi... jednom riječju, šljam ljudskog roda!

I naposlijetku: danas je praktički pa nemoguće išta reći o marksizmu, a bez da se odmah ne povuku konotacije o Staljinovim gulazima, krvavim revolucijama, nebrojenim žrtvama komunističkih režima i svim ostalim zlima koje je isti uzrokovao. Tom logikom, želimo li biti doslijedni, liberalnu se ekonomiju slobodnog tržišta mora smatrati odgovornom za opijumske ratove, irski pomor glađu, latinoameričke vojne hunte, rusku mafiju i mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti.

(3. dio)

Ocjene (2)


Respektira (2): 5none5, VeNLO


Komentari (1)


„mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti“ u koje svakako spada i genocid liberalnog zapada kojem upravo svjedočimo u arapskom svijetu, i čija je posljedica aktualna izbjeglička kriza 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (2)

23.05.2016. 14:15, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

(1. dio) Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir John Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (1)

23.05.2016. 13:53, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Sulude ideje poput mjera štednje, rezanja proračuna, odricanja od monetarnog suvereniteta i bezuvjetne privatizacije sveg živog, imaju svoj korijen u ekonomskoj teoriji klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertarijanizma (austrijska škola) i neoliberalizma (čikaška škola). Mislim općenito na gospodarsku doktrinu laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "dopusti sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu ili nikakvu ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.

Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na pet postova: prva dva se bave povijesnim pregledom, treći i četvrti ekonomskim aspektima, te peti filozofskom podlogom iste. Prva dva se dijela dakle bave poviješću i razvojem liberalne ekonomije, od njenog začeća u 18. stoljeću do njenih reinkarnacija u ovim našim vremenima.

Engleska je bila prva zemlja u povijesti koja je se industrijalizirala, a taj razvoj ima zahvaliti politici strogog protekcionizma, državnog intervencionizma i nacionalnog bankarstva koje je prakticirala od 17. stoljeća. Engleske kompanije oduvijek su bile u najužoj sprezi s kraljevskom vlašću koja ih je štitila od bilo kakve strane konkurencije carinama i subvencijama za razvoj domaćeg poduzetništva. Tijekom vladavine Georgea I (1714-1727) sve kompanije koje nisu imale kraljevsku povelju stavljene su izvan zakona, a kolonijama je zabranjen izvoz gotovih proizvoda u Englesku. Svaku naznaku strane konkurencije domaćoj industriji vlada je promptno likvidirala. I još debelo u drugoj polovici 18. stoljeća engleski su se lordovi u parlamentu pjenili da uvoz i jednog jedinog stranog čavla znači izdaju kraljevstva!

Ploča se pak okrenula do 1775. kada su kolonije u Americi digle revoluciju protiv ovakve drakonske politike i izborile se za samostalnost od Londona. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ostati i bez drugih kolonija ako ne promjene priču, Englezi tada pokušavaju prikriti svoju politiku ekonomskog nacionalizma, a kolonijama i drugim zemljama uvaliti kukavičje jaje kojim bi ih spriječili u razvoj konkurentskih industrija. I tu u priču ulazi Adam Smith, škotski računovođa s vezama u Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji. Njegov je zadatak bio osmisliti bilo kakvo opravdanje da se strane vlade uvjeri kako je njihov najbolji nacionalni interes skinuti gaće i prepustiti se silovanju britanskog kapitala.

1776. Smith objavljuje svoju čuvenu knjigu "Bogatstvo naroda", temelj liberalne ekonomske misli koja u osnovi tvrdi da bogatstvo zemalja ne proizlazi iz razvoja proizvodnje, infrastrukture i tehnologije, nego iz trgovine. Države stoga trebaju dokinuti sve barijere slobodnoj trgovini - kao što su npr. carine za stranu ili subvencije za domaću proizvodnju - i općenito se ne miješati u ekonomska pitanja, prepuštajući svo gospodarstvo inicijativi privatnih pojedinaca i kompanija. I kad se već sve podređuje logici trgovca, država također ne bi smjela trošiti više nego što privređuje, nego mora težiti balansiranoj potrošnji (ako već ne može imati budžet u plusu). Zaboravite na ulaganja u infrastrukturu, obranu, administraciju, što će vam to, nego si hajde lijepo pustite ljude da spiskaju i zadnju paru na britansku robu.

Neki bi sad postavili pitanje: što će točno spriječiti nekoga, recimo - ne znam, Engleze? - da zloporabe takav sustav u koji država ne samo da se ne smije miješati, nego je i dobrano oslabljena luđačkom košuljom u koju si je sabila javnu potrošnju? Pa, objašnjava Smith, sustav slobodnog tržišta čarobno regulira nevidljiva ruka koja se uvijek brine da sve ispadne baš super i u redu, ali samo ako država ne gleda i ne miješa se u ekonomiju! Jer ako država makar malo škicne, nevidljiva ruka više ne funkcionira, a tržište ode k vragu i ništa više ne valja!

Smithova cijela ekonomska teorija idiotska je upravo kao što i zvuči. Većini je ljudi onomad bilo kristalno jasno o čemu se radi: o ekonomskoj subverziji u ime gospodarskog rata koji je britanski imperij vodio protiv ostatka svijeta. I većina je ljudi tada bila dovoljno pametna da Smithove umotvorine otkanta. Američki revolucionari koji su upravo izborili svoju neovisnost od Londona nisu htjeli ni čuti o slobodnom tržištu u kojem su jasno vidjeli najveću prijetnju njihovoj neovisnosti, odmah nakon otvorenog rata. U Europi pak i Aziji nove nacionalne ekonomije 19. stoljeća (Njemačka, Rusija, Japan) sve su odreda potpomagale svoje mlade industrije carinama na uvoz, sustavom nacionalnog bankarstva i masovnim ulaganjima u infrastrukturu. Drugim riječima, posve su ignorirali sve što im je Engleska savjetovala da rade, a radili su isto ono što i Engleska stoljeće prije njih.

Čuveni američko-njemački ekonomist toga doba, Friedrich List, najbolje je to objasnio u svojoj kritici Adama Smitha, naslovljenoj "Nacionalni sustav političke ekonomije":

"Vrlo česta i lukava varka kad netko dosegne vrhunac veličine sastoji se u tome da odbaci ljestve kojima se sam uspeo, kako bi drugima onemogućio da se uspnu za njim. U tom leži tajna kozmopolitske doktrine Adama Smitha...
Bilo koja država koja carinama na uvoz i kontrolom plovidbe digne svoju industrijsku proizvodnju i svoju mornaricu do takvog stupnja razvoja da joj niti jedna druga država više nije konkurencija, ne može učiniti ništa mudrije nego odbaciti ove ljestve vlastite velebnosti i početi drugim narodima popovati o blagodatima slobodne trgovine...
Da su Englezi sve prepustili tržištu - 'Laissez faire, laissez aller', kako to njihova popularna ekonomska škola preporuča - trgovci iz Stalhofa i dalje bi prodavali u Londonu, Belgijanci bi i dalje proizvodili pamuk za Engleze, a Engleska bi i dalje služila za ispašu ovaca Hanzetskoj Ligi..."

U zemljama koje su prihvatile, ili bolje rečeno, kojima su Englezi nametnuli ekonomiju slobodnog tržišta, rezultati su bili genocidni. Jedan od primjera je Irska, koja je 1800. sjedinjena s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Zbog toga, kada je 1845. došlo do loše žetva krumpira, vlada u Irskoj nije naprosto mogla napraviti redistribuciju hrane gladnom stanovništvu, kako je to činila u proteklom stoljeću. Ne, ne, ne, to bi značilo mješanje države u ekonomiju i povredu svetih zakona tržišta! Engleski su trgovci stoga nastavili izvoziti otprije ugovorene pošiljke krumpira u London, a Irsku je poharala glad zbog koje je izgubila oko četvrtine svoje populacije - što pomrlo, što emigriralo!

U Kini je pak carska vlast smatrala kako nije baš zgodno da im Englezi u zemlju švercaju opijum. Kineske su vlasti smatrale da prodaja droge nije gospodarska grana koja bogznakako pridonosi nekom općem dobru i razvoju društva. Ali jasno da ne može država određivati što je dobro a što je loše u gospodarstvu, to se mora prepustiti sudu tržišta! Stoga su Britanci u ime slobodnog tržišta poveli dva krvava rata protiv Kineza kako bi ih natjerali da prihvate uvoz opijuma. Rezultat do druge polovice 19. stoljeća bio je skoro pa potpuni kolaps Kine plus britanska aneksija Hong-Konga, koji je postao glavna točka unosa droge u kinesko društvo. U tu svrhu je osnovana "The Hongkong and Shanghai Bank" koja se i dan-danas, kada je poznata kao megakorporacija pod akronimom HSBC, ne ustručava prati novac raznih narko-kartela. Ovo je, inače, vjerojatan razlog zašto su mnogi moderni libertarijanci toliko zaluđeni idejom legalizacije lakih droga: bit će da još pamte kakav su to dobar biznis njihovi ideološki pradjedovi napravili trujući Kineze.

Jedno mjesto gdje je britanska ideologija slobodne trgovine prihvaćena sama od sebe bio je američki Jug. Naime, južnjačkim se robovlasnicima jako svidjela ideja da se država nema što petljati u ekonomiju, jer onda naravno neće ići zabranjivati ni ropski rad. Srećom po crne robove, u to su vrijeme Republikanci s Lincolnom na čelu bili državni intervencionisti da im nije bilo ravnih, te su do 1865. potukli Jug u Američkom građanskom ratu. Taj se rat nije vodio toliko zbog silne američke ljubavi prema crncima (mo'š mislit!), koliko zbog čiste nacionalne sigurnosti. Sjevernjaci su jasno vidjeli što Englezi rade okolo po svijetu i shvaćali su da će im južnjački robovlasnici doći maltene kao britanska peta kolona. Liberalna ekonomija slobodnog tržišta i ropski rad na južnjačkim plantažama kresali su cijene rada i proizvoda i na sjeveru, te tako efektivno gurali kajlu u razvoj nacionalne industrije.

(2. dio)

Ocjene (2)


Respektira (2): 5none5, VeNLO


Komentari (1)


odlično!! budućnost svih tih liberalizma je upravo u robovskom radu za one koji su starim klasičnim ekonomija dosegle vrhunce pa sad izmiču ljestve 5none5 1 0 0

Analiza

Kritika (neo)liberalne ekonomije I - povijesni pregled (1)

23.05.2016. 13:53, Slobodna tema+anketa: Ocijenite stranke i političare...

Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Sulude ideje poput mjera štednje, rezanja proračuna, odricanja od monetarnog suvereniteta i bezuvjetne privatizacije sveg živog, imaju svoj korijen u ekonomskoj teoriji klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertarijanizma (austrijska škola) i neoliberalizma (čikaška škola). Mislim općenito na gospodarsku doktrinu laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "dopusti sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu ili nikakvu ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na pet ... više >

  • 2
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

U srijedu 11. svibnja 2016. u organizaciji Novog sindikata održat će se prosvjed pirotehničara zbog nesigurnih uvjeta pod kojima pirotehničari obavljaju posao razminiranja, koji svako malo rezultiraju tragedijom sa smrtnim ishodom (zadnja u nizu je pogibija Dražena Aleksića prije niti mjesec dana), a koji su s druge strane sami rezultat prepuštanja ove djelatnosti stihiji tržišta. Povod prosvjeda je između ostalog i ponašanje premijera Oreškovića koji tvrdi da za pirotehničare - nema vremena! Koliko to odudara od slike koju u medije plasira njegov spin-doktor Stjepo Bartulica - da unatoč opuštanju uz pečenje, viski i kubanke (cigare, dakako) premijer ipak uspijeva naći vremena za "običnog malog čovjeka" - neka čitatelji sami prosude.

Da bi doznao vijest poput ove gore, čovjek treba duboko zaorati po bespućima Interneta. Ali su zato mainstream mediji puni priča o podjelama u društvu, jer je to očito štof koji im donosi čitanost, pa samim tim i profit. A da takve priče dospiju na naslovne stranice, uvijek se nađe neki istaknuti pojedinac koji se pobrine za to. U svega nekoliko dana imali smo dva takva slučaja. Prvi je glumac Rene Bitorajac sa svojim audio-vizualnim uratkom "Mi Hrvati" u kojem imputira čitavom narodu rasizam, homofobiju, ustaštvo i ostale etikete koje čine gotovo cjelokupni vokabular medijski eksponiranih leftarda. Ne znam kako bi se Bitorajcu svidjelo da upravo njega netko optuži npr. za ustaštvo, jer prema svom vlastitom uratku on je kao jedan od "nas Hrvata" isto tako ustaša, homofob, rasist i sve ostalo. A da je taj njegov uradak obično lupetanje i tipična laprdientia croatica kojom autor želi dobiti medijsku pozornost, možda najbolje ilustriraju stihovi u kojima on očekuje nekakvu inflaciju. Stvarnost je upravo suprotna: Hrvatska se još od mračnih vremena Borislava Škegre nalazi u deflacijskoj crnoj rupi koja nam je maltene do kraja progutala i izvoz i proizvodnju i cjelokupnu ekonomsku aktivnost, te nema ni trunke naznaka da se tu situacija promjeni, barem ne dokle god su na čelu HNB-a likovi poput Vujčića, odnosno dok se poslovanje HNB-a temeljito ne preuredi.

Ono što je uslijedilo kao reakcija, odvijalo se po predvidljivoj špranci: red uvreda upućenih Bitorajcu, pa zatim njegov odgovor, pa denuncijantska emisija koju vodi osuđeni narko-diler, pa poslovično zgražanje HND-a zbog iste, pa je u cijeli slučaj postala upetljana čak i Zagrebačka pivovara. Još se samo čeka da o čitavoj aferi svoje mišljenje izraze Putin, Obama, Merkelica i Žarko Puhovski, pa da ovo cirkusiranje bude upotpunjeno.

Drugi slučaj je dio propovijedi na misi koju je jučer u Splitu predvodio dominikanac Luka Prcela, a koja je bila emitirana izravno na HRT-u. U toj propovijedi navedeni svećenik zamjera, štoviše, ne može oprostiti predsjednici države zato što je osudila ustaški režim, pitajući se pri tom po čemu je ova današnja Hrvatska neovisnija od negdašnje NDH. Iako su mnogim folklornim vjernicima koji pohode crkvu zato da dokažu svoje hrvatstvo i domoljublje, ove riječi melem za uši, one ne mogu izazvati drugo doli sablazan kod onih koji koliko-toliko poznaju Kristov nauk. Ponajprije se tu radi o oproštenju, koje je jedna od okosnica kršćanske vjere, kako u duhovnom, tako i u ekonomskom pogledu. Upravo na toj misi gledatelji i nazočni su mogli čuti biblijsko čitanje u kojem Stjepan prvomučenik netom prije nego li će izdahnuti, moli Boga da oprosti njegovim ubojicama. Da stvar bude grotesknija, svećenik se u propovijedi upravo referira na taj odlomak, a onda mrtav-ladan izjavi kako ne može oprostiti predsjednici na izrečenoj riječi s kojom se on ne slaže. To baš i nije u duhu Kristova nauka na kojeg se dotični svećenik poziva.

Priopćenje u kojem se Hrvatska dominikanska provincija ograđuje od propovijedi oca Prcele je, nalblaže rečeno, neuvjerljivo. Kao prvo, isticanjem kako je propovijed koju je izrekao otac Prcela njegovo osobno mišljenje, iz Provincije nam sugeriraju da svećenik može po svom nahođenju propovjedaonicu koristiti kao svoju osobnu prćiju, a da Crkva tu ne može ništa učiniti. Kao drugo, iz te sugestije bi se onda moglo zaključiti da svećenik može s propovjedaonice navještati primjerice i doktrinu Jehovinih svjedoka. Da je to bio slučaj, sumnjam da bi sve završilo tek na deklarativnom ograđivanju.

Umjesto da propovjedaonicu koriste za plitke ideološke obračune, ocu Prceli i njegovim istomišljenicima među klerom bi bilo bolje da vjerničkom puku i cjelokupnoj javnosti ponude koju dragocjenost iz blaga kojim obiluje socijalni nauk Katoličke crkve. To je ono što gotovo na dnevnoj bazi čini papa Franjo, čije riječi još i danas gromko odzvanjaju i među onima koji ga vole, a i među onima kojima je stao na žulj navješćujući crkveni socijalni nauk: kako može biti vijest kad burzovni indeks padne za dva boda, ali ne i kad beskućnik umre? Da su i hrvatski svećenici ovako grmjeli sa oltara, Hrvatska danas možda ne bi bila gotovo marionetska tvorevina kojom upravljaju rejting-agencije, strane ambasade i drugi centri moći, te koja po njihovim direktivama rasprodaje svoju imovinu i uništava živote njezinih žitelja. Ovako je, nažalost, upravo onoliko "neovisna" koliko i NDH.

A za Bitorajca i oca Prcelu evo jedan prijedlog: budući da obojica svaki na svoj način ističu kako su domoljubi, bilo bi sjajno da svoje domoljublje demonstriraju tako što će se pridružiti pirotehničarima s početka teksta, ne samo u sutrašnjem prosvjedu, nego i u poslu koji obavljaju. Docirati puku putem Youtube-a, odnosno HRT-a je jedno, a staviti glavu u torbu za 3 kune po kvadratu je nešto sasvim drugo. Prijedlog vrijedi i za druge ideološke profitere, ponajprije za političare s obje strane političkog spektra, koji su i najzaslužniji za podjele kojima svjedočimo.

Ocjene (14)


Respektira (12): Dalmat, Jung-fu, Spektator, kreso202, 5none5, Laci, RepopeR, msesar, Dirk15, siouxica, Alumnus, VeNLO


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): Losonsky


Komentari (6)


Vezano uz monetarini sustav autor nije uopće rijedak već je to prlično rašireno mišljenje.Ja mislim da je pogrešno.HNB je odradila dobar posao,ali nju nisu pratili drugi dijelovi sustava.Prije svega zastoj u privatizaciji,vlasničkom preustroju kao.. RepopeR 0 0 0


..temelju svih drugih promjena,npr tehnološkim,strateškim,..izgradnjom potpuno novih grana,..,umjesto toga imali smo regresiju i povratak u krilo države problematičnih i napola privatiziranih,uz suludu predstečajnu fazu koja je otvoreno uvela pljačku RepopeR 0 0 0


Dokaz svemu je vidljiv golim okom.Ono malo što se uspjelo otrgnuti od državne paske kupovalo je i preuzimalo po susjedstvu upravo neuspjele primjere istog.Lako se zaboravlja,a slabo pamti,a to je sad već i pitanje oholosti zanemarivanjem stvarnog. RepopeR 0 0 0


super tekst:) siouxica 0 0 0


Izvrstan tekst ! Ideološko profiteranje, kako to autor zove, je najniži i najopakiji oblik sijanja razdora i podjela među ljudima. pri čemu "institucije" pravne države sve to blagonaklono gledaju ! Laci 0 0 0

Analiza

Gledajući unatrag što je sve Vlada napravila u proteklih stotinjak dana, na prvu loptu bi čovjeku mogao pasti napamet urnebesni skeč nekad popularnih, a danas još uvijek aktualnih Nadrealista, u kojem je vlast stupila u štrajk. Slično je i u stvarnom životu sa ovom našom današnjom vlasti: na temelju onoga što su dosad napravili, stječe se dojam da je Vlada u debelom štrajku i još se samo čeka da uzmu parole i megafone, te iziđu na ulice. S obzirom na sve događaje i okolnosti pod kojima je ova Vlada sastavljena, dojam je sasvim opravdan.

Da podsjetimo, na zadnjim parlamentarnim izborima MOST je iznikao kao treća opcija bez koje bi bilo nemoguće formirati Vladu bilo kojoj od dvije vodeće stranke koje su se dosad smjenjivale na vlasti, što je otvorilo vrata sapunici spram koje bi se scenaristi Marisol, Esmeralde i Rose Salvaje mogli samo pokriti ušima. Da će uslijediti sapunica moglo se nazrijeti još tamo kada je čelnik MOST-a Božo Petrov bombastično potpisao i kod javnog bilježnika ovjerio izjavu u kojoj se obvezuje da će podnijeti ostavku na dužnost predsjednika MOST-a i vratiti mu mandat na raspolaganje u slučaju da MOST jednostrano uđe u koaliciju sa nekom od stranaka koje su u zadnjih deset godina vladale Hrvatskom.

Upravo tom valu nezadovoljstva proizišlom iz nesposobnosti HDZ-a i SDP-a da tijekom svojih mandata poboljšaju stanje u zemlji, MOST ima najviše zahvaliti na činjenici da ga je značajan dio birača doživio kao alternativu dvjema spomenutim strankama, koja bi konačno trebala pokrenuti stvari s mrtve točke. No, nakon izbora je uslijedio šou-program. Svjestan onog dijela o "jednostranom koaliranju" iz svoje izjave, Božo Petrov je isprva, na užas i nevjericu svojih birača, upro sve svoje snage u to da dođe do "dvostranog koaliranja". Jer zašto bismo koalirali sa jednom strankom koja je uništila Hrvatsku, nego hajdemo s obje! Ali HDZ i SDP su se u tom pothvatu pokazale kao tvrd orah, jer im je bilo jasno da MOST ni izbliza nema kapacitet za ugroziti političku hegemoniju ovih dviju stranaka, te ih posljedično natjerati na neprincipijelnu koaliciju, kojom bi se samo potvrdile teze sve brojnijih nezadovoljnika među biračima kako su "svi oni isti". MOST-u nije preostalo drugo nego ipak se odlučiti formirati vlast sa jednom od dviju vodećih koalicija. Uslijedila je nizanka sastanaka, dogovora, pregovora, Prgometovog soliranja, odmetništva Stipe Petrine i drugih pikanterija kojima smo se istovremeno i zabavljali i tlačili tijekom pregovora o sastavljanju buduće vlade. I taman kad je nakon svojedobne izjave Petrova kako je Domoljubna koalicija otkantana iz pregovora, javnost očekivala da se ukaže bijeli dim iznad Iblerovog trga i ne tako daleke Smičiklasove, uslijedio je novi dramatični obrat: Petrov je bio na misterioznom sastanku u četiri oka sa Predsjednicom, nakon kojeg je objavio urbi et orbi kako od formiranja vlasti sa koalicijom Hrvatska raste nema ništa, jer su oni, prema njegovim riječima, radili MOST-u iza leđa. U sedlo je ponovno uskočio otpisani HDZ i Hrvatska je 22. siječnja ove godine dobila novu vladu. Sitnu tehničku nezgodu - naime, da je sukladno potpisanoj i ovjerenoj izjavi Božo Petrov bio dužan podnijeti ostavku na položaj predsjednika MOST-a i ponuditi saborski mandat na raspolaganje - spomenuti je lako i efektno riješio jednostavnom verbalnom vratolomijom u stilu "nije šija, nego vrat": nema govora ni o kakvoj "koaliciji" između Domoljubne koalicije i MOST-a, radi se tek o najobičnijoj "suradnji".

Nakon formiranja vlade situacija između koal... pardon, "suradničkih" partnera nije bila ništa manje dinamična. Svjedočili smo natezanjima oko podjele resora, licitiranjima imenima budućih ministara, odustajanja od kandidata Ovog i predlaganja kandidata Onog, kadrovskim križaljkama u javnim poduzećima, te sve većim napetostima između Domoljubne koalicije i MOSTa-a koje prijete eskalirati u prijevremene izbore. No, ova vlast je iznjedrila i jedno novo ime na političkoj sceni u Hrvata. To je Tihomir Orešković, kadar iz Plive koji je zasjeo na mjesto predsjednika Vlade. I kada se uzme u obzir dosadašnje djelovanje Tima i njegovog tima, tu se već raspršuje početni dojam o tome da ova Vlada ništa ne radi osim što se bavi sama sobom.

Naime, prvo što je Orešković napravio, praktički prije nego li je i sjeo u premijersku fotelju, jest odlazak sa guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem u Kitzbühel na susret sa međunarodnim bankarima od kojih je dobio zadaću da reže javni dug u svrhu tobožnjeg popravljanja kreditnog rejtinga, pri čemu ne smije ni pomišljati na nekakve monetarne reforme koje su mostovci tako često spominjali prije izbora. U pridržavanju ovih uputa do zadnjeg slova za Oreškovićevu vladu se definitivno ne može reći kako ništa ne radi. Dapače, radi li, radi! I što je najtragičnije, u toj pogubnoj raboti Vladi najsvesrdnije pomažu dežurni salonski ljevičari i desničari koji, zakopani u svoje ideološke rovove, od drveta ne vide šumu, te sveukupno djelovanje Vlade skreću na ideološki teren, točno tamo gdje ovoj Vladi najviše odgovara, budući da joj ova njihova diverzija omogućuje da svoju režuću politiku nesmetano provodi, dok je fokus javnosti na svjetonazorskim temama. Tako će, npr. kad Vlada ukine Ured bivšeg predsjednika, oni prvi brabonjati o ustašizaciji i fašizaciji društva, dok će drugi idiotski likovati zbog tobožnje lustracije, koja je, eto, konačno stigla na naša vrata, da se napokon riješimo tih 'komunjara'. No, onda se postavlja pitanje je li ova Vlada lustrirala i djecu kojoj je srezala novac za prijevoz do škole? Je li Vlada lustrirala znanost, čiji je ionako mizeran proračun srezala za još 158 milijuna kuna? Je li Vlada lustrirala sve one kojima je povećala izdatke za dopunsko zdravstveno osiguranje? Je li Vlada lustrirala radnike kojima produžujući radni skraćuje životni vijek? Je li Vlada lustrirala one koji imaju krov nad glavom spremajući im porez na nekretnine? Je li Vlada lustrirala sve one koje će ovakvim mjerama za gospodarski "oporavak" potjerati vani? A sve to radi navodnog popravljanja kreditnog rejtinga od strane korumpiranih bonitetnih agencija, što je ovaj tehnički premijer postavio kao sveti cilj.

Kako se po jutru dan poznaje, tako se i po izboru savjetnika može predvidjeti u kojem će smjeru Orešković voditi politiku svoje vlade. Spomenut ćemo ovdje dva imena koja govore više nego dovoljno. Prvo ime je Davor Huić kojeg je premijer imenovao posebnim savjetnikom za unutarnju politiku. Huić je šef udruge Lipa koja se predstavlja kao tobožnja udruga poreznih obveznika, a zapravo je riječ o libertarijanskim ideolozima koji su vrlo aktivni i izvan Hrvatske. Dovoljno je za vidjeti o čemu se tu radi kad se zna da ih kao partnere navodi i Atlas Network, libertarijanski trust mozgova kojeg između ostalih financiraju i notorna braća Koch. Još je zanimljiviji premijerov savjetnik za vanjsku politiku, Stjepo Bartulica. Ovaj konzervativni aktivist je predsjednik udruge Centar za obnovu kulture na čijem je Investicijskom forumu pretprošle godine gostovao José Piñera, jedan od tzv. Chicago Boysa koji su provodili neoliberalne reforme tijekom Pinochetove diktature u Čileu. Bartulica je također bio i savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića za vjerska pitanja, pa bi se moglo reći kako se radi o čovjeku za svaku vlast. To ne treba čuditi, s obzirom da se Bartulica vrti u Ministarstvu vanjskih poslova još od početka devedesetih kad je došao u Hrvatsku. Na Wikileaks-u se može naći tajni dokument iz kojeg se vidi da je Bartulica još tamo 2003. izvještavao američko veleposlanstvo o sastancima na kojima je sudjelovao tadašnji premijer Ivica Račan. U svjetlu tog dokumenta može se naslutiti koja je istinska priroda Bartuličinih savjetodavnih usluga, kako Josipoviću, tako i Oreškoviću.

Stoga se ne treba zavaravati teatralnim trzavicama između partnera u Vladi. Sa ili bez MOST-a, ova tehnička vlada sigurno jaši dalje, jer iz Buzina sigurno neće gledati zatvorenih očiju na mogućnost da sa čela Vlade ode čovjek koji je taman po njihovoj mjeri i ukusu. On će i dalje štedjeti i rezati da popravi kreditni rejting, a kad se to vrlo vjerojatno ne dogodi, onda će uslijediti priča kako nismo dovoljno štedjeli i rasprodavali, kako treba još, a to bi bio izvrstan povod da se iz naftalina izvuku i opravdaju neki u javnosti omraženi potezi poput npr. nauma o davanju autocesta u koncesiju. A oni koji ostanu u Hrvatskoj možda jednog dana budu našli posao u nekoj privatnoj inačici radnih akcija, još jedne od mogućnosti koja bi se iz sfere nadrealnog mogla preseliti u realnost.

Ocjene (10)


Respektira (7): Jung-fu, VeNLO, siouxica, msesar, Spektator, IDujas, 5none5


Slaže se (3): mihael, Laci, 5none5


Komentari (12)


Miltonu Friedmanu, tojest po naredbi "slušajte se nas, ili crknite!". Nije ugodno to čuti, ali je Milton Friedman to napisao, ne samo za nas, već za sve kao mi. Laci 1 0 0


Umrijeti se može na razne načine, ali je ipak najljepši onaj kad vam na Titaniku svira Tim orkestar. mihael 1 0 0


@Spektator, analogija države i domaćinstva, odnosno poistovjećivanje mikro- i makroekonomije je standardna podvala (neo)liberalnih dogmatika. Domaćinstvo nema mogućnost emisije novca, dok država ima, ili bi barem trebala imati. kbunjevac 1 0 0


Hrvatska je se nerazumno odrekla te mogućnosti i dok ne povrati monetarnu suverenost, nema šanse za ikakav značajniji napredak. MOST je prije izbora najavljivao monetarnu reformu, ali od toga očito ništa. Dapače, upravo suprotno. kbunjevac 0 1 0


@Dirk15, očito je da Orešković dobiva svakojake instrukcije, čak se i izlanuo rekavši kako je za izbor Markića na čelo SOA-e dobio podršku od američkog i kanadskog veleposlanika. kbunjevac 0 0 0

Analiza

Gledajući unatrag što je sve Vlada napravila u proteklih stotinjak dana, na prvu loptu bi čovjeku mogao pasti napamet urnebesni skeč nekad popularnih, a danas još uvijek aktualnih Nadrealista, u kojem je vlast stupila u štrajk. Slično je i u stvarnom životu sa ovom našom današnjom vlasti: na temelju onoga što su dosad napravili, stječe se dojam da je Vlada u debelom štrajku i još se samo čeka da uzmu parole i megafone, te iziđu na ulice. S obzirom na sve događaje i okolnosti pod kojima je ova Vlada sastavljena, dojam je sasvim opravdan.Da podsjetimo, na zadnjim parlamentarnim izborima MOST ... više >

  • 7
  • 3
  • 0
  • 12

Analiza

...i otpusti nam duge naše... (2)

26.03.2016. 19:10, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

(1. dio)

Naravno, u rimskoj povijesti bilo je i onih koji su se borili protiv takvih tendencija. U 2. st. pr. Kr. braća Grakho pokušavaju provesti zemljišnu reformu kojom bi razbucali velika robovlasnička imanja i vratili zemlju natrag plebejcima, dok u 1. st. pr. Kr. Katilina pokušava progurati opći oprost dugova. No svi ti pokušaji neslavno završavaju pred zidom nesmiljene zemljoposjedničke oligarhije koja kontrolira Senat.

U konačnici, ekonomska i politička moć Republike koncentrirana je u sve manjem broju sve bogatijih patricijskih obitelji, od kojih naposlijetku ona najbogatija, Julijevci, posve preuzima vlast, pretvorivši Republiku u svoju osobnu prćiju, tj. u Imperij. Državna riznica tako sada postaje privatna careva riznica, a Rim postaje fašistoidna strahovlada koja svako malo organizira progone protiv ovih ili onih unutarnjih neprijatelja, kako bi se zgrnule dodatne pare pljenidbom imovine bogatijih pojedinaca i obitelji.

Antički svijet, naravno, ne može više dugo podnositi takve brutalne metode akumulacije kapitala i do 33. godine nove ere, dolazi do opće ekonomske krize u kojoj je rimski car Tiberije naprosto prisiljen napokon provesti određene reforme. No, umjesto potpunog oprosta dugova, zabrane lihvarenja i oslobađanja robova, Tiberije ograničava maksimalne kamate na 'svega' 8.3%, te proglašava otpis tek jedne trećine dugova. To, naravno, nema bogznakakvog dugoročnog učinka, budući glavnina društva i dalje ostaje ekonomski podjarmljena uskom krugu oligarhijske elite. Kako dakle Rim nije bio u stanju provesti opći jubilej, netko ga je drugi proveo na svoju ruku. A taj netko bili su Židovi, čija je jedna sekta uz svoj stari blagdan oslobađanja robova – Pashu – te godine doživjela novi blagdan općeg oslobođenja ljudskog roda: prvi Uskrs.

Što se Židova tiče, oni su kao etnicitet nastali taman na pola puta između starih civilizacija Egipta i Mezopotamije, tako da su od tih kultura ujedno pokupili ono najbolje i istrpjeli ono najgore. Od Egipćana su baštinili socijalnu politiku, ali ujedno i uspomenu na egipatsko sužnjanstvo, zbog čega se u njima formirala vrlo jasna svijest o tome da ne smiju više dopustiti trajno porobljavanje, sebe ili drugih. Iz Mezopotamije su baštinili tradiciju redovnih oprosta dugova, ali umjesto kao periodični dekreti koje proglašavaju kraljevi, za Židove je redoviti jubilej postao sveti zakon, koji je trajno proglasio Bog. Plus, zabranjeno im je lihvarenje, glavni uzrok nepovrativosti dugova: dugovi su se među Izabranim narodom imali opraštati, a ne opterećivati kamatama. Zbog svega toga, Židovi su razvili ekonomiju, reguliranu odredbama Sinajskog zakona, za koplje ispred bilo čega sličnog u antičkom svijetu.

No najbitniji od svega, međutim, bio je radikalni monoteizam, koji je cijeli narod vezao uz jahvistički kult, te ga na taj način isključivao od ekonomske i religijske dominacije velikih hramova starog svijeta. Starozavjetni proroci Izraela (Ilija, Izaija, Jeremija itd.) bili su vrlo jasni da vjernost Jahvi podrazumijeva produktivnu ekonomiju koja štiti, potpomaže i integrira socijalno najugroženije slojeve društva (udovice, siročad, strance i robove), dok bilo kakvo petljanje sa kultovima stranih božanstava može voditi samo putem zaduživanja, gubitka ekonomske samostalnosti, te u konačnici ropstva.

Kako je nesmiljeni Rimski imperij, u vlasti kartela poganskih ratničko-zemljoposjedničkih oligarhija, djelovao pobožnom Židovu s početka 1. stoljeća, jasno se vidi u Otkrivenju sv. Ivana Evanđelista, koji opisuje sedmeroglavu himeru, sklepanu od dijelova tijela pantere, lava i medvjeda (najopakijih predatora poznatih antičkom čovjeku), čijih sedam glava, kaže pisac, simbolizira sedam brežuljaka, na kojima sjedi bludnica (grad Rim je bio pod zaštitom nepoznate ženske božice) nazvana Veliki Babilon (očita aluzija na babilonsko sužnjanstvo, samo sada još gore).

U tako katastrofalnoj situaciji, Kristova smrt i uskrsnuće značila je dokidanje grijeha poganstva i otkupljenje iz ropstva okultnih vladajućih oligarhija. Kralj nad kraljevima proglasio je opći jubilej kojim su svima ljudima oprošteni njihovi dugovi, a izubijanoj ekonomiji omogućen nov, svjež početak. I nakon takvog oslobađajućeg čina, ljudsko spasenje i prosperitet ostaju ovisni samo o vjernosti Izraelovom Bogu (a ne Mammonu, bogu pohlepe) i njegovom ekonomskom zakonu koji nalaže dijeljenje, praštanje i zabranu lihve, te o dobrim djelima svakog pojedinca koja će pridonositi realnoj, produktivnoj ekonomiji za izgradnju stabilnijeg i boljeg društva.

U Evanđeljima, Isus kontinuirano ističe razliku između takve konstruktivne ekonomije, nasuprot predatorskoj eksploataciji koja vodi u ropstvo i propast. U prispodobi o talentima jasno uči: bogatstvo se ima investirati, a ne zgrtati. Prispodoba o mladom bogatašu - koji je, kako je to u antici uglavnom slučaj, vjerojatno bio zemljoposjednik čije se bogatstvo temeljilo isključivo na skupljanju rente od tuđeg poljoprivrednog rada, dakle, ni na kakvoj vlastitoj produktivnoj aktivnosti – uči da su dugoročno najisplativije investicije one koje osiguravaju boljitak najugroženijim slojeva društva: „prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu“.

Epizoda u Jeruzalemskom hramu, u kojem Isus gubi živce i iz njega bičem tjera mjenjače novca, pokazuje što misli o tome da se bogatstvo zgrće čistom financijskom špekulacijom. Židovi naime nisu smjeli u hramsko svetište, shodno starozavjetnim zabranama o idolopoklonstvu, unositi rimske kovanice s likom poganskog cara, nego su prethodno u dvorištu hrama morali zamijeniti iste za posebni, posvećeni hramski šekel, a hramske trgovine i mjenjačnice su ih, naravno, pelješile izrazito nepovoljnim tečajevima. Činjenica da je to bila jedina stvar u cijeloj Isusovoj misiji koja ga je potakla na nasilje dovoljno govori o tome kako se u financijske mešetare treba utjerati strah od Boga.

U praksi brutalne ekonomske opresije Rimskog imperija, rani kršćani ustrojili su alternativnu ekonomsku zajednicu (a to je prvotno značenje riječi crkva, grčki eklesia) koja se, smatrajući se oslobođenom Kristovim otkupiteljskim činom, posvetila radu na realnoj, produktivnoj ekonomiji. „Bogu Božje, a caru carevo“, poručio je Isus na pitanje što raditi s carskim novcem. Drugim riječima, umjesto da se petljaju s iluzornom monetarnom ekonomijom Rimskog imperija, kršćani su se imali posvetiti realnoj ekonomiji – dakle Božjim djelima – a to je značilo brigu o siromašnima, bolesnima, robovima, itd., tj. aktivnostima koje nose trajnu vrijednost razvoju ljudskog društva.

Bio je to upravo proročanski savjet. Kroz stoljeća nakon Krista, Rimsko je carstvo ušlo u višestoljetni period hiperinflacije prema kojoj Weimar izgleda kao mala beba. Carevi su, naime, kontinuirano gulili svoje podanike smanjujući sve više i više omjer srebra u kovanicama, sve dok naposlijetku u jednom nominalno srebrnom dinaru (antoninijanu) udio srebra nije iznosio svega 2 promila (0.2%!). To dovodi do potpunog kolapsa monetarnog, trgovačkog i ekonomskog sustava unutar carstva, koje do 5. stoljeća – naročito u europskom dijelu – ostaje toliko bankrotirano da više nije u stanju izdržavati vlastitu vojsku. Morali su početi unajmljivati barbarske plaćenike – Gote, Franke, Vandale, Hune, itd. – kojima se kao plaća dodjeljivalo još jedino što je Rimu ostalo: zemlje na teritoriju Imperija. Tako se Zapadno Rimsko carstvo šapatom raspalo na buduća feudalna kraljevstva srednjovjekovne Europe.

S druge strane, utjecaj i prosperitet kršćanske crkve sve je više jačao kroz ta stoljeća, što indicira i sve veći broj carskih progona kojima je bila podložena. Usred propadajućeg imperija, koji sada sve češće i češće mora doslovce pljačkati svoje stanovništvo da zgrne pare, kršćane njihov sustav produktivne ekonomije očito čini sve imućnijima, budući sve više dolaze na liste za odstrel (to jest, za arenu). Naposlijetku, početkom 4. stoljeća, rimska oligarhija pod Konstantinom odustaje od pokušaja direktne pljačke kršćana, te pokušava preuzeti kontrolu nad crkvenom ekonomijom kroz infiltraciju iste.

No, 325. godine, prvi ekumenski sabor u Niceji zabranjuje lihvarenje kleru: kršćansko svećenstvo mora davati zajmove bez kamata i pomagati dužnicima, a ne ih penalizirati. Rimska aristokracija, koja sad mahom prelazi na kršćanstvo i puca na visoke pozicije u crkvi, ostaje tako bez stoljetnog izvora prihoda kroz financijsku eksploataciju. Preostaju još drevni poganski hramovi, koji su kroz tisuću godina fukcionirali kao banke starog vijeka. 395. godine, Crkva i njih uspijeva sve pozatvarati i do početka 5. stoljeća, proglašava se opća zabrana naplaćivanja kamata na zajmove u cijelome carstvu. Nažalost, do onda je rimska ekonomija srozana praktički na razinu neolitika, te Crkvi ne ostaje drugo nego da počne polako graditi novu europsku civilizaciju, iz ruševina antičkog imperija, ali na zdravijim ekonomskim temeljima.

Dakle, koje je pouka ove poduže, povijesno-teološke lekcije? Dugovi nisu sveti. Ljudska je civilizacija sveta, budući je za njen opstanak, prema kršćanskom vjerovanju, sam Bog sebe žrtvovao. Ekonomija koja vjeruje u svetost dugova, te živi u fantazmagoriji monetarizma, na koncu će žrtvovati cijelu civilizaciju, srozavši je na nivo ropskih logora smrti, koji neće biti u stanju ništa proizvesti, a dugove nikad neće vratiti, nego će oni kontinuirano rasti u nedogled. Nasuprot tome, ekonomija kojoj je ideal izgradnja civilizacije, koja stremi proizvodnji novih vrijednosti, te realnom poboljšanju kvalitete života pojedinca, neće puno razmišljati o tome da zbriše nepotrebna dugovanja, jednom kada ona zaprijete zagušiti cijelokupno društvo.

Sretan Uskrs!

Ocjene (7)


Respektira (6): Alumnus, Spektator, Zenga2, Laci, 5none5, VeNLO


Slaže se (1): Laci


Komentari (26)


savjertovanju u Zagrebu u kojem su sudjelovali i međunarodni stručnjaci. Jedan od redaktora Zakon abi je i sada akademik Jakša Barbić. Oteti , tj nacionalizirati ili konfiscirati privatnu imovinu je jednostavno. Taj sustav je propao, a Boljunac 0 0 0


privatizirati državnu (društvenu) imovinu je veoma teško. Ono je nužno, ako se ne želi propasti, ali je na tisuće pitanja kako to načiniti da bude dobro i pravedno. Vaučeri ? Svima podijeliti sve državno što državi izravno ne treba? Rezultat isti ! Boljunac 0 0 0


Laci, ja sam po tom Zakonu radio. Uz moj paraf na ugovore o kreditu je odobremo na desetine tisuća kredita radnicima za kupnju dionica poduzeća u kojima su radili. A ja sam kupovao dionice u koje sam imao povjerenje. radio sam u banci , a banke se Boljunac 0 0 0


nisu privatizirale po tom Zakonu. Za njih su donosili posebne odluke ! Veliki igraći koji su opljačkali Hrvatsku. A optužili su one male koji su skrbili o svojim intersima u skladu sa Zakonom. Inače, ja osobno sam veoma nemaran u tome. Boljunac 0 0 0


Spašavanje Hrvatske mi je na prvom mjestu, a moji intersi su u drugom ili trećem planu. Boljunac 0 0 0

Analiza

...i otpusti nam duge naše... (2)

26.03.2016. 19:10, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

(1. dio) Naravno, u rimskoj povijesti bilo je i onih koji su se borili protiv takvih tendencija. U 2. st. pr. Kr. braća Grakho pokušavaju provesti zemljišnu reformu kojom bi razbucali velika robovlasnička imanja i vratili zemlju natrag plebejcima, dok u 1. st. pr. Kr. Katilina pokušava progurati opći oprost dugova. No svi ti pokušaji neslavno završavaju pred zidom nesmiljene zemljoposjedničke oligarhije koja kontrolira Senat. U konačnici, ekonomska i politička moć Republike koncentrirana je u sve manjem broju sve bogatijih patricijskih obitelji, od kojih naposlijetku ona najbogatija, Julijevci, posve preuzima vlast, pretvorivši Republiku u svoju osobnu prćiju, tj. u Imperij. ... više >

  • 6
  • 1
  • 0
  • 26

Analiza

...i otpusti nam duge naše... (1)

26.03.2016. 19:06, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

U ovo uskrsno vrijeme, dok nam nova vlast po nalogu stranih financijaša reže proračun sve u šesnaest, namjerava rasprodati i ono malo imovine što nam je ostalo, a korumpirane bonitetne agencije nam preventivno ruše kreditni rejting, možda ne bi bilo zgorega izvući neku pouku iz pristiglog nam kršćanskog blagdana. Jer Uskrs u sebi nosi i vrlo važnu ekonomsku poruku, ovjekovječenu u stihovima drevne kršćanske molitve, koju je prema predaji sam Isus naučio prve svoje učenike tijekom Govora na gori:

„...i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“

Danas se te riječi uzimaju krajnje simbolički, no one su jednom imale i vrlo doslovno značenje. U starome vijeku, dug kao ekonomska obveza i grijeh kao moralna obveza bili su praktički sinonimi. Tragovi te istoznačnosti vide se i u današnjim modernim jezicima poput npr. njemačkog, u kojem imenica Schuld znači i dug i grijeh. Konačno, i u hrvatskom se za nekog tko nije kriv kaže da je nedužan, odnosno nije dužan. Logika je bila da čovjek koji nešto zgriješi ostaje dužan otplatiti određenu materijalnu kompenzaciju, bilo ljudima, bilo bogovima. Vice versa, čovjek koji je nekome ostao dužan bio je moralno inferiorna osoba, što je bio zgodan način da se racionaliziraju pojave poput lihvarenja (plaćanje naknade zbog duga) i dužničkog ropstva (dužnik zaslužuje kaznu).

Plaćanje dugova, ljudima kao i bogovima, bila je dakle sveta obveza u drevnim civilizacijama, pod nazdorom velikih hramova koji su, kako sam već prije pisao, zapravo funkcionirali kao javno-privatna poduzeća. Uz njih se – naročito u Mezopotamiji - profilirala klasa biznismena, tamkara, koji su se kao hramski agenti i posrednici bavili trgovinom, bankarstvom, skupljanjem poreza i utjerivanjem dugova. No kraljevi koji su vladali tim drevnim civilizacijama – a bili su obično smatrani prvosvećenicima svih hramova i sinovima (ili nekakvim predstavnicima) vrhovnog (obično solarnog) božanstva - regulirali su cijelokupni ekonomski ciklus tako da bi svakih nešto desetljeća proglašavali jubileje – posebne praznike kojim bi se brisala sva dugovanja, oslobađali robovi, a zemlja i posjedi se vraćali njihovim prvobitnim vlasnicima. Na taj se način ekonomskom ciklusu omogućavao svjež početak, te se sprečavalo da ekonomska kontrola nad društvom trajno završi u rukama malene oligarhije pri vrhu socijalne piramide.

Takva religijsko-ekonomska povuci-potegni bitka između kraljeva i hramova ponekad je poprimala spektakularne oblike. Na primjer, u 14. st. pr. Kr., egipatski faraon Amonhotep IV. Akhenaton zatvorio je sve hramove u Egiptu, zatro kult boga tame Amona i uzdigao kult sunčevog boga Atona, te tako vratio svu zemlju (prema nekim procjenama: preko trećine zemlje u nilskoj dolini) koju su kroz prethodne naraštaje hramovi prisvojili. Ta proto-monoteistička reforma nije poživjela nakon Akhenatonove smrti, zbog čega je i došlo do konačnog kraha staroegipatskog kraljevstva koje stoljeće potom. Akhenatonovi su nasljednici bili dovoljno blesavi da restauriraju Amonov kult, obdare ga novim posjedima pa čak i vlastitom vojskom, sve dok, oko 1000. g. pr. Kr., Amonovo svećenstvo nije postalo dovoljno moćno da naprosto otkanta sve slabiju faraonsku vlast na sjeveru, proglasi autonomiju i iskasapi si vlastito kraljevstvo na teritoriju južnog Egipta.

Takve su se stvari događale u cijelom mediteranskom i bliskoistočnom svijetu tijekom stoljeća oko 1000 g. pr. Kr. Tijekom tog perioda, poznatog kao kolaps brončanog doba, drevne civilizacije Egipta, Anatolije i Mezopotamije raspadaju se, a na razvalinama njihovih kraljevstava stvaraju svoje dinastije novi narodi Feničana, Grka, Lidijaca, Nubijaca, Asiraca i Iranaca. Kroz naredna stoljeća, stare institucije kraljevske vlasti sve više slabe na račun novih ratničko-zemljoposjedničkih elita, koje se vežu uz najutjecajnije od drevnih hramova: Amona, Baala, Marduka, Ištar, Apolona, itd. Novi naraštaji vladara sve su ovisniji o tim kultovima koji ih podupiru (i financiraju) na vlasti. Rezultat toga jest da moć hramova sve više raste, njihovo se poslovanje sve manje regulira redovitim jubilejima i oprostima dugova, a utjecaj šačice prevladavajućih kultova sve se više i više širi drevnim svijetom. Cijele populacije trajno završavaju u dužničkom ropstvu, cijeli narodi pod kontrolom pojedinog kulta (npr. delfijski Apolon kod Grka) i u takvim situacijama, mitska uspomena na propalo "zlatno doba" uobličuje se u ideologiju o svetom kralju koji će vratiti pravdu na zemlju, proglasiti opći jubilej, zbrisati sva dugovanja i osloboditi ljude ropstva u koje su zapali.

Malo tko danas obraća pozornost na činjenicu da je Krist, to jest, Mesija, (doslovce: „Pomazanik“) prvobitno bila kraljevska titula. Jedan od prvih koji ju je ponio bio je perzijski kralj Kir, kada je u jesen 593. g. pr. Kr. osvojio Babilon i proglasio opći jubilej u kojem je oslobodio Židove (i druge porobljene populacije) iz babilonskog sužnjanstva, te im vratio natrag njihovu zemlju. Nažalost, takve prakse nisu poživjele. Kada je Perzijsko carstvo osvojio Aleksandar Veliki, helenistička kraljevstva na koje se ono raspalo nakon njegove smrti opteretila su osvojene populacije enormnim porezima. Primjerice, na Bliskom Istoku pod vlašću helenističke dinastije Seleukida, prosječan bi seljak poreznicima dugovao preko tri četvrtine svojih godišnjih prihoda. Židovi su pokazali što o tome misle kada su pod Makabejcima digli bunuu protiv Seleukida i oslobodili Izrael helenističke tiranije. No, sjaho Kurta, uzjaho Murta, kako narod kaže i 63. g. pr. Kr., Izrael je potpao pod vlast Rima!

Rim je pak posebna priča. Dok su Feničani i Grci u principu bile kulture bliskoistočnog Sredozemlja, ili su nikle na njihovim zasadima, Rim se formirao kao europski grad-republika, nastao u društvu drugih europskih kultura kao što su bili Gali, Kelti i Etruščani. Što će reći da je u Rimu posve strana bila tradicija (ili makar uspomena na nju) jubilarnih oprosta dugova iz drevnih bliskoistočnih civilizacija, kojima su njihovi sveti kraljevi regulirali ekonomiju. Rim je stasao kao mali provincijski gradić s malom ali dobro organiziranom građanskom vojskom baziranom na malim obiteljskim gospodarstvima. I kao takav je funkcionirao iznenađujuće dobro, razvivši neke vrlo zanimljive institucije poput pučkih tribuna, koje su jamčile određen nivo socijalne, ekonomske i političke zaštite širokim slojevima njegovih pučana. Međutim to je funkcioniralo na razini grada, ali ne i carstva kasnije. Kako se Rimska Republika počela širiti Sredozemljem, njene političke instutcije naprosto više nisu znale adekvatno regulirati ekonomiju na razini cijele civilizacije. Rezultat je bila višestoljetna katastrofa.

Nakon što Rim osvaja Kartagu, bogate patricijske familije koje su financirale Punske ratove zahtijevaju povrat uloženih sredstava plus kamate. Republika je zato završila u dugovima preko grla, te naposljetku predala svojim vjerovnicima ogromne trakte javne zemlje u Italiji. Umjesto da te posjede nasele ratni veterani sa svojim obiteljima, kako je to prije bio običaj, ratni financijeri ih naseljavaju ratnim zarobljenicima i pretvaraju u ogromna robovlasnička imanja, koja se Republika ne usuđuje adekvatno oporezovati. Tradicionalna rimska gospodarstva počinju propadati, budući se naprosto više ne mogu nositi s takvim agrarnim industrijama, što stvara spiralu smrti u kojoj rimska ekonomija postaje sve ovisnija o ropstvu, a rimski plebejci gube zemlju i zapadaju u sve veća dugovanja na račun vladajućih patricija.

Klasični rimski povjesničari (Livije, Varon) prilično su eksplicitni o enormnim dužničkim problemima s kojima se Rim suočavao, a koje naprosto nije znao riješiti. Jedino što se znalo jest unutarnja dugovanja izvoziti putem osvajanja. Nakon što ih rimske vojske temeljito poharaju i opljačkaju, osvojenim bi se provincijama nametale i enormne ratne reparacije plus kamate. Primjerice, pokorenoj se Maloj Aziji u 1. st. pr. Kr. nameće ratni dug od 20 tisuća zlatnih talenata, kamate na kojeg kroz svega 15 godina rastu do 120 tisuća talenata (što bi, po današnjim vrijednostima zlata, iznosilo preko 100-njak milijardi dolara: otprilike godišnji budžet moderne Turske).

Pokrajinskim je upraviteljima bila praktički službena politika da pokoreno pučanstvo temeljito operušaju tijekom svog mandata. Prema predaji, rimskom se namjesniku u bilo kojoj provinciji moralo plaćati minimalno trostruke poreze, od čega bi on prvu trećinu slao komandi u Rim, drugu trećinu trpao u svoj džep, a treću trećinu čuvao kako bi, pri povratku u Rim, mogao potplatiti sve suce i senatore da spasi živu glavu iz političkog procesa kojeg bi njegovi neprijatelji obično pokrenuli u njegovom odsutstvu. Takva politika rezultira enormnom depopulacijom i porobljavanjem lokalnog stanovništva, koje biva masovno deportirano na prisilni rad na robovlasnička imanja diljem Italije. Do 1. st. pr. Kr. vjerojatno preko 40% talijanske populacije čine robovi na golemim agrarnim imanjima, a do prvog stoljeća Rimskog Carstva, trećina populacije cijelog imperija je u roblju.

(2. dio)

Ocjene (2)


Respektira (1): Laci


Slaže se (1): Laci


Komentari (1)


Izvrstan tekst ! Laci 0 0 0

Analiza

...i otpusti nam duge naše... (1)

26.03.2016. 19:06, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

U ovo uskrsno vrijeme, dok nam nova vlast po nalogu stranih financijaša reže proračun sve u šesnaest, namjerava rasprodati i ono malo imovine što nam je ostalo, a korumpirane bonitetne agencije nam preventivno ruše kreditni rejting, možda ne bi bilo zgorega izvući neku pouku iz pristiglog nam kršćanskog blagdana. Jer Uskrs u sebi nosi i vrlo važnu ekonomsku poruku, ovjekovječenu u stihovima drevne kršćanske molitve, koju je prema predaji sam Isus naučio prve svoje učenike tijekom Govora na gori:„...i otpusti nam duge naše,kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“Danas se te riječi uzimaju krajnje simbolički, no one su jednom imale i ... više >

  • 1
  • 1
  • 0
  • 1