Reputacija 4

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

  • Bodova 125.3
  • Analiza 18
  • Ocjena 238
  • Anketa 397

Analiza

Unatoč pogrešnoj kritici, Batarelo je ukazao na jedan drugi važan problem

13.03.2015. 21:23, Što za nju znače i kako bi se Predsjednica trebala postaviti prema kritikama konzervativaca?

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je ojačao novi civilni pokret pod imenom Novi konzervativci. Pokret ima nekoliko glavnih područja djelovanja: promoviranje i poticanje rasprave o tržišnoj ekonomiji, borba protiv rodne ideologije, zaštita tradicionalnih moralnih vrijednosti i borba za zaštitu prava na život te tradicionalne definicije braka i obitelji. Iako se radi o neformalnom pokretu, poznati su njegovi pokretači i važniji članovi. Jedan od njih je i Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, ali i predstojnik ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije.

Batarelo se na svom facebook profilu kritički osvrnuo na sudjelovanje predsjednice Grabar Kitarović na konferenciji o pravima žena zajedno s bivšom američkom državnom tajnicom i mogućom kandidatkinjom za predsjednicu SAD-a Hillary Clinton. Predsjednicu je prozvao jer se kao deklarirana "moderna konzervativka" pojavila na skupu kojeg organizira zaklada Clinton koja je jedan od najvećih svjetskih boraca protiv te iste konzervativne ideologije. Posebno je Batarelo istaknuo pitanje pobačaja kao jedno od ključnih, a na koje, po njemu, predsjednica dosad nije dala jasan odgovor. Batarelo je svoj istup objasnio logičnim stavom da on kao osoba koja je glasovala za Kolindu Grabar Kitarović i javno ju podržala, ima pravo dobronamjerno kritizirati i tražiti od nje objašnjenje za određeni potez. I tu bi sva rasprava o opravdanosti i potencijalnim skrivenim namjerama trebala stati. Svatko na koga utječu potezi predsjednice Republike ima pravo biti (ne)zadovoljan njenim potezima i to javno iskazati, a to posebice vrijedi za one koji su joj ukazali svoje povjerenje.

Međutim, Batarelo je pogriješio u dvije stvari. Prva je činjenica da se Grabar Kitarović jasno izjasnila o problemu pobačaja. U kampanji je Ivo Josipović povukao upravo to pitanje u želji da svoje konzervativne protukandidate, Grabar Kitarović i Kujundžića, prokaže licemjernima, o čemu sam tada pisao. I uspio je u tome, jer su oboje dali najlicemjerniji odgovor koji se može dati na to pitanje. "Protiv sam pobačaja, ali mislim da ga ne treba zabranjivati". Otprilike tim riječima odgovorili su oboje navodno konzervativnih i katoličkih kandidata. Ako si protiv nečega i smatraš to lošim, kako to možeš dopuštati i prešutno podržavati? Kolinda je otišla tako daleko da je čak rekla kako "zabrana pobačaja ne bi nikome donijela ništa dobroga". Kako je ta rečenica promaknula Batarelu, uistinu ne znam. Sami izraz "moderna konzervativka" zapravo se može prevesti kao ne-baš-u-potpunosti konzervativka. Kolinda doista u mnogim pitanjima drži konzervativne stavove, ali pitanje pobačaja nije jedno od njih i to je bilo jasno od njenog prvog javnog nastupa kao predsjedničke kandidatkinje.

Druga Batarelova pogreška je u tome što smatra da postoji jedinstveno određeno tumačenje političkog pojma "konzervativac". Poput svih politika, tako i konzervativna ima razne oblike i verzije, od kojih se većina jasno protivi pobačaju, ali među kojima je i ona koja podržava pobačaj, a s kojom se slaže i predsjednica.
Veći problem je za Katoličku Crkvu kada političarka koja se deklarira katolkinjom i javno sudjeluje u vjerskim obredima krši jedno od glavnih načela te iste Crkve, o kojem mnogi biskupi i svećenici često i rado govore. Za razliku od političkih konzervativaca, katolici imaju jedinstvene moralne stavove koji proizlaze iz jednog autoriteta i kojih bi se svi katolici trebali držati, a među njih spada i nepovredivost života od začeća do prirodne smrti. Stoga bi mnogo značajnija bila reakcija Biskupske konferencije ili pojedinačnog biskupa koji bi predsjednicu, kao članicu Crkve, pozvao da se u potpunosti drži nauka, javno osudi pobačaj i započne borbu protiv njega.

No, Batarelo je u pravu u jednoj drugoj stvari. U svom tekstu on ističe svojevrsnu molbu da se "prestanemo prema predsjednici ponašati kao prema božanstvu ili kraljici". I doista, dovoljno je bilo pogledati reakcije čitatelja na pojedinim portalima, ali i nekih analitičara i komentatora, da shvatimo važnost ovog apela. Velika je boljka Hrvata da od političara rade kult ličnosti. To nam je ostalo u navici kroz povijest; od brojnih monarha, preko diktatora, pa do demokratski izabranih vladara. I dan danas među jednima vlada snažan kult ličnosti Franje Tuđmana, među drugima pak maršala Tita, uz mnoštvo manjih "božanstava". I Sanadera su mnogi obožavali, a danas tvrde da im je nešto otpočetka "smrdjelo". Članovi SDP-a se često pozivaju na Račana i njegovu "najuspješniju vladu". Jadranka Kosor je izabrana aklamacijom, a Milanovića su mnogi u početku tretirali kao mesiju. Vjerujem da mučenika Bandića ne treba posebno spominjati. Daleko od toga da sve nabrojane držim jednakima ili sličnima. Isti su samo po tome što se oko svih stvorio kult ličnosti.
Ne znam kakva je situacija u drugim državama, ali sam siguran da se ocjenjivanju političara može pristupiti razumno i analitički, a ne samo emocionalno. Ako napokon imamo "našu, hrvatsku predsjednicu", ne znači da ju ne smijemo po potrebi kritizirati, posebice ako se radi o dobronamjernim i konstruktivnim kritikama. Međutim, Batarelo je u komentarima već proglašen "lažnim konzervativcem", prozvan je da se petlja tamo gdje mu nije mjesto, a siguran sam da se, ako se prolista dovoljno komentara, može pronaći i teorija kako je Batarelo ni manje ni više nego - udbaški špijun.

S Batarelovim stavovima i načinom istupa se možemo slagati ili ne. Bitno je da trebamo shvatiti važnost kritike kao oružja za svojevrsnu kontrolu ili usmjeravanje političara. Neki će sigurno smatrati kako pitanje pobačaja nije jedno od gorućih u ovoj državi, drugi će ih opovrgavati. No, bitno je da i jedni i drugi imaju pravo svoje mišljenje izreći na demokratski način, bez da ih se napada na osobnoj razini te da to mišljenje mogu uputiti i političarima. Političari će onda sami procijeniti koje kritike im je dobro slušati, a koje ne. Važno je i shvatiti da kritika u jednom pitanju ne znači nužno i kritika u svim ostalima. Zato su neargumentirani napadi na Batarela i Nove konzervativce potpuno neumjesni i nepotrebni. Demokracija se ne sastoji samo od zaokruživanja nečijeg imena svakih nekoliko godina, nego i od stalnog sudjelovanja u demokratskim procesima, koji uključuju prosvjede, dopise, sastanke, ali i javne kritike. Uostalom, sama predsjednica dobila je mandat dobrim dijelom zbog kritike na račun svog prethodnika i trenutne vlasti.

Batarelov komentar vjerojatno neće imati prevelikog odjeka u javnosti, a pogotovo utjecaja na percepciju građana o predsjednici. Uskoro će sve biti zaboravljeno, i dalje će se tepati "kraljici", a Batarelo i suradnici će i dalje voditi borbe za svoje ciljeve. Ali Batarelov apel nas sve skupa poziva da se odmaknemo od lošeg prosuđivanja političara i da analiziramo svaki čin onih koje smo birali i koji toliko utječu na naše živote. Nemojmo se pretvarati u bezumne poslušnike, koliko god nam neki političar bio drag ili simpatičan, nego budimo uvijek budni i spremni na javnu i konstruktivnu kritiku svima koji ju zaslužuju.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (7)


Respektira (6): Cogito, visitor, Panter, Alumnus, Django, siouxica


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (14)


I dužnost je katolika da se međusobno opominju, pa je u redu da i predsjednicu opominjemo :) Malo sam se krivo izrazio gore, ako ne slijediš nauk ne znači da nisi katolik, nego da nisi dobar katolik, tj. da se trebaš obratiti i pokajati, priladno za ivan94 0 0 0


korizmu :) @Laci, Batarelo živi više od polovice svog života ovdje, tako da je ovdje "doma". I ne kužim čemu to "tko je taj tip?". Pa svak se nekako probija u javnost, on je pokušao ovako, nije najbolji način ali ima pravo na to. ivan94 0 0 0


odličan tekst!..mislim da biskup nema što javno prozivati predsjednicu države, ali vjernicu na za to primjerenom mjestu, svakako :)..batarelo je samo jedan od mnogih koji se pokušava producirati i poentirati preko leđa KGK..ima pravo to pokušavati visitor 0 0 0


a predsjednica je izvrsno odgovorila apsolutnim ignoriranjem..moramo se naviknuti na demokraciju, svatko ima pravo p(r)ozivati, pa i batarelo..no razočarat će se mnogi koji misle od KGK sad naplaćivati predizbornu potporu..bilo pa prošlo :)) visitor 1 0 0


@ivan94 Batarelo je rođen u Australiji 1969-e god, a došao je u Hrvatsku 1990-e. Zar to nije znakovito ? Čovjek koji u Australiji ne može postići ništa od svojih nerealnih ambicija dolazi ovamo da 'prosipa pamet' ?! Je li tamo "motrio" Laci 0 0 0

Analiza

Unatoč pogrešnoj kritici, Batarelo je ukazao na jedan drugi važan problem

13.03.2015. 21:23, Što za nju znače i kako bi se Predsjednica trebala postaviti prema kritikama konzervativaca?

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je ojačao novi civilni pokret pod imenom Novi konzervativci. Pokret ima nekoliko glavnih područja djelovanja: promoviranje i poticanje rasprave o tržišnoj ekonomiji, borba protiv rodne ideologije, zaštita tradicionalnih moralnih vrijednosti i borba za zaštitu prava na život te tradicionalne definicije braka i obitelji. Iako se radi o neformalnom pokretu, poznati su njegovi pokretači i važniji članovi. Jedan od njih je i Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, ali i predstojnik ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije. Batarelo se na svom facebook profilu kritički osvrnuo na sudjelovanje predsjednice Grabar Kitarović na konferenciji o pravima žena zajedno ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 6
  • 0
  • 1
  • 14

Analiza

Može li HDZ na prijevremenim izborima preuzeti vlast u Zagrebu?

08.03.2015. 21:57, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Čini se kako su prijevremeni izbori za gradonačelnika u Zagrebu sigurna stvar. Milan Bandić do kraja mjeseca oformit će stranku koju će nazvati po sebi, a ostavku bi trebao podnijeti najkasnije do lipnja, osim ako Ustavni sud u međuvremenu ne donese odluku kojom bi ga vratio na posao. Međutim, takva odluka nije vjerojatna, bar ne u tako kratkom roku, zbog čega je iskusni politički lisac i dugogodišnji zagrebački gradonačelnik već započeo s pripremama za izbore na kojima bi se opet kandidirao za gradonačelnika. Odluka suda o zabrani obavljanja gradonačelničke dužnosti vrijedila bi čak i da je Bandić ponovno voljom naroda izabran za gradonačelnika, stoga se u medijima ovi potencijalni izbori već nazivaju „prijevremenim izborima za zamjenika gradonačelnika.“ U toj sintagmi leži činjenica da Bandić nije zadovoljan kako njegov posao obavlja njegova trenutna zamjenica, Sandra Švaljek, te bi ju volio zamijeniti drugom osobom, a istovremeno potvrditi svoju političku snagu uoči parlamentarnih izbora.„I vrapci na grani znaju da bih ja to bolje“, rekao je Bandić o svojoj zamjenici. Iako oboje izbjegavaju direktne napade ili javna prozivanja, jasno je kako nešto između njih „ne štima“, tj. da Bandić na neki način smatra da ga je Švaljek izdala jer se sve više udaljuje od njega i njegove politike. S druge strane, Švaljek je iz samozatajne zamjenice nenadano promovirana u de facto gradonačelnicu, što joj godi, ne zbog ponosa nego jer vjeruje da dobro radi taj posao. Sjetimo se samo kako je Švaljek izašla pred medije one večeri kad je Bandić uhićen i drhtavim glasom, vidno šokirana, objasnila kako ona preuzima vođenje grada. Već je idućeg dana bila puno sigurnija, dok danas, gotovo pet mjeseci kasnije, više nitko (osim Bandića) ne sumnja da je pohvatala sve konce u upravljanju metropolom. U ovakvoj situaciji gdje Sandra Švaljek ima sve veću, a Bandić sve manju potporu građana, svoju priliku vidi HDZ koji bi uz nekoliko lukavih poteza, nakon dugačke pauze, opet mogao dobiti svog gradonačelnika, tj. gradonačelnicu Zagreba.

Sandra Švaljek izjavila je prije nekoliko dana da razmišlja o kandidaturi za gradonačelnicu ukoliko uistinu dođe do izbora. Što ju je nagnalo da promijeni mišljenje, jer je tjednima odlučno odbijala svaku pomisao o kandidaturi, možemo samo nagađati, no kao odgovor se nameće jednostavan razlog: shvatila je da ima šanse na tim izborima. Od prvoga dana preuzimanja odgovornosti za grad, Švaljek je najveću potporu imala u liku predsjednika Gradske skupštine, Darinka Kosora. A Kosor je ujedno i predsjednik HSLS-a, stranke koja je na državnoj razini u koaliciji s HDZ-om. Iako se državne koalicije ne preslikavaju nužno i na lokalne, vidljivo je da su u Zagrebu odnosi između HSLS-a i HDZ-a zatoplili otkad je Kosorova stranka ušla u „veliku domoljubnu koaliciju“. HSLS je na lokalnim izborima 2013. bio u koaliciji s HSS-om, još jednim koalicijskim partnerom HDZ-a. Ako njima pribrojimo barem dio glasova HRAST-a i nekih manjih desnih stranaka koje su premale da bi istaknule svog kandidata, kao i eventualne razočarane Bandićeve birače, dolazimo do brojke od otprilike 90 tisuća glasova ostvarenih na izborima za Gradsku skupštinu 2013., što je više i od SDP-ove, i od Bandićeve liste. Slična je situacija i ako pogledamo samo izbore za gradonačelnika. Ako zbrojimo glasove HSLS/HSS-ovog kandidata Vladimira Ferdeljija s glasovima HDZ-ove Margarete Mađerić, uz Bandićeve nezadovoljnike i manje stranke, dolazimo do nešto manje brojke, od 70-80 tisuća glasova. Ako još uzmemo u obzir da je HDZ na europarlamentarnim 2014. i predsjedničkim izborima 2014./2015. ostvario odličan rezultat, uz konstantni porast broja glasova, dolazimo do jednostavnog zaključka da HDZ, uz dobro posložene karte i malo političke sreće, može imati svog kandidata u drugom krugu izbora, u kojem je sve moguće. Na izborima 2013. Bandić je već u prvom krugu osvojio 47,3% glasova, no nedavno istraživanje daje mu manje od 30. Ako ti glasovi pređu na stranu HDZ-a, lako je moguće vidjeti HDZ-ovu pobjedu u Zagrebu.

Najveća nepoznanica je odgovor na pitanje kako Bandić u ovoj nesvekidašnjoj situaciji kotira kod građana. Dio ga zasigurno smatra mučenikom i političkim zatvorenikom, dio je već godinama uvjeren u njegovu krivnju, a dijelu je laknulo što je Bandić napokon maknut s pozicije, bez obzira radi li se o činjeničnim ili politički motiviranim optužbama. Ako je vjerovati nedavno provedenoj anketi, Bandiću popularnost pada, iako su prema drugoj anketi iste agencije građani uvjereni da se protiv njega vodi montirani proces. Konstantni rast članstva njegovog Kluba, koji će uskoro prerasti u stranku, govori da Bandić i dalje ima snažnu potporu, ali sigurno manju nego u nekim drugim vremenima.

Očito je da Sandra Švaljek i Darinko Kosor dobro surađuju, čini se kako ona obavlja dobar posao uz njegovu snažnu potporu, a vidi se i da je HDZ-ov kadar u Skupštini prema njoj puno blaži nego prema Bandiću. Mnogi su očekivali da će HDZ i Bandić koalirati nakon izbora 2013., jer bi time HDZ dobio znatno važniju ulogu u gradu, a Bandić bi imao koliko-toliko sigurnu koaliciju. Bandić se ipak odlučio za drugu opciju, bez službene koalicije, ali uz nekoliko prešutnih na svim razinama grada. Tako su u nekoliko gradskih četvrti Bandićevi ljudi koalirali s HDZ-om, kao i s nekoliko manjih stranaka desnice, poput HRAST-a. U Gradskoj skupštini Bandić je složio koaliciju s Kosorom, ali uz pomoć HSU-a, stranke Kukuriku koalicije. Ova raznolikost Bandićevih koalicija jasno pokazuje njegovu političku snalažljivost, zbog koje ga se ne smije unaprijed odbaciti ni na jednim izborima. No, ovakvi potezi su razljutili zagrebački HDZ koji je računao da će biti jedini Bandićev prešutni saveznik, pa su to shvatili kao nož u leđa. A HDZ-u je sada u interesu, možda čak i više nego SDP-u, Bandića izbaciti iz igre. Jer, iako se Bandić predstavlja kao socijaldemokrat ili centrist, njegovo biračko tijelo je većinski ono desnog centra, blisko HDZ-u. To je vidljivo i iz neuspjeha Margarete Mađerić, koja je osvojila svega 16 316 glasova, nasuprot 42 905 koliko je osvojila HDZ-ova koalicija u Skupštini. Razlika tih glasova otišla je Bandiću. Uz prije spomenuto Bandićevo kršenje prešutnog dogovora, uz ambicije koje ima za preuzimanje HDZ-ovih birača, zbog navoda o korupciji, ali i zbog njegove političke prošlosti u SDP-u, HDZ-u je cilj smijeniti Bandića i izbjeći svaku povezanost s njime. Nakon neuspjelog „tajnog dogovora“ s Bandićem, kojim bi preuzeli veću ulogu u gradu, sada im se nudi prilika na potpuno čist način izbaciti Bandića iz visoke politike. S njim sigurno neće koalirati, ali mogli bi s njegovom zamjenicom.

U cijeloj ovoj priči o HDZ-ovom preuzimanju vlasti u Zagrebu ključna je uloga Sandre Švaljek. Upravo ona je osoba koja bi mogla još bliže povezati HDZ i HSLS, uz druge stranke. Svojom pozitivnom slikom u javnosti sigurno bi privukla razočarane „bandićevce“, ali i birače centra koji ne podnose Bandićev populizam i pompu, nasuprot mirnoći i stručnosti njegove zamjenice. Važno je napomenuti kako HDZ u Zagrebu jednostavno nema eksponiranog kandidata koji je upućen u problematiku grada. Sigurno da imaju kvalitetnih ljudi na nižim razinama, ali su oni nepoznati i neprepoznatljivi. Andrija Mikulić ili Darinko Kosor ne bi postigli dovoljnu zainteresiranost birača kojom bi mogli pobijediti Bandića, a ponovno kandidiranje Margarete Mađerić ili Vladimira Ferdeljija bi vjerojatno bilo protumačeno kao „igranje na ruku Bandiću“, zbog recikliranja već viđenoga. Stoga je kandidiranje Sandre Švaljek kao kandidatkinje velike anti-bandićevske i anti-sdpovske koalicije jedino realno rješenje koje bi HDZ-u dalo mogućnost da se može pohvaliti osvajanjem Zagreba, pa makar to bilo i s kandidatkinjom koja nije toliko bliska HDZ-u. Švaljek bi mogla biti svojevrsna „zagrebačka Kolinda“. Kandidatkinja velike koalicije protiv ostataka loše Bandićeve vladavine koju je već i sama Švaljek počela mijenjati. Uz njene stručne reference i pokazan dobar primjer u privremenom obnašanju dužnosti, Švaljek bi bila idealan kandidat. Uz gornju matematiku, dobila bi više glasova od SDP-ovog kandidata, koji će vjerojatno biti Davor Bernardić, te se opasno približila rezultatu svog donedavnog šefa. Iako ničija pobjeda nije zagarantirana, Švaljek bi u ovakvoj kombinaciji imala veliku šansu, a HDZ-ova koalicija bi potvrdila svoju snagu i dobila dodatni vjetar u leđa neposredno prije parlamentarnih izbora. Jedino što preostaje je stvarni dogovor između svih navedenih strana, kako bi eventualni izbori u Zagrebu postali još zanimljiviji.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (6)


Respektira (6): draxy, Panter, siouxica, Cogito, visitor, Alumnus


Komentari (9)


@ivan94 koga briga za HDZ ili SDP ? Važno je da Švaljekica bude gradonačelnica, dosta je bilo brljanja muških "šumsko-špiljskih" tipova. Laci 0 0 0


@vis, pa sve je moguće :) Mislim da joj je u interesu vezati se s nekim jer samostalno ne bi dobila dovoljno za drugi krug, bez obzira što bi mnogima bilo drago birati nestranačkog kandidata. Ali istina da joj mogu i drugi pomoći, posebno sdp koji ju ivan94 0 0 0


je već navodno pokušao vrbovati. @Laci, samo istražujem mogućnosti, mislim da je ova jedna od mogućih i zanimljivijih ivan94 0 0 0


http://www.jutarnji.hr/svi-su-ludi-za-zamjenicom-gradonacenika--hdz-i-hsls-poceli-pregovore-sa-svaljek-za-izlazak-na-izbore/1314267/ :) siouxica 1 0 0


Bit će zanimljivo :) Čitam jučer Karamarkov intervju i baš je zagonetno odbio odgovor na pitanje o Švaljek :) ivan94 0 0 0

Analiza

Može li HDZ na prijevremenim izborima preuzeti vlast u Zagrebu?

08.03.2015. 21:57, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Čini se kako su prijevremeni izbori za gradonačelnika u Zagrebu sigurna stvar. Milan Bandić do kraja mjeseca oformit će stranku koju će nazvati po sebi, a ostavku bi trebao podnijeti najkasnije do lipnja, osim ako Ustavni sud u međuvremenu ne donese odluku kojom bi ga vratio na posao. Međutim, takva odluka nije vjerojatna, bar ne u tako kratkom roku, zbog čega je iskusni politički lisac i dugogodišnji zagrebački gradonačelnik već započeo s pripremama za izbore na kojima bi se opet kandidirao za gradonačelnika. Odluka suda o zabrani obavljanja gradonačelničke dužnosti vrijedila bi čak i da je Bandić ponovno voljom naroda ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 6
  • 0
  • 0
  • 9

Analiza

Građani žele reforme, najviše ih se boje političari

05.03.2015. 11:48, Koliko smo, kao građani, doista spremni na reforme koje zazivamo?

Kad god se govori o strukturnim reformama, a to je posljednjih godina vrlo često, uvijek se zapitam, ako su nam uistinu toliko potrebne, zašto ih nazivamo bolnima? Ako je nešto dugoročno dobro, ako će nam zbog toga u neko dogledno vrijeme zaista biti bolje, što je onda toliko bolno u tome?

Prema ustaljenim običajima, pod bolne reforme misli se na otpuštanje viška zaposlenih u državnoj upravi i javnim tvrtkama, ali i na smanjenje plaća, doprinosa i sl. Otkazi su zasigurno bolni jer ostavljaju cijele obitelji bez prihoda. Bolna su i smanjenja plaća i radničkih "prava". No, ove, kao i sve druge reforme, bolne mogu biti samo u dva slučaja. Prvi je ako su loše odrađene i ako nakon provođenja stanje bude još gore, a drugi je kratkotrajna bol nakon koje bi sve trebalo biti bolje. To je poput operacije. Prihvaćate da ćete neko vrijeme provesti s bolovima u bolničkom krevetu, ali nakon tog relativno kratkog vremena, trebali biste biti zdraviji i u puno boljem stanju. Doduše, to ne vrijedi za sve operacije. Optimistično zaključimo kako je Hrvatska bolesnik koji nije na samrti pa da bi se operacijom borio za još koji dan života, nego da se radi o zdravom organizmu s benignom bolešću koja se, iako postaje iz dana u dan sve gora, ipak može zaustaviti.

Iz ove analogije dolazimo do važnih pitanja za hrvatsku ekonomiju. Prije svega, trebamo jasno odrediti dijagnozu našeg pacijenta. Hrvatska boluje od antipoduzetničke klime, glomazne države s previše zaposlenih u državnom i javnom sektoru, visokih poreza praćenih teškim parafiskalnim nametima i stotinama, ne varajmo se, potpuno nepotrebnih propisa, stvorenih kako bi se višku zaposlenih ipak dalo da nešto radi. Muči nas demografska katastrofa, neodrživi mirovinski sustav, zdravstvo koje gomila gubitke, visoki krediti (i državni i pojedinačni) i ogroman vanjski dug. Bolujemo i od korupcije i nepotizma (koji su dobrim dijelom zaslužni za višak zaposlenih), i iznad svega, bolujemo od kroničnog nedostatka razilaženja s prošlošću, koji se najjasnije očituje u ideološkim podjelama, ali je također snažno prisutan i u ekonomskim problemima. Ideološki smo podijeljeni u lijeve i desne, ali ekonomski smo svi zapeli s lijeve strane tranzicije, za koju, ironično, krivimo kapitalizam.

Iako bi se od ovakve dijagnoze mnogi pobojali za vlastiti život, zapravo ju je lako riješiti, samo treba imati znanja i volje. Da se još malo zadržimo na medicinskoj analogiji, to je otprilike poput upale slijepog crijeva - boli vas i imate osjećaj da vam je utroba eksplodirala, ali je dovoljan jedan rutinski zahvat da bi vam bilo bolje. Nažalost, znamo da uz nesavjesne liječnike i ovakav rutinski zahvat može poći po zlu, a čini se da mnogi političari (koji se bore za mjesto glavnog kirurga) nisu imali dobre ocjene iz kirurgije, pa bi mogli jednostavan zahvat potpuno upropastiti.

Nakon što smo donijeli dijagnozu, trebamo donijeti i odluku o načinu liječenja. Neki konzultiraju strane liječnike iz IFO-a, neki se konzultiraju sami sa sobom i svojim navodnim velebnim 0,3 postotnim uspjesima, a neki upotrijebljavaju zdravi razum. Otpuštanje većeg broja zaposlenih iz državnog i javnog sektora samo po sebi ne znači mnogo. Iako bi donijelo smanjenje proračunske potrošnje, donijelo bi i povećanje nezaposlenosti, povećanje izdataka za nezaposlene, povećalo bi opseg posla onih koji ostaju raditi, i, najvažnije, ne bi pomoglo u riješavanju ostalih problema. Stoga prvi korak "bolnih" reformi treba biti pojednostavljenje poreza, zakona, propisa, podzakonskih akata i svih divnih stvari koje sa sobom donosi "uređena" država u kojoj se uređenost mjeri brojem potrebnih dozvola, potvrda i uvjerenja za obaviti svaki i najjednostavniji posao. Smanjenjem opsega posla državne uprave i privatizacijom državnih udjela u strukturama u kojima država nipošto ne bi trebala biti vlasnik automatski bi se smanjila i potreba za određenim brojem zaposlenih. Manjim porezima i propisima olakšala bi se ulaganja i otvaranja novih radnih mjesta. Istovremeno bi se smanjila državna potrošnja i potreba za novim kreditima, a olakšalo vraćanje postojećih kredita. Ekonomsko blagostanje potaknulo bi mlade da ostanu u državi, a time bi se vjerojatno potaknula i demografska obnova. Možda bi se čak i smanjila svjetonazorska prepucavanja. Zvuči preoptimistično, ali je moguće.
Je li državi veličine Hrvatske uistinu porebno 20 ministarstava, ili su ona samo paravan za stranačka uhljebljenja? Je li uistinu znak uređenosti države činjenica da obrti i mali poduzetnici više vremena troše na papirologiju nego na svoj stvarni posao? Je li uistinu potrebno imati nekoliko stotina raznih poreza i raznih nameta? Je li cilj paranoične zaštite svakog pedlja ove zemlje zaštita okoliša ili spriječavanje bilo kakvih ulaganja? Mora li se država (Vlada) uplitati svojim mjerama u svaki aspekt ekonomije? Mnogo je ovdje pitanja, a odgovori su jasni. Već je krajnje vrijeme da izađemo iz tranzicije i socijalističkog ekonomskog mentaliteta, i u potpunosti se okrenemo tržišnoj ekonomiji s malom i efikasnom državnom upravom, jasnim propisima koji se ne petljaju u sve i svašta i ne mijenjaju svakih par mjeseci, da smanjimo i pojednostavnimo poreze, olakšamo ulaganja i otvaranja privatnih poduzeća i prestanemo više kukati kako smo mi divni i krasni, a krivi su stranci, političari, i dva Zagorca: za jedne drug Tito, za druge predsjednik Tuđman. Problem je dosad bio, uz politiku, i u narodu kojem je dosadašnji sustav, ako ništa drugo, nudio kakvu takvu sigurnost i udobnost, unatoč lošem standardu. Međutim posljednja istraživanja pokazuju da je narod spreman za promjenu paradigme i za konačni zaokret u ekonomski sustav u kojem će se cijeniti sposobnost i znanje, a ne podobnost i stranačka boja. Krajnje je vrijeme da i političari to shvate i ponude programe koji će zaista donijeti do stvarnih, a ne kozmetičkih promjena. Otpora će uvijek biti, od sindikata, oporbe, stranačkih disidenata, raznih udruga itd., ali uz jasan program i dovoljnu podršku naroda, iduća vlada, koje god boje bila, moći će konačno Hrvatsku okrenuti u boljem i zdravijem smjeru. Naravno, ako će oni sami izabrati poštenje nad korupcijom, sposobnost nad podobnošću, i znanje nad neznanjem. Koliko su pojedine opcije za to sposobne, prosudite sami.

U cijeloj ovoj priči o bolnim rezovima najveća je pogreška što smo izokrenuli tezu i ne shvaćamo da nas već sad neizdrživo boli, i da neku novu bol baš i ne bismo osjetili. Zato se od "bolnih" rezova ne smijemo ustručavati, nego ih trebamo započeti što je moguće ranije. Bolesnika koji odgađa operaciju s vremenom će boljeti sve više, a mogućnost za uspjeh operacije postajat će sve manja. Stoga je potrebno brzo i odlučno krenuti na operaciju. Reforme koje će u konačnici donijeti veći standard, otvaranje novih radnih mjesta i bolji život svim građanima opravdat će svaku bol koju će eventualno prouzročiti tijekom svog nastajanja. Do sad smo propustili već previše šansi, krajnje je vrijeme da se izliječimo.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (8)


Respektira (7): Panter, draxy, Cogito, Mac316, visitor, siouxica, Alumnus


Ne slaže se (1): Mac316


Komentari (10)


operacija može završiti loše, ali to je rizik kojeg svjesno preuzimaš jer će ti bez operacije sigurno biti puno gore. ivan94 0 0 0


Slazem se,ali treba poduzeti mjere da se osigura da se razdoblje izmedu smanjenja drzavnih prihoda i povecanja potrosnje prebrodi bezbolno. To je moguce jedino strateskim planiranjem,mora se znati odakle ce novac doci kad od poreza bude manje Mac316 0 0 0


Naravno. Zato i govorimo o reformama, a ne o samo jednoj. Ideja je da se smanji drž.potrošnja, i onda se lako izračuna koliko se mogu spustiti porezi da ostane dovoljno za kredite, ali i da se olakša poduzetnicima. ivan94 0 0 0


A ni argument da i državni službenik 'plaća' doprinose i poreze nije točan,je riti jedna kuna od toga nijezarađena u državnom sektoru već u realnom. Laci 0 0 0


Otpuštanje donosi nezapolsenost, to je logično. Ali otpuštanje nije samo sebi svrha, treba smanjiti opesg posla drž.uprave pa otpuštati viškove. A drugi korak je olakšavanje poslovanja real.sektoru, kako bi više trošili na radna mjesta nego na državu ivan94 0 0 0

Analiza

Građani žele reforme, najviše ih se boje političari

05.03.2015. 11:48, Koliko smo, kao građani, doista spremni na reforme koje zazivamo?

Kad god se govori o strukturnim reformama, a to je posljednjih godina vrlo često, uvijek se zapitam, ako su nam uistinu toliko potrebne, zašto ih nazivamo bolnima? Ako je nešto dugoročno dobro, ako će nam zbog toga u neko dogledno vrijeme zaista biti bolje, što je onda toliko bolno u tome? Prema ustaljenim običajima, pod bolne reforme misli se na otpuštanje viška zaposlenih u državnoj upravi i javnim tvrtkama, ali i na smanjenje plaća, doprinosa i sl. Otkazi su zasigurno bolni jer ostavljaju cijele obitelji bez prihoda. Bolna su i smanjenja plaća i radničkih "prava". No, ove, kao i sve ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 7
  • 0
  • 1
  • 10

Analiza

Izmjena izbornog zakona: protuustavna "ženska kvota" i novi populistički potez?

10.02.2015. 13:56, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Na dnevnom redu Sabora u četvrtak bi se trebao naći SDP-ov prijedlog izmjene Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Nakon što je udruga U ime obitelji uzburkala duhove svojim pokušajem iniciranja referenduma o izmjeni izbornog zakona, pokrenula se sva sila prijedloga, a na kraju ih je pet došlo do saborske procedure. Čak je i predsjednik na odlasku u svojem programu nudio izmjenu izbornih pravila. Neki od tih prijedloga su i starijeg datuma od ovog U ime obitelji, dok su se pojavili i neki novi, među koje spada i prijedlog SDP-a. SDP taj prijedlog predstavlja kao kompromisno rješenje koje uvažave sve ostale prijedloge, s čime se, naravno, ostali predlagači ni najmanje ne slažu.

Prijedlog udruge U ime obitelji bio je u svojim zahtjevima najkonkretniji. Njihovih sedam predloženih promjena možemo svesti pod tri glavne kategorije: uvođenje preferencijalnog glasovanja, općenito olakšavanje glasovanja dopisnim ili elektronskim putem te ujednačavanje vrijednosti svakog pojedinog glasa ustanovljenjem novih, pravilnijih izbornih jedinica. Gotovo 400 tisuća prikupljenih potpisa, koji na koncu ipak nisu bili dovoljni za iniciranje referenduma, bili su znak da mnogi građani žele promjene u izbornom zakonodavstvu. Uzevši u obzir da su obje najveće stranke bile protiv ovog prijedloga, jasno je da je to bio veliki uspjeh za inicijativu, ali i zvono za opasnost tim dvjema strankama. Zato su uskoro i izašle sa svojim prijedlozima, koji su po konkretnosti daleko i od prijedloga U ime obitelji, ali i od prijedloga skupine nezavisnih zastupnika ili Laburista. Zakon koji je u proceduri i koji bi mogao biti izglasan već ovoga petka daleko je jednostavniji i nudi samo dvije važnije promjene, koje teško da možemo nazvati stvarnom reformom. SDP nudi uvođenje istog sustava preferencijalnog glasovanja kakav se koristi na izborima za Europski parlament (jedan preferencijalni glas uz prag od 10%) te žele zakonsku snagu dati odredbi da na listama mora biti najmanje 40% žena, u skladu sa zakonom o ravnopravnosti spolova.

S obzirom da upravo taj prijedlog ima najveću šansu postati budućim izbornim zakonom, zadržat ćemo se na njemu. U prijedlogu je najzanimljiviji pokušaj borbe za ravnopravnost spolova i to tako da se dosadašnja preporuka o najmanje 40% žena na izbornoj listi pretvara u zakonsku odredbu prema kojoj lista koja ne ispunjava taj uvjet nije pravovaljana, što znači da se diskvalificira s izbora. No, ne odnosi se ova odredba samo na žene, nego i na muškarce, jer članak 14. prijedloga izmjene zakona predviđa da „je lista za izbor zastupnika u skladu s načelima iz stavka 1. ovoga članka ukoliko je na određenoj listi najmanje 40% pripadnika oba spola“. Dakle, ne smije biti ni premalo muškaraca. Ova odredba, osim što je vrlo stroga prema strankama, donosi sa sobom i jednu pravnu zavrzlamu, koja čak djeluje i protuustavno i antidemokratski. Naime, ukoliko je prema Ustavu pravo da bira i bude biran zajamčeno svakom državljaninu starijem od 18 godina, postavlja se pitanje smije li se uopće zakonodavac uplitati ovakvom odredbom? Krši li se njome pravo stranaka i grupa birača da sami sebi određuju kandidate ili im zakonodavac može određivati kandidate? Što bi bilo sa listama koje imaju, primjerice, 35% žena ili muškaraca? Iako je želja za ostvarenjem ravnopravnosti spolova svakako pozitivna, ovakvom zakonskom odredbom prelazi se okvir ravnopravnosti i Državnom izbornom povjerenstvu se daje pravo koje ono ne bi trebalo imati, a to je da odbacuje liste ako ne zadovoljavaju određeni propis, koji, iako želi ostvariti pravdu, u svojoj srži nije demokratski. Još jedan problem kojeg sa sobom nosi ova odredba je i pitanje stvarne zastupljenosti žena, jer sama činjenica da ih je 40% na listi ne povlači za sobom i 40% novoizabranih zastupnica. Na kraju bismo dobili mnoštvo žena na zadnjim mjestima na listama, a pitanje je i po kojem bi se kriteriju odabirale. Ovime se preduboko zalazi u demokratski proces i zakonodavac si to ne bi smio dopustiti. Jedno je dobronamjerna preporuka, a drugo je prisila. Ovakav prijedlog umjesto ravnopravnosti pokušava uvesti prisilnu jednakost, što odudara od demokratskih standarada. Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje Ustavnog suda o ovom prijedlogu. Bilo bi zanimljivo čuti i SDP-ove razloge za uvođenje ovog kriterija, budući da on po zakonu o ravnopravnosti spolova ne mora biti obavezan, nego se treba poticati. Žele li samo pokazati kako su "osjetljiviji" od ostalih ili usput, ako to mogu, iz utrke izbaciti pokoju protivničku listu?

Jednostavno i logično rješenje problema podzastupljenosti žena, bez uvođenja potencijalno protuustavnih odredbi, jest uvođenje preferencijalnog glasovanja. Ukoliko žene i budu na posljednjim mjestima na listama, građani ih lako mogu izabrati svojim preferencijalnim glasovima. Iako mnogi uporno žele hrvatsko društvo prikazati kao patrijarhalno i mizogeno društvo, to naprosto nije istina. Svakako da postoje pojedinci koji imaju takve stavove, i koji ih nažalost i ostvaruju nasiljem nad ženama, međutim jasno je da to nije karakteristika cijelog društva. To pokazuje i činjenica da biračima nikada nije bilo važno je li ponuđeni kandidat za određeno političko mjesto muškarac ili žena, nego isključivo njegovi politički stavovi i dosadašnji uspjesi. Žena je u politici općenito znatno manje nego muškaraca (npr. u trenutnom sazivu Sabora žena je svega 26%), ali nije potrebno na silu izjednačavati zastupljenost, nego osigurati ženama mogućnost za ravnopravno sudjelovanje. To se institucionalno može postići s jedne strane poboljšanjem demokracije unutar stranaka, a s druge strane uvođenjem preferencijalnog glasovanja. Uplitanje u slobodne demokratske procese nije ni poželjno niti opravdano.

Uvođenje preferencijalnog glasovanja, pa makar i u ovom najblažem obliku kako predlaže SDP, najbolji je korak prema demokratizaciji društva u kojem spol kandidata nikada neće biti presudan. Hrvatski birači već su nekoliko puta demonstrirali kako im nije važan spol kandidata, što osim nedavno izabrane predsjednice potvrđuju i razni uspjesi žena na lokalnim izborima, ali i na Europarlamentarnim, na kojima je Ruža Tomašić kao predstavnica upravo tog navodno „zadrtog“ dijela društva pobrala više od sto tisuća glasova. Mogli bismo ovu raspravu odvesti do apsurda i iskazati činjenicu kako je žena u Hrvatskoj prema cenzusu iz 2011. gotovo 200 tisuća više nego muškaraca, tako da mogu bez problema odrediti izbore. No, jasno je da je malo kome spol važan pri izboru kandidata. Stoga i jedna kolumnistica i samoprozvana feministica ponosno izjavljuje kako ju vrijeđa stav nekih da su žene trebale glasovati za Kolindu zbog „ženske solidarnosti“.

HDZ na ove najave izmjena zakona reagira dosta pasivno, uz napomenu kako ih neće podržati jer smatraju da je nekim državljanima povrijeđeno Ustavno pravo glasa. Tu ciljaju na odredbu Ustava da dijaspora ima fiksna tri zastupnika u Saboru te da glasuju samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Analitičari smatraju kako je ovo samo izgovor kojim HDZ bježi od preferencijalnog glasovanja jer bi uvođenjem istog Tomislav Karamarko mogao izgubiti svoj autoritet unutar stranke. U SDP-u se jedno vrijeme isto govorilo za Zorana Milanovića, ali izgleda da su odlučili povući još jedan potez s ciljem zadobivanja simpatija birača. Iako nije poželjno izborni zakon mijenjati u izbornoj godini (iako su isto već napravili sa zakonom o izboru Predsjednika), u SDP-u ovo očito vide kao mogućnost za dobivanje nekoliko jeftinih političkih poena. Očito je da mnogi žele preferencijalno glasovanje, a SDP im to nudi. Zamislite samo u moru ostalih promidžbenih poruka i jedan plakat s parolom: „omogućili smo vam da najbolje zastupnike izabirete imenom i prezimenom. Mi vam ih i nudimo! Vaš SDP.“ Ovim izmjenama nemaju što izgubiti, a mogli bi eventualno, zbog „ženske kvote“, izbaciti s izbora neke od konkurenata, poput HDSSB-a, koji je već izrazio neslaganje.

Čak i u ovom najblažem obliku, uvođenje preferencijalnog glasovanja je poželjno i pohvalno, a izražavam nadu da će se uskoro promijeniti i ostali uvjeti kako bi se uistinu omogućila visoka demokratska kultura. To uključuje uvođenje dopisnih i elektronskih glasova, posebice za dijasporu, zatim pravilniju i smisleniju raspodjelu izbornih jedinica te poboljšavanje unutarstranačkih demokracija, počevši od načela jedan član – jedan glas.

Iako u vladajućoj koaliciji postoje određene trzavice oko izmjena izbornog zakona, za očekivati je kako će on ipak biti donesen i kako će građani po prvi puta na parlamentarnim izborima zaokruživati kandidate, a ne liste. Uvođenje preferencijalnog glasovanja za sobom povlači i nešto kompliciraniji izborni proces, ali je dobrobit za razvoj demokracije nemjerljiva. Ovaj zakon dokaz je kako u želji da zadobiju predizborne bodove, političari mogu donijeti i nešto dobroga. Čak i uz eventualnu neopravdanost kriterija od 40% žena, ovaj zakon, iako vrlo mali, dobar je korak prema boljem izbornom sustavu.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (5)


Respektira (5): Panter, Cogito, siouxica, RepopeR, Alumnus


Komentari (9)


samo tko će od hrvatskih "ženskih građana" uz kuhanje, spremanje, djecu, posao i tradicionalne hrvatske "mužiće" koji ništ ne znaju i ne trebaju, imat vremena za politiku, iako su očigledno sposobnije od "dečkića" koji samo trebaju raditi svoj posel NikiPapalina 0 0 0


i čini mi se da bi jedna "ženska" stranka stvarno poremetila planove SDP-a i HDZ-a kako spasiti svoje foteljice i spriječiti ulazak novih ljudi u sabor, upravo požurujući izbore, što odgovara i jednima i drugima NikiPapalina 0 0 0


genijalam mi je bio istup Davida Starkey-a na Question Time na BBC-u prošle godine, gdje je oprao žene u politici, jer brinu samo o ženama srednje visoke klase te o njihovoj "različitosti" https://www.youtube.com/watch?v=5cG2EPoRW-M NikiPapalina 0 0 0


Lijepo si promislio, zakon koji nešto daje, a zapravo ne daje. Ja sam za full preferencijalno glasovanje, koliko god bilo komplicirano. Izglasamo sabornike, a onda oni nek biraju premijera, a mi čekamo "bijeli dim"... :) Ali u redu, korak po korak. Cogito 0 0 0


To s namanje 40 % žena i muškaraca na listama je teška idiotarija koja može proći samo u bolesnoj Hrvatskoj. Bavi se kvaziproblemima , da bi zamaglili odlučne probleme. Za poludjeti namje ! Hrvatak javnost dopušta politici svakakve gluposti . Boljunac 0 0 0

Analiza

Izmjena izbornog zakona: protuustavna "ženska kvota" i novi populistički potez?

10.02.2015. 13:56, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Na dnevnom redu Sabora u četvrtak bi se trebao naći SDP-ov prijedlog izmjene Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Nakon što je udruga U ime obitelji uzburkala duhove svojim pokušajem iniciranja referenduma o izmjeni izbornog zakona, pokrenula se sva sila prijedloga, a na kraju ih je pet došlo do saborske procedure. Čak je i predsjednik na odlasku u svojem programu nudio izmjenu izbornih pravila. Neki od tih prijedloga su i starijeg datuma od ovog U ime obitelji, dok su se pojavili i neki novi, među koje spada i prijedlog SDP-a. SDP taj prijedlog predstavlja kao kompromisno rješenje koje uvažave ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 5
  • 0
  • 0
  • 9

Analiza

Uz dobro profiliranje, MOST može ponuditi stvarni treći put

04.02.2015. 23:47, Postaje li Božo Petrov ozbiljan kandidat za lidera treće opcije u Hrvatskoj?

Jedno od najvećih iznenađenja lokalnih izbora 2013. godine bila je pobjeda MOSTa nezavisnih lista i njihovog kandidata za gradonačelnika u Metkoviću. Ta pobjeda pokazala je da biračima nije problem glasati za nekog potpuno novog, posebno nakon što je na vlasti 16 godina bila ista skupina ljudi. Uvjerljivom pobjedom i pozitivnim reakcijama nakon gotovo dvije godine mandata, Božo Petrov i njegova stranka zagolicali su maštu javnosti, posebno onog dijela koji je u stalnoj potrazi za „trećim putem“.

MOST ima neosporne rezultate na lokalnoj razini. U manje od dvije godine vlasti srezali su nepotrebnu potrošnju, upola smanjili dugove grada te pokrenuli nekoliko važnih projekata, poput prerađivačkog centra za otkup najpoznatijeg proizvoda neretvanske doline – mandarina. No, pitanje je je li to dovoljno da im birači poklone svoje povjerenje za vođenje države iduće četiri godine?

Prvi problem MOST-a je, slično poput ORaH-a i Živog zida, to da su trenutno „one-man party“, odnosno od svih članova šira javnost poznaje samo predsjednika stranke. No, to se lako kroz kampanju može riješiti. Veći problem je nepoznavanje programa MOST-a, koji još uvijek nije objavljen, osim nekih osnovnih smjernica. U svojih nekoliko nastupa u medijima, kao i u svojem djelovanju u Metkoviću, Petrov je pokazao kako je spreman za nekoliko stvari. Prije svega, to su oni famozni „bolni rezovi“, kojima bi se gradske, odnosno državne financije dovele u red. Njemu nije bio problem sebi i kompletnoj gradskoj Upravi, uključujući i vijećnike Gradske skupštine, smanjiti ili čak ukinuti plaće. Bez grižnje savjesti smanjio je davanja za razne kulturne i sportske udruge i manifestacije. U 14 mjeseci dug grada Metkovića bio je prepolovljen, pa su plaće uskoro i podignute. Jasno je da su ove mjere teške, ali je očito i da su uspješne. Ali zamislite samo reakciju sindikata, kulturnih i inih udruga da netko to pokuša napraviti na državnoj razini. Siguran sam da bi uskoro uslijedio bar jedan referendum. Čak i ako bi nekim čudom Petrov uspio provesti mjere štednje, tako da smanji nepotrebne troškove države (kojih uistinu ima), to nikako ne bi značilo izlazak iz krize. Petrov u svojim istupima navodi kako bi pokušao potaknuti privatni sektor na  investicije te kako bi bolje koristio EU fondove. To nisu nikakve novosti, sve stranke o tome govore. Međutim, glavna razlika između ostalih stranaka i MOST-a je ta što MOST uistinu vidi način kako bi potaknuo privatnike i nije ih strah to reći – smanjenjem birokracije, poreza i papirologije i to ne samo na, vidi čuda, papiru, nego za stvarno. Oni se ne boje reći da je državna administracija glomazna i da ju treba smanjiti, pa i otkazima.

Mjere koje načelno predlaže MOST su kapitalističke, odnosno protivne trenutnom sustavu koji još uvijek, nakon 25 godina tranzicije, pati od bolesti socijalizma. Ostale stranke koje se pokušavaju nametnuti kao treći put su sve redom u većoj ili manjoj mjeri socijalističke, pa čak i komunističke. Zbog toga je suradnja između MOSTa i bilo koje od tih stranaka gotovo nemoguća. Ako bi do nje došlo, to ne bi bilo dobro za te stranke, jer bi time izgubile svoj identitet, ali ni za državu jer takva neprirodna koalicija ne bi mogla učiniti mnogo dobroga za gospodarstvo. Naravno, ako bi uspjeli doći do vlasti.

Dvije su stvari važne oko cijelog pokreta MOST. Prva je njihovo inzistiranje na poštenju, a druga njihova želja da se izbjegnu ideološke teme i podjele i da se zajednički radi za boljitak Domovine. Ukratko, oni žele povezati sve one koji imaju dobre ideje kako Hrvatsku učiniti boljom zemljom, a da istovremeno to ne rade iz sebičnih razloga. Stoga oni automatski odbacuju mogućnost koaliranja s dvije najveće stranke, jer im nije cilj postati nečijim priljepkom da bi ušli u Sabor, nego samostalno ostvariti dobar rezultat te pokušati što je moguće bolje raditi za boljitak Hrvatske. To je svakako lijepa želja, a na neki način su na primjeru Metkovića pokazali da se to i može ostvariti. No, ne smijemo se zavaravati, na državnoj razini bi to bilo znatno teže, ali ipak ostvarivo.

U Europi standardna podjela lijevo-desno ima puno više smisla nego u Hrvatskoj. Po njoj su desne stranke one koje zastupaju liberalni kapitalizam, uz konzervativne svjetonazore, dok su lijevo oni koji zastupaju socijalizam i progresivne stavove, uz pojedine nacionalne specifičnosti. Trenutna socijaldemokratska vlast u Hrvatskoj povukla je više liberalnih poteza nego njene prethodnice, što po logici stvari ne bi trebalo biti tako. Za razliku od HDZ-a i ostalih nominalno desnih stranaka koje su ponekad ekonomski lijevo i više od SDP-a, MOST se svojim prijedlozima jasno svrstao u ekonomski liberalizam kakav možemo vidjeti kod vladajućih stranaka u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Nedavno objavljena lista država po ekonomskim slobodama jasno pokazuje da su ekonomski slobodnije države ujedno i bogatije i s većim rastom gospodarstva. To je dakle ono što Hrvatskoj treba. A to je i ono što dvije najveće stranke, kao i stranke koje žele postati treći put, ne nude. Dapače, imamo pojavu stranaka koje žele Hrvatsku odvesti u još gori socijalizam, pa i komunizam. To smo u Hrvatskoj već iskusili. Stoga možemo zaključiti da MOST u ovom trenu predstavlja jedinu stvarnu želju za promjenama, u smjeru kojeg do sada u Hrvatskoj nismo imali. MOST nudi pravu desnocentrističku politiku koju neće provoditi samo mahanjem zastavama ili zazivanjem domoljublja, nego stvarnim činjenjem kojim će svoje domoljublje i pokazivati. Svjetonazorski, MOST predstavlja tradicionalne stavove većine Hrvata i ne ide predaleko u tim stavovima. Primjerice, prihvatljiva im je revizija Vatikanskih ugovora, ako se uistinu pokaže da su loši, ali su i dalje za financiranje Crkve u nekom obliku. Ne žele zadirati u prava seksualnih manjina, ali jasno ističu da društvo počiva na tradicionalnom shvaćanju obitelji. Nisu za izbacivanje antifašizma iz Ustava, ali podupiru obilježavanje godišnjice Bleiburga. Otvoreni su za suradnju sa svima, spremni su za dijalog i ne smatraju se najboljima i najpametnijima, nego će rado prihvatiti i stručne savjete. Sve je to za sada na bazi nekoliko intervjua predsjednika MOST-a, Bože Petrova. U nekoliko idućih mjeseci MOST ima priliku izbrusiti svoje stavove i javno ih predstaviti te ponuditi stvarni treći put. Do izbora je dovoljno vremena da se isprofiliraju i okupe dovoljnu potporu za stvarni uspjeh.

Dokazanim poštenjem, konkretnim prijedlozima i dobro posloženom ekipom MOST će imati dobru mogućnost prikupiti glasove ne samo neodlučnih, nego i dijela glasača dviju velikih stranaka koji su se zasitili vrlo sličnih ekonomskih politika svih dosadašnjih vlada. Na MOST-u je sada da u roku od nekoliko mjeseci „zatvori konstrukciju“, odnosno izradi program i delegira kandidate te se do izbora konkretnije prezentira široj javnosti. Unatoč brojnim preprekama koje stoje pred njima, za Hrvatsku bi bilo dobro kada bi stranka ovakvih namjera bila prisutna makar s jednim zastupnikom u Saboru, a kamoli s cijelom vladom.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (7)


Komentari (4)


Premalo znam o ovoj problematici (MOST - Petrov), a i imao sam drugačiji dojam. Ovaj me članak zainteresirao i "natjerao" si me da nađem vremena i proučim program. Hvala! (i u ime Bože Petrova, nisam ja jedini kojeg si potakao na razmišljanje :)) Panter 0 0 0


Dobar tekst. Mada, ja bih naslov promijenio. Naime, treći put pretpostavlja da postoji i drugi. A tog drugog nema, jer dosadašnji putevi koje su utabali HDZ i SDP su potpuno isti put. Vode u PROPAST. Dakle, sve drukčije od njih je DRUGI put. LP NEKOVARAZDIN 0 1 0


odličan tekst:) siouxica 0 0 0


@neko, da moglo bi se i tako prezentirati, eto ideje za analizu :) Hvala ostalim :) ivan94 0 1 0

Analiza

Uz dobro profiliranje, MOST može ponuditi stvarni treći put

04.02.2015. 23:47, Postaje li Božo Petrov ozbiljan kandidat za lidera treće opcije u Hrvatskoj?

Jedno od najvećih iznenađenja lokalnih izbora 2013. godine bila je pobjeda MOSTa nezavisnih lista i njihovog kandidata za gradonačelnika u Metkoviću. Ta pobjeda pokazala je da biračima nije problem glasati za nekog potpuno novog, posebno nakon što je na vlasti 16 godina bila ista skupina ljudi. Uvjerljivom pobjedom i pozitivnim reakcijama nakon gotovo dvije godine mandata, Božo Petrov i njegova stranka zagolicali su maštu javnosti, posebno onog dijela koji je u stalnoj potrazi za „trećim putem“. MOST ima neosporne rezultate na lokalnoj razini. U manje od dvije godine vlasti srezali su nepotrebnu potrošnju, upola smanjili dugove grada te pokrenuli nekoliko ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 7
  • 0
  • 0
  • 4

Analiza

Uloga predsjednika na odlasku: zašto Josipović svjesno igra Milanovićevu igru?

02.02.2015. 22:37, Anketa: Kako se Kolinda Grabar Kitarović treba postaviti oko preseljenja u Visoku?

Mnogo se toga već napisalo o "slučaju Visoka", tko je pogriješio, tko treba što napraviti i zašto, ali iz nekog razloga se zaobišla uloga predsjednika na odlasku u svemu tome. Zašto se Ivo Josipović na samom kraju svog mandata, nakon što je obećao da više neće izlaziti u javnost ili potpisivati ijednu važnu odluku, upliće u igru nadmudrivanja između svoje nasljednice i premijera?

Tko god je detaljnije pratio cjelokupnu priču, jasno vidi kako je novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pogriješila u kampanji, a kako je premijer Milanović tu grešku iskoristio za dobivanje pokojeg političkog boda. Predsjednica je tijekom kampanje više puta najavljivala kako će smanjiti troškove Ureda predsjednika, a jedan od načina za postizanje tog cilja je i preseljenje sa „skupocjenog Pantovčaka“. Međutim, valjda u želji da ne ostane na uopćenim izrazima, izrijekom je govorila kako smatra da je upravo rezidencija u Visokoj ulici primjerena za novu lokaciju njenog Ureda. Time je htjela pokazati kako uistinu misli smanjiti troškove, jer već ima i pripremljenu lokaciju. No, uskoro se pokazalo kako ona ipak nije imala provjerene informacije, i kako bi na koncu preseljenje u Visoku moglo ispasti znatno skuplje od ostanka na Pantovčaku. Ubrzo je to prepoznao i Zoran Milanović, koji je brže-bolje odlučio ostvariti predsjednici želju i poučiti ju onom starom „pazi što želiš – moglo bi se ostvariti“. Vidjet ćemo kako će joj u budućnosti ispunjavati želje, pogotovo po pitanju prijevremenih izbora. I tako je Vlada, upravo u vrijeme kad su se Kolinda i njen stožer počeli ograđivati od svojih dotadašnjih izjava o Visokoj ulici i počeli govoriti o potrebnim sigurnosnim i financijskim procjenama, donijela Odluku kojom Uredu predsjednika, bez službenog zahtjeva, na temelju medijskih nastupa izabrane predsjednice, na upravljanje dodjeljuje već famoznu vilu.

Posebno zanimljiva u ovoj priči je reakcija još uvijek aktualnog predsjednika Ive Josipovića. Naime, ispunjavajući želju Kolindi, Vlada je vilu u Visokoj dala na upravljanje Josipoviću, koji je najavio kako će uskoro započeti s preseljenjem. Postavlja se ovdje pitanje Josipovićevog integriteta budući da se poziva na to da je kao građanin ove zemlje dužan „poštivati zakonite odluke Vlade Republike Hrvatske“. Međutim, ako se detaljnije pogleda Odluka, vidljivo je da u njoj ne postoji nikakav rok u kojem bi trebalo ispuniti njene odredbe. U Odluci jednostavno piše: Nakon obavljenog preseljenja Ureda predsjednika Republike Hrvatske u zgradu u Zagrebu, Visoka ulica broj 22, Ured predsjednika Republike Hrvatske predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom na upravljanje nekretnine iz točke I. podtočki 1., 2., 3. i 4. Odluke (…)“

Dakle, ne piše da trenutni predsjednik, koji nikada nije izjavio želju za preseljenjem, niti je takav zahtjev poslao Vladi, mora pod hitno, dva tjedna prije isteka mandata izvršiti preseljenje cjelokupnog Ureda predsjednika, što uključuje i klasificirane dokumente, u zgradu za koju mnogi stručnjaci kažu da nije prikladna za vršenje takve funkcije, i za koju nadležna ministrica Zlatar Violić kaže da je potrebna barem jedna godina preuređenja kako bi mogla funkcionirati kao normalan Ured. Zašto je Ivo Josipović, deklarirani legalist, odlučio slijediti nepostojeće odredbe Vladine odluke? Zašto je dopustio da ga Milanović iskoristi pred kraj mandata za sitni obračun kojeg se za 5 godina vjerojatno nitko neće sjećati? Čak i da je Kolinda Grabar Kitarović zadovoljna načinom na koji je ova odluka donesena, ona svejedno, po riječima ministrice Violić i nekolicine stručnjaka [1, 2], nikako ne može svoj mandat započeti u Visokoj. Dakle, ako je Visokoj potrebno preuređenje, zašto se prvo nije to obavilo? Na ovaj način, forsiranim i ishitrenim preseljenjem, Josipović na neki način od svoje nasljednice pravi beskućnicu. Naime, kad Josipović dovrši preseljenje, DUUDI će preuzeti Pantovčak. A budući da Visoka nije spremna, ispada da će nova predsjednica do dovršetka preuređenja morati biti podstanarka.

Nema nijednog razloga zašto bi Josipović postupio po Vladinoj odluci. Nije ju zatražio, od nje nema koristi, a i sam je rekao da će sve važne poslove, među koje preseljenje svakako spada, ostaviti svojoj nasljednici. Posebno je značajna poruka iz Josipovićevog ureda koja govori da „ako preseljenje ne bude završeno do kraja mandata Ive Josipovića, onda je na izabranoj predsjednici da, kada preuzme dužnost, završi to preseljenje ako to želi“, koja očito govori da je Josipović svjesno prhvatio Milanovićevu igru. Vraća li Josipović ovim potezom kakav dug Milanoviću? Ili obratno, želi li ovime da Milanović njemu ostane dužan? Neki manji, Josipoviću neskloni portali, već su počeli s pričama kako se Josipović pokušava osigurati od navodnog kaznenog progona koji ga čeka po isteku predsjedničkog imuniteta, a progon dovode u vezu s nekoliko mnogo puta spomenutih afera u kojima se vrti i ime Ive Josipovića. Te afere (ZAMP-Emporion, Posmrtna pripomoć, Zlatica…) nikada nisu potvrđene, o njima se nikada nije vodila istraga koja bi uključivala Josipovića kao osumnjičenog, a kamoli da je podignuta ikakva optužnica, koja samo čeka da predsjedniku istekne imunitet. Stoga tu mogućnost možemo odbaciti kao malo vjerojatno, iako zasigurno najinteresantniju.
Druga mogućnost je da se Josipović, poput Milanovića, jednostavno ovom malom „spačkom“ želi osvetiti Grabar Kitarović za naneseni izborni poraz. On od toga neće pretjerano profitirati, ali može iza sebe ostaviti sliku čovjeka koji nije u kampanji eksplicitno govorio o nečemu, a onda nakon pobjede počeo svoje izjave ublažavati. Ako o Kolindi stvori negativnu sliku u javnosti, onda će se automatski poboljšati slika o njemu, što mu može biti zalog za neku buduću političku utakmicu.
Kao treća mogućnost nudi se eventualna želja Ive Josipovića da ostane u dobrim odnosima s Milanovićem (ili da ih poboljša) i tako si opet osigura da u budućnosti ima šansu vratiti se u politiku, uz podršku trenutnog premijera i predsjednika SDP-a. Ako bi Milanović ostao premijer i nakon parlamentarnih izbora, Josipović bi mogao zatražiti, kao naknadu, neko njemu privlačno mjesto, bilo u domaćoj politici, bilo u međunarodnim vodama. Tu mogućnost može iskoristiti i u idućih godinu dana, tijekom kojih će Milanović sigurno biti premijer, a prije eventualnog poraza na izborima.

Teško je jednoznačno odrediti koja od ovih mogućnosti je istinita i o čemu se tu zaista radi. Ostaje poprilično nejasno zašto bi Ivo Josipović svjesno otvorio mogućnost da njegova nasljednica prvih nekoliko mjeseci mandata provede kao podstanarka, čime se ugrožava i nacionalna sigurnost. S njegove strane bi bilo ispravno da se dosljedno držao obećanog, odnosno da je zaustavio donošenje i/ili provođenje svih važnih odluka i promjena u Uredu i djelokrugu predsjednika prije službenog dolaska nove predsjednice na vlast. Možda će nam dani pred nama ipak rasvijetliti kako stvari uistinu stoje i koji se motivi kriju u ovakvom ponašanju predsjednika na odlasku.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (8)


Respektira (7): Panter, VeNLO, draxy, Django, visitor, siouxica, Cogito


Slaže se (1): Panter


Komentari (35)


@sio, meni je izgledalo kao logično da stvarno ide selidba s obzirom na Josipovićevo priopćenje i reakcije HDZ-a i nekih analitičara i novinara, ne bi imalo smisla da govore o nac.sigurnosti samo zato što je preuzeo ključ, a bez da se stvarno seli ivan94 1 0 0


ajde bumo vidli:) siouxica 1 0 0


KGK može lako vratiti neuhvatljivi volej! Treba se doista smjesta useliti u Visoku. U smislu - spavati, objedovati, gledati televiziju i čitati Barometar. A kad se pokaže potreba za prijemom stranih veleposlanika ili nečim sličnim.... Django 0 0 0


....jednostavno poslati zahtjev vladi sa pitanjem gdje joj je dozvoljeno obaviti protokol! Prilika je već na inauguraciji! Kolinda, nadam se da čitaš ovo :-)) Django 0 0 0


Vrlo slično mislimo o ovoj temi. Panter 0 0 0

Analiza

Milanovićeva preobrazba ili, predizborni déjà vu

28.01.2015. 22:24, Što nas čeka? Hoće li Hrvatska u 2015. konačno ostvariti gospodarski rast?

Nakon teške i neprospavane noći s 11. na 12. siječnja i poraza Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, premijer Milanović povukao se na nekoliko dana u osamu, možda malo meditirao i promišljao, i na kraju shvatio da je vrag odnio šalu i da mora nešto poduzeti. Nekoliko dana kasnije, kad se napokon pokazao u javnosti, vidjeli smo novog čovjeka. Vidjeli smo borca spremnog za bitku koja je pred njim. Vidjeli smo čovjeka koji se trgnuo i pokazao da mu je do nečega ipak stalo.

Možda ipak nije potpuno nov, jer viđamo ga takvog uoči svakih izbora, ali ovog puta je ipak nešto drugačiji. U trku za parlamentarne izbore ulazi s pozicije vlasti, i to s pozicije neuspješne vlasti, ali i kao predsjednik stranke koja je na nekoliko proteklih izbora prošla loše. Ima popriličan zaostatak za vodećom oporbenom strankom, a na ruku mu ne ide ni pojava novih snaga na lijevici koje bi mu mogle preoteti glasove, a time i svaku šansu da zadrži premijersko mjesto.

Kad se dakle Zoran Milanović opustio i shvatio što je pred njim, sa smješkom na licu započeo je s promjenom retorike. Nakon što ju je u izbornoj noći nazvao „apartčikom“ i „militantnim vojnikom svoje stranke“, nekoliko dana kasnije nada se dobroj suradnji s Kolindom Grabar Kitarović, želi joj dobrodošlicu i najavljuje pomoć pri preseljenju u novi ured. Ubrzo donosi „spasonosnu“ mjeru za dužnike u francima, najavljuje brojne projekte, rast BDP-a i konačni izlazak iz krize. Očito je shvatio da mu rat s Predsjednicom ne može koristiti, a u ostalim pitanjima vodi već svima dobro poznatu politiku, svojstvenu svim domaćim, a i mnogim stranim političarima.

Jasno je da su najave bolje budućnosti, koje često puta uključuju (ne)svjesne laži, dio politike. Drugačije niti ne može biti, jer birači odluku kome dati svoj glas baziraju upravo na predviđanju uspjeha pojedinog kandidata, odnosno stranke. Ako netko obeća nešto s čime se slažem, i čini se da bi to mogao i ostvariti, dobit će moj glas. Naravno da je i mnoštvo drugih parametara uključeno u glasačku odluku, ali ovo je jedan od najvažnijih.
Ako pogledamo u povijest vidjet ćemo da smo vrlo često slušali lažna obećanja i najave. Prvenstveno se tu radilo o datumu ulaska u EU, predviđanju rasta BDP-a te početku ostvarenja određenih projekata. Sjetite se kako je tadašnji ministar Mimica još 2003. najavljivao sigurni ulazak Hrvatske u EU već 2006. godine. Slično je bilo i kada je premijer Sanader 2008. najavio ulazak početkom 2011. Radovi na pojedinim projektima, poput Pelješkog mosta, otvarani su više puta. O LNG terminalu na Krku i jadransko-jonskoj autocesti slušamo već godinama. A o rastu BDP-a da i ne govorimo.

Stoga je sasvim očekivano i razumno da će i Zoran Milanović mjesecima uoči izbora najavljivati stabilan rast BDP-a i konačni izlazak iz krize. Istovremeno govori i o rastu izvora, turizma, industrijske proizvodnje... Poznato? U kolovozu 2011., tadašnja premijerka Jadranka Kosor, učinila je upravo isto. Dapače, još i bolje, jer je ona imala stvarne podatke, a ne samo predviđanje. Pompozno je pred ushićenim pučanstvom objavila rast BDP-a od čak cijelih 0,8% i proglasila izlazak iz krize. Objavila je tada i da nam raste izvoz, potrošnja, industrijska proizvodnja, turizam... No, znamo da joj to i nije previše značilo na dan izbora.

Budući da svaka Vlada koristi razne matematičke formule kako bi proračunala gospodarske pokazatelje, naravno uvijek tako da pokazuju pozitivne pomake, možemo se i mi ovdje izraziti matematičkim rječnikom. Pojednostavljenom, laički izrečenom formulom za limes funkcije, možemo jasno odrediti da se s danom približavanja izbora, posebice parlamentarnih, smanjuje i vjerojatnost da političar, posebice onaj na vlasti, govori istinu. Vrijedi to i za sve pretendente na vlast, koji također štošta izjavljuju. Vidjeli smo već kako je ova Vlada neznatno smanjenje ionako glomaznog deficita proglasila velikim uspjehom, vidjeli smo i kako se hvale velikim povećanjem izvoza, a da usput zaboravljaju na povećanje uvoza, a već tri godine slušamo prognozera Branka Grčića kako uvijek najavljuje rast BDP-a, a onda objavi da je pad bio očekivan. Zamislite samo da je Branko Grčić „bookie“, odnosno kladioničarski prognozer. Zamislite isto tako da prognozira da će trećeligaš Hercules pobijediti veliki Real Madrid 3:0 u gostima. Tko bi ga shvaćao ozbiljno i uplatio listić prema njegovu savjetu? Od danas je premijer preuzeo njegov posao, i nastavio sa sličnim prognozama.

Kad je Kukuriku koalicija došla na vlast, iskreno sam se nadao da je moja procjena njihovih sposobnosti pogrešna. Valjda po prvi puta u životu, htio sam da ispadnem u krivu. To se nažalost nije dogodilo. Slično je i sada, kad se iskreno nadam da premijerove riječi nisu samo isprazne tlapnje izgovorene s figom u džepu i skrivenom nadom da će se nešto pozitivno uistinu i dogoditi, a sve s ciljem osiguravanja pobjede na izborima. Međutim, poučen dosadašnjim primjerima, teško mi je u to povjerovati. Možemo se jedino voditi teorijom evolucije i očekivati da će kroz dovoljan vremenski period uz brojne male promjene napokon doći i do stvarnog pomaka.

Nisu Zoran Milanović i njegova vlada jedini krivci za loše stanje u gospodarstvu. Postojale su vlade i prije njih, postojali su dugovi, problemi i loš sustav i prije 2011. Ali malo što se od onda do danas promijenilo na bolje, i to isključivo krivnjom ove vlade. Zato je i uz sav optimizam kojeg pokušavaju širiti teško povjerovati da uistinu postoje pozitivni pomaci. Ako i postoje, pitanje je koliki su, i koliko će trajati. Stoga je sve izglednije ponavljanje scenarija iz 2011. kada je gore spomenuta premijerka Kosor najavljivala brojne pozitivne pomake, otvarala radove, dogovarala projekte i na kraju od svega toga ostvarila vrlo malo, a usput i izgubila vlast. Čini se kako Hrvatska i dalje ovisi o slučajevima, i kako će se pozitivni pomaci kod nas i dalje događati samo kao posljedica rasta u nama gospodarski bliskim državama, a ne kao posljedica dobrog rada naše vlasti. Željno iščekujem statistike idućeg kvartala, kao i analize ekonomskih stručnjaka, koje će, iskreno se nadam, potvrditi da sam ovoga puta uistinu u krivu, a ne da nam se događa samo još jedan u nizu političkih predizbornih déjà vua.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (9)


Respektira (7): Panter, draxy, siouxica, Alumnus, Cogito, gosponV, visitor


Slaže se (2): Laci, Panter


Komentari (7)


Oni koji nisu SDP-ovci i nisu u Zokiju vidjeli ništa dobro, i dalje će misliti tako, a oni u SDP-u koji budu povjerovali da se Zoki promjenio ili čak opemato su naivci koji ne vide da time pile granu na kojoj sjede. Zoki je OUT -definitivno ! Laci 0 0 0


Eto Kolinda je i prije formalnog stupanja na duznost Milanovica dovela u red. Neovisno sto su odluke koje su prepoznate kao dobre vrlo problematicne.Oprost dugova siromasnima vs predstecajne nagodbe(Giga kn),fiksiranje tecaja (sto je bankama kikiri). RepopeR 0 0 0


Milanoviću sam zamijerao što nije bio premijer. Ministri su vladali i komunicirali s javnošću kao da su oni svaki za sebe predsjednici vlade. Totalna nesposobnost zbog neznanja kako se vodi tim. Sada VL piše da svaku njihovu odluku mora on odobriti. Boljunac 0 0 0


Ako je to točno, to je druga krajnost. Taj čovjek nema elementarno znanje o upravljanju timom, o vođenju tima. 1972. g. bili smo testirani u poduzeću gdje sam radio. Imao sam najbolji rezultat glede poznavanja vještine upravljanja organizacijom. Boljunac 0 0 0


Zato mi djeluje kao učena bitanga. Ujutro ću se pozabaviti Ivanovom analizom. Boljunac 0 0 0

Analiza

Očajna vremena traže očajničke mjere?

27.01.2015. 21:32, Radnička fronta ili Živi zid – dobiva li Hrvatska svoju Syrizu?

„Očajna vremena traže očajničke mjere“ antička je poslovica korištena mnogo puta u raznim situacijama. Jedna od tih situacija su politički izbori na kojima se ponekad dogodi da očajna situacija primora građane da rješenje potraže tamo gdje ga je donedavno malo tko očekivao. Takvih situacija bilo je u povijesti mnogo. Primjerice, njemački je narod 1933. zbog goleme gospodarske krize odabrao radikalnu stranku NSDAP, čiji je predsjednik Adolf Hitler uskoro postao legalno izabrani diktator. Veliki zaokret dogodio se i u Jugoslaviji, kada su 90tih na vlast u svim republikama dolazili redom sve veliki protivnici komunizma, a slično je bilo i u državama poput Portugala i Španjolske, pa i Grčke, gdje nakon raznih autoritarnih režima na vlast dolaze demokratski izabrane skupine. Zaokreti su se često događali i općim revolucijama, poput najpoznatije ruske Oktobarske. Iako se ovdje radi o grupacijama s očito potpuno različitim stavovima, svima im je zajedničko da su bile radikalno drugačije od tadašnjeg stanja. Razni su bili razlozi takvih zaokreta, no najlakše ih je podijeliti u ekonomske (npr. Njemačka) i svjetonazorske (prelazak iz totalitarizma u demokraciju). Povjesničarima ostavimo rasprave koliko se u svakom pojedinom slučaju radilo o stvarnoj želji većine naroda za velikom promjenom, a ne o vještoj manipulaciji. Konstatirajmo samo da je uobičajeno da nakon dugotrajnog lošeg stanja narod postaje očajan i traži radikalne promjene, čak i ako postoji mogućnost da one dovedu još gore stanje, što se u nekim od navedenih slučajeva i dogodilo.

Tako je i grčki narod ovog vikenda radikalno zaokrenuo, ovog puta ulijevo, prema socijalističkoj stranci. I dok se europski mediji bave pitanjem kako će to utjecati prije svega na odnose Europske unije s Grčkom u pitanju ispunjavanja preuzetih obveza, u Hrvatskoj se javljaju pitanja o mogućem „grčkom scenariju“. Grčki scenarij trenutno je najvjerojatniji u Španjolskoj, ali ne znači da se ne bi mogao ostvariti i u Hrvatskoj. Ovdje naravno ne mislim na ekonomski grčki scenarij kojeg gledamo već nekoliko godina, nego na upravo ostvareni dolazak radikalne stranke na vlast.

Zanimljivo je kako u najbogatijim zemljama, koje sve provode omraženu neoliberalnu politiku, ne postoje značajne socijalističke ili komunističke stranke. Jednostavno zato što su bogate i ljudi u njima žive znatno bolje nego u ostalim zemljama. Kako to da ne postoji njemačka, švedska ili britanska Syriza? Pogledajte listu najslobodnijih ekonomija i usporedite ih s rastom BDP-a tih istih država. Nameće se odgovor da valjda te zemlje provode dobru politiku i da bi ih trebalo u tome slijediti. Međutim, to se u najsiromašnijim zemljama, među koje spada i Hrvatska, ne događa. Ovdje rastu radikalni pokreti koji traže instant rješenja bazirana na propalim ideologijama pokazanim kao neuspješnim, ili, još gore, na raznim teorijama zavjera. Lakše je pričati o i vjerovati u zle bankare, pohlepne kapitaliste ili urote usmjerene protiv jadnog naroda. Teško je priznati krivnju i preuzeti odgovornost. A upravo to je glavni „modus operandi“ radikalnih stranaka. Optužiti koga god se može za loše stanje, ponuditi neobična rješenja i nadati se da će ljudi „zagrsiti“. A kad su dovedeni do očaja tim istim pričama, onda su spremni za zaokret.

Glavno pitanje je, sprema li se to nama?
U proteklih nekoliko godina u Hrvatskoj je nastalo nekoliko novih stranaka ljevice. Počevši s Laburstima, preko OraH-a, do Živog zida i Radničke fronte. Iako među njima postoje znatne razlike u pristupu i teorijama, imaju slične stavove o određenim gorućim pitanjima koja potenciraju i na njima zarađuju političke bodove. Zaštita prirode, prava radnika, deložacije… sve su to teme o kojima prosječni građanin želi slušati, i koje su mnogima vrlo važne. Tečaj franka je nebitan, bitan je iznos rate kredita. Zove li se politika neoliberalna ili socijalna je također nebitno, bitno je da se bolje živi. A ljudi vide da im nije bolje, stoga žele promjene. Pitanje je samo u kojem smjeru.

Nove domaće političke stranke ljevice imaju šansu okupiti određenu masu nezadovoljnika, koje će privući priče o monetarnom suverenitetu ili niskim ratama kredita. Bit će zanimljivo pratiti (ne)uspjehe Syrize u Grčkoj, što će svakako utjecati i na izglede tih stranaka. Ako Syriza bude uspješna, i njima će rasti rejting. Ako Syriza brzo izgori,  hrvatske verzije će nestati još i prije. Hrvatska politička scena je specifična jer su mnogi birači snažno vezani za svoje stranke. Stoga je trenutno teško očekivati potpuni nestanak ijedne od dvije najveće stranke. No, možda samo malo kasnimo za Grčkom. Naime, i tamo je nakon dugogodišnjih izmjena dviju najvećih stranaka i nakon sve gore situacije došlo do toga da je pobijedila nova stranka. Možda se na idućim izborima i kod nas dogodi takav zaokret, nakon, kako stvari trenutno stoje, još jedne izgledne izmjene na ovogodišnjim.

Priče o trećem putu postoje već dugi niz godina. Nekad je to bilo HSLS koji se „utopio“ u koalicijama s SDP-om i HDZ-om, a proteklih godina imali smo mnoštvo pokušaja – Laburisti, Savez za Hrvatsku, navodna koalicija Bandić – Čačić, Nacionalni forum… Nitko od njih nije polučio veći uspjeh, dapače, uglavnom su kratkotrajno zasjali i vratili se na margine. Ništa ne garantira da će se isto dogoditi i s trenutnim trećim putem (ne samo trećim, nego i četvrtim i petim), ORaH-om, Živim zidom i Radničkom frontom. Živi zid i ORaH imaju konkretne rezultate na izborima, ali Živi zid ima iza sebe i višegodišnji aktivizam u određenim pitanjima. Upravo to bi se moglo pokazati kao presudno, da ta stranka stvarno preuzme titulu „trećeg puta“. ORaH, koliko god to poricali, je samo stranka SDP-ovih nezadovoljnika koja će, bilo prije, bilo poslije izbora, ostvariti blisku suradnju sa SDP-om. Radnička fronta praktički još nije ni osnovana, iako je već dobila veliku medijsku pažnju. Budući da su još poprilično nedefinirani, teško je odrediti njihov potencijal.
U predviđanju mogućnosti ovih stranaka treba obratiti i pažnju na birače. Prosječni hrvatski birač je veliki protivnik komunizma i svega bliskog njemu, pa bi im sami prizvuk imena Radničke fronte mogao biti odbojan. Iako je Mirela Holy oduvijek „odskakala“ od SDP-a, ipak je bila s tom strankom blisko povezana, pa će ju mnogi zbog toga zaobići. Jedino stvarno novo lice na sceni je Ivan Sinčić i njegova stranka, koja svojim ekonomskim, ali i poprilično domoljubnim stavovima može privući veći broj birača.

Spomenuo sam prethodno da je neoliberalni kapitalizam dežurni krivac za lošu situaciju u gospodarstvu. To konstantno ponavljaju i novoosnovane stranke, o tome je govorio i Tsipras, pa čak se i SDP i HDZ, koje optužuju upravo za provođenje takve politike, optužuju međusobno zbog toga. Spomenuo sam također i da su države u kojima se najdosljednije provode upravo neoliberalne politike, ujedno i najbogatije države Europe. Zašto onda „klizimo“ prema socijalizmu, umjesto prema snažnijem, odnosno slobodnijem kapitalizmu? Splet povijesnih okolnosti, negativnih iskustava (privatizacija) i općeg plašenja baukom kapitalizma doveo je do toga da je danas najveći grijeh zalagati se za takvu politiku. Sigurno da svaka politika ima i svojih loših strana, i pitanje je kako bi njemački model funkcionirao u našim prilikama, ali iskustvo nam nešto govori. Hrvatska još uvijek nije u potpunosti izašla iz tranzcije. U pravom komunizmu smo živjeli i znamo kako je bilo. U pravom kapitalizmu nismo živjeli, ali znamo kako je drugima, neosporno bolje nego nama u komunizmu. Stoga ipak ne treba isključiti pojavu još jednog „trećeg puta“, koji će se zalagati upravo za takav sustav. Tu prije svega mislim na nedavno osnovanu udrugu „Lipa“, ali i na MOST Bože Petrova, koji se u nekim svojim izjavama zalagao za veće ekonomske slobode. U godinu dana do izbora, sigurno je da će se pojaviti još nekoliko stranaka raznih preferencija.

Politika nije apsolutna kategorija, pa da bi postojala samo jedna ispravna koja je, i uvijek će biti najbolja. S prolaskom vremena i promjenom društva nužno se mijenjaju i dominatne politike. U radikalnom vremenu, možda su potrebne i radikalne mjere. Samo je pitanje: koliko radikalne?
Jedino je sigurno da nam predstoji zanimljiva godina do parlamentarnih izbora.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (10)


Respektira (7): draxy, 5none5, Panter, Cogito, Gospon_Fulir, visitor, siouxica


Slaže se (1): mihael


Ne slaže se (2): Boljunac, Laci


Komentari (28)


Ne znam što ste pročitali, ali nisam nigdje dvojio o kapitalizmu. Naveo sam povijesne primjere velikih političkih zaokreta i pokušao to povezati s današnjom situacijom, a kroz cijeli tekst se provlači ideja da socijalizam nije rješenje. ivan94 0 0 0


Sada su u središtu društvene pažnje banke i afera franak. Mislio sam napisati analizu izbornih rezultata koji su me, u neku ruku, zapanjili radi iznalaženja razloga što su moji Istrani, Riječani, Zagorci i Međimurci glasovali kao negoslavački Srbi. Boljunac 0 0 0


Toe ću se vratiti kasnije. Najprije ću pokazati svoje viđenje afere franak. Ono se stubokom razlikuje od viđenja kojima smo obasipani svakodnevno u medijima. Boljunac 0 0 0


@Boljunac, možda je malo prekasno za analizu izbora, ali o franku se svakako može pisati, pogotovo ako imate nove teze o kojima se još nije pisalo. ivan94 0 0 0


@Boljunac, svakako je bolje napisati vlastitu analizu nego gomilati komentare koji više ni nemaju veze s tekstom siouxica 0 2 0

Analiza

Očajna vremena traže očajničke mjere?

27.01.2015. 21:32, Radnička fronta ili Živi zid – dobiva li Hrvatska svoju Syrizu?

„Očajna vremena traže očajničke mjere“ antička je poslovica korištena mnogo puta u raznim situacijama. Jedna od tih situacija su politički izbori na kojima se ponekad dogodi da očajna situacija primora građane da rješenje potraže tamo gdje ga je donedavno malo tko očekivao. Takvih situacija bilo je u povijesti mnogo. Primjerice, njemački je narod 1933. zbog goleme gospodarske krize odabrao radikalnu stranku NSDAP, čiji je predsjednik Adolf Hitler uskoro postao legalno izabrani diktator. Veliki zaokret dogodio se i u Jugoslaviji, kada su 90tih na vlast u svim republikama dolazili redom sve veliki protivnici komunizma, a slično je bilo i u državama ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 7
  • 1
  • 2
  • 28

Analiza

Buru u javnosti podignula je bivša SDP-ova europarlamentarka kad je u javnost pustila priču o kojoj se već nekoliko dana vode rasprave na društvenim mrežama.

Sandra Petrović Jakovina tvrdi kako je izbor Kolinde Grabar Kitarović za Predsjednicu neustavan. U Ustavu stoji kako se "Predsjednik Republike bira većinom glasova svih birača koji su glasovali." Ali u istom tom 95. članku Ustava stoji i da se "izbor Predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje zakonom", što nas upućuje na Zakon o izboru Predsjednika Republike.

U članku 17. Zakona ponavlja se gornja Ustavna definicija o načinu izbora Predsjednika u prvom krugu. Međutim Zakon definira da je u drugom krugu izbora "izabran kandidat koji dobije najveći broj glasova birača".

Ova definicija, iako vrlo slična, unosi pomutnju jer neki smatraju kako je suprotna odredbi Ustava. Općenito pravilo je da izraz "većinom glasova svih birača koji su glasovali" znači 50% plus jedan glas, dok bi po nekima definicija o izborima u drugom krugu kakva stoji u Zakonu trebala značiti da pobjeđuje kandidat koji osvoji veći broj glasova, što podrazumijeva i mogućnost da pobjednik osvoji manje od 50% plus jedan glas.

Ali to je, ipak, nemoguće. Zakon je vrlo jasan i naglašava kako se izbor vrši između dva kandidata koji su u prvom krugu dobili najviše glasova. Bez obzira što se definicije u Ustavu i Zakonu malo razlikuju, one u načelu znače isto. Naime, nevažeći listići ne ulaze u ukupni zbroj glasova. Time mogućnost da kandidat dobije manje od 50% glasova nestaje, i ostaje samo mogućnost da oboje kandidata dobe identičan broj glasova. Zakon tu mogućnost predviđa i u tom slučaju održava se treći krug.

Glavni prijepor ovdje je upravo pitanje nevažećih glasova. Zakon je i tu jasan i definira: "Nepopunjeni glasački listić, kao i tako popunjen glasački listić da se ne može sa sigurnošću utvrditi za kojeg je kandidata birač glasovao, smatra se nevažećim. Nevažećim se smatra i glasački listić na kojem je birač glasovao za dva ili više kandidata."

Dakle, nevažeći listići, pravno gledano, nisu izraz političke volje birača koji se protive ponuđenim kandidatima, niti su glas za neku treću opciju. Oni postoje kao kategorija koja iz tehničkih razloga mora postojati, jer se glasovanje vrši rukom na komadu papira, pa se mogu, namjerno ili ne, dogoditi greške koje zakon u gornjem citatu predviđa. Dakle, nevažeći listići NISU glasovi! Bira se između dva ponuđena kandidata, a nevažeći listići se tretiraju kao neodređeni, ne zato što se može glasati neodređeno (ili protiv oboje ponuđenih) nego zato jer birački odbor ne može uvijek sa sigurnošću utvrditi za koga od dvoje ponuđenih je birač glasovao. Često se kaže kako je moguće "poništiti" svoj glas, odnosno učiniti ga nevažećim. No, time cjelokupni izborni proces ipak ne postaje nevažećim.

Stoga možemo lako zaključiti kako se ovdje radi o manipulaciji, svjesnoj ili ne. Slične situacije imali smo i u drugom krugu na proteklim lokalnim izborima, gdje su pojedini kandidati, primjerice u Splitu ili Belišću, pobijedili razlikom koja je bila manja od broja nevažećih listića. Iako izbori za gradonačelnike nisu definirani u Ustavu kao predsjednički, sustav je isti, pa su tako ti gradonačelnici legalno izabrani i već gotovo dvije godine legalno vrše svoju službu. Također, iz DIP-ovih arhiva na internetu jasno se vidi kako se ni na jednim predsjedničkim izborima dosad nevažeći listići nisu ubrajali kao glasovi. Pitanje je, zašto bi netko svjesno manipulirao javnost, ako to radi? O nelogičnosti ovakvog pokušaja govori i činjenica da su se i Ured predsjednika Josipovića i predsjednik Sabora distancirali od tih tvrdnji. Nadam se kako se ipak radi o krivom tumačenju Ustava i Zakona, a ne o namjernom pokušaju rušenja rezultata legalnih izbora. Bila bi "prava vratolomija", kako kaže gđa. Jakovina, izvući se ukoliko se ustanovi da je namjerno manipulirala javnost netočnim tumačenjem Ustava i Zakona.

Trenutno još ne postoji mogućnost podnošenja žalbe na rezultate izbora, budući da oni službeno još nisu gotovi zbog ponavljanja izbora na jednom biračkom mjestu u Karlovcu. Kada će se ta mogućnost otvoriti, za nešto manje od tjedan dana, sumnjam da će itko uopće htjeti podnositi žalbu, jer je jasno da ona ne bi bila utemeljena. Stoga nema potrebe za reakcijom Ustavnog suda. Ali, ako bi do nje ipak došlo, zasigurno bi se razriješile sve nedoumice i utvrdila ustavnost provedenih izbora.

Na ovogodišnjim izborima dogodila se neobična situacija s vrlo malom razlikom u broju glasova za pojedine kandidate. Otvorila se time i rasprava, je li možda potrebno nevažećim listićima dati veću ulogu i uistinu predvidjeti mogućnost da ukoliko broj nevažećih listića direktno utječe na rezultat, izbore treba ponoviti? No, dok god takva mogućnost ne postoji, trebamo se držati važećeg Ustava i zakona te ne istrčavati u javnost s raznim tezama prije nego ih dobro proučimo.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (6)


Komentari (10)


Ustav je jasan - a Zakon ga mora slijediti. Sve drugo je manipulacija! mihael 0 0 0


Glas za trećeg nije legitimna opcija jer kao takva ne postoji ni u Ustavu ni u zakonu., i to sam gore napisao. Izbor je između dva kandidata, a nevažeći listići nisu treći kandidat, nego tehničko rješenje činjenice da birači mogu, svjesno ili ne, ivan94 0 0 0


poništiti svoj glas. To je jasno definirano u zakonu i protiv toga se ne može. Napisao sam isto tako da se može razmisliti o tome da se da veća važnost tim listićima, ali za to je potrebno mijenjati zakon, trenutno to ne postoji kao opcija. ivan94 0 0 0


Uglavnom se slažem sa tvojom analizom, ali kako objašnjavaš to da se nevažeći listići računaju u prvom krugu? Kada zbrojiš postotke osvojenih glasova svakog kandidata u prvom krugu, dobijš 98,4%. Analyst 0 0 0


Postoji nedosljednost između propisa i prakse, ne bi se trebalo računati ni u jednom krugu, to je jasno iz zakona i Ustava. ivan94 0 0 0

Analiza

O demokratskim pravima, ženama i dijaspori

13.01.2015. 23:46, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

U Hrvatskoj postoje neka pitanja koja se već poslovično otvaraju neposredno prije izbora, o njima se priča još koji dan poslije izbora, da bi se na njih opet ubrzo zaboravilo - do idućih izbora. Logično je to budući da se uglavnom radi o pitanjima vezanim uz sami izborni proces i pravila. Među ta pitanja spadaju primjerice raspodjela izbornih jedinica na parlamentarnim izborima, opravdanost biranja predsjednika na izravnim izborima nasuprot biranju u parlamentu, pravo glasa građana u dijaspori, zastupljenost žena, ali i pitanje koje je povukla nova predsjednica o lokaciji predsjedničkog ureda. Naravno, svi kandidati uvijek obećavaju brda i doline, spominju pitanja koja su u tom trenutku bitna za određenu populaciju, a često poslije izbora na to u potpunosti zaborave. Tako smo na ovim izborima svjedočili iznenadnoj zainteresiranosti kandidata za pitanje ovrha, jer su „ciljali“ na birače Ivana Sinčića. Vidjet ćemo koliko će Kolinda Grabar Kitarović pažnje tom pitanju posvetiti u svom mandatu, a neke poteze već je i najavila.

No, ovdje ću se pozabaviti s dva gore navedena pitanja: o pravu glasa građana u dijaspori i o zastupljenosti žena u politici.

Često se govori kako je hrvatsko društvo izuzetno patrijarhalno, i kako su žene općenito u lošijem položaju. Tako su neki analitičari čak govorili kako Kolinda nema dobre šanse za pobjedu dijelom i zbog toga što je nekim biračima iz ruralnih krajeva neprihvatljivo svoj glas dati ženi. No, povijest pokazuje kako u političkom životu u Hrvatskoj žena ima, i to na visokim pozicijama. Istina je da je žena u politici mnogo manje nego muškaraca, ali taj se trend iz godine u godinu mijenja. Hrvatska je svojedobno bila prva i jedina komunistička zemlja kojom je vladala žena, Milka Planinc. Prije nekoliko godina dobili smo i prvu premijerku, Jadranku Kosor, a imali smo i mnoštvo ministrica, saborskih zastupnica i gradonačelnica. Zanimljiva je i trenutna situacija u gradu Zagrebu, kojeg vode sve redom žene – zamjenice gradonačelnika Sandra Švaljek i Vesna Kusin te nova direktorica Holdinga Daniela Franić. Trenutno su u Vladi svega četiri ministrice, od čega dvije potpredsjednice Vlade. A po prvi puta u povijesti, prije dva dana dobili smo i predsjednicu – Kolindu Grabar Kitarović.
Zanimljivo je kako oni koji nominalno glase kao veći borci za ženska prava – ljevica, u principu imaju manje žena na visokim položajima. Vidljivo je to bilo i na proteklim europarlamentarnim izborima, kada su s desne strane izabrane čak četiri zastupnice, a s lijeve tek jedna. A upravo je HDZ kao glavna konzervativna stranka u Hrvatskoj imao prvu ministricu u Vladi, prvu premijerku, a sada i prvu predsjednicu. Vidimo kako je po ovom pitanju standardna podjela lijevo-desno, barem što se tiče Hrvatske, pogrešna.
Iako će se većina ljudi složiti kako spol ne igra veliku ulogu u obavljanju većine poslova, ponekad izgleda kao da nažalost igra ulogu u odabiru kadrova. Kolinda Grabar Kitarović u svojoj je karijeri u mnogočemu bila prva – prva ministrica vanjskih poslova, prva veleposlanica u SAD-u, prva žena na visokom položaju u NATO-u. A sada je i prva predsjednica. Poučak ovih izbora je da nije važan spol kandidata, nego program i njegova prezentacija, kao i povijest, stavovi i ponašanje kandidata. Sigurno nam ne bi škodilo više žena na visokim položajima, ali na strankama je da to potaknu. Nedavno je donesena zakonska odredba da na izbornim listama mora biti najmanje 40% žena, pa će i to potaknuti stranke da kandidiraju žene. Opravdanosti takve odredbe možda drugom prilikom posvetim cijelu analizu.

Nakon objave rezultata predsjedničkih izbora ponovno se u javnosti javilo pitanje prava glasa dijaspore. Veliki redovi i glasanje satima nakon zatvaranja birališta u Mostaru dodatno su bacili oko javnosti na to pitanje. Grabar Kitarović pobijedila je u Hrvatskoj za svega nešto manje od dvije tisuće glasova, a uz glasove dijaspore, ta razlika se povećava na oko 32 tisuće. Pitanje je kako bi reagirala poražena strana, posebice premijer Milanović koji je pitanje glasovanja dijaspore potencirao u kampanji 2007., da je Grabar Kitarović pobijedila upravo na temelju glasova dijaspore.
Prosječni protivnik prava glasa dijaspore kao argumente navodi činjenicu da oni ne žive u Hrvatskoj i stoga ne mogu donijeti dobru odluku o kandidatima i potrebama društva, da ne plaćaju porez, stoga ne bi trebali ni glasati te da dobar dio dijaspore nikada nije, a vjerojatno nikada ni neće živjeti u Hrvatskoj. Jasno je kako ovi prigovori dolaze najčešće s lijeve strane političkog spektra, budući da je dijaspora prezežito biračko tijelo desnice, što potvrđuje i preko 90% glasova za Kolindu.
No, prosječni protivnik prava glasa dijaspore također zaboravlja i Ustav RH, koji jasno govori o tome da „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu“, odnosno državljanima. Posebno to vrijedi kod izbora za Predsjednika Republike, budući da je njegova Ustavna uloga „predstavljati državu u zemlji i inozemstvu“, odnosno predstavljati sve njene državljane. Dakle, temelj demokratskog prava na biranje predstavnika proizlazi iz same činjenice da je netko državljanin. Zato su i svi drugi argumenti poput nepoznavanja sustava i kandidata ili (ne)plaćanja poreza nebitni, jer bi oni predstavljali nepravednu diskriminaciju dijela hrvatskih državljana. Posebice zato jer ne bi vrijedili čak ni za sve u domovini. Naime, ako krenemo logikom plaćanja poreza, vidjet ćemo da neki plaćaju više (bogati), neki manje (većina), a neki ne plaćaju uopće (nezaposleni i korisnici socijalne pomoći). Svi naravno plaćaju porez na dodanu vrijednost, ali njega plaćaju i turisti, a ni oni nemaju pravo glasa. Ako krenemo logikom nepoznavanja prilika u zemlji i kandidata na izborima, također nećemo daleko doći, jer bi mnogi stanovnici Hrvatske mogli upasti u kategoriju „nepoznavatelja“.  Sigurno je da nećemo oduzeti pravo glasa onima koji ne plaćaju porez ili koji ne znaju za koga bi glasali. Nećemo ni dati veće pravo onima koji plaćaju veći porez.
Jer upravo je to temelj demokracije, da svi imaju pravo glasa, bez obzira na upućenost, obrazovanje, prebivalište ili materijalni status. Kada bi temelj za biračko pravo proizlazio iz bilo čega što nije državljanstvo, onda bismo poništili temelje demokracije i zalutali u neki oblik aristokracije ili elitizma, a to, nadam se, ne želimo. Zato moramo i zadržati pravo dijaspore da glasuje, pa čak i ako se nekima njihov izbor ne sviđa.
Prema Hrvatima iz BiH imamo posebnu obvezu jer je Republika Hrvatska bila jedna od potpisnica Daytonskog sporazuma koji je dobrim dijelom kriv za njihovu trenutnu situaciju. Zato je važno da oni imaju svoje predstavnike u hrvatskoj vlasti.
Tu je još važno naglastiti kako bi dijaspori također trebalo omogućiti ostvarivanje prava glasa na način dostojan čovjeka, kako bi se izbjegle sramotne slike iz Mostara.
Dakle, pravo glasa dijaspore se gleda iz pogrešnog kuta. Budući da ono proizlazi iz državljanstva, ne smijemo se baviti pitanjem na koji način „pravedno“ onemogućiti dio građana u ostvarenju svog prava, nego upravo suprotno, kako im omogućiti ostvarenje tog prava. Možemo se jedino zapitati o opravdanosti dvostrukih državljanstava, kao i o načinima dobivanja državljanstva. No, trebamo imati na umu i domoljubne osjećaje dijaspore, kao i njihovu veliku ulogu u obrani države tijekom Domovinskog rata, ali i brojnih investicija tijekom mira.

I prava žena i prava dijaspore proizlaze iz činjenice da imamo demokratski sustav u kojem svaki državljanin ima jednako pravo glasa. Budući da je demokracija, uza sve svoje nedostatke, za trenutne prilike još uvijek najbolji sustav, takvu bismo je trebali i očuvati, uz jednaka prava glasa za sve.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (10)


Respektira (7): Panter, vicko, siouxica, draxy, Django, visitor, MlinoviZGB


Slaže se (3): Panter, NEKOVARAZDIN, Django


Komentari (21)


@ivane, jesi li možda vadio podatke o udjelu žena u saboru?..to je također važan pokazatelj..veselim se najavljenoj analizi o 40% na listama kao zakonskoj obvezi :) visitor 0 0 0


Evo sad sam provjerio na stranicama sabora, čak 26%... Do parlamentarnih ću se valjda dodirnuti i te teme :) ivan94 0 0 0


ivane tnx, no mislio sam da ćeš po strankama, odnosno lijevo/desno..jer u analizi tvrdiš da konzervativne stranke imaju više..nisam baš presiguran u to da hdz ih ima više od sdp-a, ali ok, ne tjeram mak na konac :) visitor 0 0 0


Teza je bila da tradicionalna podjela lijevo/desno po pitanju zastupljenosti žena baš i ne vrijedi, ne da desnica ima više (u EP ima). Kukuriku ima oko 35%, HDZ oko 20%, s tim da su "izgubili" tri žene u međuvremenu (Ruža, Šuica, Kosor). U EP desne ivan94 0 0 0


stranke imaju 66%, lijeve 20%. A hdz je imao prvu premijerku i sad predsjednicu. Sveukupno gledano tu su negdje, ne znam kako je po gradovima i općinama. Iskreno, potpuno sam zaboravio na Sabor u izradi analize, my bad, bilo je kasno :) ivan94 0 0 0

Analiza

O demokratskim pravima, ženama i dijaspori

13.01.2015. 23:46, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

U Hrvatskoj postoje neka pitanja koja se već poslovično otvaraju neposredno prije izbora, o njima se priča još koji dan poslije izbora, da bi se na njih opet ubrzo zaboravilo - do idućih izbora. Logično je to budući da se uglavnom radi o pitanjima vezanim uz sami izborni proces i pravila. Među ta pitanja spadaju primjerice raspodjela izbornih jedinica na parlamentarnim izborima, opravdanost biranja predsjednika na izravnim izborima nasuprot biranju u parlamentu, pravo glasa građana u dijaspori, zastupljenost žena, ali i pitanje koje je povukla nova predsjednica o lokaciji predsjedničkog ureda. Naravno, svi kandidati uvijek obećavaju brda i doline, spominju ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 7
  • 3
  • 0
  • 21

Analiza

Izborna noć otkrila je mnoge stvari. Neke od njih smo već znali, u neke smo bili čvrsto uvjereni, a sad su se potvrdile, dok su neke pomalo iznenađujuće. Neke pak ostaju skrivene.

Krenut ćemo od onog što smo znali, ne samo mi nego i dvoje kandidata i njihove stranke predlagači. Prva stvar koju smo znali jest da je Vlada Zorana Milanovića neuspješna. Znao je to i Zoran Milanović, ali i pobjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je dobar dio svoje kampanje bazirala upravo na toj činjenici. Osim toga, i sama kampanja Ive Josipovića uglavnom nije bila dobra, a glavna taktika je bila ona koju Milanović primijenjuje već više od godinu dana. Učinio je to i u izbornoj noći, kad je nakon objave rezultata po tko zna koji put svoj neuspjeh pokušao opravdati „zločinačkom zadrugom“ i „hajdučijom“. U svojim pokušajima diskreditiranja oporbe polako postaje sve oštriji, sa sve zanimljivijim uvredama.

Druga stvar koju smo znali direktno proizlazi iz prve, a to je nezadovoljstvo naroda Vladom. To je automatski Kolindi Grabar Kitarović dalo bolju startnu poziciju, jer je Ivo Josipović taj koji je Vladu prešutno podupirao, a ona ju je mogla slobodno kritizirati. Iako (ne)uspjesi nijedne Vlade nemaju previše veze s predsjednikom, nije bilo moguće ne povezati Josipovića s SDP-ovom Vladom što se i pokazalo na rezultatima.

Zanimljivo je kako su oboje kandidata uglavnom bili „izdignuti“ iznad prljave kampanje svojih stranaka. To posebice vrijedi za novoizabranu predsjednicu koja praktički niti jednom svojom izjavom nije nikoga uvrijedila ili nepravedno prozvala. Zato posebno čude riječi Vesne Pusić koja poziva pobjednicu izbora da „prilagodi retoriku“. Ivo Josipović je kroz veći dio svog mandata također bio pristojan, ali si je dopuštao trenutke u kojima je davao nepromišljene izjave, poput svima dobro znane „ustaške guje“, „lijepe kape partizanke koja nosi poruku ljubavi i mira“, te kada je uvažene profesore nazvao „bolesnicima i luđacima“. I kroz veći dio kampanje držao se dostojanstveno, sve do posljednja dva sučeljavanja, kad je pomalo očajnički udarao protukandidatkinju ispod pojasa. Neki su ga usporedili s Milanom Kujundžićem iz prvog kruga i zaključili kako će završiti jednako, što se i dogodilo. Ali Josipović se već u izbornoj noći u svom obraćanju opet pokazao pristojnim i uglađenim, kada je uistinu pošteno prihvatio poraz i dostojanstveno čestitao pobjednici. Nažalost, s njegovim brojnim podupirateljima, posebice iz stranaka koje su ga podržale, to nije slučaj. Najviše se tu osramotio premijer, koji još uvijek nije čestitao pobjednici.

Mnogi, posebice bliski desnici, mjesecima tvrde kako ankete o političkim preferencijama građana nisu pouzdane. To je jedna od stvari koja se u izbornoj noći potvrdila kao točna. Samim time i političke analize koje su se temeljile na tim anketama bile su loše i nevjerodostojne. Tako su neki zazivali „preskakanje“ izbora, jer je pobjeda Ive Josipovića ionako sigurna. Ankete su se pokazale nevjerodostojnima već u prvom krugu, kad su promašile i više od 10% za pojedine kandidate, pa su dvije najveće agencije odlučile sačuvati obraz i suzdržati se od anketiranja birača u drugom krugu. Svu ironiju tih anketa pokazuju podaci da je, primjerice, u listopadu 2014. Josipovića pozitivnim smatralo 62% birača, dok je nešto 74% smatralo da Vlada državu vodi u krivom smjeru. A baš u isto vrijeme Josipović je uz svesrdnu potporu te iste Vlade kretao u borbu za novi mandat, pod sloganom „To je pravi put“.

Ostalo je nekoliko skrivenih stvari koje izborna noć nije otkrila. To je prije svega buduća uloga još uvijek trenutnog predsjednika Josipovića. Malo tko vjeruje da će se uistinu povući na Sveučilište i nastaviti raditi kao profesor. Bit će uistinu zanimljivo gledati rasplet događaja u SDP-u, s novim jakim igračem u igri. Iako je ova pobjeda dodatni vjetar u leđa HDZ-u, ona ipak ne znači i automatsku pobjedu na parlamentarnim izborima. Sigurno je da je svojom umjerenošću i osobnošću Kolinda privukla dio glasača centra, ali i krajnje desnice, koju HDZ sam vjerojatno ne bi mogao privući. Uz nove manje stranke koje će se pojaviti, i već se pojavljuju na sceni, čini se da će i parlamentarni izbori biti vrlo zanimljivi, posebno prilikom slaganja post-izbornih koalicija.

No, najzanimljvije što nam je otkrila izborna noć je, logično, ono što nismo znali. Opet se tu pokazala nevjerodostojnost pojedinih analitičara koji uvijek govore kako veća izlaznost ide na ruku ljevici. Uz veliku izlaznost, gotovo na razini izbora iz 2000., kad se dogodio slučaj koji se sada ponovio - da kandidat s više od milijun glasova nije uspio pobijediti, pobijedila je kandidatkinja desnice. Netočnom se pokazala i teza da ljevica uvjerljivo pobjeđuje u urbanim središtima. Istina je da je u 20 najvećih gradova Josipović dobio ukupno više glasova, ali uz vrlo malu razliku te uz veći broj gradova u kojima je pobijedila Kolinda. Mnoštvo je razloga zašto je rezultat izbora takav, neke sam već i spomenuo, a i mnoge druge analize su se time bavile, pa ću ih ovdje preskočiti.

Najvažnija stvar koja se otkrila u izbornoj noći je pomalo paradoksalna. Uz raspodjelu glasova od gotovo 50-50 i uz analitičare koji govore o velikoj polarizaciji zemlje, ja tvrdim upravo suprotno. Hrvatska se ujedinila. Istina, ujedinila se u dva različita tabora, ali ujedinila se oko zajedničkog cilja – izlaska iz krize i boljeg života za sve. Podjela je vidljiva samo u tome što su postojale dvije različite ideje ostvarenja tog cilja. Ta podijeljenost je produkt dvoje dobrih kandidata, i jakih kampanja s mnoštvom poruka, što primjerenih, što neprimjerenih.

Jasno je da će oni koji u svemu vide udbaše i jugonostalgičare, i dalje u svemu vidjeti iste, jednako kao i što će oni koji za sve loše optužuju zločinačku organizaciju, neoustaše i klerofašiste nastaviti s istim. Oni su ipak manjina, a većina će i dalje, unatoč tome što se ne slažu sa svima u svemu, nastaviti normalno živjeti. Iluzorno je vjerovati da možemo imati jedinstvo kao u ratu, jer jednostavno u ratu nismo. Možemo se ujediniti u zajedničkom cilju borbe protiv krize, korupcije i nemorala, ali uvijek će među nama ostati razlike. No, te razlike su ipak snaga, a ne manjkavost. Ne želimo zemlju u kojoj će svi misliti i raditi isto, nego u kojoj ćemo svi kroz uvažavanje tuđih mišljenja zajednički dolaziti do najboljih rješenja. Trebamo raskrstiti s prošlosti, sa svim ostacima ijedne totalitarne ideologije, a u tome pomaže i činjenica da napokon imamo predsjednicu koja nije bila članica nijedne takve organizacije. Razlike nećemo, niti bismo trebali, u potpunosti nadilaziti. Trebamo ih samo iskoristiti na najbolji način. Zato i optimizam s kojim prva predsjednica ulazi u mandat, upravo govoreći i pozivajući na takvu vrstu zajedništva, izaziva pozitivne reakcije, a nadamo se i pozitivne promjene u dogledno vrijeme. Stoga, bez podjela, svi optimistično zaželimo novoj predsjednici puno sreće i uspjeha u mandatu, pa „što Bog da, i sreća junačka!“

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (8)


Respektira (7): Laci, Blenton, Panter, visitor, siouxica, draxy, Cogito


Slaže se (1): Gospon_Fulir


Komentari (1)


"...zajednički dolaziti do najboljih rješenja." u interesu većine a ne bogatunsko-lopovske manjine to na treba. Laci 0 0 0

Analiza

Izborna noć otkrila je mnoge stvari. Neke od njih smo već znali, u neke smo bili čvrsto uvjereni, a sad su se potvrdile, dok su neke pomalo iznenađujuće. Neke pak ostaju skrivene. Krenut ćemo od onog što smo znali, ne samo mi nego i dvoje kandidata i njihove stranke predlagači. Prva stvar koju smo znali jest da je Vlada Zorana Milanovića neuspješna. Znao je to i Zoran Milanović, ali i pobjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je dobar dio svoje kampanje bazirala upravo na toj činjenici. Osim toga, i sama kampanja Ive Josipovića uglavnom nije bila dobra, a glavna taktika je ... više >

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.
  • 7
  • 1
  • 0
  • 1

Analiza

Možda sporija, ali i dalje vožnja prema provaliji

07.01.2015. 17:58, Deficit manji od planiranog: Stavlja li Vlada konačno državne financije pod kontrolu?

Jednom prigodom premijer Milanović izjavio je da je Hrvatska "slučajna država". Što je time točno htio reći ostaje nejasno, kao i mnogo drugih njegovih izjava. No, ubrzo mu je predsjednik HDZ-a odgovorio kako nije Hrvatska slučajna država, nego je Milanović slučajni premijer. Time je vjerojatno aludirao na poznatu priču SDP-ovih protivnika kako SDP nikada nije došao na vlast svojim zaslugama, nego su se, eto, slučajno našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. 2000. kad je narod htio promjenu, ma kakva ona bila, te 2009. i 2011. kad nitko više nije vjerovao HDZ-u. Iako bismo vjerojatno mogli utvrditi da to vrijedi i za one koji to govore, ipak se među dijelom javnosti utvrdio takav stav prema SDP-u i njemu bliskim strankama, a javlja se i tijekom ovih izbora u obliku argumenta "bolje nesposobni (SDP), nego lopovi (HDZ)".

Kao slučajnost možemo promatrati i neke od navodnih uspjeha Vlade, kao što su rast izvoza ili trenutno aktualna priča o smanjenom deficitu. Postoji jedna šala među računalnim programerima koja kaže da su programeri uvijek iznenađeni, radio program kojeg su napisali ili ne. Ta šala proizlazi iz činjenice da je programiranje jednostavno takav posao da i najmanja greška može stajati programera sate i sate rada. Važno je i to da nešto što se čovjeku čini logičnim i prirodnim ne vrijedi i za strojeve, pa se posao dodatno komplicira. Lako možemo zamisliti ministra Lalovca kako se iznenađeno nakon svake nove objave statističkih podataka pita: „Što sam sad napravio?“. Posebno se vjerojatno iznenadio kad je vidio da je deficit manji od planiranog, jer već i prvašići, a oni rođeni 2008. cijeli život žive u krizi, znaju da se od Državnog zavoda za statistiku ne mogu očekivati pozitivne brojke, samo od najoptimističnijeg prognozera Branka Grčića.

Koliko se zapravo politika Vlade odrazila na smanjenje deficita? Je li uistinu za takvo poboljšanje bio potreban samo Lalovčev javni apel prema drugim ministrima? I ako je, zašto smo tu gdje jesmo? Dajte ministru emisiju u prime timeu da riješi sve probleme! Ako je u mjesec dana samo jednim apelom uspio uštedjeti 2,8 milijardi, onda bi uz emisiju na javnoj televiziji svakodnevno mogao podsjećati kolege da moraju štedjeti. Tako bismo uskoro došli do suficita i smanjenja vanjskog duga.

Dakle, čini se kako je uzrok smanjenog deficita ipak negdje drugdje. Kao i kod gore spomenutog rasta izvoza, moguće je da se i ovdje radi o obmani od strane Vlade. Jer dok ministri na sav glas govore o porastu izvoza, prešućuju da je istovremeno porastao i uvoz, i to toliko da je bilanca na kraju ostala manje-više ista tako da je nešto što je od strane Vlade prezentirano kao pozitivno, zapravo neutralno, ili čak negativno. Možda je ministar prilikom izrade proračuna i kasnije rebalansa svjesno predvidio veći deficit, kako bi kasnije ispalo da je Vlada svojim mjerama napravila pozitivan pomak. Zamislite samo da Blanka Vlašić preskače letvicu na visini od 180 cm. Izgledala bi kao da leti miljama iznad. Možda je Vlada ovaj put letvicu stavila, umjesto na razinu Bundeslige, na razinu 2. županijske lige. Pričekajmo ipak rezultate Eurostata, koji će vjerojatno pokazati da je ministar Lalovac prerano započeo sa slavljem.

No, pravo pitanje je, zašto se uopće zavaravamo? Deficit, bio on 12 ili 15 milijardi je i dalje prevelik za Hrvatsku i kao takav je potpuno neodrživ. Bez obzira je li smanjen slučajno, planirano ili obmanom, i dalje je prevelik! Automobil koji juri u provaliju brzinom od 100 km/h postigao je određeni uspjeh ako je usporio na 90 km/h, ali, nažalost, i dalje juri u provaliju. Zato bi bilo korisno da neuspjehe (ili sitne uspjehe) prestanemo prikazivati kao prijelomne uspjehe i suočimo se sa stvarnosti - idemo u provaliju, a neznatno smanjenje deficita nam jedino može kupiti mrvicu vremena. Daljnje smanjenje potrošnje, a nepotrebnih troškova itekako ima, uz olakšavanje investicija i poticanje poduzetnika je put kojim bismo izbjegli provaliju. U Vladi to shvaćaju jer su im usta puna poticaja i investitora, ali stvarnih rezultata nažalost još uvijek nema. To ipak nije slučajno.

5

ivan94

Istina je istina čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž čak i kad svi u nju vjeruju.

Ocjene (13)


Respektira (9): Boljunac, VeNLO, Cogito, sthagon, Laci, Panter, mihael, siouxica, draxy


Slaže se (3): Laci, Panter, mihael


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (8)


Slažem se z jednu sitnu napomenu : - Bitange će prije provalije iskoćiti iz auta, kao što štakori prvi bježe sa tonućeg broda ! U provaliju uvijek padaju "obični putnici". Laci 1 0 0


da Laci.....to je po onoj priči: "želim umrijeti u snu ,potpuno miran, poput mog ujaka. Ne želim umrijeti vrišteći i u panici kao putnici u njegovom autobusu" NEKOVARAZDIN 0 0 0


Štednja uvijek zvuči kao dobra vijest, mada je rijetko i rijetkima dobra. To što netko štedi istovremeno znači i da netko drugi ostaje bez prilike za zaradu, netko će zbog Vladine štednje bankrotirati, izgubiti posao, završiti u socijali. VeNLO 0 0 0


Taj put u provaliju kako ga je opisao Ivan94, je popraćen s mnoštvim kriminalnih priča. Mogla bi se u Hrvatskoj snimiti kriminalistička serija inspirirana stvarni zbivanjima. Nema sumnje da je Hrvatska veoma zahvalna zemlja za smještaj tih priča Boljunac 0 0 0


Sukobi interesa, nisu prazni. Ispunjeni su teškim kriminalom. Ne smijem ih ovdje danas konkretno spomenuti. A o njima se uopće nije govorilo na sučeljavanju. A još smo prisiljeni držati brnjicu na ustima i šutjeti. Boljunac 0 0 0