Reputacija 4

  • Bodova 120.6
  • Analiza 29
  • Ocjena 61
  • Anketa 66

Analiza

Zajednička vlada na kojoj Petrov inzistira omogućila bi HDZ-u i SDP-u da eskiviraju reforme

07.12.2015. 09:56, Što nakon neuspješnog konstituiranja Sabora? Hoćemo li ipak na nove izbore?

Statistika je omiljeni alat prodavača magle budući je netočnim zbrojem točnih podataka moguće dokazati bilo što, a u zemlji u kojoj i Državni zavod za statistiku vlastitu djelatnost besramno prostituira služeći svojim političkim gospodarima, pa u interpretacijama izvjesnog Marka Krištofa, SDP-ovog "stručnjaka" za izvrtanje istine, Hrvatska izvozi banane i automobile, doista nije neobično da se time bave i svakovrsni politički diletanti koje je oluja protestnog glasovanja izbacila na scenu. 

Tako osoba koja je po svemu sudeći zapravo glavni ideolog stranke/udruge/pokreta/klape čiji je stvarni ustroj i organizacijska struktura u Jeti kategoriji budući mnogi vjeruju da postoji, ali dokumente nitko nije vidio, i koja tvrdi da ne zastupa nikakvu ideologiju, Nikola Grmoja sve češće u svojim razdraganim, "obožavam biti bitan", javnim nastupima koristi tehnologiju iskrivljavanja brojki kako bi vrijeme u kojemu će novinari za njim i kolegom Petrovom jurcati od Zagreba do Metkovića i natrag, potrajalo što dulje. 

U razgovoru za Večernji list Grmoja je tako bez većih promišljanja kazao kako će Most u ime trenutačnih 15 zastupnika tražiti pravo imenovanja mandatara zajedničke Vlade jer da su izbori pokazali da dvije trećine birača ne želi da premijer postane Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko. Na stranu to da ovakva stupidna analogija previđa da po istoj računici 90 posto birača ne želi da premijera iznjedri tajanstvena stranka/udruga/pokret/klapa o čijem se procesu donošenja odluka ništa ne zna i prema kojoj isti procesi u SDP-u i HDZ-u sa svim svojim manjkavostima izgledaju kao praznik demokracije. Pozabavimo se posljedicama činjenice da umjesto kao u normalnim zemljama jezičac na parlamentarnoj vagi nije etablirana politička stranka jasnih ciljeva i stajališta, nego skupina seoskih poglavara koji se igraju politike tako da ni sami ne znaju što hoće i čiji je izborni program, što je također moguće samo u Hrvatskoj, nastao poslije izbora jer prije toga nisu mislili da će im uopće trebati! 

Što je ta njihova zajednička, reformska Vlada koju uporno traže, taj mastodont koji bi trebao Hrvatsku vratiti u vrijeme socijalističkog saveza u kojemu su svi imali demokratsko pravo misliti isto? To nije velika koalicija koja postoji, recimo, u Njemačkoj jer je ona u toj zemlji nastala zbog činjenice da dva velika bloka nisu mogla s mogućim drugim partnerima doći do stabilne (ne apsolutne kako bi to bilo u Hrvatskoj) većine, a ne zbog toga što ih je skupina amatera natjeravala da nešto rade zajedno. Stvaranje većine od 66 zastupnika koje predvodi Milanović, 59 Karamarkovih i 15 onih stranke/udruge/pokreta/klape, dakle, većine od 140 zastupnika nije ništa drugo nego suludi atentat na krhki demokratski ustroj ove zemlje. Takva bi većina, znači, prema volji svojih aktera vladala Hrvatskom bez ikakvog kontrolnog mehanizma, i to po principu izvršne, zakonodavne, ali i sudske vlasti budući da u idućih šest  mjeseci ima priliku imenovati većinu sudaca Ustavnog suda. Naravno, možemo lakonski ustvrditi da se Karamarko i Milanović, HDZ i SDP, ne mogu ni oko čega dogovoriti, ali prilika čini lopova. Može li si ova u svakom pogledu zapuštena i ruinirana država dopustiti takav rizik? Možemo li političare u čiji moralni i svaki drugi integritet s pravom sumnjamo dovesti u situaciju u kojoj bi sami sebi mogli priznati da su obje stranke nastale na istoj baštini saveza komunista i da su razlike minimalne, možemo li u konačnici odluku o tomu hoćemo li zemlju odvesti u diktaturu političke oligarhije temeljiti na pouzdanju da se međusobno toliko ne podnose da neće shvatiti kakvu im priliku Most nudi uvjeren da radi baš suprotno? 

Jer ako se dogodi, a to jasno određuje razinu budalaštine u ideji stranke/udruge/pokreta/klape o zajedničkoj Vladi, da u takav komplot velike koalicije doista uđu bez namjere zločinačkog udruživanja jedino što možemo očekivati je da si međusobno podmeću noge što ni u kom slučaju nije recept za liječenje ekonomije i društva na samrtnoj postelji. Doista, Most bi trebao naći neki manje riskantan način da se nosi s vlastitim uspjehom i svojom smiješnom politikom nesvrstanosti - krajnje je neodgovorno u ime prizemnog politikantskog trika s ovjeravanjem izjave kod javnog bilježnika odvesti cijelu državu u propast! 

Ukoliko su im građani Hrvatske i njihov interes na prvom mjestu, tada bi mogli potražiti u nekom pojmovnom rječniku što je to "raison d'État", državni razlog, u slobodnim interpretacijama nacionalni interes, fraza koja pojašnjava zašto u nekim situacijama političar ide mimo vlastitih stajališta i interesa i zašto će se izložiti pogubnoj presudi javnosti jer vjeruje da samo tako može doprinijeti općem dobru. A ma koliko bila skrivena prava istina o stranci/udruzi/pokretu/klapi tih 15 osoba može pridonijeti općem dobru samo i jedino ako se postave kao kontrolni mehanizam buduće Vlade koja će istovremeno uz partnera koji u bitnome utječe na odluke imati i snažnu oporbu. 

Zajednička Vlada ne udovoljava ni jednome od ta dva bitna kriterija, u njoj niti Most može na bilo koji način utjecati na odluke, niti bi joj itko na bilo koji način oponirao. Jedini rezultat bio bi da Petrov može i dalje mahati svojim papirićem oslobođen ikakve odgovornosti jer ni na što ne bi ni utjecao. Želi li doista biti Mesijom hrvatske politike, želi li promjene i reforme valjda je svjestan da to ne može postići stvaranjem super jake grupacije antireformskih snaga, kako sam naziva HDZ i SDP javno izražavajući sumnju u njihova obećanja na pregovorima. Jer, najsigurniji način da im omogući da ta obećanja ne ispune je upravo ovaj kojim sebe želi učiniti nebitnim i ni za što odgovornim. Baš suprotno, Most mora uvažiti hrvatski "raison d'État" i ispred svog interesa tobožnje nesvrstanosti odabrati stranu koju će kontrolirati i na tome graditi svoje buduće izborne uspjehe, koliko se god to danas činilo rizičnim. Ili mora jasno kazati, ne idemo ni sa kim, ne vjerujemo u njih, želimo nove izbore i na njima tražimo od hrvatskih birača da nam daju većinu kojom ćemo sami formirati svoju Vladu. Sve ostalo, pa i današnja predstava, čisti su gubitak vremena kojeg nemamo. 

Neželjeno dijete iz neprirodne veze Karamarka i Milanovića poželjnije je pobaciti koliko god religiozni psihijatar bio iznuren vlastitim dvojbama o istospolnim brakovima i abortusu čije mu je nesretno preklapanje donio neočekivani izborni uspjeh.

Ocjene (11)


Respektira (9): Refamolitelj, msesar, VeNLO, Laci, siouxica, IDujas, Alumnus, Mac316, BorisTraljic


Ne slaže se (2): Sasha76, Zivac


Komentari (36)


Većina argumenata, svih komentatora u manjoj ili većoj mjeri stoje i tako se može beskonačno, jer kosti su bačene,pa se potrgajmo oko njih. Zbog čega je tako? Da zaboravimo na kojoj su se platformi sakupili-poštenje za napredak RH, a ne svojih uh.. Refamolitelj 0 0 0


..ljeba, a kao dokaz tome su sinekurac Prgomet i redikul-osvetnik Petrina, koji su ih napustili,jer su im i pristupili iz nekih drugih svojih osobnih ambicija. Ostali se za sada drže i zastupaju ono za što im je valjda 300tis. ljudi dalo glas Refamolitelj 0 1 1


Što vrijeme više odmiće jasnije je kakvo je društvo Most. Oni ismijavaju veliku večinu birača i žele im nametnuti "nestranačku" osobu za premijera. Žele ovo, žele ono ...... Pa čemu izbori? Da kao i obično šačica budala i ucjenjivača tlači pametne. Kathairo 0 0 1


@highend, u čemu je problem s Nacionalnim vijećem Mosta? To je tijelo definirano davno prije izbora kao tijelo koje odlučuje o cjelokupnom djelovanju Mosta na nacionalnoj razini. Svi koji su pristupili Mostu (Prgomet, Petrina...) potpisali su ugovor Zivac 0 0 0


..u kojem je jasno definirana ingerencija NVM, a sad se prave mutavi. Koja bi bila demokratskija metoda? Da Petrov odlučuje sam? Zivac 0 0 0

Analiza

Ne konkretizira li MOST vrlo brzo što i s kim želi, građani će mu okrenuti palac dolje

10.11.2015. 10:21, Hrvatska izglasala promjene – hoćemo li dobiti stabilnu vladu koja ih može provesti?

Samozadovoljstvo je opasna stvar. Ova bi rečenica trebala biti prvo na što će ujutro pomisliti čelnici Mosta, i za taj ritual nemaju još puno svitanja na raspolaganju. Naime, postizborni ponedjeljak pokazao nam je da ni Petrov, a posebice Prgomet nisu iznimke pravila da se ljudi teže nose s uspjehom, negoli neuspjehom, kao i da je u politici precjenjivati pozitivne, potencijalno puno riskantnije od podcjenjivanja negativnih rezultata.

Most je osvojio 19 mandata što je bez ikakve sumnje sjajno postignuće skupine ljudi koji o čijim se politikama, a posebno sposobnosti, spremnosti i ekipiranosti da se te politike provedu zapravo zna prilično malo. Stoga ovaj broj saborskih zastupnika koji će na konstitutirajuću sjednicu Sabora doći kao članovi Mosta prije svega valja promatrati kao izuzetno kvalitetno odrađen marketinški posao sa savršenim timingom, preciznim popunjavanjem političkog prostora, vrhunskim iskorištavanjem biračke apatije i pametnim korištenjem poruka o bolnim rezovima koje si velike stranke nisu mogle dopustiti iz jednostavnog razloga što bi glasači mogli povjerovati da ih zaista žele provesti. U slučaju Mosta vrlo je vjerojatno da je većina onih koji su im dali glas naprosto zanemarila činjenicu da bi Petrov i suradnici uopće mogli doći u situaciju da bilo što režu jer su prije svega protestno glasovali protiv velikih stranačkih elita.

Sudeći prema prvim javnim nastupima, kako u izbornoj noći, tako i nakon nje, rezultatima tog biračkog prosvjeda jednako su iznenađeni ostali i sami kandidati – još nitko nije uspio izvući priznanje o konkretnim mjerama, projekcijama, rokovima i planovima udruge nezavisnih lista kojima bi se najavljene reforme u praksi provodile. U stvari, nakon zatvaranja birališta izjave čelnika Mosta postale su neodređenije i nejasnije nego su bile u kampanji, premda je politička praksa u svim demokratskim izbornim procesima upravo suprotna. Petrov i Prgomet nasjeli su zovu medijskih sirena čije se površno lice iza kamere čini tako primamljivim dok ih zasljepljuje svojim reflektorima, pa su im usta prepuna pobjede i Hrvatske koja se odlučila za treći put. No, u stvarnosti 19 mandata jest puno, ali nije pobjeda, niti je 131 mandat (onaj jedan Sinčićev u razini je statističke pogreške) koji su odnijeli redom ista stara lica pokazatelj baš neke osobite želje za snažnim političkim promjenama. Promotrimo li to još malo matematički, 60 posto izašlih birača u konačnici je dalo 12 posto mandata Mostu.

Naravno, matematika nije politika i raspored snaga u parlamentu Mostovih 19 mandata čini presudnim blokom i na njihovo vodstvo svaljuje odgovornost za koju sam sve manje siguran da ju mogu i znaju nositi. Ostavimo li po strani besmislenost inzistiranja na tvrdim reformama koje bi trebao provoditi netko drugi budući je Most kod bilježnika ovjerio zakletvu da neće u koalicije, pa dakle ni u vlast, jer kako bi to uopće izgledalo – SDP ili HDZ svejedno, provodili bi Mostovu politiku i za nju odgovarali dok bi im valjda Petrov i Prgomet iz saborskog kafića pred sjednice Vlade mobitelom dojavljivali dnevni red, i pitajmo se što treba značiti Prgometova izjava (RTL Direkt, ponedjeljak, 9. studeni) da će Most odrediti budućeg premijera koji neće biti ni Karamarko, ni Milanović, a da pri tome nije jasno kazao hoće li to biti on ili Petrov. Za takve osobne igrokaze “ogledalce moje, tko najmoćniji u Hrvatskoj danas je” ova zemlja jednostavno nema vremena. Kao ni za populizam tipa “saborske zastupnike treba plaćati po učinku” (Petrov, sve TV postaje koje imaju koncesiju, ponedjeljak, 9. studeni) jer nije jasno kako bi vođa Mosta mjerio učinak. Nadam se da nije mislio na javljanje za riječ budući da bi ostvarivanje stimulacije po izgovorenoj riječi sjednice parlamenta moglo odvesti u vode Guinnessovih rekorda, ali zapravo se više bojim mogućnosti da osoba koja odlučuje o budućoj Vladi i nema osobitog pojma što je uopće posao zastupnika, kao i da su jedini koji njihov učinak mogu mjeriti birači. Reforme javne uprave koje bi ukinule mjesta zamjenika načelnika i uštedjele par milijuna kuna godišnje (Podolnjak, HTV Otvoreno, ponedjeljak, 9. studeni) i nisu neki osobiti doseg ako se istovremeno najavljuje da bi se sve ostale elemente reforme, a najvažnije su ukidanje samostalno neodrživih općina i smanjivanje broja županija provjeravalo voljom građana (pretpostavljam da je mislio na referendum) jer ponovno iskazivanje želje da odluke za poteze koje treba povući donosi netko drugi ni u kom slučaju ne spada u odgovorno političko djelovanje. Kao što u tu kategoriju ne spada ni Lovrinovićevo prenošenje problema dužnika u švicarskim francima na sve one koji to nisu, deeurizacija financijskog sustava i slični eksperimenti najavljeni bez da je uz njih priložena ikakva projekcija učinka, niti pravni temelji.

Most se, dakle, suočava s vlastitim uspjehom, ali kao što sam rekao na početku teksta nema za to previše vremena ako želi izbjeći okretanje palca prema dolje. Ne bude li do kraja tjedna jasno s kim, kako i koje točno reforme, a to je ono što do sada nismo čuli u ozbiljnoj formi, Most želi provesti njihova bi politička zvijezda vrlo brzo mogla početi gubiti sjaj. Hrvatska je država s toliko problema da bi ju neizvjesni politički ekspermenti, neprincipijelne koalicije, pristajanje HDZ-a i SDP-a na bilo što, ma koliko bilo pukom teorijom i lijepom željom samo da se na kraju pokaže da je onaj drugi izgubio izbore moglo stajati daleko više i od novih izbora. I od četiri godine nesposobne Vlade, što je rečenica koja je Petrovu posebno prirasla srcu, pa ju ponavlja toliko da počinjem sumnjati kako se Mostu sama kampanja, izborni proces i proslava uspjeha toliko sviđaju da se najradije ne bi suočavali s onim što slijedi nakon toga. Samo, to više ne mogu izbjeći, kao što ni Hrvatska ne može izbjeći suočavanje s rezultatima svog odabira u nadi da gubitak izbora čelnika Mosta u njihovim gradovima više pripada poslovici da “nitko nije prorok u svom selu”, nego činjenici da su tamošnji birači sada već realno upoznati s njihovim sposobnostima. Upoznavanje postizbornih procesa nakon rezultata koji ne daju jasnu sliku pobjednika i poraženog, i to na način da jezičac na vagi ne čini etablirana politička snaga jasnih stajališta i ciljeva, već raznorodna skupina lokalnih političara pojačana s osobama iz javnog prostora koje je projekt Most privukao k sebi jer su obostrano zaključili da njihova medijska pozicioniranost (Lovrinović poradi udruge Franak ili Prgomet zbog sukoba s Karamarkom) može donijeti određeni broj glasova, nije moglo doći u gorem trenutku. Kao i mnogo puta do sada Hrvati su aljkavo pristupili problemu na način da, ne samo da ga nisu riješili do kraja (dajući trećem putu punu vlast i odgovornost), nego su ga dodatno zakomplicirali.

Zaključno, u takvoj situaciji jedina je prava zadovoljština ovih izbora da i Karamarko, i Milanović napokon moraju kod psihijatra.

Ocjene (8)


Respektira (6): Cogito, ivan94, Niksodus, VeNLO, siouxica, Alumnus


Slaže se (1): Losonsky


Ne slaže se (1): Mac316


Komentari (28)


Zašto je netko izašao na izbore je njegova stvar, a iskrenost se u politici unosi kućnim odgojem i nekima je daaalek pojam 5none5 0 0 0


Zašto ne bi participirali u Vladi? Pa jedino tako mogu imati pravu kontrolu nad provedbom reformi. Mislim da ih treba ostaviti na miru, ne vršiti dodatni pritisak na njih i pustiti da odrade dogovore s eventualnim mandatarom. katarina8 0 0 0


Laprdanje po medijima, konstrukcije da će s jednima ili drugima nisu dobronamjerni. Vjerujem da nije lako nositi se teretom koji imaju, a koji ni sami možda nisu očekivali. Ciljevi i stajališta su im potpuno jasni i isti od prvog dana. To što svi... katarina8 0 0 0


...traže senzaciju je druga priča. Neka senzacija budu djela na koja će prijeći s riječi...konačno... katarina8 0 0 0


MOST se našao pod velikim pritiskom. Dok SDPHDZ-u uglavnom relativiziramo bedastoće MOST-u tražimo dlaku u jajetu. Točno je da malo laprdaju jer se nisu još sinkronizirali, ali se i mediji vade na "zaštićene izvore bliske..." što može biti laž... Cogito 0 1 0

Analiza

U starim epizodama neprikosnovene “Večernje škole” crni Hrvat Ante većinu je spoznaja serviranih od profesora Pervana tek kratko komentirao: “To čudo!”. Teško je u zamisliti bolji opis subotnjeg motivacijskog skupa SDP-a i kopernikanskog obrata Zorana Milanovića, to je doista čudo koje bi mogao nadmašiti možda tek Tomislav Karamarko ako na slijedećoj izbornoj konvenciji HDZ-a istrči u majici s likom Che Guevare i svečano obznani kako je sa Željkom Markić dogovorio pokretanje inicijative za referendum kojim bi se brak žene i muškarca proglasio nezakonitim, a u Ustav ubacile odredbe koje omogućuju udruživanje u novu SFRJ.

No, čak i u tom slučaju vjerujem da bi vjerna stranačka publika bila manje zbunjena od SDP-ovaca u subotu i kako bi u daleko kraćem roku pokrenuli ovacije genijalnoj šefovoj ideji, negoli je Milanovićevim drugaricama i drugovima trebalo da otprilike svaki deseti mlako i nevoljko prihvati potpuno neočekivano skandiranje predsjednika stranke.

Naravno,  ne mislim pri tomu da preostalih devet baš nema Hrvatsku u srcu, jednostavno im je bilo nužno određeno vrijeme da procesuiraju sam događaj budući su već bili zbunjeni količinom zastava koje su su vijorile u dvorani, a prije manje od godinu dana njihova je stranka zastave na predizbornim skupovima predsjednice države smatrala anakronim i primitivnim običajem. Što se ovdje događa, pitali su se pogledavajući ispod oka jedan drugoga – je li u pitanju neki test, skrivena kamera, istraživanje čiji će se rezultati pomno proučavati prilikom izrade kandidacijskih lista. Bi li otimanje zastave najbližem iskusnom kolegi koji ju je ponio za svaki slučaj procjenjujući da bi nakon napada na Srbiju Milanović mogao voditi kampanju ne gaseći desni žmigavac moglo pomoći da se čovjek na listi popne tri mjesta više i osigura ulazak u parlament? Možda bi bilo dobro iskoristiti prvi trenutak tišine i poput Zdravka Mamića na HDZ-ovoj konvenciji solo dionicom zadiviti skup pjevajući iz sveg glasa “Juru i Bobana”, i to prije nego Milanović citira svog novog najdražeg idola, prvog hrvatskog predsjednika, tvrdnjom da je “NDH bila ishod težnji hrvatskog naroda”.

Kako je samo Grbin još prije gotovo dvije godine znao kojim će putem SDP krenuti u osvajanje novog mandata, pa je praveći se pijan, a zapravo hladno proračunat, iz sveg glasa pjevao Čavoglave nakon što je prerušen u Mladena Schwartza na koncertu u Kninu kupio kapu s velikim U koju čuva za skupove u završnici kampanje? Dok su mu se naivni članovi stranke rugali da kao pravni ekspert kroz cijeli mandat ima negativni skor s Ustavnim sudom, Peđa je znao na što se mora koncentrirati – pusti tričarije poput procedure i osiguravanja zakonskih okvira za realizaciju političkih inicijativa Vlade i posveti se detaljnom proučavanju Thompsonova i Škorina opusa.

Dakle, nije da SDP-ovci nisu za novi smjer predsjednika stranke, samo još se nisu oporavili od njegovih izjava o “teritoriju na kojem žive barbari” radi kojih bi Karamarka valjda polili katranom i perjem, te ga kao takvog protjerali Orbanu u Mađarsku, i teško im je pohvatati konce. Uostalom, na istom je skupu Lalovac najavio da nakon Srbije slijedi napad na Austriju i Italiju i potpuna blokada svih turističkih agencija iz tih zemalja koje pokušaju na bilo koji način, a posebno u dogovoru s HDZ-om na tajnim sastancima u Klagenfurtu i Milanu, organizirati tihu okupaciju Hrvatske i to tako da šalju vojnike prerušene u nevine turiste. No pasaran, uzviknuo je na to Milanović i najavio postavljanje ograde prema svim zapadnim susjedima. Kome oni trebaju dok nam dnevno ulazi deset tisuća gostiju oživljavajući tradicionalno lošu posezonu u Bapskoj i Tovarniku samo zato jer tamo gdje su Ostojić i Kotromanović sve funkcionira, a tamo gdje je Lorencin stari partneri napuštaju koaliciju.

A možda su neki što su šutke i zabrinuto promatrali domoljubni uzlet SDP-a pomislili kako bi im Milanovićev pokušaj da “krade HDZ-ovo sijeno” mogao prisjesti. Naime, upravo ponajviše zaslugom Zorana Milanovića svaka je moguća podjela ovog društva dodatno zacementirana, birački su blokovi stabilniji od planinskih masiva, a ono malo birača koji su neopredjeljeni takvi su upravo zato što ih HDZ-u ili SDP-u ne privlači nacionalno-ideološko bučenje u bilo kojem pravcu, nego zato jer u politici žele odgovore na prizemnija pitanja poput ekonomskih i razvojnih strategija!

U konačnici, Milanovićeva desnica na srcu i pokušaj da HDZ-ovim metodama osvoji glasove neće nijednog birača desnog centra privući SDP-u jer je on sam četiri godine radio sve da ih otjera što dalje od sebe, niti će ijednoga koji se premišlja motivirati da se odluči za SDP jednostavno stoga što bi, da su mu te teme najvažnije za odluku, unaprijed svoj glas dao HDZ-u. S druge strane, više je nego vjerojatno da bi iz nemalog postotka onih koji za SDP glasuju zato što, kao i Milanović donedavno, imaju stav “ili mi, ili oni” temeljen upravo na groženju desnicama i zastavama, mnogi mogli razočarano odustati od izlaska na birališta ili glas dati nekome trećem, onim malim trgovcima sitnih interesa koji se vole predstavljati drugačijim od velikih.

Kako god bilo, svaka računica vodi ka sigurnom vodećem broju mandata za HDZ-ovu koaliciju što uz predsjednicu koja će zasigurno takav rezultat iskoristiti kao podlogu da mandat za sastavljanje Vlade ponudi Tomislavu Karamarku i tako dodatno ojača ionako SDP-u superiorni koalicijski kapacitet HDZ-a, znači da dolazi do smjene vlasti čak i ako u izbornoj noći nekim čudom ne bude jasne većine.

Jasno, jednostavno, logično. I kao takvo potpuno neshvatljivo Zoranu Milanoviću.

Ocjene (14)


Komentari (13)


Kao pravaš jako sam zabrinut ne toliko zbog onih koji će vjerojatno otići nego više zbog onih koji trebaju doći. msesar 0 0 0


...išta od rečenog Milanoviću honorirati, tako da opet ostaje problem kome se i zašto obraća ako izuzmemo činjenicu da naprosto ima potrebu biti u sukobu sa svakom osobom s kojom dođe u kontakt...no, za taj slučaj sigurno postoji naziv na latinskom highend 0 0 0


@highend, genijalna analiza alkemičara ZM-a da od g...vna napravi 'zlato', no budući da to stoljećima nikome nije uspjelo, vjerojatno neće ni njemu. nije čudo da je "pučanstvo" SDP-a bilo zapanjeno, a što tek doma, gdje ih Zoki ne vidi i čuje Laci 0 0 0


misle,možemo smo nagađati. Ali ako imaju imalo soli u glavi mora im iti jasno d aimaju posla sa šarlatanom. spremnim na sve samo d aostane na vlasti. Ili iz njeg aprogovara stara HDZ-ovština ? Laci 0 1 0


Sjajan komentar! GeorgeBailey 0 0 0

Analiza

Veliko srce, mali mozak i muda pod bubrege

25.09.2015. 09:40, Koliko smo spremni i kako se nosimo s izbjegličkim valom? Što Vlada treba poduzeti?

Desetine tisuća migranata i dalje se slijevaju prema EU koja niti nakon ovotjedne ministarsko-premijerske seanse nema drugog odgovora do kamilice u vidu najave financijske potpore za zemlje okruženja kriznog područja. Kao da nije jasno da niti milijarda, niti deset milijardi neće zaustaviti pohod na Europu jer ti ljudi ne žele boravak na sigurnom, nego ultimativno i bez promila zadrške žele nastaniti bogate europske zemlje. U međuvremenu čak je i Njemačka reterirala od stava “samo dođite, mi vas čekamo” procijenivši da će potrebu za pola milijuna radnika zadovoljiti onima koji su već blizu njenih granica i odlučivši drugima ostaviti da se bore s viškom.

Hrvatska je zato danas suočena s najvećom sigurnosnom ugrozom od rata za nezavisnost, više nego ikada ovisi o rezultatima političkih procesa na koje ima mali ili nikakav utjecaj, a njene si političke elite na čelu s premijerom svakodnevno pucaju u nogu.

U trenutku dok se desetine tisuća migranata slijevaju u Hrvatsku bez ikakve kontrole, a na njihovo privremeno zbrinjavanje i transport do Mađarske ili Slovenije troše milijuni kuna, standardnim se manipulacijama mainstream medija cjelokupni fokus javnosti prebacuje na humanitarni aspekt krize i svaki pokušaj ukazivanja na goleme sigurnosne probleme koje može prouzročiti kaos na istočnoj granici unaprijed se sotonizira. Zborno pjevanje o “Hrvatskoj koja je pokazala srce” istovremeno ukazuje na patološku potrebu da sami sebe hvalimo i neskrivene strahove da doista jesmo mali, zajedljivi i “nek susjedu crkne krava” narod kako ponekad mudri analitičari dešifriraju mitove o hrvatstvu.

Naravno, estradiziranje problema kakvo su nametnule prije svega televizijske postaje u jednakoj mjeri nema nikakve veze s humanošću i ima itekakve veze s glupošću. Ne treba biti pretjerano analitičan za uočiti nekoliko važnih činjenica vezanih uz valove migranata koji preplavljuju hrvatske granice. Broj stvarnih izbjeglica među njima, ljudi koji su zaista ugroženi ratom u svojim matičnim zemljama u Hrvatskoj nitko ne utvrđuje, niti postavlja jasan upit zašto se nakon dolaska na sigurno područje u Turskoj nastavljuju kretati dalje, namjesto da u blizini svojih država čekaju mogućnost povratka kao što je bio slučaj s hrvatskim prognanicima s kojima ih se potpuno krivo uspoređuje.

Naime, najveći je dio prognanika Hrvatska zbrinula sama, izvan granica otišao je minoran postotak s ciljem što bržeg povratka do kojega je i došlo. Dakle, ne postoje nikakve sličnosti s migrantima koji prelaze tisuće kilometara jer su, eto, odlučili da ubuduće žele živjeti u Njemačkoj ili Švedskoj bez da su ikada oni sami ili njihovi europski zagovaratelji pojasnili na čemu se temelji pravo da takvu odluku donesu i praktično na silu provedu u djelo.

Potpuno je jasno da desetine, pa i stotine tisuća ljudi, ne mogu proputovati preko cijelog kontinenta bez organizacije i hijerarhije. Nije slučajno da u grupi u kojoj je više od 70 posto muškaraca, pred kamerama uvijek završe relativno malobrojna djeca, a jednako je neobičan način na koji funkcionira razmjena informacije putem mobitela i društvenih mreža pri čemu ih sitnica poput troškova roaminga nimalo ne zabrinjava, već je jedini problem kako napuniti baterije. Priprema i realizacija manipulacije medijima upravo je savršena. No, koliko god migranti svladali finese medijskih igara, njihova su pojašnjavanja kako “samo žele u Njemačku” i uvjerenost da su to ta “ljudska prava”, pojam s kojim su tek deklarativno upoznati jer ih u svojim društvima ni prije rata nisu poznavali, niti ultimativno tražili i borili se za njih, pokazuje dubinu problema s kojima će se suočavati integracija u zapadnu civilizaciju.

Kao što vidimo i ovih dana, sva dobra volja nestane u trenu kada na svom putu naiđu na prepreku  - jasan su primjer neredi na mađarskoj granici, kao i naguravanja s hrvatskom policijom u rijetkim trenucima kada ova postane svjesna da nije Crveni križ koliko god ih ministar “my name is Ranko” želio pretvoriti u ogranak UNHCR-a i da bi prije svega trebala štititi sigurnost i interese hrvatske države. Tada se pokazuje sva trulost dekadentne Europe preko čijih se granica masa kreće samovoljno i otvarajući ih na silu, a države poput Mađarske koje pokažu namjere poštivati važeće europske propise praktično se s gađenjem izopćavaju. Barem javno, kao predstava za javnosti i državice poput Hrvatske koje na takvu propagandu nasjedaju. Iako u tom pogleda treba znakovitom držati izjavu Güntera Verheugena (Nijemac, socijalist) bivšeg potpredsjednika Europske komisije koji zahvaljuje Mađarskoj: "Orban samo pokušava napraviti ono što mi tražimo od njega, tako da mi ne moramo napraviti isto - Mađari rade naš prljavi posao", izjavio je, naime, Verheugen.

Hrvatskoj takva mogućnost cinične europske osude ne prijeti, naša je Vlada napravila sve da onu granicu koju bi morala pažljivo čuvati učini posve otvorenom, a na one za koje bi trebala težiti da budu nevidljivima natjera susjede da postave specijalnu policiju i vojsku. Služeći se istom genijalnom taktikom zatvorila je granične prijelaze i onemogućila protok roba ugrožavajući hrvatsko gospodarstvo, kako bi s tko zna kojim ciljem usmjerila migrante da u Hrvatsku ulaze preko brda i dolina. I onda za sve probleme optužila Srbiju i Mađarsku da bi u konačnici premijer Milanović, kao loš vic valjda, nudio hrvatske autobuse da prevoze migrante sve od Makedonije pri čemu nije jasno zašto odmah ne angažirati Croatia Airlines da besplatnim charterima na liniji Damask – Zagreb osim Srbije ne rastereti i Grčku, Tursku i Italiju! Koliko bi to tek dokazalo veličinu hrvatskog srca i dubinu hrvatskog džepa, i koliko bi tek onda svojih kolega mogla nazivati ministrica Pusić da joj ovi na uho šapuću kako je Hrvatska fenomenalno reagirala dok pokrivajući slušalicu jedni drugima govore “kakvi su glupani ovi Hrvati”.

Naravno, ne treba sumnjati da iza svega ne postoji prizemni interes. Milanović danas vodi rat sa Srbijom budući je onaj prošli propustio boraveći na sigurnom, u Mađarsku šalje naoružane policajce, ugrožava poziciju majke Tereze na pijedestalu humanosti i otvoreno se divi demokršćanki Merkel samo zato jer vjeruje da mu to može povećati izbornu potporu, pa što košta da košta, ionako ide iz proračuna. Tvrdeći kako je njegovo glavinjanje između fantomskih A/B planova i kaosa koji je prouzročio politika sa srcem, ali i mozgom, Milanović, zapravo, biračkom tijelu uporno prodaje muda pod bubrege.

Hrvatsku je, otvarajući potpuno i neselektivno granicu za nesmetani ulazak migranata, doveo u katastrofalnu poziciju jedinog kandidata za tzv. hot spot, sabirni centar u kojemu će Europa držati migrante dok ne vidi što bi s njima. Vjerojatno desetak godina, možda i više poznavajući brzinu reakcije europskih institucija. Prema riječima Goranke Lalić Novak, docentice na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu koja je kao pravnica radila s azilantima i doktorirala na temu azila, Hrvatska je praktično jedina zemlja u koju se migranti koje Europa ne želi mogu vraćati!

„Hrvatska se smatra sigurnom zemljom za izbjeglice, ima funkcionalan sustav azila i može osigurati međunarodnu zaštitu osobama kojima je potrebna...pitanje je postoji li u drugoj zemlji pristup učinkovitom sustavu azila, što se ne može tvrditi za sustav azila u Srbiji. Stoga vraćanje izbjeglica u Srbiju ne bi bilo u skladu s međunarodnim i europskim pravnim standardima. Slična je situacija i s vraćanjem izbjeglica u Grčku, za koju je Europski sud za ljudska prava ustvrdio da nema pravedan sustav azila.“

Tko nakon ovog tumačenja ne shvaća opasnost punog i nekontroliranog otvaranja granica migrantima, njihove prve registracije i svega ostalog čime se hvali Milanovićeva Vlada doista zaslužuje epitete kojima su bezobrazno, ali na žalost ne i posve pogrešno, srpski tabloidi zadnjih dana častili hrvatskog premijera.

Dr. Goranka Lalić Novak, doduše, kaže i da bi potpuno odbijanje ulaska izbjeglica bilo pravno suspektno. Utješno? Samo na prvi pogled jer od Švedske do Austrije ministri, predsjednici, kraljevi i premijeri već pripremaju teren za nesputani odabir koga će primiti naglašavajući nužnost razlikovanja izbjeglica od migranata i otvoreno najavljujući da migrante neće primati. A kao što znamo, u trenutku napuštanja Turske, Jordana ili Libanona svaki je Sirijac, Afganistanac ili Iračanin (da se ne govori o tisućama onih koji su se ubacili u kolonu) prešao fluidnu granicu između izbjeglice i migranta dopustivši da se na njega gleda onako kako to oku promatrača odgovara. I takvo tumačenje daje ciljanim zemljama široke mogućnosti selektivne humanosti koja će samo najbedastije ostaviti bez ikakve slobode odlučivanja. I zato, gospodine premijeru, ne radi od Hrvata bedake nikakav Vučić, niti vaši novi najdraži neprijatelji Srbi, nego Vi i Vaša Vlada! Sustav kvota, i sva rasprava o njima obična su izmaglica u kojoj će se poput gusaka izgubiti naivni.

Nije stoga na odmet uz paniku koja se širi među našim poduzetnicima zbog ingenioznog Milanovićevog plana da iscrpljivanjem hrvatskog gospodarstva natjera Srbiju na reakciju, obratiti pozornost i na strah hotelijera o kojemu je pisala Slobodna Dalmacija naglašavajući opasnost najava da bi migranti eventualno bili smještani u turistička odmarališta, bivše vojne turističke objekte ili hotele. Što bi to moglo značiti za turizam kao jedinu propulzivnu granu hrvatskog gospodarstva ne treba posebno analizirati budući da već i sama činjenica da bi ovakvom politikom Hrvatska mogla iduću turistički sezonu dočekati kao "hot spot" zemlja zvuči dovoljno zastrašujuće. Otprilike kao i ideja da migranti budu nositelji demografskog preporoda jadranskih otoka. U maloj zemlji ogromnog srca za veliki odmor i grandiozne budalaštine sve je moguće. Pa i sabirni centar u kojemu bi četiri milijuna Hrvata razdragano udomilo isto toliko migranata!

Ocjene (11)


Komentari (14)


Pa sad pitam ja cijenjeni auditorij - TKO je tu lud ? Gospon_Fulir 0 0 0


malo mi je nategnuta ova nebriga za troškove roaminga. netko može biti relativno siromašan, i 20-godišnju ušteđevinu uložiti u jednosmjerni put. ili prodati sve nekretnine i krenuti. to ne znači da su takvi bogati. Dirk15 0 0 0


prodati sve nekretnine?!..:) vjerujem da je tržište nekretnina u Siriji ili Afganistanu u punom zamahu...:) a buduće račune operater šalje u Opatovac...:) šalu na stranu, mislim da je to u svakom slučaju zanimljivo u smislu organizacije kretanja highend 0 0 0


pretpostavke su slične kao i kod razvoja tržišta "transporta" - kad se nešto vrijedno 50.000 eur prodaje recimo za 5.000, uvijek se stvori neko tržište. teško mi je zamisliti da je netko od njih bogat, bez obzira na to što imaju neke novce i mobitele Dirk15 0 0 0


način organizacije je sigurno zanimljiv, ali o tome imamo vrlo malo vijesti i informacija. Dirk15 0 0 0

Analiza

Veliko srce, mali mozak i muda pod bubrege

25.09.2015. 09:40, Koliko smo spremni i kako se nosimo s izbjegličkim valom? Što Vlada treba poduzeti?

Desetine tisuća migranata i dalje se slijevaju prema EU koja niti nakon ovotjedne ministarsko-premijerske seanse nema drugog odgovora do kamilice u vidu najave financijske potpore za zemlje okruženja kriznog područja. Kao da nije jasno da niti milijarda, niti deset milijardi neće zaustaviti pohod na Europu jer ti ljudi ne žele boravak na sigurnom, nego ultimativno i bez promila zadrške žele nastaniti bogate europske zemlje. U međuvremenu čak je i Njemačka reterirala od stava “samo dođite, mi vas čekamo” procijenivši da će potrebu za pola milijuna radnika zadovoljiti onima koji su već blizu njenih granica i odlučivši drugima ostaviti da se ... više >

  • 7
  • 4
  • 0
  • 14

Analiza

“Htjela sam ti posuditi pernicu, ali sada neću jer mi ne daš da koristim tvoj flomaster…” – tako otprilike nerijetko zvuči razgovor mojih malodobnih kćeri kojima je i inače sukob zbog bilo čega manje ili više standarni oblik međusobna odnosa. Kao roditelju, međutim, drago mi je da vidim kako se njihove komunikacijske strategije odrastanjem razvijaju i kako pregovori, udruživanje, spoznaja zajedničkih interesa, pa čak i povremene neprincipijelne koalicije protiv mene, postaju sve češći obrazac suživota. Ukratko, polako postaju ozbiljne mlade osobe spremne za život u kojemu im svi oko njih neće povlađivati, niti biti stalno na usluzi kao što je to vječno popustljivi otac.

Na žalost, roditelji hrvatskog premijera obavili su beskrajno lošiji posao, a da bi tragedija bila veća daljnji je slijed nesretnih okolnosti doveo ovu državu u trajno stanje talačke krize.

Teško bi bilo pronaći druge razloge za neizmjernu štetu koju taj čovjek nanosi Hrvatskoj unatrag desetak dana, a koja je kulminirala u noći sa srijede na četvrtak kada je Srbija u potpunosti zaustavila protok teretnih vozila s hrvatskim registracijama i hrvatske robe u vozilima bilo kojih drugih registracija. O nevjerojatnoj podudarnosti da odmah nakon toga “padne informacijski sustav” zbog čega državljani Srbije ne mogu ući u Hrvatsku da se i ne govori.

Što se, zapravo, dogodilo? Dok je Srbija sve migrante usmjeravala prema Mađarskoj svi su informacijski sustavi radili, a Vučić je bio kolega i prijatelj. Kada su Mađari primjenjujući taktiku koju će mnogi osuđivati, ali posve legalnu i sukladnu važećim europskim propisima odlučili propitati stvarne razloge puzajuće okupacije Europe zatvorivši svoje granice na jedini način na koji se to može učiniti – strogom kontrolom graničnih prijelaza i fizičkom zaprekom zelene granice, pa se rijeka migranata usmjerila prema Hrvatskoj koja je na sva zvona obznanila vlastitu humanost i namjeru da na svoj trošak organizira prihvat, opskrbu i prijevoz dalje, Milanović je odlučio suprotno – zatvoriti granične prijelaze i omogućiti ilegalne ulaske gdje se kome svidi.

Kada je u prvih pola sata propao plan A, pa u daljnjih dvadesetak minuta postalo čak i Ostojiću jasno da plan B znači da nijedan pametni migrant neće birati drugu rutu do ove preko “male zemlje s velikim srcem”, obojici je sinulo da bi se humanost mogla pretvoriti u problem, a problem rezultirati neugodnim posljedicama na izborima unatoč proračunskom podmićivanju širih društvenih skupina. I što učiniti u tako presudnom trenutku? Pa zaratiti s nekim, pobogu, to je uvijek kvalitetno rješenje, posebice kad te savjetuje Amerikanac čija zemlja zna da se svaki problem može riješiti jednim dobrim, medijski atraktivnim, ratom.

Milanović je stoga počeo ispaljivati salve provokacija prema Budimpešti i Beogradu, da bi ubrzo zatvorio promet teretnih vozila iz Srbije preko jedinog preostalog funkcionalnog prijelaza Bajakova. Budući se vozači kamiona nisu dosjetili u Hrvatsku krenuti poljskim putevima koje su Milanović i Ostojić nekoliko dana ranije svečano proglasili prostorom slobodnog i nekontroliranog ulaska u RH, rat je mogao započeti. Na stranu to da u načelnom smislu između Mađarske žice koja ima za cilj natjerati Srbiju da migrante usmjeri prema drugima i hrvatske blokade prometa s istim ciljem i nema prevelike razlike, na stranu i neobične konstrukcije velikog humanista svetog Zorana koji za migrante posprdno rabi sintagmu iz vica koji potječe iz vremena apartheida i poručuje Srbiji da “šara malo” i šalje “to” negdje dalje, na stranu čak i to da nepuštanje državljana Srbije u RH zbog “pada informacijskog sustava” nadilazi i Orbanove kreacije, stvar je daleko pragmatičnija – ovo premijerovo ludovanje nas skupo košta.

Naime, dok njegova ministrica vanjskih poslova koja vidi teroriste u bussines klasi sanja o East Riveru, Milanoviću je očito za oko zapela Nobelova nagrada za mir, pa tako ne pitajući za cijenu dnevno plaća milijune kuna za prihvat i transfer migranata. A sada prema procjenama HGK zbog predizbornog rata sa Srbijom i hrvatskom gospodarstvu nanosi desetak milijuna kuna štete svaki dan! Hrvatska roba više ne može u Srbiju, a od samog početka blokade prometa iz Srbije u Hrvatsku ne mogu ni tone repromaterijala koji koristi domaća industrija o čemu Milanović, naravno, nije razmišljao jer to nadilazi zonu njegova interesa, da ne kažem sposobnosti. I svako novo jutro taj trošak raste brže nego hrvatski javni dug. Da se čovjek smrzne računajući koliko će nas to stajati, makar izbori bili i prvog slobodnog vikenda, a ne tek u studenom.

Nije nimalo sporno da Srbija igra podmuklu igru i da u dogovoru s Mađarskom gura sve migrante prema Hrvatskoj, uostalom od države koju vode Vučić, Dačić i Nikolić samo budala može očekivati korektan i prijateljski odnos. No, vrijeme dok je daleko veći broj migranata nego sada u Hrvatsku, Srbija transferirala Mađarima bilo je vrijeme u kojemu se trebalo razgovarati s Beogradom i pripremati za ono što slijedi kada Orban završi svoju prvu ogradu. A to je vrijeme Hrvatska uludo potrošila na nepostojeće A, B, C planove, jednako kao što danas uludo troši vrijeme na besmisleni sukob sa Srbijom umjesto da se pripremi za razdoblje koje će uslijediti kada Orban završi projekt “Ograda 2” i zatvori granicu prema Hrvatskoj, pa se konačno otkriju cjelokupne vizure plana prema kojemu je jedna južna članica EU, srećom van Schengena, idealni sabirni centar za migrante iz kojega bi si veliki dečki onda mogli birati koga i kada žele primiti.

Napisao sam jednom kako su Milanovićeve “karakterne osobine namjesto problema samo njegove obitelji i uskog kruga prijatelja postale omča oko vrata cijeloj državi“. I danas se to potvrđuje možda više nego ikada, taj čovjek u svrhu toliko željene izborne pobjede neće prezati ni od čega, on toliko želi biti premijer da je moguće očekivati apsolutno sve ne isključujući i slanje vojske na granice da ju sačuva od nadirućih srpskih kamiona. To je nešto poput druge šanse budući je prethodni rat sa Srbijom propustio zbog službenog puta u inozemstvo.

Naravno, u ovom trenutku Hrvatska taj rat za razliku od onog koji je Milanović propustio gubi (ne tvrdim da je to isključivi razlog, ali je zgodna slučajnost) i teško da ga može okrenuti u svoju korist jednostavno zato što je šteta koju trpi daleko veća od one koju trpi Srbija i zato što ćemo vrlo brzo vidjeti zašto se Orbanu tolerira što god učini, a Hrvatsku svako politikanstvo previše stoji. Nije se jednom dogodilo da Hrvati skupo plaćaju predizborno orgijanje dvije najveće stranke, ali partiju s većim ulogom još nisu igrali i zato prozirni bleferi danas ne smiju držati karte u rukama.

Stoga bih toplo bih preporučio, pače zamolio, onaj razumni dio SDP-a koji valjda shvaća da su prigodni ratovi sa Srbima loš HDZ-ov izum, da u ime Hrvatske, ali i vlastite stranke razmisli o nekoj vrsti terapije za voljenog vođu. Možda da mu objasne da će biti premijer zauvijek i da se ne mora previše zamarati nekim terenskim radom kad mu je već ured baš krasno uređen s tako ugodno mekanim zidovima.

Ocjene (19)


Komentari (11)


da se radi...:) highend 0 0 0


Highend preporuča terapiju za premijera zauvijek. To je dobro. Mjesto terapije nije bitno. Glavno da je terapija na suvremenoj razini. Ne mora mu kapati voda na glavu non stop. Tek povremeno, uz veće stanke. Boljunac 0 0 0


Istinski odlično! Osobno mi nedostaje nekoliko linkova na izjave Milanovića o ne postojanju plana, jer ga nema ni Eu, pa sprdanje s onima koji su ih upozoravali na mogući broj migranata ... pa do jučerašnje izjave Klisovića da će o tom što raditi kad IDujas 0 1 0


Mađari i Slovenci sasvim zatvore granice, da će se o tome razmišljati kad se to dogodi. S tim linkovima bila bi ovo najbolja analiza vladajućih napisana ikad (naravno od onoga što sam pročitao), a i ovakva je, po meni, među tri najbolje. IDujas 0 0 0


"Milanoviću je očito za oko zapela Nobelova nagrada za mir..." ovo je vrh! :) Pravas 0 0 0

Analiza

“Htjela sam ti posuditi pernicu, ali sada neću jer mi ne daš da koristim tvoj flomaster…” – tako otprilike nerijetko zvuči razgovor mojih malodobnih kćeri kojima je i inače sukob zbog bilo čega manje ili više standarni oblik međusobna odnosa. Kao roditelju, međutim, drago mi je da vidim kako se njihove komunikacijske strategije odrastanjem razvijaju i kako pregovori, udruživanje, spoznaja zajedničkih interesa, pa čak i povremene neprincipijelne koalicije protiv mene, postaju sve češći obrazac suživota. Ukratko, polako postaju ozbiljne mlade osobe spremne za život u kojemu im svi oko njih neće povlađivati, niti biti stalno na usluzi kao što je ... više >

  • 15
  • 3
  • 1
  • 11

Analiza

Treći put je slijepa ulica, Milanović nosi HDZ-ovu kampanju

27.02.2014. 12:22, Tko će odlučivati o novoj Vladi?

Prilično je besmisleno (otprilike kao kada se na osnovi muškog odgovora na žensko pitanje „jesam li debela“ donosi zaključak o predmetnoj tjelesnoj figuri) na temelju istraživanja tzv. agencija poput aktualnog Crobarometra stvarati ikakve procjene o izbornim procesima u Hrvatskoj. Naime, svaka od tih tzv. agencija isporučit će podatke koji ili odgovaraju naručitelju, ili  političkim pokroviteljima iste.

Primjera ima koliko i izbora, prođimo posljednje: prema svim anketama SDP je uvjerljivo vodio u istraživanjima prošlogodišnjih izbora za EU parlament – trebali su od 12 dobiti 7, HDZ samo 4 zastupnika. Što se doista dogodilo znamo, HDZ je dobio 6, a SDP 5 pozicija, pa su se rezultati brže bolje relativizirali, da kao nisu pokazatelj pravog omjera snaga, krivila se slaba izlaznost, biračko je tijelo proglašavano primitivnim i zaostalim, masovna hapšenja su izostala valjda samo zbog skorog ulaska u EU.

Svega mjesec dana nakog tog fijaska tzv. agencije ponovno su vrištale: CRO Demoskop Promocije Plusa SDP 24,8 posto , HDZ 19,5 posto. Nitko ni da pomisli kako su izborni rezultati bolji pokazatelj odnosa snaga, ali u ovoj zemlji medijima su važniji raznorazni ipsosi, demoskopi, barometri , promocije, pulsevi, plusevi i ostale budalaštine kojima će se virtualno bildati snaga velikog vođe i SDP-a. I, opet, što se dogodilo znamo, na lokalnim izborima u lipnju HDZ sa svojim koalicijama osvaja 48 posto jedinica lokalne uprave i samouprave, a SDP 13 posto.

O vjerodostojnosti tzv. agencija doista  više ne treba, samo još nekoliko riječi o metodama njihova rada. Prvo, tzv. agencije rijetko traže ispitanike izvan većih gradova i najčešće dobivaju odbijenice birača stranaka desnog centra i desnice zbog dubokog i opravdanog nepovjerenja u krive rezultate koje redovito prikazuju. A prikazuju ih takvima jer tzv. agencije, između ostalog, stvaraju baze podataka u kojima se npr. telefonski brojevi vežu uz preferencije njihovih vlasnika. Pitat će vas u jednom pozivu o stavu oko vrste deterdženta, globalnom zatopljenju ili kremi za sunčanje, i onako usput za koga bi glasali da su izbori za mjesec dana. Tada završavate u kućici prema tom posljednjem odgovoru. I kada dođe vrijeme, svaka anketa izdržala bi i najstrožu provjeru, jer nijedan odgovor u njoj nije lažan – problem je samo u tome što su pozivi prema ispitanicima bili unaprijed određeni sukladno podacima iz baze podataka i prilagođeni interesima naručitelja koji kada su hrvatski mediji u pitanju nekako uvijek, gle čuda, naginju SDP-u.

Ostavimo se, dakle, istraživanja, demoskopa, crobarometara i ostalih za Hrvatsku toliko uobičajenih devijacija djelatnosti koje imaju težinu u razvijenim demokracijama, a kod nas se pretvaraju u groteskne inačice. Kako stvari doista stoje?

Svi maleni koji traže svoje mjesto pod suncem i apanažu za status parlamentarne stranke imaju veće šanse ugrabiti nešto ili makar zamutiti vodu na izborima za EU koje Hrvati ipak shvaćaju daleko relaksiranije od parlamentarnih. No, čak i da uhvate nešto ne bi se smjeli zanositi da to mogu ponoviti i na izborima za novi saziv Sabora.

Uzmimo kao mogući primjer Holy i njen OraH, tipičan primjer „sam svoj majstor“ političkog projekta. Poznajemo li ikoga drugog vezanog uz tu stranku? Barem jedno jedino ime s težinom u javnosti? Koga će uopće staviti na izbornu listu? Gdje će izaći, u kojoj izbornoj jedinici, kako će odabrati između tradicionalnih SDP-ovih i HDZ-ovih utvrda pravo mjesto za eventualni uspjeh jer posve je sigurno da će imati velikih problema pronaći kandidate za više od jedne liste. Sav politički kapital Holy vuče iz sukoba s Milanovićem, ali taj se posvađao s cijelim svijetom, tako da to i nije nešto posebno. Uostalom, sukobili su se jer je Holy nekome rješavala posao po stranačkoj liniji, što i nije neka osobito velika akcija građanske hrabrosti, prije nepotizam. A uzmemo li za ozbiljno teorije o velikoj uroti onih kojima je kao ministrica stala na žulj, pa su inicirali da je se makne, što je druga i posljednja mantra njenog političkog kapitala, logično je pitati kako će skupiti novac za kampanju. Parlamentarni izbori skupa su igra, a navodni neprijatelji bogatih jako će teško zatvoriti proračun. Facebook kampanja ili slični jeftini online projekti ne mogu joj dovesti birače potrebne za iskorak, budući da su kao resurs njenog biračkog tijela već iskorišteni. Moguće je tek da, pogodi li pravo mjesto, s listom koju će sama nositi osvoji jedan mandat za sebe. A tada se s pravom možemo pitati koja je uopće društvena korist od toga – na formiranje većine i Vlade gotovo sigurno neće utjecati, na odluke Sabora također, jedino će sebi osigurati pristojan život i pozornost u medijima.

Savez za Hrvatsku nije u ništa boljoj situaciji, prije svega jer to samo savez za spas HDSSB-a. Takav zbir različitih strančica, prepun „sliku svoju u novinama ljubim“ osoba koji su da bi zadovoljili vlastite nerealne liderske ambicije osnivali stranke, ima prilično male šanse preživjeti posao sastavljanja izbornih lista, dijelom iz istih razloga kao i Holy, nedostatka kadra, dijelom iz sukoba do kojih će raspored na listama i to malo ljudi što imaju, zasigurno dovesti. Jedini s težinom među njima, Glavaševi sljedbenici, u velikim su problemima do kojih ih je doveo uspjeh na prošlim izborima. Zvuči apsurdno? Možda, ali je tako. Na valu bitke protiv HDZ-a, što je opsesija i motiv preživljavanja zatvorskih dana njihova utemeljitelja, osvojili su šest mandata, ali su se tada suočili s četiri duge godine bez neprijatelja. Kako i zašto napadati HDZ kad je u oporbi? Što raditi s tim nesretnim SDP-om koji je sada na vlasti kada, unatoč ideološkim razlikama na papiru, nema kemije koja bi pokretala strastvene bitke poput onih protiv HDZ-a, a koje su jedini način političkog djelovanja koji ta stranka poznaje? Osim toga, gradonačelnik Osijeka je uz pomoć HDZ-a otvorio najslabiju Glavaševu točku, a to je uništavanje gospodarstva devedesetih provedeno pod čvrstom rukom i zastrašujućim pogledom gospodara grada. Ne želim ulaziti u rasprave s dežurnim moralizatorima, ali činjenica je da mu većina Osječana (samo oni koji su proveli rat u tom gradu znaju zašto) to zamjera daleko više od djela za koje je osuđen. A to je za HDSSB izuzetno teška, nebranjiva pozicija i zato teško da čak i uz pomoć saveza ta stranka može ponoviti uspjeh. Također, neovisno o broju zastupnika stranka koju iz pozadine vodi osoba osuđena za ratni zločin ili savez u kojemu je ta stranka glavna teško može sudjelovati u formiranju Vlade, osim u slučaju krajnjeg očaja mandatara.

Gabrićev Nacionalni forum, pak, iz dana u dan postaje sve nejasniji projekt. Model odnosa s javnošću koji prakticiraju jedan je od suicidalnijih viđenih u novijoj povijesti. Dobro, ne kao Milanovićev, ali nije daleko. Gromoglasne najave, 15 posto potpore kao cilj, pa onda neki skupovi koji jesu, pa nisu osnivanje stranke, tako da danas vjerojatno mnogi birači uopće ne znaju ima li Gabrić organiziranu i registriranu političku stranku ili nema. A isto tako ne znaju niti što Gabrić misli o najvažnijim pitanjima i problemima ove zemlje jer je isti propustio očitovati se o bilo kojemu od njih, ma koliko prilika za to bilo unatrag dva mjeseca. Zapravo, jedini njegov javni nastup bio je obračun sa šefom liječničkog sindikata, a budući da je ovaj u tom trenutku bio pritvoren, bilo je to iritantno mlaćenje mrtvog magarca, da ne govorimo o tome kako je napad na čovjeka koji se uspješno borio protiv omražene Vlade prvorazredni politički promašaj. A s obzirom na animozitet koji među njima dvojicom postoji Gabrić je pokazao da ga  zanimaju isključivo osobne, njemu važne teme, što je jako loša poruka biračima, i još lošije naglašavanje točke razlikovanja od mainstream stranaka kojima želi uzeti dio kolača. U Sabor ima šanse ući samo ako prestane raditi sam protiv sebe, i postoji mogućnost da se prikloni bilo kome od velikih jer očito je da u politiku nije krenuo iz humanitarnih pobuda.

Ostatak liste onih koji bi eventualno mogli biti faktorom formiranja Vlade nije dugačka. Laburisti to nisu, i posve sam siguran da nikada neće napustiti lagodnu poziciju pljuckanja iz oporbe, makar bi dugoročno to moglo dovesti do nestanka stranke jer će nepreuzimanje ikakve odgovornosti kad-tad doći na naplatu. No, čak i kada bi htjeli sudjelovati u vlasti pitanje je koga bi kandidirali jer ta stranka ima u prosjeku općih „pričam o svemu“ političara više od HDZ-a i SDP-a. U svojim lokalnim sredinama izvjesni izborni uspjeh mogli bi imati Bandić i Čačić, a dođe li do toga sigurni su partneri velikom koji odnese prevlast jer je obnašanje vlasti jedino što ih zanima i zašto se angažiraju. Oni su, zapravo, paradigma većine malih političkih projekata u Hrvatskoj, nema tu svjetonazora i  točaka uporišta ispod kojih se ne ide. Samo vlast i odgovor na pitanje „ima li tu mene“.  Svaki hrvatski „treći put“ poznaje samo interese, ne načelna stajališta, i u biti se od prvog i drugog puta razlikuje samo po tomu što je vjerojatno gladniji budući da još nije pristupio trpezi.

HDZ i SDP s već postojećim privjescima zato se na njih i ne osvrću, znaju da je jedina bitka ona međusobna. Gricnut će ovi novi dečki mandat, možda dva, ali na prvi zvižduk većina će njih dotrčati veselo mašući repom i zahvalno grickati kost u obliku nekog ministarstva, ili barem javnog poduzeća, bude li to nekome od velikih potrebno.

Stoga je na pitanje tko će formirati sljedeću Vladu odgovor jasan i gotovo siguran - unatoč svim manjkavostima, pogreškama, lutanjima, ponekad autističnom odnosu prema stvarnosti, iduću će Vladu formirati HDZ. Prije svega zahvaljujući Milanoviću koji je svojom grozomornom osobnošću svaki krivi korak SDP-a i Vlade (a istrčali su u tom pogledu nekoliko ultramaratona) podigao na entu potenciju. SDP-ov premijer je nositelj HDZ-ove kampanje i bolji im ne treba, dovest će Karamarka na vlast onako kako je Sanader doveo njega.

Ocjene (9)


Respektira (5): sthagon, damica46, Mac316, Heraklit, siouxica


Slaže se (4): zoranzd, antiheroj, croat1899, Heraklit


Komentari (7)


@mac, slažem se za Zinku. a Holy će sigurno još rasti, ali na ovim izborima ne može preko 10 posto i u tom smislu je bezopasna siouxica 0 0 0


Je l vi to ozbiljno pričate o Orahu i 10%??? Highend, odlično razaranje iluzija! :) Heraklit 0 0 0


ne bi rekao da je bezopasna jer sa ovako mizernim brojkama dvije 'velike' stranke neće biti ništa od Vlada bez koalicija. A npr. HNS si je s manje osigurao dosta dobre pozicije nego što će po meni imati bar neki od Bandić, ORAH, Gabrić i Laburisti Mac316 0 0 0


jako dobro napisano i, nažalost, vjerojatno je takav ili vrlo sličan scenario ono što ćemo uskoro gledati. :-( damica46 0 0 0


Slažem se sa ovim zadnjim da će Milanović iznjeti kampanju za HDZ isto kako je učinio na izborima za EU parlament prije godinu dana jer on jednostavno radi za njih a protiv sebe i nažalost to još nije shvatio,a za satavljanje vlade ne vjerujem za HDZ zoranzd 0 0 0

Analiza

Treći put je slijepa ulica, Milanović nosi HDZ-ovu kampanju

27.02.2014. 12:22, Tko će odlučivati o novoj Vladi?

Prilično je besmisleno (otprilike kao kada se na osnovi muškog odgovora na žensko pitanje „jesam li debela“ donosi zaključak o predmetnoj tjelesnoj figuri) na temelju istraživanja tzv. agencija poput aktualnog Crobarometra stvarati ikakve procjene o izbornim procesima u Hrvatskoj. Naime, svaka od tih tzv. agencija isporučit će podatke koji ili odgovaraju naručitelju, ili političkim pokroviteljima iste.Primjera ima koliko i izbora, prođimo posljednje: prema svim anketama SDP je uvjerljivo vodio u istraživanjima prošlogodišnjih izbora za EU parlament – trebali su od 12 dobiti 7, HDZ samo 4 zastupnika. Što se doista dogodilo znamo, HDZ je dobio 6, a SDP 5 pozicija, ... više >

  • 5
  • 4
  • 0
  • 7

Analiza

Doći s gotovo aklamativne podrške do dvadesetak posto potpore (što je otprilike broj građana RH interesno povezanih sa SDP-om i satelitima, nitko im drugi više ne vjeruje) u samo dvije godine, i to u trenucima dok ti je glavni politički protivnik grogiran teškim optužbama, sudskim postupcima, te najmanje polovicu tog vremena zaokupiran unutarstranačkim bitkama, doista je prava politička katastrofa. Iako tu operaciju potpisuje osobno Zoran Milanović, ne smije se zanemariti odgovornost pametnih i sposobnih SDP-ovaca koji pristaju biti taoci njegove beskrajne neodgovornosti jer je njihovo nečinjenje identično onome uglednih HDZ-ovaca koji su mirno promatrali kako Sanader pustoši Hrvatsku.

Zašto su morali odavno reagirati?

Zato što je već nakon nekoliko mjeseci mandata bilo potpuno jasno da je mjesto premijera apsolutno iznad Milanovićevih kapaciteta. On je osorna, bezobrazna, i prema svakom drugačijem mišljenju nasilna osoba, koja se u normalnim okolnostima uopće ne bi smjela baviti politikom. Citirat ću nekoliko rečenica koje sam ovdje objavio u ranijim tekstovima:

 „Činjenica da je dospio do premijerskog mjesta govori o strahovitoj odgovornosti onih koji su stvorili 'projekt Milanović' nakon Račanove smrti. Rezultat tog eksperimenta politički je Frankenstein instaliran na premijersko mjesto u valjda najgorem mogućem trenutku za Hrvatsku, koja se suočava s pogubnim rezultatima HDZ-ove vladavine, svjetskom krizom, posljedicama ulaska u EU bez stvarne sposobnosti funkcioniranja u tom okruženju i nemoći društva kao takvog da se razvija bez stalnog vraćanja unatrag. U situaciji kada je nužna stabilna Vlada kojoj građani vjeruju i koja će znati integrirati sve socijalne, intelektualne i ideološke slojeve u zajedničkom interesu, Hrvatska ima Vladu čiji čelnik izaziva neprestane sukobe ne samo s nominalnim političkim protivnicima, nego sa svima redom, u zemlji i inozemstvu. Milanović nije slon u staklani, njegov je učinak ravan stampedu slonova, a njegove su karakterne osobine namjesto problema samo njegove obitelji i uskog kruga prijatelja postale omča oko vrata cijeloj državi.“

„Drugi veliki problem jest činjenica da ovom Vladom nitko ne rukovodi. Ona, nominalno, ima predsjednika, ali jedini Milanovićev doticaj s mjestom premijera je natpis na ulazu u kabinet. I to je sve. On Vladom ne vlada, ne rukovodi njenim radom, ne drži pod kontrolom vjerojatno ni vlastite tajnice. Jednostavno ga nije briga, uvjeren kako je to, zapravo, daleko ispod njegove razine, Milanović ne želi imati posla s tako trivijalnim zadacima poput upravljanja Vladom i organizacijom svojih ministara, sve ga to beskrajno živcira i vrlo je izvjesno da ga prepone danas bole još više nego u Saboru. Hrvatsku Vladu pretvorio je skup dvadesetak malih carstava čiji autoritativni vlastodršci međusobno vode teške ratove.“

Dakako, kao što se pokazao potpunim kadrovskim promašajem SDP-a, ni sam Milanović nije bio puno bolji kadrovik – većina ministara apsolutno je zalutala u svoje resore, a čini se da je premijer u tomu kopirao svog drugog političkog oca, Ivu Sanadera, birajući većinom lošije od sebe kako bi naglasio svoju poziciju. Iz navedenog je lako zaključiti da rekonstrukcija Vlade nije rješenje.

Prvo, prevelik je broj ministara koji bi morali otići – Linić zbog niza afera, poreznog kaosa i pravne nesigurnosti poduzetništva koju neprestano proizvodi, Ostojić radi upravo tragične nesposobnosti koja rezultira najgorom krizom zdravstvenog sustava u povijesti, Jovanović zbog niza krivih poteza kojima je unazadio školstvo za tridesetak godina, Hajdaš-Dončić prije svega zbog katastrofe s HŽ Cargom, Opačić jer nikada nije ni smjela postati ministar, Jakovina zbog niza sukoba interesa, potpunog kaosa koji vlada u poljoprivredi i bijega svih suradnika, Grčić zbog propasti svih procesa povlačenja EU sredstava, Maras jer nitko i ne zna što taj čovjek radi, Violić zato što je u resoru uspjela proizvesti samo tragikomične sukobe i sama sebi dati novac itd.

Drugo, daleko veći problem je sam premijer, budući da za postupke nužne za rekonstrukciju njegove osobnosti kao osnovnog preduvjeta dosizanja društveno funkcionalne razine, moderna medicina još uvijek nema rješenja. Možda bi se iz današnje perspektive proročkom mogla nazvati ideja Slavka Linića da šef stranke ne mora nužno biti premijer i obrnuto, budući da bi u tom slučaju SDP imao osobu koja bi po receptu Mattea Renzija mogla pokušati spasiti Vladu bez novih izbora.

A upravo su novi, prijevremeni, izbori jedino rješenje za Hrvatsku, s obzirom na to da je jasno kako u ovom trenutku nema političkog potencijala koji bi rezultirao tehničkom vladom. Demokratska svijest ovoga društva nije dosegla vrijednosti koje mogu dovesti do sposobnosti poimanja težine situacije i nužnih reakcija, a koje bi dovele do prihvaćanja važnosti općih nasuprot partikularnim interesima. I nemojmo se tomu čuditi, na procesima koji će razviti tu svijest radimo dvadesetak godina u vrlo teškim okolnostima, dok su ih drugi stvarali stoljećima. Dakle, tehnička vlada otpada, a velika se koalicija SDP-HDZ iz istih razloga čini nedostižnom poput hrvatskog svemirskog programa; mogućnost da se Karamarko i Milanović jednog  jutra probude posuti čarobnim prahom koji bi ih pretvorio u hrvatske inačice Angele Merkel i Sigmara Gabriela doista nije veća od šanse da njih dvojica osvanu na mjesecu.

Što možemo očekivati od prijevremenih izbora? Vrlo vjerojatnu pobjedu HDZ-a i Karamarka kao premijera. Hoće li nam to donijeti nužne promjene, politički i ekonomski zaokret, bolji život? Ne znam. Mogu si dopustiti vjerovanje da nitko ne može biti gori od Milanovića i njegove ergele, ali tomu ne mora biti tako. No, držim da je promjena ne samo potrebna, nego esencijalno važna za Hrvatsku. Potpuno je pogrešno zbog navodnog nedostatka alternative ne rušiti ovu bahatu, nesposobnu, nasilnu i, kako se sve više pokazuje, lopovsku Vladu, jednako kao što je pusto teoretiziranje o prednostima i nedostacima bipolarne političke scene tek isprika za nečinjenje. To je u ovom trenutku realnost i prema toj se realnosti moramo ravnati dok je ne promijenimo. I, ponovo, pokaže li iduća HDZ-ova vlada iste slabosti svojih prethodnika, treba je mijenjati, bez čekanja. Hrvatska i stranke u njoj moraju ubrzano politički evoluirati, a samo strah od gubitka pozicija može biti pokretač promjena koje nam trebaju i bez kojih će se ovo društvo ugušiti u smradu vlastitih zabluda.

Zato se nemam namjeru baviti kadrovskim križaljkama i sastavljati liste imena. Držim ovo mjestom ozbiljnih rasprava, iznad razine radioemisija sa željama i pozdravima. Možda bi netko mlad, obrazovan, neopterećen prošlošću, uljudan, simpatičan, domoljuban, odgovoran, socijalno osjetljiv  i s liderskom karizmom bio savršeno rješenje. Možda takav i postoji. Ali se krije, ne želi postati žrtvom ovog histeričnog naroda koji bi mu vrlo brzo pokazao palac dolje, čiste zlobe radi. No, dok se on ne ohrabri ili se narod ne urazumi, budimo realni i ne tražimo nemoguće. Uostalom, i taj zadnji put kada se realno tražilo nemoguće nije donio baš neke rezultate.

Činjenice su jasne i nepromjenjive, Milanovićeva Vlada mora otići, vjerojatno će novu voditi HDZ. I kada prvi put pokaže makar i najmanju devijaciju, ne treba gubiti vrijeme kao što ga sada gubimo.

Ocjene (7)


Respektira (5): damica46, VeNLO, abakus, siouxica, Heraklit


Slaže se (2): sposaric, Heraklit


Komentari (1)


Odličan prikaz tzv Vlade neznalica. Drago mi je da još netko pamti fizičku manu tzv.premijera - bol u preponama radi koje uvijek u ključnom momentu za državu mora na skijanje.a onda ga dočeka vlak pun novih auta pa mora još i govoriti.A to je naporno VeNLO 0 1 0

Analiza

Doći s gotovo aklamativne podrške do dvadesetak posto potpore (što je otprilike broj građana RH interesno povezanih sa SDP-om i satelitima, nitko im drugi više ne vjeruje) u samo dvije godine, i to u trenucima dok ti je glavni politički protivnik grogiran teškim optužbama, sudskim postupcima, te najmanje polovicu tog vremena zaokupiran unutarstranačkim bitkama, doista je prava politička katastrofa. Iako tu operaciju potpisuje osobno Zoran Milanović, ne smije se zanemariti odgovornost pametnih i sposobnih SDP-ovaca koji pristaju biti taoci njegove beskrajne neodgovornosti jer je njihovo nečinjenje identično onome uglednih HDZ-ovaca koji su mirno promatrali kako Sanader pustoši Hrvatsku. Zašto su ... više >

  • 5
  • 2
  • 0
  • 1

Analiza

Unatrag dva dana doista je mnogo toga rečeno i napisano o nabavi automobila, koju je upravo provela Milanovićeva Vlada, neovisno o tomu što je i prošle godine kada je postupak pokrenut reakcija javnosti bila identična, zapravo jasno upozoravajuća, jednako kao što je i slučaj notorne Lovrić-Merzel u međuvremenu naglasio izuzetnu osjetljivost na to pitanje.

Stoga bih usmjerio pozornost na aspekt slučaja koji držim možda najvažnijim za otužnu budućnost ovoga društva. Temeljna je činjenica da je svaka izjava premijera i ministara kako nisu bili upoznati s cijenama i vrstom vozila koja se nabavljaju obična prljava laž, budući da je mogućnost da su se Audiji ukazali onako kako bi Teletubbiesi zaključili da se nešto samo stvorilo vrlo malena. Uostalom, sam je Milanović kasnije kazao kako se automobili ne mogu vratiti jer su izrađeni po narudžbi, dok je ministar pravosuđa u svojoj obrani iznio da njemu i nije trebao doći onaj od 650 tisuća, ali je, eto, jedan ostao viška, pa su mu ga dali – ova izjava nasmiješenog Miljenića cijeloj priči daje dodatno zastrašujući ton i pokazuje najvišu razinu beskrupuloznosti.

Dakle, naručili su si igračke kakve su željeli i lagali su da o tomu ništa nisu znali. Premijer nije imao pojma da će se potrošiti ukupno 270 milijuna kuna (ali je znao reći u Sisku da Hrvatska jednostavno nema sredstava da spriječi poplave), dok ministri ni u peti nisu imali informaciju da će sjediti u 650 tisuća vrijednom vozilu. Te su tvrdnje uvreda gotovo jednaka samoj namjeri da se taj novac tako bespotrebno potroši.

Potpuno je jasno da svatko čiji je IQ veći od broja cipela može krajnje jednostavnim misaonim procesima zaključiti da u zemlji čijem se bivšem premijeru sudi za pljačku epskih razmjera, koja  se - da nesreća bude veća - odvijala  usporedno sa svjetskom ekonomskom krizom i u zemlji u kojoj se većina stanovništva opasno približava granici siromaštva, nije politički pametno potrošiti silan novac na stvari koje su javno vidljive, lako provjerljive i posve sigurno beskrajno iritantne.

Konkretno, dopustiti si ovakvu aferu u ovakvom trenutku, s jasnim upozorenjima o mogućim reakcijama javnosti navedenim na početku ovog teksta, ući u postupak bez pripremljene PR strategije koja bi ublažavala negativne posljedice, s ministrima koji ili daju kontradiktorne izjave, ili lažu, ili i lažu i vrijeđaju poput Jovanovića, nije tek pokazatelj da su oni koji to učine samo užasavajuće bahati, socijalno neosjetljivi i potpuno nesvjesni situacije u kojoj se nalaze.

Ne, ovo što se dogodilo pokazuje prije svega da su oni jednostavno glupi!

Samo glup čovjek može srljati u političko samoubojstvo ove vrste. Samo potpuni glupan može pomisliti da će neprimijećena proći kupnja automobila s karakteristikama kakve si ne dopuštaju niti u zemlji u kojoj se ti automobili proizvode, ma koliko bila bogatija i imala opravdanje da time potiče vlastitu industriju. To je, zapravo, ono što me najviše plaši, ne njihova bahatost i besramnost jer, ruku na srce, od većine članove ove Vlade nitko i nije očekivao skromnost i posvećenost radu za opće dobro, nego njihova glupost i spremnost da se sa stupidnim smiješkom na licu bace s litice.

Dakako, za ovu zemlju nije bitno jesu li Milanović i njegovi ministri na proces preobrazbe u političke kamikaze, koji se od početka mandata konstantno ubrzava, potaknuti jednostavno opijenošću vlasti ili naprosto lošim genetskim materijalom, važno je samo da u svojim rukama drže sudbinu četiri i pol milijuna ljudi i da će je nestabilni poput bombaša samoubojice koji se šeće bagdadskom tržnicom tako neizvjesnom držati još dvije godine. Ovo je društvo u stanju masovne talačke krize kojoj se ne nazire kraj, a namještene predstečajne nagodbe, rasipne kraljice majke u siromašnim županijama, hoću-neću porezi, razni Perkovići, raspad zdravstva i školstva, Šegoni, Audiji pokazuju da su otmičari svekolike budućnosti nesretnih Hrvata u stanju posvemašnjeg rastrojstva.

Ostavimo po strani sve ideološke razlike, neslaganja  s ovom ili onom vrstom braka i partnerstva, romantičnim pristupom komunističkim zločinima ili rastezljivom primjenom zakona, ovisno o bliskosti svemoćnom ministru financija. Nisu više u pitanju tradicionalne hrvatske političke vrijednosti „ti meni, ja tebi“, niti vječno pitanje „gdje sam tu ja“.

Političari koji u tolikoj mjeri izgube nagon za samoodržanjem preopasni su i za sebe i za okolinu. Nužno ih je zamijeniti nekim novim modelom koliko god se to možda činilo riskantnim. Čekati još dvije godine s Vladom punom ovako suicidalnih tipova nesumnjivo je daleko veći rizik.

Komentari (8)


vjerane, upravo si nabacio temu:) siouxica 0 1 0


Vjeran, to da ne valjaju ni ovi ni oni nije vidljivo iz ovog teksta već iz posvemašnje propasti države. Onih koji bi možda valjali ima koliko hoćeš samo im nije dana prilika. Imamo mnoštvo stručnjaka(ekonomista, npr.) za razliku od političkih uhljeba Heraklit 0 1 0


samo mijena stalna jest...:) i strah od promjene..:) ne pristajem na tezu da ovi sadašnji ne valjaju, ali neka ih, jer bi drugi bili još gori...možda bi, možda ne bi...dakle, valjaju promjene...i ne valja kad su prekasne...:) highend 0 2 0


Vjeran, pronađi političku analkizu ili kritiku vlasti u zadnjih 60-ak god. ,u čitavom svijetu. I nađi primjer u kojem je uz kritiku vlasti bio i detaljan popis svih koji bi ih trebali zamijeniti. Nadam se da shvaćaš apsurdnost svojeg zahtjeva! Heraklit 0 0 0


"spremnost da se sa stupidnim smiješkom na licu bace s litice."Krivo. Oni su s litice spremni baciti sve nas i pritom se smijati kao dobrom vicu.Psihopati. VeNLO 0 0 0

Analiza

Unatrag dva dana doista je mnogo toga rečeno i napisano o nabavi automobila, koju je upravo provela Milanovićeva Vlada, neovisno o tomu što je i prošle godine kada je postupak pokrenut reakcija javnosti bila identična, zapravo jasno upozoravajuća, jednako kao što je i slučaj notorne Lovrić-Merzel u međuvremenu naglasio izuzetnu osjetljivost na to pitanje. Stoga bih usmjerio pozornost na aspekt slučaja koji držim možda najvažnijim za otužnu budućnost ovoga društva. Temeljna je činjenica da je svaka izjava premijera i ministara kako nisu bili upoznati s cijenama i vrstom vozila koja se nabavljaju obična prljava laž, budući da je mogućnost da ... više >

  • 7
  • 6
  • 0
  • 8

Analiza

Rasprave o kvaliteti rada najvažnijih političkih institucija u Hrvatskoj nikada se ne vode o ključnim pitanjima, nego su najčešće prepune populizma najniže vrste pri čemu se kao mjerila nečijeg rada prate potpuno pogrešni parametri na osnovu kojih se donose potpuno pogrešni zaključci, a kao najdraži modul „istraživača“ redovito se pojavljuju nebitni i izvan svakog konteksta prikazani statistički podaci koliko je tko govorio, koliko putovao, a kolika mu je plaća. Jasno je da je u zemlji u kojoj mnogi građani žive na granici ili ispod minimuma ljudskog dostojanstva medijima najjednostavnije i najisplativije (jer i mediji to rade samo zbog novca)potpirivati vatru mahanjem tisućama kuna plaće i milijunima drugih troškova, ali promatrati funkcioniranje sustava isključivo kroz novac pokazuje duboko nerazumjevanje parlamentarizma i demokracije uopće.

Ponajprije utvrdimo da zastupnici, a slijedom toga i ministri i svi ostali, nisu pali s Marsa (mada se ponekad tako čini), niti su oružanom pobunom došli na određene pozicije. Oni su izabrani i kao takvi su rezultat odgovornosti biračkog tijela da pod a) izađe na izbore, pod b) pažljivo odluči kome će dati svoj glas i pod c) bude svjesno da će ta odluka imati posljedice na život cijele zajednice u duljem vremenskom razdoblju. Dakle, ne možemo narod osloboditi elementarne odgovornosti za funkcioniranje sustava jer on bira tko će tim sustavom u njegovo ime rukovoditi.

Riješimo odmah i dvojbe oko toga je li širina izbora dostatna za kvalitetnu odluku. Jer jednostavno jest - stranke ne osniva netko izvan naroda, nego njegovi pripadnici, pa ako nema više opcija, nego što ih u određenom trenutku ima, to je zato što je možda narod dosegao svoj vrhunac u pogledu političkog organiziranja.

Kada tako sagledamo stvari, onda je vidljivo da i naš politički sustav odgovara aktualnim dosezima uređenja društva koji se prakticira u bližem i daljem okruženju i od kojega nije niti posebno bolji, niti posebno lošiji i možemo se posvetiti pitanju njegova funkcioniranja. Tu već dolazimo do prvih prijepora, ali vjerujem da se slažemo da u načelu sustav funkcionira i da imamo stabilne institucije koje obavljaju svoj posao. Naravno, svako od nas drugačije će procjeniti učinak tog posla, ali ćemo se uvijek podsjetiti da ona ovisi ponajviše o kvaliteti našeg izbora komu ćemo ga povjeriti.

Prije svega povjeravamo ga saborskim zastupnicima da u naše ime dalje biraju osobe koje će raditi određene poslove, da donose zakonske okvire u kojima će se ti poslovi obavljati, da donose i zakone u okviru kojih će se urediti cjelokupan život u Hrvatskoj. I taj posao, naravno, nije lak, postoje mnogi načini na koje se može obavljati, ali, na žalost, kod nas se on promatra prije svega u količini izgovorenih riječi (kvantiteti, ne kvaliteti i važnosti) i plaći koja se za taj posao prima.

Ta plaća koja iznosi između 16 i 19 tisuća kuna znatno je niža od europskog prosjeka i ne odskače niti kada ju se stavi u kontekst ostalih plaća u državi, kao i ekonomskih pokazatelja, u odnosu na države s kojima se želimo uspoređivati. Ono što ju razlikuje od većine ostalih parlamenata jest da je ona jedini prihod koji zastupnik ostvaruje za svoj rad, dakle, hrvatski zakoni ne predviđaju dodatke za ured, savjetnike za određena područja, istraživanja itd., što sve sada možemo izravno primjetiti kao praksu, recimo, europskog parlamenta, a ista je i u većini europskih zemalja. Mi od našeg zastupnika očekujemo da raspravlja o svemu na temelju vlastitih saznanja što je jednostavno nemoguće, a kada je njegov stav isključiva posljedica stranačke politike drži ga se poslušnikom i strojem za glasovanje. Dakako, pri tomu se još i zanemaruje da je izborni sustav osmišljen i nije bilo ozbiljnih pokušaja da se promjeni, na stranačkim listama što znači da smo svjesno izbor osoba na te liste i onda u parlament prepustili samim strankama čime su granice individualnog djelovanja zastupnika institucionalno znatno sužene.

A ako govorimo o listama sigurno je i da vodstva stranaka vode brigu o njihovoj prolaznosti kod birača i u tomu se može pronaći razlog šarolikog sastava svakog od dosadašnjih saziva. Stvar je vrlo jednostavna, u nekim bi izbornim jedinicama lako prošao Ivan Đikić, u drugim Mladen Grdović. Pa parlament opet pokazuje vjernu presliku vlastitog biračkog tijela.

Druga stvar kojom se površni hrvatski mediji vole kvaziznanstveno baviti kao da je riječ o posebno teškoj grani nuklearne fizike, jest broj javljanja za riječ tijekom sjednica držeći količinu izgovorenih riječi vrhuncem parlamentarizma, a putne troškove zastupnika presudnim mjerilom njihovih ljudskih kvaliteta. Uzmimo samo za primjer ovu posljednju, drži li netko doista da je neprestano Vukšićevo pričanje o svemu i svačemu imalo na rad parlamenta utjecaj značajniji od Karamarkovog koji je kao predsjednik stranke davao ton i putem kluba usmjeravao sve zastupnike svoje stranke? Ne govorimo o tomu jesu li nam se ti nastupi svidjeli, već o tomu kakav im je politički utjecaj.

Jednako kao što sigurno da je politička korist za Sabor i državu daleko veća od Blažekovićevih putovanja koliko god ona koštala, od nekog štedljivca koji se nije mrdnuo dalje od Zaprešića. Rad parlamenta možemo ocjenjivati kvalitetom zakona koji izlaze iz njega, njegovim utjecajem na društvo, ulogom institucije koja treba biti stabilizirajućim faktorom koji će spriječiti prelijevanje ekononomskog nezadovoljstva u vaninstitucionalne okvire, i to je ono u čemu je posve sigurno ovaj saziv bio krajnje neuspješan u prvoj polovici svog mandata. Ali to nema veze s plaćama zastupnika i brojnosti njihovih govora.

Jasno je i da se situacija u tom pogledu ne bi nimalo popravila kad bi se podržao prijedlog svjetskog demagoškog prvaka Lesara o smanjivanju plaća dužnosnicima za 21 posto. Kada bi se provela ta efektna stilska figura, uloga zastupnika  i parlamenta bila bi samo dodatno obezvrijeđena bez veće koristi za državni proračun. Takvo navodno solidariziranje ni u čemu ne bi pomoglo životu građana ove zemlje, ali bi dodatno umanjilo mogućnosti zastupnika ili ministara da kvalitetno rade svoj posao. Zapitajmo se, tko bi od nas radio petnestak sati dnevno kao ministar gospodarstva, bio izložen stalnim kritikama i uvredama za, recimo, po Lesaru 14 tisuća kuna? Vjerojatno mnogi, ali samo zbog tih 14 tisuća, ne zato što bi imali volje, znanja i umijeća da taj posao rade na korist svih. Ne tvrdim, sačuvaj Bože, da mnogi sadašnji, bivši ili budući ministri imaju tu sposobnost, ali sam posve siguran da je broj onih koji posjeduju ove osobine, a spremni su raditi za 14 tisuća zanemarivo mali.

I na koncu, istraživanja u kojima se anketirani brutalno obračunavaju s Vladom, predsjednikom i Saborom imaju jednu veliku manjkavost. Nema pitanja o tomu kako se ocjenjuju birači sami, koju je ocjenu zaslužio njihov rad na izborima, koju ocjenu sposobnost što je kao narod pokazujemo u pogledu prakticiranja demokracije u svakom pogledu, a koju spoznaja o samopoštovanju i poštovanju institucija države za koju smo se jednom bili spremni boriti neovisno o slabim izgledima za pobjedu.

Ocjene (10)


Respektira (5): sthagon, visitor, Mac316, K_Miletic, siouxica


Slaže se (2): BBlazekovic, miliwan


Ne slaže se (3): abakus, lorenzo, Mac316


Komentari (12)


Poštovani/a, da me niste spomenuli u Vašem tekstu značajnije bih ga komentirao i dodatno se uključio u raspravu. Ovako: slažem se u cijelosti. BBlazekovic 0 0 0


ispravak netočnog navoda :)...zastupnici u nas prije svega predstavljaju svoju stranku...točnije, volju stranačkog šefa :)...ostalo stoji...umjesto populističkog smanjivanja, tjerati ih da zarade svoju plaću visitor 0 0 0


Ako zastupnici uđu u sabor, onda više ne vrijedi biračka jedinica nego predstavljaju prvenstveno svoju stranku i ciljeve za koja se ona zalaže...no nažalost to često ne znači i interese hrvatskih građana.. lorenzo 0 0 0


Iako ima dosta toga s čim se slažem, apsolutno je netočno da je zastupnicima plaća jedini izvor prihoda! Ne računajući njihove firme, koje uredno rade s državom, isto tako su i članovi upravnih odbora i beru silne novce. Heraklit 0 0 0


prvo pitanje: što su to upravni odbori? drugo pitanje: koji su to zastupnici članovi kojih "upravnih odbora"? highend 0 0 0

Analiza

Rasprave o kvaliteti rada najvažnijih političkih institucija u Hrvatskoj nikada se ne vode o ključnim pitanjima, nego su najčešće prepune populizma najniže vrste pri čemu se kao mjerila nečijeg rada prate potpuno pogrešni parametri na osnovu kojih se donose potpuno pogrešni zaključci, a kao najdraži modul „istraživača“ redovito se pojavljuju nebitni i izvan svakog konteksta prikazani statistički podaci koliko je tko govorio, koliko putovao, a kolika mu je plaća. Jasno je da je u zemlji u kojoj mnogi građani žive na granici ili ispod minimuma ljudskog dostojanstva medijima najjednostavnije i najisplativije (jer i mediji to rade samo zbog novca)potpirivati vatru ... više >

  • 5
  • 2
  • 3
  • 12

Analiza

Sila Ustav mijenja

17.12.2013. 14:00, Što se nalazi u pozadini priče s izmjenom Ustava?

Krajem tjedna Hrvatska je, dakle, trebala postati žalosnom žrtvom institucionalnog nasilja nad njenim temeljnim pravnim aktom budući je SDP-ovo silovanje Ustava imalo dosegnuti svoj vrhunac. U ime zaštite jednog ubojice Milanović je htio ubiti pravnu državu kao takvu jer promjena Ustava koja se upravo odvija prema premijerovom osobnom kapricu i nije ništa drugo nego teško ubojstvo prava i procedure, demokracije i uređenog društva, zdravog razuma i dostojanstva parlamenta. I to ubojstvo zasigurno nikada neće otići u zastaru. Činjenica da je neko vrijeme to djelo spriječila stranka čiji je počasni predsjednik osuđeni ratni zločinac, a s kojom je premijer bio spreman paktirati daje dodatnu notu apsurda životu u Hrvatskoj.

Nije, naravno, u pitanju samo Perković zbog kojega je sve počelo, iako je prvotna namjera se Ustav promjeni kako bi se od krvavo zasluženog progona štitio jedan stari udbaš sramotna da sramotnija ne može biti. No, strah od procesa koji bi se u Njemačkoj sigurno vodio kao suđenje komunističkom zločincu i pokušaj da se postupak, ako ga već mora biti, smjesti u kontrolirano okružje hrvatskog pravosuđa kao nekakvo teško ubojstvo koje nije ni na koji način povezano s politikom, a još manje s pravnom prethodnicom SDP-a, komunističkom partijom, motivirao je Milanovića da otvori burzu na kojoj je svatko za glas ili dva mogao tražiti da se u Ustav ubaci što mu drago. A da bi se cijelim procesom još više narugao državi koja mu ionako beskrajno ide na živce, za gaženje procedure angažirao je tipa koji se u tom poslu snalazi kao slon u staklani (svaka je sličnost ove prispodobe sa stvarnim osobama posve slučajna).

Dakle, što imamo nakon mjeseci tijekom kojih se izvjesni Grbin brutalno iživljavao nad ustavnim stručnjacima, profesorima ustavnog prava, drugim uglednim pravnicima, saborskim zastupnicima koji ne misle kao on, pa na koncu i nad samim predsjednikom države kojega je otepao kao da otresa pepeo s cigarete, sav ustreptao i ustrajan u namjeri da zadovolji svog šefa?

Kao prvo, nemamo ono što je bio temelj svake promjene Ustava do sada – nedvosmislen koncenzus o tome da su promjene nužne, odnosno da postoji jasno izražena potreba da do njih dođe, jednako tako i najveća moguća usklađenost političkih snaga u zemlji oko okvira u kojima se će te promjene dogoditi i na koncu dogovor o konačnom tekstu članaka koji se mijenjaju ili ulaze u Ustav. Znači, potreban se broj glasova u parlamentu temelji na postizanju sporazuma o cijelim tom konceptu koji je definiran na početku procesa ustavnih promjena.

A kako to radi SDP? Onako kako zakone doživljava njihov predsjednik koji je javno rekao da će ih mijenjati zato što to može.  Pa tako i Ustav mijenja na način da si osigura da to može, ne na način da oko svoje ideje okupi dostatan broj stranaka i zastupnika, nego da svima njima ponudi da ako će podržati ono što je njemu bitno, mogu dobiti njegovu podršku za ono što je njima bitno. Nema općeg jasnog cilja, nema jedinstvene ideje, koncepta i vizije što se želi postići, ima tek pojedinačnih stranačkih i osobnih interesa koji će biti ubačeni u Ustav kao povrće u juhu.

I nije ovakim nakaradnim pristupom tako ozbiljnom poslu Milanović poremetio samo pravnu, nego i političku ravnotežu promovirajući strančice s nekoliko zastupnika u snage koje mogu mijenjati Ustav ne tako da daju podršku predloženome, nego da u Ustav ucjenom ugrađuju ono što definiraju kao svoj politički cilj. Postoji, naime, jasan razlog zašto je demokratskim društvima zastupljenost stranaka u parlamentu, a time i njihov utjecaj na donošenje Ustava , zakona i drugih akata, uvjetovana izbornim rezultatom i brojem birača koji im daju povjerenje. To je osigurač da minorne političke snage ne mogu nametati odluke koje su suprotne idejama koje prihvaćaju birači parlamentarne većine. Pri tomu nije bitno što su laburisti u Ustav ugurali odredbe o referendumu (koje SDP nije spominjao i deklarirao kao svoj cilj ustavnih promjena) i što je HDSSB ubacio tzv. regionalizaciju (koju SDP nije spominjao i deklarirao kao svoj cilj ustavnih promjena), dakle, ideje koje kao takve ne moraju biti loše same po sebi.

Loše je to što o njima nije postojala nikakva javna rasprava, iako nominalno mogu imati dalekosežne posljedice. One u Ustav ulaze kao isključiva posljedica trgovine glasovima, jednako kao i članci za zaštitu Perkovićevog lika i djela. Zanimljivo je pri tomu da se čak ni podupiratelji ustavnih promjena nisu ni na koji način izjašnjavali o onom dijelu promjena kojih ih se izravno ne tiče, i samim tim otvoreno su pokazali da ih u ideji promjena Ustava ne veže ništa do promjene same.

Ustav će, znači, doživjeti promjene koje ne samo da ga neće učiniti boljim za hrvatske građane, nego će ga dezavuirati u svakom mogućem smislu. Na žalost, kao i u mnogim drugim segmentima djelovanja ove i prethodne Vlade, i ovi će postupci proizvesti posljedice koje će društvo godinama sanirati. Hrvati su, kako se to zna reći, čekali državu od stoljeća sedmog, ratovali su četiri godine da ju obrane, i kada su napokon uspjeli, posvetili su se tomu da malo po malo uništavaju sve temelje njene državnosti.

Ocjene (13)


Komentari (9)


bi možda R.Ostojić bio glavni pregovarač ?... :) visitor 0 0 0


on bi sigurno bio uvjerljiv pregovarač s većinom HDSSB-ovih čelnika...:) highend 0 0 0


Sumnjam da će samo čekati donošenje odluke o referendumu o ćirilice. Naglasili su danas da se neslažu sa novim uvjetima za referendum. Sve u svemu, na vrlo tankom ledu su. Spasili su se danas ali još nije gotovo. TheMan 0 0 0


Jesmo li sigurni da se sve ovo događa zbog Perkovića? sthagon 0 0 0


zbog njega je definitivno počelo...ali slijed okolnosti pretvorio je to u zrakoplov koji glavinja bez pravog pilota...u tomu i jest najveći poraz ovog društva kojemu se događa promjena Ustava, a da u ovom trenutku više nitko nije siguran zašto! highend 3 0 0

Analiza

Sila Ustav mijenja

17.12.2013. 14:00, Što se nalazi u pozadini priče s izmjenom Ustava?

Krajem tjedna Hrvatska je, dakle, trebala postati žalosnom žrtvom institucionalnog nasilja nad njenim temeljnim pravnim aktom budući je SDP-ovo silovanje Ustava imalo dosegnuti svoj vrhunac. U ime zaštite jednog ubojice Milanović je htio ubiti pravnu državu kao takvu jer promjena Ustava koja se upravo odvija prema premijerovom osobnom kapricu i nije ništa drugo nego teško ubojstvo prava i procedure, demokracije i uređenog društva, zdravog razuma i dostojanstva parlamenta. I to ubojstvo zasigurno nikada neće otići u zastaru. Činjenica da je neko vrijeme to djelo spriječila stranka čiji je počasni predsjednik osuđeni ratni zločinac, a s kojom je premijer bio spreman ... više >

  • 10
  • 3
  • 0
  • 9

Analiza

U ozbiljnim državama, koje imaju ozbiljne vlade i u njima ozbiljne ministre financija, ne događa se da se u parlamentu u posljednjem mjesecu u godini u jednom danu predstavlja rebalans proračuna za tekuću godinu i prijedlog istoga za iduću. Ni u malo manje ozbiljnim državama nije moguće da se čak i u nevjerojatnom slučaju opisanom u prethodnoj rečenici dogodi da onaj predstavljen za iduću godinu apsolutno ne uvažava činjenicu postojanja istovremeno prezentiranog rebalansa proračuna za tekuću godinu i sve njegove posljedice na idući. Naravno, ni u posve neozbiljnim državama koje  više nalikuju na cirkus, nego na uređeno društvo, nema šanse da se nadležnom tijelu asocijacije u koju je država tek pristupila, a ne radi se o svjetskoj udruzi stand-up komičara, na ocjenu pošalje proračun za koji svatko dostatno pismen da ga pročita s lakoćom procijeni  da će uz podsmijeh biti vraćen.

E, daleko iza i najneozbiljnije države, sama za sebe u svojoj vlastitoj kategoriji stoji Hrvatska Zorana Milanovića.

Kako ćemo sada smanjiti deficit ne za tražene tri, nego realnih šest milijardi kuna jer je ministar kojega tko zna zašto dio javnosti drži sposobnim, premda je jedini vidljivi učinak njegova mandata dizanje poreza, natjeravanje ugostitelja zbog deset kuna viška i osmišljavanje postupka predstečajne nagodbe kako bi spasio svoje prijatelje kojima propadaju poslovi, ionako složio nerealan proračun, pitanje je svih pitanja. Korigirati ga s tako visokim ciljem u roku od četiri mjeseca čini se nemogućom misijom za Vladu koja je bila svjesna u kakvom se  stanju nalazi država koju preuzima, ali se svejedno dvije godine bavila isključivo nametanjem svog svjetonazora, pa nije imala vremena pokrenuti niti jednu jedinu reformu. Ta je Vlada pokazala  samo efikasnost u tjeranju  svakog ulagača koji je makar i pomislio na Hrvatsku, mijenja porezne politike kao čarape, uvodi, pa ne uvodi nove poreze, optužuje poduzetnike da su krivi za rast nezaposlenosti, a onda s poslodavcima dogovara Zakon o radu  koji će omogućiti lakše otpuštanje. Ministri joj putuju svijetom kao pijani milijarderi, koalicijski partneri koji je čine ne mogu se složiti ni o čemu, osim da žele biti na vlasti, a ne mogu ponuditi kadar i s jednim danom radnog staža izvan birokratskog aparata.

Linić, Maras, Mrsić, Vrdoljak, Bauk na čelu s Milanovićem u životu nisu primirisali poslu u kojemu se veliki državni medo nije brinuo za sve. I neshvatljivo im je da je medo na izdisaju, da love nema, da je sve teže rješenje problema beskonačno odgađati. I ta će ekipa za 120 dana izbaciti rebalans proračuna s deficitom manjim za šest milijardi? Naravno, uvijek je moguće u tablicama promijeniti brojke, ali nije ih lako mijenjati tako da posljedice tih promjena ne izazovu u budućnosti probleme gore od ovih s kojima se danas suočavamo. To je, zapravo, ono čega se najviše bojim. Apsolutna nesposobnost kombinirana s egom koji ruši poput bujice, nemogućnost prihvaćanja bilog kojeg drukčijeg mišljenja i savjeta, držanje samoga sebe kao jedinog mjerila, ubojita je kombinacija osobina gore nabrojanih.

No, iako je rekonstrukcija Vlade i traženje nacionalnog konsenzusa o ključnim reformskim pravcima jedina mogućnost koja nam  je preostala, duboko sumnjam u taj scenarij. Ne samo zato što za stanje ključnih ljudi Vlade zasigurno postoji detaljan opis na latinskom, već i zbog pozicije oporbe koja nije daleko od toga. U ovoj zemlji na svakom je mjestu kriva osoba u krivo vrijeme. Ako je i imao namjeru mijenjati neke ministre, Milanović to nakon Karamarkova poziva na isto neće učiniti ni pod koju cijenu. A kada bi u nekom nevjerojatnom  slučaju prosvjetljenja odlučio to učiniti, Karamarko bi - kao što je zahtjev za referendum o ćirilici prvo potpisao, a onda proglasio neustavnim - vjerojatno izjavio da nije mislio na rekonstrukciju sastava Vlade, nego na obnovu fasade na Banskim dvorima.

Što će se na kraju dogoditi? Pa narod i država ne mogu odumrijeti odjednom, osim u slučaju da ih nakon neuspjelog vojnog eksperimenta pregaze horde zombija. Budući smo mi žrtve posve druge vrste eksperimenta u kojemu se nastoje istražiti granice strpljenja jednog društva i njegova otpornost na zdravi razum, proces umiranja će potrajati. Da, izgurat će ovi ili neki drugi ministri traženi rebalans, i što god već se Bruxelles bude sjetio tražiti. I da, posljedice tog rebalansa plaćat ćemo nekim drugim rebalansom i nekim drugim proračunom, jer hrvatske političke elite ne znaju drugačije funkcionirati, a baš i ne vidim nekakav red stručnjaka osim salonskih kritičara i sveučilišnih moljaca koji samo čekaju ući u tehničku Vladu i riješiti sve probleme.

Ako vam se čini da smo danas pred zidom, sjetite se da pakao ima devet krugova.

Ocjene (4)


Respektira (3): visitor, siouxica, Vjeran


Slaže se (1): TheMan


Komentari (9)


nikad nije zgore nešto ponoviti...naći će se 3 ili 5 ili 6 milijardi, nije u tome problem...problem je u tomu što ih Vlada neće naći tamo gdje bi trebala, u reformama svih javnih sustava od kojih niti jedan u Hrvatskoj ne funkcionira racionalno... highend 0 0 0


...nego će sjekirom odrezati tamo gdje joj se učini zgodnom u ovom trenutku, tamo gdje neće dobiti presnažan odgovor...i tako ćemo se i dalje vrtjeti u krug...tko god je vodio bilo kakvu firmu i bavio se planiranjem i praćenjem prihoda i troškova... highend 0 0 0


...zna da je lako proizvesti trenutačni učinak brljanja po tablicama...ali problem je u dugoročnim efektima tog brljanja...zato ponavljam, nije u pitanju ovaj rebalans, nego njegove posljedice highend 0 0 0


Ali pitanje je i dalje: Što da učinimo u ovoj situaciji?, a ne tko je sve kriv i nesposoban. To je šamaranje mrtvog magarca. Želimo rješenje koje možemo staviti pred ekipu i reći: evo postoji pa ga odbijte ako imate bolje. sthagon 0 0 0


jedino je rješenje evolucija društva, to je valjda jasno, a za to treba malo više od 120 dana i 2 kartice teksta... highend 0 0 0

Analiza

Ravno do dna

13.12.2013. 12:02

U ozbiljnim državama, koje imaju ozbiljne vlade i u njima ozbiljne ministre ... više >

Analiza

Hrvatska se nalazi u dubokoj institucionalnoj krizi, iako na prvi pogled sve njene institucije funkcioniraju normalno, zemlja nije poprištem masovnih prosvjeda, a društvene podjele, ma koliko duboke bile, ne prijelijevaju se u ulično nasilje. Ali naša stvarnost nije ništa drugo, doli velike šarene laže. Nalazimo se u situaciji u kojoj politika više ne može uobičajenim alatima manipulacije zanemarivati brojke, niti osebujni karakter premijera može biti isprikom za nefunkcioniranje Vlade koje u ovom trenutku nije izazvano nijednim vanjskim faktorom, već isključivo upravo tragičnom nesposobnošću upravljanja.

S te strane zahtjev za rekonstrukcijom Vlade koja bi nosila i promjene prije svega gospodarske politike, a koji je iznio Karamarko u svojoj je biti izneđujuće konstruktivan prijedlog jer nominalno ne pretpostavlja izbore odmah i sada, nego nudi prostor za promjene čija nužnost vjerojatno nikome nije upitna i slijedom toga kompromise u ime općeg dobra. Dapače, obvezuje na konstruktivnost. Naime, prijevremeni izbori kada bi ih HDZ i mogao izazvati što još uvijek nije slučaj bili bi bez ikakve sumnje  najgore moguće rješenje budući bi izborni proces u potpunosti blokirao državu i vrlo vjerojatno kao rezultat imao krajnje nestabilnu Vladu, ako bi ju uopće bilo moguće formirati. A znamo li kakvi su stvarni spoznajni kapaciteti ukupnog biračkog tijela, veliko je pitanje na što bi ličio parlament. Opće nezadovoljstvo i odbojnost koju građani danas osjećaju prema političkim elitama moglo bi uroditi eksperimentom s nesagledivim posljedicama jer koliko god postojale tisuće zamjerki i na SDP, i na HDZ, i makar se populisti poput Lesara i Bandića, ili čak nove snage kao što je Gabrićev forum mogu činiti privlačnim, Hrvatska nema drugih stranaka koje mogu voditi državu do ove dvije. Posebice ne u situaciji u kojoj se sada nalazimo – zamislite samo Vladu koju čine pet, šest, sedam političkih patuljaka koje zajedno nemaju kadrovski kapacitet da popune jedno ministarstvo, koliko bi, ne mjeseci, nego godina, trebalo da dosegnu funkcionalnost vladanja kada bi u nekom ludom raspletu dobili mogućnost da formiraju vlast bez velikih dečki. To jest teško ostvariv scenarij, ali i prema onome sigurnijem, tko god dobio glas više, Milanović ili Karamarko, do Vlade bi došao samo rastežući svoje koalicijske kapacitete na način koji bi po Hrvatsku bio pogubniji i od trenutačnog stanja.

Dakle, Karamarkov zahtjev ima jasno utemeljenje kada ga se doslovce tumači. Problem je koliko je iskren, a koliko samo taktički manevar kojim se zapravo cilja na prijevremene izbore bez obzira na sve rizike koje oni nosili. Ima li HDZ sposobnost da se izdigne iznad uskog stranačkog interesa (koji to naravno nije, ali hrvatski političari ne vide zid dok nosom ne udare u njega) i da kada bi nekim čudom SDP naglo shvatio da tvrdoglavost ima alternativu, doista djeluje konstruktivno? Teško je odgovoriti koliko su i jesu li uopće obje stranke spremne otvoriti karte i poput svojih njemačkih kolega shvatiti da postoje situacije u kojima se ego jednostavno mora staviti pod kontrolu.

I tu dolazimo do još jednog velikog hrvatskog problema, potpune pasivnosti predsjednika Republike pred kojim se nalazi posao kojega samo on može obaviti i za kojega ima sve pravne i političke ovlasti – javno djelovati u pravcu ultimativnog traženja političkog koncenzusa svih bitnih aktera. Josipović ne smije u ime još jednog mandata ostati samo promatrač, ako ništa drugo onda zbog toga jer bi mu preuzimanje inicijative taj mandat sigurno donijelo! Bez obzira na sve osobne netrpeljivosti u trokutu predsjednik – premijer – šef oporbe, on mora pokušati dovesti zadnju dvojicu za stol i provjeriti ima li u njima još koje zrnce odgovornosti, jesu li sposobni shvatiti da se hrvatsko društvo urušava u svakom mogućem smislu ka točci s koje će možda biti i nemoguće pokrenuti se.

Uz Josipovića velika je odgovornost i na SDP-u, odnosno njegovim najsnažnijim ljudima da, kako kaže Žarko Puhovski, prije rekonstrukcije Vlade rekonstruriraju premijera. Milanovića netko mora natjerati da shvati kako je potrošio sve kredite i da se mora mijenjati kako njega ne bi mijenjali. Svima koji misle da je to nemoguće, preporučio bih da se vrate u večernje sate 30. lipnja 2009. i sjete se kako bi gledali na one koji bi krajem tog toplog dana tvrdili da će sutradan Sanader dati ostavku. Istu odgovornost imaju i HDZ-ovci u vrhu te stranke, moraju pronaći snage kako bi im uz ili niz volju Karamarka vodeća tijela prihvatila i promovirala nužnost racionalne politike unatoč nagonu koji govori da je vrijeme da se grogiranog suparnika pomete jer kao prvo ovaj je još na nogama, a kao drugo kolateralne bi žrtve bile prevelike.

Ne vjerujem u soluciju koju predlaže Davor Gjenero, dogovor SDP-a i HDZ-a o prepuštanju zemlje na dvije godine ekspertnoj vladi nekog hrvatskog Marija Montija. Ne u Hrvatskoj. Ali dopuštam maloj nadi ili želji ako hoćete, da je moguće pronaći model u kojemu je vuk sit, a ovce na broju. Model u kojem će važni mozgovi u obje stranke procesuirati da u opasnosti nije samo društvo, nego i njihovi privatni interesi i pozicije koje su gradili dvadesetak godina. Pa bi u to ime bilo pametno malo popuštanja prije negoli se ova kula od karata počne urušavati.

Ocjene (9)


Respektira (3): Antiprotivna, Vjeran, siouxica


Slaže se (5): Vjeran, BPofuk, boskobuha, Mac316, siouxica


Ne slaže se (1): jeti1985


Komentari (4)


karamarko, naravno, nije bio iskren, milanović prijedlog ne bi prihvatio čak i da nije ultimatum, a josipović se još duri zbog vukovara pa neće imat posla s HDZ-om. uglavnom, nema tu nikakve šanse za odgovorni dijalog i kompromis. siouxica 0 0 0


ne znam kako drugačije formulirati komentar nego ovako - nažalost se slažem Mac316 0 0 0


Slažem se s navedenim i smatram da Karamarko neće dugo biti na čelu HDZ-a jer ga vodi u propast..Što prije to shvate u stranci to bolje. Kontra 0 1 0


sve je to isto. Hrvatskoj netreba,kako se to zna često reči, treća opcija. Jer je sve ovo isto. Slobodno se može staviti HDZ=SDP i neće se pogriješiti. Zato velim da Hrvatskoj treba DRUGA opcija. a narod puši glupe priče. Referendum je to pokazao. NEKOVARAZDIN 0 0 0

Analiza

Hrvatska se nalazi u dubokoj institucionalnoj krizi, iako na prvi pogled sve njene institucije funkcioniraju normalno, zemlja nije poprištem masovnih prosvjeda, a društvene podjele, ma koliko duboke bile, ne prijelijevaju se u ulično nasilje. Ali naša stvarnost nije ništa drugo, doli velike šarene laže. Nalazimo se u situaciji u kojoj politika više ne može uobičajenim alatima manipulacije zanemarivati brojke, niti osebujni karakter premijera može biti isprikom za nefunkcioniranje Vlade koje u ovom trenutku nije izazvano nijednim vanjskim faktorom, već isključivo upravo tragičnom nesposobnošću upravljanja. S te strane zahtjev za rekonstrukcijom Vlade koja bi nosila i promjene prije svega gospodarske politike, ... više >

  • 3
  • 5
  • 1
  • 4