Reputacija 4

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

  • Bodova 138.7
  • Analiza 31
  • Ocjena 282
  • Anketa 63

Analiza

Prije 10 mjeseci, nakon napada na redakciju Charlie Hebdoa, pomalo zloguko napisao sam u tekstu: „Ne misle li ovi u redakciji časopisa koji inatljivo nastavljaju tamo gdje su njihovi poginuli kolege stali, da potencijalni napadači neće više biti tako „časni“ i precizni kao braća, da će umjesto točno preciziranih ciljeva, kao legitimne označiti sve neprijatelje Islama, da će umjesto pušaka početi koristiti eksplozivna punjenja, mučenike opasane eksplozivom, auto – bombe, pa početi ubijati neselektivno?

Čitam dalje kako bih se podsjetio što sam onda napisao, jesam li negdje pogriješio, treba li revidirati stavove. Naime, ostao sam iznenađen ponovnim napadom u Parizu. Pretpostavio sam (krivo) da su Francuzi nakon napada na CH preispitali i osnažili svoj sigurnosni sustav, poput SAD-a nakon 9/11, (naime, i prije 10 mjeseci proglasili su rat terorizmu)! Ako ništa drugo, mislio sam da su barem uspjeli obavještajnim radom likvidirati „guju u njedrima“, začahurene, pasivne terorističke ćelije na vlastitom ozemlju. Izvješća oko napada pokazuju - ništa se ni u Francuskoj, a ni u Europi nije promijenilo! Uz trunčicu (tužnog) ponosa, konstatiram - u starom tekstu ne bih mijenjao ni zarez. Dapače! U svjetlu nove tragedije u Parizu, teze o ograničenim mogućnostima  obrane od terorizma i izuzetnoj ranjivosti zapadnih demokracija, potvrđene su i osnažene.

Što dalje reći o tragediji prošlog petka, bez opasnosti recikliranja starih tekstova? Ništa. Jedino valja iz poplave medijskih napisa izvući i posložiti bitne činjenice: da je meta napada opet Pariz, da se jedan od regrutnih i logističkih centara ISIL-a (Sint-Jans-Molenbeek) nalazi gotovo u „tvorničkom krugu“ najviših institucija EU u Bruxellesu (6,3 km cestom od sjedišta EK), da francuska policija provodi racije širom zemlje, da je Salam Abdeslah zaustavljen, ispitan i pušten (uz vjerojatan „sretan put i drive safe“ uljudnih policajaca), satima nakon što je identificiran i povezan s napadačima. Ukratko, da opet čitamo o „zimskom snu“ i užasavajućim propustima snaga sigurnosti (francuskih i europskih), te da je ISIL očito u Parizu i Francuskoj našao mekanu metu i da tragičan nastavak slijedi...francusko zrakoplovstvo započelo je bombardiranja položaja ISIL-a. Zračni rat, bez obzira na to kako se precizno i „pametno“ oružje koristi, izgledno i vjerojatno za sobom povlači i civilne, tzv. kolateralne žrtve, naročito uz uzrujane i ogorčene pilote, (pre)odlučne da osvete krv s pariških ulica (24) . Dakle, spirala nasilja, u kojoj osveta slijedi osvetu, nastavit će se!

Postoji još jedna sličnost s prošlim napadom, stara boljka zapada - relativiziranje žrtava. Naših i njihovih. Vrijednijih i onih manje...Relativiziranje ovisno o ekonomskom i političkom interesu, savezništvima javnim i mračnim, zakulisnim. Prije 10 mjeseci svi smo bili Charlie Hebdo, u tihim povorkama nosili pisaljke kao simbol nepokolebljive borbe za slobodu mišljenja i govora. Danas osvjetljavamo fasade, dizalice i fontane bojama „drapeau tricolore“, proglašavamo dan žalosti, sirene zavijaju po Europi.

Znademo li (sjećamo li se još) tko su Ajlan Kurdi (3), Darina Gromova (10 mj.), Anastasija Šaina (3)? Jesu li već otišli u zaborav, tiho, bez povorki, sirena, fasada u bojama sirijske ili ruske zastave? Charlie Hebdo, u čiju obranu smo tada tako gorljivo stali, nedavno je objavio, čak i za njih neobično odvratne, morbidno bešćutne crtarije vezane uz tragičan kraj malog Ajlana, Darine, Anastasije i još petnaestoro djece rasute po sinajskom pijesku, uz 207 njihovih nesretnih suputnika. I opet, bez ijedne riječi prosvjeda i zgražanja uljuđene, civilizirane Europe nad onima koji se u ime slobodoumlja sprdaju i s mrtvom djecom. Izgleda, militantnom ultralijevom anarholiberalizmu sve je dopušteno - u ime demokracije i njenih tekovina.

Zaključak je tmuran i sadržan je u razmišljanju američkog analitičara na CNN-u, koji tvrdi da obrane nema, svjestan da, dok prolazi mimo ogromnih javnih površina New Yorka na kojima borave tisuće, nema policijske i vojne sile koja može pružiti zaštitu, te da zapadni megalopolisi više nisu sigurna mjesta! Zaista, što znači brz dolazak snaga sigurnosti na poprište napada? Ništa, tek obračun sa šehidima, već mrtvima u svojim i očima suboraca, pomoć ranjenima, identifikacija i sastavljanje lista poginulih. Protiv terorističkog napada bori se prije terorističkog napada, preventivom, obavještajnim službama i istim prljavim metodama, infiltracijom i tihom likvidacijom. Izgleda da se to u Europi još ne shvaća. Pariz to opet na tragičan način potvrđuje, ni godinu dana od prošlog napada!

Nešto je ipak novo i vrijedi spomenuti. Vjerujem da nije bilo osobe koja vijest o Parizu nije trenutno povezala s izbjegličkom krizom koja žestoko potresa Europu. Pa i kod nas, jer Hrvatska od ljeta i uspostave tzv. balkanske rute ima u njoj istaknutu ulogu. Izbori su za nama, prepucavanje i korištenje krize u političke svrhe nema više smisla, pa je u kontekstu pariškog napada i s kakvom - takvom vremenskom distancom potrebno revalorizirati postupanje RH u njoj. Možda će neke iz političkog establišmenta, nakon Pariza, biti sram kad se prisjete kakve su besmislice izjavljivali i oštro kritizirali Vladu RH kod kuće, ali i, krajnje nepatriotski, u inozemstvu.

Svi koji imaju sposobnost objektivno sagledati činjenice, bez gledanja kroz prizmu političke sklonosti ili nesklonosti, ili oni koji su se ikad u životu našli i blizu sličnog izvanrednog operativnog problema koji se rješava hitno, na terenu, složit će se - briljantno je proveden. Nakon napetosti na granicama susjeda, tučnjava, policijskih pasa i suzavca, kad se već očekivalo prolijevanje krvi i žrtve, hrvatski policajci, humanitarne službe, ali i lokalno pučanstvo, redom s golemim iskustvom prognaništva ili pomoći prognanima, učinili su jedino moguće, smirili napetost među unezvjerenim mnoštvom i pružili pomoć. Za razliku od stava o „sramoćenju države pred svijetom“ ocvalih „savjetnika za izbjeglice“ poslanih s Pantovčaka da zakuhaju kašu - na čast i diku svih nas! Prevladati bujicu od 400 000 (najnoviji podatak) ljudi bez isukane palice, sprovođenja kolona izbjeglica pod paskom konjice, operetnog dovlačenja oklopnih vozila i smiješne soldačije s prstom na obaraču, opremljene za pećine Tora-Bore, a ne Brežica ili bezimene blatne mađarske selendre, uspjelo je samo nama. Cijeloj visokoorganiziranoj Europi pokazali smo „krizni menadžment“ u najboljem izdanju. I još bitnije - pokazali smo da se ne bojimo pomoći!   

Improviziralo se, nije bilo plana, ni "A", ni "C". Ali se improviziralo brzo, učinkovito i kvalitetno. A plana tada nitko nije ni imao. Ni mi, ali ni Slovenci, Mađari, Austrijanci, Nijemci. Cijela EU bila je tada bez plana. Tragično je što ga nema ni danas!

Racije diljem francuskih i belgijskih gradova ovih dana podcrtavaju svu glupost i apsurdnost histerije o ugrozi Hrvatske i Europe političara, stranačkih lutaka zaduženih da pljuju i ksenofobičnih „hejtera“ koji o sigurnosti države lamentiraju iz mračnih sobičaka pred monitorom. Podcrtavaju i činjenicu da čuvena izjava Vesne Pusić o „business klasi“ nije shvaćena. Ništa čudno za prije navedene likove - čudno za neke bivše iskusne diplomate (Kovač), među najobrazovanijima u MVP-u, koji bi ipak trebali realnije sagledavati stvari. Nije li od petka jasno da ISIL ne treba tražiti u blatnjavoj, pothlađenoj gomili koja čeka registraciju u Opatovcu? „Mozak“ uistinu putuje business klasom. Vojska, regrutna baza? Već je tu, strateški raspoređena po Europi, i ima je na pretek. Već starosjedilačka. Samo u Francuskoj - šest milijuna!

Pojačane kontrole, žice? Čemu? ISIL već jest u Europi! Možemo zaustaviti ljude - ali, ideja je prošla, među nama je. U Bosni, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Posvuda otkud se mladi urbani europejci, posve nalik na čuvenog Jihadi Johna, odraslog u Londonu, regrutiraju u redove ISIL-a.

Grci su lošim postupanjem prema izbjeglicama učinili sve da ih se proglasi „nesigurnom zemljom“ i tako onemoguće vraćanje izbjeglica (deportacije). Srbi su ih pljačkali i ostavili da leže u blatu. Mađari su batinali, prskali suzavcem, šutirali, prijetili strojnicama, dizali ograde. Slovenci isto tako, kao i Austrijanci. Bivše državice Varšavskog ugovora pokazale su nikad prevladan mentalitet boljševičkog izolacionizma i života u toru, iza željezne zavjese.Tek su u maloj Hrvatskoj, siromašnoj zemlji na svom križnom putu naišli na ljudski odnos. Službi i naroda.

Možemo li se nadati da je kod nas, gdje ne postoji ni strategija, ni ideja za jačanje sigurnosti zemlje (indikativno, ni jedna stranka nije se u kampanji čak ni dotakla pitanja sigurnosti RH - osim navedene predizborne „zabrinutosti“) human odnos prema nevoljnicima najbolja prevencija terorizma koja Hrvatskoj stoji na raspolaganju, kad se već ne možemo ili ne želimo barem dijelom distancirati od američko - europske politike ili preispitati svrhu članstva u jalovom, skupom i kompromitirajućem NATO-u, u koji smo protuustavno, bez referenduma utjerani?

Da se Bataclan jednog dana ne ponovi u Zagrebu. Sin mi je poklonik i redoviti posjetitelj klupske svirke. Ne bih želio ubuduće strepiti hoće li mi se živ vratiti doma. Iskreno, fućka mi se i za Europu i za Bliski Istok  i Siriju. Nit' smo mi zakuhali gužvu, nit' je rješenje naš problem. Zašto bismo opet mi bili predziđe, branili kršćanstvo i prolijevali krv za druge?

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (7)


Komentari (36)


O našoj ulozi u Europi slažem se s vama. Ali, nije li Milanović jedini poslije Tuđmana koliko-toliko pokazao zube i ostvario tvrdnju da Hrvatska neće biti hot spot? damir_pacek 1 0 0


Tvrdim da mi nemamo razloga maltretirati tu sirotinju pojačanim kontrolama. Evo im Grčke (članice schengena) koja ih pušta kako se sjeti, pa nek' se kritičari obrate njima! Zašto bi se Hrvatska eksponirala, za koga? damir_pacek 0 0 0


damir_pacek, kakva kod sirotinja bili, nisu nam preči od naše sirotinje. Zašto bi se Hrvatska eksponirala,? Pa to se i ja pitam i nikako odgonetnuti zašto migranti mogu dobiti besplatno sve do širokopojasnog interneta a naša sirotinja plaća dopunsko IDujas 0 0 0


da bi mogla na liječenje, iskopčava im se struja i grijanje, ovršuje zadnja kuna, ... Da zašto se mi moramo eksponirati? Zar zato da bi nam netko rekao da smo dobri, zar nije to ona servilnost o kojoj pišeš u prethodnim komentarima? IDujas 0 0 0


Ne, nego da ih mi ne moramo mlatiti na granici. WiFi je osigurala mlađarija (volonteri) s routerima u ruksacima. Naša sirotinja s tim nema veze! Hrvatska potrošila 70 milijuna kuna, dobila 10 milijuna eura. Znači, račun je čist, Na nuli smo. damir_pacek 0 0 0

Analiza

Jutro poslije uistinu povijesnih izbora, Hrvatski radio našao je rijetkog budnog analitičara, Davora Gjenera, koji pak, kao rješenje izborne pat pozicije zagovara veliku koaliciju, konkretizaciju ironičnih spajanja naziva stožernih stranaka našeg dvopartijsko-dvoumnog društvenog uređenja (SDPHDZ). Ironijom kao dokazom da javnost polako i uz trend rasta shvaća da se tu radi o istom, kloniranom zlu, tek oličenom različitim ideološkim bojama.

Razlog spajanja nespojivog? “Hrvatskoj u ovom trenutku treba stabilna vlast!“ (cit. DG)

Zanimljiv stav, u svjetlu činjenice da je dosada u političkom životu Hrvatske pojam nestabilna vlast potpuno nepoznat. Pa, što smo imali prije? U početku demokracije u Hrvatskoj razumljivu plebiscitarnu vlast, s polumrtvom oporbom opterećenom povijesnim gnušanjem prema svemu što je imalo i tragove crvenila u sebi, uz intermezzo Vlade nacionalnog jedinstva, jer shvatilo se da vođenje rata i rješavanje ekonomske katastrofe zahtijeva mobilizaciju svih intelektualnih kapaciteta kako bi mlada država prevladala krizu i opstala. S obnašateljima najviše državne vlasti – birtašima i voditeljima zavičajnih klubova iz dijaspore sa životnom filozofijom „kilo mozga marku“ i skupljačima novčane pomoći za vođenje rata koji zaboravljaju kada, gdje i kome su „predali“ kufer nažicanih para, dalje se nije moglo.

Od tada, pa sve do prošle nedjelje, Hrvatska se može podičiti redom stabilnim vladama, formiranim temeljem relativne ili apsolutne parlamentarne većine, osiguravane dvojako - rezultatima izbora u kojima se nije biralo dobro, već manje zlo, ali tek kad bi korupcija ili nesposobnost poprimile razmjere konačno  nepodnošljive puku, i potporom minornih, opskurnih koalicijskih partnera, vječitih parazita koje bi se dovabilo foteljama, ministarstvima sa i bez portfelja i lukrativnim pozicijama uzduž, poprijeko i u svim ostalim dimenzijama institucija državne uprave i javnih tvrtki.  

Rezultati? Kako nakon Tuđmanove smrti na političkoj sceni više nema osobe koja bi bez oklijevanja, pa i po cijenu konfrontacije sa svijetom, zemlju stavila na prvo mjesto (njegove mane i greške nisu predmet ove analize), strpljivo smo izgradili duopol  stranaka čiji je jedini raison d' etre preuzimanje vlasti ili ostanak na njoj uz sve osobne zakonite i manje zakonite povlastice i dobrobiti, tako drage svakom hrvatskom političaru.

Drugi rezultat takve stabilnosti izvršne vlasti, srozavanje je Sabora, kao najviše institucije vlasti u državi, njegovo svođenje na ušančene tabore srednjeg i nižeg ešalona stranačkih vojski, kao nagrade onima koji su se istakli u radu za „našu stvar“. Zapravo, može ih se percipirati kao gomilu ruku koje treba tek uputiti kad ih valja dići, a kad ostaju u džepu (s figom). Glasačku mašineriju degradiranu na posadu broda iz herojskih vremena jedrenjaka, kad bi kapetan u pogibelji zapovijedio „all hands on deck“. Upravo tako. Trebam samo ruke, bez mozga...!

U takvim stabilnim sazivima Sabora, jedini moguć oblik otpora (lošoj) izvršnoj vlasti sveo se na aktualni sat, gdje bi se premijer i ministri prepucavali sa zastupnicima, gađali se međusobno doskočicama uz imbecilno cerekanje, ako bi se zastupniku dobro poentiralo i „spustilo“.  I povremeno demonstrativno i uvrijeđeno „čoporativno“ napuštanje saborskih klupa.

Dakle, stabilnost parlamentarne većine u dosadašnjih 25 godina potpuno je razvlastila Sabor, suspendirala njegove ogromne ovlasti, nemogućim učinila kontrolu rada izvršne vlasti proisteklu iz čl.81 Ustava RH, a instrumente kontrole - istražna povjerenstva (čl. 92), mogućnost interpelacije (čl. 86) i najsnažniji, onaj iz čl. 116. Ustava, mogućnost izglasavanja povjerenja ministrima i vladi u cjelini, učinila pojmovima nepoznatim u hrvatskom političkom rječniku. Za nadziranje zakonskog rada i morala preostalo je tek Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, S jalovim, smiješnim novčanim kaznama - debelo premalo za siromašnu zemlju punu bogatih i superbogatih političara!

(Moć parlamenta da propituje dužnosnike izvršne vlasti u praksi, vidljiv je na you tubeu, gdje moguću buduću predsjednicu SAD, onu koja je najmoćnijeg čovjeka svijeta gađala pepeljarama po Bijeloj kući, jedanaest sati (!) mrcvare nastojeći ustvrditi odgovornost bivše državne tajnice i njenog State Departmenta za smrt veleposlanika SAD u Bengaziju.)

Složit ćemo se, prizor potpuno nezamisliv u dvorani Sabora, u nepomućenom miru stabilne vlasti.

Tako građeni i izgrađeni ugled i moć Sabora omogućio je njegovo punjenje čudnim likovima koje se ne pušta ni u kuću, kamoli u najviše tijelo državne vlasti, omogućio je da se nakon frizera, direktno sa zatvorskih prični sjeda u zastupničke klupe i odlučuje o našoj sudbini, omogućio je zastupnike Rojsa, Fiolića, Keruma,učinio mogućim pustu sabornicu s tri do pet zastupnika koji nemajući pametnijeg posla, odluče odrijemati, riješiti križaljku ili prolistati novine na sjednici. Zašto bi se tražila izvrsnost, pamet, čak pismenost zastupnika kad je već sve dogovoreno u stranačkim prostorima stabilne većine pod palicom svemogućeg vođe? Stabilna vlast natjerala nas je da u četverogodišnjim ciklusima nemoćni pratimo kako nas aktualni omladinski ministeraj bez staža, kao i plejada prethodnika prošlih HDZ vlada, kojih se više nitko ni ne sjeća, polako ali postojano vuče k dnu, samo zato jer je to isključiva volja ili inat nj.v. Premijera, tek uz nadu da će ponekad netko iz tužnog skupa otpasti, ne zbog nesposobnosti, već kao žrtva unutarstranačkog „Nacht der langen Messer“ – noći dugih noževa!

Zaključimo, možemo li u nepomućenom miru pasivnog promatranja propasti, u nepostojanju nestabilnosti kao relativno uobičajenog stanja razvijenih parlamentarnih demokracija, potražiti dobar dio, ako ne i sve izvore i uzroke tragedije i drame u kojoj se nalazi Hrvatska? I to ne antičke, već vrlo izgledne reprize suvremene, grčke!

Nastavak je osobna percepcija o ulozi MOST-a na političkoj sceni i razlog koji je okorjelog izbornog apstinenta s gotovo dvadesetogodišnjim stažem odbijanja glasanja za naše-protiv- njihovih i razne sulude likove i ideje, ponukao da konačno izađe na izbore, misleći da ovaj put ima nade, ali i da je prvi put moguće na neki način kazniti „jugoslavene“ i „crnokošuljaše“ koji su se, oprosti im Bože, opet, po n-ti put pograbili u jalovoj i deplasiranoj ideološkoj borbi.  

Dakle, MOST nikada nije trebao (ne treba) pristati participirati u vlasti. Ostati parlamentarna oporba, oduprijeti se licemjernim i glupim apelima i zahtjevima medija i analitičara o „preuzimanju odgovornosti“. Zašto? S 19 mandata? Neka je konačno preuzmu oni koji su opet (?!) podijelili saborske klupe i koji su uostalom, odgovorni za propast zemlje. Traženje i nuđenje premijerskih i ministarskih fotelja, kad predstoje teške i bolne reforme, za MOST predstavlja političko samoubojstvo!

Kao, po prvi put po broju mandata respektabilan, dugo očekivani treći put, kao jedina preostala nada napaćenog naroda, uz limitirajući faktor relativne anonimnosti i činjenice da se (ipak) radi o uglavnom političarima lokalne razine, MOST preko djelovanja u Saboru treba naučiti „plivati s morskim psima“, vidjeti što je to visoka (prljava) politika, kako se odolijeva nemoralnim ponudama, bori s građevinskim, uvoznim, zelenomafijaškim, naftaškim lobijima, ukratko, „premazati se“ političkim mastima i poštenim, principijelnim djelovanjem u Saboru strpljivo širiti i masoviti „treći put“ do dana kad će samostalno moći preuzeti vlast i zauvijek dokinuti duopol domoljuba i jugonostalgičara, a zapravo pukih „vlastoljuba“.

Konačno, vratiti moć Saboru! Učiniti sve ono s početka teksta. Dokinuti smrdljivu, ustajalu stabilnost močvare i stvoriti kreativnu, misleću, nepotkupljivu nestabilnost političkog sustava. Učiniti da se Sabora boje oni, a ne Sabor njih, stranačkih vođa, lutkara, vladara iz sjene, korumpiranog Ustavnog suda i svih koji su uzurpirali vlast dosad tragično impotetne vrhovne vlasti Hrvatske.

I da! Valja živjeti za onaj lijepi dan kad će se u Saboru RH, zbog šeprtljave ili pokvarene izvršne vlasti, izglasati nepovjerenje Vladi RH. Napokon!

Skroman savjet MOST-u (ako već nije kasno). Udaljite se od trenutne paranoidne histerije. Pustite relativne i „relativne“ pobjednike (i mandatoricu s Pantovčaka), nek' se znoje oko formiranja vlade. Pobjegnite od medija, povucite se u vikendicu (i ideja moderne neovisne Hrvatske rođena je u vikendici), saberite i dogovorite sami sa sobom što želite biti – kupljeni dužnosnici koji će na kraju preuzeti odgovornost i bijes javnosti zbog propasti jalovih parcijalno-površinskih reformi, ili neovisna, konstruktivna saborska oporba, glas naroda, koja će imanentnom prijetnjom nepovjerenja priječiti korupciju, nerad i nesposobnost  izvršne vlasti. I osnovno, ne žurite s odlukom. Propadalo se i čekalo na promjene 25 godina, pa se može strpjeti još malo, pogotovo ako se počne nazirati zora nakon tmine. Svi koji misle da su korijenite promjene u Hrvatskoj ostvarive brzo i glatko, uistinu trebaju pomoć Bože Petrova ...onu profesionalnu!

Završavam dvojako. Birajte, ovisno o optimizmu ili pesimizmu. Prvi, Churchillov citat iz govora nakon pobjede u Sjevernoj Africi: „Ovo nije kraj, nije čak ni početak kraja. Možda je tek kraj početka.“

Drugi: dok pišem, čitam, izbacilo Prgometa! Nadalje, u sjedištu sasušenog OraH-a ostalo jointa. Neka ih zasad ne bacaju. Počinjem se bojati da ćemo opet popušiti. Pa, nek' barem bude sa smiješkom i u vedrom raspoloženju! 

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (6)


Respektira (6): siouxica, Laci, msesar, Dirk15, 5none5, VeNLO


Komentari (48)


sio, ja o MOST-u nemam dovoljno informacija. Za koju godinu, ako poživimo, sigurno će mi biti glavni junaci teksta :). Ovo su tek moje projekcije onoga što zasada želim i očekujem od njih. damir_pacek 1 0 0


Inače, ja sam savjet o povlačenju u vikendicu i stajanju na loptu napisao prije negoli su se zatvorili na Plitvicama :) damir_pacek 0 0 0


da da, skužila odmah. pa naravno, to su trebali napraviti odmah u ponedjeljak, spriječili bi dosta štete koja je u međuvremenu nastala.... siouxica 0 1 0


svakako! Ne bi vjerovala, pišem Pariz, pa nemam vremena četat s tobom :))) damir_pacek 0 0 0


baš se čudim da nema više tekstova o tome... jedva čekam pročitat! siouxica 0 0 0

Analiza

Jutro poslije uistinu povijesnih izbora, Hrvatski radio našao je rijetkog budnog analitičara, Davora Gjenera, koji pak, kao rješenje izborne pat pozicije zagovara veliku koaliciju, konkretizaciju ironičnih spajanja naziva stožernih stranaka našeg dvopartijsko-dvoumnog društvenog uređenja (SDPHDZ). Ironijom kao dokazom da javnost polako i uz trend rasta shvaća da se tu radi o istom, kloniranom zlu, tek oličenom različitim ideološkim bojama. Razlog spajanja nespojivog? “Hrvatskoj u ovom trenutku treba stabilna vlast!“ (cit. DG) Zanimljiv stav, u svjetlu činjenice da je dosada u političkom životu Hrvatske pojam nestabilna vlast potpuno nepoznat. Pa, što smo imali prije? U početku demokracije u Hrvatskoj razumljivu plebiscitarnu ... više >

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 6
  • 0
  • 0
  • 48

Analiza

"Pravo bez sile je nemoćno. Sila bez prava je nasilna. Zato treba nastojati, da ono što je pravedno, bude jako, a ono što je jako, da bude pravedno".  (Blaise Pascal)

Svaki spomen Vukovara u meni će uvijek izazvati neke vrlo žive slike:

Onu o „Traumi“ u Zagrebu, mračnih dana studenog 1991. Dolaska, iz pretrpane vinkovačke bolnice, u našu ranjeničku sobu dvojice Vukovaraca iz prvog (nažalost i jedinog) konvoja kojim je evakuiran dio ranjenika iz pakla grada i njegove sustavno bombardirane bolnice označene kao „leglo ustaša i zengi“. Starijeg, koji je tog 16. studenog meni, „legi do“, u suzama rekao da je obrana grada presječena i da je sve gotovo. I mlađeg, dečka od nepunih dvadeset, u teškom stanju, koji je stenjao od bolova. Buđenja sljedećeg jutra i njegovog praznog kreveta. Nama, koji smo pod jakim sedativima čvrsto sve prespavali,  nisu htjeli reći. Ipak smo saznali. Iskrvario je tu noć u krevetu, liječnici su se do jutra borili za njega. Nisu uspjeli...

Prazan stan u vlasništvu MORH-a, vrata do stana moje stare tete i useljavanje prognanice starije dobi s odraslim, rijetkom bolešću pogođenim sinom u invalidskim kolicima, ovisnom o majčinoj skrbi. Suprug poginuo u obrani. Grad je napustila s plastičnom vrećicom u ruci, sina su joj na leđima iznijeli, jer se kolicima nitko nije mogao, niti htio baviti. Često smo kasnije razgovarali uz kavu, ona i sin u kolicima. Doniranim. U njenu, nekad lijepu i veliku kuću bogatog imanja, kasnije je saznala, Arkan je smjestio svoj štab. Povratak kući nije dočekala. Uvenula je '94. od tuge i užasa, u progonstvu...

U Vukovar sam odlazio, ali isključivo dan, dva nakon službenog obilježavanja pada grada, kako bih se poklonio žrtvama na Ovčari, trudeći se izbjeći odvratnu, učestalu politikantsku instrumentalizaciju tužne obljetnice. Korisno je to iskustvo - stajati sam sa sobom pred spomenikom, usred puste, blatnjave njive, u zimskoj izmaglici s tmastim oblacima nad glavom, i pokušati si dočarati ono što se događalo te noći. Dublje proniknuti u stravu nemoćnih žrtava izvučenih iz traktorskih prikolica, kundacima  guranih pred jamu, dok su čekali izvjestan metak u leđa... Meni je to iskustvo pomoglo - plastično sam shvatio i još uvijek shvaćam sav razmjer vukovarske tragedije i svu bezdušnost i zvjerstvo zločina na Ovčari, daleko plastičnije od čitanja službenih dokumenata:

"Otprilike 21. studenog 1991., srpske vojne snage odstranile su otprilike 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer 21. studenog 1991., vojnici su deportirali žrtve u skupinama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici." (iz optužnice haškog tribunala na suđenju vukovarskoj “trojki” 2007., izvor Wikipedia)

“…vidio je 40-50 osoba u uniformi, stajali su pored velike jame, u kojoj su ležala tijela do tada strijeljanih zarobljenika. Nije poznavao osobe u uniformi. Vidio je kako je formiran strijeljački stroj, da su zarobljenici ubijani s udaljenosti od 2-3 m. Bili su u grupama od 7-8 zarobljenika, postrojenih ispred jame, licem okrenuti prema jami. Jedan od zarobljenika je pokušao pobjeći iz prikolice, no ubili su ga.” (priznanje optuženog Ivana Antasijevića pred Specijalnim sudom za ratne zločine RS, na suđenju za zločin na Ovčari 2005., izvor Wikipedia) 

Nešto smo propustili ili zaboravili uvažiti u nastavku priče oko dvojezičnih ploča u Vukovaru. Propustili smo, kao već notorni slučaj kod nas, raščistiti s prošlošću, i zauvijek okončati sve prijepore vezane uz rat devedesetih. Propustili smo udijeliti pravdu svima onima koji je još uvijek čekaju, sa sve manje nade da će je i dočekati. Zaboravili smo uzeti u obzir onu ljudsku, intimnu stranu cijele vukovarske ratne i poratne tragedije, ono što sam manjkavo pokušao dočarati svojim slikama s početka teksta, kao osoba koja je od ratnog Vukovara bila udaljena gotovo 250 kilometara, s vrlo blijedom slikom onoga što su ti ljudi tamo proživjeli, i još proživljavaju. Konačno, zaboravili smo ostaviti šansu vremenu, da pokuša zaliječiti rane.

Ministar Bauk, kao savjestan i pedantan državni dužnosnik, temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. (34,87% Srba u Vukovaru), Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (čl. 12), i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH (čl. 4), proveo ih je u praksu. Birokratski, bez emocija, na tragu plemenitih i civiliziranih europskih tekovina uvažavanja manjinskih prava, razvoja tolerancije i suživota. Potez za svaku pohvalu svih onih koji smatraju da je striktno provođenje zakona temelj pravne države. Volio bih vjerovati i da je ministar postupio u dobroj namjeri.

Je li tu uistinu bilo dobre namjere? Je li hrvatska država stvorila sve preduvjete, izgradila solidan, prošlošću nebremenit temelj za buduću toleranciju i miran život dvaju naroda u Hrvatskoj? Očito, nije!

U svjetlu posljednjih izjava Veljka Džakule, koji tvrdi da u čitavom nizu mjesta i općina dvojezičnost nikad nije provedena, objašnjenje za Vukovar nameće se samo po sebi. Umjesto poteza usmjerenih na gospodarski procvat grada, vraćanja barem dijela njegove stare slave najbogatijeg kraja bivše države, vlast je odabrala otvaranje samo još jednog ideološkog fronta. Kao i mnogo puta dosad, uostalom. Nema se znanja i sposobnosti ostvariti gospodarski uzlet zemlje, nema se hrabrosti korijenito mijenjati teritorijalni ustroj države, nema se volje reformirati javnu upravu, ne zna se reformirati školstvo...ali se uvijek zna i može baciti kost oko koje ćemo se glodati, kako bi se skrenula pozornost s vlastitog nerada i nesposobnosti. Loša prosvjeta - uvedi svjetonazorski kontradiktoran zdravstveni odgoj. Gospodarstvo u kolapsu - zagrebi po još svježim i bolnim ranama - i okači dvojezične ploče u Vukovar!

Prije tako striktne vukovarske primjene Zakona o dvojezičnosti valjalo se valjda dohvatiti ženevskih i haških konvencija o ratnom pravu i zapitati se nismo li Zakonom o općem oprostu, izvana nametnutom kao jednom od modaliteta mirne reintegracije Istočne Slavonije, dopustili da zločin u mnogo slučajeva ostane nesankcioniran?  Dok je interventna policija onih mučnih dana u Vukovaru bila odlučna doslovno „mijenjati lični opis“ prosvjednika kako bi obranila demokraciju, toleranciju i uvažavanje prava manjina, ista odlučnost nije iskazana sve ove protekle godine u progonu ratnih zločinaca, u gradu, ali i šire. Gdje je nestala odlučnost svih državnih odvjetnika RH dosad, u progonu onih koji im se, po svjedočenjima silovanih žena u Vukovaru, cere u lice dok u kafani, spokojni, abolirano-amnestirani ispijaju jutarnje rakijice? Kako je moguće da je, barem prema sumnjivoj, više puta obaranoj presudi Županijskog suda u Zadru krhka žena, sama samcijata na razne načine (vatrenim oružjem, kamom, tupim predmetima, ali i gaženjem tenkom) pobila 84 Škabrnjana,uglavnom nemoćnih staraca, za to dobila, pa u međuvremenu i odslužila šest (?) godina? Ako se Gotovinu u Haagu teretilo zbog prekomjernog i neselektivnog granatiranja Knina, a naša država pokrenula histeričnu potragu za famoznim topničkim dnevnicima kako bi se ta krivnja dokumentima dokazala, zašto DORH nikad nije poduzeo ništa kako bi raščistio pitanje „nižeg ešalona“ u srpskim redovima, koji je nasumičnim bombardiranjem Osijeka, Zadra, Siska, Karlovca, Dubrovnika, na koncu i Zagreba provodio teror nad civilima zabranjen i kažnjiv navedenim konvencijama o ratnom pravu? Koji je stav Vlade RH, pravosuđa RH, dr. Pupovca i njegovog  SNV-a po tim pitanjima  i što svi oni očekuju od hrvatskog naroda? Da prihvati da su „institucije odradile dovoljno svog posla“ u tim slučajevima, pa neka se izvoli priviknuti da neposredni ubojice s Ovčare, Škabrnje, Kozibroda i ostalih mjesta  pokolja slobodno i nekažnjeno danas šetaju naokolo? Kao i vukovarski silovatelji i „topnici“ koji su, pripiti, svoje krsne slave slavili bombardiranjem žena i djece u hrvatskim gradovima?

Treba li ponovno na silu, zakonom i dekretom stvarati licemjernu i umjetnu toleranciju i suživot, nalik na bratstvo i jedinstvo u SFRJ, kao najveću i krvavim ratom tragično demantiranu floskulu komunističkog režima? Prvo svedimo i raščistimo račune, pa onda pokušajmo!  

Ako smo već mi, „nevukovarci“, „neškabrnjani“, „nekozibrođani“ morali pognuti šiju pred zahtjevom međunarodnih faktora i naše poslušne politike tako željne euroafirmacije, o  nužnosti hitne pomirbe, oprosta i dobrosusjedske suradnje, ako smo pristali zaboravljati žrtve i zločin, ako je već bivši predsjednik RH dostojanstvo zemlje i svoje funkcije srozao u blato šaljući hrvatske udžbenike na ocjenu i (valjda) odobrenje kolegi predsjedniku RS, Šešeljevom prvoborcu i četničkom vojvodi u Beograd, ako se već desetljećima ponižavajuće pravdamo i svađamo sa zločincima oko oslobađanja vlastite zemlje, nismo li barem Vukovarce mogli poštedjeti, pa pričekati da vrijeme učini svoje? Izgleda da nismo!   

Da se ne pravimo blesavima. Nikome zdravog razuma u ovoj zemlji ćirilica kao pismo ne smeta. Stručnjaci jezikoslovci  nedvojbeno su nam dokazali, početak je to pismenosti u Hrvata.

Ćirilica smeta kao simbol onih koji su devedesetih Hrvatskoj i regiji donijeli smrt i razaranje, zločin i genocid. Simbol je još uvijek nekažnjenog zločina. A za tvorbu takve mračne simbolike i animoziteta prema svemu s istoka nitko nema pravo prozivati Hrvate. Zasigurno ne Bauk, Pupovac, Vučić, Nikolić, i svi slični njima koji misle da se suživot, mir i tolerancija mogu temeljiti na zaboravu, dekretu. I pogotovo na sili!

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (8)


Respektira (6): IDujas, siouxica, Kokach, msesar, VeNLO, Dirk15


Slaže se (2): BorisTraljic, Alumnus


Komentari (15)


srbska intelektualna ekipa šalje svijetu preko 300 radova godišnje u svijet po pitanju balkanskih pitanja, hrvatska šalje toliko da zagrebačko sveučilište bude ispod srpskog sveučilišta, malo smo zapeli u nekoj briji? u_prolazu 0 0 0


Hvala svima na pohvalama, uz ispriku. Upravo sam doputovao u Zg :) damir_pacek 0 0 0


Odlična analiza! Zamjeram jedino što si u nabrajanju onih koji mir i toleranciju pokušavaju nametnuti dekretom izostavio prvog među njima bez kojeg se sigurno nije radilo apsolutno ništa, premijera Zorana Milanovića. IDujas 0 0 0


Naravno ID, i on. Nisam htio širiti, jer bi nas to daleko odvelo. Istine radi, nije baš Milanović prvi počeo - pada mi na pamet koalicijski partner SDSS-a koji je Stanimiroviću omogućio da postane saborski zastupnik. Problem je hrvatske politike damir_pacek 0 0 0


nemoć da se odupre tadašnjem pritisku izvana, kako bi se ispunili "kriteriji" za članstvo u EU. damir_pacek 0 0 0

Analiza

Ustavni sud potvrdio - tko je jamio, jamio je!

31.07.2015. 10:09, Slučaj Sanader: Što odluka Ustavnog suda RH govori o kvaliteti hrvatskog pravosuđa?

SAŽETAK ODLUKE USTAVNOG SUDA RH ( forma priopćenja za javnost ) u slučaju Sanader, preko noći je prošao čudnu, samo u nas moguću preobrazbu. Na početku sve je bilo jasno. US RH pronašao je čitav niz manjkavosti i povreda u presudama Vijeća ŽS i Vrhovnog suda RH. I izazvao zgražanje javnosti nad još jednim dokazom nesposobnosti hrvatskog pravosuđa. Tada se umiješala struka (HRT), probila se kroz svih 187 stranica i pokazala da je „Odluka“ tako kontroverzna da će se o njoj pisati, govoriti i raspravljati u stručnim krugovima puno dulje od procjene urednika Dnevnika Dropca. Ključna činjenica već i prije u nekoliko navrata naglašavana u pravosudnim krugovima jest - Ustavni sud prekoračio je nadležnost  tumačeći Ustav i odlučujući o meritumu, te tako duboko zagazio u domenu Sabora RH i sudskih instanci čije presude je ukinuo.

I to je sve što se zasad o tome može reći. Ostavimo taj problem pravnim stručnjacima, rasprava će biti duga i žustra.

Pogledajmo političke aspekte. Ono što je izgleda najviše zaboljelo javnost. Buduća sudbina ratnih profitera u svjetlu ovog slučaja. Po širokoj definiciji da su svi koji se bogate dok se većina žrtvuje i odriče profiteri, gomila je takvih u svim ratovima. Kod nas, dovoljno je baciti samo letimičan pogled na Zakon i taksativno navedena djela koja se smatraju ratnim profiterstvom, povezati ih s privatizacijom, pa dobivamo broj od kojeg se zavrti u glavi. Ako tada nije bilo pameti (ili volje) ugraditi u KZ zločin ratnog profiterstva i postupati po njemu, reklo bi se - prošla baba s kolačima! S protekom vremena, i optužbe i osude postaju sve maglovitije, i sve je teže postići osuđujuću presudu.

Ostaje samo gorak okus u javnosti o nekažnjenom zločinu i potvrdi one stare kako je „nekome rat, a nekome brat“, a sve se svodi na razinu javne tajne ili kuloarskih priča. Prisjetimo se. Već se dvadesetak godina priča da je ugledni građanin, ljubimac žena, dugogodišnji šef GK, sklon odstreljivati po svijetu strogo zaštićenu faunu, naglo (i ćaća radnik mu, i mater domaćica), „stekao nesrazmjernu imovinsku korist“, pa skočio u najviši „imovinski“ razred hrvatskog društva, jer je po basnoslovnoj cijeni prodavao agregate po Dalmaciji - energetski odsječenoj ratom od matice zemlje. Istog trajanja je i priča o „kralju voća i povrća“ koji je poslovni imperij izgradio „stječući nesrazmjernu imovinsku korist“opskrbom vojske u ratu „zelenišem“ po apsurdno napuhanim cijenama. Slijede razni „kraljevi“ mesa, „kraljevi“ mliječnih proizvoda, čizama, opreme, zatim, ljubitelji tvornica i poduzeća po kunu komad...Tko se u to doba nije susreo ili barem čuo za takve slučajeve, i to na svim razinama. Od „demokratskog zajedničara - prvoborca“ koji u MZ, na početku, pokušava ljudima koji se žele boriti za domovinu „uvaliti“ hrđavi rumunjski AK-47 za 600 DEM (nabavljen u švercu po najviše 100), do onih koji su transporte donirane vojne opreme naše dijaspore ("Maglite", npr.) preusmjeravali u svoje „adrenalinske“ dućane? 

Sad je konačno. Ako im se nije sudilo na vrijeme - neće im se nikada ni suditi. Reinterpretacija  Ustava od strane Ustavnog suda o (ipak) zastari Sanaderovog profiterstva jasna je i ne može se drugačije tumačiti. Svi oni za koje svi znamo da su pljačkali Hrvatsku u Domovinskom ratu i koristili nesreću, jad i krv hrvatskog naroda za osobno bogaćenje, a politički i pravosudni „radar“ nije ih uspio ili htio detektirati na vrijeme, ubuduće mogu mirno spavati. Njihov zločin nepovratno je otišao u zastaru (po LČ Rojsu: „Tko je jamio - jamio!“). Moraju samo paziti što će raditi u eventualnom budućem ratu!

Postavlja se pitanje. Ako u ovoj zemlji 25 godina nije bilo političke volje da se pravdi privedu krupni ratni profiteri, zašto se baš Sanaderu pokušalo prišiti profiterstvo, osim ako se nije našao žrtveni jarac na kojem ćemo iskaliti sve frustracije nad nekažnjenom pljačkom prije, za vrijeme i poslije rata? Po čemu on to jest, a Zagorec je samo kriminalac koji voli dijamante? S time što je potonji nosio generalsku odoru s najvećim brojem odličja u HV, pa mu je, valjda, trebalo suditi za veleizdaju i zatvoriti ga na 40 godina.

Jedino tumačenje je da je politika (ipak) debelo umočila prste u cijeli slučaj. A tu već dolazimo do zanimljivog i vrlo uzbudljivog dijela priče!

Pretpostavimo da je misterioznu, nikad objašnjenu „abdikaciju“ Sanadera režirao neki europski centar moći, kojemu je hrvatski Premijer prestao iz nekih razloga odgovarati. Pa ga uklonio s vlasti i dao zeleno svjetlo njegovoj nasljednici da ga kazneno goni za godinama poznata kaznena djela (mito je, naime uzeo '94.-'95). I zatim shvatio da je pogriješio riješivši se jednog od svojih, europejca, provoditelja direktiva i „preporuka“ EU (ZERP), detuđmanizatora, progonitelja generala, izvršitelja ideala EU o bratstvu i ljubavi na poratnom zapadnom Balkanu, dobivši kao zamjenu političku opciju koja je odmah pokazala koliko drži do pravila igre (lex Perković), usto s „džepnim“ Orbanom u liku Zorana Milanovića, ali i svjestan mogućeg preuzimanja vlasti opcije koja kao da je vremeplovom (po retorici) ispala iz Domovinskog rata, još i s neriješenom hipotekom pljačke zemlje.

Nismo li sada možda svjedoci „restauracije dinastije“? jesu li „usputne“ izjave europučana o suđenju Sanaderu kao testu Hrvatske - pravne države, spekulacije o nezadovoljstvu iste EU grupacije šefom HDZ-a, nenadani posjet Doris Pack starom prijatelju, signali koje valja znati prepoznati i pravilno interpretirati. I u taj kontekst smjestiti i „Odluku“ US RH?

Tako razmišljajući dolazimo do još uzbudljivijeg dijela priče!

Što ako u ponovljenom postupku pravosuđe opet ne uspije osuditi bivšeg Premijera, s istim „uspjehom“ privede kraju i postupak „Planinska“ i „Fimi medija“, pa dr. Sanader postane slobodan čovjek s aureolom mučenika i žrtve politički montiranog procesa?

I odluči se vratiti u HDZ, ili osnovati novu stranku desnog centra.

Promislimo. Sanadera se može voljeti i ne voljeti, može ga se mrziti, ali jednu činjenicu ne može se osporiti. Besprijekoran samouvjereni gard i karizmu koja doslovno zrači iz cijelog njegovog bića. Čovjek je to obrazovan, kulturan, uvijek besprijekorno odjeven, koji je za svoje vladavine bio ravnopravan sugovornik u prostorijama EU (činjenica), koji je eurobirokrate „vrtio oko malog prsta“ (činjenica), sklopio čvrsta prijateljstva, dok su unutar zemlje podređeni poput djece obarali pogled pred njim (činjenica).  Njegov populizam je (za razliku od Bandićevog prostačkog i primitivnog, i Kolindinog smiješnog i prizemnog), carski, u fraku i rukavicama. Taj nikad nije i neće u „bičvama“ plaziti po skliskim nadgrobnim spomenicima, lupetati besmislice, ribariti i lijepiti pločice.

I u sudnici zagrebačkog Županijskog suda  zadržao je isti „gard“ - pobijeđen, ali ne i poražen!

Usporedimo ga s trenutačnim predsjednikom HDZ-a, Karamarkom, bezličnim, „umorna“ oka i „unjkava “ glasa (za razabrati njegove  govorancije treba moćan sound mix pult), s imidžem podmukle guje u njedrima (Kosor), s upitnim domoljubnim backgroundom ( nula (0) dana u odori HV, bliski suradnik Manolića i Mesića), čovjeka koji se nikako ne može otresti tužne titule najomraženijeg političara u RH (usprkos rastu rejtinga i izbornim pobjedama stranke koju vodi (?)). Kakve su njegove šanse u „clashu“ sa Sanaderom? Nikakve! Bit će to sukob moćnog Golijata i bijednog Davida, ali ovaj put bez Božje pomoći potonjemu.

Kako će reagirati članstvo HDZ-a, ako (kad) ih Sanader pozove da mu se priključe, prvo, u borbi protiv političkih konvertita i uzurpatora vlasti unutar stranke, a potom za (uobičajeno), „bolju i pošteniju Hrvatsku“. Svi oni kojima je „Odluka US RH“ krunski dokaz da im je starog Predsjednika politički montiranim procesom uklonio neki mračni centar moći. 

Hoće li mu masovno prići pod parolom „oduvijek smo znali i govorili da je nevina žrtva“? I ekspresno prisiliti Karamarka da spakira kufere (kao Kosorica) i sreću potraži u „novokomponovanim“ strankama odstrijeljenih političkih mrtvaca i gubavaca, recimo Čačićevu ili Josipovićevu (ako ga ovi budu htjeli). Ili u onima s političkim programom bacanja pred noge policiji, i ponovnog priključivanja struje isključenima.

Što će biti s izdajničkom garniturom njegovih najbližih suradnika, koji su ga tako podmuklo „zatajili“ kao Petar Isusa? Spavaju li mirno Gogo Jandroković, Božo Kalmeta, Ivan Šuker i ostali članovi tadašnje Vlade RH, sve likovi koje je Sanader stvorio i lansirao u vrh politike, onako kako mirno od „Odluke US“ spavaju naši ratni profiteri? Hoće li mu moći pogledati u oči? Pa pasti ničice, poljubiti mu skute, i zamoliti ga za oprost, jer „nisu znali što čine“? Ili će naći zrnce dostojanstva u dušama, ponoviti mu „mantru“ koju papagajski ponavljaju svima koji u to vjeruju - da je pljačkao državu bez njihova znanja - i doživjeti Karamarkovu sudbinu, da ih Sanader šutne natrag pod kamen ispod kojeg ih je izvukao i etablirao!

Čini se da je vodstvu HDZ-a  krajnje vrijeme da redovito počne paliti svijeće na Kamenitim vratima, kako bi Majka Božja pomogla sutkinji Ivani Čalić da uz ovakav Ustavni sud, osudi Sanadera i tako ga zauvijek ukloni iz politike.

Jer, ne bude li tako, budemo li svjedočili Tolkienovu „Povratku kralja“, na naš način, letjet će perje, ne samo u HDZ-u, već uzduž i poprijeko Lijepe Naše!

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (8)


Respektira (7): siouxica, Jung-fu, msesar, BorisTraljic, VeNLO, Dirk15, visitor


Slaže se (1): Laci


Komentari (17)


S gorkim okusom u ustima, ali se moram složiti sa svime što si rekao. I takođe se slažem s tobom d a je čovjek "Besprijekoran samouvjereni gad". Ali sam beskrajno tužan što se ne javlja neki novi Gubec da nas povede da jamimo od jamilaca ! Laci 1 0 0


Imam osjećaj kako je u Republici Hrvatskoj za sada nemoguće bilo koga osuditi za ratno profiterstvo. Za zamračeni milijun ili dva nitko više i ne pokreće optužnice tužno, ali istinito. msesar 0 0 0


respekt za žestok stil, ali ne mislim da je Sanader baš bio toliki gospodin, naprotiv... Jung-fu 0 0 0


U ovoj se odluci ne ispituje je li podnositelj kriv za kazneno djelo ratnog profiterstva i kazneno djelo primanja mita za koja je pravomoćno osuđen, jer Ustavni sud Republike Hrvatske za to nije nadležan. Ovo je prva rečenica sažetka a to onda znači IDujas 0 0 0


@IDujas, istina ustavni sud je rekao da ne ulazi u meritum stvari - u pljačku- ali je svojom odlukom zabranio da se naknadno, zakašnjelo sudi za pljačku ! U tome je KVAKA ! I sva pokvarenost obrane Lex Lj.Ć. Rojs - Koje jamio, jamio je ! Laci 0 0 0

Analiza

Ustavni sud potvrdio - tko je jamio, jamio je!

31.07.2015. 10:09, Slučaj Sanader: Što odluka Ustavnog suda RH govori o kvaliteti hrvatskog pravosuđa?

SAŽETAK ODLUKE USTAVNOG SUDA RH ( forma priopćenja za javnost ) u slučaju Sanader, preko noći je prošao čudnu, samo u nas moguću preobrazbu. Na početku sve je bilo jasno. US RH pronašao je čitav niz manjkavosti i povreda u presudama Vijeća ŽS i Vrhovnog suda RH. I izazvao zgražanje javnosti nad još jednim dokazom nesposobnosti hrvatskog pravosuđa. Tada se umiješala struka (HRT), probila se kroz svih 187 stranica i pokazala da je „Odluka“ tako kontroverzna da će se o njoj pisati, govoriti i raspravljati u stručnim krugovima puno dulje od procjene urednika Dnevnika Dropca. Ključna činjenica već i prije ... više >

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 7
  • 1
  • 0
  • 17

Analiza

Čime to kandidati za suce mogu ugroziti nacionalnu sigurnost?

26.07.2015. 19:52, Ugrožava li sigurnosno provjeravanje kandidata za suce neovisnost sudbene vlasti?

Pišući o suštinskim pitanjima trodiobe vlasti, pravosuđe valja gledati u „idealnom“ svjetlu, kakvim je trebalo postati nakon zatvaranja poglavlja u pristupnim pregovorima za članstvo u EU. Dakle, stručnim, visoko moralnim, ekspeditivnim i neovisnim. Ne bih želio da se tekst shvati kao obrana objektivno lošeg pravosuđa, kao i protivljenje bilo kakvom nadzoru rada i života sudaca kao javnih osoba. Ali isključivo od strane nadležnih profesionalnih tijela (Predsjednika sudova, DSV-a, UHS-a). Protivnik sam samo toga da tajne službe, kao jedan od servisa izvršne vlasti provjeravaju predstavnike sudbene vlasti, potpuno ravnopravne i neovisne sastavnice trodiobe vlasti u državi.

Zašto je 97 zastupnika u Saboru (većina nazočnih) glasalo za „Prijedlog zakona o izmjenama...“, za koji je izgledno, da će „pasti“ na Ustavnom sudu, poput mnogih akata Vlade RH, ako (kad) dođe na ocjenu ustavnosti? Je li razlog perfidan potez predlagatelja -„poturiti“ kontroverzan zakon uobičajeno krnjem sastavu, prije ljetnog raspuštanja Sabora, zastupnicima ozbiljno načetima fjakom, s mislima već na plaži, uz čašu bevande pri ruci, pa mozak ne radi punim kapacitetom? Ili je „u sridu“ pogođeno pitanje o ponovnom pokušaju udara zakonodavaca i njihovih stvarnih vođa iz izvršne vlasti na neovisnost sudbene vlasti?

Glatko donošenje zakona tumačim potvrdnim odgovorom na zadnje pitanje. Da! Zakon je udar (pokušaj, vjerujem) na neovisnost sudbene vlasti i flagrantan pokušaj političke kontrole i ucjene sudaca!

Zašto je, za početak, tako teško kod nas apsolvirati činjenicu Ustavom jamčene trodiobe vlasti s međusobnom samostalnošću i ravnopravnošću? Je li razlog to što je kod nas zakonodavna vlast zapravo ekspozitura izvršne, jer u Saboru sjede poslušnici koji bez razmišljanja glasaju onako kako im stranke nalažu? Pa je zakon sredstvo napada na jedini segment vlasti nad kojom se još nema potpune kontrole. Je li uistinu potrebno da nas na njegovu protuustavnost upozorava Europska udruga sudaca? Ako sumnjamo da se naši suci otporom Zakonu žele načiniti nedodirljivima i van kontrole, koji su motivi navedene udruge? „Cehovska“ solidarnost ili činjenica koja bode oči i njima - da zakon jest protuustavan, otvara široko polje političke zlouporabe i stoga je štetan za demokraciju.

Zašto bi, tko i kako trebao provjeravati predstavljaju li budući suci potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i interesu RH?

Prvo, što navedeni pojam uopće znači? Možemo li ga uže definirati i točnije odrediti, pa tako suziti broj potencijalnih sumnjivaca koje valja podvrći postupku sigurnosnog „clearancea“? Ne možemo! Ne možemo čak imati ni isto mišljenje o tome. Primjer - ministar Vrdoljak nekima je osoba koja Hrvatsku želi učiniti energetski neovisnom (Plomin II, Ombla, vađenje nafte); drugima je kandidat za sigurnosnu provjeru (SP), jer rizik polucije i ekocida kod tih projekata ugrožavaju  budućnost i ekonomski prosperitet zemlje s turizmom kao bitnom privrednom granom. S tako širokim tumačenjem pojma, precizne parametre provjere nemoguće je imati.

Demistificirajmo sam postupak temeljne SP. Ne radi se tu o isljeđivanju sa svjetiljkom uperenom u oči, dok se agenti u košuljama unose uplašenom „objektu“ provjere u lice (iako se u propisanim slučajevima dopušta i korištenje poligrafa). Ispunjava se upitnik, pa slijedi razgovor s uljudnim službenikom SOA-e, obično na radnom mjestu osobe u postupku provjere, podaci se u propisanom roku (30-120 dana) obrađuju, a nalaz se dostavlja tražitelju SP-e.

Upitnik je kao i svaki drugi birokratski uradak. Hrpa osobnih podataka, dupliranih, jer se, zahvaljujući e - upravi, do većine sada može doći jednostavnim klikom miša. Sadržaj je sporan. Kako će službenik SOA-e provjeriti istinitost vrlo osjetljivih, duboko intimnih podataka o psihičkim bolestima i ovisnostima? Pogazit će liječničku tajnu, pa će liječnika obiteljske medicine natjerati da mu omogući „uvid“ u liječnički karton? Ili će vjerovati ispunjenim podacima iz rubrike?

Što znače pitanja o boravcima i rodbini u inozemstvu, neslužbenim kontaktima s pripadnicima inozemnih sigurnosnih struktura i sl.? Samo jedno! Vidljivo je da su nam službe ustrojavali bivši oficiri UDBE. Paranoja inozemnog neprijatelja duboko je usađena u misaoni sklop naših obavještajaca. Nedostaje samo rubrika „KONTAKTI S NEPRIJATELJSKOM EMIGRACIJOM“, pa da Upitnik (bez podataka o imovini) bude vrlo sličan onom koji se ispunjavao kod prijema na služenje vojnog roka u JNA.

Ako ispada da famozna SP nije baš čvrst štit obrane nacionalne sigurnosti, valja postaviti ključna pitanja, koja su si, bojim se, predlagatelj i zakonodavac koji je izglasao Zakon, propustili postaviti.   

Ako je Vlada RH na početku mandata nastojala suzbiti sveopću„maniju“ SP-a, a stručnjaci se slažu da je u demokratskim zemljama ona (opravdano) ograničena samo na osobe koje rukuju klasificiranim dokumentima VL , zašto se opet širi krug onih koji joj podliježu?  Jer im je nacionalna sigurnost naglo prirasla srcu, ili jer su ljuti što im suci ponekad zagorčavaju život (Kolakušić, Ustavni sud)?

Misle li uistinu da će sudačka profesija prihvatiti kao ograničavajući faktor svog izbora potpuno netransparentan postupak (SP), temeljen na diskrecionoj ocjeni, pri kojoj SOA čak nije ni dužna obrazložiti negativno mišljenje, a „žrtva“ koja zbog toga neće biti imenovana sucem nema nikakvo pravo žalbe? Teško. To se kosi sa svim načelima prava i demokracije još od vremena starog Rima.

Kako će to novopečeni sudac Općinskog suda u Zlataru ugroziti NS RH? Dostavom predmeta o sporu oko međe ili fizičkog obračuna pred birtijom stranim agenturama? Možda se mislilo na sigurnosnu zaštitu „top“ sudskih procesa (Sanader & Co.)? Ali, takve sude viši sudovi, a njihovi suci ne podliježu SP-u.

Ako članci 130. i 131. Zakona o sudovima, obvezuju suce na čuvanje tajnosti podataka, pa i po prestanku obnašanja dužnosti, zašto ih dodatno sigurnosno provjeravati? Osim ako ministar pravosuđa i Sabor buduće suce unaprijed ne smatraju potencijalnim prekršiteljima zakona.

Ako se SP moraju obnavljati svakih 5 godina, do kada će suci biti podložni istima? Za razliku od diplomata koji provjere prolaze prije upućivanja na službu u DKP u inozemstvo, (za rad u „kući“ provjera nije potrebna), suci svoju dužnost obavljaju stalno. Po čudnoj logici zakonodavca, znači li to da će do mirovine biti pod paskom tajne službe?

Ako ugledan profesor pravnog fakulteta ili odvjetnik istakne kandidaturu za suca Vrhovnog suda, pa odbije dati suglasnost za provođenje sigurnosne provjere I. stupnja, jer mu je nedopustivo da mu u SOA-i neki anonimus, bez potrebnih kvalifikacija, protuzakonito kopa po liječničkom kartonu ili utvrđuje voli li budući vrhovni sudac popiti koju više, tu i tamo zaigrati „jacka“ ili u subotu navečer smotati „joint“, kako će postupiti DSV? Odbiti kandidaturu zbog formalno-proceduralnih razloga (nedostajućeg nalaza SP) i suočit se sa upravnim sporom. Tko će platiti naknadu štete i troškove izvjesno izgubljenog spora? DSV, ministar Miljenić, ili, uobičajeno, građani RH iz proračuna?

Dotaknimo se na koncu i izvršne vlasti, pa slijedimo i dalje ovu iščašenu logiku. Zašto se po toj analogiji obaveza sigurnosne provjere ne proširi puno šire? Definicija ugroze NS i interesa RH dovoljno je široka da se u to mogu strpati doslovno sve aktivnosti javne i državne strukture. Odnosno, sav kriminal, nesposobnost, nestručnost, kadroviranje, klijentelizam, korupcija. Koliko je toga kod nas, nažalost, predobro znamo! Zašto od SP amnestirati politiku, izvršnu i zakonodavnu vlast? Sudac općinskog suda moguće i može ugroziti NS i interes RH (mada je nejasno kako). Kako li je tek može ugroziti saborski zastupnik izglasavanjem protuustavnih zakona, ministar koji potpisuje štetan ugovor, članovi Vlade koji loše ili nikako ne rade svoj posao, a troše proračunska sredstva kao pijani milijarderi. Zašto provjeravati je li sudac podložan korupciji jer se prezadužio u francima, a političarima se pokušava pomoći prikriti kreditne obveze u imovinskim karticama? Vrijedi li zaštita osobnih podataka i nepovredivost bankarske tajne za neku buduću Lovrić-Merzel, ali ne i za mladog suca? Što je s Ustavom zajamčenom jednakošću svih?

Nije li sve to ugroza nacionalne sigurnosti i interesa RH?

Nameće se jedini mogući zaključak. Sigurnosno provjeriti sve koji rade u javnim i državnim službama RH, od čistačice u općini, do Josipa Leke. Tako ćemo valjda biti potpuno sigurni da nam u njedrima ne leži guja koja bi nam mogla podrivati državu.

I, eto nam natrag one stare moralno-političke podobnosti. I svog besmisla vezanog uz tu tragikomičnu, duboko nedemokratsku sastavnicu bajnog socijalizma!

Po prirodi, obavještajne i kontraobavještajne službe nemoguće je zbog tajnosti i „tajnosti“ potpuno demokratski nadzirati i u puno jačim i starijim demokracijama (prisluškivanja saveznika, polulegalne i nelegalne „black ops“ unutar, ali i širom svijeta), od hrvatske (Cigler, Puljiz, trojac iz VSOA-e).

Stoga - za dobrobit naše mlade demokracije - što manje „sigurnosnih provjera“ na što manjem broju građana! Pogotovo ovakvih, zamračenih, diskrecionih, „odokativnih“, nenadziranih i bez prava na pritužbu.

 I...po mogućnosti, što manje špijunske paranoje!

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (6)


Respektira (4): draxy, Alumnus, Dirk15, VeNLO


Slaže se (1): draxy


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


Slažem se s Vama Dirk. Zato sam i napisao uvod kojim se ograđujem od bilo kakve obrane kvalitete pravosuđa. SP sigurno neće natjerati suce da rade bolje, u to sam uvjeren. A trodioba vlasti je državnopravna kategorija i ključna odrednica damir_pacek 0 0 0


demokratskog državnog uređenja. To ne možemo mijenjati. Ostaje jedino naći demokratski način za tjeranje sudaca na bolji rad. damir_pacek 0 0 0


ne slažem se jer mi nedostaje djelomično se slažem. naime slažem se da SP treba proširiti na druge državne dužmosnike, ali se ne slažem da ga ne treba biti. je li npr. ' bezobrazno' bogat odvjetnik bio sigurnosno 'siguran sudac ? Laci 1 0 0


Laci, kako bi SOA provjerila hoće li bezobrazno bogat odvjetnik (svi ugledni odvjetnici su bogati) biti siguran sudac? Biti bogat smanjuje opasnost da je podmitljiv, barem mislim... damir_pacek 0 0 0


a ja pak damire...mislim da je većina bogatih postala bogatim zato što bili i podmitljivi i što su sami podmićivali. druge, jer kako reče Anton Pavlović Čehov "Pravednoga bogatstva nema i ne može ga biti". Pa bogat n e može biti pravedan sudac. Laci 0 0 0

Analiza

Čime to kandidati za suce mogu ugroziti nacionalnu sigurnost?

26.07.2015. 19:52, Ugrožava li sigurnosno provjeravanje kandidata za suce neovisnost sudbene vlasti?

Pišući o suštinskim pitanjima trodiobe vlasti, pravosuđe valja gledati u „idealnom“ svjetlu, kakvim je trebalo postati nakon zatvaranja poglavlja u pristupnim pregovorima za članstvo u EU. Dakle, stručnim, visoko moralnim, ekspeditivnim i neovisnim. Ne bih želio da se tekst shvati kao obrana objektivno lošeg pravosuđa, kao i protivljenje bilo kakvom nadzoru rada i života sudaca kao javnih osoba. Ali isključivo od strane nadležnih profesionalnih tijela (Predsjednika sudova, DSV-a, UHS-a). Protivnik sam samo toga da tajne službe, kao jedan od servisa izvršne vlasti provjeravaju predstavnike sudbene vlasti, potpuno ravnopravne i neovisne sastavnice trodiobe vlasti u državi. Zašto je 97 zastupnika u ... više >

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 4
  • 1
  • 1
  • 9

Analiza

Kako smo se mimohodom i pričom o saveznicima unaprijed sami porazili

24.07.2015. 13:13, Vojni mimohod: Što otkazi saveznika govore o značaju Hrvatske i njenom utjecaju u NATO?

O mimohodu povodom Dana pobjede i kasnijem povuci -potegni  vlasti već sam pisao. Stav nisam promijenio. I dalje smatram da si OS RH „paradiranja“ u ovom času ne mogu priuštiti. Dok je hrvatski profesionalni vojnik na radnom vremenu kao u pošti, jer mu država ne može platiti 3 obroka dnevno, dok isti taj vojnik u jedinom osiguranom (subvencioniranom) toplom obroku (ručku) participira plaćanjem juhe, salate i kruha (!?) dnhr, dok za tumačenje Pravilnika o prehrani pripadnika OS RH valja imati multidisciplinarna „visoka“ znanja (koliko se kcal unosi u organizam prije, a koliko poslije letenja ili ronjenja) obris.org, dok će naši mladi jamci nacionalne sigurnosti (planira se), ubuduće odore unajmljivati, a ne dobivati (zasada se o takvom svojevrsnom leasingu naoružanja ne razmišlja, nadam se), i konačno, dok MORH (brižljivo čuvan podatak) godišnje iz proračuna izdvaja prosječno 70 milijuna kuna za naknade osoblju po tužbama pokrenutim zbog povrede prava iz radnog odnosa - neplaćanje dežurstava, straža, naknada za prijevoz i odvojeni život, nepredviđeno i neplanski utrošiti procijenjenih 10 - 17 milijuna na trivijalnost koja će služiti za zadovoljavanje napuhanih političkih ega, predstavlja dodatan i sramotan udarac na najkritičniji resurs obrane (novac) i umanjuje ionako slabu obrambenu sposobnost zemlje. Jednostavnije rečeno - „financijska konstrukcija“ mimohoda zatvorit će se uzimanjem nečemu ili nekomu. Bojim se, standardu i uvjetima života vojnika, „prašinara“.

Pišući tada, znao sam da tu nije kraj. Predsjednica RH, Kolinda Grabar - Kitarović, priopćujući naciji svoju ideju o mimohodu, u svom lepršavom, prpošnom stilu, procvrkutala je nešto i o učešću „naših prijatelja i saveznika iz NATO-a“. Već je tada bilo jasno svima koji ne žive u oblacima, ne podliježu mitomaniji i realno sagledavaju međunarodnu, regionalnu politiku i mjesto Hrvatske u njoj, da podizanje proslave „Oluje“ na internacionalnu razinu u sebi nosi klicu još jednog neugodnog i bolnog poraza hrvatske države i diplomacije u srazu s moćnim protivnikom - srpskom diplomatskom službom. Predobra je ona da takvu priliku ne bi iskoristila za efektnu pobjedu.

Zašto je poraz bio neizbježan i zašto je hrvatska diplomacija nepotrebno dobila nemoguću misiju - dovođenje „prijatelja i saveznika“ na mimohod? Pa, sve je već godinama jasno, zar ne?

Velikoj većini hrvatskog naroda operacija je točka na „i“ ostvarenja potpunog nacionalnog suvereniteta. Kraj opasnosti da Hrvatska nastavi životariti krnja, s karcinomom srpske države u državi na tkivu (Z-4), bez budućnosti (kao BiH). U vojnom smislu, bio je to zadnji, jedini preostali,  legitimni način slamanja oružane pobune na svom ozemlju, obilno podupirane (logistički i politički) državnim aparatom susjedne države. Pravo koje svaka zemlja u svijetu ima, i ne odriče ga se ni pod koju cijenu. Tako se i slavi. Ponosno, uz svijest da je omogućila opstanak Hrvatske.

Srbiji, koja je zapalila požar, aktivirala svoju petu kolonu „Srba u rasejanju“  i uzrokovala neviđeno klanje i patnje u regiji, „Oluja“ predstavlja „najveće etničko čišćenje od II. svjetskog rata“, iako teza u svjetlu nekih izjava s njihove strane (general „SVK“ Sekulić, gradonačelnik Knina Kovačević, Vreme film) pada u vodu. No, „stav“ Srbije odavno je poznat. Staro je to oružje, uz Jasenovac, specijalnog rata - dokazivanja „genocidnosti“  hrvatskog naroda. Na to se već trebalo naviknuti, oštro diplomatskim putem odgovarati na provokacije i pretjerano se ne zamarati buncanjem i spuštati na nivo konvertiranih Miloševićevih podrepaša, julovaca i vojvoda na vlasti u Srbiji.

Stav međunarodne zajednice o operaciji bitniji je za tumačenje uzroka nove pljuske našoj zemlji. Treba u početku shvatiti jedno. Nikada globalna bulumenta, okupljena oko rata u Hrvatskoj nije mogla, i neće moći shvatiti što „Oluja“ nama znači, prognanima koji su se mogli vratiti kući, obiteljima i prijateljima poginulih, onima koji su tih dana plakali od sreće na gradskim trgovima diljem Hrvatske. Međunarodnoj zajednici „Oluja“ je bila tek puko „okončanje krize“, uklanjanje kamenčića u cipeli. Kontroverzna operacija, nužno zlo, nešto za što bez pritiska SAD-a, pod prijetnjom novog genocida u Bihaću mlaka i neodlučna Europa nikad ne bi dala zeleno svjetlo, operacija koju su neki u startu okarakterizirali kao etničko čišćenje, o kojoj su izvješća podnosili u bunkerima skriveni časnici UNPROFOR-a, precizno brojeći  broj ispaljenih granata i kasnije mjereći odstupanja pogodaka topništva HV-a. I kasnije te podatke, kao i individualne zločine počinjene u „Oluji“ koristili u progonu generala i pokušaju dokazivanja „zločinačkog pothvata“ vrha hrvatske države i vojske.

Ne vjerujem da se percepcija o „Oluji“ kao kontroverznom, nužnom zlu bitno promijenila u misaonom sklopu međunarodne zajednice od onda. Svima koji su sudjelovali u operaciji laknulo je kad su presudom oslobođeni naši generali. Značilo je to da konačno „Oluja“ postaje ono što je oduvijek bila. Unutarnja stvar uspostave reda i mira na teritoriju suverene, neovisne države vlastitim snagama. Nije tu bilo ni „prijatelja ni saveznika“, dapače. Presuda je isto tako, napokon okončala ponižavajuću činjenicu - da „Oluju“ prosuđuju međunarodni birokrati. Bezlični, nekompetentni i indiferentni!

Ukoliko predsjednica RH nije prespavala protekla dva desetljeća, tražiti „prijatelje i saveznike“ u takvom društvu, usto i očekivati da svojim postrojbama uveličaju mimohod Dana naše pobjede, predstavlja vanjskopolitički harakiri i svjesno (ili nesvjesno) izlaganje države novom poniženju, a Srbiji se nudi visoko podignuta lopta za smeč i efektno poentiranje.

Pa, narodski, što onda bi predsjednici da istrči s takvom idejom? Što bi predsjedniku Vlade RH da objeručke prihvati ideju i realizaciju i izloži koalicijsku partnericu i ministricu VP neosnovanim napadima? Što se događa u glavama europarlamentarca Plenkovića i međunarodnog tajnika stranke Kovača, kojem je vodstvo HDZ-a delegiralo zadaću sasipanja drvlja i kamenja na MVPEI i njegovu čelnicu?

Svi uključeni u skandal (osim Pusić), redom su „cure i momci“ sa Zrinjevca. Višegodišnji diplomati s blistavim karijerama. Očekivalo bi se da navedeni četverac iskusnih diplomata zna što predstavlja priprema i organizacija multilateralnih skupova. Koliko tihe diplomacije, „ispipavanja pulsa“, savjetovanja s analitičarima iz „kuće“ (desk) i veleposlanicima, truda i vremena treba za provedbu osjetljivih međunarodnih skupova, pogotovo ovakvih s jakom militarističkom notom kao što je vojni mimohod?

Ako je predsjednica RH, kao bivša ministrica EI, pa VP, veleposlanica u SAD, i konačno NATO dužnosnica  već propustila sagledati širu sliku položaja Hrvatske u međunarodnoj zajednici, popustljiv i blagonaklon stav SAD-a i EU, svojevrsno „osvajanje srca i uma“ Srbije (očito, oduzimanje Kosova smatra se dovoljnom kaznom za sve „svinjarije“ devedesetih - dalje će se u rukavicama), ali i neospornu kvalitetu njihove diplomacije (daleko bolju od hrvatske), uz konstantnu politiku ravnoteže sila i iritantno inzistiranje na pomirbi i „bratskoj“ suradnji u regiji koja se vodi od kraja sukoba, kako je moguće da Milanović tako naivno uleti bos u koprive? Je li se bojao reakcije javnosti i prihvatio ideju mimohoda, pa pripetavanje s predsjednicom, kako bi izbjegao linč i pljuvanje desnice kao uobičajeni folklor zbog „blaćenja Domovinskog rata“, i to usred predizbornog projekta „peglanja“ vlastitog imidža i poteza kojima nastoji osvojiti simpatije barem dijela tog biračkog tijela? Vlada koja je proglašena nenarodnom i jugofilskom na svaku naznaku rasprave o nacionalnim „svetinjama“, ukoči se poput zeca pred zmijom. Pa u kombinaciji s poslovičnim manjkom sposobnosti, hrabrosti i odlučnosti izgubi i ono malo moći suvislog razmišljanja i reagiranja. Zašto Milanović nije imao „tri čiste“, pa u startu otpilio Kolindu jasno i glasno kao u prijašnjim natezanjima? Pa joj objasnio da nema ni proračunom predviđenih novaca za organiziranje mimohoda, a ni vremena za kvalitetnu diplomatsku pripremu okupljanja „prijatelja i saveznika“. Otprilike onako kako je iziritirani ministar Kotromanović otpilio gđu. Rimac i njenu želju da joj vojska za proslavu izgradi parkiralište u Kninu - da i on, kao i ona ovise o proračunu i raspoloživim sredstvima.

Odbacimo li grubu tezu da predsjednica još nije svladala „ispeci pa reci“, da smo u njoj dobili svojevrsnu Sarah Palin (nekompetentnost+hiperaktivnost) hrvatske politike, i da je s idejom mimohoda opet istrčala, nameće se puno mračniji scenarij. Da je Milanović upao u dobro pripremljenu klopku nekoga tko je, za razliku od njega, znao dobro složiti pločice političkog puzzlea kojeg sam iznio, točno predvidjeti razvoj događaja i sramotan i ponižavajući kraj priče o „prijateljima i saveznicima“ na mimohodu.

Kakav god scenarij prihvatili, (tragi)commedia e finita. Ugled, dignitet, nacionalni interes - koga za to briga u hrvatskoj politici? No, možda smo ipak naučili da s terminima „prijatelji i saveznici“ ubuduće valja baratati opreznije.

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (7)


Respektira (6): VeNLO, sthagon, Laci, draxy, Dirk15, visitor


Slaže se (1): Laci


Komentari (5)


dobro sam rekao da će biti originalno i prepoznatljivog stila :)..sviđa mi se opaska o zrinjevcu, kao aluzija na "dečke iz hennessya"..razmišljam usput kako bi dobro bilo otvoriti temu o tome možemo li mi sebi priuštiti pravu profesionalnu vojsku visitor 0 0 0


nemamo baza za smještaj vojnika pa ovo hibridno rješenje o profesionalcima od 7-15 i njihovim životom odvojenim od obitelji, ali u vojnim objektima gdje plaćaju hranu i određene usluge intrigira da se vidi mora li tako ili može bolje i drugačije visitor 0 1 0


Hvala Vis. Razmišljaj do mimohoda, da vidimo kako će proći, a onda prigodno... :) damir_pacek 0 0 0


Da Zokijevom egu ne smetaju zvižduci u Kninu vjerovatno ne bi niti prihvatio ideju o organiziranju mimohoda. draxy 0 0 0


Bravo damir_pacek, slažem se 100 % ! Koji prijatelji, koji saveznici ? Mi oko sebe imamo samo vukove i vukove maskirane u kanjeta, a ne prijatelje. A najžalosnije je da ni naša politička elita nije prijatelj RH-u. U ustima RH, u džepu im EUR-i. Laci 0 0 0

Analiza

Kako smo se mimohodom i pričom o saveznicima unaprijed sami porazili

24.07.2015. 13:13, Vojni mimohod: Što otkazi saveznika govore o značaju Hrvatske i njenom utjecaju u NATO?

O mimohodu povodom Dana pobjede i kasnijem povuci -potegni vlasti već sam pisao. Stav nisam promijenio. I dalje smatram da si OS RH „paradiranja“ u ovom času ne mogu priuštiti. Dok je hrvatski profesionalni vojnik na radnom vremenu kao u pošti, jer mu država ne može platiti 3 obroka dnevno, dok isti taj vojnik u jedinom osiguranom (subvencioniranom) toplom obroku (ručku) participira plaćanjem juhe, salate i kruha (!?) dnhr, dok za tumačenje Pravilnika o prehrani pripadnika OS RH valja imati multidisciplinarna „visoka“ znanja (koliko se kcal unosi u organizam prije, a koliko poslije letenja ili ronjenja) obris.org, dok će naši ... više >

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 6
  • 1
  • 0
  • 5

Analiza

Nakon drame na Markovom trgu: Pitanja odgovornima za farsu od braniteljskog prosvjeda

03.06.2015. 11:52, Nakon razgovora u Banskim dvorima: Nazire li se kraj braniteljskog prosvjeda?

Četvrtak na Markovom trgu. Prvi fizički sukob interventne policije s prosvjednicima iz Savske 66. Napetost, uznemireni građani prikovani uz TV ekrane. Nitko ne zna što će donijeti jutro... Donijelo je eskalaciju sukoba, pa smirenje, uz neizostavne mentalne eskapade političkih elita svih razina, profila i boja, s papagajski ponavljanom rječju 'dijalog'. Koji se dogodio u ponedjeljak, izgleda da se konačno i napokon shvatilo da je 'vrag odnio šalu'. No, nažalost, i nakon sastanka predstavnika Vlade i prosvjednika ostala su pitanja. Mnogo ih se nakupilo u 200 dana trakavice iz Savske. Valja ih postaviti jer se šator, izgleda, neće tako brzo ukloniti iz javnog života Hrvatske. Kako reče Glogoški, ostaje i nadalje...

Organizatorima braniteljskog 'pohoda' na Markov trg:

Jesu li tražili i dobili dozvolu prosvjednika Imunološkog zavoda i RIZ-a za takvu vrst 'potpore' u borbi za rješavanje njihovih egzistencijalnih pitanja pred Banskim dvorima? Jesu li ih kasnije pitali za mišljenje o učincima braniteljske pomoći? Čini se, ako ne griješim, da se tim jadnim ljudima učinilo medvjeđu uslugu. Sjeća li se danas još uopće netko da je nekakvo očajno i gladno radništvo prosvjedovalo na Gornjem gradu? Zašto? I protiv čega? Prate li prosvjednici iz Savske tisak, portale, komentare, osluškuju li puls javnosti? Jesu li svjesni da se veteransku populaciju (namjerno ne pišem 'braniteljska', od njega mi već postaje neugodno), sve više naziva SUBNOROM, parazitima na državnim jaslama i još gorim pogrdnim nazivima? I da svojim 'akcijama' ionako brojnim ekscesima narušen ugled veterana Domovinskog rata nezaustavljivo i nepopravljivo srozavaju do točke kad će ovaj, krizama i politikama napaćeni narod, kad jednom počnu 'bolni rezovi',  pljuvati na cesti sve one za koje doznaju da lagodno žive na njihov teret, s mirovinama u rasponu od šest do dvadeseti šest tisuća kuna? Tko im daje pravo da se - bez ulaženja u njihovu vrijednost - sprdaju sa zakonima i institucijama zemlje za koju su prolijevali krv?  Tko im je dao legitimitet da nastupaju u ime tisuća umirovljenih veterana, među njima i moje malenkosti, ogromne većine nas koji smo redom ostavili zdravlje na frontu, ali sa sačuvanim ponosom na to doba? Jesmo li uistinu zaslužili da nam vrijeđaju taj ponos, da nas ovo društvo, sklono generaliziranju, sve trpa u isti koš s ljudima koji skaču s krovova, marširaju naokolo i plinskim bocama blokiraju ulice u centru glavnog grada moje domovine? Za razliku od njih, ta tiha većina svjesna je da je država izdvojila koliko je mogla (i više negoli je mogla), i da bi povećana materijalna prava uskoj braniteljskoj skupini  nužno za posljedicu imala još veću bijedu naših sugrađana. Po toj cijeni, zahvaljujem braniteljima na borbi za bolji materijalni status. Uspiju li, više ne bih mogao mirno spavati!

Crkvi u Hrvata:

Kaptol je priopćio da se u četvrtak navečer vrata Markove crkve nisu smjela otvarati kako bi se prosvjednici sklonili od pendrečenja, a sljedeće jutro objavio da je uzrujana i nezadovoljna pastva zbog borbi i blokada bila onemogućena nazočiti misnim slavljima, te tako prakticirati Ustavom zajamčenu slobodu vjeroispovjesti. Kad će se Crkva u Hrvata konačno posvetiti isključivo duhovnom pastirstvu, i prestati pačati u politiku sekularne države? S očitim i neugodnim iskazivanjem naklonosti  samo jednoj političkoj opciji? Kad će upozoriti dio svojih nestašnih pastira da njihova uloga nije da s propovjedaonica anatemiziraju neistomišljenike, utječu na izbore, prijete, proklinju, uporno  godinama slave mise zadušnice za Poglavnika, onog zaslužnog Hrvata koji je bez ispaljenog metka predao najljepši dio Zemlje Hrvatske Talijanima, navukao nam na pleća neizbrisiv epitet genocidnih zločinaca, i na koncu utekao prepustivši 'svoju vojsku' zločinačkoj 'crvenoj' pravdi? Zna li kler da poznam sve više istinskih vjernika koji su prestali pohoditi crkve zbog takvog pranja mozga s propovjedaonica? I kad će se konačno sabrati i spoznati da prije dijeljenja lekcija i političkih opservacija valja prvo u sebi pronaći Isusa Krista i njegov nauk o miru i praštanju? I temeljem toga živjeti i propovijedati!

Premijeru Zoranu Milanoviću:

Vrlo kratko. Kad će doći kraj nesnalaženju, nesposobnosti, ignoriranju problema, odustajanju, neprovođenju zakona, špilšulu s državom? Možemo li se nadati da ćemo to dočekati bez barikada, plinskih boca, suzavca, vodenih topova i prolijevanja krvi?

Tomislavu Karamarku i HDZ-u:

Još kraće. Kad će naložiti uklanjanje šatora i razlaz branitelja kućama?

Ministru Ranku Ostojiću:

Otkud nagla ministrova briga za provođenje (i silom) zakona i pozitivnih propisa RH? Nije li činjenica da već pet mjeseci mrtav hladan pasivno promatra neprijavljeni, dakle protuzakoniti prosvjed, uzurpaciju javne gradske površine, uvijek moguć sukob na ulicama, marš i urlanje rulje pod prozorom stana obitelji Milanović na svetu nedjelju, uz vrlo susretljivog zapovjednika postrojbe interventne policije, koji uvjerava nadređene kako se radi o 'mirnom' prosvjedu, te konačno, vrlo realnu prijetnju plinskih boca na kolniku Savske ulice. Sve praćeno rijetkim, ali skandalozno besmislenim Ostojićevim izjavama o pomanjkanju razloga za policijsku intervenciju i nemogućnosti organa gonjenja 'da uđu u trag organizatorima prosvjeda' (?!). Ne možemo li izvući zaključak da je 200 dana protuzakonite i sigurnosno vrlo rizične aktivnosti na ulicama Zagreba po Ostojiću nešto sasvim normalno, uobičajeno, pače dokaz široke demokratičnosti vlasti? No čim se nezadovoljnici usude dirnuti u nepovredivost gornjegradskog Tienanmena, prekorače radno vrijeme prosvjeda (poput Kauflanda - radnim danom, vikendom i praznicima do 22,00), u Ostojiću odmah proradi gorljivi borac za red, mir, poštivanje zakona, ali i skriveni 'žandarmsko-milicijski' mentalitet, pa zapovijedi juriš, pendrečenje i 'rasturanje' prosvjeda.

Valja se ovdje, istine radi, ipak prisjetiti činjenice da je ova nenarodna i crvena vlast, pripuštanjem prosvjednika, makar i u limitiranom broju i s gore navedenim apsurdnim radnim vremenom ipak (po onoj Maovoj da je i nogom u g.... korak naprijed) učinila kvalitativni pomak u demokratizaciji političkog života,  jer su prethodni obnašatelji izvršne vlasti uredbom potpuno zabranili bilo kakva okupljanja puka na Gornjem gradu. Duga je u nas tradicija besmislenih zakona, propisa i uredbi  koji sami po sebi izazivaju nered i kaos. Tko je dakle odlučio da je crkva sv. Marka javna površina, pa zapovijedio juriš policije u nju? Zna li Ranko Ostojić da su takvi upadi naoružanih na crkve posljednji put na tlu Europe zabilježeni 1936. u španjolskom građanskom ratu, kad su prerevni anarhisti palili crkve, ubijali svećenike i silovali opatice? Znade li drug Ostojić da se i Staljin klonio takvih obračuna s religijom - 'opijumom za narod'? Zna li da je i u mračna vremena jednoumlja kod nas crkva bila nepovrediva? Da se i 1971. i svih godina nakon nje u crkve nije upadalo silom, čak ni kad su tadašnji nadbiskup Kuharić i Isusovci u Palmotićevoj javno prozivali i osuđivali vlasti? Znade li ministar da je represijom, boreći se za poštivanje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira prekršio Ugovor između Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima - čl.7. st. 2 koji kaže: 'Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora'. Je li mu uopće jasno da to u ovom konkretnom slučaju znači 'eksteritorijalnost' , poput stranih veleposlanstava, zrakoplova i brodova? Zna li on da Ustav RH daje jaču pravnu snagu međunarodnim ugovorima od zakona RH? Konačno, razmišlja li o ostavci s obzirom na očito prekoračenje ovlasti, nezakonito postupanje i uopće bijedno, nedosljedno, pasivno ponašanje u cijeloj aferi 'Savska'? Ako ne razmišlja on (uvjeren sam, ne ), razmišlja li premijer Milanović o njegovoj smjeni?  

Predjednici Republike Hrvatske:

Udaljenost (zračna linija) od Zagreba do Kabula iznosi točno 4.604,18 km. Udaljenost od Pantovčaka do Markova trga iznosi pak 1,71 km. Ako je sveprisutna, svugdjenazočujuća predsjednica mogla u roku od 24 sata osvanuti čak i u dalekom Afganistanu i tamo glumiti GI Jane pred zbunjenom skupinom naših branitelja tuđe demokracije u cilju osnaživanja vlastite uloge glavnokomandujuće oružane sile RH, zašto je, prema vlastitom priopćenju sjedila u Predsjedničkim dvorima i grizući nokte pokušala 'kontaktirati' premijera? Zašto nije sličnom afganistanskom brzinom zaprašila do Gornjeg grada i autoritetom predsjednice republike trenutno zaustavila sukob? Netko će reći, nije uloga državnog poglavara da smiruje ulične gužve. Slažem se! Ali nije njegova uloga ni da svako malo hodočasti po šatoru, pa ipak...

Gdje je tu noć bio Ante Deur? Prvi put sam ga vidio upicanjenog oko podneva sljedećeg dana. Tražilo se od njega komentar. Umjesto prosvjedničke maskirne jakne odijelo, kravata i 'poziv na dijalog' tronutim glasom. Isti taj koji je prije savjetničke fotelje odbijao svaki dijalog i lijepio tjeralice za izdajnicima po stupovima javne rasvjete oko šatora! 

Predsjednica je priopćenjem u više navrata ponovila (ovaj put precizno protumačenu, dobro zapamćenu i naučenu) ovlast iz članka 94. stavka 2. Ustava RH, po kojem se dužna brinuti za redovito i usklađeno djelovanje, te stabilnost džavne vlasti. Zašto je onda u slučaju ove, uistinu ozbiljne krize, učinila tako malo? I zašto uopće svakim potezom i postupkom nastoji destabilizirati državnu vlast?

Ministru branitelja Predragu Matiću Fredu:

Za kraj i pitanje osobi koju sve više cijenim, poštujem i percipiram kao jedinu pozitivnu u cijeloj hrpi likova koja se nakupila oko prosvjeda. Je li mu žao što je prihvatio saditi tikve s vragom? Što su ga premijer i njegov kabinet ostavili da se više-manje sam petlja s prosvjedom? Što su kolege iz Vlade dopustile da mu ulica prijeti smrću, vrijeđa ga, optužuje za kukavičluk i dezerterstvo u Vukovaru, čak bez elementarnog ljudskog zgražanja nad prostačkom retorikom, što toleriraju da dokazani ratni heroji tipa Karamarka i Jandrokovića propituju njegov ratni put? Ne čeka li s nestrpljenjem dan smjene vlasti, i (uvjeren sam) trenutnog raspremanja 'taborske prostorije' na lokaciji Savske 66? I predavanje vrućeg krumpira zadovoljavanja nezajažljivih 'braniteljskih' apetita nekom 'dokazanom' stručnjaku HDZ-a?

Josipu Klemmu:

S obzirom da je na jučerašnjem sastanku izrazio ogorčenje Matićevim odbijanjem dolaska na zajedničku 'molitvu za generale', zanima me zašto takvo zajedničko misno slavlje nije organizirano u vrijeme kad se vlast silno trudila identificirati, locirati, uhititi i transferirati generala koji se bijegom pokušao zaštititi od haške 'pravde' i vlastite države koja ga je izdala i ostavila na cjedilu. Kako je umirovljeni, vječito prisutni visoki državni dužnosnik koji sad sjedi na Pantovčaku kao specijalni savjetnik za Ustav u međuvremenu obolio od amnezije, pa tvrdi da nije izrekao famoznu (odvratnu i bezbožnu)rečenicu, za njega, Klemma i ostale zaboravne - link: https://www.youtube.com/watch?v=wQ_t-Z_2J2A

*Autor je poručnik u miru 2.GBR OS RH, dragovoljac, HRVI s 1757 dana u borbenom sektoru (prema registru branitelja). Bez uživanja ikakvih povlastica osim mirovine (s dovoljnim stažem prije rata). Autor smatra da mu je domovina dovoljno zahvalila odlikujući ga Redom Hrvatskog Pletera i Spomenicom Domovinske Zahvalnosti za osobit doprinos razvoju RH, koje čuva u drvenoj škrinjici s ostalim ratnim i vojnim memorabilijama. Nikada nije bio član nikakve partije ni stranke. Ponosi se svojim umjereno desnim, konzervativnim svjetonazorom, prezire marksizam, lenjinizam i svaki izam kao ideologiju. No isto tako ponosi se činjenicom što nikad nije i neće biti blizak politici najdomoljubnije državotvorne stranke u Hrvata, jer od prvog dana naslućuje  da tamo gdje kolo vodi „mišung“  umirovljenih generala JNA, oficira UDBE, političkih konvertita i radikalne emigracije, ne može biti demokracije! (Zahvaljujem na ideji uvaženoj kolegici u peru Niki papalini)

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (17)


Respektira (13): Zagorec, Laci, Panter, draxy, Analyst, 5none5, Alumnus, NikiPapalina, sthagon, RepopeR, visitor, siouxica, VeNLO


Slaže se (3): TomoZD, mihael, NikiPapalina


Ne slaže se (1): Panter


Komentari (41)


novinskim člancima. damir_pacek 0 0 0


@D..slažem se, zato bih i volio da ih ovdje ne širimo i da barometar tako poštedimo gnjusnih komentara visitor 0 1 0


@Vis, nažalost, slaganje s tvojim komentarom mogu stsnuti samo jednom :)) damir_pacek 0 0 0


@damire...hvala na komentarima, i ako nemaš ništa protiv od siouxice uzmi moj e-mail, imam neke materijale o kojima bih volio dobiti tvoje mišljenje. Naime preveo sam knjigu mađarskog branitelja Vukovara, koji je otišao među poslednjima. Laci 0 0 0


Nudio sam hrvatski prijevod idavačima, ali svi rade te "opreznosti" koju pominješ ne želi to izdati. A pna je imena i događaja, možda je to ono "nezgodno". srdačan pozdrav - laci Laci 0 0 0

Analiza

U komentaru jednog članka, neki je čitatelj nedavno napisao jednu jedinu rečenicu: „Viza za Novi Zeland odobrena je, ja odoh, a vi se svi skupa j.....e!“ Tako očajan i defetistički komentar očekivao bi se od nezaposlene ili otpuštene žrtve maratonske recesije, nakon čitanja teksta o turobnom stanju i perspektivi hrvatskog gospodarstva. Začudo, članak s tim nije imao veze. Pratio je novi politički cirkus, dosad najmučniji, koji pokazuje da kreatori rata koji bjesni između Pantovčaka i Banskih dvora još uvijek nisu dosegli dno. Sretna li čovjeka! Odlazi potražiti budućnost u zemlji u kojoj je zadnji rat kojeg pamte vođen u boju protiv Lorda Saurona, na setu Gospodara prstenova, pa više nikad neće morati svjedočiti bezočnom i ponižavajućem natezanju naših političkih stožera, njihovih vođa i zapovjednika oko obilježavanja dvadesete godišnjice pobjedonosne i slavne vojno-redarstvene operacije „Oluja“.

Dosjetilo se da bi jubilarnu proslavu najblistavije pobjede hrvatskog naroda u suvremenoj povijesti valjalo obilježiti mimohodom Oružanih snaga RH. Časno i dostojanstveno, kako obljetnica i zahtijeva. Za ne povjerovati je, ali i tu je odmah došlo do kratkog spoja i razmimoilaženja među najvišim predstavnicima vlasti. „Trio fantastikus“ hrvatske politike - Zoki, Tomo i Kolinda, stupio je na scenu. Igru je započela predsjednica, iako je kronologiju teško precizno navesti, jer je sve teže povezati konce brojnih osebujnih izjava i najava, želja, inicijativa, poziva, saziva, postupaka, putovanja, originalnih interpretiranja i preispitivanja Ustava i zakona hiperaktivne predsjednice, kojima nas nemilice zasipa od inauguracije. Zaista je već zamorno pratiti kako doslovno svaka aktivnost s Pantovčaka izaziva „mini ustavnu krizu“. Kao da je pravno normirana država stvorena jučer, pa ćemo se Ustavom i zakonima nabacivati i tumačiti ih kako nam se prohtije ili svidi. Ukratko dakle, predsjednica je predložila mimohod, vođa HDZ-a bio je protiv, pa je premijer bio za, zatim se i predsjednica odlučno svrstala u tabor protivnika, onda je proradio poslovični premijerov ego i inat, na što je pak, predsjednica, s podjednakim egom i slično inatljiva, odjenula pustinjsku digitalnu odoru, „zaprašila“ u Afganistan i stišćući zlatnu značku, pokazivala i dokazivala instruktorskom timu HV-a u Mazar e Šarifu da je ona Vrhovnica. Cirkus? Svakako, ali i vašar taštine i teatar apsurda!

Ne bih previše razglabao o ustavno-zakonskoj zavrzlami izazvanoj, po ne znam koji put, neradom institucija; pomanjkanju podzakonskog akta - Općih pravila postupanja u OS RH, s Pravilnikom o  obredima, koji normira sve vojne svečanosti, pa i mimohod. Čije donošenje je, da ironija bude veća, u nadležnosti predsjednika RH, na prijedlog načelnika GS OS RH i uz suglasnost ministra obrane (čl.9 ZOS OS RH). Kako navedenog akta nema, a država nije u ratu, primjenjuje se Zakon o obrani kao specijalni zakon (lex specialis), a ne Ustav RH! Ako se netko, ne poznavajući to pravno načelo, drži Ustava kao pijan plota, pa umišlja da je, sjedajući za radni stol predsjednika Tuđmana stekao i njegove ratne ovlasti, to je isključivo njegov problem. Neka ga savjetnički tim poduči! Vrijedi zabilježiti, samo kao ilustraciju toga što znači kad nekompetentna ulica počne tumačiti Ustav i zakone, „Priopćenje o izrazu zabrinutosti ZUV HGP“, u kojem se bunca o pokušaju vladinog „puča“ i „izvođenju vojske na ulice“ (!?). Žalim što to moram reći, radi se o mojim kolegama i suborcima, ali ako je i od njih - previše je! Vjerojatno je to i razlog zašto mi ne pada na pamet članstvo u bilo kakvim veteranskim udrugama. Ni prije, ni sad, a pogotovo ne ubuduće!

Ne treba se pretjerano zabrinjavati ni oko bojazni o utjecaju političkog rata na stanje u vojsci. Negativno će utjecati na moral, to sigurno, kao uostalom i na svakog građanina ove zemlje, kad se sjeti što nam to vodi zemlju. U ostalom bitnom neće, vojska je profesionalna, politika je, srećom, u njoj zabranjena, a naši dečki pametniji su i moralniji nego što neki misle. Kudikamo više od političara koji im upravljaju. Postupit će po zapovijedi iz GS-a. S Lovrićevim potpisom. Hoće li njemu to zapovijediti Kolinda, Ante, ili netko treći, to se njih ne tiče!

Treba se ipak zapitati, ima li groteska  i manjak svakog srama i osjećaja za mjeru u hrvatskoj politici, koja „Oluju“ uvlači u prljave političke igrice, kraja? I zašto si uvijek zabijamo autogolove? Kod rasprava o Domovinskom ratu poslovično, poput vampira uskrsavaju „narodne fronte“ vječno budnih starih i mladih antifašista, mirotvornih udruga, centara, „sabova“, Fumića i „documenti“, koji nikad ne propuštaju otrovno ugristi mladu hrvatsku državu, pa su i sad dali doprinos aktualnoj raspravi relativizirajući operaciju, pozivajući  „nadležne“ da odustanu od mimohoda, pa vjerojatno ubuduće i od proslave kao „veličanja rata bez dostojnog spomena na žrtve“. Fali samo termin genocid, pa da se uobičajena retorika i argumenti  sasvim približe onoj velikosrpskoj s istoka. A gužvu su naravno, susjedi jedva dočekali, uz nasladu i sprdnju. Raduju se, jer vlastitu pobjedu povlačimo po političkom kalu. Pobjedu  kojoj i vlast i javnost u Srbiji uporno lijepi etiketu genocida i pred međunarodnim institucijama traži zabranu proslave. O 15.970 poginulih i nestalih Hrvata, vojnika i civila u ratu, ni slova!

Većini građana Hrvatske podsjećanje na početak kolovoza '95. izaziva samo lijepe osjećaje. Nikada više u ovoj zemlji neće biti sveopćeg ponosa i sreće kao tada. Ali i pijeteta i poštovanja za one koji su stradali u oslobađanju domovine. Sve ovo čega smo svjedoci posljednjih dana, ipak nismo zaslužili. Ni „Oluja“, ni poginuli i ranjeni u njoj, a ni hrvatski narod!

Valja na koncu nešto reći i o planiranom mimohodu i svrsi njegova održavanja. Možda bi tu pomogla uspredba sa subotnjom velikom Paradom pobjede u Moskvi, spektakularnom, na tragu onoga što je prepoznao i Umberto Ecco, pišući o „...djevojci strašnoj i lijepoj kao vojska pod razvijenim zastavama“, prepunu emocija, simbolike, ali i poruka domaćoj i svjetskoj javnosti, zbog čega je vojni i politički analitičari širom svijeta uvijek pozorno prate. Iskreno se nadam da ga je i naš politički vrh, unatoč poslušno provedenom bojkotu EU,  pogledao na Russia Today ili barem kasnije na you tubeu. Bilo je lijepo za gledati, a moglo se nešto i naučiti.

Rusi su paradom pokazali da nemaju nikakvih dilema i dvojbi oko najveće pobjede u svojoj povijesti. Demonstrirali su domoljublje, nacionalno jedinstvo, zločince nad vlastitim narodom i njihov režim odavno su smjestili tamo gdje i spadaju - u ropotarnicu povijesti, ali, nošenjem „zastave pobjede“, crvene sa srpom i čekićem uz državnu, nisu prebrisali ratne zasluge režima iz prošlosti. Pokazali su također da nepogrešivo znaju gdje se centralne pobjedničke parade odvijaju. U glavnom gradu, Moskvi, na Crvenom trgu, uvijek i jedino! Ne u Volgogradu (Staljingradu), ne u Kursku, a pogotovo ne u Berlinu - mjestu konačne pobjede Crvene armije.

Konačno, svijetu su pokazali ogromnu, rastuću moć vojske, tehnološki „breaktrough“ s tenkovima, zrakoplovima i transporterima nove generacije. Koji, to je valjda jasno, bez snažnog gospodarstva ne bi bio moguć.

Sad valja stati, pa razmisliti. I prošli mimohodi OS RH, prvi uoči „Oluje“, i „Pobjednički bedem '97“, poslali su u svoje vrijeme ciljane poruke. Prvi je poručio pobunjenim Srbima, ali i impotentnoj međunarodnoj zajednici: stvorili smo moćnu, organiziranu vojsku, sposobni smo sami osloboditi zemlju i uskoro krećemo! Drugi je, pak slavio pobjedu, ali i poručio hrvatskom narodu: nikad više nemoći pred tuđom čizmom na našem tlu. Jaka i uvježbana HV garancija je toga!  

Kakve bi poruke uputio ovaj treći, ma gdje se održao?

Političke - da imamo prijepore i  oko samog mjesta održavanja, izgledne zvižduke predstavnicima Vlade, vjerojatan bojkot, možda i „protumimohod“ u Kninu ili iz Savske 66? Gomilu dokaza da nikad nismo bili više razjedinjeni. I da nam je kao takvima budućnost sumorna i neizvjesna. O posljedicama stvarne institucionalne krize u slučaju da Grabar-Kitarović  uistinu zabrani mimohod generalu Lovriću, bojim se i pomisliti!

Vojne - unatoč afirmativne izjave Vrhovnice kako ćemo mimohodom pokazati uvježbanost i opremljenost OS, zasad je ne možemo pokazati, ma koliko to željeli, barem ne onima koji se bar donekle razumiju u ono što bi vidjeli. Bilo bi to doslovno pokretno potemkinovo selo, dojmljivo samo djeci i onima koji ne razlikuju tenk od traktora. Ostalima - NATO zelenom svježe prebojana prastara tehnika iz ratnog doba, odavno zrela za otpis, nadzvučna zračna „flota“ kojoj prijeti rušenje, „Krila oluje“ s „B“ postavom, jer je „A“ pobjegla trbuhom za kruhom, nešto novih „Patria“, nova akvizicija nabave MORH-a, Erike - otpisane njemačke pancerhaubice koje zasada ne mogu pucati i hrpa golemih MRAV vozila iz Iraka, koja su SAD donirale glupljim „strateškim saveznicima“, jer im je to bilo jeftinije od troškova transporta natrag za SAD ili uništavanja u rezalištu - izazvala bi samo tugu i svijest da se uništilo jedino što je iz Domovinskog rata izašlo jače i bolje. 

Ako naš mimohod može poslati isključivo takve poruke, koja je uopće svrha njegova održavanja? Tu se, po prvi i zasigurno zadnji put moram složiti s izjavom jednog čelnika HDZ-a. Nikakva! Neka mimohoda, ali u neke bolje dane, kad ćemo imati što pokazati.

Zaključimo, ostavimo Ustav i zakone pravnicima, mimohode vojnicima, i, po mogućnosti, neukaljanu proslavu „Oluje“ čitavom hrvatskom narodu!

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (10)


Respektira (8): Dirk15, IDujas, siouxica, VeNLO, draxy, Alumnus, 5none5, visitor


Ne slaže se (2): tetec, draxy


Komentari (30)


@vis, zaboravio si nastavak ....oko nadležnosti tad nije bilo, kao što je nema ni sada u slučaju KGK, o čemu dovoljno jasno govori članak 100 Ustava RH, pravnog akta koji je iznad bilo kojeg zakona u državi :-)) Django 0 0 0


@Dj..ustvrdio si da je Mesić umirovio mimo ovlasti..ispravio sam netočan navod..a koliko i što jasno govori čl.100. Ustava, se jasno vidi iz činjenice da ga doslovce svatko tumači kako mu se prohtije, a sve jak strručnjak do stručnjaka :)) visitor 0 0 0


vis, onaj kome treba tumačenje članka 100. Ustava (pazi Ustava ) koji ima 4 stavka od kojih svaki započinje rečenicom iz prvog stavka ima jako jako veliki problem prije svega sam sa sobom. IDujas 0 0 0


@ID, spor uopće nije oko čl.100, Ustava, nitko ne osporava funkciju vrhovne zapovjednice..spor je oko nadležnosti koje tamo ne pišu, a većina koja sad lamentira nema ni osnovnog pojma o tome kako taj veliki sustav funkcionira i kako je reguliran visitor 0 0 0


vis, Ono čega nema, nema ,ne postoji napisao sam to već. Detalje funkcioniranja sustava ne poznajem. Ali znam što je Ustav i znam što u njemu piše i znam da ni jedan zakon ne smije derogirati prava iz ustava. Kako jučer tako danas i sutra. IDujas 0 1 0

Analiza

Ceste koje nikamo ne vode

11.05.2015. 10:11, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Nakon propalog pokušaja davanja auto cesta u koncesiju, narodnog bunta otjelovljenog u gromkom „STOP monetizaciji“ i odustajanja Vlade RH od projekta, taman pomislih da možemo mirno spavati. Ustavni sud RH odbacio je referendumsko pitanje i zabranio ga. Tehnički, sve je opet na početku. Vlada ima odrješene ruke za nastavak projekta. Ministar aktualizira varijantu „B“- IPO, ponudu dionica mirovinskim fondovima i građanima. U slučaju njene propasti, plaši narod neisplatama mirovina i plaća u javnom sektoru. Varijanta će, naravno, propasti. Predizborna je godina, vremena više nema za bilo kakav ozbiljniji posao, a prema nekim istraživanjima domoljubna javnost,  koja je tako gorljivo potpisivala „ne“ monetizaciji, nije baš spremna ljubav prema „našim“ cestama konkretizirati masovnim kupovanjem dionica po cijeni od 700 - 800 kn. A zašto i bi? Ima li se višak novca za sitne burzovne lutrije, kupuju se dionice koje donose očekivanu dividendu, a ona u ovom slučaju nije baš vjerojatna; tako zasada status quo ostaje, HAC nastavlja gomilati gubitke i raditi po starom. Ceste ostaju čvrsto u rukama države, Lalovac se snalazi oko otplate dospjelih potraživanja, a na koncu i njegov kolega Hajdaš Dončić ublažava retoriku, suočen s revoltom Hreljinih penzića. Show must go on!

Ipak, naše auto ceste, poput živog organizma, svojevrsnog enfant terriblea, ne prestaju nas iznenađivati. Dva nedavna događaja to potvrđuju. Protekli vikend zaključilo se da šahtovi na njima nisu sigurni za promet, pa će ih biti potrebno premjestiti uz znatne troškove. Nešto prije tog otkrića, svečano je otvorena jedna nova dionica. Kako medijski ta dva događaja ni blizu nisu dobili publicitet kao Stanićeva inicijativa, bit će da se verbalno natezanje oko monetizacije zaboravilo, pa podsjetimo ukratko.

U to herojsko doba, između ostalih argumenata Vlada je iznosila mišljenje da je za problem oko HAC-a  vjerojatno kriva i “preizgrađenost”, malo se u graditeljskom žaru zanijelo,  pa isplaniralo i izgradilo cesta gdje treba i gdje ne treba. Vrijedno je za nastavak priče podsjetiti i na tadašnju izjavu Damira Novotnyja kako je srušen mit da je brza izgradnja auto cesta preduvjet gospodarskog procvata zemlje.

Ljubitelji znanstvene fantastike vjerojatno su čitali monumentalnu trilogiju Jamesa Blisha, “Gradovi u letu”. Na početku romana opisuje se izgradnja “mosta” odn. platforme divovskih razmjera na Jupiteru, u cilju testiranja znanstvenih postavki za novi, revolucionarni pogon koji će čovjeku  omogućiti put do zvijezda. Most počinje nigdje i ne završava nigdje, usidren je kesonima u gustoj Jupiterovoj atmosferi i gradi se uz ogroman napor, sve dok se teorije ne potvrde.

Hrvatska pokazuje da u tužnoj stvarnosti može stvoriti ono čega se u fikciji mogu dosjetiti samo veliki klasici žanra. Mostove i ceste koji ne vode nikuda! Most imamo, javnost je nažalost, već pomalo zaboravila “Vukelićev” most preko Korane. Izgrađen je, stajao je 50 milijuna kuna, leži na planiranoj trasi brze ceste Karlovac - Vukmanićki Cerovac. Problem je što brza cesta nikada nije izgrađena, a to je most odmah svrstalo u čuda nezabilježena u povijesti mostogradnje i cestogradnje. Od ceste se pak odustalo, jer je idejni začetnik cijelog projekta, bivši ministar gospodarstva i obrane Branko Vukelić (HDZ), rodom iz Vukmanićkog Cerovca, u međuvremenu preminuo, pa je nestao politički vjetar u leđa cijelom projektu. Koji je bio značajan, jer je g. Vukelić bio prototip lokalnog moćnika (karlovačkog kraja), a usto, kao čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u Sanaderovom preuzimanju vlasti u HDZ-u 2000. godine, osoba od najvećeg povjerenja bivšeg premijera. Dakle, onaj čija se sluša. No, kako se kaže - o pokojnicima sve najbolje, pa za kraj ove priče o mostu koji ne vodi nikuda, citirajmo samo dio brzojava sućuti predsjednika Sabora Josipa Leke obitelji, povodom smrti g. Vukelića:“…Pamtit ćemo ga tome što se tiho i predano borio za razvoj Hrvatske, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.” Amen!

Kako rekoh, nedavno smo pomalo iznenađeni svjedočili svečanom otvaranju 11,2 km duge dionice Buševec - Lekenik, na trasi najsuvremenije auto ceste A 11, od Zagreba  do Siska. Zapravo, do Mošćenice, jer uz to selo - predgrađe Petrinje cesta planirano (?) prestaje, poput ponornice, usred ničega. Ukratko, na dionici je izgrađeno 20 objekata, od toga 2 mosta, 1 prolaz za životinje, 1 vijadukt, 1 ekodukt (prijelaz za životinje), 1 putni prolaz, 6 putnih prijelaza, 8 propusta, čvor Lekenik s pripadajućim nadvožnjakom, cestarinski prolaz i prateći uslužni objekt (www. SISAK.INFO.) Cijena, 700 milijuna kuna, što ukupnu svotu utošenu na dosad izgrađene dionice A 11, približava svoti od 3 milijarde kuna (2,960). Vrijedan graditeljski i financijski pothvat, koji pokazuje da i u ovoj krizi imamo sredstava, građevinskih kapaciteta, znanja i stručnosti za nastavak javnih radova na izgradnji cestovne infrastrukture u RH. Projekt ima samo dvije mane. Nije završen, i nikad neće biti završen. Dakle, uz Vukelićev artefakt, sad smo dobili i cestu odnikuda prema nigdje, koja stoji poput onog jupiterskog mosta, čvrsto usađena u Posavini, bez početka i kraja. I, bez, kako sada stvari stoje, nade da spojevi prema Zagrebu i Sisku ikada budu izgrađeni (od plana gradnje prema Sisku službeno se odustalo, gradit će se brza cesta)! Tako je, eto, Hrvatska dobila novu, suvremenu  A 11, Velika Gorica - Lekenik.

Nije li ovo, za sve koji dosada nisu vjerovali, krunski dokaz da je zemlja teško bolesna, da se bolest uporno ne liječi, da se manifestira u tome da se jedno govori, a drugo radi i da bolesnici koji odlučuju o našoj sudbini i dalje rade po svojoj iščašenoj logici? Za razliku od najviših predstavnika vlasti koji su projekt osmislili i uporno ga gurali i guraju već preko četiri godine, Sanadera, Šukera (“Ovo je autocesta dobronamjernih ljudi”, citat sa svečanog otvaranja radova 2010.), Jadranke Kosor, Kalmete, ali i aktualnih Milanovića i Hajdaš Dončića koji su nedavno uveličali otvaranje apsurdne dionice, razumnom, zdravom i dobronamjernom  čovjeku logike tu nije bilo, niti je ima.

A ona je jednostavna. Svrha izgradnje takvih astronomski skupih građevina trebala je biti povezivanje najvećih hrvatskih gradova (regionalnih centara), ili njihova izgradnja do granica, kako bi se osigurao spoj na Pan-Europske i Trans-Europske koridore V (sjever-jug) i X (zapad-istok) koji prolaze kroz Hrvatsku, ili pak gustoća prometa koja bar donekle može jamčiti isplativost ceste. Projekt A 11 u startu nije zadovoljavao nijedan uvjet, bio je besmislen, promašen! Čušpajz skuhan u političkoj kuhinji s lošim kuharima.

Neka oproste građani Siska i čitavog niza pitomih sela koje leže na postojećoj dobro održavanoj državnoj cesti za Zagreb, ali koja ekonomska logika nalaže da se auto cesta probija do centra najsiromašnije županije u RH, grada koji s okolicom ima jedva pedesetak tisuća stanovnika? Grada “slučaja” zbog osebujne vladavine (bivše) županice, sada zastupnice u Saboru, o kojem dandanas na Wikipediji piše:” Zahvaljujući Rafineriji nafte, riječnoj luci, Mlinu i pekarama Sisak i Željezari, jedan je od najvećih industrijskih gradova u bivšoj Jugoslaviji.” O činjenici da grad tavori u neimaštini, da mu je industrijska baza uništena, da je rafinerija pred zatvaranjem, luka nije u funkciji, a željezara je odavno propala, ni slovca. Te da e-enciklopedija piše o davno prohujalim, zlatnim vremenima koja se nikad neće ponoviti. O sanjanim dakle, konvojima kamiona, cisterni i automobila koji iz gospodarski snažnog područja brzo na tržište metropole, pa i dalje, doprema robu, ni govora. Kao ni o onom Novotnyjevom gospodarskom procvatu. Ni sad, a vjerojatno  ni u doglednoj budućnosti.

Kad se ovako sagleda cjelovita slika „slučaja A11“, nije li javnost koja je masovnim potpisima dokazala koliko voli svoje auto ceste barem trebala očekivati da će pobjednička koalicija, u postizbornoj fazi vađenja kostura iz ormara bivše vlade HDZ-a, tu političku cestu proglasiti klasičnom promašenom investicijom, zaustaviti cijeli projekt kako bi izbjegla dodatnu štetu, provjeriti glasine o naglom interesu pojedinih političara za poljoprivredu - kupovinu polja i pašnjaka baš na budućoj trasi, zatražiti odgovornost, tada nadležnih, za njeno planiranje i gradnju? Bilo je logično, ali logike kod nas odavno više nema. Na sve se to ulupa, van svake pameti, dodatnih 700 milijuna kuna za dovršenje dionice. I nakon svega, Premijer Zoran Milanović i ministar Siniša Hajdaš Dončić, u čudnom nastupu konsenzusa i solidarnosti desnih i lijevih političkih elita u činjenju štete već upropaštenoj državi, ustaju u cik zore, žure na netom dovršeni  “crvuljak” do Buševca s 10 ENC uređaja u poklon vrećicama, razgaljeni, jer za njihova “uspješna” mandata režu se eto i vrpce uspješno okončanih javnih radova. Isprva mi nije bilo jasno zašto je svečanost upriličena tako rano. Kasnije sam shvatio. Prvo, trebalo je uraniti kako bi se pohvatalo 10 sretnih dobitnika poklona na pustoj auto cesti. I drugo, radi se o povodnom kraju, blizu je Lonjsko polje, česte su guste jutarnje magle. Računalo se valjda da zbog toga svečani događaj neće privući očekivano i zasluženo zanimanje sedme sile. Kao za vraga, toga jutra magle nije bilo!

Majka priroda pomrsila je račune Premijera Zorana Milanovića. Negdje duboko u duši ipak ga kopka ona stara - čega se pametan stidi, time se budala ponosi!

A ja već danima, ne znam zašto, pjevušim u sebi stari hit Talking Headsa Road to nowhere...  

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (10)


Respektira (9): draxy, supersuper, Django, visitor, plotto, Dirk15, Alumnus, VeNLO, siouxica


Ne slaže se (1): Benic


Komentari (36)


ugasili svoju neutaživu žeđ.Da podržavam kapitalizam sa ljudskim licem,a ovo je monstrum sa licem sotone .Taj vaš model brze tranzicije nakon pada berlinskog zida,najveća je prijevara naroda sa druge strane.Prodali su ljudima slobodu i demokraciju plotto 0 0 0


koje to nisu bile,nego su dobili novo ropstvo.Mislio su da je onaj lupež Soroš i njegovo Otvoreno društvo za okupaciju slobodnih naroda i država,filantropska organizacija.Nakon toga su prvo zgrabili banke,telekome i sve profitabilno plotto 0 0 0


Njima sve što vrijedi,a narodima tih država dužničko ropstvo iz kojeg nema povratka.Poštovani Dirk,moramo mijenjati ovaj neoliberalni fašizam kojeg su smislili isti ljudi koji su autorizirali boljševičku revoluciju i komunizam.Isti je to rukopis plotto 2 0 0


ekipa, nakupilo se već komentara, a i rasprava je otišla u desete vode..najbolje je da se preselite na chat :)..@ploto..napisao si tu već pola analize, zašto ne dodaš još malo i ne objaviš svoju prvu analizu?..one su ovdje osnovni oblik izražavanja visitor 0 1 0


AC treba u prodaju zbog velikog tereta kredita kojim su građene pa im još SDP doda teret od novog zaduženja za gradnju i oduzme im sredstva od trošarina kako bi financ.slika AC bila još gora.Mislim da je to utuživo.Namjerno uništavanje AC. VeNLO 0 2 0

Analiza

U kome od nas ne  „čuči“ mali socijalist? Kojem prosječnom, normalnom građaninu ne bi bile drage univerzalne ideje ekonomske i socijalne pravde? Blagostanje svih slojeva društva, opća zaposlenost, mali jaz između bogatih i siromašnih, jeftino stanovanje, besplatno školstvo i zdravstvo, ukratko, život dostojan čovjeka. No, osvrt na blisku prošlost i surova, realna matematika dovodi do poraznih zaključaka. Nitko, osim rijetkih iznimaka, taj  ideal nije uspio sprovesti u djelo. Bogatu državu visokog socijalnog standarda.

Takve države, naime, imaju veliku manu - skupe su! Kad su se sedamdesetih i osamdesetih na sjajnom idealu zapadne „države-majke“ pojavile prve mrlje galopirajućeg javnog duga i neodrživosti sustava, uz ekonomsku filozofiju fridmanizma, reganomikom i tačerizmom sprovedenu u djelo, ideal se rasprsnuo kao balon od sapunice. Sve je manje „besplatnog ručka“! Preostale države visokog socijalnog standarda broje se prstima jedne ruke. Sve je na prodaju, sve ima kupca, sve se može (i mora) privatizirati. Sudionici i žrtve smo sve surovije borbe za opstanak. Bogatiji, sposobniji, jači i beskrupulozniji plivaju, slabiji tonu. To je nažalost, realni svijet u kojem živimo!

Pod utjecajem takve surove logike, jasna je panika nastala kod nas oko reforme zdravstva. Strah je još veći, jer je reforma neizbježna, to nas čeka, dio je to zasada čudom izbjegnutog, po meni neumitnog „grčkog scenarija“. Pravilo je to po kojem Hrvatska, koja nije otok u oceanu, mora igrati, ili propada.

Na spomen reforme u našoj javnosti  digla se „kuka i motika“. Struka, ravnatelji domova zdravlja, sindikati, udruge pacijenata. To pokazuje da još uvijek nismo raščistili sami sa sobom, što u stvari želimo. Deklarativno smo se odlučili za kapitalizam. Želimo jačati poduzetničku klimu i tržište. Želimo razvijati konkurentnost. Ali, nitko nije spreman snositi eventualne negativne posljedice te poduzetničke klime i borbe za konkurentnost. Opet, želimo jeftinu, učinkovitu državu. Nitko ne želi plaćati visoke poreze, doprinose, trošarine. Ni građani, ni poduzetnici, ni obrtnici, ni ugostitelji, ni poljoprivrednici. Logično, previsoki nameti države izravno štete toj famoznoj poduzetničkoj klimi. S druge pak strane, svi želimo socijalnu državu u kojoj javni segment funkcionira „kao po koncu“. Želimo jaku, modernu (skupu) vojsku i policiju. Želimo suvremeno (skupo) školstvo. Želimo imati visok (skup) urbani standard u gradovima. Želimo voziti po (skupim) auto cestama, i za živu glavu ne damo ih u koncesiju. Želimo da se poticajima pokriva nekonkurentnost poljoprivrede. Stožerima branimo državne tvrtke s mjesečnim gubicima u stotinama milijuna, i tražimo sanaciju države. Želimo i očekujemo da država oprašta porezna dugovanja, preuzima dio tereta lakomisleno kreditno prezaduženih i otpisuje dugove blokiranih građana. I uz sve to, želimo najsuvremenije besplatno javno zdravstvo! Pa se treba zapitati, kako sve to platiti, da bi se zadovoljilo sve? Jednostavna računica pokazuje - nikako! Jasno je, Hrvatska nije ni Švedska ni Norveška, ekonomska nužda nalaže reformu.

U nas postoji još jedna otegotna okolnost. Osim zdravstva, svi javni segmenti u stanju su teške zapuštenosti,  kao posljedica nedostatka dugoročnih strategija i planova razvoja, ad hoc mjera, katastrofalno lošeg upravljanja i nebrige. Ogromna su sredstva potrebna da bi se ti polumrtvi sustavi doveli u kakvo-takvo funkcionalno stanje. Kome dati prednost? Aplicirali smo za Schengen. Uspijemo li, što je vjerojatno, Hrvatska postaje zadnja barijera EU, na najosjetljivijoj jugoistočnoj granici. Ovako loša, materijalno i kadrovski neekipirana policija jednostavno ne može ispunjavati vrlo stroge uvjete koji se traže. Nadalje, NATO, suočen s prijetnjom Rusije, od svih članica zahtijeva povećanje proračunskih izdvajanja za obranu. Jesmo li, uz navedeno, svjesni da nas čeka (i) trošak ispunjavanja propuštene obveze EK (do 2014.), formiranja civilne helikopterske flote za medicinsku evakuaciju, jer postojeći helikopteri HRZ nemaju certifikat za te svrhe? Jasno je i očito, obaveze proistekle iz članstva u asocijacijama u koje smo ušli, ne razmišljajući da članstvo i košta, ne možemo izbjeći. S druge pak strane, EK uporno zahtijeva smanjenje deficita, ograničavanje javne potrošnje i strogu štednju u javnom sektoru.

Kako su svi navedeni zahtjevi u koliziji, a reforma državne uprave zasada ne dolazi u obzir, jer šteti političkim interesima, postojeće javno zdravstvo, kao veliki „žderač“ proračunskog novca, određeno je za „odstrel“, privatizaciju, svojevrsno autsorciranje golemih razmjera!

Reforma zdravstva rekli smo, nužna je. Ovakvo stanje neodrživo je. Krpaju se već stotinu puta pokrpane gaće, nekako se jadno gura, bolnice su kronični gubitaši koje država redovito sanira, s dugim listama čekanja na preglede i usluge, ravnatelje se smjenjuje na tekućoj traci, jer ne znaju kako dodatno uštedjeti i racionalizirati, a da se to ne odrazi na standard pacijenata i osoblja, bilježimo egzodus potplaćenih liječnika i medicinskih sestara, uz već postojeći manjak osoblja (4000 liječnika). Trenutna participacija troškova usluga i lijekova kap je u moru koja donekle pomaže da se sustav ne uruši.

Postavlja se pitanje postoji li uopće alternativa predloženom modelu za siromašnu zemlju poput Hrvatske? Možemo zadržati postojeći javni model, i čekati neka (neizvjesna) bolja vremena kad će ga ekonomija biti u stanju podupirati, nadajući se da u međuvremenu neće kolabirati. I to u društvu koje ubrzano stari, pa već sad jedan zaposleni „uzdržava“ jednog umirovljenika ( s tendencijom još goreg omjera). Ili prihvatiti Varginu reformu. Treće varijante ne vidim. Predloženi model uistinu je s pravom prozvan amerikanizacijom zdravstva, jer ne donosi ništa revolucionarno, ništa novo. Postoji u SAD već dugo. Jasno i surovo! Pravo na zdravlje i život naplaćuju se po cjeniku. Na korisnicima usluge stoji obveza zatvaranja financijske konstrukcije! Vlastitom odlukom i planom, odabirom paketa osiguranja ili ostankom van sustava osiguranja, uz gotovinsko  plaćanje svake zdravstvene usluge, iz vlastitog brutto prihoda, jeftinijim liječenjem u inozemstvu, kako kome odgovara. Sustav je to gdje su sve opcije otvorene. Bolnice su poput tvrtki, s upravnim odborima, koji brinu o uspješnom poslovanju. Minimum javnog zdravstva naravno, postoji, nije baš da te ostave da „crkneš za plotom“, ako ne možeš platiti liječenje, ali opseg i standard takvog javnog zdravstva, e, to je druga priča. Po pričama ljudi koji su živjeli u SAD - samo u krajnjoj nuždi! Pa ipak, sudeći po činjenici kakav je rat Barrack Obama u Americi izazvao, sličnom, ali obratnom reformom (masovno uključivanje građana u sustav javnog zdravstva), čini se da takav naoko surovi, privatni sustav podržava dobar dio građana SAD. Očito su navikli na njega i svaki pokušaj miješanja države u vlastitu sudbinu smatraju zadiranjem u osobna prava i slobode. Moguće je da mi iz ove naše perspektive ne možemo vidjeti sve njegove prednosti. Otuda i strah naše javnosti.

Ne vidim ništa sporno u tehničkim pojedinostima reforme. Otvaranju privatnih općih klinika, potpunom koncesioniranju primarne zdravstvene zaštite (stomatolozi već rade po tom modelu), specijaliziranje domova zdravlja, pa čak i pretvaranje HZZO - a u tvrtku,  koja bi sredstva (poput mirovinskih fondova) ulagala u trgovačka i osiguravajuća društva, kao i kreditne i štedne ustanove (naravno, potrebno je za takve skupe „proizvode“ odmah osigurati mogućnost kreditiranja klijenata). Možda bi takav model iznjedrio i koristi. Zadržavanje kvalitetnih liječnika boljim statusom, njihovu selekciju (nažalost, kod nas i u profesiji koja spašava živote postoji „rodjački“ sustav zapošljavanja), dokidanje korupcije u zdravstvu, ali i mogućnost da se klinike u zemlji stručno, materijalno i kadrovski (uz nižu cijenu) osposobe za izvođenje najsloženijih operacija i terapija, upravo onakvih za čije plaćanje u inozemstvu očajni pacijenti danas uglavnom prikupljaju novac donacijama i humanitarnim koncertima.   

U tome leže i najveće mane predložene reforme. I temeljem njih možemo predvidjeti njen uspjeh.

Prvo, tako osjetljiv sustav koji se bavi zdravljem i životom građana, mora biti postavljen na apsolutno zdravim, poštenim osnovama. Uistinu „clean start“, nulta stopa tolerancije za svaki oblik korupcije i pogodovanja. Je li hrvatsko društvo, do srži izjedeno tom korozijom, uopće sposobno za to? Sumnjam.

Druga velika mana je „tajming“ i rok provedbe reforme.  U društvu osiromašenih građana, zasada bez izgledne perspektive za oporavak, uz  bolne reforme i „škare“ koje svi najavljuju, ovakav udar na socijalni standard izazvat će otpor golemih razmjera. Sudeći po dosadašnjim propalim pokušajima, Vlada RH nema ni snage, ni odlučnosti, a sad već ni vremena za ustrajanje na provedbi reforme.

I konačno,  opet se, po ne znam koji put, smetnulo s uma da velike promjene zahtijevaju i nužno vrijeme prilagodbe, tzv prijelazno razdoblje. Ako se doslovno mora promijeniti i preustrojiti sve, od zdravstvenog sustava, sustava osiguranja, porezne politike, zakonodavstva, čak do ustavnih odredbi o pravu na zdravlje i zdrav život (čl. 59. i 70.), te na koncu, dati vremena građanima da dobro razmisle kako će si (kojim načinom i paketom) to zdravlje osigurati, očekivanja ministra da će predloženi zakon biti izglasan prije ljetne stanke Sabora, potpuna je besmislica i utopija.

Ali, na takvu „promišljenu“ i suvislu politiku odavno smo već navikli.

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (7)


Respektira (7): plotto, Alumnus, Dirk15, siouxica, Laci, IDujas, VeNLO


Komentari (9)


I ja se nadam! Kako i s koliko umješnosti ova vlada planira i provodi reforme najbolje je da to prepuste onoj slijedećoj, nije neka garancija uspjeha, ali ova je dokazano neuspješna. Postoji teorija koja kaže da kad bi se dobiveni novac usmjerio na IDujas 0 0 0


isključivo medicinsku namjenu, dakle kad bi se iz sustava uklonili krpelji, da bi ga bilo sasvim dovoljno!? Sjeća li se netko HZZOZZR-a? E sad se planira nekoliko takvih. Zgodno je pod kraj mandata razmjestiti svoje ljude! IDujas 0 1 0


Respekt damir_pacek što si jasno rekao i objasnio da se radi o stvranoj +Amerikanizaciji' zdrvastva, dok većina. pa i ministar Varga okolišaju sa šupljim frazama da sva prava ostaju ista, ali će HZZO uštedjeti puno ?! Laci 0 0 0


hvala Laci, ipak nisam ja to izmislio. To tvrde protivnici reforme. I nisu u krivu... damir_pacek 0 0 0


Ma VeNLO , damir je vjerojatno trebao napisati "NATO da bi pojačao pretnju prema Rusiji...", pa bi tekst bio u potpunosti OK :-) :-) :-) Laci 0 0 0

Analiza

Europa sad plaća račun, predugo je zatvarala oči pred užasima u Africi

24.04.2015. 15:56, EU na testu: Kako spriječiti da Sredozemlje i dalje bude masovna grobnica?

Socijalni darvinizam kao teorija nastaje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Društvene odnose tumači Darwinovom teorijom preživljavanja najjačih jedinki iz životinjskog svijeta. U društvenim odnosima teorija je proširena tvrdnjom o sukobu „viših“ i „nižih“ rasa. Tako protumačeni čudovišni rasizam dobio je snagu „prirodnog“ zakona, protiv kojeg se, eto, ne može, pa je vladati svijetom  po svojoj volji postalo kudikamo lakše i moralno opravdanije. Jasno je, teoriju objeručke prihvaća tadašnji „gospodar svijeta“, Velika Britanija, primjenjuje je u vladanju nad svojim imperijem „u kojem sunce nikad ne zalazi“. Samo u Indiji, od gladi, kao plod takve vladavine, umire 20 milijuna ljudi, dok se procjene žrtava teorije u svjetskim razmjerima kreću oko brojke od 100 milijuna! Naravno, slabijih, inferiornih rasa. Nikoga u tadašnjem civiliziranom svijetu to nije pretjerano uzbuđivalo.

Krahom imperijalizma, nakon 2.svjetskog rata, kolonizatori, redom visokorazvijene europske zemlje, koje svoje blagostanje mogu zahvaliti gotovo dvjestogodišnjoj pljački i ropskom izrabljivanju kolonija, odlaze, no za sobom ostavljaju trajna krizna žarišta širom Afrike i Azije. „Viša“ rasa ostavlja države krojene kolonijalnim ravnalom (sporazumom o razgraničavanju interesnih sfera), bez uvažavanja prirodnih i etničkih cjelina, plemena zavađena do  genocidnosti kao plod kolonijalne politike zavadi, pa vladaj, nerazvijen sustav državne uprave, siromaštvo i bijedu. I ključno, industriju, poljoprivredu i infrastrukturu u privatnom, nepovredivom vlasništvu, naravno bivših bijelih gospodara. S intervencionističkim snagama uvijek spremnim na zaštitu vlastitih ekonomskih interesa, drznu li se bivše kolonije bogatstvo pokušati vratiti pod nacionalni suverenitet. Tako kolonijalnog guvernera ili potkralja u moderno doba, sve do danas, zamjenjuju isto tako predatorski i vampirski,  upravni odbori moćnih multinacionalnih korporacija.

Treba li se onda čuditi što se to događa u Africi? Najljepši kontinent na planetu, kolijevka čovječanstva, područje je užasa, gladi i smrti. Masovno umiranje od AIDS-a, ebole, haranje fundamentalističkih bandi ubojica, smrt djece od gladi u pojasu Sahela kao notorna činjenica, etnička čišćenja i genocidi. Ruanda, Somalija, Sudan, Libija, Sirija, Nigerija, diktature, vojne hunte...sve je to nasljeđe „stare dame Europe“, kojeg  je ostavila „crnom“ kontinentu! Udruženo s najnovijom pogubnom politikom potpore obračunu SAD-a s „terorističkim“ režimima u tzv. arapskom proljeću, zamaskiranog borbom za demokraciju i ljudska prava, stvorilo je eksplozivnu mješavinu, koja je konačno buknula, srušila sve barijere, a udarni val te eksplozije počeo je zapljuskivati Europu. Afrika je postala vrlo opasno mjesto za život. Toliko opasno da ljudi tamo više ne mogu živjeti ni svoje mizerne, sirotinjske živote, već nastoje pobjeći glavom bez obzira, riskirajući sve, pa i vlastite glave na Sredozemlju. I opet je prosječni Europljanin dosad više manje indiferentno pratio zbivanja, sve dok se tragedija odvijala daleko od njegovog dvorišta, iza mora i beskrajnih pustinja. Uistinu duga tradicija zatvaranja očiju!

Danas, u hrđavim ruševinama upitnih maritimnih svojstava, preko Sredozemlja konačno na naplatu stiže račun. Do jučer se u Europi kriza uglavnom pasivno promatrala, prepuštajući Italiji i Malti da se same s njom nose, u posljednje vrijeme tek da skupljaju plutajuće leševe s površine mora. Italija godinama upozorava na rastuću krizu bez većeg uspjeha. Ove godine očekuje se da će 500 000 ljudi pokušati prijeći Sredozemlje, uz zastrašujuću procjenu od 30 000 mogućih žrtava! Nad time, kao i nad činjenicom da još traje izvlačenje iz mora gotovo 900 utopljenika, od toga velikog broja djece, oči se više jednostavno ne mogu zatvarati!

Pred tim užasom, domaća i europska javnost postavlja dva pitanja. Koliko je Europa uopće odgovorna za sudbinu migranata, i kako će se, pritisnuta teškoćama i krizama sa svih strana, iznutra i izvana, suočiti s ovom najnovijom?

Povijesna i politička odgovornost nesporna je, obrazložena je u dosadašnjem tekstu. Zakonska isto tako, sadržana je u nizu rezolucija i konvencija, naročito onoj UN-a (UNHCR) o statusu izbjeglica iz 1951. No, moguća je i odgovornost s one druge, mračnije strane. Kako je već naglašeno u odličnom tekstu na portalu (5none5, „Na obalama...“), teško je povjerovati da su migranti sposobni prikupiti do 4000 eura za tako smrtno opasan i neizvjestan put.  A redom dolaze iz zemalja gdje se zarađuje i živi od dolara dnevno. Priča o rasprodaji svega što imaju kako bi namakli novac isto je tako nevjerojatna. Što imaju za prodati? Krpicu jalove zemlje, polumrtvu kravu, kolibu od blata i jadni kokošinjac? Nije li priča o plaćanju prijevoza, uistinu tek „priča“ kojom se prikriva dobro organizirana i profitabilna novovjeka trgovina afričkim robljem? S „distributivnim“ centrima po Europi. Uhićenja „trgovaca“ u Italiji možda na to ukazuju.

Hitni summit EU, donio je, očekivano, usvajanje tek vatrogasnih mjera. Uputit će se dodatno ratno brodovlje u pomoć. Budžet operacije „Triton“ utrostučen je. Dakle, uložit će se veći napor da Sredozemlje uistinu ne postane more smrti. Nažalost, ključna pitanja ostala su bez odgovora. Što učiniti s ljudima već smještenim u prihvatnim centrima, odnosno, kako ravnomjerno rasporediti teret skrbi po zemljama članicama, kako zaustaviti daljnju poplavu migranata, i konačno, koje ključne, suštinske korake Europa želi i može poduzeti da se problem počne rješavati na njegovom izvoru – Africi? Na prvom pitanju već se zapelo. Poslati ratne brodove koji su ionako na raspolaganju i više manje besposleno plutaju ukotvljeni u svojim bazama, s posadama koje jedva čekaju da isplove, jednostavno je. Prihvatiti migrante i brigu o njima, to opravdati svojoj sve siromašnijoj i ksenofobičnijoj javnosti, sasvim je drugi par rukava. Nikome se među političkim elitama Europe, opstanak na vlasti ne riskira uvozom dodatnog, „crnog“ tereta kojeg treba hraniti.

Odgovor na treće, ključno pitanje nije tako jednostavan. Cilj je relativno jasan. Eliminirati razloge migracija iz Afrike. Pozabaviti se uzrocima, a ne posljedicama. Provedba cilja pak, teška je i basnoslovno skupa, i zadire u sferu globalne promjene postojećeg ekonomskog poretka. Razmislimo samo, ako je nesputani  neoliberalizam izazvao tako devastirajuće učinke širom civilizirane i bogate Europe, osiromašio generacije i države doveo do nerješivog dužničkog ropstva, kakvu je tek pustoš i beznađe izazvao u Africi? Bez konačnog rješavanja tog (globalnog) problema, kako dalje? Vraćanje migranata ne dolazi u obzir. Prekršile bi se prihvaćene međunarodne rezolucije i konvencije o njihovoj zaštiti, pogazila sva demokratska načela i ljudska prava normirana Poveljom UN-a, ali i zaštićena jedinstvenom legislativom svih članica EU.  S takvim ograničenjem, preostaje samo da patrolni brodovi i ubuduće, unedogled s pučine skupljaju brodolomce, pune Lampedusu i ostale prihvatne centre – sve do njihovog pucanja „po šavovima“, i, u konačnici, do humanitarne katastrofe. Vrlo sumorna perspektiva.

Osvrnimo se za kraj na Hrvatsku. Velik je broj komentara i tekstova u javnosti, od kojih su neki uistinu krajnje ksenofobični, ali  i rasistički. Zagovornike mišljenja da to nije naš problem, da su Afrikanci sami krivi za svoje ratove, pokolje, diktature, pa se stoga valja oglušiti na vapaje za pomoć, podsjetio bih da je Hrvatska prije tek 25 godina isto tako uzaludno vapila za pomoći kako bi se zaustavila agresija i etničko čišćenje, suočena s indiferentnom međunarodnom zajednicom (vidljivom samo preko popularnih „slastičara“, koji su etape te agresije i čišćenja tek evidentirali). S navlas istom argumentacijom kao i danas u slučaju Afrike – građanski rat, plemenski sukob, podjednaka krivica za sukob i sl. I da većinu stradalih i prognanih  nitko ništa nije pitao, niti im dao izbora. Bježi, ili ode glava! I u takvoj političkoj klimi, konvoji humanitarne pomoći slijevali su se u Hrvatsku iz cijele Europe. Uvijek je bilo i bit će ljudi koji mogu shvatiti da dijete pobjeglo od rata, smrti ili gladi, nikako ne može biti odgovorno za to, da je životno ugroženo i da treba pomoć. To je pouka koju smo, ako ništa drugo, trebali izvući iz našeg Domovinskog rata  – uvijek biti na strani slabijih, nemoćnih i pomagati kako i kad god je to moguće!

U tom svjetlu valja sa zadovoljstvom konstatirati  hvalevrijedan potez hrvatske Vlade i diplomacije. Upućivanje broda Obalne straže s medicinskim timom u misiju spašavanja. Ponuđenog Talijanima u bilateralnom dogovoru i prije summita EU. Po prvi put (nažalost), zaključilo se da se pomoći može i na druge načine osim novca kojeg Hrvatska nema, da je to bogomdana prilika za uvježbavanje naših posada u vrlo realnim uvjetima, da je to upravo ono što od mediteranske zemlje s 1777, a s obalama otoka čak 6000 km potencijalno ugrožene, slabo nadzirane obale, valja očekivati. Staviti svoje pomorsko znanje, iskustvo i tradiciju u službu humanitarne, neborbene i nadasve plemenite misije. I konačno, da Hrvatska, s obavezama  proisteklim  iz članstva u NATO-u, svoje ograničene i dragocjene vojne i financijske resurse može ubuduće koristiti na takve zadaće, umjesto dosadašnjeg sudjelovanja u američkoj pacifikaciji Afganistana basnoslovno (za naše prilike) skupim kontingentom ISAF-a.  

4

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (7)


Respektira (5): VeNLO, sthagon, draxy, siouxica, Laci


Slaže se (2): 5none5, Laci


Komentari (3)


Ah damir_pacek, najzad da netko "pogodi u sridu" glede osnovnog problema izbjegličkog vala. I hvala što si spomenuo naše nepotrebno sudjelovanje u američkoj "pacifikaciji" Afganistana ! Da je više takvih tekstova možda , možda .... Laci 1 0 0


super analiza. jako sadrzajna. mozda se je isplatilo razbiti u 2 ili 3 zaokruzene cjeline pa da su vise fokusirane i da se lakse citaju. sthagon 1 0 0


Imao sam priliku vidjeti u Latini, Aprilii i malo bliže Rimu,taman ispod Cinecitta, talijanskog filmskog grada, kampove s afričkim izbjeglicama i mogu reći samo - jebeno je kad moraš biti izbjeglica. VeNLO 0 1 0

Analiza

Europa sad plaća račun, predugo je zatvarala oči pred užasima u Africi

24.04.2015. 15:56, EU na testu: Kako spriječiti da Sredozemlje i dalje bude masovna grobnica?

Socijalni darvinizam kao teorija nastaje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Društvene odnose tumači Darwinovom teorijom preživljavanja najjačih jedinki iz životinjskog svijeta. U društvenim odnosima teorija je proširena tvrdnjom o sukobu „viših“ i „nižih“ rasa. Tako protumačeni čudovišni rasizam dobio je snagu „prirodnog“ zakona, protiv kojeg se, eto, ne može, pa je vladati svijetom po svojoj volji postalo kudikamo lakše i moralno opravdanije. Jasno je, teoriju objeručke prihvaća tadašnji „gospodar svijeta“, Velika Britanija, primjenjuje je u vladanju nad svojim imperijem „u kojem sunce nikad ne zalazi“. Samo u Indiji, od gladi, kao plod takve vladavine, umire 20 milijuna ljudi, dok se ... više >

4

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 5
  • 2
  • 0
  • 3

Analiza

Tekst bih započeo pričom o profesoru geografije zagrebačke IV. gimnazije, tadašnjom Šuvarovom reformom školstva preimenovanu u Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe. Profesoru koji je zamjenjivao bolesnu kolegicu i kojeg ću pamtiti dok sam živ. Ušetao je lijepo odjeven, profinjeni gospodin srednjih godina u naš razred, zgrabio prvu knjigu iz geografije koja mu je došla pod ruku i obznanio da što se njega tiče, knjižurinu više nije potrebno imati na nastavi. Začuđenoj mlađariji koja je uobičajeno izbacivana sa satova ako bi kod kuće zaboravila udžbenik, gospodin profesor je objasnio da nas on nema namjeru učiti o tome koliko Gvineja Bisau godišnje proizvede tona bakra (jer je to varijabilan podatak), niti koliko Urugvaj ima km četvornih obradivih površina, s kulturama koje peones uzgajaju na njima (jer se bez znanja tih podataka na ovim prostorima može sasvim lijepo živjeti). Te nas je, za to doba revolucionarno, počeo podučavati neobičnom kombinacijom svojih zanimljivih priča (proputovao je cijeli svijet), povezivanja i dovođenja u kontekst činjenica o svijetu o kojima smo čuli s TV-a i tiska, traženju uzroka i posljedica. Ukratko, tjerao je na analizu, kreativno zaključivanje i razmišljanje, ne na  „biflanje“ činjenica koje su se nekoj drvenoj glavi s vrha učinile bitnima za obrazovanje omladine. S ovom pameću znam, pokušao nam je dati temelje multidisciplinarne znanosti – geopolitike.

Priča nema lijep kraj. Nakon testa s lošim rezultatima, skupina roditelja „5,0“ učenika, čija su djeca, začudo, polučila katastrofalne rezultate,  jer su umjesto memoriranja sadržaja udžbenika morala misliti i zaključivati, prosvjedovali su kod ravnatelja, tražeći smjenu profesora. Epilog – nađeno je kompromisno rješenje. Test je ponovljen, s pitanjima iz udžbenika (gvinejskim bakrom i urugvajskim kukuruzom), naravno, sa zadovoljavajućim rezultatima. Daljnju sudbinu profesora ne znam, putevi su nam se razišli, uskoro se s bolovanja vratila naša stara, provjerena, ukalupljena i blago nezainteresirana profesorica. Želim vjerovati da nije loše završio, bio je prevelik stručnjak (uređivao je prilog o geografiji na tada legendarnom Obrazovnom programu Radio Zagreba i objavljivao je knjige iz tog područja). Međutim, i danas sam uvjeren da je profesor iz našeg razreda, ali i iz ugledne zagrebačke IV. gimnazije koju je otvorio car i kralj Franjo Josip, ponio gorku pouku o bacanju biserja pred svinje i sudbini onih koji kreativno odskaču, pokušavaju plivati uz struju  i nastoje se orgnuti  mentalitetu stada.

Ovo je tek pomalo sentimentalna crtica koja mi je bila i temeljni motiv za pisanje. Dodatni motiv našao sam i u tekstu  o učiteljici Lidiji Križanić (VL) kojeg sam nedavno sa zadovoljstvom pročitao. Vjerujem da svatko od nas ima učitelja, nastavnika ili profesora koji mu se po dobru zauvijek urezao u pamćenje. Te priče možda mogu pomoći da shvatimo kako predložena zamisao reforme školstva nije nikakva novost, da je kod nas uvijek bilo vrhunskih nastavnika i pedagoga, rođenih predavača koji su već od onih davnih sedamdesetih znali, ili instinktivno osjećali kako treba podučavati djecu, kako većini odbojan predmet učiniti zanimljivim, poticati učenike da misle i zaključuju. I možda nas natjerati da si postavimo pitanje koliko je takvih samozatajnih heroina i heroja bilo i postoji među nama, utopljenih i izgubljenih u sustavu koji nikada nije znao i još uvijek ne zna prepoznati prave vrijednosti.

Nakon chata s dr. Borisom Jokićem nitko od nas nije pametniji, niti zna više činjenica o obrazovnoj reformi od onih koje se mogu pronaći u tisku i u publiciranim materijalima na internetu. Sama forma chata, puno ključnih i vrlo teških pitanja na koja se ne može odgovoriti jednom ili dvjema rečenicama, od kojih na većinu odgovor može dati samo vlast i politika nije ni mogla pružiti informacije sadržajnije od onih lijepih nada i želja objavljenih na www. kurikulum.hr. Ipak, chat je uvijek dobar, jer gostu zna „pobjeći“ nešto što u kontroliranim uvjetima intervjua, izjava za medije i ostalim oblicima obraćanja javnosti  sugovornik ne bi izjavio ni pod torturom.  Dr. Jokić tako je izjavio: „Neuspjeh je uvijek opcija. On je, štoviše vjerojatan.” Čudna i naoko paradoksalna izjava voditelja Ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme (službeni naziv), koja je izazvala čuđenje većeg dijela sudionika chata. Ključna osoba za provedbu reforme obrazovnog sustava dvoji o njenom uspjehu? Treba li dr. Jokića pretjerano osuđivati zbog njegove skepse? Koliko obrazovnih stručnjaka, ljudi iz “faha”, roditelja koji, poput mene, godinama “žive” obrazovanje svoje djece, prate sve apsurde i teškoće hrvatskog školstva  uistinu vjeruju u uspjeh reforme? Na koncu, koliko bi građana ove zemlje, bolno svjesno da su korjenite promjene sustava kod nas ili završile katastrofom (pretvorba i privatizacija), ili se odustalo i opetovano odustaje od njih (reforma teritorijalnog ustroja RH, državne uprave i sl.) zbog činjenice da su političke vrhuške uvijek vlastite, uske, često i kriminalne interese pretpostavljale onom nacionalnom i javnom, bilo spremno uložiti novac na uspjeh obrazovne reforme u nekoj imaginarnoj kladionici? Vjerujem, malo! Pokušajmo raščlaniti ogromne poteškoće na tom putu.

Ovako zamišljena, reforma obrazovanja u Hrvatskoj kopernikanski je obrat cijelog sustava. Zahtijeva sljedeće:

- promjenu misaonog sklopa svih sudionika obrazovanja (nastavnika, učenika, ali i roditelja), koji su odrasli idesetljećima  živjeli u  prastarom, stoga i tvrdokornom sustavu obrazovanja. Biti kreator, a ne tek puki provoditelj, sve sam, svojom glavom, bez nametnutih i propisanih pravila, velika je to promjena. Bez toga, autonomija obrazovnog procesa mogla bi završiti katastrofalno.

- poticanje i adekvatno vrednovanje kreativnosti, kvalitete i uspješnosti, ali u isto vrijeme i nemilosrdno uklanjanje onih nedoraslih toj misiji “nove hrvatske škole”. Nagrađivanje uspješnosti, ali i prihvaćanje konzekvenci za neuspjeh. Dakle, dokidanje uravnilovke. Složit ćemo se, proces dosad nezabilježen na ovim prostorima. S obzirom na činjenicu da termin potječe iz ruskog i skovan je nakon Oktobarske revolucije, bilježimo već sto godina bezuspješne borbe nekad “besklasnih” društava protiv te rak rane kreativnosti i kompetitivnosti. Dokidanje uravnilovke značilo bi uistinu revolucionarnu promjenu hrvatskog društva.

- uvođenje izborne nastave, kao (napokon) poštivanje različitosti, afiniteta i talenata učenika. Dakle, opet svojevrsnu borbu protiv uravnilovke – svi sve znamo, svi sve možemo, svi smo podjednako sposobni za sve. Opet vezano, sustav izborne nastave napokon bi polučio toliko iščekivano rasterećenje učenika i fokusiranje obrazovanja na buduću karijeru i život.

- prioritetnu i veliku potporu države u osiguravanju (financijskih) resursa za provedbu, ali i za daljnji život reformirane škole.

- nacionalni konsenzus i političku volju u provedbi reforme neograničenu mandatom trenutne izvršne vlasti.

Krenimo redom, parafrazirajući parolu „tvornice radnicima“, recimo: Obrazovanje nastavnicima! Ima li što logičnije od želje da se neposrednim izvršiteljima obrazovnog procesa (učiteljima, nastavnicima i profesorima) osigura neometano i neotuđivo pravo da (poput sveučilišnih profesora) sami osmisle što i kako će podučavati. Tko bolje poznaje učenika, njegovo opće predznanje, sposobnosti, afinitete, talente, socijalno okruženje iz kojeg dolazi? Njegov učitelj i nastavnik, ili znanstvenik ili birokrat iz ministarstva, zavoda ili instituta koji iz svoje kule od bjelokosti propisuje nastavni plan i program sa svojom filozofijom onoga što mladi moraju znati, bez stvarnog dodira sa životom? Samostalnim kreiranjem nastave izbjegla bi se, vjerujem, poplava nametnutih, apsurdnih, besmislenih i životno irelevantnih činjenica koje se utuvljuju u glave naše djece.

Primjeri su ekstremni , nažalost iz osobnog iskustva. Četvrti razred osnovne škole, predmet Priroda i društvo. Klinci su morali znati popis i položaj naših županija, a među ostalim podacima, bitnim i primjerenim za svijest desetogodišnjeg djeteta, krivi odgovor o tadašnjem  broju Srba u Hrvatskoj (?), mom sinu donio je nižu ocjenu na testu. Maltretirani su podacima na koje ni mame ni tate, bez konzultacija nisu znali odgovor!  Današnji pak maturant Jezične gimnazije, iz geografije dužan je, između ostalog, na „bjanko“ karti Ujedinjenog kraljevstva ucrtati i upisati sve njene pokrajine i rijeke, do razine nekog blatnjavog potoka u Cornwallu! Udžbenik osnova ekonomije za srednje škole, u kojem su kao svijetli primjeri uspješne lokalne samouprave navedeni Merzel i Sabo. Treba li predložiti mudroj glavi koja je osmislila takav užbenik njegovo opremanje samoljepivim trakicama, kojima bi se ubuduće prekrivali u međuvremenu „posrnuli“ svijetli primjeri iz hrvatskog društva? Teška, zastarjela, godinama nerevidirana lektira za populaciju u kojoj većina nije u životu otvorila knjigu, pa se rabe internetski sažeci kao pomagalo učeničkog „otaljavanja“ obaveze, u kojima su klasici književnosti svedeni na karikaturu? Sve u cilju ispunjavanja programa - razvijanja navike čitanja, kulturnog oplemenjivanja i ljubavi prema lijepoj književnosti. Sličnih primjera je bezbroj! Treba li i dalje elaborirati nužnost reforme u tom segmentu?

2.dio

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Ocjene (2)


Respektira (2): siouxica, draxy


Komentari (2)


Iako zapravo tragične, ove samoljepive trakice su mi osvježile dan. HvalaTi na tome. Ocjena slijedi na kraju drugog dijela, za sada sam jako zadovoljan pročitanim ;-) Servus! Vjeran 0 0 0


Djeca (i ljudi) će naučiti sve što treba, bitno je upravo utvrditi što nama treba. Otvoriti tržište i sve ćemo napraviti. Mi smo popravili radare, a nikada ih nismo učili. Trbalo je poslje njihovog uništenja 1991. Sve se može, kad se zna što treba. mihael 0 0 0

Analiza

Tekst bih započeo pričom o profesoru geografije zagrebačke IV. gimnazije, tadašnjom Šuvarovom reformom školstva preimenovanu u Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe. Profesoru koji je zamjenjivao bolesnu kolegicu i kojeg ću pamtiti dok sam živ. Ušetao je lijepo odjeven, profinjeni gospodin srednjih godina u naš razred, zgrabio prvu knjigu iz geografije koja mu je došla pod ruku i obznanio da što se njega tiče, knjižurinu više nije potrebno imati na nastavi. Začuđenoj mlađariji koja je uobičajeno izbacivana sa satova ako bi kod kuće zaboravila udžbenik, gospodin profesor je objasnio da nas on nema namjeru učiti o tome koliko Gvineja ... više >

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"
  • 2
  • 0
  • 0
  • 2