Reputacija 4

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

  • Bodova 112.8
  • Analiza 39
  • Ocjena 170
  • Anketa 62

Analiza

Demografsko i vrijednosno urušavanje Hrvatske

23.02.2014. 10:30, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći..

Kad sam pred koji dan rekao u svome tekstu na temu promjene koja je potrebna u Hrvatskoj (“Vrijeme je za promjenu - ali ne samo Vlade”) kako bi na čelo države trebao doći čovjek koji je roditelj najmanje četvoro djece, to je izazvalo malo komešanje u redovima čitatelja teksta. Mislim da bi zato tu izjavu vrijedilo objasniti i argumentirati razloge iz kojih sam je izrekao.

Zašto bi to morao biti roditelj najmanje četvoro djece, a ne jednog, dvoje ili troje i je li riječ o mjerenju kvalitete čovjeka brojem djece, bila su pitanja postavljena mi nakon tog teksta. Ne, nije riječ o mjerenju kvalitete čovjeka brojem djece. Svaki čovjek ima jednu svoju kvalitetu koja može rasti ako radi na sebi, a može i opadati ako si dozvoli nešto što mu je ruši. I kao što ima ljudi bez djece ili samo s jednim, dvoje koji su odgovorne osobe i ljudi na mjestu, tako ima i roditelja više djece koji su neodgovorni i koji ne vode računa o svojoj djeci i njihovom odgoju. To su ljudi koji ih ne rađaju iz ljubavi i koji sami ni jedno drugo ne poštuju i ne vole onako kako bi muž i žena trebali poštovati i voljeti jedno drugo. Dakle, broj djece nije nešto na osnovu čega se može zaključivati o kvaliteti pojedinog čovjeka. I nitko nema pravo reći: „Ovaj je čovjek bolji od onoga zato što ima više djece od njega.“ U to sam se uvjerio puno puta i to je jednostavno tako.

No isto tako treba reći i da kvalitetan čovjek koji se odlučio na više djece dodaje time svome životu jednu dimenziju koju onaj koji ih ima manje svome životu ne može dodati. Ta dimenzija kvalitetnog čovjeka dodatno oplemenjuje u svakom pogledu. Zašto je to tako? Zato što je to prije svega znak nesebičnosti i spremnosti na veću žrtvu. Više djece znači jednostavno odluku na više rada, kako onoga kojim se zarađuje za obitelj tako i onoga u samoj obitelji. Nije isto kad pitanja postavlja dvoje i kad ih postavlja četvoro (ili šestoro) djece. Nije isto zaraditi i donijeti iz dućana za dvoje djece ili za četvoro (šestoro). Nije isto plaćati knjige za dvoje ili za dva, tri puta više djece. Nije isto odgajati dvoje, razgovarati s njima i poticati ih kroz odrastanje na učenje, rad i trud i činiti to isto s četvoro ili šestero djece. Nije isto organizirati kućanstvo gdje je dvoje odraslih i jedno ili dvoje djece ili kućanstvo gdje je uz dvoje odraslih još četvero ili više djece. Nije isto ni otići na put s dvoje ili četvero i više djece. Dvoje čovjek stavi u automobil i odveze se. A s četvero i više djece ni u jedan automobil ne možeš stati. S više djece u obitelji puno je teže da oba roditelja rade, jednostavno zato što prvo svi porodiljni dopusti ženi oduzimaju puno vremena od posla, potom su tu i bolesti djece zbog kojih bi, da je zaposlena, svako malo morala koristiti bolovanje, što ni jednom poslodavcu ne bi bilo milo. Na kraju, u velikoj obitelji jednostavno je previše posla da bi oba roditelja mogla pored tog posla još i biti zaposlena na klasičnom radnom mjestu. Sve to znači da će u obitelji biti najvjerojatnije samo jedno primanje. I to je jasno svakom paru koji se odlučio na veći broj djece od samo jednog, dvoje, pa i troje. Četvoro djece ona je granica kod koje se život obitelji u startu postavlja sasvim drugačije od one klasične obitelji kod nas koja ima jedno, dvoje ili troje djece. Obitelj s jedno, dvoje djece (i trećim ako se „desi“) jedan je način života. Obitelj koja se u startu odlučila na četvero ili više djece sasvim je drugi način života. Zato sam rekao da je četvero djece najmanji broj koji bi trebao imati kvalitetan čovjek kojeg želim vidjeti na čelu države. Nije tu samo riječ o kvaliteti čovjeka, već o jednom u startu drugačijem vrijednosnom sustavu i odnosu prema životu.

Drugi razlog iz kojeg smatram da bi na čelo države trebao doći čovjek s najmanje četvoro djece leži u činjenici da hrvatski narod demografski propada - što je prvorazredan i višedimenzionalan politički problem. Kod nas već tri desetljeća demografi uzalud upozoravaju na:

a) činjenicu da zbog niskog nataliteta i negativne stope prirodnog prirasta svake godine gubimo oko 10 000 stanovnika: u 10 godina, tj. od 2002 do 2011. godine umrlo je 96 310 ljudi više u Hrvatskoj nego što ih je rođeno. Stopa prirodnog prirasta negativna je od 1991. godine. No već 1968. godine stopa ukupnog fertiliteta u Hrvatskoj bila je niža (1,99) od vrijednosti koja osigurava jednostavnu reprodukciju (2,15). Od 1990. do 1999. godine stopa ukupnog fertiliteta smanjena je sa 1,67 na 1,38.

b) činjenicu da smo zemlja koja ima kontinuitet u iseljavanju jer nikad nije mogla zaposliti svoje stanovništvo. Tako je od 1961. do 1971. godine iz Hrvatske otišlo 300 000 ljudi, a od 1991. do 2001. iz zemlje je otišlo oko 200 000 ljudi, mahom mladih i dobro obrazovanih. Iseljavanje se nastavlja i sada. Odlaze mladi ljudi koji su tek završili fakultet i koji ovdje ne vide perspektivu, ali odlaze i visokoobrazovani, formirani stručnjaci s već zasnovanom obitelji koji traže bolje uvjete za rad. Time ne gubimo samo te ljude, već i njihovu djecu kao i znanje od kojeg naša zemlja neće imati nikakve koristi.

c) činjenicu da iseljavanjem visokoobrazovanih, inteligentnih, zdravih ljudi koji su spremni uzeti svoju sudbinu u ruke gubimo i na kvaliteti ljudi koji ostaju u zemlji tj. osiromašuje se prirodan genetski potencijal zemlje

d) činjenicu da zbog niskog nataliteta imamo jako izražen problem starenja stanovništva te da iz jednog popisa stanovništva u drugi osjetno opada udio mladog stanovništva u ukupnoj populaciji (udio mladih u dobi od 0-14 godina 1981. bio je 21,11%, 2001. bio je 17,08%, a 2011. 15,2%) dok istovremeno prosječna dob stanovništva raste (pa je 1961. bila 32,5 godina, 1981. bila je 35,4 godine, a 2011. bila je 41,7 godina). To znači da sve manje mladih ljudi mora brinuti i raditi za sve veći broj starih ljudi. 2011. godine broj ljudi starijih od 65 godina po prvi put je premašio broj djece do 14 godina starosti. Nastave li se ovi trendovi, 2036. godine naći ćemo se među 10 najstarijih zemalja svijeta.

e) činjenicu da se zbog sve manje mladih ljudi smanjuje i broj žena u fertilnoj dobi - onih koje rađaju djecu - što znači da se ubrzano sužava demoreprodukcijska osnovica stanovništva u Hrvatskoj i da čak i najbolje i dugoročne demografske mjere mogu popraviti demografsku sliku samo na duge staze

f) činjenicu da imamo neravnomjernu raspodjelu stanovništva i velika područja Hrvatske koja su prazna ili izumiru, a uvjeti života u njima nisu ni blizu onima koje imaju ljudi koji žive u gradovima ili njihovoj neposrednoj blizini čime se ta neravnomjerna raspodjela dodatno potiče

Da bih predočio veličinu problema u samo jednom segmentu koji zahvaća, reći ću da pad broja djece koja se rađaju rezultira time da je u šk. godini 2004/2005. osnovnu školu pohađalo 391 112 djece, a u šk. godini 2013/2014. osnovnu školu pohađalo je 331 314 djece. To znači da je u deset godina broj djece u osnovnoj školi pao za 63 tisuće đaka. Ako računamo da se u jednom razredu prosječno nalazi oko 25 djece, pad broja djece koja pohađaju razrede osnovne škole znači da se broj razrednih odjeljenja samo u osnovnom školstvu u 10 godina smanjio za oko 2500 razreda. Prva posljedica te činjenice je velik broj nastavnika koji su postali nepotrebni, a njihov broj i dalje raste kako se svake godine sve manje djece upisuje u školu.

Pad broja stanovnika u Hrvatskoj zasad još uvijek nije tako drastičan samo zbog činjenice da ljudi žive dulje nego nekad, no to će se promijeniti kad počnu umirati ljudi tzv. baby-boom generacija. Inače je 1950. godine u Hrvatskoj rođeno više djece nego ikad prije i poslije - broj živorođene djece iznosio je oko 96 000 (stopa prirodnog prirasta iznosila je 12,5), dok je 2011. iznosio oko 41 000 djece (stopa prirodnog prirasta -2,2). Kombinacija kontinuiranog vrlo niskog fertiliteta i stare populacije čini demografski oporavak Hrvatske gotovo nemogućom misijom. Stoga je, uz sve mjere demografske politike koje samo po sebi nisu dovoljne, potreban jak motovacijski poticaj rađanju većeg broja djece i općenito stvaranje pozitivne slike višečlane obitelji u hrvatskom društvu. Može li biti većeg poticaja i pozitivnog primjera za to od toga da na čelo države dođe čovjek koji ima obitelj s najmanje četvoro djece? Da i ne govorimo kako bi čovjek koji ima više djece imao dovoljno i znanja i motivacije za pokretanje pravog programa za demografsku obnovu zemlje, što dosad ni jedna vlast nije učinila.

Treći je razlog iz kojeg smatram da bi na čelo države trebao doći čovjek s najmanje četvoro djece taj da do koraka prema napretku Hrvatske može doći samo promjenom vrijednosnog sustava kod naših ljudi. To znači okretanje od materijalističkog pogleda na život po kojem je važno imati što više i pokazivati to pred drugima na život u kojem će obitelj i pošten rad te dobar odgoj i dobro obrazovanje djece biti ono po čemu će se čovjeka vrednovati. To je taj vrijednosni sustav koji jedini može spasiti ovu zemlju. I takvog čovjeka želim vidjeti na čelnom mjestu u državi, kao primjer i uzor svima.

Postoje i drugi razlozi iz kojih smatram da bi na čelu države trebao biti jedan takav čovjek, ali o njima drugi put.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (17)


Komentari (13)


Da je demog. napredak side-effect blagostanja, ne bi zemlje poput Njemačke i skand. zemalja imale problema s natalitetom, Neko. A sam "zapad" drugačije bi se odnosio prema drugih zemljama svijeta koje bezočno iskorištava. Riječ je o moralu. abakus 0 0 0


VeNLO, narodi propadaju zbog moralne dekadencije, a kako su upravo ti narodi oni koji upravljaju svijetom, vidimo kako taj svijet izgleda i kako 80 najbogatijih ljudi svijeta ima koliko i 3,5 milijardi ostalih. No bit će vremena za detaljnu analizu. abakus 0 0 0


Drago mi je da konačno netko piše o temi svih tema koja je ako ne najbitnija ali vrlo bitna za opstanak države i naroda (nacije). marinzg 0 1 0


Ako hoćeš potaknuti veći natalitet, moraš postepeno smanjivati državu blagostanja. Ukloniš li značajan dio sigurnosne mreže koju pruža država, ljudi će se prirodno okrenuti obitelji i ponovno razmišljati o djeci kao o svojevrsnom mirovinskom fondu. BSlogar 0 0 0


Ovisi što smatraš pod "državom blagostanja", BSlogar. No slažem se s tobom da nije rješenje u povećanju ovakvog blagostanja i to sam i napisao jednom komentatoru. O tome u tekstu ni ne govorim. U čemu se onda ne slažeš s ovim tekstom? abakus 0 0 0

Analiza

Demografsko i vrijednosno urušavanje Hrvatske

23.02.2014. 10:30, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći..

Kad sam pred koji dan rekao u svome tekstu na temu promjene koja je potrebna u Hrvatskoj (“Vrijeme je za promjenu - ali ne samo Vlade”) kako bi na čelo države trebao doći čovjek koji je roditelj najmanje četvoro djece, to je izazvalo malo komešanje u redovima čitatelja teksta. Mislim da bi zato tu izjavu vrijedilo objasniti i argumentirati razloge iz kojih sam je izrekao. Zašto bi to morao biti roditelj najmanje četvoro djece, a ne jednog, dvoje ili troje i je li riječ o mjerenju kvalitete čovjeka brojem djece, bila su pitanja postavljena mi nakon tog teksta. Ne, nije ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 11
  • 1
  • 5
  • 13

Analiza

"Evo i u Ukrajinu su odlučili uvesti demokraciju.", cinički je prokomentirao moj prijatelj najnovija zbivanja u toj zemlji. Zašto cinički? Zato što riječ demokracija, na žalost, danas znači sve samo ne ono što bi trebala značiti. Demokracija danas znači rušenje postojećeg režima, ali ne s ciljem uvođenja vladavine naroda, već s ciljem postavljanja političke oligarhije koja će se od tog trenutka pa nadalje periodički smjenjivati na vlasti i bogatiti, dok će istovremeno narod siromašiti, gospodarstvo zemlje propadati, a njezina prirodna bogatstva, infrastruktura i vrijedne firme prijeći u ruke nalogodavaca te političke oligarhije koji su je "uvozom demokracije" i doveli na vlast.

I nije to sve. Ta takozvana uvozna demokracija podrazumijeva i čitav niz drugih negativnih pojava. Recimo, u nekim zemljama pojavu da riječi domoljublje i nacionalno dobiju krajnje negativan predznak. Također i neobičnu pojavu da, unatoč tobožnjoj demokraciji, jedino što vrijedi postane neoliberalna ideologija, popraćena ideologijom spolnih sloboda ili, bolje rečeno, ideologijom spolne razuzdanosti. I da jedini koje se proglašava ozbiljnim osobama, onima koje vrijedi imati non-stop na televiziji i koji će se jedini pojavljivati u pozitivnom svjetlu po medijima, jedini koji će dobiti pravo na račun države i "donacija" onih vanjskih uvoznika demokracije snimati filmove, budu apologeti ove ideologije neoliberalnog kapitalizma i spolne razuzdanosti. Sve ostale boji se crnim bojama, svi ostali dobivaju etiketu primitivnog, zaostalog, rigidnog i nečega što općenito treba zatrti svim sredstvima. Neobično, zar ne? Za jednu demokraciju, da. Ali ne i za ovu "uvoznu demokraciju" o kojoj govorimo i koja se upravo odvija u Ukrajini, a prije toga u Turskoj, i još puno prije toga, budimo iskreni, kod nas i u nekim drugim zemljama istočne Europe. Nisam pristalica jednopartijskih, represivnih režima koji su tim zemljama nekad vladali, ali nisam ni pristalica kvazidemokratskih, a u biti jednako jednopartijskih i jednako represivnih režima (ne ubija se, ali se ostaje bez posla i egzistencije) koji u većini njih danas vladaju a koji su na svoj način i gori od onih prethodnih jer ubrzano pljačkaju i uništavaju zaposjednutu zemlju.

Zanimljivo je pri tom pratiti kakve se sve osobe nađu (ali samo na početku, kad koriste svoju poznatost da bi ljude poticali na nerede) u prvim redovima "uvoznika demokracije". U Ukrajini je to Kličko (samo da podsjetim one lošijega pamćenja: u Rusiji je to svojevremeno pokušao Kasparov, ali se Putin ipak pokazao malo preteškim igračem da bi uvoz demokracije u Rusiju uspio), boksač teške kategorije koji je prošao sve stepenice njemačkog i američkog sna o uspjehu na putu do titule prvaka, uključujući život na Beverly Hillsu i sudjelovanje u borbama pod patronatom Dona Kinga, bogataš, sin ruskog vojnog pilota koji godinama živi izvan Ukrajine (prvo u Njemačkoj a potom u SAD) i za kojeg se otvoreno tvrdi da je pijun pod nadzorom zapadnih sila koji koristi svoju boksačku popularnost u Ukrajini za huškanje ljudi na nasilje, a sve s ciljem da postane ukrajinski predsjednik (ovih dana, dok su trajali krvavi neredi u Ukrajini, bio je u Njemačkoj "na razgovoru" s Merkelicom i velikodušno se pri tom odrekao njemačkog državljanstva jer bez toga ne bi mogao pretendirati na mjesto predsjednika Ukrajine). U Turskoj je pak u prvim redovima bio poznati glumac Halit Ergenc, za kojeg se zna da je razveden i da je prvu suprugu s kojom je u braku bio samo 8 mjeseci natjerao na pobačaj, a nakon toga je ostavio radi druge žene s kojom je u međuvremenu također zaiskrilo iz istih razloga. I to su ljudi koji staju na prve barikade (ali samo dok još nema ozbiljne opasnosti) i potiču ljude na nerede, napade na policiju i rušenje poretka koji je, kakav god bio, ipak legitiman? U Turskoj se stanje privremeno smirilo, no iz Ukrajine već javljaju da u Kijevu nedostaje hrane. Kako će se situacija tamo dalje razvijati, teško je reći. No scenariji sličnih uvoza demokracije koje smo već imali prilike gledati ne vuku na dobro.

Treba pri tom uočiti jednu razliku: Dok u nekim zemljama uvozna demokracija dolazi na krilima "sloboda" koje nameće ljudima preko medija i svojih marioneta u vladama te aktivista kojekakvih udruga koje financiraju, u drugima se ne libi suradnje s onima koji su upravo suprotnost tim "slobodama". U Siriji, a prije toga u Libiji i drugim zemljama tzv. arapskog proljeća u kojima su iskoristili nezadovoljstvo dijela stanovništva te uz pomoć organiziranih huškačkih grupa i svjesno, s namjerom izazvanih krvavih "incidenata" potpalili sukobe i građanski rat, uvozna demokracija nije se libila osloniti na najrigidnije islamiste i naoružati ih te potaknuti i pomoći im u borbi protiv režima na vlasti. Treba samo pogledati što se danas događa u tim zemljama pa da nam bude odmah jasno o kakvom se zločinu radi. U svakoj je počelo slično kao ovo u Ukrajini ili u Turskoj: prosvjedima koji su prerasli u incidente i nerede, izvješćima o "policijskoj brutalnosti" i "zgražavanjem zapada" koji je stao uz "pobunjene građane koji se bore za demokraciju". U Libiji u kojoj je svrgnut i ubijen Gaddafi "zapad" je postavio svoje marionete na vlast i uvezena je ne demokracija već sprega partitokracije i plutokracije na račun koje se bogate strane kompanije i svjetski bankari. A ljudi, koji su napokon shvatili što im se dogodilo, izlaze danas na ulice sa slikama "mrskog Gaddafija" i zelenim zastavam i prosvjeduju. Snage pro-vladine policije počinile su početkom veljače masakr nad stanovništvom koje je tako prosvjedovalo - ali o tome nećemo čuti ni riječi u vodećim medijima, neće više biti neugodnih slika iz Libije ni "zgražanja svjetske javnosti", jer cilj koji je ta "javnost" željela već je postignut, marionete su postavljene i pljačka je u tijeku. Koga sada više briga za stradanje ljudi? Što se Sirije tiče, u kojoj se vladine snage još uvijek opiru, situacija se od početka nereda iz dana u dan samo pogoršava i za ovaj siječanj kažu da je bio najkrvaviji od početka sukoba. Radi se o vrlo velikom broju ljudskih žrtava, civila, uključujući najmanje 7000 ubijene djece, a štete u samoj zemlji su nemjerljive. U područjima pak koja su zauzele protuvladine snage, one koje "zgroženi zapad" podržava, uvodi se šerijat i kršćanima se naređuje da prijeđu na islam te se prijeti silovanjem ženama. To su posljedice i slika te uvozne demokracije o kojoj govorimo i koja je upravo na djelu i u Ukrajini.

U svakoj je zemlji drugačije, ovisno o prilikama koje u njoj vladaju, ali svugdje uvozna demokracija nastupa samo s jednim ciljem: Iskorištavanjem i najmanjeg nezadovoljstva kod građana potiču se neredi i nasilno rušenje postojećeg režima kako bi se potom na vodeće pozicije postavile marionete kojima će od tog trenutka pa nadalje posao biti uništavanje zemlje i omogućavanje pljačke njezinih bogatstava. I to je sve o čemu se radi: nikakva ljudska prava nikoga tu zapravo ne zanimaju, samo mogućnost da se poredak, kakav je da je, slomi i zemlja otvori pljačci izvana.

Pri tom je zanimljivo uočiti kako u zemljama koje su već dijelom liberalizirane uz uvoznu demokraciju ide i sustavno uništavanje morala ljudi i obitelji propagiranjem spolnih razuzdanosti pod krinkom "sloboda". U onim pak manje liberaliziranim zemljama uvozna demokracija ne vidi nikakav problem u tome da se poveže i s onim najrigidnijim islamističkim grupama koje postupaju sasvim suprotno od onoga što ona potiče u onim prvim zemljama. No i u ovom drugom slučaju opet je rezultat uvozne demokracije uništavanje morala ljudi i obitelji jer se ljudima nameću neljudski šerijatski zakoni koji ponižavaju a ne odgajaju čovjeka i jer se ženu tretira kao niže biće, objekt i vlasništvo muškarca. Pristup je različit, ali je rezultat isti.

Kakav razvoj događaja u Ukrajini možemo očekivati? Nastavak nereda pod palicom uvoznika demokracije iz zapadnoga svijeta uz periodičko "zgražavanje" istih nad onim što će se tamo događati. U konačnici pobjedu njihovih marioneta i pustošenje Ukrajine. U svakom pogledu.

Usput budi rečeno: Zanimljivo je bilo danas vidjeti vjest o "ukazivanju" Rade Šerbedžije na prosvjedima u Sarajevu, onima koje je prethodno zdušno poticala Jasmila Žbanić. Sva sličnost s drugim primjerima uvoza demokracije slučajna je, naravno.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (4)


Respektira (3): Dalmat, Heraklit, VeNLO


Slaže se (1): Heraklit


Komentari (7)


Gdje je bolje živjeti, pod Zapadom ili pod Rusijom? Dalmat 0 0 0


Ako misliš na Ukrajinu i izbor između EU i Rusije, odgovor je Rusija. Ako misliš na našu vlastitu zemlju, odgovor je samostalnost. Ako postavljaš pitanje meni kao pojedincu, odgovor je: U samostalnoj i demokratski sazreloj Hrvatskoj izvan svih unija. abakus 1 0 0


Respektiram!! Realnost je bolna, ali sve se može uz jedinstvo naroda bez obzira na njegovu brojnost (90ete su dokaz za to u hrvatskom slučaju). A inače, Rusija smrdi više nego američko svinjogojilište. Dalmat 0 0 0


Zašto bi Ukrajini dugoročno bila bolja ekonomska i politička ovisnost o Rusiji od stvaranja vlastite sreće? Ne vidim argumente. Losonsky 0 0 1


Politička ovisnost o Rusiji bi bila bolja samo za rusku manjinu u Ukrajini. Osim toga, demokracija se vjerojatno uvozi u Ukrajinu zato što Putin podržava Asada u Siriji. Isto tako se komunizam uvozio na Kubu, a Stingeri u Afganistan. :) BSlogar 0 0 0

Analiza

"Evo i u Ukrajinu su odlučili uvesti demokraciju.", cinički je prokomentirao moj prijatelj najnovija zbivanja u toj zemlji. Zašto cinički? Zato što riječ demokracija, na žalost, danas znači sve samo ne ono što bi trebala značiti. Demokracija danas znači rušenje postojećeg režima, ali ne s ciljem uvođenja vladavine naroda, već s ciljem postavljanja političke oligarhije koja će se od tog trenutka pa nadalje periodički smjenjivati na vlasti i bogatiti, dok će istovremeno narod siromašiti, gospodarstvo zemlje propadati, a njezina prirodna bogatstva, infrastruktura i vrijedne firme prijeći u ruke nalogodavaca te političke oligarhije koji su je "uvozom demokracije" i doveli na ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 3
  • 1
  • 0
  • 7

Analiza

Posljednjih nekoliko godina, a pogotovo posljednje dvije, kad god netko negdje progovori o katastrofalnim potezima političara koji nam vode zemlju i o tome da je riječ o hrpi nesposobnih i neodgovornih neznalica koje bi radi dobra ove zemlje i njezinih građana trebalo pod hitno maknuti s vodećih pozicija, prvo pitanje koje se nametne jest: A koga dovesti na njihovo mjesto? U vrijeme uoči prošlih paralmentarnih izbora mogli smo se makar nadati da SDP, stranka koja je tada bila u oporbi, možda zaista zna što se mora napraviti da zemlju dovedu na put oporavka (kako su tada samouvjereno tvrdili), no protekle dvije godine u tom su smislu za veliku većinu građana Hrvatske bile jedno veliko razočaranje. Umjesto poštenja, odgovornosti, savjetovanja sa stručnjacima i napretka zemlje, dobili smo nastavak politike pljačke, korupcije, postavljanja podobnih na sva moguća mjesta i prezriv odonos prema svim savjetima i upozorenjima koji su im dolazili iz redova stručnjaka. Umjesto napretka gospodarstva dobili smo nastavak njegova uništavanja i propadanja te još veći broj nezaposlenih. Umjesto makar nade u bolje sutra, dobili smo beznađe i iseljavanje mladih te visokoobrazovanih ljudi. Kao "bonus" dobili smo zahvaljujući njihovom načinu komunikacije i vladanja te nizu suludih poteza koje su povukli još i duboko posvađanu i na čitav niz načina podijeljenu zemlju u kojoj se dodatno srozao ionako ne baš naročit način komuniciranja s neistomišljenicima te jako poljuljanu ionako mladu i još neučvršćenu demokraciju.

No najgora je od svega apatija. Apatija koja je zahvatila sve slojeve, osim onih političkih i usko povezanih s njima. Apatija, zato što je alternativa koja se nudi u slučaju smjenjivanja vladajuće koalicije ponovni povratak stare garniture - HDZ-a - na vlast. Tj. onih koje smo pred malo više od dvije godine jedva čekali maknuti. Apatija, zato što su ljudi uvidjeli da je jedino što se kod nas događa neprekidna rotacija stalno istih ljudi na vlasti - onih koji su se već pokazali kao nikakvo, loše rješenje i mahom kandidati za Remetinec. Postoji li neka druga opcija (ne treća, jer i SDP i HDZ isti su ešalon korumpiranih, nesposobnih, neodgovornih političara i nasuprot njima može stajati samo druga opcija) koja bi ih mogla zamijeniti? Prema onome što trenutno vidimo na političkoj sceni Hrvatske - ne postoji. No to nije razlog da se na promjeni ipak ne inzistira, jer uvijek postoji nada da će se u ovoj muci i jadu u kojem se koprcamo pojaviti nešto novo i drugačije. Nešto poput inicijative “Most” u Metkoviću i Bože Petrova.

Koliko je ta nada realna? Uzevši u obzir kakve medije imamo i činjenicu da nezavisnih od politike kod nas jednostavno nema, te da stoga nema ni medija preko kojih bi se mogla eventualno promovirati ta druga, kvalitetna opcija, nada je vrlo mala. Pojava Petrova u Metkoviću bila je moguća jer je ipak o relativno maloj sredini riječ, ljudi se međusobno poznaju i lako se proširio glas o njima. Na nacionalnoj razini tako je nešto nemoguće. Što bi se dogodilo s poštenim ljudima koji bi se eventualno javili kao alternativa ovoj političkoj “eliti” koju imamo danas? Ismijali bi ih, objavljivali uz tekstove o njima fotografije na kojima su loše ispali, počele bi odmah priče kako su pijuni jedne ili druge velike stranke, rovali bi po osobnom životu njih i članova njihove uže i šire obitelji za bilo čime na osnovu čega bi ih mogli diskvalificirati, a ako toga ne bi bilo onda bi tako nešto jednostavno izmislili. A oni neka se peru: građani koji to nemaju mogućnost provjeravati, pogotovo ne u kratkom vremenu do izbora, odlučili bi se ipak za neku drugu stranku (ili ni za koga), izbori bi prošli… i nikom ništa.

Da i ne govorimo kako je za sudjelovanje u izborima potrebno imati dosta novca plus dobru logistiku, ukoliko se kandidati nadaju imalo značajnijem rezultatu. Velike ga stranke imaju (odakle im, to je već druga priča). Odakle toliki novac novim ljudima, i to poštenima, onima koji nisu spremni ući u dogovore s kojekakvim tajkunima u zamjenu za obećanja za buduća pogodovanja dotičnima? Ni od kuda. Situacija je zaista beznadežna i nije ova apatija koja je zahvatila većinu građana Hrvatske bez razloga.

Najtužnije mi je kad se uz sve to nađe neki vojnik stranke koji, rugajući se, ustvrdi kako je u Hrvatskoj demokracija i kako se svatko može kandidirati na izborima i pobijediti. Teoretski je to tako i teoretski imamo demokraciju, ali realno je na nacionalnom nivou nemoguće, a demokracija nije nametnut izbor između onih od kojih ni za jednog ne želiš glasovati.

Mogao bih reći da u takvoj situaciji treba jednostavno ustrajati na izmjenama ovih dviju najvećih stranaka, ali i tražiti od njih veću odgovornost i mogućnost brze smjene čim se pokaže da ne rade kako bi trebale. No to je nalik presipanju iz šupljeg u prazno: možemo povećati frekvenciju presipanja, ali od ničega je jednostavno nemoguće dobiti nešto. Nada pak da će korumpirani političari, koji gledaju samo svoju osobnu korist i kojima je pozicija moći tek način da ostanu u onom gornjem sloju društva koji zajamčeno neće osjetiti posljedice ni najžešće krize, da će ti političari biti oni koji će svoje privilegije i primanja umanjiti te donijeti zakone po kojima bi ih narod, čim vidi da ne valjaju, mogao po hitnom postupku smijeniti, ravna je nuli. Da i ne govorimo kako ta hitna smjena prije kraja mandata ima niz teških nedostataka: izgubljeno vrijeme, nemogućnost kontinuiranog rada i politike te stvaranja dugoročnih planova plus sve troškove i blokadu bilo kakvih zbivanja u državi pred smjenu i oko održavanja novih izbora te neko vrijeme nakon njih.

Čemu se onda možemo nadati i može li realno ikad doći do promjene i boljitka za građane i zemlju u cjelini? U jednom malom postotku ta mogućnost još uvijek postoji. Treba nam osoba koja će od samoga starta stvari postaviti sasvim drugačije i krenuti na sasvim drugačiji način u izbore od onoga koji je uvriježen. Preko društvenih mreža i animiranjem drugih poštenih i obrazovanih ljudi, a takvih unatoč svemu kod nas još uvijek ima. Treba nam osoba koja će zaista živjeti onu riječ “pošteno”, tradicionalnih nazora, iskren domoljub, osoba koja ne robuje novcu i privilegijama, vjeran supružnik i roditelj barem četvoro djece. Treba nam osoba jake karizme, tolike da prevlada sve pokušaje diskvalifikacije medija i koja bi znala prenijeti svoj entuzijazam i spremnost na osobnu žrtvu za boljitak domovine na što veći broj ljudi. Osoba koja bi potom animirala stručnjake, okupila ih i napravila pravi, dugoročni program za oporavak zemlje, s jasnim fazama i rokovima ostvarivanja ciljeva. Osoba koja bi imala hrabrosti raščistiti s korumpiranom nomenklaturom na svim pozicijama tako što bi one najgore uklonila s njih, a ostalima postavila uvjet požrtvovnog, poštenog rada uz sankciju trenutnog uklanjanja s pozicije na prvi znak kriminala, korupcije ili nepotizma i zapriječenu dugogodišnju kaznu zatvorom za to uz oduzimanje imovine od kompletne obitelji u visini procijenjene štete plus visoke novčane kazne. Osoba koja bi bila pokretač, motivator, organizator, a planove bi izrađivali i provodili stručnjaci, svaki na svom području i svi zajedno samo s jednim ciljem: moralnim, gospodarskim, obrazovnim, zdravstvenim, demografskim i drugim napretkom zemlje.

Postoje li ljudi koji bi to mogli napraviti? Postoje. Pitanje je samo jesu li građani Hrvatske spremni na nešto novo i na iskren, težak rad svih građana za dobro zemlje. I jesu li se spremni odreći korupcije i nepotizma koji je duboko usađen u mentalitet ovog naroda. Jer bez toga neće biti koraka naprijed.

Što se tiče zazivanja tzv. tehničke vlade, to nije rješenje. Vlada mora biti postavljena od naroda, mora njemu odgovarati i biti smjenjiva po njemu. Stručnjaci mogu i moraju biti dio Vlade, ali samo kao osobe koje je pozvala na izborima izabrana garnitura. Vladanje zemljom podrazumijeva sveobuhvatnu viziju, a ne tek skup osoba koji su stručnajci svaki na svome području. Da i ne govorim kako činjenica da je netko stručan u nečemu ne znači automatski i da je moralna osoba, nepotkupljiv i osoba kojoj je stalo do dobrobiti ove zemlje.

Ili, malo drugačije rečeno: Koliko god to bilo loše, još uvijek je puno bolje na vlasti imati nesposobne ljude koji ne rade ništa, nego sposobne koji rade protiv interesa zemlje i njezinih građana.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (6)


Respektira (5): snajper, Heraklit, VeNLO, highend, siouxica


Slaže se (1): Heraklit


Komentari (17)


tako da mi je ovo s određenim brojem dijece koju bi neki kandidat imao ili nemao pravi nonsens :) ..možda sam pri tome čak i blago povrijeđena jer ako je to mjerilo nečije kvalitete onda sam gadno zalutala u životu damica46 0 0 0


damice, ja imam više djece i ne učim ih da budu bogataši već dobri, vrijedni ljudi, na korist društvu. I dobri roditelji jednoga dana. Nedvojbeno ima puno vrijednih, dobrih ljudi bez djece ili s jednim, dvoje. Isto tako nedvojbeno ima puno ljudi koji abakus 0 0 0


imaju više djece, a nisu odgovorni ljudi i dobri roditelji. No ne govorim sada ni o jednima ni o drugima. Govorim o promjeni vrijednosnog sustava našeg društva, s onog okrenutog materijalnom na onaj okrenut čovjeku i dobru zemlje. Mi ovdje govorimo abakus 0 0 0


o politici, ali nitko ne spominje činjenicu da izumiremo i da ne može biti napretka u zemlji u kojoj je prosječna dob njezinih građana visoka kao u našoj. Odgovoran roditelj višečlane obitelji na čelu zemlje ono je što nam treba, kao primjer i poti-. abakus 0 0 0


caj na drugačiji način života Što se tiče kvalitete čovjeka, broj djece nije joj mjerilo Ali kvalitetnom čovjeku djeca, pogotovo više njih, dodatno podižu kvalitetu Nemoj biti povrijeđena, nemaš razloga za to :) Da sam premijer, bila bi mi savjetnica abakus 0 0 0

Analiza

Posljednjih nekoliko godina, a pogotovo posljednje dvije, kad god netko negdje progovori o katastrofalnim potezima političara koji nam vode zemlju i o tome da je riječ o hrpi nesposobnih i neodgovornih neznalica koje bi radi dobra ove zemlje i njezinih građana trebalo pod hitno maknuti s vodećih pozicija, prvo pitanje koje se nametne jest: A koga dovesti na njihovo mjesto? U vrijeme uoči prošlih paralmentarnih izbora mogli smo se makar nadati da SDP, stranka koja je tada bila u oporbi, možda zaista zna što se mora napraviti da zemlju dovedu na put oporavka (kako su tada samouvjereno tvrdili), no protekle ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 5
  • 1
  • 0
  • 17

Analiza

Ima nekih ljudi čije ponašanje i potezi čovjeka jednostavno ostave bez teksta. Nije da im ne bi imao što za reći, upravo naprotiv: previše je toga što bi im trebao i mogao reći. Riječi navru iz bezbroj pravaca i iz bezbroj razloga, sav revolt protiv besramnog, bezobraznog ponašanja dotične osobe ustane u jednom trenu u čovjeku i sve bi ono što ti je u tome trenu palo na pamet izgovorio istovremeno - i onda ne izgovoriš ništa. Ne možeš sve u istom trenu reći i dok još važeš od čega bi uopće započeo, shvatiš da to i nema smisla. Osobi, naime, koja je u stanju nešto tako besramno mrtva-hladna napraviti ne možeš zapravo ništa objasniti. Da joj možeš objasniti koliko je bezobrazno i besramno ono što je napravila, ona to ne bi ni napravila. I riječ „besramno“ prava je riječ za takve ljude. Besramni - bez srama. Ljudi koji su u stanju napraviti poteze koje čovjek s imalo digniteta i osjećaja za ispravno nikad ne bi, a oni ih ipak rade i ne osjećaju pri tom ništa problematično u tome. Dapače, kad im netko od zgroženih ljudi iz njihove okoline i prigovori, nađu se u čudu i nije im nikako jasno što je problematično u tome što su napravili. Još je gore što s tom besramnošću u pravilu ruku po ruku idu arogancija i beskrajna samouvjerenost i samodopadnost te potpuni nedostatak empatije, a najčešće (osim u rijetkim iznimkama) sva ta samouvjerenost je bez ikakvog pokrića. Što reći takvim osobama i koliko im ima smisla uopće išta govoriti? Takvo ponašanje spada u ljudsku patologiju i najbolje što čovjek može napraviti jest maknuti se što dalje od takvih ljudi.

Što, međutim, kad se neki takav čovjek nađe na čelnom mjestu u državi i onda se još okruži sličnima sebi ili onima koji ga nastoje oponašati? Tada imamo ozbiljan problem. Tada dobijemo osobu koja se arogantno, bez uopće ikakve dileme prodaje pod poštenu, a istovremeno predstavlja kao najboljeg kandidata za gradonačelnika čovjeka za kojeg će samo koji mjesec kasnije ustvrditi da je kriminalac, da mu se gadi i da je ono ranije govorio samo iz političkih razloga. Tada imamo čovjeka koji govori o visoko podignutim ljestvicama ponašanja, a onda se te ljestvice pokažu vrlo promjenjive visine, ovisno kada i o kome je riječ. Tada imamo čovjeka koji rezolutno govori o potrebi stezanja remena - kad je o drugima riječ, a istovremeno naručuje za sebe i svoje ministre skupe automobile. I to u državi čije se financije, a za koje je on najodgovornija osoba, raspadaju po šavovima i u kojoj se štedi na ortozama za invalidnu djecu. Tada imamo čovjeka koji će reći da nije znao što naručuje, iako osoba koja je narudžbu realizirala (predstojnik Državnog ureda za središnju nabavu Dario Janković) jasno kaže da je narudžbu napravio prema specifikacijama korisnika koje su bile tako precizne da su mu ostavile vrlo malo mjesta za odlučivanje koji i kakav automobil treba naručiti.

Milanović je jednostavno takav. I ljudi kojima se okružio su jednostavno takvi. Imali smo se priliku uvjeriti u to, ako ne prije njegova mandata na čelu države, onda 100% u protekle dvije godine koliko joj je na čelu. I koliko god nas njegovi potezi, besramnost i arogancija koje pokazuje zajedno sa svojom kamarilom i koji su postavili sasvim nove standarde komunikacije, prije njih ipak još neviđene kod nas, te srozali razinu komuniciranja na kočijaški nivo (pozdrav Jovanoviću), svako malo ostave bez teksta, postoje ipak i gori od njih. Jedno je patologija, naime, a nešto je sasvim drugo silna potreba nekih ljudi da tu evidentnu patologiju objasne i opravdaju. I potrebu da je predstave kao nešto sasvim normalno, ništa posebno, a sve samo zato što je o „njihovima“ riječ. Takvi su ljudi sve u stanju izrelativizirati i napraviti upravo nevjerojatne misaone akrobacije da bi nešto neprihvatljivo, besramno i nemoralno predstavili kao, eto, malu nezgodu koja je rezultat tek nepostojanja pravih propisa. Nađe se uvijek takvih ljudi, obično u režimskim glasilima. Naš narod za takve ima čitav niz izraza kojima vrlo plastično opisuje što zapravo rade i zašto to rade. Ako su potezi ovih koje takvi brane nešto nad čime čovjek ostaje bez teksta i k tome svjestan da bi objašnjavanje besramnosti njihovih činova bio ionako uzaludan posao jer je o ljudima bez srama i bez digniteta riječ (arogancija nije dignitet), onda su potezi ovih koji ih brane nešto što ne potiče nikakve riječi, već samo mučninu. Mučninu zbog uviđanja do kojeg se sve nivoa čovjek spreman spustiti u silnoj želji da objasni i opravda poteze članova grupe kojoj ideološki pripada.

Je li demagogija u državi koja je ovako visoko zadužena poput naše, u kojoj je nezaposlenost takva kakva je kod nas, u kojoj političari na vlasti uporno ponavljaju da je dosta rastrošnosti, da se ne može živjeti na dug, da se moramo pokriti koliko nam je pokrivač dugačak, da moramo prihvatiti smanjivanje primanja i ukidanje prava - je li u takvoj državi demagogija reći da bi sva ta kresanja troškova i privilegija trebala vrijediti i za njezine čelne ljude? I da bi za sve ono što od drugih zahtijevaju sami prvi trebali dati primjer? Nije. Nikako ne. Ali je zato demagogija bez premca izjavljivati kako su oni koji traže od čelnih ljudi zemlje tu odgovornost i dijeljenje sudbine građana - demagozi. Od svih se traži stezanje remena, od svih se traži odricanje od prava i privilegija, ali članova Vlade i Sabora te Predsjednika i cijele njihove svite plus ostale političke „elite“ to kao da se ne tiče. Kažu da rezanje njihovih primanja i privilegija ne bi značilo puno za proračun. Možda. Ali bi značilo puno za moral ljudi kojima je teško gledati kako im čelnici države žive na visokoj nozi dok se njima istovremeno preporučuje „prilagođavanje uvjetima“. Kažu i da posao takve odgovornosti zaslužuje i dobra primanja i privilegije. Možda. Ali i liječnici i nastavnici i mnogi drugi ljudi rade vrlo teške i odgovorne poslove, a ipak se od njih traže kresanja.

Zašto sve ono što vrijedi za sve druge ljude u državi ne vrijedi i za ovu „elitu“ na vlasti i zašto bi bila demagogija tražiti da se i na njih primijeni ono isto što oni traže za druge ljude? Kažu da ušteda na njihovim plaćama i privilegijama ne bi bila ništa značajno za proračun, ali zašto bi onda bila značajna ušteda od 5 milijuna kuna koliko nisu u stanju pronaći da bi 650 invalidne djece dobilo punu invalidninu od 1250kn? “Zrno po zrno - pogača!“, kaže narod. Zašto i njihova primanja i privilegije ne bi bili koje od tih zrna kresanja (a vidimo da ima i puno onih znatno manjih od ušteda koje bi se kresanjem primanja premijera, predsjednika, ministara i sabornika mogle postići)? Zašto...? Vrlo jednostavno: Zato što su oni ti koji određuju kome će se i koliko smanjivati prava i sebi ih ne žele smanjiti. Besramno. I sva objašnjenja koja za to daju (a i ne trude se oko toga baš previše) najobičnija su demagogija.

No, kao što rekoh, ima i gorih od njih: onih koji tu besramnost i bezobrazluk relativiziraju. Ono prvo je da ostaneš bez teksta i s osjećajem gorke nemoći pred besramnošću tih ljudi. Od ovog drugog ti se samo smuči.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (10)


Komentari (6)


'Mi smo pravna država i poštujemo ugovore',ako su potpisani s njihovima,a onda seljake zayebu za 50%poticaja,hehe. VeNLO 0 2 0


Inače, na samo pitanje "u kakvim automobilima bi se trebali voziti", meni su automatski pali na um jedni specijalni, ali ne smijem reći jer bi bilo utuživo. VeNLO 0 2 0


Ako zanemarimo TE aute, zašto Vlada nije naručila barem 50 XD auta? VeNLO 0 0 0


skidam kapu do poda za posljednji odlomak, neki doista nisu u stanju spoznati razliku između potrebe za trajnim boravkom unutar velikog vođe s jedne, te zrnca dostojanstva i zdravog razuma s druge strane... highend 1 0 0


Slažem se, Highend. Šteta što više ne pišeš na Barometru, tekstovi su ti iznimne kvalitete. Ima li šanse da napišeš makar povremeno još koji? abakus 0 0 0

Analiza

Ima nekih ljudi čije ponašanje i potezi čovjeka jednostavno ostave bez teksta. Nije da im ne bi imao što za reći, upravo naprotiv: previše je toga što bi im trebao i mogao reći. Riječi navru iz bezbroj pravaca i iz bezbroj razloga, sav revolt protiv besramnog, bezobraznog ponašanja dotične osobe ustane u jednom trenu u čovjeku i sve bi ono što ti je u tome trenu palo na pamet izgovorio istovremeno - i onda ne izgovoriš ništa. Ne možeš sve u istom trenu reći i dok još važeš od čega bi uopće započeo, shvatiš da to i nema smisla. Osobi, ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 5
  • 5
  • 0
  • 6

Analiza

Revolucija u Hrvatskoj...? Malo morgen...

16.02.2014. 20:16, Tjedna anketa/Trebamo li i mi izaći na ulice?

Već godinama kod nas svako malo netko na komentarima raznih portala priprijeti vladajućoj političko-gospodarsko-bankarskoj kasti masovnim prosvjedima koji će ih, jel, naučiti tome da granice mrcvarenja “naroda” ipak postoje. Već godinama u našim medijima svako malo neki kolumnist zavapi nad činjenicom da unatoč svim pljačkama na koje je upozoravao i vojsci nezaposlenih na čiju je brojku svojevremeno i jedna pevaljka brošem “ukazivala” (zanimljivo je da se sada ne pojavljuje sa sličnim preformanceima iako je broj nezaposlenih daleko veći nego što je onda bio), prosvjeda, eto, nema pa nema…

Nema urlanja po ulicama, nema razbijenih izloga i prevrnutih koševa za smeće, nema, na veliku žalost svih takvih zazivatelja masovnih prosvjeda, policijskim palicama razbijenih glava a njima prilike da bijesnim i vatrenim člancima iz svojih udobnih fotelja upozoravaju na policijsku brutalnost. Jednostavno nema! “Pa kako to?!”, čudom se čude i razočarano, kad već ne mogu bjesnjeti na policijsku brutalnost, zdvajaju i s puno prezira pišu o “našem malom kukavičkom čovjeku koji radije šuti da se ne bi nekome zamjerio”. Stvarno sramota i sasvim ih razumijem. Pripremili se oni na demonstracije, i što više razbijanja i paljevine te krvi na ulicama to bolje, jer će prvo moći pisati o onoj policijskoj brutalnosti, a poslije, kad se ta tema malo ispuše, udariti na “primitivne prosvjednike koji razaraju grad”... a narod, zamislite, molim vas, ništa! Ostavio ih kratkih rukava! I sada će morati smišljati o čemu će drugom pisati, a ovi bi tekstovi, za koje već postoje razrađene šablone, bili tako lako zarađen honorar. Stvarno sramota i razočaravajuće…

No meni je drago. Stvarno ne vidim kakvo je zlo neki izlog ili koja kanta za smeće napravila ljudima pa da moraju stradati. One prave krivce ionako ni najbjesniji demonstranti nikad ne bi uhvatili i sredili onako kako je svojevremeno zajedno sa svojom suprugom prošao Ceauşescu. A koliko ima smisla u tome da se ljudi međusobno mlate (jer i prosvjednici i policija jednako su opljačkani, prevareni i iskorišteni) za zabavu medijskih i svih ostalih huškača koji su se zaželjeli malo pravog reality show-a i svojih pet minuta na postajama svih televizijskih kuća svijeta gdje bi zadihano i malo raskuštrano pokazivali tanki dim od koje zapaljene gume kilometrima iza svojih leđa (bolje što dalje - zlu ne trebalo), zaista ne znam. Posljedica svega toga bila bi u najboljem slučaju ostavka Vlade - koju bi potom zamijenili jednako loši ljudi. A članovi one prošle Vlade za kaznu bi se povukli u povlaštene mirovine i svoje luksuzne stanove uz bankovne račune dobrano podebljane za njihova mandata. I kakva korist od svega toga? Stradao bi po koji izlog i onaj koš za smeće i danima bismo na tv-u gledali po koju krvavu, prosvjedničku ili policijsku glavu, svejedno. A nova bi se vlast klela da će raditi drugačije. „Nova pravda!“, uzviknuo bi im vođa, zažagrenih očiju. „Pošteno!“ zagrmilo bi u znak odgovora iz gusto natisnutih stranačkih redova. I onda bi svi iz niskog starta pojurili na svoje pozicije uhljeba. I ništa se zaista ne bi promijenilo.

Sve to hrvatski „mali“ čovjek već odavno zna. Zato i ne prosvjeduje.

No da ne ostane sve na ovome, volio bih da mi svi oni koji se čudom čude što nema prosvjeda odgovore na jedno pitanje: A tko bi to, zapravo, trebao sudjelovati u tim masovnim (a moraju biti masovni da bi uopće privukli pozornost „elite“) prosvjedima? Krezubi antifašisti iz 2. svj. rata? Svi oni imaju već desetljećima lijepe mirovine a i ionako su oduvijek bili sposobni samo za galamu protiv ustaša s govornica. „Sive pantere“ iz HSU redova? Ti su natiskani po bolničkim čekaonicama i nema šanse da propuste svoj red na koji su se naručili još prije nekoliko godina i odu na prosvjede. Radni narod ove zemlje? Taj ili je na kavicama u pauzama koje traju od početka do kraja radnog vremena ili rintaju kod privatnika toliko da nemaju prilike ni čuti da se pripremaju neki prosvjedi. Nezaposleni? Velik broj njih Boga moli da ne dobije posao, dio ih sjedi na kavicama koje plaćaju roditelji umirovljenici i nada se da će ga preko tetka od prijateljeva kuma na kraju možda ipak dobiti i nastaviti uredno sjediti na kavicama - ali sada s plaćom koja teče, dio možda nema tetka od prjateljeva kuma, ali imaju roditelje koji primaju mirovinu i imaju dovoljno nekretnina da se njihov jedinac, bude li njima razumno raspolagao, ne mora ni jedanput u životu vruć hladne vode napiti... a ostatak je isuviše zauzet razmatranjem svih online mogućnosti za odlaskom iz ove zemlje i zaposlenjem negdje vani. Preostali su samo školarci kojih je ionako, zahvaljujući niskom natalitetu, premalo (plus toga su zauzeti facebook-om i postavljanjem najnovijih profilnih fotki) i oni huškači koji već dugo prosvjeduju, ali iz fotelja pred kompjuterskim ekranima.

Summa summarum, želimo li vidjeti prosvjednike na našim ulicama, bojim se da ćemo i njih, kao i većinu drugih naših potreba, morati uvesti.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (10)


Respektira (8): Heraklit, Zagorec, radnik, Vjeran, siouxica, Dalmat, sthagon, VeNLO


Slaže se (2): Heraklit, zagislav987


Komentari (8)


:D Hvala, Vjerane. :) abakus 0 0 0


dijelom se slažem s tekstom, dijelom ne. Naime, kad bi se pojavila neka polička snaga koja bi ulila nekakvu vjeru u boljitak, onda bi se i ljudi digli i slijedili tu ideju. Al na HR sceni izbbor je samo HDZ-SDP , obzirom na to da je ovo sve ostalo NEKOVARAZDIN 0 0 0


tek katastrofa. Zato su i ljudi u latargiji, jer se nevidi nikakvo svjetlo na obzoru. Samo ješ veći mrak. Jbg... NEKOVARAZDIN 1 0 0


A Neko, brate mili, pa zato što NEMA neke dobre opcije i zato što je na ovaj način promocije (mediji plus novac) ne može ni biti (osim na nivou male sredine tipa Metkoviće gdje se svi poznaju) NE MOŽE ni biti, mi i jesmo u pat poziciji. Jbg... abakus 0 1 0


Bude razbijenih glava bez pomaka nabolje kad se nekretninski slom poklopi sa rezanjem transfera iz državne kasice. Nekretnine u Zagrebu direktno ovise o heroinu iz proračuna a jasno je to nemože za dugo., čeka nas 100 godina ovoga stalno lošije Zagorec 0 0 1

Analiza

Revolucija u Hrvatskoj...? Malo morgen...

16.02.2014. 20:16, Tjedna anketa/Trebamo li i mi izaći na ulice?

Već godinama kod nas svako malo netko na komentarima raznih portala priprijeti vladajućoj političko-gospodarsko-bankarskoj kasti masovnim prosvjedima koji će ih, jel, naučiti tome da granice mrcvarenja “naroda” ipak postoje. Već godinama u našim medijima svako malo neki kolumnist zavapi nad činjenicom da unatoč svim pljačkama na koje je upozoravao i vojsci nezaposlenih na čiju je brojku svojevremeno i jedna pevaljka brošem “ukazivala” (zanimljivo je da se sada ne pojavljuje sa sličnim preformanceima iako je broj nezaposlenih daleko veći nego što je onda bio), prosvjeda, eto, nema pa nema… Nema urlanja po ulicama, nema razbijenih izloga i prevrnutih koševa za smeće, ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 8
  • 2
  • 0
  • 8

Analiza

Za izdvajanje HZZO-a iz proračuna nedostaje prava priprema

14.02.2014. 11:10, Kako će se izdvajanje HZZO-a iz proračuna odraziti na zdravstveni sustav i pacijente?

Nakon što je lani u lipnju za sanaciju zdravstva isplaćeno 3,3 milijarde kuna i nakon što su brojni stručnjaci i laici mjesecima upozoravali na zdravorazumsku činjenicu da nema sanacije zdravstva bez:

a) zatvaranja rupa kroz koje novci iz njega nepotrebno cure ili cure da bi se popunili nečiji džepovi

b) podizanja količine novca kojim će zdravstvo raspolagati

te da će bez jednog od ta dva poteza dug odmah nakon „sanacije“ opet početi rasti, evo nam, samo sedam mjeseci kasnije, sustava zdravstva opet u financijskim dubiozama. Do toga je došlo jer, naravno, naš uvaženi i vrlo sposobni ministar Rajko Ostojić, kojem je prva i najvažnija stvar u cijelom njegovom mandatu bila promjena imena njegova ministarstva iz ministarstva zdravstva u ministarstvo zdravlja, nije napravio ni jedan od ova dva gore navedena poteza. Niti je začepio rupe i smanjio troškove sustava zdravstva, niti je povisio količinu novca koja se u njega slijeva. I dug je opet tu: samo nešto više od pola godine nakon obavljene "sanacije" (pišem u navodnicima jer to prava sanacija nije bila), rupa u zdravstvu iznosi čak 3 milijarde kuna. Potreban je rebalans proračuna, ministar financija bjesni, a drugi se ministri ljute jer se od njih opet traže kresanja u njihovim resorima iako im je obećano da se to od njih neko vrijeme, nakon što su nedavno već proveli kresanja, neće tražiti. Rezultat svega je da je premijer pod hitno odlučio izdvojiti HZZO iz sustava Državne riznice kako bi možda ljudi iz HZZO-a na čelu s ravnateljem Sinišom Vargom napravili u zdravstvu ono što ministar Ostojić očigledno nije bio u stanju: disciplinirali sektor javnog zdravstva i postavili ga na (održive) noge.

Koliko je to realno za očekivati, teško je u ovom trenutku još reći. Liječnici kao i čelnici sindikata liječnika u svezi ovog najnovijeg poteza Vlade izražavaju se vrlo oprezno. Prije svega napominju da je HZZO i nekad bio izvan sustava državnog proračuna i da je njegovo ponovno izdvajanje iz njega jedno od predizbornih obećanja Kukuriku koalicije. Pretpostavka je da će tako izdvojeni HZZO imati više mogućnosti za kontrolu sustava zdravstva i racionalizaciju troškova (uključujući onih hladnog pogona i režija), a i za uspostavu bolje organizacije usluga uz usmjeravanje pacijenata prema uspješnijim ustanovama koje će, po riječima Siniše Varge, dobivati novac po učinku a ne unaprijed kao dosad. Ministar Ostojić izjavio je ovih dana da će inzistirati na tome da "nezaposlenima, djeci i starijima ostanu ista prava na zdravstvenu zaštitu i nakon izdvajanja HZZO-a", što upućuje na zaključak kako će jedna od posljedica ovog izdvajanja biti ne samo bolje (da li?) upravljanje sustavom zdravstva u smislu rezanja nepotrebnih troškova, već i podizanje njegove prihodovne strane. Tj. podizanje iznosa participacija i/ili cijena dopunskog osiguranja uz mogućnost uvođenja plaćanja i paketa osnovnog zdrav. osiguranja za neke kategorije stanovništva. Ravnatelj Varga najavio je kao jedan od planova za spas zdravstva i ugovaranje privatnika u segmentima gdje bi bili učinkovitiji i povoljniji - što upućuje na djelomičnu privatizaciju zdravstva.

Sve to govori da slijede prilične promjene u tom velikom sustavu. Pa ipak, ni o kakvim konkretnim namjerama još uvijek nema ni riječi, a kamo li da su javnosti prezentirane precizne analize postojećeg stanja plus detaljan plan promjena koje se namjeravaju uvesti i njihovih očekivanih posljedica, sa svim argumentima za i protiv tih promjena te analizom i pozitivnih i mogućih negativnih posljedica (a za očekivati je da će biti i jednih i drugih). Nije provedena javna rasprava, nisu zatražena očitovanja svih zainteresiranih strana, među kojima bi trebali biti i ljudi koji bi zastupali interese pacijenata. Unatoč tome ministrica Opačić najavljuje da će do izdvajanja doći najkasnije 1. srpnja ove godine, a sam premijer Milanović navodno je izjavio da se to mora napraviti već za dva mjeseca.

Zakonom o zdravstvenom osiguranju predviđeno je, međutim, izdvajanje HZZO-a iz riznice tek od 2015. godine, što znači da se promjene uvode znatno prije zadanoga roka. Nema objašnjenja zašto se u to tako naglo ulazi, osim kuloarskih priča o animozitetu koji vlada na relaciji premijer Milanović - minstar Ostojić (ministra Ostojića, podsjetimo se, premijer se već pokušao riješiti time što ga je postavio kao protukandidata Milanu Bandiću, gradonačelniku Zagreba, na lokalnim izborima prošle godine). Koliko god zamisao o izdvajanju HZZO- a iz sustava proračuna imala svojih zanimljivih i već na prvi pogled potencijalno pozitivnih strana, sva ova žurba baca negativno svjetlo na nju i dovodi pod sumnju pripremljenost uključenih strana na jedan tako velik zahvat za koji su ipak potrebne dulje i kvalitetnije pripreme od ovih koje imamo priliku vidjeti. Da i ne govorimo kako sve to vrlo neugodno podsjeća na niz drugih brzopletih poteza ove Vlade i njezinih ministara provedenih bez spremnosti da se saslušaju stručnjaci i zainteresirane strane a koji su na kraju doživjeli težak fijasko. Sjetimo se samo načina na koji je uveden tzv. program zdr. odgoja u škole, nakon isteka svih zakonskih rokova, bez javne rasprave, bez objave u Narodnim novinama, bez ikakve pripreme nastavnika i materijala po kojima bi se održavao te uvjeta za njegovo održavanje - i koji je zbog svega toga izazvao jak revolt javnosti i brojnih stručnjaka, a na kraju je i srušen na Ustavnom sudu. I možemo se samo nadati da ovaj potez neće u ionako potresenom sustavu zdravstva napraviti onakav kaos kakav je u sustavu visokog obrazovanja napravio Jovanović svojim Prijedlogom izmjena i dopuna zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji je premijer na kraju morao povući, ali ne prije nego što je napravio veliku i nepopravljivu štetu u sustavu visokog obrazovanja koji se danas zbog toga nalazi praktički u blokadi.

Sprema li nam se sličan fijasko i s ovim Vladinim potezom, vrijeme će pokazati. Za sada znamo samo to da će HZZO svojim izdvajanjem iz Državne riznice dobiti na upravljanje fond od skoro 17 milijardi kuna, i da će nakon toga biti potreban još jedan rebalans proračuna koji time ostaje bez ovih sredstava. Također znamo da ravnatelj Varga traži da se iz budžeta HZZO-a maknu porodiljne naknade i bolovanja jer bi oni, po njemu, trebali biti stvar ministarstva socijalne skrbi, a ne HZZO-a. Rashodi za te dvije stavke u ukupnim rashodima HZZO-a iznosili su godišnje oko 10%, što znači da će već samo na njima, ako Vlada pristane na zahtjev ravnatelja Varge, fond uštedjeti značajnu svotu. No to je istovremeno iznos koji će u tom slučaju opteretiti ministarstvo socijalne skrbi tj. proračun, i Vlada će to kod novog rebalansa proračuna morati uzeti u obzir.

Izdvajanje HZZO-a iz sustava proračuna inače je dobra zamisao i nađe li se HZZO u rukama entuzijasta koji znaju svoj posao i žele dobro prije svega pacijentima, građanima RH, a uz njih i svim kvalitetnim ljudima zaposlenim u sustavu (liječnicima i drugima) koji znaju i žele raditi, svi bismo od toga mogli imati samo koristi. No nađe li se u rukama političkih podobnika, za dobro građana nezainteresiranih neznalica zaposlenih po stranačkim i drugim vezama koji će na budžet od skoro 17 milijardi kuna gledati kao na priliku za osobno bogaćenje, vrlo brzo pokazat će se sve negativne strane ovog poteza. To bi moglo dovesti do ubrzanog urušavanja postojećeg sustava zdravstva i još većeg odlijeva liječnika iz zemlje.

Ono što je u svemu ovome najgore je sumnja da je do ovog poteza došlo prvenstveno zbog animoziteta premijera Milanovića prema ministru Ostojiću, a ne iz stvarne političke volje da se problem sustava zdravstva konačno riješi i to na temelju konkretnih, stručnih analiza svih prednosti i nedostataka ovog poteza. Zdravstveni je sustav nešto ipak isuviše ozbiljno da bi se njime Vlada loptala zbog osobnih osjećaja međusobnog sviđanja ili nesviđanja njezinih članova. Ostaje na kraju svega pitanje zašto premijer, ako zaista nije bio zadovoljan svojim ministrom zdravstva, a postoje sve indicije da je tako, nije Ostojića jednostavno još prije nekoliko mjeseci - smijenio. I postavio bolju osobu na to mjesto koja bi se pobrinula prije svega za to da ovaj novi dug zdravstva od 3 milijarde kuna bude ipak manji, a potom i za kvalitetnu pripremu za izdvajanje HZZO-a iz sustava proračuna, što ministar Ostojić očigledno nije napravio.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (4)


Respektira (3): VeNLO, Heraklit, siouxica


Slaže se (1): Heraklit


Komentari (1)


slažem se, opet ključne promjene bez prethodne pripreme i rasprave tako da ustvari ni ne znamo što će se događati...klasika. slažem se i za smjenu ostojića. razloge bi bilo teško nabrojati, ali evo, dovoljno je njegovo "hendlanje" štrajka liječnika siouxica 0 1 0

Analiza

Za izdvajanje HZZO-a iz proračuna nedostaje prava priprema

14.02.2014. 11:10, Kako će se izdvajanje HZZO-a iz proračuna odraziti na zdravstveni sustav i pacijente?

Nakon što je lani u lipnju za sanaciju zdravstva isplaćeno 3,3 milijarde kuna i nakon što su brojni stručnjaci i laici mjesecima upozoravali na zdravorazumsku činjenicu da nema sanacije zdravstva bez: a) zatvaranja rupa kroz koje novci iz njega nepotrebno cure ili cure da bi se popunili nečiji džepovi b) podizanja količine novca kojim će zdravstvo raspolagati te da će bez jednog od ta dva poteza dug odmah nakon „sanacije“ opet početi rasti, evo nam, samo sedam mjeseci kasnije, sustava zdravstva opet u financijskim dubiozama. Do toga je došlo jer, naravno, naš uvaženi i vrlo sposobni ministar Rajko Ostojić, kojem ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 3
  • 1
  • 0
  • 1

Analiza

Osobni bankrot: Pogodovanje dužnicima ili vjerovnicima?

11.02.2014. 15:52, Treba li nam institut osobnog bankrota i kako ga konfigurirati?

Tijekom protekla dva desetljeća u našoj je zemlji vladala prava jagma za kreditima. U bankama nije bila rijetkost vidjeti kako zahvalni klijenti donose cvijeće i bombonijere službenicama koje su im odobrile kredit. Uzimali su se krediti za stanove (najčešće na 30 godina uz kamatu o kojoj su banke za tu vrstu kredita vani mogle samo sanjati), krediti za kupovinu automobila (uz upravo sulude kamate), pa razni gotovinski krediti, a iako o tome ljudi nisu razmišljali kao o kreditu, u njih spadaju i ulasci u tzv. dozvoljene minuse (i to su krediti s vrlo visokom kamatom). Kad bi netko upućeniji u sve negativne strane i opasnosti uzimanja kredita nekome pokušao objasniti da to baš i nije tako pametno, a pogotovo ne nešto čemu bi se trebalo radovati i nagrađivati bankara, dobio bi u pravilu nestrpljiv odgovor kako su to gluposti i da se isplati uzeti kredit jer to što želiš možeš uz pomoć kredita imati odmah, uz još po koji "filozofski" dodatak o kratkoći života i važnosti da se u njemu što više i dulje uživa. Također su se mogli čuti i odgovori da se ne može pokrenuti posao bez kredita jer rijetki imaju novac koji bi sami uložili u to (bilo je to vrijeme otvaranja firmi bez pravog poimanja većine novopečenih kapitalista o tome što to zapravo znači, pogotovo u našoj visokobirokratiziranoj i visokokorumpiranoj državi). Bilo je i onih bez riješenog stambenog pitanja koji su razumno zbrajali i oduzimali prednosti i nedostatke podstanarskog života i kredita za stan kojem će rata biti tek nešto viša od onoga što su inače plaćali kao stanarinu. No bilo je i onih koji su se u uvjetima nove države i poleta (ali i kredita koji su masovno počeli dizati standard građanima naše zemlje) polakomili za većim i novim stanovima na prestižnim lokacijama pa su prodavali svoje stare i uzimali kredit da nadodaju do cijene novog stana ili bi stari iznajmili i u cjelosti uzeli kredit za novi stan. Pa bi nerijetko uzeli i koji dodatni kredit za namještaj - jer u novi stan mora ići i novi, u pravilu kvalitetniji (čitaj: skuplji, talijanski) namještaj, pa bi onda zaključili da bi i auto trebali zamijeniti, a možda kupiti i još jedan (da može i supruga djecu razvoziti na "aktivnosti") i tako dalje. U tren oka obitelj bi se našla opterećena s po nekoliko kredita. A o mogućnosti da ostanu bez posla i da više ne budu u stanju vraćati kredite nekako se nije razmišljalo. Dapače, u sve te kredite koje su uzimali ljudi su nekako unaprijed uračunavali pretpostavku da će im plaće rasti. Pa i rasle su. Ali ne na temelju porasta proizvodnje u našoj zemlji, već na temelju velike količine novca koja se u nju slijevala na račun kredita i prodaje imovine zemlje. Jasno je da to nije moglo trajati zauvijek.

Odakle taj pomalo euforični, olak stav prema kreditima? Odgovor na to pitanje nije težak: Treba se samo sjetiti bivše države i velike inflacije koja bi vrlo brzo obezvrijedila kredite koje su banke davale a koje nisu imale valutnu klauzulu. Čovjek bi uzeo najviši mogući kredit (visina kredita bila je ograničena visinom primanja), prve godine bi ga jedva vraćao, no već druge bi inflacija toliko srušila vrijednost rate da ona više nije predstavljala problem, a za još godinu - dvije kredit bi postao samo simboličan. Dobiti takav kredit bilo je nešto zaista vrijedno slavlja i zahvalnosti onima koji su ga odobrili. Raspadom stare države, to već uvriježeno mišljenje o kreditima nije se promijenilo, iako su novi krediti imali valutnu klauzulu i nije bilo šanse da im se vrijednost otopi preko noći. Zapita li se netko kako je to moguće, odgovor je da pravog odgovora nema. Neukost prosječnog čovjeka, reklame koje su svijetlim bojama i privlačnim jingle-ovima mamili ljude na uzimanje kredita, naivnost naših ljudi koji su u bivšoj državi živjeli ipak prilično zaštićeni i koji nisu shvaćali surovost i slatkoriječive laži kapitalizma  u kojem su se najednom našli (a u kojem su pravi uvjeti obično ispisani sitnim slovima na dnu stranica koje su ljudi olako, ni ne čitajući ih, potpisivali), glad za svim onim sa "zapada" što su još do pred koju godinu mogli samo čeznutljivo promatrati na tv-u... Sve to skupilo se u klopku u koju je većina ljudi uletjela. I to unatoč (rijetkim) upozorenjima onih nešto pametnijih i opreznijih.

O jamcima koji su po običaju iz bivše države bez oklijevanja stavljali svoj potpis na ugovore čak i osobama koje su jedva poznavali, pa su se onda najednom, preko noći, našli u situaciji da moraju otplaćivati tuđe dugove, sve je odavno rečeno i ljudi čak ni najbližima više ne žele biti jamci. Banke sada traže druga jamstva i u pravilu stavljaju nekretnine i drugu imovinu pod hipoteku. No postoje i drugi načini zaduživanja ili pak ljudi zbog gubitka posla jednostavno nisu više u stanju plaćati račune i ulaze u minuse, a kamate na tu vrstu dugovanja brzo povećavaju ukupno dugovanje. Obrtnici i vlasnici firmi koji su zbog krize ostali bez posla i mogućnosti plasiranja ili naplate svojih proizvoda brzo se nađu u problemima. Dugovi državi u vidu neplaćenih doprinosa i poreza koji se mora platiti čak i ako račun nije naplaćen dodatno su opterećenje. Građani i vlasnici firmi u dugovima koji ih ne mogu vraćati podliježu ovrhama. I, ako nije riječ o ljudima bliskima strankama na vlasti (Šegon, EPH Pavić i njima sl.), u tren oka naći će se u problemima. Tolikim da im se može dogoditi da budu izbačeni iz stana/kuće doslovno na ulicu i da im računi budu blokirani, a da dugovi ipak i dalje rastu, bez da zaduženi ljudi i znaju koliki su im i kako da ih ikad vrate.

U takvim okolnostima institut osobnog bankrota koji se već godinama kod nas spominje i predlaže djeluje kao jedino moguće i spasonosno rješenje. No je li on to i zaista?

Ono na što zaduženi ljudi koji prizivaju uvođenje instituta osobnog bankrota gledaju kao na najbitnije je mogućnost reprogramiranja dugova kao i otpisa makar dijela duga. Dakle, ideja je da će osoba koja proglasi osobni bankrot dobiti "stečajnog upravitelja" koji će imati uvid u svu njezinu imovinu i koji će prodati sve što može da bi namirio dio duga (ostavit će ono što je toj osobi i obitelji dovoljno za nužno preživljavanje) a ostatak duga će reprogramirati, dio koji zaduženi duguje bankama i državi možda i otpisati.

Treba odmah reći da je priča o otpisu dugova od strane banaka utopija. Uvođenje osobnog bankrota, koliko god se suprotno tvrdilo, nije pomoć dužniku, već je pomoć njegovim vjerovnicima da se naplate. Smisao osobnog bankrota je organizacija dužnika na takav način da on bude sposoban otplaćivati dugove, i to zajedno sa svim kamatama: da dugove uvećane za kamate polako vraća i da nema ništa više od najnužnijeg dok ih sve ne vrati, a da pri tom ipak ima to najnužnije kako ne bi "krepao" pod opterećenjem dugova dok ih sve polako ne vrati. Dakle, ništa se ne oprašta: Sve dužnik vraća, zajedno s kamatama. Reprogramiranje kredita ne znači njegov otpis, već pretvaranje starog kredita, pod starim uvjetima, u novi, u pravilu na dulji rok i u konačnici skuplji kredit jer se u njemu kamata koja se duguje pripisuje glavnici i postaje sve zajedno nova glavnica za novi kredit. Što se tiče otpisa duga državi, već su predstečajne nagodbe, koje su kao mogućnost uvedene za firme, pokazale čitav niz negativnosti i mogućnosti malverzacija, ovisno o čijoj je firmi riječ (bliskoj vladajućima ili ne). Mogućnost da netko (tko?) odlučuje o tome kome će se od ljudi koji su proglasili osobni bankrot otpisati dio duga i koliki će biti taj dio, ostavlja u našoj zemlji u kojoj caruje korupcija čitav niz mogućnosti za pogodovanje "svojima" i onima koji će osobe koje o tome odlučuju "podmazati". Već se može zamisliti stvaranje čitavog sloja povlaštenih ljudi koji će se zaduživati i onda jednostavno ulaziti u institut osobnog bankrota uz povlašten otpis dugova, što istovremeno većini drugih ljudi neće biti moguće. Njihove pak "otpisane" dugove plaćat će zapravo društvo u cjelini. Ono što je zamišljeno kao pomoć ljudima u nevolji, u našim iskrivljenim uvjetima korupcije i nepotizma ima sve šanse da se pretvori u pomoć samo jednima. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da već i predstečajne nagodbe koje su nedavno kao mogućnost uvedene za firme u problemima pokazuju upravo takav koruptivni obrazac "pomaganja".

Čak i ako zanemarimo element korupcije i pogodovanja, treba shvatiti da je institut osobnog bankrota najmanje pomoć dužnicima koje se legalno pretvara u neku vrstu modernog roblja, onih kojima je oduzeto pravo na to da raspolažu svojom imovinom i zaradom (njome raspolaže stečajni upravitelj) i koji za svaki trošak izvan predviđenog moraju pisati molbe i obrazloženja. A osuđeni su na to da rade u beskraj da bi otplatili dugove u međuvremenu jako, pa i višestruko uvećane za, realno, lihvarske kamate plus troškove odvjetnika, suda i tko zna još koje druge (nejasno je tko plaća stečajnog upravitelja). Pri tom je pitanje kolika je krivnja na osobi koja se zadužila, jer nije svaki dug nastao iz obijesti. A i među onim dugovima koji nisu opravdani, pitanje je koliku krivnju za njih snosi društvo koje potiče ljude na preveliku potrošnju kao i banke koje nude lake kredite, opterećene kamatama koje u svojim matičnim zemljama ne bi nikad mogle dobiti, pa ih onda još i uvećavaju kojekakvim dodatnim, najčešće skrivenim troškovima. Institut osobnog bankrota stoga je ponajprije pomoć vjerovnicima - bankama - da se do kraja naplate. Ako će to potrajati i koju godinu dulje, njima je to samo plus jer će svaku tu godinu kroz kamatu ionako dobro naplatiti.

Rješenje nije uvođenje instituta osobnog bankrota, već općenito smanjivanje kamata i troškova kredita te uvođenje i odgovornosti banaka, a ne samo dužnika. Potrebno je onemogućiti ovrhe nad prostorom u kojem dužnik i njegova obitelj živi, i to se može napraviti i bez uvođenja instituta osobnog bankrota. A u školama bi kroz predmet građanskog odgoja trebalo djeci objasniti što znači uzeti kredit i da je to nešto što je najpametnije jednostavno - izbjeći.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (13)


Respektira (7): VeNLO, Losonsky, Dalmat, micko3, sthagon, Heraklit, siouxica


Slaže se (5): Zvone, damica46, Zagorec, micko3, Heraklit


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (15)


definitivno se slažem da je pogodovanje (a to je kod nas već postalo normalno) kod tzv. oprosta dugova nešto što bi kod osobnog bankrota bilo najgore od svega. em ti uzmu poslovnu sposobnost em onda imaju razna mjerila ovisno koga poznaš :-( damica46 0 1 0


jeli sam uzeo kredit i što sada, moram ga vratiti i čemu daljnja priča.Kupovalo se na kredit auti ,išlo se na more i sada kuknjava.Imam auto 20 godina star,pravim kuću bok te pita koliko godina ali sam u kući bez kredita spavam mirno....... Zvone 0 0 0


Ako je količina novca u optjecaju 100,a ukupni dug prema bankama s kamatama 130, koliko ljudi neće matematički moći vratiti kredite?Koliko puta treba ponoviti da su krediti neotplativi? I da ljudi NISU krivi!!! VeNLO 1 0 0


VeNLO, krivi su utoliko što su uopće uzimali kredite. Ali dug ne nastaje samo uzimanjem kredita, već i neplaćanjem računa zbog gubitka posla ili iz drugih razloga. abakus 0 0 0


Da građani nisu uzimali kredite, ne bi uopće bilo novca u optjecaju.Računi se ne plaćaju upravo zbog nedostatka istog novca u optj. i to je uzrok, stvaranje novca nema veze sa stvaranjem nove vrijednosti, već samo s izdavanjem kredita. VeNLO 0 0 0

Analiza

Osobni bankrot: Pogodovanje dužnicima ili vjerovnicima?

11.02.2014. 15:52, Treba li nam institut osobnog bankrota i kako ga konfigurirati?

Tijekom protekla dva desetljeća u našoj je zemlji vladala prava jagma za kreditima. U bankama nije bila rijetkost vidjeti kako zahvalni klijenti donose cvijeće i bombonijere službenicama koje su im odobrile kredit. Uzimali su se krediti za stanove (najčešće na 30 godina uz kamatu o kojoj su banke za tu vrstu kredita vani mogle samo sanjati), krediti za kupovinu automobila (uz upravo sulude kamate), pa razni gotovinski krediti, a iako o tome ljudi nisu razmišljali kao o kreditu, u njih spadaju i ulasci u tzv. dozvoljene minuse (i to su krediti s vrlo visokom kamatom). Kad bi netko upućeniji u ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 7
  • 5
  • 1
  • 15

Analiza

Problemi ljudi s invaliditetom u RH

09.02.2014. 19:58, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći...

Kaže se da sit gladnom ne vjeruje. Ova izreka u malo promijenjenom obliku mogla bi se primijeniti i na ljude s invaliditetom. Ni jedan zdrav čovjek ne zna i ne može zamisliti kako se osjeća, na kakve prepreke nailazi i kroz što sve mora u životu proći čovjek s invaliditetom. Ili pak roditelj koji ima invalidno dijete.

Hrvatska je u ožujku 2007. godine potpisala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a nju je malo kasnije ratificirao i Sabor. Donesena je i Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine. Ne može se reći da potpisivanje Konvencije nije donijelo nikakva poboljšanja u položaju i pravima osoba s invaliditetom. Do 2007. godine roditelji djeteta s težim invaliditetom, što znači da je dijetetu potrebna stalna skrb, imali su pravo na dopust do njegove 7. godine života, a nakon toga samo pravo na to da rade na poslu pola radnog vremena (i naknadu za drugu polovicu radnog vremena). Kako je toj djeci bila potrebna stalna skrb, većina roditelja nije mogla raditi ni onu polovicu radnog vremena, što znači da su bili osuđeni na vrlo nisku naknadu i na to da budu bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja nakon što bi im dijete navršilo 7 godina. 2007. to je promijenjeno. Roditelji djeteta s težim invaliditetom danas imaju pravo na status roditelja njegovatelja i imaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ali naknada iznosi samo 2500 kn i nije se mijenjala od 2007. Da bismo stekli dojam o tome o koliko je malom iznosu riječ, dovoljno bi bilo da se zapitamo koliko bi državu njega takvog nepokretnog djeteta kojem je potrebna stalna skrb stajala da se nalazi u nekoj instituciji. Ili da se pak zapitamo koliku bi naknadu očekivala osoba kojoj bismo predali na 24-satnu njegu nepokretnu osobu kojoj treba mijenjati katetere i priskakati svako malo, pa i noću, kupati je i općenito brinuti o njezinoj intimnoj higijeni, okretati je, podizati, hraniti je, odlaziti s njom na rehabilitaciju i na sve pretrage kod liječnika i po komisijama te sve ostalo što je potrebno. Jasno je da bi taj iznos bio daleko veći. No roditelji su sve to za svoju teško invalidnu djecu radili i prije nego što je postojala bilo kakva naknada, pa je i ovaj iznos puno bolji nego ništa. Drugi problemi, međutim, dodatno i nepotrebno opterećuju roditelje djece s invaliditetom kao i tu djecu samu, a mogu se podijeliti na nekoliko skupina:

1. Nepotrebno birokratiziranje i dugo čekanje na odluke raznih tijela i komisija koje često bez ikakve logike odbijaju prijedloge liječnika za rehabilitacijom i/ili potrebnim ortopedskim pomagalima ili pravo na invalidninu zbog čudnih tumačenja Pravilnika po kojem npr. dijete koje može samo sjesti u inv. kolica i pokretati ih nije invalid iako već sama činjenica da su mu potrebna inv. kolica pokazuje da jest. Zbog krize općenito se smanjuju prava na ortopedska pomagala i rehabilitaciju, pa se pravo na ort. cipele za osobu stariju od 18 godina može ostvariti samo jednom u dvije godine, iako su to cipele koje ta osoba nosi svaki dan, i ljeti i zimi, a zbog deformacije stopala koja podržavaju brzo se iskrivljuju i postaju neupotrebljive.

2. U nepotrebno birokratiziranje spadaju i pravila kako status roditelja njegovatelja može imati samo roditelj čije je dijete manje od 4 sata dnevno u nekoj ustanovi (školi i dr.), a ako je više od 4 sata dnevno tamo, onda status njegovatelja roditelj zadržava samo ako vrijeme iznad ova 4 sata provodi u ustanovi zajedno s djetetom. Što bi značilo da po tome roditelj gubi pravo statusa njegovatelja ako mu je dijete više od 4 sata u školi ili u nekoj rehabilitacijskoj ustanovi bez njega - iako je jasno da će roditelj biti uz dijete cijeli ostatak dana koji ima ukupno 24 sata i cijelim vikendom (kad nema škole i ne radi rehab. ustanova) te da će zbog bolesti djeteta i pregleda kod liječnika dijete morati često izostati iz škole i dr. ustanove i biti na brizi roditelja. Bizaran primjer nepotrebnog maltretiranja roditelja inv. djece imali smo početkom ove godine kad su neki roditelji ostali bez statusa njegovatelja zato što su dva ministarstva različito tumačila što znači riječ „sat“ u onih 4 sata dnevno (jedno je tvrdilo da je „sat“ 60 minuta, a drugo da je „sat“ 45 minuta). Bilo bi smiješno kad ne bismo znali koliko je problema ovo napravilo tim roditeljima koji k tome imaju invalidno dijete na brizi i ovo su doživjeli samo kao još jednu pljusku birokrata koji im kroje živote kao da je o stvarima, a ne o bolesnoj djeci i njihovim roditeljima riječ.

3. Stalno opadanje kvalitete ortopedskih pomagala i kolica. Oni doduše sada izgledaju privlačnije nego prije 20 godina, ali im je kvaliteta lošija i traju kraće od onoga koliko bi trebali po pravilnicima HZZO-a, a kvalitetu im nitko ne provjerava. Koliko štete i bolova mogu invalidnoj osobi iskrivljene kralježnice napraviti kolica koja su se iskrivila jer su nedovoljno kvalitetna a koja mora koristiti jer na nova još godinu-dvije neće imati pravo, mislim da ne treba objašnjavati.

4. Fizičke prepreke su stalan problem. U gradu Zagrebu situacija je malo bolja zahvaljujući spuštenim rubnicima i niskopodnim tramvajima, ali i dalje su na mnogim mjestima kosine takve kao da su napravljene tek reda radi (nagib je prevelik) i neupotrebljive su, u mnoge zgrade osoba u kolicima ne može ući, ne može ući u vlak, u mnogim školama i fakultetima na kat ne postoji način da dijete/mlad čovjek u kolicima dođe na prvi kat čime im se znatno otežava školovanje... i tako dalje. U drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj situacija je u pravilu još lošija.

5. Ljudi s invaliditetom teško se zapošljavaju, a u ovoj krizi kad ni oni zdravi ne mogu doći do posla, mogućnost zapošljavanja za njih je minimalna, iako invaliditet ne znači automatski i to da osoba nije sposobna ni za kakav posao. Time ostaju dodatno izolirani od društva i uskraćeni i za ono što bi mogli raditi, pored svega što im je zbog njihova invaliditeta već uskraćeno.

6. Mnogi mladi s invaliditetom ovisni su o svojim roditeljima. No dok oni rastu i odrastaju, roditelji postaju samo sve stariji i slabiji. I prije ili kasnije ovi mladi ljudi ostat će bez njih i njihove pomoći. Za teške invalide to znači da su osuđeni na odlazak u starački dom, iako su još mladi, ili na skrb brata/sestre koji im ipak nisu roditelji i imaju možda i vlastitu obitelj. Tragičan je primjer mladića koji ima nekoliko braće: nakon smrti roditelja braća su se dogovorila da malo bude kod jednog pa malo kod drugog. Posljedica toga je da stalno mijenja sredinu u kojoj živi (ne žive u istom gradu), teško mu je održati kontakt s prijateljima, ne možde se nadati zaposlenju itd.

7. Unatoč tome što se situacija posljednjih desetljeće-dva popravila, ljudi s teškim invaliditetom i dalje nailaze na predrasude i loš odnos ljudi bez invaliditeta prema njima. Pod ovim „loš“ ne podrazumijeva se samo nebriga o njima i odnos prema njima kao manje vrijednim osobama, već i situacije u kojima ih se proglašava „jadnicima“ i ponaša se prema njima kao da su potpuno nesposobni za bilo što, pa i razmišljanje i osjećanje ili brak i roditeljstvo samim time što su invalidi.

8. Poseban je problem to što su mnogi ljudi s invaliditetom i njihovi roditelji prepušteni sami sebi i borbi za svoja prava za koja su nerijetko uskraćeni iako ih službeno imaju i to unatoč postojanju brojnih udruga kao i krovnih organizacija (na čelu kojih je svih zajedno SOIH). U borbi s birokracijom i nepravdama udruge često ostaju nijeme iz straha da ne bi kod vlasti (lokalnih i državnih) dospjele na „crne liste“ i ostale uskraćene za sredstva. A djelatnici krovnih organizacija isuviše su zauzeti organizacijom raznih tribina i simpozija kao i hodanjima po njima da bi brinuli o - invalidima. Da i ne govorimo kako na taj „hladni pogon“ saveza, društava i udruga, te na simpozije, tribine, ručkove i putovanja djelatnika odlazi priličan dio od inače nemalih sredstava koja država daje invalidima i koja bi trebala poslužiti za to da se prvenstveno njima poboljša kvaliteta života.  

Svi ovi problemi nešto su na što treba upozoravati i na čijem rješavanju treba uporno raditi. Posljednjih godina čest izgovor za to što se premalo radi na implementaciji potpisane Konvencije UN-a je kriza. No kriza ne može biti izgovor za loš odnos prema osobama s invaliditetom i probleme koje im radi brokracija, kao ni za preveliko trošenje novca njima namijenjenih za simpozije i sve troškove oko njih te „hladni pogon“.

Postoji prijedlog da se osobe s invaliditetom proglasi manjinom i da ih se tako i tretira. Što između ostalog znači i uvođenje kvota po kojima bi se u raznim tijelima uprave morao zaposliti i određeni broj osoba s invaliditetom. Time bi i njihovi problemi postali aktualniji i bolje zastupani i rješavali bi se vrlo vjerojatno kvalitetnije i brže nego dosad. A i njihova percepcija kod ostatka populacije promijenila bi se kad bi se u vrhu stranaka osim o broju žena počelo voditi računa i o zastupljenosti osoba s invaliditetom.

Čovjek u kolicima i sa asistentom uz sebe za govornicom u Saboru, kao ravnopravan član stranke ili možda ministar? Nadajmo se da ćemo i to jednog dana imati priliku vidjeti.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (9)


Komentari (5)


teško im je, a država im samo otežava gdje god stigne... samo ne znam koliko je rješenje u kvotama i deklarativnom proglašavanju manjinom... bolji je put da država konačno počne slušati struku i roditelje takve djece kod donošenja zakona i pravilnika siouxica 0 0 0


i da se onda ti zakoni i provode... siouxica 0 0 0


Proglašavanje manjinom i kvote bi postigle to da se stranke potrude imati ih u svom vrhu. Tako bi izravno imali mogućnost utjecanja na politiku, a to bi i djelovalo na promjenu percepcije pučanstva o invalidima. Ne žrtve, već ljudi kao i drugi. abakus 0 0 0


jel negdje postoje kvote za inv. u politici? možda bolje oformiti poseban odbor u saboru koji bi bio matični za sve zakone koji reguliraju njihova prava i bez čijeg pozitivnog mišljenja zakon ne bi mogao biti donesen... siouxica 0 0 0


Možda je i to način. Ipak, znam da bih osobno volio vidjeti nekoliko invalida u Saboru. To su ljudi koji znaju što je patnja i koji na život drugačije gledaju, a ne kroz moć i novac. I znaju što je odgovornost. Obogatili bi Sabor i doprinijeli dobru. abakus 0 0 0

Analiza

Problemi ljudi s invaliditetom u RH

09.02.2014. 19:58, Tjedna anketa/Slobodna tema: Ovo želim reći...

Kaže se da sit gladnom ne vjeruje. Ova izreka u malo promijenjenom obliku mogla bi se primijeniti i na ljude s invaliditetom. Ni jedan zdrav čovjek ne zna i ne može zamisliti kako se osjeća, na kakve prepreke nailazi i kroz što sve mora u životu proći čovjek s invaliditetom. Ili pak roditelj koji ima invalidno dijete. Hrvatska je u ožujku 2007. godine potpisala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a nju je malo kasnije ratificirao i Sabor. Donesena je i Nacionalna strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine. Ne može se reći da ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 7
  • 2
  • 0
  • 5

Analiza

Imam prijatelja koji redovito odlazi u BiH (radi tamo na jednom stručnom poslu za koji BiH nema kadrova) i od njega svako malo čujem crtice iz života ljudi u BiH. Iz naše perspektive to što čujem je za rubriku "Vjerovali ili ne". Recimo, studij se u BiH plaća za sve. Pa tko voli (ima novaca ili je spreman podignuti skupi kredit, a studiranje i te kako košta i bogme te jadne studente pošteno deru) - nek izvoli. U cijeloj BiH (možda i postoji koja iznimka, ali govorim o pravilu) po direktivama EU na svim fotokopirnim aparatima postavljeni su uređaji koji bilježe što se fotokopiralo, pa ako vlasnika fotokopiraonice uhvate da je fotokopirao neku knjigu, slijedi mu visoka kazna. Prijateljeva suradnica koja tamo živi nedavno je pak dala prosjaku na ulici nešto novca, to je uočio policajac i naplatio joj kaznu zbog toga. Toliko o socijalnoj osjetljivosti u BiH.

Ako pak netko misli da naši političari puno kradu na sve moguće načine (doslovno kradu ili preko provizija, direktnim uzimanjem mita ili pak preko pogodovanja određenim osobama i “ruka ruku mije” prakse) onda mogu samo reći da su svi oni teški amateri u odnosu na BiH političare, koji grabe toliko otvoreno i besramno uz istovremeno potpuno zanemarivanje dobrobiti naroda kojeg otvorenim pokazivanjem svoga imutka svjesno draže (jer nije stvar u tome da se ima, već da ti što više ljudi zavidi na tome), da se samo čudim kako običan svijet u BiH nije već odavno eksplodirao i počeo redom sve pred sobom razarati. Ne znam je li to rezultat iskonskog begovskog prezira prema raji (koja je danas sve više fukara - u izvornom značenju te turske riječi koja označava siromaha, a koja je u Bosni, nimalo slučajno, poprimila pogrdno značenje - a sve manje raja) koji se u BiH za vrijeme Jugoslavije samo pojačao ili je to rezultat sirovosti ljudi koji su se bacili u politiku jer ništa drugo ne znaju i ne žele raditi i jer su se polakomili za prilikom za nekažnjivom pljačkom s političkih funkcija a uz malo truda, ali posljedice toga su i ova eskalacija nasilja i pobune koju gledamo u BiH ovih dana. Srećom, gledamo je iz Hrvatske u koju je, doznajemo, jučer u večernjim satima s obitelji, a u strahu za svoju sigurnost, prebjegao premijer Unsko-sanske županije, Hamdija Lipovača (iz tamnošnjeg SDP-a), nakon što mu je razbješnjeli narod uništio i spalio velebni hotel s 5 zvjezdica koji je sagradio, naravno, od svoje skromne premijerske plaćice (tko misli drugačije neka dokaže ili, po „naški“: Neka institucije odrade svoj posao!). Naši političari za sada ne moraju strahovati, ljudima u Hrvatskoj još uvijek nije došla u tolikoj mjeri voda do grla da bi posegnuli za sličnim mjerama.

No kad gledam široko otvorena usta županice Merzel kako nas gledaju s internetskih portala, rastegnuta u nešto što se može protumačiti samo kao podrugljiv cerek njezinoj vlastitoj raji u sisačko-moslavačkoj županiji, inače najsiromašnijoj kod nas, na račun koje je uspjela za sebe i svoje najbliže zgrnuti solidnu imovinu (samo u nekretninama ima oko 15 milijuna kuna imovine, i to uglavnom kupljenima 2011. i 2012. godine), i kad pročitam kako je, eto, barem za nju i u Hrvatskoj postalo moguće ostvarenje „američkog sna“ (film koji bi se po njezinom životu snimao mogao bi se zvati: „Od servirke u bolnici i švercerice robom iz Turske preko SDP-a do visokog položaja u državi i bogatstva“), onda mi se nekako čini da politički „begovi“ ili, bolje rečeno, politički šegoni i kod nas postaju sve bahatiji, siroviji i bezobrazniji. I da nećemo ni mi morati dugo čekati do trenutka kad će i našim ljudima konačno prekipjeti i kad će se razorna bujica početi valjati i našim ulicama i elitnim dijelovima gradova. Pa bi mogao, u najmanju ruku, još koji hotel nekog političara stradati kao što je jučer stradao Emporium Hamdije Lipovače... pardon, njegova rođaka koji s njim, jasno, nema ama baš nikakve veze.

Zanimljivo je inače pratiti kako svi političari u BiH redom izjavljuju da svi imaju pravo na okupljanje i mirne prosvjede, ali ne i na nasilje. Dakle, imaju ljudi pravo izaći na ulicu ili na trg s transparentima i proboraviti neko vrijeme na svježem zraku (kako se svojevremeno cinično podsmjehnuo jedan političar u svezi naše “facebook revolucije”) ili štrajkati radeći, kao naši liječnici, dok se ne iscrpe od uzaludnosti takvog štrajkanja i uz maksimalno ignoriranje od strane političara na vlasti, smiju vikati do iznemoglosti protiv neodgovornosti i lopovluka političara jer i tako viču gluhima, ali kad strpljenju za takve uzaludne prosvjede i šetnje gradom od kojih nikakve koristi dođe kraj i kad frustracije i ljutnja prevagnu, onda nemaju pravo posegnuti za kojim kamenom ili kakvom baseball palicom, iako je to očigledno jedino što našoj oligarhiji može privući pažnju i natjerati ih da se malo oznoje. Ma kakvi, to nije demokratski, to se jednostavno ne smije! Tko je rekao da se ne smije? Jasno, rekla je to politička elita kojoj odgovara da mirno krade i pravi se gluha na sve proteste i upozorenja koji se demokratski moraju svesti na prošetavanje po kiši, zimi, snijegu i vrelom suncu ispod njihovih prozora iza kojih oni sjede u udobnim foteljama i nastavljaju po svome. Maksimum koji će učiniti jest da povremeno važno pred kamerama izjave: “Neka institucije rade svoj posao!”, iako je danas i maloj djeci već jasno da su “institucije” u njihovim rukama i da služe samo tome da se pred kamerama hapsi i u lisicama sprovodi neki nezgodni sindikalac za navodni grijeh koji je, usput budi rečeno, tim istim institucijama prijavljen još prije više od 10 godina.

Što će biti od BiH… Bit će što i sa svim državama koje su dopustile da u njima vlast preuzmu ljudi koji su se prodali interesima bjelosvjetskih lopova koji se skrivaju pod logoima velikih međunarodnih kompanija koje služe samo što većem izvlačenju profita iz džepova ljudi širom svijeta a na račun rušenja cijena radne snage i uništavanja nacionalnih gospodarstava - a sve s blagoslovom i uz pomoć međunarodnih organizacija zvučnih imena (MMF-a, Svjetske banke i drugih). Bit će jedno veliko ništa. Ljudi će se periodički buniti, političari će se malo ustrčati, no ništa se zaista neće promijeniti, samo će kresanja i dalje rasti i beznađe biti još veće. Ubrzo će oligarhija postati pametnija i počet će graditi zidove oko svojih vila, angažirat će privatne zaštitare (koji će s vremenom prijeći u male privatne vojske) da ih čuvaju od bijesa ljudi. Na kraju će ljudima preostati samo to da se prepuste vjerskom fanatizmu ili se počnu baviti kriminalom (ili i jedno i drugo istovremeno). A svoj jad i frustracije usmjerit će na one jedine na koje će moći: jedni na druge. U jednoj zemlji kakva je višenacionalna BiH znamo dobro što to znači.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (8)


Respektira (4): radnik, VeNLO, Zagorec, Heraklit


Slaže se (4): GeorgeBailey, damica46, sposaric, Heraklit


Komentari (1)


EUgarska ima namjeru ostati čvrsto za volanom na brdovitom balkanu barem 200 godina, ovaj put su i anglosaksonci dioničari pa nema šanse za evropsko svjetski rat kao izlaz iz klopke. Dobro ste napisali, sve to vrijedi za Srbiju i Hrvatsku, nema nade Zagorec 0 0 0

Analiza

Imam prijatelja koji redovito odlazi u BiH (radi tamo na jednom stručnom poslu za koji BiH nema kadrova) i od njega svako malo čujem crtice iz života ljudi u BiH. Iz naše perspektive to što čujem je za rubriku "Vjerovali ili ne". Recimo, studij se u BiH plaća za sve. Pa tko voli (ima novaca ili je spreman podignuti skupi kredit, a studiranje i te kako košta i bogme te jadne studente pošteno deru) - nek izvoli. U cijeloj BiH (možda i postoji koja iznimka, ali govorim o pravilu) po direktivama EU na svim fotokopirnim aparatima postavljeni su uređaji koji ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 4
  • 4
  • 0
  • 1

Analiza

Kome Vrhovni sud zvoni: pravima građana ili korumpiranim političarima?

07.02.2014. 17:56, Prihvaćanje neovlaštenih snimaka kao dokaza: pozitivan ili negativan presedan Vrhovnog suda?

Nedavna odluka Vrhovnog suda o prihvaćanju kao dokaza tajne snimke koju je napravila HDZ-ova vijećnica Marija Budimir, a na kojoj je vukovarski gradonačelnik, SDP-ovac Željko Sabo, pokušava potkupiti, uzburkala je duhove. Riječ je o presedanu, jer u nekim drugim slučajevima snimke snimljene tajno i bez dozvole suda nisu prihvaćene kao dokazni materijal. Znači li ovaj presedan da smo ušli na osjetljivo područje otvaranja mogućnosti općeg postavljanja prislušnih uređaja uzduž i poprijeko od raznih zainteresiranih osoba s isto tako raznim, a moguće i lošim namjerama (ucjena i dr.) tj. dozvoljavamo li time kršenje ljudskih prava o zajamčenoj slobodi i tajnosti dopisivanja i drugih oblika općenja (Ustav RH, čl. 36) kako neki misle ili je riječ o zaštiti od kriminala i korupcije kako misle drugi? Pitanje je osjetljivo i vrijedi ga analizirati.

Prije svega treba reći da su dvije sasvim različite stvari ozvučavanje nečije kuće/stana/ureda od strane običnog građanina ili više građana bez dozvole suda/policije (koju običan građanin u pravilu ni ne može dobiti) i situacija u kojoj osoba na političkoj funkciji priđe nekoj osobi, običnom građaninu ili političkom dužnosniku, i ponudi mu (ili zatraži) mito, a ovaj na to reagira stiskanjem gumba za snimanje na mobitelu koji drži u džepu/torbici s namjerom da tu ponudu snimi radi raskrinkavanja osobe koja ga želi potkupiti. Neovlašteno ozvučivanje nečije kuće, prisluškivanje i voajerstvo tj. zadiranje u nečiju privatnost, bez ikakve sumnje su kazneno djelo. No snimiti mobitelom situaciju u kojoj nam netko nudi mito za određene protuusluge, glas ili šutnju, pogotovo ako je riječ o osobi na poziciji čija djela mogu imati (i imaju!) teških posljedica za sredinu u kojoj radi pa i za cijelu zemlju, osobi kojoj su ljudi dali svoje povjerenje i na kojoj je da to povjerenje u svoj moralni integritet i dobre namjere i opravda a ne da poziciju na kojoj se zahvaljujući tom povjerenju našla koristi za podmićivanje i korumpiranje drugih ljudi, nešto je sasvim drugo. Tu nije samo riječ o onemogućavanju korupcije i, moguće, kriminala, već je riječ i o obrani digniteta pozicije javnog dužnosnika na kojoj se osoba koja ne preže od korumpiranja drugih ljudi ne bi smjela nalaziti. Zašto je to tako bitno? Zato što su ljudi koji se nalaze na visokim javnim pozicijama oni u koje su uprte oči cijelog društva. I njihovo ponašanje odražava se na to društvo. Korumpiranost političara, i time ne mislim samo na „prodaje“ glasova već i pogodovanje raznim ljudima i firmama, a na štetu države i njezinih građana, demoralizira građane i daje im vrlo loš primjer.* Stoga su korupcija i kriminal među političarima ono što treba sustavno suzbijati: otkrivati i procesuirati. I dok bismo u slučaju nekog običnog građanina još i mogli dvojiti oko mogućnosti da se na sudu prizna jedna ovakva snimka, kad je riječ o visokim javnim dužnosnicima snimljenim u nekoj ovakvoj situaciji dvojbe ne bi smjelo biti: Snimka bi se trebala priznati kao dokaz (jer je o javnom interesu i dobru riječ), ta bi osoba trebala biti procesuirana i kažnjena i nikad se više ne bi smjela naći na nekoj političkoj funkciji.

Takvu je odluku (o prihvaćanju snimke kao dokaza) u slučaju gradonačelnika Sabe donio ovih dana i Vrhovni sud.

Smanjuju li se time ljudska prava i slobode građana? Ne. Sud nije time dozvolio uvođenje opće prakse međusobnoj prisluškivanja i snimanja - samo je prihvatio snimku razgovora između dvoje političkih dužnosnika načinjenu od strane one od njih dvoje koja se našla u neugodnoj situaciji da ju je druga pokušala kupiti, podmititi, korumpirati. Nije riječ ovdje ni o kakvom ulaženju u koaliciju (koja je legitiman politički dogovor stranaka kako kod nas tako i svijetu) već o jednostavnom pokušaju kupnje glasa jedne osobe kako bi ova druga s njim imala većinu u gradskom vijeću - s time da je u takvoj situaciji često prisutan i element prijetnje odmazdom za slučaj da osoba koju se „obrađuje“ ne pristane na to da je se „kupi“. Dakle, ni o kakvom smanjivanju ljudskih prava i sloboda nije riječ. Upravo naprotiv: Korupcija političara s vremenom rezultira općim uništavanjem zemlje, zapošljavanjem podobnih umjesto sposobnih, rasprodajom državnog dobra zahvaljujući pravu koje dobivaju upravo većinom glasova u raznim tijelima državne uprave, povećanjem nezaposlenosti i općim padom standarda građana. Upravo je to ono što vidimo u našoj zemlji. Tvrditi u takvoj situaciji da se ovu snimku ne bi smjelo prihvatiti jer njezino prihvaćanje može dovesti do kršenja ljudskih prava i sloboda zato što bi to ljudi mogli shvatiti kao dopuštenje da jedni druge počnu snimati, dok istovremeno sve veći broj tih ljudi ostaje bez posla i bori se za puko preživljavanje sebe i svojih najbližih - a upravo zbog korumpiranosti i kriminala političara - znači grubo se narugati poniženim i unesrećenim ljudima ove zemlje i najobičnija je demagogija. Naša ljudska prava i slobode daleko više pogađa to što ne možemo naći posao, što nam djeca moraju razmišljati o odlasku iz svoje zemlje i što moramo gledati kako se političke vrhuške sa svojim tajnim pogodovanjima samo smjenjuju na čelu zemlje koja iz dana u dan sve gore izgleda nego SF mogućnost da sada svi redom krenemo prisluškivati i snimati jedni druge...

Uostalom, prisluškivanje s ciljem ucjenjivanja ili pljačke ili zbog voajerstva svakako nije nešto što bi i jedan sud odobrio. To je kriminal i ovaj presedan tu ništa ne mijenja. A pošteni ljudi nemaju se čega bojati zbog tog presedana. Oni drugi, oni koji dogovaraju koješta „ispod stola“ na štetu svih nas, već su druga priča...  

*Prema tablici Transparency Internationala za 2013. godinu, Hrvatska se nalazi na 57. mjestu korumpiranosti od 177 država, s indeksom 48 (od 0 - visoka korupcija do 100 - očišćena od korupcije), a čak 74% naših građana smatra naše političare visoko korumpiranima. Korupcija guši gospodarstvo i svaku zdravu incijativu i stvara s vremenom tzv. koruptivni sustav iz kojeg je praktički nemoguće izaći i u kojem korumpiranje postaje načinom ne samo života već i preživljavanja. Koga zanima kakva je perspektiva neke zemlje za razvoj i napredovanje s obzirom na nivo korupcije u njoj, neka pročita rad „Kvantitativna povezanost između korupcije i ekonomskih čimbenika” četvorice autora  sa Sveučilišta Boston među kojima je i dr. Podobnik, naš stručnjak za to područje.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (7)


Respektira (4): Losonsky, VeNLO, micko3, Heraklit


Slaže se (2): micko3, Heraklit


Ne slaže se (1): Losonsky


Komentari (5)


Da nismo skoro istovremeno objavili analize ispalo bi da prepisujemo jedan od drugog. :D Heraklit 0 1 0


"Moćnike" čini takvima ovlaštenje za skidanje novca iz Proračuna. Kontrolom novca se kontrolira i ta moć koja je naša,za koju smo dali mandat političarima da je koristi za dobrobit svih,a ne zakulisnu keš-kupovinu. VeNLO 0 0 0


Da sam šegoniziran, sad bih o sudu, pravima, amnestijama, dokazima.,ali kako nisam - znam da svim tim podmuklim likovima tragovi smrde (nečovještvom?)po novcu. I onda tragom novca.Pa udri. Do zadnje ukradene lipe. VeNLO 0 0 0


Zakoni vrijede isto za sve. Za političare i za "obične građane" (iako ne znam što je to obični građanin :) ) Sa stajališta ljudskih prava i sigurnosti smatram da nije dobro da se to načelo lomi kako se kome svidi. Losonsky 0 0 0


Da zakoni zaista vrijede isto za sve, svi političari koji su krali odavno bi bili po zatvorima i ovršene imovine. A presedan nije zakon. Sa stajališta ljud. prava građana pogođenih korupcijom, Sabi više nije mjesto u politici i trebao bi biti kažnjen abakus 0 0 0

Analiza

Kome Vrhovni sud zvoni: pravima građana ili korumpiranim političarima?

07.02.2014. 17:56, Prihvaćanje neovlaštenih snimaka kao dokaza: pozitivan ili negativan presedan Vrhovnog suda?

Nedavna odluka Vrhovnog suda o prihvaćanju kao dokaza tajne snimke koju je napravila HDZ-ova vijećnica Marija Budimir, a na kojoj je vukovarski gradonačelnik, SDP-ovac Željko Sabo, pokušava potkupiti, uzburkala je duhove. Riječ je o presedanu, jer u nekim drugim slučajevima snimke snimljene tajno i bez dozvole suda nisu prihvaćene kao dokazni materijal. Znači li ovaj presedan da smo ušli na osjetljivo područje otvaranja mogućnosti općeg postavljanja prislušnih uređaja uzduž i poprijeko od raznih zainteresiranih osoba s isto tako raznim, a moguće i lošim namjerama (ucjena i dr.) tj. dozvoljavamo li time kršenje ljudskih prava o zajamčenoj slobodi i tajnosti dopisivanja ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 4
  • 2
  • 1
  • 5

Analiza

Pravi demokršćani i dalje bez svojih predstavnika

04.02.2014. 16:58, Preslagivanje na desnici: Može li, i koliko, Savez za Hrvatsku ugroziti poziciju HDZ-a?

Od samih početaka hrvatske države pratim zbivanja na tzv. hrvatskoj desnici. Svjedočio sam trikovima kojima je HDZ ušutkao ljude prave desne orijentacije i njihove zahtjeve za lustracijom, zabranom pobačaja, jakom pronatalitetnom politikom i druge pod izgovorima kako je rat i kako sada ne treba "dijeliti ljude" te kako će doći vrijeme za to. Također su se redovito uoči svakih izbora za pridobivanje glasova pravih desnih birača koristili izgovorima kako svi desni (ali pod time se misli ne samo na desne već i na "desne") moraju glasovati za njih i prikloniti se, ako je bila riječ o strankama, njima jer će inače doći do podjele glasova i dobit će SDP sa strankama slične orijentacije. Bilo je koječega s čime se nisam slagao u HDZ-u i načinu na koji su vodili državu, i toga je s godinama bilo samo sve više i više. Od početka mi je bilo jasno da nije riječ o stranci zaista desne orijentacije (iako je danas smiješno uopće govoriti o desnima i lijevima jer niti su desni - desni, niti su lijevi - lijevi, tako da i ove izraze koje sada koristim treba uzeti uvjetno i sam se od njih ograđujem), ali sam se nadao da će s vremenom, pod pritiskom ljudi zaista desne (za mene to znači izvorno kršćanske) orijentacije u svojim redovima (a takvih je ipak bilo) plus pod utjecajem koje zaista desne stranke ili jakog pojedinca izvan HDZ-a, neka bitna pitanja ipak dobiti prevagu na desno. I da će se riješiti, a stvari u zemlji postaviti kako treba. Pod ovim mislim na zabranu pobačaja, na lustraciju, na suočavanje s problemom korupcije i nepotizma, na jačanje digniteta ljudi koji rade u obrazovno-odgojnom sustavu (jer je on osnova za napredak zemlje) i na orijentiranje gospodarstva prema obliku skandinavskog kapitalizma tj. kapitalizma "s ljudskim licem".

Umjesto da do toga dođe i da pozitivne snage u HDZ-u kao i iste izvan njega a u koaliciji s HDZ-om kao sestrinskom strankom prevagnu i malo pomalo preuzmu primat u toj stranci, negativne snage u HDZ-u pomalo su prevagnule i potjerale s vremenom većinu pozitivnih snaga iz HDZ-a, a druge stranke desne (i "desne") orijentacije izgubile su ugled i utjecaj i raspale se i/ili svele na par glasnih ego-trip pojedinaca kojima su jedino njihov osobni interes i čelna pozicija makar minijaturne strančice bitni.

Kako su se stvari sa ovim strankama razvijale u tom negativnom pravcu, tako je i situacija u državi pratila taj tijek i postajala sve gorom u svakom pogledu. Sve zaduženiji, sa sve uništenijim gospodarstvom, sa sve više korupcije i nepotizma od kojih se više ne može ni disati u ovoj zemlji... Danas gledamo kako se ruši obrazovni sustav, sustav zdravstva, gledamo uništeno selo, demografiju zavijenu u crno, sramotnu bilancu uvoza i izvoza, sve veći jaz između bogatih (poslovno sigurnih) i siromašnih (bez posla ili u strahu za njega), moralno uništenu zemlju zahvaćenu apatijom u kojoj će uskoro depresija biti bolest od koje se najčešće oboljeva.

To nije zemlja kakvu sam htio. To nije zemlja kakvu je većina ljudi kod nas htjela. Jedan broj njih jest - onih na vrhu hranidbenog lanca, gospodarsko-političke oligarhije (bez obzira koje službeno bili ideologije, jer ideologija im je na kraju svima ista: novac i moć, i to ne nužno tim redosljedom) kojoj cvatu ruže upravo u ovakvoj, moralno i gospodarski uništenoj zemlji.

Rado bih da se taj tijek preokrene. Prije dvije godine znalo se da dolazi SDP sa svojim koalicijskim partnerima na čelo i ljude je obuzela nada. Dijelom i zbog stalnog spominjanja izraza poput nove pravednosti i poštenja te inzistiranja na tome da oni znaju što i kako treba učiniti da se situacija popravi. Spominjali su se i planovi, tvrdilo se sa sigurnošću koju se nije uopće smjelo dovesti u pitanje kako će se poboljšanje stanja osjetiti već za godinu dana, a nakon toga možemo ići samo prema gore. Nisam im dao svoj glas, to je nešto što nikad neću učiniti, ali nema smisla nijekati da sam i ja tada rekao: "Dobro, vidjet ćemo, dobit će moju podršku za sada." i da sam dopustio makar na trenutak mogućnost da će nas ti "lijevi" možda uspjeti povesti u dobrom smjeru, iako sam u sebi znao da je to nemoguće. I iako sam cijelo vrijeme znao da će ispasti ovako kako vidimo da je ispalo: Loše. No stvarnost je na kraju premašila i moja najcrnja očekivanja. I ovo što danas imamo na razini države i društva katastrofa je kakvu čak ni ja nisam očekivao, bez obzira na to što znam o kakvim je nulama od ljudi (u svakom pogledu) riječ. Što sada učiniti?

Gledam ove "desne", HDZ s Karamarkom na čelu i ovaj novi tzv. desni blok i ne znam što bih uopće rekao za sve njih zajedno, osim da se i od nula nađu gori. Na Karamarka, osobu bez imalo karizme, dugogodišnjeg Mesićevog čovjeka, razvedenog, osobu koja je uoči svoga izbora obećala jedno pa to porekla (da će provesti demokratske izbore u HDZ-u), koja u HDZ-u marginalizira onu još šačicu ljudi koji u toj stranci vrijede, osobu koja kao oporbeni čelnik nije uspjela ni malo kapitalizirati sve katastrofalne Milanovićeve poteze već joj je unatoč njima uspjelo da ostane najnepopularniji političar među vodećim političarima u Hrvatskoj po svim anketama (a one barem u tome ne lažu, jamčim to), ne želim uopće trošiti vrijeme. HDZ ovakav kakav jest s njim na čelu nije stranka od koje se možemo nadati bilo čemu dobrom. Naprotiv. Dođe li HDZ na čelo Hrvatske, očekujem stvaranje još većeg jaza između bogatih i zaštićenih i siromašnih i nezaštićenih, privatiziranje svega što se privatizirati može, konačno uništenje zdravstva i daljnji nastavak ulizivanja svemu i svakome na račun poniženih i demoraliziranih građana Hrvatske. Naime, sve ono negativno za građane što se vlada Zorana Milanovića nije usudila učiniti (kresanje prava u zdravstvu, kresanje radničkih prava, rasprodaju državne imovine i dr.), učinit će HDZ-ova, uz daljnji pad standarda običnih ljudi. I oko toga nema nikakve dileme. Jedini koji bi mogli okrenuti te negativne trendove su ljudi istinske demokršćanske orijentacije (nije slučajno da je B. Petrov, mladi gradonačelnik Metkovića u kojem danas svi vidimo nadu kao predšasnika možda drugih sličnih mladih ljudi, čovjek koji je kao mladić ozbiljno želio postati fratrom i koji je pošteno od toga odustao jer je shvatio da se može bolje ostvariti kao "civil", suprug i otac obitelji). No takvih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni za sada ne vidim.

Nemojmo se zavaravati da su to gđa. Markić i ljudi okupljeni oko nje. Kao što to nisu ni ljudi iz onih drugih stranaka koji su se okupili u Savezu za Hrvatsku, uz možda koji izuzetak, no taj će se izuzetak samo utopiti među njima. Dao sam svoj potpis za referendum o braku i jedan sam od onih 900 000 ljudi koji su glasovali za njega i na koje iz nekog razloga analitičari tvrde da su "kapital" gđe. Markić, no o njoj samoj i okruženju iz kojeg dolazi (kao i Batarelo i Ilčić) nikad nisam imao dobro mišljenje i nisam glasovao za taj referendum zbog nje. I to vrijedi i za mnoge druge ljude koji su glasovali ZA na tom referendumu. Moj i njihov glas stoga ne spadaju ni u kakav Markićkin "kapital". Na idućim izborima glasovat ću prema programima stranaka i prema onome što znam o ljudima koji ih vode, jer sada nije riječ o definiciji braka, već o tome koga želim vidjeti na čelu zemlje. Gospođa Markić i većina ljudi oko nje (uz koji izuzetak) ne spadaju u te. To nisu demokršćani, u njima ne vidim "kapitalizam s ljudskim licem", ne vidim poštenje i ne vidim namjeru da se zemlja postavi na temelje morala, koji su preduvjet za bilo kakav pravi oporavak. Vidim samo grupicu ljudi željnih novca i moći, ljudi jakoga ega koji ne žele i ne mogu pokraj sebe trpjeti bilo koga jednako jakog ili drugačijega mišljenja.

Upravo ta osobina bila je ono što je razorilo HRAST (sjetimo se samo priče o tučnjavi, pozivanju policije i iznošenju kompjutera iz prostorija stranke). I upravo ona bit će ono što će ih opet onemogućiti u ovoj koaliciji stranaka punoj sličnih pojedinaca. Nije pitanje hoće li se to dogoditi već je samo pitanje kada će se dogoditi. Željka Markić napravila je svoje ovim referendumom o braku, prvim potaknutim od građana od osnutka hrvatske države. Dalje ne bi trebala ići, osim možda na pokretanje nekog novog referenduma.

Kako će se situacija s približavanjem parlamentarnih izbora razvijati na našoj političkoj sceni? Savez za Hrvatsku će se vjerojatno raspasti. SDP će se utopiti u vlastitim aferama. No unatoč tome pitanje je može li ih Karamarkov HDZ prestići, pogotovo zato što će SDP sigurno ući u koaliciju s Gabrićem, dok ove strančice sada okupljene u Savezu teško da će u koaliciju s HDZ-om. Rezultat će biti ili da će SDP ostati na vlasti, što je katastrofa, ili da će na vlast nekako ipak doći Karamarko i HDZ, što je, iako to trenutno zvuči nemoguće, još gora solucija.

Treća je mogućnost, ona kojoj se još uvijek nadam jer vremena još uvijek ima, pojava nekog nacionalnog "petrova" i njemu sličnih ljudi koji bi donijeli dašak istinske svježine na našu političku scenu i jedinu nadu da bi u Hrvatskoj stvari mogle početi ići na bolje.

Za sada takvih nema. Ali kažu da nada zadnja umire, pa... nadajmo se.

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (12)


Respektira (10): Dalmat, VeNLO, sthagon, zagislav987, GeorgeBailey, Heraklit, visitor, NEKOVARAZDIN, neonatus, siouxica


Slaže se (1): GeorgeBailey


Ne slaže se (1): aerial


Komentari (11)


a to je dio priče koji vatikanski dio kršćanstva uporno izbjegava napomenuti. A tu se podrazumijeva poštovanje i odgovornost prema državi i prema poslu. Tamo je plaćanje obaveza svetinja, i nešto o čemu se uopće ne raspravlja ni razmišlja. NEKOVARAZDIN 0 0 0


nepojmljivo je da netko ne plaća porez ili ne plaća obaveze prema bilo kome čije je usluge koristio ili proizvode kupio. A pogotovo netko ko je evidentirani neplatiša poreza nemože postati nekakva ikona, poput thompsona ili sličnih NEKOVARAZDIN 0 0 0


@Neko ..bilo bi super zanimljivo pročitati analizu ove opcije iz tog protestantsko etičkog kuta :) ..priznajem da sam nisam imao pojma da takva postoji u Skandinaviji .. pleas, počasti nas analizom :) visitor 0 0 0


bilo ti je nedavno u tiskanom večernjaku (prije jedno mjesec-dva) putopis jedne ženskice koja živi već godinama u Danskoj. Dvije lil tri strane. Probat ću naći. Žena je izuzetno dobro napisala i opisala to sve. Posebno je znakovit dio priče kako NEKOVARAZDIN 0 0 0


funkcionira osobni identifikacijski broj. Ono što bi kod nas trebao biti OIB. Savršeno. Pa kako npr. nema šanse da ti državni službenik ne riješi zahtjev u danu..i tak...ima toga NEKOVARAZDIN 0 0 0

Analiza

Uz jučerašnji kratki intervju A. Stankovića s Jasminom Jovev u emisiji Nu2 slijepi (da li?) pobornici SDP-a odmah su počeli postavljati pitanje njezina rada u kampanji HDZ-ova kandidata na lokalnim izborima. Taj podatak iznose s ciljem da ukažu na mogućnost da je sve što je u intervjuu izjavila o, kako sama kaže, kriminalnim djelima županice Merzel (a u što je kao šefica njezina kabineta imala uvida) zapravo laž i samo podvala HDZ-a čija je ona po insinuacijama slijepih (?) sljedbenika SDP-a (kojima je teško prihvatiti činjenicu da je moguće njihov voljeni SDP uz koji povezuju samo riječ "pošteno" povezati s kriminalom) aktivistica.

U to ne vjeruje Denis Latin koji je na svom facebook profilu dao punu potporu J. Jovev uz osobni apel: "uključite se. ne dopustite da žena završi kao ankica lepej, vesna balenović, dr. srećko sladoljev i brojni drugi". U to također očigledno ne vjeruje ni A. Stanković koji Jovev poznaje (prije odlaska u kabinet županice Merzel radila je za HTV) i koji je za nju odvojio 20 minuta vremena svoje emisije u kojoj je ove nedjelje trebao biti gost samo B. Petrov, mladi gradonačelnik Metkovića. To je presedan u Stankovićevoj emisiji Nu2, na koji se voditelj sigurno ne bi odlučio da nije vidio jasne dokaze za tvrdnje koje je u intervjuu iznijela J. Jovev i zaključio, unatoč tome što su mu lijevo-liberalni po nazorima puno bliži od desnih (HDZ) čija je po tvrdnjama slijepih (?) sljedbenika SDP-a Jovev aktivistica, da je to vrijedno objavljivanja i presedana. To su činjenice. Razmotrimo sada podatke koje je Jovev iznijela u svome intervjuu.

Imala je, kaže, sigurno radno mjesto (HTV). Premjestila se kod županice Merzel krajem 2011. jer joj je trebalo malo stabilnije radno vrijeme u odnosu na novinarsko (zasnivala je očigledno obitelj). Vrlo brzo, već početkom 2012. uočila je problem: Isplaćivanje novca nekim savjetnicima županice (dvojici) za rad za koji nisu postojali nikakvi dokazi da je obavljen iako su morali postojati (zapisnici sa održanih sjednica itd.). Na njezin upit što da radi, rečeno joj je od strane djelatnika (za koje je rekla da su u velikom strahu) da se "to tako radi" (dakle odmah je dobila informaciju da nije riječ o izoliranom slučaju) i da sastavi (izmisli) podatke za izvješće. Našla se, kaže, pred zidom: Ostavila je siguran posao, ako sada i ovaj napusti bez posla je. Mogla je i jednostavno napraviti ono što su od nje tražili i kako se kod županice Merzel očigledno i inače radi. Odabrala je napraviti to, ali i početi skupljati dokaze.

Pametan potez. Da se i drugi građani naše zemlje u takvoj situaciji odluče ponijeti kao ona, s kriminalom bismo brzo razriješili. Nije rješenje naprosto otići jer bi na njezino mjesto samo došao netko drugi i kriminal bi se nastavio. Rješenje je ostati, prikupiti dokaze i onda izaći s njima pred institucije. A ako institucije zakažu jer su premrežene mafijom koja je u njih instalirala svoje ljude upravo s ciljem da ne djeluju protiv njihovih članova već samo protiv onih koji su iz nekih razloga označeni kao dopuštena lovina (primjer je dr. Babić), onda se treba obratiti medijima (ali ne partijskim tabloidima tipa Jutarnjeg lista i ne ni HTV-u osim ako osobno poznaješ od ranije novinara koji se ipak trudi sačuvati makar dojam neke novinarske profesionalnosti i ima vlastitu emisiju u koju može pozvati čovjeka po svome nahođenju).

Jasmina Jovev to je i učinila. Skupljala je dokaze kroz 2012 godinu (a isplate bez ikakve osnove i laganja u izvješćima na osnovu kojih su se isplaćivali novci bili su redovita pojava, kako kaže) i, po svojoj tvrdnji, pred godinu dana, dakle početkom 2013., otišla na uočeni kriminal upozoriti ministra u Vladi. Zašto njemu, a ne ravno DORH-u? Za to postoji nekoliko mogućih razloga:

1. Sama simpatizira SDP i svjesna je štete koju će ova afera nanijeti stranci, pogotovo zbog bliskih veza dotične županice (za koju se inače govori da je obična švercerica bundi i medicinska sestra po struci te da nije jasno odakle dolazi ta moć po kojoj je postala kandidat SDP-a za županicu, a njezin navodni diplomski rad čije se teme ne sjeća (!) na Prometnom fakultetu ne postoji) s predsjednikom Josipovićem kojem predstoji borba za drugi mandat te s drugim "visokim ljudima" iz SDP-a. Zato je željela prvo ovo raspraviti nasamo s nekim od vodećih ljudi SDP-a kako bi Merzel što tiše i bez uplitanja javnosti onemogućili iz same stranke.

2. Kao bivša novinarka s određenim iskustvom nema povjerenja u nepristranost DORH-a i željela je da njezinu prijavu podupre (ukoliko joj taj potez preporuče iz SDP-a) visoki član stranke koji je k tome i ministar, tj. da postigne pokretanje istrage a ne da joj prijava završi u nekoj ladici.

3. Moguće da joj je cilj bio samo upozoriti SDP na kriminal županice Merzel i onih koji je okružuju kako bi je tiho maknuli bez petljanja po sudovima i bez potrebe da ona (Jovev) izlazi u javnost. Na žalost, izlazak u javnost podrazumijeva teške napade i obilježenost kao "problematične osobe koja ne prihvaća da se to tako kod nas radi" do kraja života. To može imati i vrlo neugodnih posljedica i na obitelj - supruga, djecu. Istovremeno sama ta osoba (zviždač) kod nas nema nikakvu zaštitu institucija. Upravo naprotiv. To su žalosne činjenice i s te strane ovaj potez Jovev je razumljiv i donekle opravdan, iako ne bi rezultirao pravim kažnjavanjem županice Merzel.

U trenutku njezina odlaska kod dotičnog ministra, u županiji je upravo bila smijenjena s funkcije i proglašena nepoželjnom u radnim prostorijama (sumnjičili su je da je HTV-u dala službeni dokument o koncertu M. Škore u listopadu 2012. i podatak o novcu koji mu je za njega iz županije isplaćen - što ona izričito poriče). Možemo samo zaključiti da su u kabinetu županice očigledno uočili da Jovev postavlja previše neugodnih pitanja umjesto da jednostavno zažmiri na kriminal i odlučili je se riješiti. Idućih je mjeseci koristila drugi dio porodiljnog dopusta na što po zakonu ima pravo i čime je privremeno izbjegla otkaz.

Stvari su se dalje razvijale ovako: Dotični ministar, kako kaže Jovev, savjetovao joj je da se obrati institucijama ("Neka institucije rade svoj posao!", jel...). Otišla je nakon toga u DORH i podnijela prijavu. No institucije, gle čuda, unatoč toplom prijemu dokaza koje im je dala i njezine ponude da će svjedočiti, nisu obavile svoj posao. Pa je prijava po svemu sudeći završila u nekoj od nebrojenih ladica (valjda onoj u kojoj je više od desetljeća čamila i prijava protiv dr. Babića - sve dok nije postao trn u peti vladajućima). A Jovev je, čekajući potez institucija, koristila drugi dio porodiljnog dopusta svjesna činjenice da joj nakon njega slijede otkaz i Zavod za zapošljavanje. U svibnju 2013. prihvatila je posao na kampanji HDZ-ovog kandidata (a kojeg drugog, možda županice Merzel koja ju je izbacila s posla?) kako bi nešto zaradila, ugovor je javan i nema nikakvih skrivanja oko toga. Tko bi mladoj majci koja ima niz troškova i koja zna da je čeka otkaz nakon porodiljnog mogao zamjeriti što je prihvatila mogućnost da nešto zaradi? No to se danas, zbog činjenice da je radila u kampanji HDZ-ovog kandidata, uzima protiv nje i kao "dokaz" da je ono što je rekla o kriminalu županice Merzel i njezine svite (a za što je više puta ponovila da ima jasne dokaze - s time da kao bivša novinarka sigurno zna koju su dokazi zaista sigurni a koji ne) tek objeda nedužne županice od jedne "agilne, zlonamjerne, ustaško-crne aktivistice HDZ-a".

Postavlja se pitanje: Zar je za nečiju vjerodostojnost kao svjedoka protiv kriminalnih djela neke osobe povezane s nekom strankom uvjet da taj svjedok nikad nije ama baš ništa radio i ni na koji način da nije povezan sa oporbenom strankom? I to u uvjetima nezaposlenosti kad ljudi zaista nemaju mogućnost birati za koga će raditi? Gdje to piše i tko je tako nešto propisao? Jasno je da to nije uvjet. I jasno je da će stranka čiji je istaknuti član s jakim vezama s mnogim drugim visokopozicioniranim članovima stranke prozvan i koja sebe rezolutno i ultimativno smatra 100% poštenom strankom s visoko postavljenom ljestvicom moralno dopustivog postupanja (iako je ta ljestvica već u nizu slučajeva pokazala da je promjenjive i prilagodljive visine, ovisno o slučaju i "umočenoj" osobi) zbiti redove i postaviti se ne samo u zaštitu svoga prozvanog člana već i moralnog integriteta cijele stranke, Vlade, predsjednika i svih njezinih birača i simpatizera. I jasno je, naravno, da su unatoč tom "postrojavanju redova" prozvane stranke dokazi ono jedino što je bitno.

A njih Jasmina Jovev, bivša novinarka, tvrdi sa gorkim polusmješkom na licu da ima sasvim dovoljno. U svakom slučaju dovoljno da bi je Stanković ugostio onako iznenada i unatoč već pozvanom zanimljivom gostu (Petrovu) u svojoj emisiji u udarnom nedjeljnom terminu.

Recimo sada opet onu poznatu: Na institucijama je sada da (konačno) odrade svoj posao. Nakon ove prozivke u Nu2 ništa drugo im, srećom, ni ne preostaje.

A Jasmini Jovev, jednako kao i Denis Latin i mnogi drugi građani RH, dajem punu podršku u borbi s mafijom koja joj, na žalost, neće biti nimalo jednostavna ni laka. Podrška svih kojima je dobro naše zemlje na srcu bit će joj jako potrebna u idućim tjednima i mjesecima (a vrlo vjerojatno i puno dulje). Nije li vrijeme da konačno kažemo jedno "NE!" kriminalu koji se kod nas instuticionalizirano i uz veliku pomoć većine medija već dugo odvija?

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/

Ocjene (11)


Respektira (4): siouxica, VeNLO, aleVale, Heraklit


Slaže se (5): sposaric, GeorgeBailey, NEKOVARAZDIN, Heraklit, aleVale


Ne slaže se (2): siouxica, Mac316


Komentari (29)


Da se Saucha odmetne za glasnogovornika HDZ-a, bi li tako žestoko osuđivali Milanovića kad bi ga najurio? Joveva je ušla u politički ring, uzela novce za to, i logično je da snosi posljedice. Ne može više biti u kabinetu SDP-ovke. Pametnom dosta. visitor 0 0 0


sve u redu, vis, ali nije problem njezin otkaz, već je problem kriminal za koji kaže da se odvija u kabinetu županice Merzel i za koji ima dokaze. imam dojam da to nekako stalno "zaboravljaš". :) Pametnome dosta. ;) abakus 0 0 0


Ako mislite da je stara lisica Lovric uzela nevinašce neiskvareno Jovev za ŠEFICU KABINETA bez da ju je detaljno vagnula onda sam ja bedak. Jovev je profi zdušno iskusno delala kaj je lisica trebala i nakon razlaza i otkaza napala svim topovima. Zagorec 0 0 0


Nevolim Rudanicu ali njezin zadnji članak vrijedi, svejedno ko nas pljačka, HDZ/SDP ove dvije zgodne dame su iz iste kuhinje i sličnog profila, puna ih je državno županijska općinska proračunsko klop/pijavička scena. Ak ovo otjera dva klopa dobro je Zagorec 0 0 0


Ne poznajem Jovev i moguće je da je daleko od nevinašca. Ali to i dalje nije nikakvo opravdanje za Merzeličin kriminal i za Merzelicu kao glavnu osobu i izvor tog kriminala, Zagorec. abakus 0 0 0

Analiza

Uz jučerašnji kratki intervju A. Stankovića s Jasminom Jovev u emisiji Nu2 slijepi (da li?) pobornici SDP-a odmah su počeli postavljati pitanje njezina rada u kampanji HDZ-ova kandidata na lokalnim izborima. Taj podatak iznose s ciljem da ukažu na mogućnost da je sve što je u intervjuu izjavila o, kako sama kaže, kriminalnim djelima županice Merzel (a u što je kao šefica njezina kabineta imala uvida) zapravo laž i samo podvala HDZ-a čija je ona po insinuacijama slijepih (?) sljedbenika SDP-a (kojima je teško prihvatiti činjenicu da je moguće njihov voljeni SDP uz koji povezuju samo riječ "pošteno" povezati s ... više >

5

abakus

Urednicima Barometra poštovanje korisnika nepoznat je pojam. http://abakus33.blogspot.com/
  • 4
  • 5
  • 2
  • 29