Reputacija 3

  • Bodova 103.4
  • Analiza 7
  • Ocjena 27
  • Anketa 9

Analiza

Europska unija je zajednica naroda od koje uvijek profitiraju Nijemci. Ovakav stav su dijelili mnogi pripadnici britanske političke elite, on doduše nije koliko je meni poznato tako eksplicitno izrečen, ali je neprestano lebdio u zraku. U svom ucjenjivačkom pokušaju da promjene dizajn Europske unije krenuli su prema referendumu koji je za cilj imao ne izlazak Britanije iz EU, nego poboljšanje položaja Britanije u odnosu na EU u cjelini i u odnosu na njene pojedine članice. No pokušaj reforme kroz zaplašivanje nije dao željeni plod. Dogodio se Brexit.

Britanskim biračima pričao o pogrešnom dizajnu EU je dakako bila prijemčiva, no odlučujući okidač i argument koji je presudio za Brexit su bile migracije većinski muslimanskog stanovništva prema Zapadnoj Europi, a onda i Britaniji te inzistiranje Njemačke da dođe do ravnomjernog podnošenja tereta prihvata izbjeglica iz ratom poharane Sirije. Brojčani udio izbjeglica iz Sirije u ukupnom migracijskim gibanjima je predmet brojnih spekulacija. Zanimljivo da se o ravnomjernom podnošenju tereta više glasno ne govori.

Slobodno europsko tržište i jednaka regulacija u svim dijelovima tog istog tržišta odgovaraju najvećima, najjačima i inovativnim ekonomskim subjektima iza kojih stoje jake banke i sposobna državna administracija; sve to u najvećoj mjeri imaju upravo Nijemci. U Europskoj uniji su na snazi jake centripetalne sile koje s periferije prema centru usisavaju novac, ljude, resurse.

Države s ruba Europe, pogotovo njenog južnog dijela počevši od Portugala, Španjolske, u manjoj mjeri Italije, zatim Hrvatske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Grčke su gubitnici i to je vidljivo u migracijama građana tih država unutar EU. U tijeku su seobe s juga prema sjeveru.

Hrvatsku je u tom smislu pogodilo pustošenje epskih razmjera, ne samo da nestaju mahom mladi ljudi bez namjere da se ikada vrate, nestaju i životinje. Naš stočni fond iz godine u godinu propada i smanjuje se, farme se zatvaraju, polja ostaju neobrađena.

Bilanca našeg bivanja u Europskoj uniji je nestanak stanovništva, uništenje mnoštva radnih mjesta koja su nestala zbog otvaranja tržišta snažnijim ekonomskim subjektima iz EU. Slijedeći mogući gotovo izvjestan korak je preuzimanje većih ekonomskih sustava koji su sada u vlasništvu hrvatskih poduzetnika. Na našem europskom putu u uniju banke su apsorbirane kao i telefonija i naftna industrija. Ostali su još šume, vode i atraktivna zemljišta uz more kao turistički resurs, te poljoprivredno zemljište. Imovina se gubi, kapital smo davno predali, a prihodi su se s obzirom na predhodno veliko padanje i sadašnje malo uzdizanje, zapravo u konačnici smanjili.

Iz dana u dan kroz medije i izjave političara i svih drugih sudionika u procesu reklamiraju se čudnovate investicije iz europskih fondova, kao kakva mana koju europski bogovi milostivo upućuju svojim vjernim štovateljima koji napisali projekt i zadovoljili kriterije uzvišene briselske administracije. Dakako da se ne radi o mani nego o porezima koje smo i vi i ja i druge pravne i fizičke osobe uplatili pri kupnji proizvoda i usluga kroz PDV. To je ta famozna članarina koju nam oni vraćaju pri tom određujući na što se novac smije potrošiti i na koji ga se način treba potrošiti i još mnoštvo drugih administrativnih zavrzlama koje se nameću „moliteljima“. Na koncu se takvi povrati, odnosno povučena sredstva uvjetuju sudjelovanjem države lokalne uprave ili samog molitelja u troškovima, a zasluge za financiranje se reklamiraju te se širi i vjera u europski projekt. Bez zastave sa zvjezdicama,  nema novaca. S jedne strane imamo poreze koji se u obliku članarine uplaćuju u europsku blagajnu da bi se uvjetovani i usmjereni vratili u društvo iz kojeg su došli, a s druge strane zaboravlja se da smo se odricanjem od suverenosti odrekli i značajnih prihoda od carina koje su zbog otvaranja tržišta nestale ili se za promet iz ostatka svijeta u dobrom dijelu pretočile u zajedničku europsku blagajnu.

Mi kao društvo i država polako, ali sigurno gubimo svoju supstanciju. Gospodin Juncker, o čijem habitusu najbolje govori kratak isječak s wikipedije: „U periodu 1989.–1995. bio je na čelu Svjetske banke. Od 1995. bio je premijer i ministar financija Luksemburga. Iste godine postao je i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda.“ nudi nam svoje lažne alternative u vidu bijele knjige. Ekonomski procesi koji će se događati odabirom bilo koje od navedenih alternativa u Bijeloj knjizi neće se promijeniti, promijenit će se samo brzina njihovog provođenja. Juncker je zapravo ponudio žabama koje se kuhaju u loncu mogućnost upravljanja termostatom, no na termostat je postavljen graničnik i kuhanje je neminovnost bez obzira koju temperaturu izabrali.

Jedino rješenje je obnova suverenizma. Iluzorno je očekivati da naše trenutne političke elite, pri tom mislim na dvije stožerne organizacije Zajednicu i Partiju, do takve ideje dođu bez poticaja izvana. Taj poticaj može biti posljedica daljnjeg urušavanja europskog projekta koje će pokrenuti druge snažnije države i društva što će biti poticaj za promjenu percepcije javnog mijenja u Hrvatskoj, a onda i promjenu i repozicioniranje stavova unutar spomenutih političkih elita. Ili kao posljedica pojave nove suverenističke politike unutar samog hrvatskog društva. Drugi scenarij se u ovom trenutku čini nemogućim budući da je organizacija koja je stajala na pozicijama koje se mogu prispodobiti i usporediti s od medija prozvanim ekstremno-desničarskim pokretima i strankama u Europi, kod nas zatrta. Radi se dakako o Hrvatskoj stranci prava, koja će unatoč obećavajućoj promjeni na čelu u vidu poznatog ličkog pivara, vlasnika Pivovare Ličanka Karla Starčevića, čiji izbor za predsjednika HSP-a dakako nije dobio nikakvu medijsku pozornost, teško doseći staru slavu i s desna pokrenuti obnovu suverenističkih politika.

3

Zakej

Ocjene (10)


Komentari (27)


na site Sv. banke i nadjete listu svih dosadasnjih predsjednika pa vidite da tamo nema Junckera.....Ploto..takav se dojam dobije kada crpite info iz SF filmova i siteova teorija zavjere. U stvarnom svijetu nitko ne odredjuje tko moze postati bogat. MrWonderful 0 0 0


@MrWonderful u startu sam znao za informaciju, ali navod iz wikipedije je bio tako sirovo i brutalno prispodobiv gospodinu predsjedniku Junckeru da nisam mogao, a da ga ne citiram, raskrinkali ste me. Zakej 0 0 0


@Mr.Wonderful - Bajke za djecu su na drugom katu,a priče o teorijama zavjere,šire sami zavjerenici preko svojih trabanata ne bi li zameli trag.U tom svijetu,njihova imena se izbjegavaju spominjati ( poput Božjeg imena u Bibliji),pa ih zato niti plotto 0 0 0


nema na tim smiješnim listama,gdje se nalaze bogataši,koje bi oni po bogatstvu mogli poslati po šibice. plotto 0 0 0


@Mr.Zakej - nisu samo vas raskrinkali.Ipak netko mora paziti na nas da sre ne razigramo previse. plotto 0 0 0

Analiza

O porezu i drugim vječnim stvarima

21.02.2017. 20:19, Treba li Crkva plaćati porez?

Na ovom svijetu ništa sigurno nije osim smrti i poreza. No, dobar i vjeran katolik s pravom se smije  nadati oslobođenju od jarma smrti, jer mu je to obećao Bog ukoliko bude vjerno hodio njegovim putem. Poreza, ukoliko ga shvatimo u evanđeoskom smislu nikada nećemo biti oslobođeni, naprotiv, ništa neće preostati predat ćemo se cijeli i potpuno. Naime, pisano je: Podajte svakomu ono što mu pripada: onomu koji s pravom traži porez, porez; koji carinu, carinu; koji poštovanje, poštovanje; koji čast, čast! Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon (Rim 13,7-8).

Porez, dakle, nije ništa drugo nego ispunjenje pravednosti. No, kako su ljudi, a onda i ljudsko društvo i institucije, slabi i ranjeni grijehom, dobru intenciju pravednog oporezivanja kako bi se podmirile zajedničke potrebe te stvorilo i očuvalo opće dobro često se iskrivljuje u posve suprotno. Tako imamo s jedne strane spektra državu koja nepravedno raspoređuje porezni teret, a s druge strane obveznike poreza koji na sve načine, često i nelegalne, žele izbjeći plaćanje svojih obveza.  Na taj način se vrhunski izum čovječanstva, pravedno oporezivanje, čije nas je provođenje obdarilo mnogim blagodatima, pretvara u bauk i u ljudima izaziva istu sudbonosnu odbojnost kao i sama smrt.

Vodeći se načelom pravednosti Republika Hrvatska je oslobodila plaćanja poreza na dobit sve neprofitne organizacije, a među njima i vjerske zajednice od samog početka primjene te vrste oporezivanja . Prvi zakon o porezu na dobit Sabor je donio godine 1994. (prije toga je taj porez bio reguliran Zakonom o neposrednim porezima koji je preuzet iz SR Hrvatske, te nakon toga izmjenjivan u RH)  i u njemu je navedeno oslobođenje od plaćanja poreza na dobit za neprofitne organizacije koje nisu osnovane radi stjecanja dobiti, uz iznimku obveze plaćanja poreza na dobit za djelatnosti od koje se ostvaruje dobit. Zakon o porezu na dobit koji je zamijenio navedeni iz 1994. godine je donesen u prosincu 2000. godine. U njemu se eksplicitno navodi kako državne ustanove, ustanove jedinica područne (regionalne) samouprave, ustanove jedinica lokalne samouprave, državni zavodi, vjerske zajednice, političke stranke, sindikati, komore, udruge, umjetničke udruge, dobrovoljna vatrogasna društva, zajednice tehničke kulture, turističke zajednice, sportski klubovi, sportska društva i savezi, zaklade i fundacije nisu obveznici poreza na dobit, osim iznimno ako obavljaju gospodarstvenu djelatnost, a neoporezivanje te djelatnosti bi dovelo do stjecanja neopravdanih povlastica na tržištu.

U 2004. je donesen Zakon o porezu na dobit  koji uz izmjene i dopune vrijedi i danas i koji se u bitnome ne razlikuje od dotadašnjih odredbi po navedenom pitanju. Dakle, neprofitne organizacije budući da nisu osnovane s ciljem ostvarivanja dobiti nisu dužne plaćati ni porez na dobit. Ono što je osnovano zbog općeg dobra i nije profitno ne treba oporezivati, osim u slučaju obavljanja djelatnosti koje su gospodarske i čije bi neoporezivanje dovelo do, u zakonu se kaže neopravdanih, a ja bih dodao nepravednih, povlastica na tržištu.

Do 2014. godine je vrijedila zakonska odredba po kojoj će, ukoliko Porezna uprava sama ili netko drugi tko je zainteresiran prijavi obavljanje navedene „nelojalne“ gospodarske djelatnosti, Porezna uprava rješenjem utvrditi obvezu obračunavanja poreza na dobit za tu navedenu djelatnost. Od 2014. godine vrijedi zakonska odredba koja obvezuje same porezne obveznike, dakle neprofitne organizacije, da prijave takvu vlastitu djelatnost i Poreznu upravu da, ukoliko do takve prijave ne dođe, obvezu utvrdi rješenjem.

Što se tiče odnosa RK Crkve i RH po tom pitanju važno je pitanje Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, sklopljen 9. listopada 1998. (odluka o proglašenju Zakona o potvrđivanju istog u NN 18/1998) u kojem se navodi 1. Pravne osobe Katoličke Crkve u odnosu na porezni sustav smatrat će se neprofitnim ustanovama. 2. Odredba iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke Crkve. (članak 10. Odluke)

Ne postoje nikakve nepoznanice, novosti ni nesklad između dosadašnjih propisa. Nedavna komunikacija između predstavnika Porezne uprave i predstavnika katoličke Crkve  koja je popraćena od medija, se odnosila na provođenje u Zakonu o porezu na dobit navedenih obveza za prijavljivanje gospodarskih djelatnosti koje obavljaju različiti subjekti unutar katoličke Crkve. Piše se da je inicijativa krenula od predstavnika Crkve, što je dobro jer pokazuje spremnost Crkve kao poreznog obveznika da transparentno iskaže svoju obvezu, što olakšava stvari svakoj poreznoj administraciji.

Tražiti od Crkve da plati porez na dobit na sredstva koja se zarađuju od iznajmljivanja poslovnih prostora, od naknada za postavljanje odašiljača od operatera za telefoniju, od zarade od ugostiteljstva  je opravdano i pravedno. Tražiti da se u crkvama uvodi fiskalizacija za prodaju crkvenog tiska i svijeća koje se najčešće prodaju na način samoposluge je nepotrebno birokratiziranje od čega država neće imati velike koristi budući da se radi o malim iznosima, a narušit će se kvaliteta vjerskog života.  

I dok prodaja svijeća u crkvama, koja se prigodno događa može stvarati konkurenciju proizvođačima i trgovcima svijećama ukoliko se radi o većim mjestima, vjerski tisak ne stvara konkurenciju nikome.

Oni koji bi u cijelosti oporezivali djelatnost Crkve i vjerskih zajednica, dakle, i milodare i darove i naknade za vjersku službu i koji bi ukinuli ugovore s vjerskim zajednicama i Svetom Stolicom o njihovom financiranju, zalažu se za mjere koje bi vjerojatno  dovele do zahtijevanja protumjera od strane onih kojima su vjerska pitanja još uvijek važna. Ukoliko bi došlo do ostvarivanja takvih planova, valjalo bi razmisliti o financiranju i neoporezivanju i drugih općekorisnih društvenih pojava i djelatnosti i organizacija koje ih provode kao što su kulturne, sportske, a zašto ne i obrazovne, pa i zdravstvene.

3

Zakej

Ocjene (8)


Respektira (5): Jung-fu, BorisTraljic, Interstellar, VeNLO, siouxica


Slaže se (3): Laci, Spektator, Alumnus


Komentari (7)


porez je problem jer, da bi država trošila, mora najprije prikupiti iz poreza, ali stvar bi mogla biti i obrnuta, novac bi mogao ulaziti u optjecaj potrošnjom države, država ne bi ovisila o porezu, pa bi društvo moglo kontrolirati korisnost poreza. Jung-fu 0 0 0


Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! (Mt 5, 40-42) Krist zahtjeva sebedarje do kraja, savršeno predanje, Zakej 0 0 0


velikodušnost koja nadilazi pravednost. Zato sam i napisao da porez neće nestati, nego naprotiv da ćemo u potpunosti biti opljenjeni, umrjeti sebi da bi dali stostruki plod. Plaćanje poreza je pravednosti, Krist traži više. Zakej 0 0 0


Ne znam kako bi bilo moguće organizirano i visoko civilizirano društvo u kojem postoji solidarnost, a da u njemu ne postoji oporezivanje, bar u ovom stadiju života gdje smo vezani materijalnim potrebama. Zakej 0 0 0


porez mora postojati, ali to ne mora biti modus vivendi države. danas država prikuplja poreze da bi trošila, ali to može biti i obrnuto, to jest da najprije troši, a tek onda prikuplja poreze. Postoje i akademska riješenja za takav monetarni sustav. Jung-fu 0 0 0

Analiza

Neka maske padnu!

07.02.2017. 19:09, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Prošlo je više od 27. godina od kada je srušen berlinski zid, od kada je uklonjena željezna zavjesa i Europa se počela oslobađati obrazaca ponašanja koje je nametnula i stvorila komunistička ideologija. Hrvatska se komunizma oslobodila na razini simbolike. Država se više ne zove socijalistička republika, državni simbol više nije crvena zvijezda petokraka. Djeca se više ne primaju u pionire, promijenili su se državni praznici. Svatko može izraziti svoje mišljenje i ispovijedati svoju vjeru i slobodan je otputovati gdje ga je volja. Ovo je dakako značajan napredak, totalitarizam je uklonjen. Više nitko zbog kritike vlasti i sumnje u  zasade revolucije ne može biti lišen slobode.

 Nadalje, danas je građanin slobodan raditi za malu plaću ili za malo višu ako je genijalan ili odličnu ako ima vezu. Ili može se baviti poduzetništvom, imati firmu  u kojoj je obvezan plaćati visoke poreze i boriti se na tržištu koje je globalno i na kojem se svi bore, ili se ne bore baš svi  jer neki imaju dogovor s vlastodršcima.   Dakle, neke stvari su vrlo malo ili nimalo promijenile, a to su obrasci ponašanja. Pravilo da postoji prosvijećena partija (sada razdrobljena, ali u duhu ista) i njezini članovi za koje vrijede jedna pravila i svi ostali drugovi i drugarice (među njima je i reakciona banda s kojom se treba obračunati) koji još nisu dosegli tu razinu svijesti , pa za njih vrijede druga pravila. Član partije se, kako bi rekao „najveći sin naših naroda“ Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ-a i doživotni generalni sekretar centralnog komiteta komunističke partije Jugoslavije: „ne mora  paragrafa držati ko pijan plota“ i mora se snalaziti.

Hrvatska je izgubljena u tranziciji i od svoje samostalnosti luta u postkomunističkom limbu. Stare strukture moći prenesene su na sada već zrele nasljednike, stari obrasci ponašanja su u bitnome održani, pojavili su se neki novi epizodni glumci, ali do prave tranzicije iz totalitarnog sustava u demokratski nikada nije došlo. Sustav se prilagodio, a s njime i ljudi. Dojučerašnji marksisti postali su glavni borci za otvoreno društvo i građanske slobode, dojučerašnji direktori u „uspješnoj“ planskoj privredi Jugoslavije postali su „uspješni“ tehnomenadžeri u „uspješnom“ „tržišnom“ gospodarstvu u Hrvatskoj. Samo je narod ostao isti, jednako inertan i uplašen kao i za vrijeme socijalizma. Svjestan da se oko njega sve svodi na otimačinu i on kao i nekoć krade na sitno. Ili kao i onda što su činili pojedinci, i dobivali zatvorske kazne,  tako i danas čine i bune se protiv sustava, pa završavaju izolirani od društva kao čudaci, kao neki koji opet nešto izmišljaju i mute vodu. Ili se sele u potrazi za boljim životom daleko, ne od ove zemlje, nego od ovih ljudi; kako onda tako i danas.

Eto došao je i taj dan da su ti čudni ljudi koji nešto izmišljaju i mute vodu sada nekim čudom došli na vlast, pa predlažu da se slobodno može u znanstvene svrhe ući u arhive komunističke partije. Komunistička partija je, valja ovdje još jednom napomenuti, bila jedina legalna politička stranka u bivšoj državi, ona je totalitaristički upravljala svakom društvenom djelatnošću, ona je kontrolirala svaki društveni događaj, svaku ekonomsku djelatnost i ona je na koncu uklanjala sve političke protivnike između ostalih i atentatima.

S druge strane, danas nasuprot avangardnom MOST-u, imamo etablirane političke strukture, duhovne nasljednike  komunističke partije, koji žele navedeni proces prikazati kao nepotrebno vraćanje u povijest koje će dovesti do nepotrebnih podjela, koji se nalaze s jedne strane i lijevog su predznaka. (To o nepotrebnim podjelama je kao da kažemo da je odvajanje žita od kukolja nepotrebno jer to dovodi do napetosti između žita i kukolja.)  

S desne strane je zajednica, također je baštinik duha komunističke partije, koja zbog vlastitih birača ne može reći ništa konkretno, nego se izvlače na hodograme, rasporede i tome slično, a zapravo čuvaju svoj ugled za koji znaju da bi mogao doći u pitanje kada se otkriju nezgodne poveznice za organizaciju i ugledne članove. Ukoliko je 80.000,00 HDZ-ovaca kako to tvrdi SDP bilo u članstvu KP, zašto im nemamo razloga ne vjerovati, jasna je nelagoda i nevoljkost za donošenje takvih odluka. Postaje upitna i vjerodostojnost i postavlja se pitanje je li HDZ istinska demokršćanska stranka ili stranka reformiranih komunista?

Glavni argument u odbijanju razmatranja, a kamoli donošenja odluke o otvaranju arhiva  se svodi na to kako je prošlo previše vremena i kako se radi o lovu na vještice i rasplamsavanju ideoloških borbi, umjesto da se bavimo važnim stvarima koje nam vise nad glavom. No, te važne stvari su neprestano na stolu i o njima nam govore uvijek isti ljudi o kojima zapravo malo znamo.

Svi smo mi bačeni u blato pregaženi kolima, kao u kakvoj krležijanskoj drami, od danas uglednih članova društva (političara, sveučilišnih profesora, umjetnika, znanstvenika, gospodarstvenika) čiji su ugled i bogatstvo i dobre početne pozicije stvorili očevi koji su bili varalice i ubojice.

Ne, važne stvari današnjice se nikad riješiti neće, to što nas muči danas ima svoje korijene u onome jučer i svaki korak u skidanju koprene s očiju ovog naroda je dobrodošao, pa tako i ova inicijativa. Argument o tome da su arhive već pročišćene i prekrajane je potpuno promašen i namijenjen je stvaranju alibija i kako bi se slabije obrazovanu publiku uvjerilo u to da se radi o ispraznim sitničarenjima dokonih političara, koji umjesto da rade, bavi se političko-ideološkim igricama. Radi se zapravo o jeftinom populizmu koji pričom o jedinstvu i o tome da ono što se događalo prije, nema utjecaja na ono što se događa danas, želi skriti istinu. Istina je u tome da smo mi tu gdje jesmo ne zato što nam je loš horoskop, nego zato što isti ljudi koriste iste metode upravljanja koje su koristili i u vrijeme komunizma. Tome valja stati na kraj, neka maske padnu!

3

Zakej

Ocjene (10)


Komentari (3)


Ma pisao sam svoj tekst pa nisam vidio tvoj. Da sam vidio, ne bih pisao svoj jer su oba u biti jednaka. Respekt. Django 0 0 0


Imaš pravo Django, tekst je sličan tvome, ali samo sličan..., a ima i dobru foru o "nepotrebnosti odvajanja žita od kukulja" :-):-):-) A i pogriješio je, jer ovi sada ne koriste metode koje su koristili u komunizmu jer su premladi, već koriste iste Laci 0 0 0


metode kao njihovi očevi, stričevi,,,i svi u glas viču-pustimo prošlost, mislimo na budućnost, pri tome misleći na svoju osobnu budućnost. I uostalo tko bi odvajao žito od kukolja kada smo nakon devedesetih kukolj promivirali u društvenu elitu ? Laci 0 0 0

Analiza

Prema kriterijima i preporukama NATO saveza, čiji smo dio, Hrvatska je dužna u obrambene  svrhe godišnje izdvajati dva posto BDP-a. O ulasku u NATO savez nitko nije direktno pitao narod, nije bilo referenduma. Sve parlamentarne stranke u to vrijeme, od 2007. do 2009. godine, kada se proces pregovora i ulaska odvijao, bile su za ulazak Hrvatske u taj vojni savez pa se od strane vladajućeg HDZ-a smatralo da prave potrebe za referendumom ni nema. SDP na čelu s Milanovićem, kao i drugi partneri iz oporbe, su podupirali inicijativu za skupljanje potpisa za referendum o navedenom pitanju, ali to nije značilo da se protive ulasku, nego naprotiv da su za ulazak, ali mu žele dati puni legitimitet.

Dakle, priče o militarizaciji društva i  kako umjesto toga valja ulagati u znanost, a ne u vojsku su u suprotnosti s prethodnom danom podrškom ulasku Hrvatske u NATO od strane SDP-a i HNS-a. Tada, kada smo ulazili znalo se da članstvo u NATO-u  košta i danas se ništa nije promijenilo. U ovom slučaju, vjerodostojno preispitivati u Saboru ulaganje u obranu mogu samo stranke kojih tada nije ni bilo, dakle Živi Zid i Most.  

Država je dužna ispunjavati svoje preuzete obveze kako prema vlastitim građanima, tako i prema drugim državama i savezima. Dužnost je države držati se dogovora sa svojim saveznicima i uložiti u obranu dogovoreni iznos, ili ukoliko isto smatramo preskupim, valja isti ugovor raskinuti i izići iz saveza. Tada se, ako tako odlučimo, možemo  brinuti za svoju obranu samostalno ili se potpuno demilitarizirati, ne ulagati ni kune u obranu, nego sva svoja sredstva uložiti u znanost, vjerujući valjda da je rat postao stvar prošlosti i da u nj više nitko ne vjeruje, a pogotovo naši napredni-neradikalni te nefundametalni susjedi iz „regiona“.

No, ulaganje u obranu i sigurnost ne znači nužno uvođenje obveznog vojnog roka. Zar nije naša odluka imati profesionalnu vojsku koja može na dobar način zadovoljiti naše sigurnosne potrebe? Naša profesionalna vojska trenutno broji oko 14 500 osoba. Postavlja se pitanje dobne strukture djelatnih vojnih osoba. Koliko ih je spremno za mirovinu i u kojem roku? Postavlja se također pitanje koliko se brzo mogu na adekvatan način djelatne vojne osobe zamjenjivati ročnicima koji se u vojsku još uvijek javljaju dobrovoljno (u 2016. Prisegnuo je 17. naraštaj ročnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju i to 485 ročnika, od kojih je i 50 ročnica – podaci sa stranica MORH-a).

Može li 14 500 osoba, adekvatno obraniti 2374,9 km granice na kopnu.  (6,1 vojnik na kilometar kopnene granice) i 948 km granice na moru, bez pričuvnog sastava? Teško. Hrvatskoj je definitivno potreban pričuvni sastav u slučaju ugroze, budući da imamo ogromne granice s obzirom na površinu zemlje, te nepovoljan oblik s obrambenog stajališta. Pričuvni sastav su u tradicionalnom smislu svi odrasli muškarci sposobni za vojnu službu, s tim da se preferiraju oni mlađe životne dobi zbog psiho-fizičkih odlika koje krase tu životnu dob.

 Vojni rok je u Hrvatskoj ukinut 2008. godine. Od tada, pa do eventualnog novog uvođenja obveznog vojnog roka 2019. će proći 10. godina. Posljednji  ročnici koji su služili obvezni vojni rok bit će 2019. godine tridesetogodišnjaci. Mlađe generacije u dobi od 18 do 30 godina koje, kako nam to povijest pokazuje,  redovno predstavljaju okosnicu vojskama u ratnim operacijama u eventualnoj potrebi za obranom zemlje i naroda 2019. godine neće znati ništa o vojnim vještinama.

Naš najveći vojni saveznik, Amerika, traži veće ulaganje u obranu i diljem svijeta zvecka oružjem. Naši dojučerašnji neprijatelji, a sadašnji suradnici u stvaranju stabilnosti u regiji bivaju „darivani“ modernom vojnom opremom od zemlje protiv koje RH ima podignute ekonomske sankcije.

Naše iskrene želje za boljim svijetom neće promijeniti stvarnost koja je oko nas. Teško je ne sjetiti se situacije na početku rata u BiH u kojoj su se našli tada još Muslimani, a danas  Bošnjaci, koji su u velikoj većini čvrsto vjerovali u vječnost Jugoslavije i neraskidivost komšijskih odnosa, u čestitost i nepristranost JNA,  pa su zbog te vjere i nespremnosti na ratni sukob gorko platili tisućama života.

Ulaganje u obranu zemlje je ulaganje u znanje i vještine mladih ljudi, potencijalnih vojnika (bilo profesionalnih bilo u pričuvi). Njihovo opremanje će vjerojatno biti izvršeno od domaće tekstilne industrije, nosit će vjerojatno hrvatske kacige, možda i poneki dio naoružanja iz domaće proizvodnje. Ukoliko bude mudrosti, i hrana koju će jesti će biti iz domaće proizvodnje. Dakle, ako se bude pazilo, svi ti troškovi mogu biti poticaj domaćoj industriji. U obranu smo se obvezali ulagati, bolje je pri tom ulagati u vještine mladih ljudi nego u remonte zastarjelih MIG-ova i nabavu opreme od koje naše gospodarstvo nema nikakve neposredne koristi.

Prigovori o nevjerodostojnosti predsjednika Vlade i licemjerju istoga, budući da sam nije služio vojsku; a sada eto želi da ju drugi služe, u potpunosti stoje. Njegovo nesluženje vojnog roka s obzirom na činjenice da mu je majka liječnik kardiolog i da je oslobođen vojnog roka baš po osnovi kardiološke bolesti, a da se istovremeno javno znao pohvaliti svojim bavljenjem košarke, je u neskladu. Ili je priča o  bavljenju košarkom puko pretjerivanje na srce bolesnog kibica ili se predsjednik Vlade, inače spretan košarkaš, izvukao od služenja vojnog roka.

No, to ne može umanjiti vrijednost inicijative, koja je zapravo posve minimalistička. Trideset dana u službi domovine za one koji žele nositi pušku i duplo više za one s prigovorom savjesti, se teško može nazvati vojnim rokom, prije upoznavanjem s vojnim vještinama. S druge strane, kad se promotri žestina u odbijanju inicijative, čovjek se upita je li ovo ista ona zemlja koju su prije ne tako puno godina obranili i oslobodili najbolji vojnici u tom trenutku povijesti. 

2

Zakej

Ocjene (9)


Respektira (7): Spektator, VeNLO, Instruktor, 5none5, siouxica, Alumnus, RepopeR


Slaže se (1): Instruktor


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


Laci@ Sjevernoatlanski ugovor koji je RH potpisala u članku 3. obvezuje države potpisnice da održavaju i razvijaju svoje individualne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu, a u članku, a članak 5. glasi Potpisnice smatraju da se oruž Zakej 0 0 0


oružani napad na jednu treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pomoći potpisnici koja je napadnuta uključujući uporabu oružane sile. Dakle i mi smo dužni braniti druge NATO članice. Zakej 0 0 0


Blago Poljacima "kad ih Rusi napdnu", a mi ih branimo, nemaju se što brinuti ! A moš' mislit kako bi nas branili da Taliojani hoće uzeti istru. A i "mirnodopski ratni profiteri" bi se ovim prijedlogom obilato okoristili ?! Laci 0 0 0


Jednomjesečna vojna obuka nije nikakav vojni rok, prije kratki tečaj koji se može organizirati i na neki jeftiniji način. Naime, opravdani je strah da bi ova inicijativa prije bila usmjerena u zadovoljavanje nečijih trgovačkih apetita, Spektator 0 0 0


nego u kvalitetnu obuku (hr. školovanje) tinejdžera. Naime, ministar obrane je poznat po svojim trgovačkim vezama s državom, a očajna realizacija ukinutog vojnog roka ne daje nam nade da će ovaj puta biti bolje. Spektator 0 0 0

Analiza

Interesi republike ispred principjelnosti predsjednika

27.01.2017. 19:12, Prvih sto dana: Kako funkcionira i vlada Plenkovićeva Vlada? Tko su najbolji ministri?

Nakon što je Hrvatska izgubila u arbitraži za INA-u, odmah je reagirao predsjednik Hrvatske Vlade rekavši da će Vlada vratiti tu stratešku tvrtku u državno vlasništvo budući da su to nacionalni interesi prve vrste o kojima ovisi energetska neovisnost Hrvatske. S ovim se jednoglasno složila i oporba. Rijetki su doveli u pitanje smisao ovakve kupovine, zar INA u startu nije prodana zato jer je država „loš vlasnik“ i što se po tom pitanju promijenilo? Sad je država odjednom postala dobar upravitelj kada govorimo o INA-i, a loš kada govorimo o HEP-u, pa bi sada trebali prodati dio HEP-a koji stoji poprilično dobro vjerojatno zbog lokalnog monopola i relativno dobre infrastrukture i hidrološki dobrih godina, da bi se kupila INA koja stoji lošije nego kad su je kupili mađari. Modaliteti kupnje i pregovora su još na stolu. Ultimativnost koju je pokazao i koju pokazuje predsjednik vlade jača pregovaračku poziciju Mađara. U ovoj priči se vlada postavila kao da poručuje:“Mi ćemo to kupit pošto-poto. Koliko tražiš? Plaćam!“.

Država je svjesna svoje institucionalne slabosti i nemogućnosti da kontrolira i kažnjava kada vlasnik trgovačkog društva namjerno nanosi štetu društvu kako bi povećao zaradu u društvima u kojima ima potpuno vlasništvo. Najbolje primjer za to su akrobacije koje po jugoistoku Europe rade nijemci kao vlasnici telefonije, izbijajući zaradu iz ruku malim dioničarima opravdavajući se ulaganjima u lukrativni posao u Crnoj Gori umjesto da isplate dividendu. Tko zna gdje će ta zarada sutra završiti? Naravno da će završiti u Njemačkoj. Hrvatska vlada je svjesna da ukoliko ne ukloni mađare iz INA-e, da će ista biti malo po malo posve izbačena iz prave naftne igre i da će se pretvoriti u gomilu benzinskih stanica s nekvalitetnim gorivom, a INA je danas još uvijek bar nominalno najjača kompanija u RH. Dakle, tu bi trebalo nešto učiniti, no pitanje je je li ovaj tvrd stav  najbolji za RH. On je definitivno dobar za HDZ, koji je glasačima pokazao stav. Pokazivanje stava dogodilo se i prilikom posjeta predsjednika Vlade BiH, tad su račun platili ljudi iz Orašja. Pokazivanje stava se dogodilo u Ukrajini gdje je ničim izazvan premijer izazvao rusku pozornost. Kakvi su naši interesi u Ukrajini bili tada? Koliko je naše gospodarstvo profitiralo od planova za mirnu reintegraciju nepravedno i nelegitimno okupiranih krajeva Ukrajine? Kao odgovor smo dobili združene vježbe rusko-srpske vojske na našoj granici i rusko naoružavanje Srbije. Ne tvrdim da do toga ne bi došlo i bez mirotvorstva našeg predsjednika vlade, ali zašto soliti gdje je slano.

Ipak, za pohvalu je posljednje putovanje u Izrael, kao i primjerena reakcija na nemušte napade oporbe na predsjednicu koja je poduzela pravi korak i otvoreno potražila savezništvo od diva koji se ponovno budi. Dakako da bi bilo idealno da je se sastala sa samim novoizabranim predsjednikom Trumpom, ali  za državu našeg ranga to bi bilo nerealno za očekivati u tom trenutku. Pri tom, kako se ne sjetiti komentara onih navodno mudrih komentatora koji su predsjednici zamjerali što se nije sastala s tada aktualnim predsjednikom Obamom. Nadalje, reakcija predsjednika na akademske zadjevice oko toga kako je eto ministar plagirao rad američkog filozofa, pa sad mora dati ostavku je posve primjerena. Te priče o plagiranju su priče za neuk puk koji pogrešno citiranje, to jest necitiranje u fusnotama što se ovdje dogodilo uspoređuju sa svojim prepisivanjem na ispitu iz matematike iz kojeg su dobili 2, a da pojma nisu imali što su to prepisali. Pa eto sad očekuju ostavku ministra prosvjete i cijele vlade, valjda misle da je ministar, kao što su bili i oni sami, loš učenik koji bi trebao pasti razred. No, da se razumijemo, to je legitiman stav oporbe i bilo bi zaista glupo da ne igraju na tu kartu. Dakle, zbog akademskih propusta neka ministar odgovara svojoj struci u znanstvenim člancima kada završi svoj ministarski mandat, a narodu neka odgovara zbog inertnosti koju je pokazao u svom mandatu. Da nije afere za njega se čulo ne bi. Od silne priče o velikoj reformi kurikuluma za sada ništa, no možda je i bolje tako budući da ono što se do sada nudilo u obliku tzv Jokićeve reforme je odgoj za ideologizirani svijet o čijem kraju nadam se svjedočimo, pa ovaj put možemo preskočiti tu stepenicu, usvojiti prijedloge primjerice Grozda i sličnih konzervativnijih udruga čiji stavovi pripadaju budućnosti.

Kad smo već kod inertnosti, spomenimo i neke druge ministre. Gospođa Obuljen koliko je meni poznato nije napravila nacrt zakona o arhivskoj građi koji nam je bio obećavan od bivšeg ministra Hasanbegovića, a što je preduvjet za istraživanja koja bi mogla rasvijetliti mnoga pitanja koja neprestano naše društvo vraćaju u mračnu mitološku prošlost u kojemu su jedni nevino bijeli borci za slobodu, a drugi đavolske spodobe koje su eto zaslužile sudbinu koja ih je zadesila. Ministar Tolušić zaslužuje pohvale za pokazanu agilnost koju do sada nažalost nismo vidjeli od ministara poljoprivrede, kako za poticanje na rad inspekcija vezano za zdravstvenu ispravnost hrane, tako i za upravljanje krizom vezano za slučajeve ptičje gripe. Ipak, najznačajnije korake je poduzeo ministar Marić s poreznom reformom, koja tek treba pokazati rezultate. Treba imati na umu da je Hrvatska u proceduri prekomjernog deficita i da se ništa radikalno nije moglo očekivati od reforme, značajnijih smanjivanja poreznog tereta u kumulativnom iznosu nije moglo biti bez smanjivanja rashoda u državnom proračunu (dakle smanjivanja prava u zdravstvu, u socijalnoj zaštiti, u plaćama zaposlenika u javnom i državnom sektoru i u smanjivanju mirovina). Dakle, dolazila je u obzir samo preraspodjela tereta, a rezultat je morao biti opet ista količina poreza koje se očekuje prikupiti. Pojačana je porezna presija na ugostiteljstvu, a smanjena na distribuciji energenata od čega se očekuje pozitivan efekt na budžete građana i gospodarstva, smanjena je također porezna stopa na stočnu hranu kako bi se spasili ostaci ostataka stočnog fonda u Republici Hrvatskoj, no pitanje je li za to kasno. Ako se ne otvori tržište Rusije za europske poljoprivredne proizvode i hrvatski seljak ostane u „ravnopravnoj borbi“ s njemačkim, danskim, francuskim seljakom, uskoro bi kravu u Hrvatskoj mogli gledati u zoološkom vrtu jer krava kod nas više neće biti domaća životinja.

Prigovori oporbe da je porezna reforma samo dala bogatima, a oduzela siromašnima je dakako obična floskula. Ovo je i dalje jedan poprilično socijalan da ne kažem socijalistički, porezni sustav s progresivnim stopama dohotka i previsokim opterećenima za obavezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Pohvalno je što je došlo do pravednijeg oporezivanja drugog dohotka, te da se sad svi honorari tretiraju jednako. S druge strane iako se pravilnikom o porezu na dohodak propisalo oporezivanje rada studenata i učenika preko servisa iznad 15.000,00 kuna, što se s obzirom na opterećenost drugih oblika rada čini razumnom granicom, Porezna uprava je donijela egzotično tumačenje da rad studenta postaje oporeziv tek s prijelazom iznosa od 60.600,00 kuna godišnje. Dakle, čistih porezom niti doprinosima opterećenih 60.600,00 kuna godišnje. Što reći? Da sam poduzetnik zapošljavao bi samo studentice. No, možda je to jedna od mjera u paketu demografske obnove, o čemu se govorilo mnogo, a gdje se napravilo nije ništa. Tako je nažalost i na drugim područjima, no mandat je tek počeo još ima nade, mjesta i vremena za napredak. Nadam se u budućnosti da će vlada to jest njezin predsjednik malo manje pokazivati svoje čvrste i principjelne stavove tamo gdje im nije mjesto i gdje to nije u interesu Republike Hravatske i da će si ostaviti prostor za uzmak, da je za isto sposoban pokazao je vještim manevriranjem vezano uz sporni pozdrav „Za Dom! Spremni!“.

2

Zakej

Ocjene (2)


Respektira (2): Grugru, Spektator


Komentari (5)


5-6 puta sam izgubio red čitajući i isto toliko puta misao vodilju analize, pa zaključujem da je možda dobra, ali nisam siguran, zašto ovako? 5none5 0 0 0


evo, ja ubacila koji prored, za lakše čitanje. ima unutra puno dobrih i zanimljivih mjesta, ali sve skupa ipak djeluje bez jasnog fokusa i strukture, malo nabacano. U sv sl, čini mi se da tu ima potencijala za jako dobre tekstove, čekamo novi:) siouxica 0 0 0


Respekt za trud, ali u svemu se slažem s prethodnim komentatorima. Spektator 0 0 0


Tolušić uvodi uravnilovku na mala vrata! Šta znači poštena trgovinska praksa? Da li je to kad penzić s 2.000,00 kn plaća mlijeko 6 kn? Ili bi bilo pametnije objasniti seljacima, da s prinosom od 7000 kg. mlijeka g. po kravi nemaju šta tražiti u EU-u. viewer 0 0 0


Gledam g. Žalovac, koja se hvali kako je u 100 dana povukla mil. kn EU-sredstava. Znači, napisala programe, poslala u Bruxelles na verfikaciju i odobrenje i dobila ispaltu! Ako je to moguće, onda je ona genije. Ako nije, žašto umanjuje zasluge drugih viewer 0 1 0

Analiza

Interesi republike ispred principjelnosti predsjednika

27.01.2017. 19:12, Prvih sto dana: Kako funkcionira i vlada Plenkovićeva Vlada? Tko su najbolji ministri?

Nakon što je Hrvatska izgubila u arbitraži za INA-u, odmah je reagirao predsjednik Hrvatske Vlade rekavši da će Vlada vratiti tu stratešku tvrtku u državno vlasništvo budući da su to nacionalni interesi prve vrste o kojima ovisi energetska neovisnost Hrvatske. S ovim se jednoglasno složila i oporba. Rijetki su doveli u pitanje smisao ovakve kupovine, zar INA u startu nije prodana zato jer je država „loš vlasnik“ i što se po tom pitanju promijenilo? Sad je država odjednom postala dobar upravitelj kada govorimo o INA-i, a loš kada govorimo o HEP-u, pa bi sada trebali prodati dio HEP-a koji stoji ... više >

2

Zakej

  • 2
  • 0
  • 0
  • 5

Analiza

Povijest, čini se, nije završila. Fantastična slika svijeta koju je promovirao moguće posljednji uspješni prorok liberalnog mundijalizma, slatkorječivi Barak Obama, razbila se u srcima ljudi, nade i vjere  je nestalo. Karizma nije prešla s Obame na Clinton.

Unatoč silnom trudu medijskih opsjenara koji su svu svoju energiju uložili, ne toliko u to da uvjere Amerikance kako žive u najboljem mogućem društvu koje se zamisliti može, nego da poljuljaju vjeru da je drugačije društvo moguće. Poručivali su, i poručuju i sada, da su svi koji kažu da je drugačije i naravno bolje društvo moguće lašci, oni sigurno lažu, oni su populisti koji će fašističkim metodama urušiti sve one vrijednosti koje su opće-ljudske, a do opće-ljudskih vrijednosti drži svako pristojno, normalno ljudsko biće. Tko ne želi biti normalno i pristojno ljudsko biće?

To je medijska stvarnost koja nas okružuje, u nju smo utopljeni. Mi slušamo eho takvog govora iz dana u dan, a kakva li je tek zaglušujuća buka tamo u kolijevci demokracije.

Stoga veseli taj otpor, ta vjera u svoje vlastite instinkte, ta pljuska u lice svima onima koji čovjeka kraj zdravih očiju žele napraviti slijepcem. Trump je rekao ono što je jasno većini Amerikanaca starije životne dobi koji se sjećaju bolje Amerike, kao i mlađima koje sustav melje ali ih još nije samljeo: „Amerika je bolesna i krajnje je vrijeme da ozdravi.“

Od te bolesti neki malobrojni zarađuju, a većina - pogotovo ona ambiciozna i radišna većina koja želi svoj kruh zarađivati svojim trudom, radom i kreativnošću, a ne primati od države milostinju, takvi radišni i ponosni amerikanci zajedno sa svojom zemljom kopne. Svjesni svoga stanja, oni su ustali i dali vjeru jedinom čovjeku koji je suvislo govorio o njihovim problemima i nudio rješenja koja im do sad nitko nije ponudio.

Neki će reći da je Trump također bolesno bogat čovjek i da je upravo on jedan od onih koji su izmuzli i iscrpili Ameriku pretvorivši je u sjenu bivše slave i da ne postoji osnova za optimizam. U Americi bez novca nije moguće ništa, a kamoli postati predsjednik. U ovom slučaju imate cijeli paket the whole deal, ne upakiran u celofan, nego u grubu žutu kutiju sa zlatnom vrpcom. Za što ste glasovali to ste dobili, nema više blagoglagoljivih duhovitih manekena ni tatinih sinova. Iza ovoga lika nitko ne stoji, nijedna žena mu nije bila predsjednik, nije mu bio ni tata ni brat ni pra-tetak, kampanju mu nije financirao najotvoreniji lik i najveći humanitarac ikada, George Soros.

Unatoč Trumpovom neporecivom bogatstvu, kod njega u tome postoji razlika. Njegov core business je graditeljstvo i trgovina nekretninama, snaga njegovog posla uvelike ovisi o bogatstvu društva. Svjedoci smo da je posljednja kriza u Hrvatskoj prvo načela građevinarstvo, te da su preživjeli rijetki, uglavnom oni najveći. Vjerujem da su na njegove stavove i odlučnost da se bori protiv krucijalnih devijacija u američkom društvu veliki utjecaj imali bankroti koje je preživio u svojoj poslovnoj karijeri, kao i sjećanje na Ameriku kakva je nekad bila, a koju je on za razliku od njegovih protukandidata doživio iz prve ruke baveći se konkretnim poslom.

Otvoreno tržište je od Kine stvorilo 1. ekonomiju svijeta.  Prvi aksiom pravovjerne američke vanjske politike je: Amerika mora biti najveća svjetska sila kako bi održala svoj način života. Drugi aksiom proizlazi iz prvog i glasi: Amerika mora spriječiti nastanak svake sile ili koalicija sila prije svega u Euroaziji koja bi mogla ugroziti stvarnost prvog aksioma. Puč izazvan u Ukrajni i sve što je slijedilo potom je uspješno za sada razmontiralo mogućnost stvaranja pakta između Moskve i njezinih satelita i Berlina i njegovih satelita. To je bila dječja igra, prije svega zbog Europe (čitaj Berlina) koja je postala prostor bez vizije, bez ideje, bez vrijednosti, birokratska kutija u koju su nagurani sivi ljudi.

Pravi je izazov Kina na čijem je izoliranju i bacanju u kaos Trump počeo raditi. Vjerojatno će prvo udobrovoljiti Putina ne bi li ga odmakao od prisilnog zagrljaja s Kinom u koji ga je usmjerio Obama. To je za Europu malo bolji scenariji nego onaj koji joj je zacrtala ekipa koja je stajala iza Obame i Clinton. A taj je, u lakšoj varijanti - vječna okruženost tinjajućom frontom sukoba, od proljećem okupanog afričkog sredozemlja od kuda gusari više ne kreću u Europu da otimaju ljude, nego dovoze ljude iz Afrike u Europu uz malenu naknadu , preko Bliskog Istoka kojem je facebook donio radost revolucije, preko Turske gdje vlada zli sultan koji progoni sljedbenike staroga imama, do  Ukrajine koja hrabro i unisono kroči stazama euro-atlanskih integracija u čemu im pomaže i naš predsjednik vlade, svim tim radostima možemo pridružiti i naše komšije sa svojim maštovitim pogledom na svijet da začine stvari. Ili, u težoj varijanti - isprobavanje novih generacija tenkova, zrakoplova, haubica i topova na starom dobrom igralištu od Baltika do Crnog mora.

Ovaj put možda ne bude potrebe za time, možda će ovaj put za igru upotrijebiti Koreju ili Vijetnam, ili će možda upotrijebiti manje drastične mjere i podići carinu na kinesku robu, natjerati sve druge da ne kupuju robu od prokletih komunista i učiniti Ameriku ponovno velikom, a sve nas malo manje oduševljene duginim bojama koje boje naš svijet kao da smo na halucinogenima izazvanom tripu od kojeg na trenutke osjećamo euforiju, a na trenutke smrtni strah.

2

Zakej

Ocjene (4)


Respektira (3): 5none5, siouxica, Spektator


Slaže se (1): Laci


Komentari (6)


baš nešto jednoglasno oduševljeni.Oduševljena je jedna velika skupina koja čini mi se perpetuira medijske oporbene sadržaje(koji naginju konsp.teorijama).Nakon brexita već sutradan uslijedio je muk glavnih zagovornika,ovdje će možda trebati mjesec. RepopeR 0 0 0


Takođe pozdrav npvp, sugovorniku, i pitanje -Gdje si bio do sada ? Trebaju nam takva mišljenja da se razbije fama o tome da su mediji, pa i naši, mjesto informiranja, a zapravo su mjesta dezinformacija. Trump je dobrodošao svima. Laci 0 0 0


tekst bi mi bio puno puno bolji da je malo manje pjesničkih figura. nadam se da ćeš uvažiti sugestiju za neki novi tekst, i nadam se da će to biti vrlo skoro:) siouxica 0 0 0


Hvala na dobrodošlici i komentarima svima i na slaganju Laci. @RepopeR vjerujem da će se o Trumpovim potezima govoriti dugo i nakon njegovog mandata i da će se zamjeriti mnogima i slažem se mnogi će promjeniti mišljenje.. Zakej 0 1 0


odličan sažetak! 5none5 0 1 0

Analiza

Povijest, čini se, nije završila. Fantastična slika svijeta koju je promovirao moguće posljednji uspješni prorok liberalnog mundijalizma, slatkorječivi Barak Obama, razbila se u srcima ljudi, nade i vjere je nestalo. Karizma nije prešla s Obame na Clinton. Unatoč silnom trudu medijskih opsjenara koji su svu svoju energiju uložili, ne toliko u to da uvjere Amerikance kako žive u najboljem mogućem društvu koje se zamisliti može, nego da poljuljaju vjeru da je drugačije društvo moguće. Poručivali su, i poručuju i sada, da su svi koji kažu da je drugačije i naravno bolje društvo moguće lašci, oni sigurno lažu, oni su populisti ... više >

2

Zakej

  • 3
  • 1
  • 0
  • 6

Analiza

Godine 2000. na 5. Općem saboru HDZ-a u režiji dvojca Glavaš –Šeks na čelo HDZ-a je izabran dr. Ivo Sanader. Brojna su svjedočanstva o tome kako je za doktora Ivu tada ukradena pobjeda koja bi, da je bilo pravde, pripala jednom drugom do tada neprikosnovenom doktoru (svi drugi su sestre) s dva prezimena. O njoj otvoreno govore otpali HDSSB-ovci, a HDZ-ovci su kao i obično odviše zauzeti sadašnjošću i budućnošću da bi se prisjećali tamne prošlosti - 'To je iza nas. Idemo dalje!' Tada se u velikim medijima slavila pobjeda europejstva nad ognjištarstvom. Priča o doktoru Ivi u istom lopovskom duhu u kojem je i počela nastavlja se i dalje. Nejasno je doduše i dan danas tko je i zašto tako pritisnuo doktora Ivu pa je, izjavivši kako smo u banani, dao ostavku, postavio na čelo države i stranke gospođu Kosor, a  zatim se predomislio, pa je svoje premišljanje na koncu platio dugim suđenjem i zatvorom.

Na 15. Saboru HDZ-a nakon presjedanja gospođe Kosor 2012. godine na čelo HDZ-a stupa Tomislav Karamarko. Politička karijera Tomislava Karamarka počela je s osnivanjem samog HDZ-a, prva značajna funkcija mu je bila šef kabineta predsjednika vlade i to u mandatu  Josipa Manolića. Prva funkcija i prvi šef ostavili su trag, pa Karamarko nastavlja u istom duhu - prvo policija, pa obavještajne službe, a onda skoro sam vrh - potpredsjednik vlade. Poskliznuo se na mostu, pa nije stigao do krajnjeg cilja.  Povod za Karamarkov odlazak bila je Afera konzultantica, no neki sumnjaju je li to bio i uzrok njegovog odlaska. Doktor Andrija Hebrang u jednim dnevnim novinama izjavljuje, citiram:“Tada je počeo udarac prema predsjedniku stranke, u trenutku kada je obznanio na čemu se temelji njegov stranački autoritet. Temelji se na tome da se otkriju zločini komunizma, da se konačno na pladanj javnosti iznese tko je što radio u prošlosti i da možemo podvući crtu i reći ‘ovi se ovima i oni onima moraju ispričati. Idemo svima dati oznaku groba’. A cijela ljevica se toga boji i bori protiv toga", tvrdi Hebrang. Bez istine nema pomirbe, tvrdi Andrija Hebrang i kaže da se Karamarko usudio reći dvije stvari koje je ljevica dočekala na nož: "Da ide na lustraciju, a govorio je da to nije lustracija koja bi koštala nekoga pravosudnih postupaka već da se odstrane iz javnog života oni koji su bili prije devedesetih u vrhu represivnih organa. Nažalost, ima ih još." (Jutarnji AUTOR: Jurica Körbler OBJAVLJENO:30.09.2016.). Dakle, Hebrang smatra da je Karamarko krenuo protiv svojih učitelja (prvi šef Manolić) i predšasnika na čelu obavještajnog sustava, te da mu se zato nasapunala daska (na mostu) za lakši drugi pad. Ovaj put je, čini se, pao u politički ambis.

 Ministar koji je u mandatu Orešković-Karamarko-Petrov Vlade jedini počeo poduzimati stidljive  korake u smjeru rasvjetljavanja mračne komunističke prošlosti našeg društva, ovdje ne mislim samo na drugi svjetski  rat i poraće nego i razdoblje koje je neposredno prethodilo stvaranju Republike Hrvatske i koje je bilo presudno za veliku podjelu plijena- privatizaciju, je dakako ministar Hasanbegović. Ako je vjerovati ministru, njegov veliki projekt na kojem je radio za svoga mandata i koji samo što nije krenuo u proceduru,  da nije došlo do pada Orešković-Karamarko-Petrov Vlade je zakon o arhivskoj građi. Isti, da je zaživio, bi mogao dovesti do brojnih neovisnih istraživanja po arhivima komunističke partije i represivnog aparata, a što  bi na koncu moglo iznijeti na vidjelo mnoge neugodne činjenice za danas neprikosnovene poduzetnike, političare i druge uspješne i etablirane članove društva. Takva događanja možda bi dovela do jednog vida neformalne lustracije, koja bi se onda možda i formalizirala pod pritiskom javnosti, a možda bi se potom zatresli uspostavljeni socijalni odnosi u RH. Tada bi se možda, osim autsajderu i ničijem čovjeku Đuri Gavriloviću, koji je navodno kupio tvrtku koja nosi njegovo prezime novcem namijenjenim za naoružavanje RH i to 1991. i 1992. (Petrinja je oslobođena 1995., Đuri  su,dakle,  tada prodavali mačka u vreći) sudilo i nekim drugim uglednijim poduzetnicima, kojima Đuro danas prestavlja konkurenciju.  No Vlada je pala, a Šeks je kao i 2000. pogurao svog kandidata. Koji je, doduše, imao dobru startnu poziciju i možda nije ni trebao Šeksovo guranje, ali u kontekstu svega navedenog ono je indikativno.

Program HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića je konzervativan i kreće se prema unutarnjem pomirenju i očuvanju postojećih društvenih odnosa. On deklamira poboljšanje općih performansi društva, konkurentnost, demografsku obnovu, sprječavanje korupcije.  Sve to namjerava graditi na čemu? Na postojećim u društvu uspostavljenim odnosima. Ono što je trulo neda se popraviti, nego se trulež  treba ukloniti. U tom kontekstu, kao lakmus papir očekujem odnos predsjednika vlade prema navedenom pitanju zakona o arhivskoj građi. Za sada ne sluti na dobro. Uklonjen je ministar koji je pokazivao naznake da će počet raditi na navedenom problemu kao općem preduvjetu za obnovu zdravih odnosa u društvu. Ukoliko je uklonjen zbog navodnih profašističkih stavova i tvrde retorike, to je manje zlo. Ukoliko je uklonjen zbog ugroze koju su osjetili senatori  (O utjecaju senatora na državu najbolja je ilustracija Lex Perković), onda ništa nova, nego kao što svojedobno reče doktor Ivo: „Idemo dalje!“

2

Zakej

Ocjene (9)


Respektira (8): Laci, glycerin, Refamolitelj, draxy, Spektator, siouxica, Alumnus, Zenga2


Slaže se (1): Laci


Komentari (3)


Dobrodošao Zakej. Zenga2 0 0 0


dobrodošao na barometar, super da si se uključio:) zanimljiva teorija, dobar prvi tekst, sa zanimanjem čekam idući... siouxica 0 0 0


Srdačna dobrodošlica ! Dobra analiza, dapače čak je veoma dobra glede analize slijeda događanja i aktera u njima. Laci 0 0 0

Analiza

Godine 2000. na 5. Općem saboru HDZ-a u režiji dvojca Glavaš –Šeks na čelo HDZ-a je izabran dr. Ivo Sanader. Brojna su svjedočanstva o tome kako je za doktora Ivu tada ukradena pobjeda koja bi, da je bilo pravde, pripala jednom drugom do tada neprikosnovenom doktoru (svi drugi su sestre) s dva prezimena. O njoj otvoreno govore otpali HDSSB-ovci, a HDZ-ovci su kao i obično odviše zauzeti sadašnjošću i budućnošću da bi se prisjećali tamne prošlosti - 'To je iza nas. Idemo dalje!' Tada se u velikim medijima slavila pobjeda europejstva nad ognjištarstvom. Priča o doktoru Ivi u istom lopovskom ... više >

2

Zakej

  • 8
  • 1
  • 0
  • 3