Reputacija 5

Sic transit Gloria Estefan!

  • Bodova 177.1
  • Analiza 93
  • Ocjena 459
  • Anketa 730

Analiza

Školske uniforme kao mazanje očiju

14.02.2017. 16:25, Mogu li uniforme izbrisati socijalne razlike među djecom u školama?

Ako stvarno nešto želite napraviti s uočenim problemom onda o njemu najprije dobro razmislite, a onda pogledate kako su taj problem rješavali (i riješili!) oni koji su se s njim susreli prije vas. Ako ne nađete zadovoljavajuće rješenje, onda tražite neko svoje. I svaki put kad do njega dođete, bacite oko da vidite je li to rješenje već netko iskušao i kakve je rezultate dobio. Ne može jednostavnije. Osim ako niste u Hrvatskoj ;-)

Lista zemalja u kojima se školske uniforme propisuju na ovaj ili onaj način kao i onih koje su razmišljale o njihovom uvođenju podugačak je. Recimo, u gotovo svim afričkim zemljama školska je uniforma obvezna. Rezultat? Siromašne obitelji ne šalju djecu u školu. Što i nije problem jer škola u većini tih zemalja nije obavezna.

No, pustimo mi afričke probleme. Jasno je da je pitanje školskih uniformi nemoguće raspraviti bez osvrta na tradiciju određenog civilizacijskog kruga. Kako mi sebe svrstavamo u zapadnoeuropski krug, pogledajmo kakva je tamo situacija. Jedina europska zemlja (ajde, dvije) koja u svojoj tradiciji ovo pitanje ima duboko ukorijenjeno jest Velika Britanija (ona druga je, gle čuda, Republika Irska). Francuska je obvezne uniforme ukinula 1968. Njemačka ih nema još od kraja 18. stoljeća. Italija to pitanje ostavlja u nadležnost pojedinoj školskoj instituciji, a one uglavnom propisuju neku vrstu kute odn. pregače šarenih boja koja se nosi preko odjeće. Španjolska o tome uopće ne razmišlja. Poljska je nosila kute pa odustala od toga. Doduše, u Poljskoj je 2007. tadašnji prosvjetni ministar pokušao reintroducirati uniforme u škole. Takva je odredba čak unesena i u zakon. Ubrzo je povučena.

Eh, da, da ne ostane nespomenuto. Sve ovo odnosi se na javne (državne) škole. U privatnim školama uniforme nisu neuobičajene i o tome se ne raspravlja.

Kad smo kod Britanaca, jedan od motiva uvođenja odora jest uklanjanje ne samo socijalnih razlika već i onih kulturoloških, vjerskih, rasnih, rodnih i inih. Rezultat? Jedna je muslimanska djevojka izbačena iz škole jer je na nastavu došla u džilbabu. Zapravo, nije izbačena već je vraćena kući na presvlačenje i nikad se u školu nije vratila. Sud je presudio kako je škola bila u pravu jer je dotična dama mogla u školu doći odjevena u također muslimansku ali i školi prihvatljivu kombinaciju nazvanu šalmar kamiz. Onda je u istoj toj školi frku digla mlada dama koja pripada Sikhama, a kojoj nije dozvoljeno da nosi karu. Sud je presudio da je djevojka u pravu i da smije nositi svoj sveti predmet "jer je vrlo malen i vrlo diskretan za razliku od džilbaba". Djeca kršćanske vjeroispovijesti smiju nositi križ "jer je to predmet od izrazite važnosti za njihovu religiju". Dakle, vjerske su razlike uklonjene tako da one jako vidljive nisu dozvoljene, a one malo manje vidljive jesu. Hm...

Kad smo kod socijalnog statusa (zapravo više kod statusnih simbola) spomenimo da je 1996. Bill Clinton pokušao uvesti obvezu nošenja uniforme u javnim školama. Obrazložio je to riječima: "Ako to znači da će se tinejdžeri prestati ubijati zbog dizajnerske jakne, tada bi naše škole trebale smjeti inzistirati da njihovi učenici nose uniforme.". Dakle, ovdje je namjera štićenja onih koji imaju, a ne onih koji nemaju.

Rađena su i znanstvena istraživanja ovog pitanja. Ako ste zadrti zagovornik uniformi, onda ćete se sigurno pozvati na studiju slučaja Long Beach Unified School Districta koja je pokazala da uniforme smanjuju broj izostanaka iz škole, smanjuju broj incidenata izazvanih neprihvatljivim ponašanjem, smanjuju broj suspendiranih odn. učenika izbačenih iz škole, smanjuju vandalizam i kriminal, povećavaju ocjene i podižu razinu učeničkih postignuća.

Zadrti protivnici uniforme u školi posegnut će za istraživanjem "Effects of Student Uniforms on Attendance, Behavior Problems, Substance Use, and Academic Achievement". Ovo istraživanje je ustanovilo da uniforme ne utječu na broj izostanaka s nastave, ne smanjuju problematično ponašanje učenika, ne povećavaju učeničko postignuće.

Zapravo, da ovu dugu priču skratimo, ne postoji primjer u kojem su školske uniforme dokazano i uspješno riješile neko od pitanja koja bi trebala riješiti. Osjećaj pripadnosti nekoj grupi sigurno je dobro razvijen kod pojedinaca koji nose uniforme Oxforda ili Yalea. No, baš me zanima kako bi neka uniforma (ma kako izgledala) izgradila osjećaj pripadnosti školi koju dotični pojedinac izbjegava kad god, kako god i gdje god može. S druge strane, činjenica je (za autora ovog teksta vrlo žalosna) kako se djeca u školi vrlo brzo i lako segregiraju temeljem svog materijalnog statusa. U nižim razredima OŠ situacija je još i podnošljiva jer učenici uglavnom nisu na toj razini "zrelosti" da percipiraju i vrednuju robne marke. Kako svoje tako i one drugih. Ali već u višima stvari postaju ozbiljno loše. Bahatost i omalovažavanje onih "koji nemaju" samo zato jer "nemaju" postaju vrlo grubi, Zanimljivo je i da oni klasični zlostavljači vrlo često dolaze iz krugova onih "koji imaju".

I tako se demokratski ideal "jednakih prilika svima" grubo suočava i konfrontira s materijalnim pogledom na svijet kao logične posljedice toga da se u tržišnoj ekonomiji na prvo (i praktički jedino bitno mjesto) stavlja profit. Pitanje robnih marki, potenciranje njihove važnosti i značaja kao i prosudba pojedinaca prema onome što i koliko imaju odn. nemaju kao najvažnijem i gotovo jedinom kriteriju odraz je važećeg sustava vrijednosti u nekom društvu. Ako nas to socijalno raslojavanje smeta, ako nas to omalovažavanje i zlostavljanje onih koji "nemaju" stvarno smeta onda je nužno poraditi na sustavu vrijednosti, njegovom preispitivanju i preslagivanju. Ako na tome želimo kvalitetno poraditi, onda na tome mora djelovati cijelo društvo, a ne samo jedan njegov segment. U tom smislu, škola sve i da hoće, sve i da može, neće sama napraviti baš ništa. Možda će malo zakomplicirati stvari, možda će trend beznačajno usporiti. Ali ga zaustaviti neće i ne može.

Uostalom, pa škola kao institucija i školstvo kao djelatnost od ovog je društva šikanirano i tretirano kao "onaj koji nema". I mogu se prosvjetari derati k'o jarci. Ali za njih nikog ionako nije briga.

A Bandić? On i njegovi motivi u ovoj su priči ponajmanje bitni. Moguće je taj novac preusmjeriti u druge svrhe. Moguće je izdvojiti za topli obrok u školi onima koji "nemaju". Ali, pitajte Kineze, nije rješenje dati čovjeku ribu već ga naučiti loviti ribu. Da bi ga naučio da lovi ribu, potreban mu je dobar učitelj. Možemo mi ulagati u računala, u projektore, u pametne ploče, u robote, u interaktivna sredstva i pomagala, u opremanje knjižnica i školskih laboratorija. Ali bez dobrih učitelja ništa od toga neće ostvariti rezultate samo od sebe. A za dobrog učitelja potreban je motiviran stručnjak čiji se rad i (mjerljivo!) postignuće cijeni i poštuje.

Za dobrobit budućnosti naše djece (a time i nas samih ako hoćemo uživati u mirovini ;-) ) potrebno je iz škole maknuti sve one "učitelje" koji su ovdje zalutali zbog "2 sata dnevnog angažmana" i "6 mjeseci praznika" i kojima učenici samo idu na živce.

Uostalom, smatram da uravnilovku treba razoriti!

Servus!

P.S. Listu Top 13 razloga ZA i PROTIV uniformi imate ovdje.

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (10)


Respektira (8): Interstellar, 5none5, msesar, Grugru, Spektator, siouxica, RepopeR, VeNLO


Slaže se (2): Laci, Alumnus


Komentari (3)


Neovisno o analizi, ali veseli me vidjeti da (još) nitko nije kute (pa tako i uniforme) povezao s "Novim valom", a njihovo ukidanje s fašizmom mračnih 90-ih. Očekivalo bi se da će podrška biti veća i nekritičnija, te lažno nostalgična. Alumnus 0 0 0


Kad već nemamo obrazovne reforme, kad nismo u stanju obrazovati niti jednog zanatliju koji bi poslije škole mogao raditi, dobro dođu i kute. Otprilike kao i kupnja INE. Bitno je da se o nečemu priča, da narod nije bez tema. VeNLO 0 1 0


Uniforme nisu uravnilovka već gflupost, Bandićevo predizborno prese.....nje! Dok im aučenika koji dolaze gladni u školu i nemaju novca da kupe nešto za jesti u kantini, a drugi imaju pun džep novaca, Bandića treba da je stid ! Laci 0 0 0

Analiza

"Da bi se danas stajalo na mjestu, potrebno je jako brzo trčati!"

Ovu mudru rečenicu izrekao je svojim studentima prof. dr. Sveto Marušić tijekom predavanja na poslijediplomskom studiju početkom ovog milenija. U njoj se jasno može iščitati i ova PISA avantura u kojoj naša zemlja dobrovoljno sudjeluje četvrti put za redom.

Jučer objavljeni rezultati testiranja održanog prošle godine podigli su veliku buku. Podatak da smo u promatranim kategorijama ispod prosjeka govori sam za sebe. Mene zapravo smeta nešto drugo. No, o tome ćemo kasnije.

Za one koji nisu toliko upućeni, važno je reći kako PISA svoje istraživanje učeničkih kompetencija radi u tri velike kategorije - matematika, čitalačka pismenost i prirodoslovlje. Svaka od tih kategorija se dijeli na potkategorije ali u tolike detalje ipak nećemo. Istraživanje se radi svake tri godine i uvijek mu je u fokusu jedno od tri glavna područja, dok se preostala prate u manjem opsegu samo kako bi se konstatirali trendovi i dobiveni podaci uspoređivali u kraćim vremenskim periodima.

Prošećimo malo rezultatima

2006. - prirodoslovlje

(zbog lošeg izbora boja u tablici se ne vidi da smo u prirodoslovlju prva zemlja koja je ispod OECD prosjeka, u matematici je to Slovačka, a u čitanju Island)

2009. - čitalačka pismenost

2012. - matematika

2015. - prirodoslovlje

Ne ulazeći u detaljnu analizu svakog polja (ako nekome nešto nije jasno iz tablica, tu sam, pitajte) jasno je da smo u sva četiri istraživanja u sve tri promatrane kategorije bili ispod prosjeka. I to je loše. Međutim, ima i lošijih vijesti! Trend koji postižemo jasno ukazuje na silaznu putanju. Dakle, ne samo da smo u svakom istraživanju loši, već smo svaki put sve gori i gori.

Tu i tamo "potkrade" nam se i neka prosječna (čak i natprosječna!) potkategorija promatranog segmenta. Ali kad dobro pogledate o čemu se radi, onda je to samo dodatna sol na ranu. Recimo, 2009. (čitalačka pismenost) bili smo natprosječno dobri u podkategoriji "Dostupnost" (odnosi se na mogućnost dolaska do materijala za čitanje kroz mrežu knjižnica, knjižara, brojnost i raznolikost dostupnih naslova itd.). Dakle, kod nas je znatno lakše doći do materijala za čitanje, ima ga puno i raznolik je. Priznajte, ova natprosječna kategorija ostavlja gorak okus u ustima jer smo unatoč tome ispod prosjeka u razumijevanju i evaluaciji pročitanog kao i u ostalim potkategorijama koje sačinjavaju čitalačku pismenost.

2006. bili smo prosječni u jednoj od tri potkategorije prirodoslovlja.

Da, prepoznajemo pitanja. Ali pojma nemamo o čemu se zapravo radi!

Da skratim. Ozbiljne zemlje sudjeluju u ovom istraživanju kako bi jasno ustanovile gdje se nalaze na "svjetskoj obrazovnoj karti". Kako bi uvidjele u čemu su jake, u čemu su OK, a u čemu zaostaju za svijetom. Ozbiljne zemlje rezultate ovog istraživanja koriste kao dijagnozu svog prosvjetnog sustava. Ozbiljne zemlje temeljem ovih rezultata određuju daljnje aktivnosti kako bi ostvarile proklamirane ciljeve (ostati odličan u čemu sam odličan, podići  OK na odličan, a zaostajanje podići na OK razinu). Ozbiljnim zemljama kontinuirano sudjelovanje u PISA-i pokazuje i trendove kako bi dodatno mogli kontrolirati poduzete mjere. Ozbiljne zemlje napreduju na ovom istraživanju. Možda to nije vidljivo u rangovima (jer onaj tko je prvi ne može napredovati sve i da hoće), ali je vidljivo na razini postignuća.

U konačnici, ozbiljne zemlje ulažu velike napore u održavanju koraka sa svijetom te nastoje svoj tempo podići koliko je moguće.

Hrvatska, nažalost, u ovom smislu nije ozbiljna zemlja.

Mi ne mijenjamo ništa, a i ono što promijenimo, možda bolje da nismo. Navodim ovdje odličan članak Nenada Bakića, a iz njega izvlačim citat vezan uz bolonjsku reformu na visokim učilištima.

"Pogotovo sjetimo li se kako smo upropastili bolonjsku reformu, koja je bila daleko jednostavnija za implementiranje od ove reforme kurikuluma. Pretvorili smo ju, ne u njenu karikaturu, nego suprotnost. Da se netko htio sprdati s implementacijom ‘bolonje’, napravio bi upravo kao mi!"

Naš silazan trend na PISA-i posljedica je upravo nečinjenja. Da, znamo stvarno stanje. Da, znamo rezultate. Da, imamo kvalitetne i brojne podatke. Da, dijagnoza je jasna.

Ali pomaka nema nikakvih!

Podsjećam, kurikularna reforma je od ove školske godine trebala biti aplicirana u određenom broju škola (eksperimentalno), a već od iduće školske godine u cijelom sustavu. Od toga, bar za sada, ništa. Hoće li uopće biti i kako će to izgledati ne bih sada špekulirao.

Nažalost, mene sve ovo niti čudi niti iznenađuje. Kad bih morao jednom slikom ilustrirati stanje hrvatskog društva onda bih to napravio tako da nacrtam noja koji umjesto u pijesak gura glavu u hrpu fekalija dok krilom pokazuje kako je za njegovo stanje i položaj odgovoran netko drugi.

Mi ćemo i dalje živjeti u četrdesetima (prošlog stoljeća, naravno) i nećemo niti biti svjesni kako ostatak svijeta polako klizi pored nas. A kad shvatimo da kornjača može pobijediti zeca, bit će prekasno.

Iako je naša prosvjeta bremenita problemima (o kojima sam već podosta pisao), ovdje bih ponovo istaknuo dva koja smatram ključnima u pomaku prema naprijed (odn. prema gore na PISA-inim ljestvicama).

Prvo su moderatori sustava. Oni na kojima cijeli sustav počiva. Oni koji su njegov temelj. Oni bez kojih je bilo kakav pomak nezamisliv. Na učiteljima.

Učitelji/profesori moraju shvatiti koliki je teret, kolika je odgovornost na njihovim leđima. Oni moraju osvijestiti da u rukama drže našu budućnost. I oni moraju svom poslu pristupiti na adekvatan način. Da bi se uopće krenulo u tom smjeru, nužno je napokon razbiti uravnilovku koja u sustavu vlada. Pod hitno treba evaluirati njihov rad kroz ostvarene rezultate. Najbolje isticati, poticati, nagrađivati, tapšati po ramenima, odlikovati. Najlošijima zahvaliti na suradnji, a na njihova mjesta i zaposliti nove, mlade snage koje čekaju priliku da društvu pokažu da i oni nešto vrijede.

Alate za to ocjenjivanje već imamo. Vanjsko vrednovanje učenika OŠ, Državna matura za učenike SŠ. A i PISA može biti jedan od njih.

Ali siguran sam da će i učitelji davati svoj maksimum samo ako uvide kako je njihovo vrednovanje (ne samo materijalno) ovisno o rezultatima njihovog rada.

Drugo je sadržaj odn. metode. Moramo napokon besmisleno memoriranje faktografskih činjenica bez ikakvog razumijevanja baciti u obrazovni kontejner i posvetiti se operativnom, smislenom, sadržajnom znanju. Moramo se posvetiti učenju s razumijevanjem. Moramo učenike naučiti kako učiti. Moramo ih uključiti u život i u rješavanje problema koje taj život svakodnevno donosi.

Nama ne trebaju "klinci" koji će, kao iz topa, reći koliki je BDP u Singapuru, a na pitanje "Što je to BDP?" nemoćno slegnuti ramenima. Nama trebaju "klinci" koji će znati važnost BDP-a, koji će znati interpretirati tablične podatke o BDP-u po svjetskim državama, koji će otići na Net i iskopati podatke o BDP-u po svjetskim državama prije 5, 10, 15 i 20 godina, koji će tako iskopane podatke moći usporediti i vidjeti trendove, koji će iz tih trendova uočiti kako su društvene promjene trome i da u njima nema pomaka preko noći. Nama trebaju "klinci" koji će dostupnu tehnologiju lakoćom koristiti za svoj vlastiti razvoj i napredak. Za takve klince postojeći nastavni program je klip pod noge.

Zaključit ću velikom istinom bivšeg američkog obrazovnog ministra Richarda Rileya koji je svojevremeno konstatirao:

"Trebamo pripremati đake za poslove koji još ne postoje, koji će koristiti tehnologije koje još nisu izumljene, kako bi se riješili problemi za koje ni ne znamo da će postojati."

Mi smo miljama daleko od spoznaje o istinitosti ove tvrdnje.

O njenoj provedbi bolje da šutim!

A nijanse iz naslova? Nije li zapravo mazohistički novcem poreznih obveznika plaćati sudjelovanje u istraživanju, a da s tim rezultatima ne poduzimate ništa?

Servus!

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (10)


Respektira (9): Interstellar, VeNLO, viewer, IDujas, Spektator, Losonsky, sufit, Laci, siouxica


Slaže se (1): Losonsky


Komentari (27)


URAVNILOVKA. pROČITAJTE http://www.jutarnji.hr/komentari/nenad-bakic-za-jutarnji-zasto-kurikularna-reforma-u-hrvatskoj-ne-moze-uspjeti/5373111/ MDoresic 0 0 0


Ponovno vas upućujem na YouTube gdje sam sve rekao o PISA-i. Čak što više prije 13 godina predvidio rezultate. POGLEDAJTE PISA HRT Obje strane … prije 11 godina predvidio sam rezultate PISA-e https://www.youtube.com/watch?v=RK3Mm5qTYgg Ozana D MDoresic 0 0 0


PISA HRT Obje strane … prije 11 godina predvidio sam rezultate PISA-e https://www.youtube.com/watch?v=RK3Mm5qTYgg Ozana Državna matura 20022014 bitno https://www.youtube.com/watch?v=o0m6xsl7Jv4 MDoresic 0 0 0


PISA HRT Obje strane … prije 11 godina predvidio sam rezultate PISA-e https://www.youtube.com/watch?v=RK3Mm5qTYgg MDoresic 0 0 0


Netko je napisao da bi Dorešić sada trebao napisati analizu PISA-e us vezi s posljednjim poraznim rezultatima. No, ja to pišem i govorim posljednje četiri godine. MALO JE KRIV I BAROMETAR...MOJI TEKSTOVI U PRAVILU NE PROLAZE U TISKANO IZDANJE. ZAŠTO? MDoresic 0 0 0

Analiza

Huligani su velik problem, ali ima i veći!

20.06.2016. 13:44, Kako stati na kraj nogometnim huliganima?

UVOD (F.M.Dostojevski "Idiot")

Idioti! Pišem tu riječ bez imalo grižnje savjesti. Od petka navečer do ponedjeljka prije podne podosta je vode proteklo ispod Savskog mosta pa je impulzivnu reakciju trenutka zamijenio racionalan opis viđenja stvari, I sukus cijele ove priče može se sažeti u tu jednu riječ - idioti! Jer ono što se događalo na stadionu u St. Etienneu niti je imalo cilj, niti je moglo rezultirati apsolutno ničim konstruktivnim niti je moglo polučiti bilo kakav napredak u bilo kojem smjeru i u bilo kakvom smislu. A nanijelo je veliku štetu.

Tu štetu na svojim leđima prije svega osjećaju ljudi koji su došli dati podršku hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i koji su ponosno kročili ulicama francuskih gradova u prepoznatljivim obilježjima reprezentacije i države iz koje dolaze. Oni to nisu zavrijedili!

Tu štetu osjećam i ja osobno, u vidu šamarčine koju su mi ti idioti razvalili, a sad će otisci tih prstiju na licu biti predmet sprdnje i poruge gdje god se ja u Europi pojavio i deklarirao kao pripadnik hrvatskog naroda i građanin Hrvatske. Ničim to nisam zavrijedio!

Tu štetu će na izvjestan način osjetiti i Lijepa naša. Iako zasigurno ima nešto putra na glavi, ni ona nije to zavrijedila. Ili možda ipak je?

MJESTO I NAČIN (S.King "The Green Mile")

Probleme valja rješavati na mjestu nastanka. Sigurno ste se bar jednom našli u situaciji da na obiteljskom slavlju, vjenčanju ili nekom domjenku poslovnog karaktera, frustrirani pojedinac saspe drvlje i kamenje na pojedinca, grupu ili cijelu organizaciju. Kad se nađete u toj situaciji, odjednom su vam jako zanimljivi vlastiti prsti na nogama, a u mislima priželjkujete da sve to prestane pitajući se je li vam sve ovo uopće trebalo i čime ste to zavrijedili. A znate i krajnji rezultat. Sve ostane kako je i bilo, ali je dobro raspoloženje i opuštena atmosfera ozbiljno narušena.

Sasvim je legitimno biti nezadovoljan nekom garniturom ljudi (ili samo jednom osobom) koja je u poziciji donositi odluke. Borba da im se oduzme ta pozicija također je legitimna. Ali ne u potpunosti. Ta borba svoje granice pronalazi u općeljudskim civilizacijskim dosezima, u uobičajenim normama demokratskog društva i u zakonskim propisima.

Prosvjedujte, organizirajte se, nominirajte "svoje ljude". Ali probleme valja rješavati legitimnim putovima. Najvažniji razlog za tako nešto jest upravo izbjegavanje da se vlastiti pokušaji izjednačavaju s "neprijateljskim" metodama. Jer doista, što ja mogu očekivati od onih koji na ovaj način žele promijeniti stvari? I kad bi u tome uspjeli, kako bi izgledala njihova vladavina?

Uostalom, ima vrlo zanimljivih, kreativnih i ilustrativnih načina da se pokaže što mislite o nekome.

A najvažnije je to da stvari rješavate "unutar svoje kuće". Divljanje po Francuskoj nije jasno nikome. Ničije simpatije nisu dobivene, niti je ostvarenje cilja kojeg su si postavili ti idioti bliže. Ma ni milimetra.

Ilustrativan isječak iz djela navedenog u naslovu ovog odjeljka jasno govori da se neke stvari mogu rješavati i mimo "legitimnih" putova. Ali da neka etika i granice ipak moraju postojati. Zanimljiv je cijeli video, ali ključna je misao ona na 4:18.

Dakle, dozvoljeno je sve što nas dovodi do cilja, a ne ostavlja za sobom neke veće štete.

DESTRUKCIJA (N.Machiavelli "Vladar" (Il Principe))

A kad smo već kod dolaska do cilja, koji je cilj tih idiota? Boljitak HR nogometa? Ne, nije! To kategorički tvrdim. Naime, stavimo li sve po stranu i fokusiramo se na ono što ti idioti navodno žele, vidjet ćemo da oni žele "počistiti hrvatski nogomet" micanjem iz njega Mamića, Šukera i njima sličnih. Zamislimo da oni, na ovaj ili onaj način, uspiju u svom naumu. Zamislimo da se sutra probudimo i konstatiramo kako Mamića, Šukera i njima sličnih trajno i konačno nema u HR nogometu. Odlično! Euforija se preljeva ulicama hrvatskih gradova, složni navijače grle se i ljube pjevajući navijačke pjesme, ori se Poljudom i Maksimirom pjesmica o dva kluba bratska. I onda?

HNS je obezglavljen, Mamići, Šukeri i njima slični valjaju se u nekom baltu kraj puta, trajno poniženi, osramoćeni i onemogućeni u svojim daljnjima nakanama. I onda?

Onda dođe neki Murta koji će uzjahati jer je sjahao Kurta. I sve će opet biti kao prije...

I opet će se bakljama rješavati stvari, opet će nekim travnjacima nekim retardantima biti ispisivano što god nam padne na pamet, opet će se s tribina oriti "stari hrvatski pozdravi", opet će navijačkim obilježjima dominirati križevi starih Kelta i stilizirana početna slova ulica, udova, uništavanja pa čak i umova.

I onda ćemo opet rušiti neke Mamiće 2, Šukere 2 i njima slične 2. A zapravo ćemo sramotiti sami sebe, pljuvati u lice samima sebi.

Argument da nikakva drugačija borba ne daje rezultate, argument da su iscrpljeni (zauvijek?, konačno?) svi civilizirani putovi rješavanja problema, argument da nema drugog načina jednostavno ne stoji. Jer čak su i ti idioti jedinstveni u stavu da je problem u "visokoj politici". Zanimljivo, o toj visokoj politici imaju priliku svake četiri godine (a kako stvari stoje i mnogo češće) izraziti svoje mišljenje.

Jesu li pokušali pronaći konstruktivnu alternativu postojećoj HNS vrhuški? Jesu li pokušali prepoznati, animirati, okupiti i podržati ljude koji bi se borili za "pravu stvar". Jesu li pokušali osnovati stranku Hrvatskih Isušivača Močvare (priznajte HIM svakako zvuči vrlo macho) ili čak Hrvatskih Isušivača Močvare - Nogomet Afirmativno? Jesu li pokušali učiniti išta da bi sutra ostvarili svoje ciljeve pa sa ženama i djecom mirno sjedili na tribinama te uz kokice i bezalkoholno pivo (o ledenom čaju niti ne razmišljam) pljeskali svakom lijepom potezu igrača na travnjaku bez obzira kojoj ekipi pripadao? Vide li se uopće kako u miru sjede na tribinama i gledaju utakmicu?

Naravno da ne. Pa nisu oni tu da nešto grade! Za kreaciju treba i znanja i volje i truda i vizije i discipline i vremena. A za destrukciju vam ne treba baš ništa od navedenog. A i brže je gotovo!

Makijavelizam obilježava uzrečica kojom cilj opravdava sredstva. Ali taj je cilj pravedan. U ovom našem slučaju, nikakva sredstva ne mogu opravdati ovakav cilj

ŠTO S NJIMA? (F.M.Dostojevski "Zločin i kazna")

Činjenica je da ti idioti nisu niti smjeli ući u Francusku. Zapravo, nisu smjeli ni izaći iz zemlje. Ali tu smo, gdje smo. Što dalje? Jednostavno je. Predlažem laganu modifikaciju postojećih zakona, a potom njihovu dosljednu primjenu. Modifikacija bi se sastojala u tome da oni koje se detektira da rade probleme odu lijepo na prisilni rad. Pa lijepo kopaju kanale (vodovod, plinovod, naftovod..., a za one s većim grijesima kanalizacija) a plaća (hrana, odjeća, smještaj) ovise o učinku. Radiš malo i slabo? Kruh i voda, poderane i prljave majice, šuplje cipele, daska umjesto kreveta. Trudiš se? Cijeli ručak, korektna obleka, ćelija dostojna čovjeka. No, bez obzira kako i koliko radiš, na kraju dana dođe čuvar i pred tobom poruši sve što si taj dan radio. I tako iz dana u dan. Pa kad istekne kazna, povratak u društvo.

Možda bi se tada sustav vrijednosti u tim glavama ipak promijenio. A ako ne, ponavljanje je majka znanja.

ALARM UMJESTO ZAKLJUČKA! (Dan poslije)

Ono što mene osobno ipak daleko najviše brine nisu naši idioti. Njih se i tako nećemo riješiti. Još odavno je mudri starčić Albert E. konstatirao kako su dvije stvari beskonačne - svemir i ljudska glupost. A potom dodao kako za beskonačnost svemira ipak nije baš sasvim siguran. Ono što je zabrinjavajuće, a nigdje nisam to pročitao, bar ne jasno i eksplicitno iskazano, jest činjenica da šačica idiota može na stadion unijeti što god poželi i onda s time raditi što god poželi i kad god poželi.

Ako to mogu naši idioti onda to mogu i puno ozbiljniji tipovi s puno mračnijim nakanama. Poruka koju su, svjesno ili ne, naši idioti poslali svijetu jest ta da sigurnost na stadionu nije ni približno onakvom kakvom ju Francuzi prikazuju. A to otvara puno ozbiljnija pitanja. Jer stadioni su i dalje dupkom puni. A takvi će biti do kraja prvenstva.

Naše idiote zaustavili su ljudi koji su s njima, ni krivi ni dužni, dijelili prostor na tribini. Ali da su umjesto bengalki tamo bila aktivirana neka druga "pirotehnička", eksplozivna sredstva, onda ti ljudi ne bi bili u prilici pomagati policiji. Dapače, onda tim ljudima ne bi bilo pomoći.

Ako je išta dobroga u tom idiotskom činu, onda je to upravo poruka organizatorima i francuskim vlastima kako pod hitno moraju nešto popraviti u mjerama osiguranja. 

Francusku zastavu na profilnim slikama po društvenim mrežama već smo imali priliku gledati.

Zar stvarno moramo opet?

Servus!

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (8)


Komentari (15)


Takvu garanciju mogli su dobiti samo od onih koji usmjeravaju organe gonjenja i ni od koda drugog dakle iz tadašnjeg državnog vrha! IDujas 0 0 0


Uh zapališe me neki komentari pa analiza ostade po strani a odlična je u svakom pogledu. Znam da se autor fokusirao na naš 'domaći teren' ali zanimljivo je i u što se pretvaraju te sportske organizacije pa policija 'suverene' Francuske' ne smije na IDujas 0 0 0


tribinu bez dozvole organizatora. Ovo upućuje na vladavinu novca (prisutna je oduvijek) kakvu do sada nismo vidjeli ... IDujas 1 0 0


IDujase, nisu kukasti križ ispisali neki drugi. To su oni sami. Naravno preko svojih ljudi. Čak su morali upozoriti na njega, jer ga javnost nije ni opazila. Pa su ga istakli, da bi mogli optužiti Hrvatsku. Traljavo do zlaboga. ali u nas uspijeva. Boljunac 0 0 0


Kukasti kriz je mislim prvi put napravljen od gledatelja, prije desetak godina, na Malti. Problem rasizma i fasistickih simbola u Hr. su doma, vise od 15 godina. Nista nije doslo slucajno, pa ni to da je Joe "domoljubni heroj". Mi pamtimo kao amben viewer 0 0 2

Analiza

Huligani su velik problem, ali ima i veći!

20.06.2016. 13:44, Kako stati na kraj nogometnim huliganima?

UVOD (F.M.Dostojevski "Idiot") Idioti! Pišem tu riječ bez imalo grižnje savjesti. Od petka navečer do ponedjeljka prije podne podosta je vode proteklo ispod Savskog mosta pa je impulzivnu reakciju trenutka zamijenio racionalan opis viđenja stvari, I sukus cijele ove priče može se sažeti u tu jednu riječ - idioti! Jer ono što se događalo na stadionu u St. Etienneu niti je imalo cilj, niti je moglo rezultirati apsolutno ničim konstruktivnim niti je moglo polučiti bilo kakav napredak u bilo kojem smjeru i u bilo kakvom smislu. A nanijelo je veliku štetu. Tu štetu na svojim leđima prije svega osjećaju ljudi ... više >

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 8
  • 0
  • 0
  • 15

Analiza

Politički prosvjed koji je masu privukao svojom 'apolitičnošću'

02.06.2016. 22:11, Što je pokazao prosvjed za kurikularnu reformu?

Ne, nisam bio. Možda je to čudno za velikog zagovornika nužnih reformi u obrazovnom sustavu. Možda je to čudno za osobu koja još uvijek tvrdi da je prosvjeta, kao jamac uspješne budućnosti, najvažniji segment nekog društva. Možda je to čudno za zagovornika dizanja glasa umjesto upornog guranja glave u pijesak. Ali nisam bio.

Jedan od razloga može biti i moja velika unutarnja dilema koja se svodi na to je li pametno zaustaviti ono što neće dati dobar rezultat sad, prije početka primjene ili pustiti g. Jokića i njegov tim da završe posao na kojem su mukotrpno radili proteklih 15-ak mjeseci i dati im priliku da kroz konkretne rezultate dožive rezultat svog posla. Razum govori da je zaustavljanje nužno zbog prevencije štete, a srce nekako navija za davanje prilike.

No, glavni razlog mog "bojkota" jest upravo činjenica da je prosvjed, unatoč eksplicitnom deklarativnom odbijanju utjecaja bilo kakve politike, zapravo u sebi imao gotovo isključivo političku pozadinu.

No, krenimo nekim redom. Idemo se malo pozabaviti brojevima. Recimo da je na Jelačić placu bilo 40.000 ljudi. Zanemarimo činjenicu da su na taj prosvjed došli i ljudi iz Siska, Petrinje, Samobora, Jastrebarskog, a prizovimo podatak o broju stanovnika Metropole prema popisu iz 2011. godine. Bilo ih je 790.017. Zatim na nazočnih 40.000 dodajmo još toliko onih koji su bili spriječeni u dolasku, a došli bi sigurno. Kurikularnu reformu dakle podupire 80.000 od 800.00 stanovnika Zagreba.

U Splitu je, recimo bilo 1.000 prosvjednika. Prema popisu iz 2011. Split broji 178.192 nastanjenih duša. Udvostručimo onih 1.000 i dolazimo do 2.000 podupiratelja od 180.000 ljudi.

Recimo da je u Osijeku bilo 2.000 prosvjednika. Tamo ih stanuje 108.048. Računamo, dakle, 4.000 na 110.000.

Uzmimo i za Rijeku isti broj prosvjednika kao u Osijeku. Istom metodologijom dolazimo do 4.000 podupiratelja reforme na 128.384 ponosnih Fiumana.

Ukratko, CKR podupire 10 % Zagrepčana, 1 % Splićana, 4 % Esekera i 3 % Riječana. Ovo su podaci za četiri najurbanije hrvatske sredine. Kad bih to sve pozbrajao dolazimo na 90.000 podupiratelja na 1.220.000 stanovnika. Niti 7.5 %. Uz ionako "nategnutu" matematiku.

Možda puni Trg bana Jelačića može djelovati impresivno i imati izvjestan psihološki učinak. Ali mi i dalje pričamo o niti 10 % urbanog stanovništva koje eksplicitno podupire CKR. Ostali su ili nezainteresirani (to su oni koji su istovremeno okupirali Bundek zbog Floraarta koji je u tijeku) ili pak daju podršku aktualnom prosvjetnom ministru i njegovim "glasnogovornicima". Njih "svega" 90 i kusur %.

Podrška? Reformi? Kritična masa?

Pustimo sad hladne brojke i pozabavimo se malo sadržajnim dijelom. Poznati hrvatski poduzetnik u središnjoj informativnoj emisiji jedne od nacionalnih TV kuća daje podršku struci uvjeren kako je ovo što se radi dobro za budućnost naše djece naglašavajući kako Hrvatska može bolje. Ako je to stvarno dobro za budućnost, ako nam baš taj pristup jamči prosperitet, pozivam ga da tvrtku kojoj je načelu ustroji po istim načelima na kojima počiva reforma. Za početak, recimo, nek' uvede da se u njegovoj firmi radnici plaćaju po koeficijentu koji ovisi o stručnoj spremi, a da se dobiveni iznos dodatno honorira prema godinama staža. Stvarno znanje, rezultati, doprinos, kompetencije, pouzdanost nek' mu ne budu važni. I sretno mu bilo!

Potom se za mikrofonom reda niz javnosti dobro poznatih i uspješnih osoba. Svi oni naglašavaju kako je ova reforma nužna za njihovu djecu. Kako je samo njena provedba jamstvo dječje uspješnosti u budućnosti. Zaključak se nameće sam. Postojeći sustav očito proizvodi isključivo "škart". Ako je tako, kako su onda oni, koji su prošli kroz takav sustav, postali uspješni?

Mnogi anonimni građani davali su punu podršku g. Jokiću i njegovom timu, ističući nužnost reforme ali vrlo malo njih je to konkretiziralo kroz neki primjer. Ako i je, onda se sve svodilo na famozno pitanje lektirnih naslova. Kad se samo prisjetim onog famoznog crvenog prstena s jedne od prethodnih državnih matura, a koji je pripadao Juditi i pa kad slušam kako je Judita promašaj u lektirnim naslovima, ispada da nam je za sve kriva ta poznata Marulićeva (otac hrvatske književnosti, da ne ostane nespomenuto) heroina. Možda je najbolje da je se zauvijek odreknemo i time riješimo gotovo sve probleme. Ukratko, ljudi zapravo i ne znaju o čemu se radi.

Među svim likovima pred mikrofonom, najsuvislije je djelovao onaj učenik. Momak koji je izravni konzument (klijent?) sustava.

Dakle, od navedenih 90.000 podupiratelja niti 10 % njih nije znalo (i još uvijek ne zna) o čemu se to zapravo radi. Dakle, ako 80.000 ljudi protestira, a da o samoj reformi nema pojma, onda je jasno da su izašli izraziti svoj revolt s aktualnom političkom situacijom. I da su izašli na ulicu kako bi rekli "dosta!" ovoj neučinkovitoj garnituri koja neuspješno luta u svojim nastojanjima da se narodu prezentira napredak i boljitak.

Poznati po svojoj "hrabrosti" i "spremnosti" na prosvjede, poznati po "nepokolebljivom" eksponiranju i "jasnom i glasnom" izražavanju nezadovoljstva ti su ljudi izašli na ulice i trgove tek kad su čuli da prosvjed nema veze s politikom. Zaštićeni apolitičkom naravi prosvjeda, došli su izraziti svoje nezadovoljstvo političkom situacijom u zemlji.

I to je to!

Meni posebno bolno bilo je sveopće patetično pozivanje na djecu kao najosjetljiviju populaciju. Na djecu koja imaju pravo na budućnost. Na djecu koja moraju biti zaštićena. Na djecu koja su zalog i jamac društvenog prosperiteta. Na djecu zbog čijih interesa nitko nema pravo na ovo ili ono već svi moraju ono ili ovo.

A sve je to bilo izgovarano zbog političkih ciljeva, a ne zbog stvarne brige za našu djecu. I zato je to bio još jedan politički skup.

A prosvjeta je, samo zbog aktualne političke situacije i činjenice da je reforma tog sustava odmakla najdalje, na kratko došla u fokus pažnje javnosti. Došla je tamo gdje joj je mjesto 365 dana u svakoj godini. Na žalost, ne zbog njene važnosti već zbog sasvim drugih, puno prozaičnijih ciljeva.

I zato je ovo što se događalo prvog dana lipnja 2016. imalo političke konotacije, politički kontekst.

Dokaz je vrlo jednostavan. U jesen će se ovih prosvjeda malo tko sjećati. Ali u jesen će prosvjeta ponovo biti zadnja rupa na državnoj svirali. Prosvjeta će i dalje, unatoč činjenici da je najobrazovaniji od svih državnih odn. javnih sektora, imati najniže plaće

Učitelji će i dalje imati svoj status u društvu

Učitelji će i dalje biti iskorištavani zbog svijesti da su im njihovi učenici na prvom mjestu i da su spremni svoje interese podrediti interesima svoji učenika, svoje djece.

Učitelji će i dalje maštati o tome da ih društvo počne promatrati ovako

Učitelji će se i dalje, poput profesora Nikole Dmitrovića, čuditi interesu medija za uspjeh naših učenika. Kaže čovjek po slijetanju aviona u Zagreb kako je ovo prvi puta u preko deset godina da su njega i njegove učenika dočekale TV kamere. I bilo mu je neugodno.

Kako se naše društvo odnosi prema znanju? Ostanimo kod ekipe prof. Domitrovića koja je postala svjetskim prvacima u informatici. O tome su, između ostalih, pisali Jutarnji, Večernji, 24 sata, T-portal, Telegram. Otvorite linkane tekstove i pročitajte imena tih učenika. Jeste li, nakon 5 čitanja, ikoga zapamtili? Dodatan zadatak. Pronađite u članku s T-portala iznos kojim je taj put poduprlo Ministarstvo prosvjete.

Službeni status prosvjete mogao se isčitati i iz prošlogodišnje dodjele Oskara znanja.

Uostalom, časne riječi "učitelj" i "profesor", koje jasno ističu i odgojnu obrazovnu komponentu prosvjetarskog posla sve se češće nastoje zamijeniti "nastavnikom" kao osobom koja drži nastavu.

Učitelji će i dalje s učeničkim problemima lijegati u krevet i s njima se buditi. I dalje će do sitnih noćnih sati ispravljati učeničke radove pažljivo promišljajući komentare uz ocjenu. Učitelji će i dalje stvarno brinuti za našu budućnost.

Tvrdim ovdje da, osim savjesnih roditelja, nikoga za to neće biti briga.

Imaju važnijih problema!

Servus!

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (14)


Komentari (2)


@Vjerane , potpuno se slažem sa svime što si rekao !¨ Žalosno je i čak opasno, da mediji uglavnom podržavaju prosvjed kao podršku CKR-u, ne shvatajući da je bio nešto sasvim drugo ! Laci 0 0 0


Sa sukusom se slažem, ali primjedbe su većinom irelevantne, nepromišljene. Ima li u RH samo milijun katolika jer ih je toliko (i iz susjednih država došlo vidjeti Papu? Svaki prosvjed je politički jer želi utjecati na zakon -- organizacija je ključ. Latzara 0 0 0

Analiza

Politički prosvjed koji je masu privukao svojom 'apolitičnošću'

02.06.2016. 22:11, Što je pokazao prosvjed za kurikularnu reformu?

Ne, nisam bio. Možda je to čudno za velikog zagovornika nužnih reformi u obrazovnom sustavu. Možda je to čudno za osobu koja još uvijek tvrdi da je prosvjeta, kao jamac uspješne budućnosti, najvažniji segment nekog društva. Možda je to čudno za zagovornika dizanja glasa umjesto upornog guranja glave u pijesak. Ali nisam bio. Jedan od razloga može biti i moja velika unutarnja dilema koja se svodi na to je li pametno zaustaviti ono što neće dati dobar rezultat sad, prije početka primjene ili pustiti g. Jokića i njegov tim da završe posao na kojem su mukotrpno radili proteklih 15-ak mjeseci ... više >

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 8
  • 6
  • 0
  • 2

Analiza

Prije dvadeset i tri mjeseca, u svojoj sam trilogiji, jasno ukazivao na potrebu reforme prosvjetnog sustava u Hrvata. Tekst je ukazivao na konkretne slabosti sustava i nudio jednako tako konkretne mjere za poboljšanje. I danas potpisujem svako slovo te trilogije. Da, jesam za reformu i smatram ju nužnom.

Prije devetnaest mjeseci dodatno sam argumentirao loše strane sustava koji proizvodi nezapošljiv kadar te nudio konkretna rješenja tog problema. I danas sam siguran da bi takvo rješenje dalo kvalitetne rezultate.

Prije trinaest mjeseci nastojao sam dokazati tezu kako g. Jokić, uz nedvojben šarm (koji na prosvjetarsku populaciju ima magičnu moć) i izvanredne komunikacijske vještine, pada na testu čim se malo ozbiljnije zagrebe ispod površine. Nemam osjećaj da me proteklo vrijeme demantiralo.

Prije tri mjeseca jasno i argumentirano sam izložio zašto je reforma o kojoj danas bruji cijela Hrvatska osuđena na neuspjeh. Potpisujem tekst do zadnjeg zareza.

Prije dva i pol mjeseca dodatno sam obrazložio zašto ovo društvo nema nikakvu prigodu za boljitak. Taj je tekst na komentar "natjerao" i g. Božu Petrova. Ispred tog teksta stojim čvrsto i nepokolebljivo.

Pričamo li o hrvatskoj prosvjeti, u čak sedam tekstova na koje vas ove poveznice vode jasno je prikazano što ne valja te što bi kako trebalo napraviti da valja.

No, čak i kad bi se baš sve ovo provelo kako je napisano uspjeh bi najvjerojatnije izostao. I zapravo je to naša najveća tragedija.

U pomalo patetičnom obraćanju javnosti i p(r)ozivanja Ministra da njega i njegov tim razriješi dužnosti g. Jokić je rekao i jednu duboku istinu koje smo svi mi svjesni ali nikako da ju provedemo u djelo.

Politika mora stručne stvari prepustiti struci i u nju se ne miješati. Takva teza apsolutno stoji i jedan od uzroka što se ovo društvo nalazi gdje se nalazi leži upravo u predubokom zadiranju politike u pitanja koja bi morala rješavati struka.

Dakle, politika radi ono što ne bi smjela. I time društvu nanosi štetu. Ono što velikoj većini građana ove zemlje promiče "ispod radara" jest da istovremeno politika nije odradila ono što bi nužno morala. A time društvu nanosi dodatnu štetu i to sasvim nezamijećeno. Najveći zec ove moje priče leži upravo u tom grmu.

Hipotetski je moguće da prosvjeta pripremi i provede svoju reformu. Ime čelnog čovjeka te reforme za ovu je priču sasvim irelevantno. Jednako je tako hipotetski moguće da reformu provede i zdravstvo. Provede ju i pravosuđe. Provede ju i vojska i policija i sustav socijalne skrbi. Paralelno s reformama tih sustava donesemo strategije poljoprivrede, turizma, gospodarstva, šumarstva, razvoja tehnologije...

Hipotetski gledano, svaka od tih reformi, svaka od tih strategija može biti vrhunski dokument koji je, opet sasvim hipotetski, proveden upravo tako i to do najsitnijeg elementa sustava. U konačnici, zakon vjerojatnosti kaže da će cijela priča dati loš rezultat. Gdje je ta famozna kvaka 22?

Modernim hrvatskim rječnikom, nedostaje nam "big picture". Jedino u što možemo biti sigurni je to da ju nismo pogubili putem. A nismo ju pogubili zato jer ono što uopće nemate ne možete niti izgubiti.

Matematičkim rječnikom rečeno, ovom društvu nedostaje prvi korak koji je (apsolutno) nužan ali (nikako) ne i dovoljan. I taj korak MORA napraviti visoka politika. I MORA ga napraviti konsenzusom.

Mi moramo napokon donijeti strategiju razvoja ove zemlje. Mi moramo sagledati njene dobre i loše strane. Elementarnom SWOT analizom dokučiti gdje su naše prilike i odakle nam stižu prijetnje za realizaciju cilj(ev)a. I napokon reći koje su nam strateški važne djelatnosti te se posvetiti uvjetima da one napreduju maksimalnom brzinom i dostižu maksimalne kapacitete (poljoprivreda?, turizam?, energetika?). Ukloniti prepreke razvoju gospodarstva i definirati koje su njegove grane od važnog državnog interesa (vodoprivreda?, šumarstvo?, brodogradnja?), odrediti grane koje ćemo u potpunosti prepustiti tržištu te vidjeti ima li nešto što bi trebalo dobiti status neke međukategorije.

Tek kad se napravi i usvoji takav dokument (podsjećam, visoka politika konsenzusom) može se raditi na potebnim reformama i pisati strategije pojedinih gospodarskih grana odn. društvenih djelatnosti. Jer tada će one imati pred sobom zadani krajnji cilj kojemu moraju težiti.

Jokićeva ekipa može znati puno toga. Ali oni i dalje ne znaju koje kadrove, u kojim regijama, u kolikoj mjeri, s kojim kompetencijama trebaju producirati kao krajnji rezultat. A dok god to ne znaju, ovo društvo teško može ići naprijed. Reforma radi reforme čisti je larpurlatizam. Njen se kasniji evidentan neuspjeh svali na loše operativno provođenje, na ljude koji miniraju sustav jer su neskloni promjenama, na nerazumijevanje dionika procesa, na agresivne roditelje... Naći će se već neki Pedro kojeg ćemo objesiti. A vuk i magare će i dalje ostati u istom prehrambenom odnosu u kojem se nalaze tisućljećima.

Kako sam počeo, tako ću i završiti. Ne zato da prispodobim svoju mesijansku veličinu već da argumentiram crni zaključak koji se nameće u mojoj glavi.

Potrebu za osmišljavanjem jasne vizije kuda ova zemlja želi ići prvi sam puta pred ovu zajednicu rasprostr'o prije nešto više od dvije godine. Do zareza stoji sve napisano.

Da sve to skupa nije slučajno, ukazujem još jednom i to prije dvadeset i dva mjeseca. Ponavljanjem ove teze zapravo ističem spoznaju o značaju ove teme za sve nas.

Ima ta generalna strategija razvoja još jednu vrlo zgodnu i korisnu "nuspojavu". Na parlamentarnim izborima stranke bi se nadmetale programima kojima će ostvari(va)ti postavljene ciljeve. A na biračima će biti procjena oko toga tko je bolji i kome će povjeriti glas. I tada odjednom postaje bitno ono što će biti. To bi napokon moglo sve ideološke razgovore, sve one U i P priče, sva ona „Gdje si ti bio te i te…“ prozivanja napokon poslati u ropotarnicu povijesti. Da, ova bi zemlja doista mogla postati puno bolje i ljepše mjesto za život.

Sve ovo napisano služi kao ispiranje vlastite savjesti. Jer jednog će me dana, a to neće biti za puno godina, vlastita djeca pitati što sam ja napravio da im ovaj svijet ostavim boljim nego li sam zatekao. Uz sav napor na radnom mjestu i rezultate koji će iza njega stajati, zadnja linija obrane bit će mi Barometar i tekstovi objavljeni ovdje.

Jer stvarnog društvenog pomaka u tom smislu biti neće.

Oni koji su odgovorni, oni koji imaju poluge i mehanizme da tako nešto naprave, ovakve tekstove ionako doživljavaju poput dosadnog komarca koji im zuji oko uha dok oni uživaju u vrućem roštilju i hladnom pivcu.

U zdravlje im bilo!

Servus!

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (7)


Respektira (7): radnik, Dirk15, sufit, siouxica, visitor, IDujas, RepopeR


Komentari (10)


ne znam zašto mislite da bi pisanje programa "povuklo" birače, kad već imamo tvrdu empiriju koja pokazuje upravo obrnuto - stranke koje daju konkretan program propadaju, hsls je najrecentniji primjer. birači naprosto žele prazna i napuhana obećanja. Dirk15 0 0 0


a isto me čudi kad se tako često zaziva strategija... nemamo pisani dokument, ali opet imamo tvrdu praksu - hbor ulaže glavninu novca u betonske hotelčine, potpuno riskantna ulaganja, dok se financiranju proizvodnje opire svim silama. porez snižen Dirk15 0 0 0


samo za prenoćišta i birtijaštvo. izbjegavanje poreza na nekretnine... sve su to "tvrdi" i konkretni potezi potpune strateške orijentacije na turizam, i ništa drugo. Dirk15 0 0 0


E,Vjerane, nedostaje ti vjere u ostvarenje konačnog cilja. Makoliko on bio dalek i naizgled neostvariv i s tisućama zapreka.Bolji je neutemeljeni optimizam od apsolutno argumentiranog pesimizma.I bilo kakavpokušaj od nikakvog. Bilo bi idealno da... Refamolitelj 0 0 0


..imamo kompetentne političare koji su osigurali uvjete da vrhunski stručnjaci nesmetano obave svoj posao bez uplitanja ideologija i drugih smetnji, ali nažalost to ne postoji nigdje ,a pogotovo kod nas. Zato treba početi, pa korigirati,pa opet i ope Refamolitelj 0 0 0

Analiza

Prije dvadeset i tri mjeseca, u svojoj sam trilogiji, jasno ukazivao na potrebu reforme prosvjetnog sustava u Hrvata. Tekst je ukazivao na konkretne slabosti sustava i nudio jednako tako konkretne mjere za poboljšanje. I danas potpisujem svako slovo te trilogije. Da, jesam za reformu i smatram ju nužnom. Prije devetnaest mjeseci dodatno sam argumentirao loše strane sustava koji proizvodi nezapošljiv kadar te nudio konkretna rješenja tog problema. I danas sam siguran da bi takvo rješenje dalo kvalitetne rezultate. Prije trinaest mjeseci nastojao sam dokazati tezu kako g. Jokić, uz nedvojben šarm (koji na prosvjetarsku populaciju ima magičnu moć) i izvanredne ... više >

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 7
  • 0
  • 0
  • 10

Analiza

Preporuke Amchama, čuju li se?

08.04.2016. 23:51, Barometar-hipoteza+Anketa: Ocijenite političare...

Jučer je Američka gospodarska komora u Hrvatskoj (AmCham) javnosti predstavila dokument pod nazivom "Preporuke za poboljšanje poslovne klime i rast ulaganja u Hrvatskoj". Uz zainteresirano članstvo AmChama, skupu je nazočio i niz poznatih imena s hrvatske političko-poslovne scene pa se tako moglo vidjeti (abecednim redom) Radimira Čačića, Ivu Jelušića, Antuna Kovačeva, Gordana Marasa, Ivana Domagoja Miloševića, Sinišu Vargu i mnoga druga javnosti poznata lica.

Uvodni dio, zapravo kraću prezentaciju preporuka, prezentirali su predsjednik AmChama Berislav Horvat i izvršna direktorica AmChama Andrea Doko Jelušić.

Bilo je zanimljivo gledati 8 detektiranih točaka i slušati pojašnjenja za svaku od njih. Iako, opći je dojam autora ovih redaka kako ništa bitno novog nije rečeno. Ali, krenimo redom.

Prva je preporuka vezana uz investicijsku klimu "u Hrvata", a kaže kako je nužno uspostaviti politiku privlačenja izravnih stranih ulaganja kao dugoročni državni prioritet. U detaljnijoj analizi ove preporuke, uz pokoju pozitivnu priču, posebno se naglašava nepovoljna makroekonomska situacija u Hrvatskoj, problem slabe odn. trome prilagodbe radnika novim potrebama i trendovima na tržištu, a kao posebno neuralgične točke ističu se neučinkovita administracija (komplicirane i nepotrebne procedure, dupliciranje procesa, sumnje na korupciju koje proizlaze iz netransparentnosti) i pravna (ne)sigurnost koja se očituje u čestim zakonskim izmjenama, loše pripremljenih propisa čiji se učinci slabo ili nikako ne procjenjuju, sporosti sudskih procesa te sudskog nepoznavanja poslovnih modela i poslovne prakse. Konkretne mjere svode se na eliminiranje navedenih slabosti.

Druga preporuka odnosi se na poboljšanje općih uvjeta poslovanja. Kad se ukazuje na manjkavosti onda se "prstom upire" na unapređenje rada državnih službi, poboljšanje funkcioniranja pravosudnog sustava i zaštitu intelektualnog vlasništva (primjerice kroz korištenje alternativnih načina rješavanja sporova poput arbitraža ili medijacija), potrebu za unapređenjem poduzetničke klime (omogućiti građanima nesmetano poslovanje kroz ukidanje administrativnih prepreka, ponudu odgovarajućih izvora financiranja i drugih poticaja odn. olakšica), potom kroz uvođenje prakse tzv. "bolje regulative", a koja zapravo podrazumijeva postizanje zakonske svrhe uz minimalan ekonomski ili društveni trošak. Kao glavni alat za bolju regulativu navodi se procjena potrebe za uvođenjem novih regulatornih mjera prema obavljenim analizama različitih predloženih opcija, a u sljedećem koraku i procjena stvarnih učinaka uvedenih zakonskih mjera. Posljedica je uvođenje pravne sigurnosti u poslovni svijet. Naposljetku, ističe se potreba za provođenjem digitalizacije hrvatske javne uprave i gospodarstva ističući Latviju kao pozitivan primjer u ovakvom pristupu.

Treća preporuka kratka je, jasna i ne vidim potrebu za njenim detaljnijim elaboriranjem. Ona kaže kako jednostavno moramo bolje koristiti strukturne fondove EU.

Četvrta preporuka odnosi se na stvaranje nacionalne strategije ljudskih potencijala (što je autora ovih redova natjeralo da se s ponosom prisjeti vlastitih prijedloga za ukidanje besplatnog visokog školstva). U konkretizaciji ove mjere ističe se potreba za usklađivanjem potražnje i ponude poslova. To bi se postiglo povećanjem broja izbornih predmeta/kolegija u srednjem i visokom školstvu, boljom organizacijom školske prakse tijekom koje bi učenici/studenti stjecali stvarna iskustva i znanja u stvarnom poslovnom okruženju, identificiranjem traženih vještina budućih zaposlenika i znanja te istraživanjem njihove stvarne zastupljenosti u Hrvatskoj kao i priprema tzv. "investicijske mape ljudskih potencijala". Ideja takve mape je prikaz znanja i vještina radnika kao i stvarni trošak rada po gradovima i/ili regijama kako bi se poslodavci mogli lakše usmjeriti ali i kako bi regija/grad znali što trebaju učiniti da podignu vlastitu konkurentnost.

Kao posebna grana u području ove mjere ističe se turizam čiji je udjel u hrvatskom BDP-u 2014. iznosio visokih 17,2 %. IT područje ističe se kao ono koje bi moglo imati i status strateški važnog sektora, a za njegov razvoj se, između ostalog, potencira povećanje fokusa naših učenika na STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics) područje i to od samog početka osnovnog školovanja.

Petu preporuku također ne trena posebno obrazlagati. Ona kaže kako je nužno osigurati stabilnost, dosljednost i predvidljivost poreznog sustava. Gorak je osmijeh nazočnima na lice izvukla prispodoba g. Horvata o domaćem manageru jedne internacionalne kompanije koji je skoro dobio otkaz jer nije mogao nadređene uvjeriti da se stopa PDV-a u Hrvatskoj promijenila u roku koji je u ozbiljnom poslovnom svijetu nezamislivo kratak.

O šestoj bih preporuci, i to iz osobnog iskustva, mogao napisati roman. Ona kaže kako je nužno postići učinkovitost i usklađenost sustava javne nabave. U konkretnim mjerama ističu se formulacije koje govore same za sebe. Primjerice, dosljedno primjenjivati pa potom poboljšati učinkovitost pravne zaštite ili pak ujednačavanje primjenjivih standarda i praksi. Pametnom dosta.

Sedma preporuka kaže kako je potrebno poboljšati dostupnost, učinkovitost i održivost zdravstvenog sustava. A jedna od konkretnih mjera kaže kako je potrebno ulagati u zdravlje optimiziranom zdravstvenom potrošnjom. Pametnome opet dosta.

Osma i posljednja preporuka odnosi se na osiguravanje gospodarskog rasta koji je dugoročno ekološki održiv.

Po prezentaciji ovih mjera održana je panel diskusija u kojoj su, osim navedenih uvodničara, sudjelovali još i Davor Huić, posebni Premijerov savjetnik za unutarnju politiku potom Leo Prelec, zamjenik ministra gospodarstva i Sanja Madžarević Šujster, viša ekonomistica Svjetske banke.

U nizu promišljanja koja na prvi pogled zvuče razumno, konstruktivno i kvalitetno, a neodoljivo podsjećaju na mnoge slične kojih se autor ovih redova naslušao u proteklih skoro tridesetak godina izdvojilo se razmišljanje gđe Madžarević Šujster. Niz mudrih misli poslala je kroz mikrofon i zvučnike, a vidjelo se da je upogonila sve svoje diplomatske vještine kako bi formulacije ipak bile prihvatljive i onima u prvim redovima.

Ukratko, u proteklih smo nekoliko godina uložili silan trud i vrijeme kako bismo postavili dijagnozu. Dijagnostički postupci provođeni su vrlo obuhvatno i temeljito pa nam je postojeće stanje, kao i razlozi koji su do njega doveli, znaju do najsitnijih detalja. No, koliko smo u dijagnostici jaki toliko smo tanki u terapeutskom učinku. Zašto? Odgovor je jednostavan. Zato jer za sustavno provođenje promjena i postizanje prvih učinaka treba uložiti znatno više vremena nego li iznosi klasičan politički mandat. Kako kod nas sa svakom promjenom vlasti (koja u pravilu odgovara "olimpijskom ciklusu") dolazi do značajnih kadrovskih promjena jasno je da se započete reforme i ne mogu provoditi. I ne samo to. Nego se jedna garnitura ljudi taman uhoda u svoj posao kad mora mjesto prepustiti drugima koji će se opet četiri godine uhodavati i taman kad se uhodaju... Ma jasno vam je.

Teško je bilo slušati g. Prelca koji je pričao o tome kako smo silne pare i puno vremena ulupali u digitalizaciju katastra i zemljišnih knjiga. Kako sada, napokon, imamo digitaliziranu "cijelu zemlju". Kako su potpuno digitalizirani katastarski i zemljišno-knjižni odjeli. I kako je činjenica da to digitalizirano zapravo ne odgovara stvarnom stanju na terenu.

Kad su se u raspravu uključili sudionici iz publike, konkretni slučajevi koje su iznosili tjerali su me da se diskretno osvrnem oko sebe u potrazi za skrivenom kamerom očekujući ulazak gospode iz planetarno poznatog Letećeg cirkusa Montyja Pythona u dvoranu. Evo jedne anegdote iz javne nabave. Morate dokazati solventnost i bonitet pa sastavni dio vaše ponude moraju biti BON i SOL obrasci. Zainteresirani ponuditelj trenutno ima problem s tim obrascima. Ali, gle čuda, zakon kaže da možete iznajmiti materijalne i nematerijalne usluge. Pa onda tvrtka koja ne zadovoljava BON i SOL zahtjev iznajmi te obrasce od tvrtke koja s njima nema problema. I dobije posao. A što se naše javne nabave tiče, sve 5.

O procesima i iskustvima s ishođenjima građevinskih dozvola neugodno mi je i govoriti.

Zaključno, jasno je da gospodarska komora (nebitno čija) sagledava stanje iz poslovnog aspekta. Iz tako postavljenog fokusa mogu ispasti segmenti društva koji biznisu nisu toliko zanimljivi. Stoga osobno na navedene preporuke gledam kao na pažljivo osmišljen dokument ali koji ipak nije cjelovit. Jasno, i o predloženim mjerama dalo bi se diskutirati. Ali ostaje činjenica da je teško očekivati neke konkretne pomake u ovom smislu.

Jer, dijagnozu znamo. Ali za terapiju nema volje.

A hoće li ove poruke doprijeti do javnosti?

Novinarska mjesta u dvorani zjapila su prazna.

Servus!

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (8)


Respektira (7): Dirk15, viewer, Refamolitelj, visitor, Laci, BorisTraljic, siouxica


Slaže se (1): Spektator


Komentari (12)


draže bi mi bilo da sam pročitao kako su čačić, kovačev i slični izbačeni prije početka prezentacije, jer takvi likovi su generatori problema, a ne rješanja. imati njih tamo je kao da pozovete sotoniste na konferenciju u egzorcizmu. Dirk15 0 0 0


Pa Refamolitelj to i ja kažem. šrto će nam oni kada sve to "odavno znamo" ? A pošto i oni znaju da znamo, zašto nam dolaze ? Da nam pomognu ? Neće nas hititi u "kiseline i lužine", već u još veća govna od onoga u kojem već jesmo ! Može li itko Laci 0 0 0


navesti neku zemlju gdje su Ameri donijeli nešto dobro i blagostanje ? Nemojte samo da to bude Marshalov plan . Zemlje u kojima se živi normalno i relativno dobro (Holandija, Belgija, Švicarska, Švedska, Danska, Luxenburg, Kanada, Australija, Laci 0 0 0


Češka, Norveška, Finska, ...) su to postigle vlstitim snagama i vlastitom pameću, čak radi toga što im Ameri nisu "nosili glavu" i savjetovali ih što da rade. I nisu njihove preporuke opasne, već način na koji se provode, a to je slijedeće: Laci 0 0 0


-" Vi pojma nemate, pa vas zato mi moramo savjetovati, a pošto nemate pojma ne možete to ni provesti, pa ćemo vam poslati naše "stručnjake" da sve to provedu...i kad sve bude gotovo oni će biti na našem, a naš novac u njihovoj lisnici. To je to ! Laci 0 0 0

Analiza

Zbog čega su pregovori Vlade i sindikata potpuno beskorisni i besmisleni

22.03.2016. 10:40, Hoće li Petrov 'izaći na kraj' sa sindikatima? Treba li povećati plaće državnim službenicima?

Fantastična je sposobnost vodećih ljudi ove zemlje (neovisno o političkom uvjerenju, da se razumijemo) za otvaranjem pogrešnih tema i bavljenjem nepotrebnim stvarima. Na svu sreću, ovo nije jedna od njih!

Jednako je tako fantastična sposobnost vodećih ljudi ove zemlje da važne teme i ključne probleme postavljaju, a potom i nastoje riješiti, na sasvim pogrešan način. Nažalost, ovo je jedan od njih!

Važno je ovdje naglasiti i još jedan "detalj" koji je možda i ključan za razumijevanje problema. U dubokoj bipolarizaciji ove zemlje, jedna podjela se ne spominje previše. Ona na "realnu" i "proračunsku" Hrvatsku.

Krenimo od ove podjele. Pitanje ovih pregovora Vlade i sindikata svodi se na (ne)poštivanje preuzetih obveza iz potpisanog ugovora. Kad tako postavite stvari, odmah je jasno tko je tu u pravu. Uzalud pozivanje na "one druge" koji su navedeni dokument potpisivali "s figom u džepu" znajući da kratkoročno dobivaju ono što žele, a da će se vrućim krumpirom kasnije baviti netko drugi. Uzalud naglašavanje kako nitko nema namjeru i ne želi zakidati radnike za bilo kakva prava. Uzalud! Obveza je tu i dok god ona postoji, dok je god valjana, treba ju poštovati.

Ali vrag nikad nikad ne spava. Sve je to s pravima i obvezama lijepo, divno i krasno. Ne sumnjam u želju da se preuzete obveze ispune. Ali nema se! Naravno, sindikati tvrde da se ima i već sad prizivaju (očekuju!) rebalans proračuna koji je tek usvojen. Jasno, možemo mi ovdje razglabati o proračunu, o tome je li lova s kojom raspolažemo optimalno raspoređena ili nije. I svatko će od nas imati svoju viziju, svoju priču.

Ipak, ostaje činjenica da su nam ponovo rashodi veći od prihoda. Dakle, trošimo više nego li privredimo. Dužni smo ca 80 % BDP-a. A i dalje trošimo više od zarađenog. Kako ćemo tu razliku pokriti? Novim zaduženjem. I tako taj vrč ide na vodu. Sve dok se ne razbije. A onda?

Dakle, ostajem na onoj "nema se". I slažem se s tom konstatacijom. A kad se nema, kad je očito da si u financijskim problemima, onda se iz njih nastojiš izvući. Pametni to nastoje napraviti tako da izbjegnu dužničko ropstvo.

Sve se svodi na smanjivanje rashoda (racionalizacija) i povećavanje prihoda. Kad je baš gadna kriza, uvodi se krizni management. Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere pa se vuku potezi o kojima se u normalnim prigodama niti ne razmišlja. Ali treba (sa)čuvati golu egzistenciju. O nadgradnji ćemo kasnije.

U realnom sektoru, to znači smanjenje troškova. A to vam u pravilu znači smanjenje broja zaposlenih na onaj nužni minimum jer su plaće jedan od (naj)većih troškova. Štednje na WC papiru ili obostrano printanje dokumenata su ionako priče za malu djecu. Jer realni sektor ispisuje obostrano i u normalnim vremenima.

Od onih radnika koji su imali sreću da izbjegnu otkaz traži se veća produktivnost pod svaku cijenu. Radi se prekovremeno, godišnji su svedeni na minimum, plaće korigirane prema dolje. Naravno, ostali su najbolji, najkvalitetniji, najeduciraniji, najproduktivniji radnici.

I onda poslodavci postanu najveće zlo ovog društva. A rade jedino što mogu. Velika većina poslodavaca (da, ima i tu iznimaka ali oni bi morali biti predmet nečijeg drugog interesa) rado bi ispunjavala preuzete obveze, rado bi stimulirala najkvalitetnije i najbolje, rado bi svim svojim radnicima osigurala dobre radne i sve ostale uvjete. Jer je to i njima u interesu.

Vlada bi se u ovim pregovorima morala postaviti kao poslodavac koji je uveo krizni management. I tako voditi pregovore sa sindikatima. Vlada bi napokon trebala osigurati optimalan rad svojih zaposlenika. A to znači detekciju najboljih i njihovo nagrađivanje. Jednako tako, detekciju najlošijih i njihovo otpuštanje. Vlada bi napokon morala jednom zauvijek razbiti koeficijentsku uravnilovku i ljude vrednovati prema znanju, sposobnostima, kompetencijama i učinku. Vlada bi napokon morala sindikate i njihove članove, kao uostalom sve svoje zaposlenike neovisno o članstvu u sindikatu, morala naučiti da prava proizlaze samo iz obveza i obrnuto. Krajnje je vrijeme da se prekine s raspravama o pravima, a da se istovremeno ne spominju i obveze koje iza njih stoje.

Vlada bi morala detektirati i nagraditi suce koji rješavaju najviše predmeta, a da im presude kasnije ne "padaju" na višim sudovima. Sucima koji ne rješavaju ništa, a i to što riješe im "padne" na prvoj narednoj distanci, treba zahvaliti na dosadašnjoj suradnji.

Vlada bi morala referente koji rade na izdavanju dozvola plaćati prema učinku. Jednostavno je. Plaća im iznosi točno određeni dio od visine investicije za koju je izdao lokacijsku, građevinsku ili uporabnu dozvolu. Pa ti kiseli predmete u ladicama i odbijaj zahtjeve odn. piši negativna rješenja. A one koji bi pri tom kršili zakon lako je procesuirati.

Nagradi učitelje čija djece stalno postižu odlične uspjehe na nacionalnim ispitima, nagradi profesore čiji učenici kontinuirano postižu najbolje rezultate na Državnoj maturi. Onima čija se postignuća pokažu najlošijima pokaži izlazna vrata.

Ljude iz porezne uprave također se može vrednovati prema naplaćenom porezu iz "njihove zone odgovornosti". A one koji u svom "resoru" imaju najviše poreznih neplatiša, pošalji na Zavod za zapošljavanje.

Kriteriji se mogu pronaći i za sve ostale javne službe. Od liječnika i medicinskih sestara preko socijalnih radnika i policajaca do vojnih osoba. Ponavljam i naglašavam, o kriterijima se može (i mora!) razgovarati. Njima nikad neće biti zadovoljni baš svi dionici procesa. Ali krenuti se mora, a evidentne pogreške nužno je ispravljati u hodu. Samo tako ćemo podići učinkovitost javne uprave, a pri tom nećemo značajnije povećati izdatke.

Eh, da, još jedna "sitnica". Oni koji jednom izlete iz državne službe, u njoj više nemaju što tražiti. OIB je zgodan alat za jako puno toga.

Nažalost, ni ovi pregovori neće ići u tom smjeru.

Stoga, bez obzira kako završili ovi koji su u tijeku, nikakvog stvarnog pomaka biti neće.

A potrošit će se opet i vrijeme i novac!

Servus!

P.S. Nađite mi u ovoj zemlji poslodavca iz realnog sektora koji ima uravnilovku u svom poduzeću i ja plaćam ručak ;-)

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (8)


Respektira (6): Dirk15, Refamolitelj, siouxica, Alumnus, IDujas, visitor


Slaže se (2): Laci, visitor


Komentari (17)


sveucilistima, javnim ustanovama... Njemacki javni servis je izgubio preko milijun uposlenih. Racionalizacijom, uvodjenjem novih tehnologija, a najvise kroz efikasnost uposlenih. Ciljevi svakog uposlenog su na poc. godine u osobnom razgovoru sa up viewer 0 0 0


svakim uposlenim definirani i dokumentirani. Variabalni dio primanja ovisi o ostarivanja dogovorenih ciljeva. Znaci sve je to vec vise od dvadeset godina poznato. Ali kod nas, kao i u Grckoj, dolazak na posao se premira, jubilarna nagrada je utuziva viewer 1 0 0


@Dirk 15, ovo da najbolji ostaju odgovara situaciji kad poslodavac mora otpustiti određeni broj ljudi. Jedini kriterij tada je kvaliteta i učinak. U tom smislu najbolji ostaju, a oni najlošiji idu na ulicu. Otkazivanje samog radnika i odlazak van... Vjeran 0 0 0


...druga je priča. Zabrinjavajuća, naravno. Ali na drugi način i za drugu temu. Servus! Vjeran 0 0 0


Vjeran, nema opasnosti da ćeš morati platiti ručak, jer takvog poslodavca iz realnog sektora NEMA ! Laci 0 1 0

Analiza

Zbog čega je reforma školstva osuđena na neuspjeh

02.03.2016. 11:54, Što nastavak kurikularne reforme znači za hrvatsko školstvo?

Da se odmah razumijemo, nimalo ne osporavam potrebu za temeljitom reformom. I to ne samo školstva "u Hrvata" već svega "u Hrvata". Isto tako, sada i ovdje izjavljujem (a mogu to ovjeriti i kod JB-a ako baš inzistirate) kako nova reforma školstva neće dati željene rezultate. Zapravo, ne samo da neće dati željene, nego će dati vrlo slabe ili nikakve rezultate.

A najbolje u svemu je to što ekipa kojoj je na čelu dr. Jokić zapravo radi dobar posao. Naravno, i njegovom pristupu mogu se naći zamjerke ali prekompleksan je to posao da bi svi bili zadovoljni. Svejedno, kad na jednu pliticu stavite sve "ZA", a na onu drugu sve "PROTIV", vaga će prevagnuti u pozitivnom smjeru.

Pažljivi čitatelj će me već sada poslati k vragu i prestati čitati ovaj tekst jer je očito kako sam u prva dva odlomka analize uspio sam sebi skočiti u usta više od jednom. Stoga zahvaljujem svim onima koji će, unatoč svemu, nastaviti čitati ovaj moj uradak.

Bit reforme jest promjena postojećeg stanja. Razlozi za njeno uvođenje mogu biti višestruki ali u ovom našem slučaju sustav je potrebno promijeniti jer dokazano ne daje kvalitetne rezultate (vidi pod PISA). I tu je sve jasno. Nadalje, za kvalitetnu reformu potrebno je znati gdje želimo stići i koji će nas putevi (metode) dovesti na željenu destinaciju. Kako je i tu sve (recimo) jasno izgleda kako ćemo do cilja stići "s voljom i na vrijeme".

Nažalost, nije tako.

Naime, postoji pitanje kojim se bavimo vrlo slabo ili čak nikako, a ključno je za uspjeh. Pitanje onih koji će tu reformu operativno iznijeti na svojim leđima - učitelja odn. profesora. Možete imati najbolju ideju na svijetu. Možete imati vrhunske stručnjake koji će puni entuzijazma osmisliti najbolji sadržaj na svijetu. I sve vam to ne vrijedi ništa ako nemate operativnu "vojsku" spremnu da ideju provede u djelu točno onako kako je zamišljeno.

A "vojska" s kojom obrazovanje raspolaže, uz dužno poštovanje (vrlo rijetkim) iznimkama, nije u stanju provesti nikakvu, ali baš nikakvu promjenu.

Psihologija je odavno detektirala tri kategorije ljudi kad se radi o spremnosti na prihvaćanje i provođenje promjena. Tip A su oni koji su ne samo spremni na prihvaćanje promjena već ih i iniciraju. S njima nema problema.

Nadalje, imate tip B koji se dijeli u dvije podkategorije. U prvu ulaze oni koji duboko u sebi osjećaju poterbu za promjenom ali će ipak radije stajati sa strane i promatrati zbivanja. Na sreću, oni se relativno brzo priklone promjenama i počnu ih provoditi (u tom smisli bismo ih, umjesto tipa B1 mogli nazivati i zakašnjeli A). Dakle, ni s njima ne bi smjelo biti problema. Ali samo pod uvjetom da imate dovoljan broj A tipova koji će ih "odvući" sa "tamne strane".

B2 su oni tvrdokorniji i zapravo najproblematičniji. To su oni koji će pričati o potrebi za promjenama, hvaliti nove ideje i stremljenja, a zapravo napraviti sve što je u njihovoj moći da se ne promijeni baš ništa. Nakon dugog vremena sadržajnog odbijanja bilo kakve promjene, oni će prihvatiti neumitnu činjenicu ali će njihov doprinos stvarnoj promjeni biti vidljiv isključivo pod elektronskim mikroskopom.

Tip C je onaj koji neće prihvatiti nikakvu promjenu ni pod kojim uvjetima, ni pod koju cijenu i ni u koje vrijeme.

U idealnoj distribuciji A i C zauzimaju po 10 % populacije, dok se B dijeli ravnopravno na ca 40 % svaki.

Negativna selekcija, koja se u prosvjeti događa već godinama, uspjela je u dvije stvari. Prvo, smanjen je ulazak tipa A u sustav jer će takve osobe radije odabrati neki drugi smjer (inženjerski umjesto profesorski) ili čak struku. Dugo godina se na razrednu nastavu dobar dio studenata (a budućih učitelja!) upisivao samo zato jer na prijemnom ispitu nije bilo matematike. Velikoj većini tih studenata zadnji položeni ispit prije diplome bila je metodika nastave matematike. Ne zbog metodike, to je bilo lako. Ali je uvjet za polaganje tog ispita bio položen ispit "Osnove matematike". A to, naročito kod profesora Ilića, nije bilo jednostavno.

I drugo, najveći dio ljudi koji izlaze iz prosvjetnog sustava možete ubrojiti upravo u tip A. Jer to su oni koji shvaćaju da nešto ne valja, a nemaju tu snagu ili moć da promijene sustav. Pa umjesto frustracija odaberu drugo radno mjesto.

Okljaštren tip A jednostavno ne može biti dovoljna kritična masa da pokrene one iz B1. A ako se ne pokrenu oni onda će se B2 brzo uklopiti u C. I tada će ta grupacija predstavljati kritičnu masu koja će diktirati uspjeh reforme. I vraćamo se na početak.

Recept? Toliko je jednostavan, a opet toliko neprovediv da je to čudo jedno.

Zamislite da imate trgovinu koja prodaje cipele. I da vam u njoj rade tri zaposlenika. Jedan će prodati 80 % svih prodanih cipela. Bit će uslužan, razgovarat će s kupcima, prepoznavati njihove potrebe, spoznati njihov ukus i uvijek imati pravo rješenje za njih. Bit će proaktivan, i kupcu će posvetiti dužnu pozornost čim ovaj prijeđe prag trgovine. Kupci koje je uslužio taj prodavač, vraćat će se ponovo po nove cipele. Drugi, onaj koji prodaje 15 % cipela, će hladno profesionalno odraditi ono što treba ali tek kad mu se mušterija obrati i reagirati isključivo na upite kupca. Treći će učiniti sve da izbjegne komunikaciju s kupcem, a kod usluživanja će jasno dati do znanja kako nije red isprobavati tolike cipele da bi se kupilo jedne ili nijedne. Bit će mu tlaka ići u skladište po pravi broj, neće imati pojma o asortimanu kojim raspolaže. Taj treći prodaje onih preostalih 5 %.

Svi oni su školovani trgovci, svi rade na istom radnom mjestu. Ponavljam, vi ste vlasnik trgovine. Hoćete li svima dati jednaku plaću? Zašto nećete? Hoćete li možda nekome od ove trojice zahvaliti na suradnji i poslati ga da traži posao negdje drugdje? Hoćete? Kome od njih? A hoćete li nekome čitati misli i napraviti sve što je u vašoj moći da taj prodavač dobije sve što poželi samo kako ne bi razmišljao o promjeni radnog mjesta? Hoćete? Kojem?

Siguran sam kako je barem 90 % vas na ovih sedam pitanja odgovorilo na identičan način. A sad se vratimo u školski sustav i postavite ovih istih sedam pitanja zaposlenicima u sustavu, ministru obrazovanja, njegovom kabinetu i stručnim službama, čelnicima prosvjetnih sindikata. Njihovi će odgovori opet biti ujednačeni. Ali neće se podudarati s onima koje ste dali vi.

O pitanju uravnilovke u našim školama napisao sam podosta toga, održao i nekoliko predavanja u gradu Zagrebu. Uporno nastojim pokazati ono što je zapravo svima jasno. Sustav koji ne prati, ne mjeri i ne vrednuje rezultate rada ne može napredovati. Sustav koji svima daje jednako, bez obzira na doprinos, ne samo da stagnira nego klizi unazad. Istina, postoji sustav napredovanja (mentor i savjetnik) ali on je tako postavljen da je opet više formalan nego sadržajan. To pak opet ne jamči promaknuće onim sadržajno najboljima. Za dokazivanje ove teze nemam ovdje dovoljno prostora ali ako nekog posebno zanima, nije problem ;-)

Siguran sam da bi se velike unutarnje rezerve mogle pronaći unutar samog sustava u kratkom vremenu i uz gotovo nikakav trošak samo preraspodjelom iz mase plaća. Vratimo se na naše prodavače. Uzmete od plaće onome sa 5 i tu lovu date onome koji je na 80 %. Onaj na 15 ostaje na svome ali uz jasnu poruku. Ako imaš rezultat, imaš i dodatnu lovu. Ako nemaš rezultat, uzmem ti lovu. A onda još nakon nekog vremena onog od 5 % pošaljete na Zavod za zapošljavanje i od tamo uzmete nekoga tko silno želi posao. Pa ubrzo onaj sa 15 % postane onaj od 5 %. I još ima scenarij pred sobom. Sigurno bi se podigla količina prodanih cipela u toj trgovini.

Jasno, niz je ovdje problema. Ključno je pitanje tko će i po kojim kriterijima (pr)ocjenjivati nečiji rad i rezultate. Uz svijest kako je to pitanje univerzalno, te uz spoznaju da niti jedna tvrtka ili organizacija na svijetu nije ovo pitanje riješila na način da baš svatko unutar njega bude zadovoljan, vrijeme je da se ipak krene u takav postupak.

Imamo alate (državna matura, nacionalni ispiti u OŠ, PISA, TIMSS...), imamo institucije (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, Agencija za odgoj i obrazovanje, Ministarstvo...), imamo još niz potencijalnih (pr)ocjenjivača (učenici kao vrlo pouzdani i roditelji kao nešto manje pouzdani procjenjivači). Imamo sve osim volje da se u to krene. A bez toga nikakva, ali baš nikakva reforma, ma koliko dobro bila osmišljena, ne može uspjeti.

Moram ovdje konstatirati još nešto. U prosvjeti nema love pa taj resor u pravilu nije među najzanimljivijima. Osim toga, to je spor i dugotrajan sustav koji rezultate pokazuje za 15-ak godina od pokretanja priče. A mandat vam traje 4. Nema tu kruha...

I nemojte pri tom smetnuti s uma da će oni koji će se 2019. upisati u prvi razred OŠ (a to su oni rođeni prije 4 godine) krenuti u školu po "starom" programu. I završiti školovanje za 12 do 17 godina. I u svijet rada se uključiti između 2031. i 2036. Po "starom" programu. Osim ako netko nije zamislio da 6 godina idete po "starom", a onda 6 po "novom" sustavu što će pred našu djecu (ali i njihove roditelje!) staviti sasvim nove izazove.

A jučer sam u Otvorenom slušao o nezapošljivim kadrovima kojih imamo na izvoz.

Nažalost, moram konstatirati kako nema znanja u Zemlji Znanja.

Servus!

P.S. Priča o uravnilovki vrijedi i za vojsku, policiju, sudstvo, zdravstvo, javnu upravu...

5

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (12)


Komentari (25)


Već je izlizan primjer ali teror kritičkog mišljenja najbolje se ogleda u primjerima koji su financirani od Min.kulture http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=9520 Takvo"kritičko mišljenje"prevladava,a još ga masno financiramo.Hr filmovi,HAVC,... RepopeR 0 0 0


da se poslužim tvojim rječnikom..kapa dolje i naklon do poda :)) visitor 0 0 0


Ma ljudi moji budite realni i svjesni teškog gospodarskog stanja, a koje je uzrokovano lošim školstvom u 90%. Vjerane... sto posto u sridu. MDoresic 0 0 0


Molim vas pogledajte na YouTube-u Cjelovita kurikularna reforma i STEM područje https://www.youtube.com/watch?v=PuqOkbTaL5s&feature=youtu.be MDoresic 0 0 0


I ovo Cjelovita kurikularna reforma i STEM područje RASPRAVA https://www.youtube.com/watch?v=bMJBSeG138s&feature=youtu.be MDoresic 0 0 0

Analiza

Smrtna kazna je opravdana: Na necivilizacijske se postupke mora odgovoriti istom mjerom

06.06.2015. 16:10, Smrtna kazna: Može li se pogubljenje uklopiti u europski svjetonazor?

Podrijetlom i razvojem kazne, kao i njezinom primjenom i rezultatima u odgoju (osobno bih rekao preodgoju) osuđenika bavi se posebna grana kriminologije - penologija. Opsežna problematika o kojoj štošta za reći imaju brojne struke. Uostalom, evo vam link na jednu skriptu toga naslova pa pogledajte sami.

Kad uđemo u samu bit kažnjavanja onda je jasno da je svrha kazne dvojaka. Prvo, odvraćanje počinitelja od izvršavanja novih kaznenih djela u budućnosti (specijalna prevencija). Dakle, "preodgoj" počinitelja. Drugo, djelovanje kazne na javnost radi sprječavanje budućih kaznenih djela (generalna prevencija). Dakle, čista prevencija i obeshrabrivanje potencijalnih počinitelja.

Smrtna se kazna ubraja u tzv. eliminacijske kazne u koje se još može uvrstiti i progonstvo iz zajednice (deportacija, relegacija i sl.).

Jedan od meni impresivnijih primjera izvršavanja smrtne kazne, a iz kojeg je jasno vidljiva i namjera da se počinitelja onemogući u daljnjim aktivnostima kao i jaka preventivna poruka na ostatak pučanstva jest situacija u kojoj je strog ali pravedan (kako se to često voli reći) kralj Kambiz naredio ubijanje i dranje kože korumpiranog suca vrhovnog suda Sikamna. Potom je tako odranom kožom dao presvući sudački stolac, a što je trebalo biti opomena drugim sucima i podsjetnik što se dogodi onima koji podlegnu čarima mita,korupcije i inim nepravednostima u radu. Zvuči vam okrutno? Pa da, možda i je. Ali što mislite, koliko je sudaca kasnije podleglo izazovima pa vlastiti interes pretpostavilo interesima države?

U brojnim raspravama ZA ili PROTIV takvog načina kažnjavanja zagovornici takve kazne uglavnom se pozivaju na to kako je to jaka mjera društvene obrane od najtežih oblika kaznenih djela, kako je ona i jedina pravedna za neke oblike kaznenih djela, kako je generalnopreventivna i kako ima naklonost javnosti.

Protivnici iz svog šešira izvlače argumente okrutnosti, neciviliziranosti, moralne upitnosti, nedjelotvornosti, nepotrebnosti i ireverzibilnosti.

Obratite pozornost na kontradikciju nekih argumenata. Jedni tvrde da je djelotvorna (u prevenciji), a drugi da nije (jer se najteži zločini i dalje ponavljaju).

Jasno, moguće je secirati svaki od ovih argumenata i pokazivati koje su mu jake, a koje slabe strane. Najveći nedostatak argumenta o preventivnoj djelotvornosti je taj da ga ne možete niti konstatirati, a kamo li kvantitativno izraziti. Da, stvarno, koliko bi zločina bilo počinjeno, a nije upravo zbog postojanja takve kazne i straha potencijalnog počinitelja od takve kazne?

Iako je smrtna kazna još uvijek legalna u brojnim zemljama svijeta, posebno je zanimljiv slučaj SAD-a u kojem je to pravo ostavljeno saveznim državama. Pa onda u nekim državama možete gadno zaglaviti, a u nekima ne tako gadno ali zato poprilično dugotrajno. A kad već pričamo o dugotrajnom zatvoru onda je nemoguće ne spomenuti kako se i oko ovog pitanja "lome pravnička koplja". Naime, čak i kazna doživotnog zatvora ima, vjerovali ili ne, niz protivnika koji se ne slažu s takvim pristupom. Da takva kritika nailazi i na pozitivan odjek u praksi vidi se i iz različitih modaliteta kojima se takva kazna u svijetu praktično provodi.

Prvi modalitet je onaj doslovni i u njemu je ova kazna fiksna i traje za čitav život osuđene osobe.

Drugi pristup uvodi postojanje alternative (protekom određenog vremena, a u skladu s pokazanim ponašanjima i rezultatima,  kazna može biti ograničena odn. može se odslužiti).

Treći model uvodi mogućnost uvjetnog otpusta, a čime se želi stimulirati druge zatvorenike na proaktivnost tijekom (preodgojnog) tretmana.

Četvrti model predviđa mogućnost izricanja pomilovanja.

Uglavnom, pravna penološka teorija poznaje najmanje 7 argumenata zašto doživotni zatvor nije prihvatljiv.

Pa onda predlažu kazne dugotrajnog zatvora (ali točno određenog i ograničenog trajanja). Naravno, i ovakav pristup ima niz poznatih nedostataka, a meni osobno najveću pozornost privlači kritika koja se temelji na tome da su zatvorenici maksimalno izolirani od društvene zajednice, a što pak nije u skladu sa Standardnim minimalnim pravilima za postupanje sa zatvorenicima(?).

I sve bi to bilo u redu da kratkotrajne zatvorske kazne opet nemaju svoje nedostatke.

Ispada kako zapravo zatvor djeluje negativno na zatvorenika, ponižavajući ga kao osobu i derogirajući u potpunosti njegova ljudska prava.

Ispada da bi zapravo te prijestupnike trebalo pustiti na miru (!).

No, sva su ova promišljanja nastala promatranjem iz perspektive kažnjenika. I da, mogu to donekle razumjeti. Posebno me oduševljava misao kako strogo kažnjavanje (poglavito smrću) nije u skladu s dometima civilizacije.

Pobogu, ljudi dragi, gdje smo se mi to putem pogubili? Netko vam usred noći upadne u kuću, pobije djecu, siluje ženu, vas ponizi na način koji god si sad predočite (a uzmite najgorim mogući scenarij), a vi ne smijete reagirati jer to je "necivilizirano". Vi ne smijete poduzeti baš ništa "jer nije u redu da pravdu uzimate u svoje ruke". Vi niste u poziciji da zaštitite dignitet sebe, svoje obitelji, svog doma. Nego to trebate prepustiti pravosudnom sustavu. I onda gledati kako se pronalazi zilion argumenata zašto nema smrtne kazne, zašto doživotna robija nije rješenje, koji se problemi javljaju kod dugotrajnog zatvora... Ma dajte molim vas.

Je li se ikad itko pitao kako se osjećaju roditelji koji su ostali bez svoje djece zato jer je neka bahata budala sjela u bjesni auto i, iz razloga potpuno nebitnih za ovu priču, života lišila mlade ljude na pješačkom prijelazu ili "samo" nogostupu? Kako se osjećaju ljudi čija su djeca završila dva metra pod zemljom dok slušaju kako se krivac oslobađa odgovornosti jer "potječe iz ugledne obitelji"?

Civilizirana društva moraju na necivilizirani postupak odgovoriti istom mjerom. Ne zbog spuštanja na razinu počinitelja zlodjela. Već upravo zbog zaštite svoje civiliziranosti i obrane njenih stečevina koje su prihvatljive najvećem broju ljudi.

Uostalom, ne sjećam se baš da se svijet jako digao na stražnje noge zbog Sadamovog vješanja. A i u Rumunji su danas punopravni članovi EU. Sjećate li se? Bilo je ovo prije 25 godina.

Ne, ne mislim da drakonske kazne moraju pod hitno naći svoje mjesto pod suncem. Ali siguran sam da civilizacija ne može na necivilizacijske postupke reagirati civilizirano. Potpuno sam siguran da se time samo otvara meki trbuh društva kojeg će mnogi nastojati iskoristiti. Ono, znam da mi se neće dogoditi ništa ozbiljno "jer živim u civiliziranom društvu" pa onda mogu raditi što god želim znajući da je najgore što me može snaći koja godinica zatvora. Onda slijede pomilovanja, uvjetni otpusti, skraćivanje kazne zbog dobrog vladanja itd.

Vratimo se u perspektivu žrtve odn. njenih najbližih. Idiot uleti u školu i pobije niz mladih ljudi koji su ni krivi ni dužni za ono što dotičnog idiota tjera na takav bezuman čin. Postoji li uopće pravedna kazna za takav suludi zločin? I onda, zbog civiliziranosti i ljudski prava i vrednota, ja moram rintati i hrmbati da bi ubojica mog djeteta mogao imati 3 (4?) obroka dnevno, da bi imao čistu garderobu i urednu posteljinu. Da bi mogao uživati u sportskim igrama, čitanju knjiga iz zatvorske knjižnice i/ili praćenju TV programa. Ja moram otkidati od svojih usta (plaćati porez) kako bi takav necivilizirani izrod imao sve ovo što sam naveo i uz to posebnu zaštitu. I još bih istovremeno morao slušati prepucavanja pravne struku o tome je li 40 godina zatvora predugo, pravedno, adekvatno, prihvatljivo...

Da, jesam za smrtnu kaznu. Naravno, u pomno odabranim i dokazanim slučajevima. Prije svega u onima kad je netko nekoga lišio života s predumišljajem (ne mislim pri tom na slučajeve eutanazije, naravno). Za mene je to elementarno pitanje odgovornosti i snošenje posljedica svog djela. Ubio si nekog, svjesno i namjerno, k'o cucka. E pa za to ipak trebaš odgovarati. Pokajanje? Ne, ne vjerujem u to. Da biste nekoga ubili potrebna je žešča količina patologije. Takva se ne rješava terapijom.

Takvim bi se pristupom, siguran sam, zadovoljilo oba kriterija. Počinitelj sigurno više nikad ne bi bio u prilici ponoviti djelo. A društvu bi bila poslana jasna i nedvosmislena poruka. Prevencija bi morala biti vrlo jasna.

U svemu tome, a upravo zbog nepovratnog djelovanja takve kazne, važno je da je društvo (pravosuđe) apsolutno i potpuno sigurno u to da je okrivljenik stvarni počinitelj djela koja mu se stavlja(ju) na teret. I to je, iz moje perspektive, jedini ozbiljan problem smrtne kazne. Poznati su, naime, slučajevi u kojima je kazna izvršena nad onima koji s počinjenim djelom nemaju veze. Tog tereta, te odgovornosti, moraju biti svjesni svi dionici u procesu izricanja takve mjere. I nemam baš ništa protiv da se, i zbog sasvim male sumnje ili nesigurnosti, kazna preinači u neku dugotrajnu zatvorsku.

Ali kad je sve jasno - nek' bude terminalno.

Servus!

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (9)


Respektira (6): IDujas, damir_pacek, Dirk15, Alumnus, visitor, siouxica


Ne slaže se (3): Mac316, miliwan, 5none5


Komentari (17)


uživati vršeći pravdu a društvo ga za to plaćati iako je moralno i ljudski je upitniji od mnogih osuđenika. IDujas 0 1 0


Inače analiza je odlična, a što se mekog trbuha tiče on se već počeo temeljito zloupotrebljavati. Pa vidiš da nam za milijunske štete odgovorni gule krumpire .. relativizacija zlodjela nikad ne počinje na onim najtežim djelima već na onim najlakšim. IDujas 0 1 0


Mozda bih se manje neslagao da nema ovog moraliziranja o smrtnoj kazni kao prevenciji da nitko drugi ne usudi se ponoviti. Vidimo kako sjajno to dunkcionira u SAD drzavama sa smrtnom kaznom gdje je kriminal prakticki iskorijenjen Mac316 0 0 0


Da netko kaze da je za smrtnu kaznu jer je u ljudskoj prirodi nasilje a ispoljavati ga na talogu drustva koji je osuden zanajstrasnije zlocine je najprihvatljivije,to bi respektirao,ali ovo sa iskorijenjavanjem kriminala je onako,polunaivno,polukrivo Mac316 0 0 0


Svakako da bi jedan iskreniji naslov glasio „Na necivilizacijske se postupke mora odgovoriti necivilizacijski“ što bi uklonilo barem djelić nečijih sumnji 5none5 0 0 0

Analiza

Da se odmah razumijemo, veliki sam pristaša ozbiljne reforme hrvatskog školstva. Kao osoba koja je u tom sustavu, u samoj njegovoj bazi, na prvoj crti proizvodnje, provela preko 10 godina imao sam prigodu detaljno upoznati i dobre i loše strane. I da, promjene su nužne.

Da ne ispadne da sam kritizer koji samo "pljuje" na tuđe ideje, a ne zna ponuditi ništa konstruktivno, podsjećam cijenjeno čitateljstvo Barometra na tekstove kojima sam svojedobno u trodijelnoj analizi uzurpirao analitički prostor.

I sad vam je već jasno kakva su moja razmišljanja o onome čemu sam jučer svjedočio.

Kad bih, temeljem onoga što sam jučer čuo izravno od g. Jokića te onoga što sam pročitao ili čemu sam osobno nazočio, a vezano uz "njegovu" kurikularnu reformu, morao jednom rječju opisati ideju, ne bih se puno dvoumio. Jer sve ovo je neozbiljno.

Iako u cijeloj priči ima dobrih ideja, iako su neki dijelovi te reforme identični onima kakve bih rado vidio u primjeni, previše je nerazrađenih, nedetektiranih, neutvrđenih segmenata, previše je toga u rukama nekog drugog i izvan kontrole samog reformatora da bi cijela priča mogla biti obilježena sretnim svršetkom. I da, ima tu puno previše općih mjesta (da ne kažem floskula i praznih priča), a premalo konkretnih mjera za moj ukus.

Obzirom da posjedujem cijeli transkript jučerašnjeg chata, poslužit ću se citatima kako bih objasnio na što zapravo mislim.

Za početak, cijela reforma počiva na subjektivnim (pr)ocjenama g. Jokića bez ikakve konkretizacije ili podatkovne potvrde toga. Stoga je jučerašnje čavrljanje obilježeno izrazima poput "Moj je dojam...", "Osobno mislim...", "Mislim da je često...", "Ja očekujem...".

Da nije sve ne osobnoj razini već i cjelokupnog tima (osim ako g. Jokić sam sebi ne govori Vi) svjedoče i ove izjave: "Ne znamo niti koliko, niti tko...", "Računamo da je puno ljudi intrinzično motivirano...".

Na izravno pitanje: "Koliko ste i čijih inozemnih „primjera dobre prakse“ proučili prije ulaska u ovu reformu? Ima li netko tko bi nam, bar u grubo, mogao biti uzor ili model?" odgovor je vrlo "jasan" i "konkretan".

Na stotine, mislim da nema zemlje u EU u kojoj nismo analizirali stanje. Sve dobro treba proučiti i promisliti ima li smisla ugraditi u naš sustav. Ipak mi smo ljudi s ovih prostora, i nismo niti Finci, niti Austrijanci. Imamo tradiciju odgoja i obrazovanja na koju se možemo nasloniti i koju treba poštovati. Imamo i stanje sustava koje je specifično i koje treba uvažavati kod promjena. Brojne zemlje pokušavaju preuzeti tuđa rješenja. I to gotovo uvijek neuspješno

Ovakav odgovor zapravo govori sam za sebe i smatram kako ga ne treba dodatno secirati. Podsjećam da, kad se spominje tradicija, onda se misli na u našem sustavu još uvijek prevladavajuću paradigmu pionira obrazovanja za sve - Jana Amosa Komenskog. Ta je paradigma postavljena u 17. stoljeću i za nas bi ona morala biti divna tradicijska uspomena obilježena pluskvamperfektom. Nažalost, ona je danas naša tradicijska svakodnevica. Upravo kurikularna reforma koju zastupa g. Jokić čini bitan zaokret u ključnom sadržajnom smislu procesa podučavanja. Ona je zapravo paradigmatska promjena koja traži odmak od tradicije. U obrazovnom procesu - naravno. Na povijest obrazovanja možemo i moramo biti ponosni i ne trebamo od nje bježati. Ali u praksi, postojeću paradigmu treba izbaciti iz sustava naglavačke.

Izrazito podržavam da se u cijelu priču uključe najkvalitetniji pojedinci iz samog sustava, iz neposredne proizvodnje, iz baze. Siguran sam da bez njihovog praktičnog iskustva, njihovih viđenja, njihovih konstruktivnih kritika i/ili novih prijedloga nema napretka. A opet, kako je g. Jokić osigurao da će doprijeti upravo do takvih? Javnim pozivom?

Takvi, najkvalitetniji pojedinci, uživaju u svom radu. Oni se u učionicama, okruženi svojim učenicima, osjećaju kao ribe u vodi. Što im se nudi? Vađenje na suho, apstinencija od škole i okruživanje ljudima koje prvi puta vide, a s kojima bi trebali timski funkcionirati i za to još biti plaćeni po učinku. Poznajem puno nastavnog osoblja koje svoj posao odrađuje preko volje i zato jer "mora". Poznajem puno prosvjetnih djelatnika kojima djeca predstavljaju teret. Poznajem puno onih koji vole premetati papire s lijeva na desno i obrnuto. Što mislite, tko će iskoristiti poziv, tko će pohrliti?

Kvalitetni pojedinci? Sigurni ste? Ovi drugi će se preplašiti plaćanja po učinku? A znate li kako je g. Jokić zamislio plaćanje po učinku? Njegova je ideja da će ljudi sami među sobom podijeliti raspoloživi financijski kolač prema zaslugama svakog pojedinca u timu. On misli kako će Barica reći da je njoj dosta i jedna šnita te torte jer je Marica odradila pola posla i u redu je da nju dopadne 5 komada. Mislite li i vi da je to realno? Naravno da nije.

Ali opet, u redu je da se uvede red, da se razbije uravnilovka plaćanja u državnim službama. I u redu je da se počne cijeniti znanje, kvaliteta, zalaganje, doprinos, rezultati. Čime će g. Jokić motivirati da to bude tako? Koliko je izdašan taj kolač kojeg on stavlja pred nosive stupove predstojeće reforme?

Visinu iznosa odredit će ministar u skladu sa zakonskim odredbama.

Dakle, nastoji motivirati ljude nečim, a da ni sam ne zna čime. I onda kreće verbalno-logični salto g. Jokića koji kaže: "...računamo da je puno ljudi intrinzično motivirano promijeniti obrazovni sustav...".

Znači, nije bitna materijalna naknada već taj unutrašnji osjećaj zadovoljstva da je netko, kao pojedinac, doprinio boljitku hrvatske prosvjete. Ma što o tome mislio (a ne slažem se), ako je to ono na što g. Jokić računa, čemu onda uopće motivacija plaćanja po učinku?

Naš jučerašnji sugovornik svjestan je potrebe za drastičnim promjenama u pristupu obrazovnom procesu kod učitelja/profesora/nastavnika kao i načinima evaluacije.

Kao osnovni preduvjet svega postavljeno je osposobljavanje učitelja da promjene mogu provesti jer Vi, ja ili bilo tko drugi može osmisliti najbolje promjene, idealne kurikulume, ali ako ih nema tko provesti ili to ne želi onda sve pada u vodu.

A na pitanje o tome jesu li naši učitelji uopće spremni na takve promjene slijedi još jedna paušalna procjena: "Osobno mislim da su psihološki spremni za promjene.".

Ne, g. Jokiću, generalno gledano, uz dužno poštovanje malobrojnim kvalitetnim pojedincima, nisu. Deklarativno možda i jesu, ali operativno sigurno ne. A neće ni biti dok se u sustavu ne razbije ta prokleta uravnilovka koju vučemo već (pre)dugi niz godina. Tek kad budu najbolji dobivali povišice, tek kad se lošijima bude odbijalo od plaće i tek kad najlošiji počnu dobivati otkaze moći ćemo pričati o "spremnosti na promjene".

Odavde treba krenuti svaka ozbiljna reforma. Na učiteljima i na objektivnoj (koliko je to moguće) evaluaciji njihovog rada.

Istovremeno, nužno je zatvoriti ulaz u sustav nekvalitetnim pojedincima koji nisu pripremljeni (školovani) za novi kurikularni pristup. To znači da bi sa nastavničkih smjerova svih fakulteta već sutra morali početi izlaziti kadrovi pripremljeni za primjenu novog pristupa. To opet znači da su programi fakulteta morali biti prilagođeni ovome prije (najmanje) 5 godina. Jesu li? Evo postavljenog pitanja: "Pričate o edukaciji postojećeg nastavnog kadra. Što je s proizvodnjom novih učitelja/profesora? Planira li se reforma studija na nastavničkim/profesorskim smjerovima?"

Naš je cilj pokušati promijeniti postojeći sustav što bi trebalo potaknuti sveučilišta da uvedu promjene. Taj sustav je vrlo spor.

Mi ćemo pokušati pa bi oni trebali...

Intenzivnim naglašavanjem potrebe za kurikularnom promjenom g. Jokić zapravo ili ignorira ili omalovažava dokument koji je, bar na formalnoj razini, već unio kurikularne promjene u prethodni sustav. Govorim o Nacionalnom Okvirnom Kurikulumu (NOK). Na tom se projektu radilo nekoliko godina i na njemu je radio impresivan broj stručnjaka. Takav kakav je, dobra je podloga za reformu o kojoj g. Jokić priča. Upitan da se referira na NOK odgovor je bio: "NOK je dokument koji je usmjeren isključivo općem obrazovanju. U njemu imate dvije stranice o ranom i predškolskom (obrazovanju), dvije stranice o strukovnom u kojeg ide 70% učenika.".

Očito je naglašena sadržajna siromašnost NOK-a u nekim segmentima. Iako je i to za raspravu, malo kasnije g. Jokić kaže: "Mi trenutno radimo Okvir nacionalnog kurikuluma - što je po mojem mišljenju NOK trebao i biti. Kratak dokument u kojem se opisuju vrijednosti, načela, ciljevi, organizacija poučavanja i učenja cjelokupnog sustava."

Zanimljivo je i mišljenje ministra Mornara, koji je g. Jokića imenovao voditeljem reformatorskog tima, a koji za neka rješenja iz reforme kaže: "Nije baš to uklesano u kamen". Bezuvjetna podrška projektu?

I za sam kraj, iako bih još puno toga mogao napisati, ne mogu se oteti dojmu kako je opet izostalo strateško promišljanje Lijepe naše, a koje bi trebalo postaviti prioritete i ciljeve za ovu našu zemlju. Tim i takvim ciljevima i prioritetima morao bi se podrediti i obrazovni sustav. Ispada da je ovakva reforma sama sebi svrhom jer ju nitko nije naručio niti je definirao što mu treba.

Sve će to platiti porezni obveznici.

Po tko zna koji put!

Servus!

P.S. PISA-u ni dotakao nisam. :-(

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (12)


Respektira (7): ICatic, draxy, AggyK, damir_pacek, visitor, MDoresic, siouxica


Slaže se (5): ICatic, AggyK, MDoresic, Mac316, Laci


Komentari (25)


On se nije htio ni osvrnuti na PISU, a to je rana koja boli, to je naša jadna stvarnost. I on će to riješiti s prosvjetarima skupljenim s brda i s dola? On ima viziju, onda sam ja Papa. Zato se i raspituje kod nekih mojih prijatelja jel' ima netko u MDoresic 0 0 0


HDZ-u tko je protiv ovakvog nedomišljenog koncepta. Pisao sam o Strugarevim ludostima rane izbornosti . I to je prije 12 godina bilo ovako pompozno najavljivano i neargimentirano. Neću više trošiti riječi jer vidim da ne vrijedi. Dati glas ljudima MDoresic 0 0 0


koji su provoditelji, čega? Rezultate vidimo na PISI. Svaka čast izuzecima, ali takvi se neće javiti kao što je netko napisao. A tko je do danas utvrdio te dobre? Nitko! Zar vam nije žao bačenih milijuna u vjetar?10 pravih ljudi to napravi bez Jokica MDoresic 0 0 0


@MD, za katastrofalne rezultate PISE ne možemo prozivati samo ovu vlast, a pogotovo ne Jokića koji se, btw, osvrnuo i odgovorio na to pitanje siouxica 0 0 0


NE radi se o tome koju vlast prozivamo ili ne, a on i nije valjda neka vlast, ali on nije odreagirao na PISU kako priliči trenutnoj situaciji i katastrofalnim rezultatima. Zar se to rješava megalomanskom kurikularnom reformom? Ne. O tome u slij.anali MDoresic 0 0 0

Analiza

Da se odmah razumijemo, veliki sam pristaša ozbiljne reforme hrvatskog školstva. Kao osoba koja je u tom sustavu, u samoj njegovoj bazi, na prvoj crti proizvodnje, provela preko 10 godina imao sam prigodu detaljno upoznati i dobre i loše strane. I da, promjene su nužne. Da ne ispadne da sam kritizer koji samo "pljuje" na tuđe ideje, a ne zna ponuditi ništa konstruktivno, podsjećam cijenjeno čitateljstvo Barometra na tekstove kojima sam svojedobno u trodijelnoj analizi uzurpirao analitički prostor. I sad vam je već jasno kakva su moja razmišljanja o onome čemu sam jučer svjedočio. Kad bih, temeljem onoga što sam ... više >

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 7
  • 5
  • 0
  • 25

Analiza

Očekujete li ovdje moja promišljanja i stavove o obveznom cijepljenju i epidemiji (pandemiji?) mišljenja kako djecu ne treba cijepiti, na krivom ste mjestu. Sve što mislim o toj temi (i još malo više) uvaženi kolega Panter napisao je ovdje.

Očekujete li ovdje moj vispreni sarkastično-ciničan komentar kako nam je veza na chatu bila adekvatna onoj hrvatske medicine sa svjetskim trendovima i spoznajama (a nešto slično je visitor vrlo duhovito prokomentirao još tijekom samog chata), onda ste ga upravo pročitali.

Očekujete li ovdje moje ukazivanje na brz, jednostavan i učinkovit način rješavanja ovog problema onda vam zahvaljujem na komplimentu ali taj potencijal u sebi ipak ne nosim.

Očekujete li da s vama podijelim svoja razmišljanja tijekom chata, onda napokon imate razlog da ovaj tekst čitate dalje.

Naime, dok je primarijus Kaić vrlo jasno i argumentirano izlagao svoje stavove meni se po glavi stalno motala misao o tome kako je moguće da glasna (vrlo, vrlo glasna) manjina odjednom počinje nametati svoje stavove tihoj i/ili nezainteresiranoj većini. Kako je moguće da se poziv na kršenje zakona tretira svakako samo ne onako kako bi trebao?

Ako zanemarimo pitanje interesa onih stručnjaka (ili "stručnjaka") koji pozivaju roditelje da, iz ovih ili onih razloga, ne cijepe svoju djecu i dalje ostaje otvorenim pitanje koji su zapravo roditeljski motivi za protivljenjem cijepljenja svoje djece?

Želim vjerovati kako je onaj jedini pravi, istinski motivator, zapravo njihov strah da se njihovom djetetu ne dogodi nešto izrazito loše, a što bi bilo izravna posljedica cijepljenja odn. djelovanja cjepiva. To je zapravo i jedini motiv kojeg mogu razumjeti.

No, kako je do tog straha došlo? Zašto iste te bojazni nije bilo prije 30, 20 ili 10 godina? Jedan od odgovora zasigurno je dostupnost informacija (nazovimo ih tako) kao i brojni dostupni kanali distribucije takvih informacija.

Drugi dio odgovora krije se u "teoriji zavjere" odn. u javnom i glasnom osporavanju znanstvenih istraživanja i spoznaja s jedne, te ukazivanja na "objektivne" podatke, rezultate "nezavisnih istraživanja" i "stručne" analize s druge strane. U sve to ubacite malo interesa farmaceutskih industrija i korumpiranih državnih struktura koje, naravno ne besplatno, podilaze toj industriji i već ste na konju.

Treći dio odgovora može se potražiti u sredstvima javnog informiranja, a koja su (uz čast i dužno poštovanje rijetkim iznimkama) usmjerena prema tržišnim načelima poslovanja (čitaj senzacionalizam) iako se deklarativno pozivaju na interes javnosti. Čak i ako se potrude problem prikazati sveobuhvatno, čak i ako se potrude ispričati obje strane priče, dolazi do vrlo perfidne podvale istoj toj javnosti u čijem interesu rade, a na koju je izvanredno ukazao primarijus Kaić. Naime, nekako im promaknu omjeri.

To znači da će TV novinar u studio dovesti po jednog roditelja i liječnika koji su ZA, te po jednog roditelja i liječnika koji je PROTIV cijepljenja djece. I onda će gledatelj koji temeljem emisije formira neke svoje stavove vidjeti da je "stručna i roditeljska javnost vrlo podijeljena po tom pitanju". Pa će, prema zakonu o normalnoj distribuciji, 50% gledatelja nakon emisije biti ZA, a druga polovica PROTIV cijepljenja. Jasno, sve uz pretpostavku da su svi sudionici u raspravi jednaki odn. jednako (ne)nametljivi, jednako (ne)privlačni, jednako (ne)uređeni. Jer ako je netko od njih izrazito elokventan, a ostali teško i nemušto izražavaju svoje misli i argumente tada je i pobjednik debate jasan.

A kad bi se takva emisija radila u interesu javnosti onda bi se za njeno snimanje koristio studio u kojem je svojevremeno bio sniman popularni kviz "1 protiv 100". A na galeriju bi, prema postotku onih koji su ZA i koji su PROTIV cijepljenja djece, bilo dovedeno 99 pristaša cijepljenja i 1 oponent takvim stavovima. Novinar bi stao pred galeriju i vodio diskusiju. Što mislite, kakav bi bio odjek i rezultat tako koncipirane emisije u javnosti?

Analogno tome funkcioniraju i ostali mediji, nije TV iznimka.

U konačnici imamo ono što je Panter napisao u tekstu kojeg prizivam u prvom odlomku. Još bih i mogao prijeći preko toga kad bi roditelji, svojim stavom da se njihovo dijete ne cijepi, preuzeli odgovornost isključivo za zdravlje svog djeteta. Recimo da bih. Ali oni zapravo time ugrožavaju cjelokupnu populaciju i stvaraju plodno tlo za ponovno širenje bolesti koje su svedene na marginu margina ili su na samoj granici nestanka. A s tim se nikako ne mogu složiti.

U konačnici sve se svodi na vjerojatnost. Evo recimo u kockarnicama. Rijetki pojedinac se obogati (ako ikad) ili barem ostvari značajan dobitak na dnevnoj bazi dok svi ostali prazne vlastite džepove. U našem slučaju priča je obrnuta. Rijetki pojedinac osjeti negativne posljedice cijepljenja. Ogromna većina uživa u korisnoj zdravstvenoj sigurnosti.

Vjerojatnost kaže da će upalu mozga dobiti jedno od milijun djece koje se cijepi protiv ospica. I naravno da je one roditeljima koji su imali taj peh da je upravo njihovo dijete to milijunto vrlo teško utješiti tom činjenicom. I naravno da su bijesni, ogorčeni, ljuti, žalosni... I naravno da će oni biti veliki protivnici cijepljenja. Jednako tako, vjerojatnost kaže da će jedno od 3.000 djece oboljelih od ospica također dobiti upalu mozga. Onome sa imalo soli u glavi to bi moralo biti dovoljno.

Kad znamo ono što znamo, i kad se osvrnemo na sve do sada napisano, ostaje nam pokušati ponuditi izlaz iz ove, kao i iz niza sličnih priča. A kad sve skupa zbrojim i oduzmem, raščlanim i ponovo sastavim, sve se svodi na dva ključna elementa - obrazovanje (znanje!) i odgovornost.

Prvi je korak u obrazovanju. Što više ljudi ima što više informacija i dobije ih pravovremeno i u ispravnom kontekstu to će teže biti "pokrenuti lavinu". Učenje o ovom problemu može krenuti još kod djece koja se cijepe. Može im se, prije samog cijepljenja, ispričati priča o samoj bolesti i njenim posljedicama. Ista se priča može organizirati i za roditelje. Dapače, tu priču se može i mora popratiti odgovarajućim foto ili čak video materijalima. Upoznati te ljude sa brojevima, omjerima, vjerojatnostima. Pripremiti podatke o procijepljenosti djece u državama koje nemaju zakonsku obvezu cijepljenja. Upozoriti ih i na sve negativne strane cijepljenja. Opisno i numerički. Naravno, roditeljima bi to bio (barem) drugi susret s tim pitanjem jer bi im istu priču liječnik ispričao u trenutku kad saznaju da će postati roditelji. U tom bi slučaju mogli vidjeti i trendove. Kako je bilo prije 7, 8 ili 10 godina, a kako je sada.

Drugi je korak u stvaranju svijesti o odgovornosti te o njenom prihvaćanju. Pa bi tako struka morala postati svjesna odgovornosti koje nosi na svojim plećima. I u ovakvim slučajevima morala bi složno ustati u obranu vlastitih spoznaja i stavova. Jednako tako bi ta struka morala u nekim periodičnim razmacima raspravljati o politici cijepljenja i donositi odluke odn. preporuke oko nastavka ili revizije takve politike. Pa bi možda u jednom trenutku konstatirali kako cijepljenje protiv nečeg možemo izbaciti iz programa, protiv nečeg drugog ostaviti roditeljima na volju i savjest, a protiv nečeg trećeg obvezno cijepiti. Jasno, o takvim bi odlukama javnost morala biti redovito, točno i promptno izvještavana.

Iz prethodne rečenice je jasna odgovornost sredstava javnog priopćavanja. Oni moraju biti svjesni svog utjecaja, svoje moći, ali i adekvatne količine društvene odgovornosti koju takva moć sa sobom nosi. I shvatiti da ovdje imaju stvarnu obvezu izvještavanja javnosti po svim načelima objektivnog novinarstva. Uskličnike i tiskana slova koji privlače pozornost, događaje sa naše estrade i zbivanja na svjetskim dvorovima, priče koje to jesu dan-dva, a onda više nikad nisu, nek' ostave za neke druge stranice, neke druge minute, neke druge emisije, neke druge linkove. Profit nek' ganjaju na drugim mjestima, a ovaj objektivni sadržaj slobodno nek' tretiraju kao svoj pro bono doprinos javnom mijenju, informiranju i edukaciji pučanstva. I nek' prikažu pravu sliku zbivanja. Želimo li iluzije uvijek možemo otići do kina ili kazališta.

Posebno je zanimljivo pitanje pravosuđa. Jer ne sjećam se baš neke žestoke reakcije politike, državnog odvjetništva i/ili sudstva na eksplicitno i neprikriveno kršenje zakona ove zemlje. Istina, vezati riječ "odgovornost" uz našu politiku smiješan je i pomalo neozbiljan pokušaj. Ali opet, od nekud treba krenuti. Možda je zabrana školovanja u državnim institucijama pomalo drastičan pristup. Ali ako ti ne poštuješ moja pravila, ako tim nepoštivanjem ugrožavaš svoje dijete ali i sve oko sebe, onda ne vidim razloga da ti ja za takvu ugrozu širom otvorim svoja vrata.

Osobno sam sklon tome da težimo rješenjima razvijenog zapadnog svijeta i da se ukine obveza cijepljenja. Ali ne pod pritiskom i ne administrativno. Već stoga što će društvena svijest o tom problemu biti na takvoj razini da će procijepljenost populacije biti u izrazito visokim postocima. Pa bi nametanje obveze bilo potpuno bespredmetno.

Da bi do toga došli, moramo krenuti na to putovanje.

I biti svjesni vlastite uloge i vlastite odgovornosti u toj priči.

Servus!

P.S. Vozeći se na posao slušam kako je lani preko 250 liječnika zatražilo dokumentaciju za odlazak iz zemlje. Prosječna dob - 39 godina. Među njima najviše je kirurga, radiologa, ginekologa i anesteziologa. Ovi zadnji su mi ponajviše dali za misliti. Kao, uostalom, i cijela vijest.

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (10)


Respektira (6): Panter, damir_pacek, NEKOVARAZDIN, Django, siouxica, visitor


Slaže se (3): Laci, Losonsky, Mac316


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (22)


Svatko za se travu pase. VeNLO 0 0 0


U svemu se slažem s tobom VeNLO ! Čak sam čuo da ima i doktora koji izbjegavaju ciepiti svoju djecu ! A Djanga molim da pokrene temu o zavjerama koje zavjerenici zovu "teorijama"., naročito farmaceutske mafije ! Laci 1 0 0


Osim djela o preuzimanju odgovornosti struke sve ostalo na tragu je indoktrinacije, kojoj po meni jedino nedostaje zaključak da se svu novorođenu djecu istog trena treba roditeljima oduzeti smjestit u strogo izolirane prostore da se nikad i ni IDujas 1 0 0


od čega ne bi razbolijevala. Naglašava se važnost edukacije a smeće s uma da se cijepljenju najmanje odupiru nepismeni i ne educirani. IDujas 1 0 0


Pa IDujas zar ti to samo po sebi ne govori nešto ? Laci 0 0 0

Analiza

Očekujete li ovdje moja promišljanja i stavove o obveznom cijepljenju i epidemiji (pandemiji?) mišljenja kako djecu ne treba cijepiti, na krivom ste mjestu. Sve što mislim o toj temi (i još malo više) uvaženi kolega Panter napisao je ovdje. Očekujete li ovdje moj vispreni sarkastično-ciničan komentar kako nam je veza na chatu bila adekvatna onoj hrvatske medicine sa svjetskim trendovima i spoznajama (a nešto slično je visitor vrlo duhovito prokomentirao još tijekom samog chata), onda ste ga upravo pročitali. Očekujete li ovdje moje ukazivanje na brz, jednostavan i učinkovit način rješavanja ovog problema onda vam zahvaljujem na komplimentu ali taj ... više >

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 6
  • 3
  • 1
  • 22

Analiza

Uvodne misli

Postoji li mogućnost da ljudi napokon shvate kako se sadržajni problemi ne mogu riješiti formalnim metodama? Kako uopće osvijestiti tu elementarnu činjenicu da zakon nikad nije mogao (pa ne može ni danas) i nikad nije uspio (pa neće ni danas) riješiti pitanja koja su iznad njega.

A pitanja koja su iznad zakona su moralna pitanja. To su pitanja koja rješava znanost o moralu odn. etika.

Teško kazneno djelo

Što uopće znači teško kazneno djelo? Njih vam, u svega 387 svojih članaka, definira (pročišćeni tekst kojeg u ovoj analizi koristim) Kaznenog zakona. Kad pozorno pročitate njegove odredbe vidjet ćete kako je kvalifikacija "teškog kaznenog djela" potpuno na mjestu za svaki od eksplicitno nabrojanih slučajeva. Ono što je bitno jest to da iza svakog takvog djela stoji namjera.

Tako će Čačić odgovarati prema odredbama članka 227. koji govori o izazivanju prometne nesreće u cestovnom prometu. Obratite pozornost da zakon razlikuje posljedicu vaše luđačke vožnje pa nije svejedno vozite li divlje i nekog ubijete, vozite li divlje i nekoga teže ozlijedite, vozite li divlje pa nekog lakše ozlijedite, vozite li divlje pa nanesete manju ili veću materijalnu štetu ili samo vozite divlje.

Da ne pričamo o tome da zakon dozvoljava da luđački vozite iz nehaja (?) pa će vam u tom slučaju kazna biti dodatno smanjena.

Istovremeno članak 216. kaže da će se onaj tko uništi, ošteti, izmijeni, učini neuporabljivim, ukloni, isključi ili ometa u radu napravu javne uporabe za vodu, toplinu, plin, električnu ili drugu energiju, ili elektroničku komunikacijsku opremu i time izazove poremećaj u redovitom životu stanovništva, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. A članak 222. kaže da ako je tim kaznenim djelom prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Osobu koja je počinila teško kazneno djelo u prometu bilo bi zgodno maknuti iz prometa, ali ne vidim razloga da takva osoba ne obavlja neku javnu dužnost. Dapače, možda bolje da ima svog vozača ;-)

Osobu koja je počinila djelo iz 216. članka slobodno mogu nazvati saboterom (a ima i jačih kvalifikacija) i za takvu ne vidim prostora za rad na javnim dužnostima.

Ukratko, ne vidim razloga da osoba optužena za bilo koje teško kazneno djelo, nakon što odradi kaznu, ne sudjeluje u javnom životu. Zar trebam isticati kako je osoba koja odradi kaznu, u pravnom smislu, slobodna i čista i ne bi smjela snositi više nikakve sankcije jer je svoju kaznu pošteno odradila. Institut pravne rehabilitacije jasan je i poznat.

Iz sasvim osobne perspektive, ako je kandidat/kinja svojim idejama, svojom vjerodostojnošću, svojim mogućnostima, uspio/uspjela zadobiti moje povjerenje onda ću ja zaokružiti njegovo/njeno ime na listiću unatoč prometnoj nesreći za koju je odgovarao/odgovarala.

A ako je osuđen/a zbog sabotaže - onda neću.

I zato smatram da odluku o tome treba prepustiti biračima, nek' oni svojim glasom odluče o tome je li nečiji (odrađen!) grijeh iz prošlosti samo trenutak slabosti ili je pak dovoljan znak da takvom ne treba vjerovati.

Preferencijalno glasovanje

Pisao sam već o tome. U svakom slučaju bolje rješenje od postojećeg. Ali i dalje puno rupa. I dalje će stranački šefovi imati mogućnost utjecaja na ljude iz stranke raspoređivanjem mjesta na listama, a preferencije će im ex post facto omogućiti da prema nekom tko je bio visoko, a izvisio je, slegnu ramenima i kaže "A što ja tu mogu, ja sam napravio što je trebalo. Ljudi te ne vole i to je to.".

A osim toga, građani će samo manjim dijelom moći utjecati na izbor zastupnika (jedan preferencijalni glas, a vi imate dvojicu nisko na listi i baš bi njih podržali). I ne samo to, nego ja i dalje nakon izbora neću znati tko je moj zastupnik. I dalje neću znati koga tražiti da mu kažem što me muči i pitam što je od predizbornih obećanja i kako ostvario.

Jedino pravo rješenje za mene je izborni sustav kojeg smo imali na prvim demokratskim izborima. Koliko sabornika, toliko izbornih jedinica. NA listiću osobe s imenom i prezimenom, a u zagradi stranka kojoj pripadaju (ako pripadaju). Za mandat treba 50 % + 1 glas. Ako ne i de u 1., bit će u 2. krugu u kojeg ulaze dva kandidata s najvećim brojem glasova iz prvog kruga (identično kao predsjednički izbori). I onda ja znam tko je "moj" zastupnik.

A stranački šefovi će jako dobro morati razmisliti koje će ime i prezime istaknuti u toj borbi za glasove nas birača. Pa će mu interes stranke (pobjeda na izborima) biti puno važniji od kupovanja unutarstranačke naklonosti. Možda bi to ubrzalo i proces demokratizacije unutar stranaka.

Ženska kvota

Tipično formalno rješavanje sadržajnog problema. Što znači 40 % žena na listi? To znači da će na svakoj listi, a koja sadrži 14 imena, njih najmanje 5.6 biti ženskih, a 8.4 muških? Šalu (?) na stranu, tih 6 imena može biti na dnu liste. Kako će teško neka stranka dobiti 9 zastupnika u svojoj izbornoj jedinici može doći do paradoksalne situacije. Formalno, na svim listama imate traženu zastupljenost, a praktično vam u saboru sjedi 100 % muškaraca.

I ovo je i najbolji pokazatelj onoga što sam htio reći uvodnim rečenicama. Ne možete sadržajne probleme rješavati formalnim putem.

Ravnopravnost spolova (u ovom slučaju žena) možete osigurati samo tako da društvo osvijesti potrebu o tome. Nažalost, mi smo još uvijek izrazito patrijarhalno i konzervativno društvo u kojem se jasno zna što rade (i za što jesu) muškarci, a koja je uloga žena.

Mi smo društvo u kojem katolička crkva još uvijek ima jak utjecaj na društvo i pojedince koji ga sačinjavaju.

Hajde probajte otići na Kaptol i tražiti od njih da barem 40 % voditelja župnih ureda ne budu župnici nego župnice. Ili budite još smjeliji pa zatražite da 40 % biskupske konferencije sačinjavaju biskupinje, a ne biskupi. Da minimalno 40 % kandidatkinja na konklavama i ne spominjem.

Ovaj problem može se riješiti edukacijom. Upornom i trajnom. Jasno, najbolje kroz formalni sustav jer njega država kontrolira. Prepustiti da to pitanje rješavaju obitelj, prijatelji, crkva, udruga ovakva ili onakva, neformalne vršnjačke skupine, ulica itd. je vrlo nepouzdano. Stoga bi vrtići i škole morali početi intenzivno raditi na takvoj edukaciji. Ne zaboravimo da je ta edukacija predviđena programom građanskog odgoja koji se u školama formalno i provodi.

No, zanimljivo je tko ga provodi. Imaju li naše predškolske ustanove 40 % odgajatelja? Imaju li naše škole 40 % učitelja?

Da, možda bi Sabor bio zgodno mjesto da se, bar na simboličkoj razini, pokaže ravnopravnost između muškaraca i žena. Ali kad pogledate ove izjave, mislite li da je to doista moguće?

Zaključak

Nažalost, sve ovo što se događa, samo je farsa. Jasno je da se zapravo ništa bitno, ništa sadržajno neće promijeniti. Jasno je kako i ovakvi prijedlozi služe za dobivanje jeftinih političkih bodova i kako je njihova svrha bacanje prašine u oči biračima koji tako željno očekuju nekakve promjene.

I sve će ostati kako je i bilo.

Servus!

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!

Ocjene (5)


Respektira (4): Panter, draxy, visitor, siouxica


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (5)


"Ženska kvota"u svojem je učinku suprotna"preferencijalnom"glasovanju jer ide na ruku stranačkim šefovima da liste još više suze za kadrove koji su im potencijalno neugodni.Po zakonu o ponudi i potraznji time raste cijena za mjesto, a time i moć šefa RepopeR 0 0 0


da je farsa, farsa je :)..i oni koji predlažu i oni koji se (u saboru) protive, čine to iz puno prizemnijih pobuda od stvarne želje da unaprijede izborna pravila..korak koji se čini da je naprijed, ponekad je i unatrag (kao M.Jackson na bini :))) visitor 0 0 0


Ne samo crkvi, nego bi i obiteljima trebalo propisati kvotu od barem 40% ženske djece. Tko nema, odmah pred pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. Alumnus 0 0 0


Učiniti teško kazneno djelo je ujedno i nemoralan čin - a nemoralnima nema mjesta u Saboru ! Bolje im je odmah to zabraniti nego pustiti da o tome odlučuju birači "fleksibilnih" moralnih nazora ! Laci 0 0 0


Laci, prvi nek' baci kamen tko je bez grijeha ;-) Servus! Vjeran 0 0 0

Analiza

Uvodne misli Postoji li mogućnost da ljudi napokon shvate kako se sadržajni problemi ne mogu riješiti formalnim metodama? Kako uopće osvijestiti tu elementarnu činjenicu da zakon nikad nije mogao (pa ne može ni danas) i nikad nije uspio (pa neće ni danas) riješiti pitanja koja su iznad njega. A pitanja koja su iznad zakona su moralna pitanja. To su pitanja koja rješava znanost o moralu odn. etika. Teško kazneno djelo Što uopće znači teško kazneno djelo? Njih vam, u svega 387 svojih članaka, definira (pročišćeni tekst kojeg u ovoj analizi koristim) Kaznenog zakona. Kad pozorno pročitate njegove odredbe vidjet ćete ... više >

6

Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
  • 4
  • 0
  • 1
  • 5