Reputacija 6

http://pokretpatriot.com/

  • Bodova 335.1
  • Analiza 256
  • Ocjena 1,117
  • Anketa 1

Analiza

Kako Sabor sudjeluje u bogaćenju jednih i osiromašenju drugih

13.03.2017. 13:54, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Tražimo li razloge zbog kojih nešto ne možemo napraviti, na raspolaganju će nam stajati hrpetine ograničenja, pravila, direktiva, propisa i vlastitu ingenioznost onda možemo pokazivati i tumačenjima Ustava. Ne uspije li nam ni to, dežurni krivci su uvijek u bivšoj vlasti pa našu umrtvljenost rado vidimo u tuđim kosturima iz ormara. Kosturi su uvijek prošlost, najsporije razgradljivi dio samoraspadajućeg i smrtnoga. Što ne priječi mrtvim fazanima da lete iznad naših glava, a da ni jedan ne pada.

Ustaljenost, kolotečine, trasirane pruge, utrte puteve za usmjereni tijek novca ka odabranima nije lako mijenjati. Nadobudni neće vidjeti ničeg čudnoga u stvorenom poretku stvari, niti će im pasti na pamet da iza poretka stoje njegovi arhitekti i arhitektura koja se amortizira našim životima. Pero moćnije od mača nije ono pjesničko, već zakonodavno. Kao prethodnica i osnova sudskog pera s kojim se piše pravorijek.

U posljednje tri godine (jedna od te tri je zadnja godina Milanovićevog mandata, pola godine Mostoreškovićevske, pola godine ničija i ova zadnja moderno-europska ušminkana Plenkovićevsko-Petrovska) dug građana je eksplodirao i od 24 narastao na 41 milijardu kuna. Građani s blokiranim računima, njih 327 000 nisu zahvalna tema. U njima ima nečeg što izaziva strah, okretanje glave na drugu stranu. Čine se poput teško oboljelih nekom opasnom bolešću uzrokovanom nepoznatim virusom pa je bolje držati se podalje od njih, zakuženih. Podsjećaju i na prosjake s ispruženim dlanom ispred supermarketa, svojom pojavom umanjuju sjaj izloga, narušavaju našu radost šopingiranja koje život znači. Znamo svi – sami su krivi što su blokirani. Nitko ih nije tjerao na uzimanje kredita, nitko im nije priječio plaćanje njihovih računa, sami su se doveli do blokada i do skorog beskućništva. Oni su loši, nagrđuju naš prelijepi sistem, a mi smo dobri, sposobni i pametni, pošteni, oni koji se pružaju koliko im je pokrivač dug, odgovorni smo, racionalni. Mi smo bolji dio svijeta. Ali nas je svejedno strah da su oni – mi u budućnosti!

Strah koji je sasvim opravdan i shvatljiv svakomu tko uloži truda u shvaćanje svih implikacija privatizirane kreacije novca isključivo kao dug (nažalost, takvih je malo).

Kad bi vrli kreatori javnog mnijenja medijski prostor napunili pričom o sasvim legalnom usmjeravanju novca građanstva na sasvim privatne račune odabranih pojedinaca u količinama od nekoliko milijarda, ne bi se našlo mjesta za kokošarenja s dnevnicama, za plačip.na ministarskim mjestima. Jedno je kad o posljedicama primjene zakona govore žrtve sistema, a nešto sasvim drugo kad o istom govori sudac. Subjekt neovisnog pravosuđa. Koje je prisiljeno raditi po zakonima o kojima logistički brine Sabor. Zahvaljujući postojanju suca  Mislava Kolakušića (sjetit ćemo se, riječ je o čovjeku koji je na vrijeme progovorio o pljački kroz predstečajne nagodbe za koje i danas tvrdi da je riječ o najvećoj pljački države i građana od pretvorbe i privatizacije, unatoč njegovim tvrdnjama i brdima krivotvorina u tim postupcima, DORH nije pročešljao ni jedan slučaj predstečajne pljačke, tj. nagodbe), pravedna država još ima šansi u vječnom boju s pravnom državom.

Uveli smo propise koji nisu nigdje zabilježeni u modernom, demokratskom svijetu i to je dovelo do velikog broja blokiranih, a nakon toga događa se ta multiplikacija koja se širi poput raka. Sve je počelo izmjenama Ovršnog zakona kada je to preneseno na javne bilježnike, o ovršnom zakonu govori sudac Kolakušić i dodaje: Ovo što mi imamo nigdje nije zabilježeno, to postoji samo u republikama bivše Jugoslavije. Glavna je razlika između Hrvatske i ostalih država da u nas ovrhe provode neustavna tijela. Javni bilježnici ili financijska agencija, a drugdje to provode sudovi. Ovrhe su velik biznis, radi se o milijardama kuna koje su završile u džepovima pojedinaca.

Pojedinci na koje misli Kolakušić kod kojih su završile naše milijarde kuna (oko 2,5 milijarde), a ne u Državnom Proračunu su dakako javni bilježnici. Oni koji na temelju vjerodostojne isprave u suradnji s reliktom socijalizma FINOM blokiraju račune (da bi građanin saznao tko mu je i zašto blokirao račun, tu informaciju mora platiti FINI 70 kuna, odakle će platiti ako mu je račun blokiran?). Koliko su te isprave vjerodostojne, možemo saznati iz vijesti o pljačkama putem lažnih ovrha.

Sabor je donošenjem Ovršnog zakona javnobilježničkoj kasti omogućio bogaćenje, omogućio je lopovima koji su u Hrvatsku ilegalno (poput RBA zadruge sa sjedištem u Austriji) došli da zakonito ljude izbacuju iz domova; omogućio je ovrhu nad nekretninom zbog duga od 200 kuna. Koliko su te javnobilježničke isprave vjerodostojne, pokazao je odgovor Europskog suda Općinskom sudu u Zagrebu na pitanje o priznavanju hrvatskih javnobilježničkih ovlasti: Javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u ovršnim postupcima na temelju ‘vjerodostojne isprave’, ne mogu se smatrati ‘sudom’ ni u smislu Uredbe o europskom nalogu za izvršenje ni za potrebe primjene Uredbe o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Za rješenja o ovrsi koja oni donose stoga se u načelu ne mogu izdati potvrde o europskom ovršnom naslovu te se ne mogu priznati i izvršiti kao sudske odluke u drugim državama članicama.

Vidimo dakle da i Europski sud potvrđuje Kolakušićeve iznesene tvrdnje. No, to hrvatskom zakonodavcu znači jako malo. U Hrvatskoj je i te kako moguće ono što u drugim državama EU nije moguće – da na osnovu javnobilježničke isprave pravne osobe iz inozemstva ovršuju njihove građane.

Naše građane može svatko. I strane, i domaće pravne osobe. I lopovi.

Sada možemo reći - dosta je, ne možete nas više pljačkati i govoriti da je sve po zakonu! Gospodo, nećete nas više uvjeravati da radite u našem interesu dok radite protiv naših interesa! - nije ovo uskliknuo nitko iz Živog Zida, nitko iz domoljubnog HDZ-a, predomoljubnog Mosta, već sudac Kolakušić. Izgleda da je jedini dovoljno hrabar to reći.

Ovršni zakon nije jedini pravni akt s kojima Sabor nastupa protiv svojih građana. Taj isti Sabor već godinama odbija donijeti drugačije zakone o koncesijama za vađenje nafte i plina (koji bi bili isti kao i recimo u Njemačkoj). Samo za 2016.g. propustili smo primjerice naplatiti 450 milijuna kuna naknade proizvođačima (našeg, NAŠEG) plina.

Nekako bismo i mogli shvatiti da na nas i našu imovinu, naše resurse nasrću stranci. Ali kako shvatiti da im se u tim nasrtajima pridružuje i omogućava ih naš Hrvatski Sabor?

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (7)


Respektira (5): plotto, 5none5, Zagorec, siouxica, NEKOVARAZDIN


Slaže se (2): Spektator, Laci


Komentari (62)


zbog ove činjenice čovjek je zaslužio najviši orden. A što mu neuki ljudi, koji u svom životu, nikad nisu osigurali niti 100 plaća mjesečno, sole pamet i drže predavanja o poštenju. U isto vrijeme skoro 50% Hrvata korumpira ili je samo korumpirano. viewer 0 0 0


Na VL trenutno ima nekoliko članaka na temu Agrokora pa koga zanima neka pročita komentare ispod što ljudi misle o Agrokoru i Todoriću. Očito da su realnost i fantazije u nečijim glavama u totalnom raskoraku. plotto 0 0 0


O Agrokoru i o Todoriću ne mislm se izjašnjavati. Osim što tvrdim a je Agrokor najveći u Hrvatskoj i da nije dopušteno tretirati ga ne neodgovoran način. A svaka intervencija koja se zasniva na neznanju je - neodgovorna. Boljunac 0 0 0


Dužan dobavljačima,dužan bankama,dužan državi,dužan svima.Kad je kupovao Mercator, već je bio u debelom dugu.Kupovao druge tvrtke sa novim kreditnim zaduženjima.Dug mu je dostignuo vrijednost koncerna.A najveća tajna je podatak koliko je dužan poreza plotto 0 0 0


na dodanu vrijednost Poreznoj upravi.Takvo kršenje zakona je nezamislivo u sređenim državama.Glavno da meni drže lekcije tipovi kojima je uzor ova katastrofa od nazovi gospodarstvenika..Leševi su tek počeli ispadati iz ormara. plotto 0 0 0

Analiza

Nama Europa ne može i neće pomoći

11.03.2017. 13:15, Okreće li EU u politiku više brzina? Što to znači za Hrvatsku?

Po nekim statistikama, Hrvat prosječno pročita dvije knjige godišnje. Vjerojatno jedan ljubić, jedan krimić. Zasigurno nije riječ o nekakvoj Bijeloj knjizi. U povijesti smo imali jednu, onu pisanu po Šuvarovom nalogu koju je prije koji dan branio njen autor Pero Kvesić, herojski tretiran na HTV-u. O bijelim knjigama, bijelom od krafni nemamo dakle lijepa mišljenja. Kakvo kolektivno mišljenje ćemo steći o Junckerovoj europskoj Bijeloj knjizi ipak ostaje otvoreno pitanje. Makar zato što prijedlozi iznijeti u njoj o budućnosti EU daju privid izbora. 

S obzirom na našu veličinu i težinu u EU, teško je očekivati liderstvo hrvatske politike u zastupanju izabranog modela unutarnjeg ustroja EU u budućim vremenima. U EU smo po stažu najmlađi, mada smo jedna od najstarijih nacija, ne samo podrijetlom, već i po dobnim skupinama. Svejedno se moramo odlučiti za onu opciju za koju mislimo da će nam najbolje omogućiti gospodarski prosperitet i očuvanje nacije. Baštinimo stoljetna iskustva nacionalnog preživljavanja u složenim državnim zajednicama, naučili smo žrtvovati  kratkoročne nacionalne interese, praviti kompromise na našu štetu kako bismo dugoročno preživjeli kao nacija.

Junckerova Bijela knjiga je posljedica priznanja oligarhija koje vladaju Unijom, a čiji je izvršno tijelo Europska Komisija o nesposobnosti EU kakva je sad za natjecanja koja oligarhije očekuju u budućnosti. Oligarhije su jake onoliko koliko su jake zajednice s kojima upravljaju pa se naši interesi ovog puta preklapaju s pokazanim oligarhijskim instinktom za njihovo preživljavanje. Pozicije zemalja EU u posljednjih nekoliko desetljeća su do jučer bile neupitne, za njih su bila rezervirana mjesta na vrhovima top ljestvica koja su mjerila životne standarde, ljudska prava, radnička prava, prava žena, gospodar. snagu. Međutim, u 21.stoljeću situacija je bitno drugačija. Ljudska civilizacija koja je u cjelini odabrala darwinovsku filozofiju, preživljavanje najjačih, koja život čovjeka shvaća kao natjecanje, borbu, sukobe, nadigravanja, neograničeno trošenje raspoloživih zemaljskih resursa (a ne suradnju, uzajamno poštovanje među narodima i državama, poštovanje drugih životnih oblika, odnos prema Zemlji kao doslovno jedinom domu za sve) dobila je nove igrače. Spremne za sva zamisliva natjecanja.

Nekoć je sama Francuska mogla pod kontrolom, svojom upravom kolonizacijski iskorištavati pola Afrike; nekoć je tehnološka nadmoć Zapadnog svijeta bila dovoljna za prednost od najmanje pola stoljeća ispred ostatka svijeta; nekoć je brojnost populacija zemalja Azije, Afrike bila njihova otegotna činjenica. Danas su okolnosti temeljito promijenjene. Ono što je desetljećima Zapadni svijet držalo na vrhuncu zemaljske prehrambene piramide, njen monetarni sustav ponajprije s kojim je tjerala vlastito stanovništvo na bjesomučno natjecanje između sebe, na inovacije, na smanjenje troškova, povećanje produktivnosti i profita je danas postalo oružje zemalja Istoka. Monetarni sustav, pomoću kojeg su oligarhije Zapada upravljale vlastitim stanovništvom, s kojim su upravljale i ostatkom svijeta, Istok je najprije gomilanjem deviznih rezervi od izvoza na Zapad proizvoda koje je Zapada trebao, a nije imao profitni interes proizvoditi, pretvorio u alat za vlastiti razvoj. Kad se tomu priroda energetski potencijal Rusije i zemalja bivšeg SSSR-a, islamskih zemalja Bliskog Istoka i usporedi s energetskom ovisnošću Zapada, stvari sjedaju na mjesto. I zahtijevaju svjetsku ravnotežu na drugačijoj razini.

Zapadnjačka glad za profitom (čiji uzrok nije samo psihopatološki, tu glad održavaju stotine milijuna ljudi koje monetarni sustav tjera na natjecanja, čija je sloboda unaprijed zatočena u sustavu novca isključivo kao duga) uzrokovala je transfer tehnologija sa Zapada na Istok pri čemu je Istok iskoristio svoje bivše terete kao adute – brojnost vlastite populacije iskoristivu kao jeftinu radnu snagu. Ta istočnjačka jeftinoća je značila istovremeno zapadnjačko bogaćenje. Sve do trenutka u kojem klatno nije prešlo na drugu stranu. Danas Kina drži u šaci dolar, euro i financijske oligarhije s Wall Streeta, Citya ne mogu spriječiti integraciju Azije kineskim Putom svile, rusko-kinesko tehnološko-energetsko partnerstvo, kineski prodor u Afriku. Niti zaustaviti ruski razvoj temeljen na vlastitim resursima. Ne mogu više ratovima, vojnom silom držati pod kontrolom Bliski Istok. Ako sve to ne mogu, onda ne mogu ni ostati na vrhu prehrambene piramide na Zemlji.

U takvim okolnostima Juncker, kao glasnogovornik euro-oligarhija dolazi s prijedlozima o izmjenama suštine savezništva, integracija zemalja EU. Oligarhije shvaćaju povijesni trenutak, dolaze s Bijelom knjigom kao ispitivanjem svojih budućih granica za izravnu eksploataciju ljudskih resursa. Koliko god nam to zvučalo surovo, paradoksalno - to je naoko interes i nas eksploatiranih. Europa nije samo naš kontinent, nego i naš način života. Preskup za planet, preskup za ekološki sustav, baziran na otimanju, nasilnoj preraspodjeli tuđih dobara.

Magnetska privlačnost upravo tog načina života je i privukla narode EU na ref. o pristupanju. Uzrokovala potom unutareuropske seobe naroda sa siromašnijeg juga i istoka ka zapadu i sjeveru. Nekoliko godina nakon drugog vala proširenja ingerencija EU (i teritorija), europskih 28-1 država je podijeljeno po nekoliko osnova. Mnogima najbitnija podjela u kvazidesničarskim nakupinama po zemljama Unije je ona na imigracijsku i emigracijsku ne/privlačnost vlastitih država.  Europa poželjna za život ne nalazi se u Hrvatskoj, u Rumunjskoj, Bugarskoj. Države izišle iz Istočnog bloka koje nisu uspjele pronaći model življenja izvan korupcijske filozofije, koje nisu uspjele izgraditi neovisni i učinkoviti pravosudni sustav, postale su države iz kojih ljudi bježe u bogatije članice EU. A lokalne oligarhije i taj bijeg kanaliziraju financijski za dalje učvršćivanje svojih pozicija koje su upravo prauzrok iseljavanja. Iseljavanjem smanjuju unutarnju nezaposlenost, bilježe devizne priljeve od doznaka iseljenih, stabiliziraju svoju vlast nad neambicioznim, sa sudbinom pomirenim življem. Koje ne zna stanje državnog duga, koje je zatočeno u primitivnoj strukturi države s vladajućom najamnom psihologijom, najamnom ekonomijom i najamnom politikom (dr Kulić).

EU je podijeljena dakle na bogati Zapad i siromašni Istok. Podijeljena je na blok zemalja s eurom kao valutom i blok zemalja izvan eura. Podijeljena je na države unutar schengenskih granica i na one izvan njega. Gledajući bilo koju postojeću podjelu, Hrvatska se nalazi na lošijoj strani. Nismo među bogatijim dijelom EU, nismo unutar schengenskih granica, nismo unutar zone eura. Ništa od toga nije slučajno. Posljedica je našeg beskoncepcijskog višedesetljetnog stanja kolektivnog uma.

Naša jedina nedorađena koncepcija koja je postojala od osamostaljenja bila je zapisana u programu HDZ-a 1989 – samostalna država, priključenje (tad) EZ, prelazak na kapitalistički sustav. Oni kojima je rat bio kulisa za zauzimanje pozicija moći, ulazak u EU je značio legalizaciju njihove otimačine. Narodu je bio slamka spasa od tiranije novouspostavljenih oligarhija. Prvima je članstvo u EU doista legaliziralo status, a druge nije oslobodilo novovjeke perfidne tiranije ovih prvih. Proveli smo godine u uvjeravanjima oligarhija o konačnom spasu nakon 'ulaska u EU koji nema alternativu', taj 'ulazak' je očito bio njihov cilj, dok je državi i svima nama trebao biti tek sredstvo za ubrzani razvoj nacije.

Dok narod na svim stupnjevima ne bude dostatno obrazovan i sposoban samostalno politički prosuđivati, Hrvatskoj prijeti ponovno ropstvo. Nama Europa ne može i neće pomoći. Teško čovjeku koji iz tuđe torbe kruha čeka – govorio je prije skoro sto godina Stjepan Radić i porazna je za sve nas i današnja aktualnost njegovih riječi.

EU nije riješila naše probleme, kako je većina naivnih očekivala vjerujući kako 'oni (oligarhije) to (vladavina kroz korupciju) neće moći raditi više kad uđemo u EU'. Niti nakon nekoliko tisuća stranica zakona 'europske pravne stečevine' koje je Sabor preveo i izglasao kao naše zakone, ništa bitno se nije promijenilo. Tek možemo shvatiti što dr Slavko Kulić misli kad kaže da  bez političkog konstrukta nema pravnog konstrukta, da ne možemo opstati na tuđoj moći. Moć na kojoj možemo opstati mora biti iz nas samih. A ona se dobiva stvaranjem novih vrijednosti, od poljoprivredne proizvodnje do industrije. Ništa i nitko iz EU nam nije priječio prije, niti priječi sad da promijenimo svoju najamničku psihologiju, svoju ovisnost o otuđenom i privatiziranom monetarnom sustavu; nitko nam ne priječi da rastemo iz samih sebe, na temelju svojih kreativnih sposobnosti, svog povijesnog nasljeđa, svojih resursa. Nitko nas ne stavlja ni u kakve zapećke Europe. Stavljamo se sami.

Teče četvrta godina našeg bivanja unutar EU. Ali i dalje na EU gledamo kao na susjeda koji je bolji, bogatiji i ljepši. Nismo se identificirali s EU jer nismo osjetili napredak ni u čemu. Nismo revitalizirali poljoprivredu, nismo zaštitili ribarstvo, nismo zagospodarili svojim resursima, nismo reindustrijalizirali zemlju. Ali smo zato ostali bez mladog radno aktivnog stanovništva, povećali smo broj umirovljenika, povećali unutarnji i vanjski dug, povećali broj blokiranih i sumu koju duguju. Nismo niti načeli korupciju na kojoj sustav počiva, nismo donijeli moralnije i poštenije zakone. Nismo postali bolji. Jer nismo pomogli samima sebi.

Ne učinimo li to u skoro vrijeme, više nećemo moći niti ostati objektom u međunarodnoj zajednici koji se klati sad na jednu, sad na drugu stranu, u ovisnosti o moći svjetskih sila kojima se klanjamo. Jer ćemo prestati postojati kao narod pa nam onda nikakva država i ne treba. Netko će to nazvati 'većim stupnjem integracije EU'. Junckerova Bijela knjiga može nam biti povod da konačno kažemo kakvu Hrvatsku želimo jer bez toga ne možemo znati niti kakvu EU hoćemo.  

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (11)


Komentari (8)


i oni funkcioniraju po toj filozofiji. Afera Saucha je "bebica" u odnosu na goleme novce koje nestaju u labirintu EU birokracije. A naši mediji o tome n eizvješčuju, a ako izvješčuju to rade u tom smislu da opravdavaju naše "sitne" lopovluke. Laci 0 0 0


S ničim u opisu onog što EU je se ne slažem, šamaranje pojmom oligarhije kao nekim empirijski dokazanim sustavom vladanje me ne zanima, ali poanta o onome što je nama činiti je vrijednost ovog teksta i zato respekt Mac316 0 0 0


Analiza je puno bolja od naslova,bolja je i od pojedinih teza iz nje.Naravno da smo za EU mi jedno,ali rezime četvrte godine u EU za nas iznutra slika bi trebala uzimati u obzir preciznije tko,što,kako.Prvi dan uEU smo počeli s Lex Perković.Unutarnju RepopeR 1 0 0


ekipu se može farbati kako je to i ovako i onako,..ali iz postupanja jedne Njemačka koja je do zadnjeg dana rastezala njemački precizno pustiti nas,treba biti jasno da je jedan i to dominantni vladajući dio vrlo antieuropski raspoložen.Vidjeli smo ga RepopeR 0 0 0


na djelu više nego jasno uSDPu,nismo ga vidjeli u HDZu(samo zato što nije bio na vlasti u to vrijeme)ali je više nego jasno da je i tu jak.Izbor Plenkovića smokvin je list za njih.Iza toga njeguje se i medom hrani šira i žestoka antiEU propaganda. RepopeR 0 0 0

Analiza

Prvorazredni značaj lokalnih izbora

03.03.2017. 15:20, Kako će lokalni izbori utjecati na odnose između HDZ-a i MOST-a?

Za razliku od parlamentarnih izbora u kojima je jasno da je pobjednik izbora onaj ili oni koji sastavljaju Vladu, kod lokalnih izbora je moguće da se svi proglase pobjednicima. I što je još gore (bolje, ovisno o točki promatranja) – da to i budu. Broje se sve osvojene pozicije, vijećničke, načelničke, gradonačelničke, čak i župani. Iako ni dan danas, par desetljeća nakon uspostave ovakve lokalne uprave nikomu nije jasno što su to županije i čemu služe, osvojeno mjesto župana dobro dođe u zbrajanju ukupnih rezultata. A svi rezultati su mjerljivi, u proračunskim brojkama.

Da bi to tako i ostalo u stranačkim postizbornim samohvalama, potrebno je samo da Milan Bandić ponovo osvoji Zagreb. Bandićeva pobjeda bilo bi savršeno opravdanje za HDZ i za SDP. Prekrila bi sve njihove nedostatke, nedovršenosti i manjkavosti koje se ogledaju u okoštalim diktatorskim unutarnjim ustrojima, na vlas preslikani iz organizacijske sheme Saveza Komunista. Zato toliko i strši Bandićeva prosječnost, nemušta komunikativnost. Ako članstvom velike stranke nemaju nikoga tko bi izašao na izbornički megdan s prosječnim likovima, izranja pitanje - koliko su te velike stranke doista i velike? Jesu li velike u idejama, u programima ili velike u željama (manje) i potrebama (više) ostanka na vlasti/osvajanja vlasti? Istrošenost modela visokog stranačkog tijela s kojim upravlja vođa, onaj koji slaže liste, popunjava državne službe, javna poduzeća, ministarstva lojalnim i zaslužnim 'stranačkim prijateljima' , najbolje se razotkriva upravo u bitci za Zagreb. U najvećem gradu velike stranke nemaju istaknutog kandidata za lokalne izbore.U svim strankama su na djelu isti mehanizmi, oni koji sprječavaju proboj boljih, uspješnijih, s više empatije u sebi, nego li samoljublja i častohleplja.

Ono što garantira napredovanje kroz stranačku hijerarhiju nisu ideje, liderske sposobnosti i sklonosti, znanje. Mjere za karijere se postavljaju u klanovima. Bitnija od pripadnosti stranci je pripadnost klanu. Jer klan štiti svoje pripadnike. U klanovskim obračunima stradaju uvijek samo nesvrstani, pješadija. Vladanje strankom podrazumijeva vladanje vučjim čoporima. Koji će aklamacijom, bez protukandidata izabrati svog vođu i pritom barem pet minuta ustati i aplaudirati. Potom o vođi ovisi hoće li se postati tek maneken, predstava za javnost međusobno suprotstavljenim klanovima ili će zagospodariti klanovima kao najjači, dovoljno za postajanje predvodnikom čopora.

Imamo priliku on-line pratiti upravo takav razvoj događaja u HDZ-u. SDP-u i Mostu. Pa možemo u potpunosti razumjeti Milanovićevu poruku Bernardiću, shvatiti na što je mislio govoreći kako predsjednik stranke nije prvi među jednakima, već prvi, odgovorni. Tu poruku je zasigurno morao čuti i Plenković, kojemu je ovladavanje strankom dodatni posao uz ovaj vođenja Vlade. Zasad smo sigurni kako je jedino Božo Petrov shvatio Milanovića. I Most pretvorio u svoj mali, a utjecajni diktatorski posjed. Za ostalu dvojicu će vrijeme pokazati kakvu ulogu su preuzeli.

Priroda politike jest surova. Ne zbog sibirskih hladnoća, atmosferskih prijetnji, opasnosti od nasrtaja divljih životinja. Već zato jer je u suštini riječ o preživljavanju. Riječ je o egzistenciji, ostanku među 'elitom' koja duži bankovne kartice, službene automobile, koja ima rastvorene zaštitne kišobrane iznad sebe od  upada Državne Revizije, čiji je potpis relevantan u nalozima za plaćanje. Taj potpis je najvrjedniji dio imovine političara. Ono što je inženjeru diploma s prestižnog sveučilišta, glazbeniku talent, programerima znanje, političarima je – potpis. Njihova konvertibilna valuta  sa zlatnom podlogom. Ono što lokalni političar priskrbi sebi i svojoj obitelji potpisom aneksa ugovora (recimo stan u novogradnji), za isto ministri i premijeri moraju dizati dugoročne kredite i biti izloženi medijskom nadgledanju njihovih financija.

Opće je stajalište kako su lokalni izbori drugorazredni u odnosu na parlamentarne. Stajalište koje je sasvim pogrešno, potencirano s onim Što nije bilo na televiziji, nije se ni dogodilo. Lokalni političari se ne događaju po televizijama, osim kad su predmet rijetkih (podmetnutih) uskočkih istraga. Isto tako (omiljena poštapalica predsjednice) se ni stvarni život ne događa kao reality TV-show, živi se lokalno. U selu, naselju, kvartu, gradu. A tamo ne vladaju saborski i ministarski trenutni celebrityi. Tamo smo ostavljeni na milost i nemilost lokalnim 'dužnosnicima', tek kao promatrači i nezaštićeni svjedoci lokalnog kriminala, korupcijskih mreža, grabeža lokalnih milijuna i onih što kapnu iz Državnog Proračuna, iz EU fondova. Stranke na lokalnom nivou odlučuju o svemu. Komunistička partija se ni za ovih 26 godina nije makla iz kolektivne svijesti. I ta Partija=lokalna vlast  još i danas odlučuje čak i o tomu tko će se zaposliti na radno mjesto čistačice. Partija odlučuje kojim udrugama će ići novac iz Proračuna, čija djeca će dobiti stipendiju, čija neće. Partija korumpira, ucjenjuje i pod prijetnjom dovodi ljude na birališta. Partija dijeli novac za ruralni razvoj, za poduzetništvo, mjere za karijere, i iz svih mogućih izvora svojim jatacima. Partija-lokalna vlast odlučuje o najamninama lokala, brine o zastari potraživanja, nagrađuje i kažnjava. Dodjeljuje parcele, otpisuje potraživanja za komunalne naknade, za neplaćena poduzetnička davanja, pokriva ilegalne radnje, zataškava zagađivanja iz poduzeća u vlasništvu podobnih.

Sve to se odvija svakodnevno u sjeni velikih izjava celebrity političara s Markova Trga. Sav bijes nezadovoljnika je usmjeren ka njima pa vidimo da su naši sabornici, ministri, državni tajnici tek drugorazredna roba u odnosu na lokalne 'dužnosnike'. Oni su 'krivi' za iseljavanja, za nekonkurentnost gospodarstva, za nefunkcionalnost obrazovnog i zdravstvenog sustava, za nedostatak mjesta u vrtićima, manje-više za sve. Drugorazredni (lokalni) su i tu nadigrali prvorazredne. Nisu krivi ni za što, nitko ih ne proziva. 

Naše statistike bilježe iseljavanja iz Hrvatske što je u suštini netočno. Ljudi se iseljavaju iz određenog sela, iz određenog grada. I u pravilu se iseljavaju zbog shvaćanja kako se mogu samo pokloniti lokalnoj Partiji ili ukloniti. Lokalni izbori su lokalni ratovi. Dobro naoružani posjednici lokalnih kula u boju protiv šačica naoružanih vilama. Tu i tamo se dogodi da uspije kakva seljačka buna. Samo kako bi se jamboland zamijenio s božolandom. Poraženima ostaje javno sramoćenje, potom ignoriranje, nerijetko i maltretiranje koje mora završiti iseljavanjem. Barem iz lokalne sredine, ako ne već s ovog svijeta.

U predstojećim lokalnim bitkama najbolje se pozicionirao Most. Kao stranka raspolažu sa zavidnom količinom državnog novca, imaju dovoljno ministara koji će o državnom trošku (i dnevnicama) za interese lokalnih nezavisnih lista ići na gostovanja. Čuvena je ona kuloarska pitalica namijenjena pridobivanju još neuhvaćenih nezavisnih lista pod kišobran Mosta -  Samo recite koji problem imate, mi ćemo vam poslati na skup ministra. Ako je neki ekološki problem, poslat ćemo vam Dobrovića, ako je problem kriminala, poslat ćemo Orepića…Mostu se smiješi i prilika da iskoristi klanovska nadmetanja unutar HDZ-a koji prijete vlastitom vodstvu stranke kandidaturom Brune Esih za mjesto zagrebačke gradonačelnice kao nezavisne kandidatkinje sa svojom nezavisnom listom. A sve nezavisne liste su potencijalni Mostov plijen. Vidjet ćemo hoće li razvoj događaja ići na ruku Mostu i Bruni Esih. Čini se kao da su stvoreni jedno za drugo. Most je dovoljno konzervativan i dovoljno financijski i institucionalno omoćao da može prihvatiti pod svoju zaštitu prebjegle klanove.

Dok je naš ustavotvorac pametno zaključio kako predsjednički mandat treba ograničiti na maksimalno dva, isto nije zaključio i za lokalnu vlast. Zato i imamo načelnika, gradonačelnika s četiri-pet mandata zaredom. U prvom mandatu se uče poslu, u drugom ispituju granice uskočkih i dorhovskih trpljenja, u trećem beru provizije za odrađeno, uvećavaju imetak, prepisuju nekretnine na djecu, rodbinu. Možda u dogledno vrijeme netko i primijeti kako bez promjena izbornih zakona, bez učinkovitijeg pravosuđa nećemo tako skoro izići iz slijepe europske ulice.

Prije ili poslije ćemo shvatiti zašto smo kao članica EU u rangu s Rumunjskom i Bugarskom. Rumunji prosvjeduju na veliko zbog korupcije, znaju da im je to rak-rana koja nagriza društvo i državu. Mi ne prosvjedujemo. Iseljavamo. Odustajemo od ove i ovakve Hrvatske. Ni ovi lokalni izbori neće to promijeniti. Na kraju će ostati samo korupcijske mreže koje neće imati više koga kamatariti, neće se imati nad kim slavodobitno zluraditi zbog njihovih izbornih pobjeda. Naših ukupnih poraza.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (11)


Respektira (9): Zakej, siouxica, plotto, msesar, 5none5, Interstellar, viewer, Zagorec, Alumnus


Slaže se (1): Interstellar


Ne slaže se (1): sufit


Komentari (4)


Zlo je u tome s lokalnom vlašću što ona dominira u središnjim vlastima. Razdobljena Hrvatska , ba 10 izbrnih jedinica + 2 , te 22 županije i 155 političkih stranaka - to je ono što karakterizira Hrvatsku . Stvoreno da bi se vladalo iz kulisa. Boljunac 1 1 0


Izvanredna analiza VeNLO-a. Ne znam bih li što trebao dodati. Idemo dalje. Zanimaju me GO i Sabor ujedinjenja HKS i ABH. To su imali danas. Hrv. konzervativna stranka (HKS) i Akcija za bolju Hrvatsku (ABH). Sve mi se čini da su oboje - mućak. Boljunac 1 0 0


Odlična analiza sumorne hrvatske stvarnosti.Nakon svakih izbora malo živnemo,da bi se brzo vratili u redovno stanje političke apatije. plotto 1 0 0


Danas 6. ožujka je u Bujici gostovao Ante Glibota. Bila je riječ o hrvatski veleposlanstvima koja nisu hrvatska veleposlanstva. Danas smo videli i istup Plenkovića u društvu s glavnim u DOTH-u u povodu afere s putnim nalozima. Strašno ! Boljunac 0 0 0

Analiza

Odričemo li se odgovornosti za budućnost Hrvata u BiH?

25.02.2017. 08:36, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Polazeći od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da Islam ne treba, a naprednjaci da Islam ne može, uređivati vanjski svijet. Postoji jedan red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može graditi na ovom tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Europe i Amerike. Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.

Citati su ovo iz Islamske Deklaracije koju je napisao Alija Izetbegović, radi koje je osuđen na 14 godina zatvora u Jugoslaviji, a odradio pet godina do amnestije 1988.g.

Danas na čelu SDA i u predsjedništvu BiH ne sjedi Izetbegović Alija, sjedi njegov sin Bakir. Koliko je on i ideološki nasljednik vlastitog oca, ne možemo saznati neposredno, iz onog što on sam ili njegova stranka govore o tomu. Ali puno toga možemo saznati posredno. Preko onoga što čine, što dopuštaju ili potiču da čine drugi. O tomu što se događa u BiH i što je uopće BiH danas saznajemo sporadično. Tek kad nam mediji prenesu izvješće o kakvoj incidentnoj situaciji, sjetimo se BiH. Inače zaboravljamo da nam je to susjedna država. Preko Bosne ne vode nikakvi naši putevi, a svim našim politikama Hrvati u Bosni su kamenčić u cipeli.

BiH nije država. Tamo nemaš s kim što razgovarati. Tamo nema reda, nema poretka. Što ćemo mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s Bošnjacima? Imamo posla s negativcima, zapamtite to. To nisu pravi i topli ljudi, govorio je Milanović u razgovoru s braniteljima, a ovi prokazivački snimali za medije. 'Region' je tad eksplodirao, naslovnice srpskih i BiH medija su se natjecale u pljuvanju Milanovića. Pljuvanje – zato što argumenata koji bi dokazivali kako u Bosni ima reda nisu imali.

Slijedeća incidentna situacija u hrvatsko-bosanskim odnosima (na najvišoj razini) dogodila se nakon razgovora predsjednice Kolinde s novinarom časopisa Defense News u kojem je ustvrdila da je nestabilnost Bosne i Hercegovine najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj u susjedstvu te da se „Neke druge zemlje upliću u BiH i to ne samo politički nego i u način života. Islam koji smo poznavali u BiH se mijenja, postaje radikalniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama.“

Uslijedila je salva reakcija, uvreda, seksističkih dobacivanja predsjednici. Objašnjavanja Senada Hadžifejzovića, vlasnika Face TV s mahramom oko vrata kako vjera ne može postati radikalna, već samo pojedinci. Nitko nije od bosanskih novinara pak reagirao na članak na portalu Deutsche Wirtschaftsnachrichten o tome da radikalni islamisti u Bosni i Hercegovini novcem koji stiže iz Katara i Saudijske Arabije kupuju zemlju i formiraju svoje zajednice. Novinarski bi bilo izazovno istražiti po izvješćima Valutnog odbora, tzv Centralne Banke BiH priljev novca iz Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, a koje ne dolaze na osnovu izvoza roba i usluga pa poći tim tragom. U državi u kojoj 'Raja stenje, a političari žive u holivudskom stilu' grade se džamije bez ikakvih dozvola u većinski hrvatskim naseljima. Nema reda, nema poretka ili ipak ima nekog reda u tom neredu?

Prema izvješću večernjakovog novinara Hassana Haidara Diaba, neslužbeno danas u Sarajevu živi preko 40.000 Arapa. Najprije su počeli kupovati stanove u Sarajevu, a onda i zemljišta u ruralnim područjima. Izvješća o arapskoj kupovini stižu iz cijele BiH. Možemo se onda s pravom upitati je li Milorad Dodik prije nekoliko godina iznio istinu izjavom kako postoje ozbiljni projekti da se iz islamskog svijeta u BiH naseli između 300.000 i 500.000 ljudi koji bi mogli promijeniti etničku sliku BiH. Ratovi koje je povela JNA i Srbija te srpski narod u Hrvatskoj i u Bosni, već su promijenili etničke slike Hrvatske, BiH i Srbije pa mjesta za zgražanja nad promjenom etničke slike možda i nema. No, one su bile rezultat rata. Kao što je rezultat rata i bila upravo ovakva BiH – s dva entiteta, jednim srpskim, a drugim bošnjačko-hrvatskim, distriktom Brčko i kantonima. Ova etnička promjena pak dolazi u miru. Dosadašnji mir balansira na rubu trpeljivosti između Bošnjaka kao većine i Hrvata kao manjine koji su u federaciji naroda, ali ne i teritorija pa bismo se mogli zamisliti nad rečenicom iz Izetbegovićeve Deklaracije koja zapravo govori o uspostavi islamske države: Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Da u Federaciji BiH većinski Bošnjaci imaju vlastitu verziju demokracije pri čemu oni odabiru hrvatske predstavnike, pokazali su dosadašnji izbori.

Čini se da je jedini konstruktivni odgovor hrvatske politike, kad se izuzmu floskule i poštapalice o brizi za hrvatski narod u BiH (tipa briga o Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije samo ustavna, nego i moralna obveza svake hrvatske vlade – Plenković), onaj o uključivanju BiH u Europsku Uniju. Milanović bi rekao preko reda. No, komu je istinski, osim Hrvatima u BiH stalo do ulaska u Uniju? Kako je i sam EU u problemima s dosadašnjim članstvom, upitno je kad će i hoće li uopće doći do slijedećeg kruga proširenja. Život u BiH se dosad potrudio prilagoditi Daytonski sporazum po mjeri većine, kakva god gdje bila, pri čemu demokracija s pravilom jedan čovjek jedan glas izopačuje demokraciju samu, a političku utakmicu pretvara u nacionalno prebrojavanje. Takva BiH je nefunkcionalna ekonomski, neodrživa na dugi rok politički, no Daytonski sporazum je zasad jedini legitiman. Svaki pokušaj promjene tog sporazuma, bilo kakve reforme unutarnjeg ustroja nailazi na otpor političkih elita, u stvarnosti oligarhija koje iz bosanske nefunkcionalnosti izvlače enormne materijalne koristi za sebe.  Bilo koja promjena narušila bi im već izgrađenu monopolsku  infrastrukturu s kojom se štete po državu i narode u njoj pretvaraju u korist za njih.

Hrvatska može kao i dosad odvraćati pogled od BiH na drugu stranu i ne vidjeti kako se srpski dio Bosne nudi Rusiji, a bošnjački otvara arapskom kapitalu i useljavanju te arapskom financiranju radikalizacije Islama. Može kao i dosad Hrvate u BiH prepustiti samima sebi, može ne vidjeti kako se uzduž granice s Cazinskom Krajinom formiraju vehabijska naselja, ne vidjeti kako arapski kapital gradnjom džamija u mjestima s hrvatskom većinom pomiče granice svog utjecaja. Može ostati pasivna i zagovarati brzi ulazak BiH u EU. Očito je kako do nikakvog unutarbosanskog dogovora o nekakvom preustroju BiH nije moguće doći. Republika Srpska se ne misli samoukinuti, a Bošnjaci su gazde u Federaciji BiH i ta im se pozicija ne napušta. Tek Hrvatima prijeti opasnost postajanja nacionalnom manjinom, umjesto konstituivnim narodom što je formalno sad. Demokracija u Bosni nije na hrvatskoj strani pa je vrijeme da se hrvatska vanjska politika usmjeri na davanje podrške formiranju hrvatskog entiteta u BiH. Daytonski sporazum je donesen pod američkim pritiskom i ucjenom. I svaki drugi sporazum o BiH će se morati donijeti izvana, pod pritiskom i ucjenom.

Jasno je kako su s vrha kontrolirane vehabijske zajednice po Bosni, uvezeni Islam isilovske provenijencije neka vrsta bošnjačkog garanta da će BiH u dogledno vrijeme ostati daleko izvan EU jer što će EU još veći problemi sutra, od ovih koje danas ima. Na tu kartu igraju oligarhije u Srpskoj i Federaciji, igraju i panislamisti, i Arapi kako bi očuvali prividni status quo, u stvarnosti kupili vrijeme za utvrđivanje svojih pozicija. Što ćemo mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s Bošnjacima?

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (15)


Respektira (9): NEKOVARAZDIN, Zagorec, viewer, Laci, Anyst, BorisTraljic, 5none5, siouxica, plotto


Slaže se (5): Cro-Magnon, Zakej, Alumnus, Drago, plotto


Ne slaže se (1): Adriatic


Komentari (27)


Pobijditi Hrvate i ostvariti svoje snove o izlasku na more kod Neuma. Bojim se da su se akteri promijenilj ali su snovi i dalje ostali nedosanjani i da ovo sad sve opet vodi ka tome. Zato se dogodio Stolac, nije slucajno.... Anyst 0 0 0


vrzino kolo....moje je pitanje kolika je odgovornost Hrvatskog vodstva u BiH (kao i ovog našeg, u RH) da je do hrvatsko-muslimanskog rata došlo, obzirom na to da su u početku srpske agresije na bosnu Hrvati i Muslimani bili jedini prirodni saveznici NEKOVARAZDIN 0 0 0


jesen 1993 ...da tada se taj sastanak dogodio, ali srpska agresija i hrvatsko-muslimanski sukob je počeo znatno prije NEKOVARAZDIN 0 0 0


zašto, u čijem interesu i kolika je odgovornost vodstva BiH hrvata u tome? A kolika u vodstvu RH? Meni osobno je to bilo totalno suludo, a znate manje više svi da smo zbog tog rata postali od žrtve agresori, zamalo "ispušili" sankcije ..... NEKOVARAZDIN 0 0 0


@Adriatic - bogati Arapi iz Kuvajta,Saudijske Arabije,Katara itd.,koji čim vide križ,vade nož.I još bi htjeli imati izolirane enklave u srcu Euorpe ?! Tko je protiv toga,taj je netrpeljivi rasist. plotto 0 0 0

Analiza

Odričemo li se odgovornosti za budućnost Hrvata u BiH?

25.02.2017. 08:36, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Polazeći od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da Islam ne treba, a naprednjaci da Islam ne može, uređivati vanjski svijet. Postoji jedan red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može graditi na ovom tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Europe i Amerike. Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Polažući pravo da sam uređuje svoj ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 9
  • 5
  • 1
  • 27

Analiza

Ugovori sa Svetom Stolicom su iznad zakona i nisu promjenjivi

21.02.2017. 17:16, Treba li Crkva plaćati porez?

Znamo li da članak 51. Ustava RH glasi: Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti – onda će nam i bez očitovanja Ustavnog suda biti jasno da svatko znači – svatko! Doista, porezni sustav se pobrinuo dotaknuti svakoga koji  potroši i jednu jedinu kunu. Mada nemamo baš proizvoda koji koštaju jednu kunu, ako bismo kojega i pronašli, u toj cijeni bi bio sadržan PDV. A to je prihod države kojeg ubiru u ime i za račun države, a na svoj trošak svi koji nešto prodaju. Drugi dio članka 51. onaj o jednakosti i pravednosti je već upitan. Rađamo se i živimo nejednaki pa ne možemo biti jednaki niti u doprinosima za javne troškove. Za dalju nejednakost pobrinuo se sam porezni sustav sa svim onim olakšicama, izuzećima ne bi li sustigao zadani ideal, onaj o pravednosti.

Oni pravde željni dosjetili su se kako je Crkva bila izuzeta od plaćanja poreza sve do 2014. kad je stupio na snagu zakon po kojem će joj se oporezivati dio aktivnosti, poput iznajmljivanja prostora i zemljišta ili prodaje predmeta i knjiga. U zemlji s preko 90% katolika, kad kažemo Crkva mislimo na Katoličku crkvu. Naša je, hrvatska. Ali nešto što bi imalo pravnu osobnost i zvalo se Katolička crkva u Hrvatskoj – ne postoji. Umjesto toga postoji 2.038 pravnih osoba (sve župe, biskupije, sjemeništa, Caritasi) koje su upisane u evidenciju katoličkih pravnih osoba u Središnjem državnom uredu za upravu. U slučaju Katoličke crkve ne primjenjuje se Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica, već ona temelji svoj pravni status na ranije potpisanim međunarodnim pravnim aktima. Ti akti su dakako Ugovori Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Katolička crkva nije jedina crkva koja nema sjedište u Hrvatskoj i nije jedina koja se kao pravna osoba, mimo zakona o položaju vjerskih zajednica, ne nalazi u Evidenciji vjerskih zajednica. Vlada RH je potpisala ugovor i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj čije je pravno sjedište u Beogradu, a na čijem čelu je Sveti arhijerejski sinod, zaobišavši zakon dopuštanjem SPC registraciju organizacijskih oblika kao pravnih osoba (iz Zakona slijedi da se najprije treba riješiti pravni status vjerskoj zajednici, a potom vjerska zajednica podnosi prijave za upis svojih organizacijskih oblika, naravno zakon je prekršen).

Po članku 10. Ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, pravne osobe Katoličke crkve u odnosu na porezni sustav smatrat će se neprofitnim ustanovama. U istom članku stoji da se ta odredba ne primjenjuje  na profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke crkve.

Dakle, kao što vidimo, o svemu se na vrijeme mislilo. Ruke su nam svezane.

Pravne osobe Katoličke crkve, po istom Ugovoru koji ima nadzakonsku snagu (kako smo vidjeli pri zaobilaženju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica) mogu slobodno primati milostinju, darove vjernika, novac i država Hrvatska nema pravo na to naplaćivati porez. Ali zato ima obavezu vratiti Katoličkoj crkvi imovinu oduzetu za Jugoslavije, onu koju nije moguće vratiti – ponuditi zamjenu ili isplatiti odštetu u novcu;  mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u RH na dan stupanja na snagu Ugovora (2036 x 16.000 kn= 32.576.000 kn mjesečno)

Država Hrvatska također mora plaćati troškove vojnog ordinarija, što ide iz proračuna Ministarstva obrane, za obnovu sakralnih spomenika što ide iz proračuna Ministarstva kulture, za karitativne djelatnosti što ide iz Ministarstva za demografiju, mlade i socijalnu skrb, mora plaćati sve katoličke škole svih nivoa što ide iz Ministarstva obrazovanja – tako da ne postoji uopće evidencija o tomu koliko godišnje plaćamo 'pravnim osobama' Katoličke crkve.  U osnovnim i srednjim školama koje nisu katoličke, već javne, zaposleno je ukupno 3.027 vjeroučitelja za čije se bruto plaće godišnje izdvaja oko 219 milijuna kuna.

Kad bismo zbrojili koliko su nas koštali Ugovori sa Svetom Stolicom od 1996. do danas, vjerojatno je da bismo došli do brojke s kojom bismo elegantno mogli u kešu isplatiti Mađare za njihov udio u INI (a Mađari traže oko 1,8 milijarda eura).

Ugovori sa Svetom Stolicom su promjenjivi tek teoretski. U stvarnosti nisu. Bilo je i dosad nekih u politici koji su govorili o potrebi preispitivanja tih Ugovora, a danas se nalaze onkraj vlasti. Navijanja s propovjedaonica za određenu političku opciju nisu besplatna (vidjeti povećane uplate iz Državnog Proračuna za Sanadera, smanjene za Jadranke Kosor pa povezati stvari), kao što ni najave propitivanja Ugovora ne ostaju bez valjane reakcije.

Kako funkcioniraju 'pravne osobe' Katoličke crkve objašnjava Ivica Maštruko, bivši veleposlanik RH u Vatikanu: “Biskup je taj koji nad župama ima apsolutnu moć i apsolutno pravo; on ima samostalnost u tolikoj mjeri da kad, recimo, Hrvatska Biskupska Konferencija donese određeni zaključak ili stav, to se može primjenjivati u stvarnosti  samo u slučaju da biskup tu odluku proglasi na prostoru svoje biskupije”. Jedan od biskupa koji je koristio apsolutnu moć je i bivši dubrovački biskup Želimir Puljić koji je u skladu s člankom 10. Ugovora Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima (Crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva RH) pa je svojevremeno osnovao desetak tvrtki, povezao se sa švicarskom Midia Grupom, za 16 milijuna založio samostan u gradskoj jezgri, ali i navodno omogućio Švicarcima građevinske investicije na čak 2,5 milijuna kvadrata svoga zemljišta u Slanom, Zatonu, Župi dubrovačkoj i na Mljetu (afera Pokora). Nakon bankrota većine od tih tvrtki, biskup Puljić je premješten pod izravni nadzor Vatikana, u zadarsku biskupiju (nije pod nadzorom HBK).

Financijski sustav unutar katoličkih 'pravnih osoba u Hrvatskoj' je zapravo vrlo uređen. Župe podnose godišnje financijske izvještaje biskupijama, u kojima su pobrojani svi primici i izdatci novca. Primjerice čak i zarada od 500 eura mjesečno od repetitora mobilnog operatera ugrađenog na crkveni toranj u župi Kalinovec. Pa i prihodi od najma, kamata.

Državna Revizija, Porezna uprava, u praksi nitko iz državnih službi ne smije nogom kročiti u crkvene posjede jer „Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje, crkava, kapela te crkvenih prostora“. Iako je očito kako 'pravnim osobama' Katoličke crkve pristiže novac mimo milostinje, darova koji su neoporezivi,  i iz sasvim građanskih izvora tipa najam, kamata, država ne pronalazi način za primjenu poreznih škara, kao što to može svakom drugom građaninu, tvrtki.

Mogli bismo reći kako su ti prihodi crkvenih pravnih osoba plod nelojalne konkurencije jer one mogu konkurirati s cijenama umanjenim za porez, dok drugi moraju ukalkulirati i porez. Zato je možda najbolja opcija za Poreznu upravu razrez kakvog paušalnog poreza koji bi bio simboličan, koji ne bi opterećivao financijski crkvene pravne osobe i služio bi samo za umirivanje javnosti. Naravno, uvjet za to je pristanak HBK, s kojim predsjeda spomenuti biskup poduzetnik Želimir Puljić, a nadgleda potpredsjednik kardinal Bozanić, inače i član nadzornog odbora Vatikanske banke. Svakako netko tko se u financije razumije bolje od većine državnih ministara.

Upitno je i koliko su svrsishodni pokušaji oporezivanja aktivnosti crkvenih pravnih osoba. Većina tih aktivnosti je zaštićena Ugovorima sa Svetom Stolicom, a one druge koje se tiču rada tvrtki koje su osnovale crkvene pravne osobe su ionako pod legislativom Poreznih i drugih zakona RH. Kako su najizdašniji prihodi katoličkih pravnih osoba ipak uplate iz Državnog Proračuna i Proračuna ministarstava, to znači da te pravne osobe u stvarnosti ne bi plaćale opet nikakav porez. Umjesto prosječnih 500-700 milijuna kuna na godinu, dobili bi koji milijun manje, odnosno morali bi vratiti natrag u državne blagajne. Našim novcem bi nam platili porez. No, to bi već zašlo u sferu upitnih ispunjavanja naših obaveza prema Svetoj Stolici pa je najvjerojatniji ishod ove priče 'tresla se brda,a nije se rodio ni miš'. 

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (11)


Komentari (5)


velebna analiza ;) 5none5 1 2 0


dobro kaže 5n5:) siouxica 0 0 0


Slažem se u potpunosti s analizom. Naime, nemoguće je bilo što oporezovati, jer se za 99% transakcija ne izdaju računi. Bilo da ste platili mise zadušnice ili ceremoniju pokopa ili vjenčanja... nikakvih valjanih računa nećete dobiti. Država u državi viewer 0 0 0


Temeljni problem je u pravnom vakumu položaja Crkve. Ustavni sud se proglasio nenadležnim za ocjenu ustavnosti Ugovora sa SS, no oni su doneseni običnom većinom. Time je kreiran pravni sadržaj koji nadilazi ustavni okvir, a donosi se običnom većinom. Hatzivelkos 0 0 0


Ta argumentacija, btw, čuči u nekoj ladici Ustavnog suda već duži niz godina. Hatzivelkos 1 0 0

Analiza

Ugovori sa Svetom Stolicom su iznad zakona i nisu promjenjivi

21.02.2017. 17:16, Treba li Crkva plaćati porez?

Znamo li da članak 51. Ustava RH glasi: Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti – onda će nam i bez očitovanja Ustavnog suda biti jasno da svatko znači – svatko! Doista, porezni sustav se pobrinuo dotaknuti svakoga koji potroši i jednu jedinu kunu. Mada nemamo baš proizvoda koji koštaju jednu kunu, ako bismo kojega i pronašli, u toj cijeni bi bio sadržan PDV. A to je prihod države kojeg ubiru u ime i za račun države, a na svoj trošak svi koji nešto ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 9
  • 2
  • 0
  • 5

Analiza

Zašto su svi protiv Predsjednice

17.02.2017. 14:58, Dvije godine mandata – kako Kolinda Grabar Kitarović radi svoj posao?

U bivšoj državi, onima izvan partijske nomenklature nije bilo ostavljeno previše prostora za materijalne i profesionalne uspjehe. Da bi se sjelo u mercedesa, trebalo je – ili postati gastarbajter, ili ugostitelj, ili mesar (s druge strane, jedan profesor komunikologije iz nomenklature je mrtvo hladno mogao kupiti najnovijeg mercedesa). Tko zna koliko je genijalnih poduzetnika, koji bi u drugačijim okolnostima izgradili poslovna carstva u industriji, poljoprivredi, silom prilika završilo među ugostiteljima, mesarima. Složit ćemo se da je našem Plenkoviću put u visoku politiku bio određen i olakšan obiteljskom pozadinom, otac sveučilišni profesor, majka vojna liječnica. Svejedno je Plenković u svom karijernom napredovanju dospio do šefa izbornog stožera mesarovom sinu dr Mati Graniću na predsjedničkim izborima 2000 g. Bio je to i prvi neizravni sraz protiv suparnika Tomislava Karamarka koji je tad šefovao Mesićevim izbornim stožerom. Plenković je tad izgubio, a Karamarko u slijedećem neizravnom srazu.

I Kolinda Grabar Kitarović dolazi iz obitelji mesara i krčmara. Promatraču koji je poznavao život u Jugoslaviji odmah biva jasno kako je riječ o obitelji miljama daleko od komunističke ideologije, od karijera namijenjenih za avangardu i komesarskih povlastica. Tuđmanova pomirba iz 90-ih, sad vidimo, bila je magnetski privlačna za svakoga tko je u sebi sačuvao zrnce domoljublja jer iz te pomirbe su stasali i Plenković, i Milanović, i Karamarko, i Kolinda.

Ono što nije uspjelo mesarovom sinu Mati Graniću i njegovom pobočniku Plenkoviću, uspjelo je mesarovoj kćeri – postala je predsjednicom Hrvatske. Gledajući njenu biografiju, vidimo da za takvo što nije imala nikakve šanse. U muškom svijetu, ideološki podijeljenom, stvarala je samu sebe. I pritom ostala lijepa žena. Na njenom licu nema tragova zlobe, zavisti, tragova političkih borbi. Čini se da je sve postigla sa svojim osmijehom, entuzijazmom, veseleći se životu, inteligentno koračajući  njim. Predsjednička uloga je s njom dobila šansu postati cjelovitom, a Kolinda je dobila priliku Hrvatsku učiniti cjelovitom.

Na samom početku njenog mandata dočekala ju je ožalošćena lijeva javnost koja je Josipovićevim gubitkom izbora počela osjećati strah za svoje dotadašnje lukrativne pozicije. Za razliku od grube desne Hrvatske koja uvijek ide glavom u zid, lijeva je suptilnija. Oko Hrvatske je izgradila filigransku mrežu, oku nevidljivu na prvi pogled, za sisanje državnog novca kroz 'nevladine udruge', kroz javnu televiziju, udruge okupljene oko proračunskih korisnika, preuzela ulogu kreatora javnog mnijenja i izgradnje sustava vrijednosti. Svakako onog koji nikad ne bi doveo u pitanje slijevanje novca na njihove bankovne račune (zanimljivo je kako dobronamjerno Kolindin izbor nisu dočekale ni udruge koje promiču ravnopravnost spolova, vjerojatno i zato što nije došla s transgender frizurom a la Jadranka Kosor ili Sinead O'Connor).

Ta vrijednosno-tvorna hrvatska avangarda je prepoznatljiva po riječima koje koriste, odaju ih 'gaf', 'pucanj u nogu' s kojima započinju sve svoje kritike Kolindinog rada.

Milanović  kao premijer nije ju dočekao prijateljski, čak je izbjegao i čestitati joj na izboru. Na Kolindino lupanje šakom o stol iz predizborne kampanje , uzvratio joj je dodjelom ureda u Visokoj ulici, koristeći prvu priliku da pokaže svoju nadmoć, a Kolindinu inferiornost. Kako njemu, tako i predsjedničkoj ulozi u odnosu na premijersku. Vjerojatno je tu bilo i osobnih natjecateljskih pamćenja iz bitaka u Ministarstvu vanjskih poslova. Milanović tada nije ni slutio da se okomio na krivu osobu poteklu iz istog Ministarstva. Dok se on valjao po hrvatskom političkom blatu, poplavama, što vode, što izbjeglica, Plenković je inkasirao briselske plaće od 10-ak tisuća eura i pleo svoje mreže sa Šeksom.

Odmah na početku mandata Kolinda je micanjem Titove biste iz ureda simbolički pokazala da je za Hrvatsku došlo novo vrijeme. U kojem će skinuti ili raščistiti sve terete naše povijesti. Ta gesta je bila prva riječ Mostovog prijedloga izmjene zakona o državnom arhivu dvije godine kasnije. Ono jedino bitno što joj je ostalo u predsjedničkim nadležnostima – sukreatorstvo u vanjskoj politici onemogućavala joj je postavljena veleposlanička infrastruktura. Mahom kadrovi iz Mesićevog i Josipovićevog antifa doba. Kad je otišla u SAD ispravljati posljedice i svojih pogrešnih uloga na krivog konja u američkoj utrci, veleposlanik Paro koji je mjesecima prije uvjeravao kroz svoja izvješća sve u Hrvatskoj kako Hillary sigurno pobjeđuje – nije ju dočekao. Pobjegao je na tobožnji godišnji odmor, baveći se privatlukom. I danas još prima veleposlaničku plaću.

U namještenim igrama, kad znaš da je u pitanju sačekuša, zasjeda, kao što je to bilo s Kolindinim putom u SAD, potrebna je hrabrost i spremnost na primanje sve one kiše otrovnih strelica iz unaprijed napetih lukova domaće avangarde. Kolinda je i to otrpjela.

Tamo gdje je trebala biti čvrsta i doslovno faktor stabilnosti u državi – pri konzultacijama sa strankama nakon redovnih, potom i nakon izvanrednih izbora, bila je.

U prvoj godini mandata je bila u kohabitaciji s Milanovićem i u godini parlamentarnih izbora. U drugoj godini ju je dočekalo isto. Parlamentarna izborna kampanja nakon HDZ-ovog eksperimenta s premijerom u posjedu dvaju državljanstava.

Točno je ono što analitičari primjećuju – nakon nestanka Karamarka i Milanovića s političke scene bit će joj otežano graditi nezavisni predsjednički identitet. Ali iz sasvim drugih razloga, koji se zasad ne primjećuju. Sad nema sebi nasuprot 'protivničkog' Milanovića, nema nedorečenog Karamarka ispod TEVInog eksperimentiranja Hrvatskom. Plenković je na čelu iste stranke koja je i nju iznjedrila. Nema ideološkog temelja za sukob, samo naoko. Već sad je Plenković onaj koji održava tinjajući žar nadmetanja s Kolindom. Čini to otezanjem usuglašavanja oko izbora veleposlanika, unatoč tomu što su neka bitna veleposlanička mjesta za Hrvatsku prazna, znajući da je veleposlanička infrastruktura jedina bitna poluga s kojom Kolinda može nametati svoje vizije razvoja Hrvatske. Nije to slučajno, riječ je o različitim viđenjima domoljublja. Kolindino dolazi odozdo, iz radićevskih korijena, Plenkovićevo je ucijepljeno odozgo, s avangardnog vidikovca. Kao što Plenković je ucijepljen i u HDZ kojemu prirodno ne pripada. Kolindu bismo mogli zamisliti kako izgovara Hrvatska First, Plenkovića kako uzvikuje EU First.

Kolindino domoljublje je Milanovićevog, tuđmanovskog tipa i da je kojim slučajem Milanović ostao na čelu Vlade, imali bismo sinergiju tog domoljublja. No, Milanović je par mjeseci prekasno počeo vikati Hrvatska, Hrvatska! Nije uspio na vrijeme u SDP-u riješiti se antifa parazita i učiniti je domoljubnom socijal-demokratskom strankom. Bačeni, a zaboravljeni bumerang, vratio se u Milanovićevo čelo ucjepljivanjem Plenkovića na čelo HDZ-a, ucjenjivog konglomerata bez ideja o hrvatskom razvoju. Takav konglomerat u svemu odgovara antifa udrugama i ostalim crpiteljima života iz hrvatskog bića. Zato su i podržali Plenkovića. Iz istog razloga su protiv Kolinde. Lažna prijetnja uspostave crvene internacionale sa SDP-om na čijem je čelu Milanović, zamijenjena je plenkovićevskom EU internacionalom, ali stvarnom.

Danas Kolindi nasuprot stoji koalicija dvaju narcisa (Andrej i Božo) kojima Hrvatska nije cilj, već sredstvo. Ona bolja, ako se dogodi. Bitnija im je percepcija javnosti, posebice krugova koji u njih vjeruju. Kolinda neće imati saveznika u Plenkovićevom HDZ-u, niti u MOSTu u budućim političkim bitkama. 

Kolinda treba nastaviti kao i dosad, sa stalnim bacanjem izazova Vladi, poput ovog zadnjeg s ekonomskim mjerama. Naići će na ignoriranje, minoriziranje. I baš zato mora ustrajati. Jer njen osmijeh izgleda kao vjesnik novog hrvatskog proljeća u kojem će svatko htjeti reći njen moto: Ako želiš promijeniti svijet, onda kreni od sebe. Počni nešto raditi!

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (12)


Respektira (10): kreso202, Laci, 5none5, Kokach, Jung-fu, plotto, Cro-Magnon, siouxica, RepopeR, Alumnus


Slaže se (1): kreso202


Ne slaže se (1): Human


Komentari (28)


podmetnemo leđa toj udavači da bi joj olakšali put u EU.Istovremeno svaki dan slušamo provokacije četnika koji su tamo na vlasti.Bili su dio agresije na RH i BIH.koji ,gle čuda,imaju nacionalni sport i prozivaju RH za ustaštvo i fašizam.KGK se plotto 0 0 0


prema toj verbalnoj agresiji postavila mlako i nezinteresirano.O Plenkoviću neću trošiti riječi kad je dopustio da izaslanik srpskog premijera na srpski Božić vrijeđa Hrvate u vlastitoj kući.Iz toga je jasno da RH slijedi tuđe interese i politike. plotto 1 0 0


Venlo - opet izvrsna analiza.Kvaliteta u ograničenom formatu. plotto 1 0 0


@5none5 evo sam se potrudio i pronašao što sam pisao o Kolindi http://barometar.vecernji.hr/topics/slug/sto-je-hdz-ovaj-put-otkrio-o-svom-gospodarskom-pro/ i pod ovom temom http://barometar.vecernji.hr/topics/slug/nakon-inauguracije-koji-su-prvi-pote VeNLO 0 0 0


Neka VeNLO, pa netko treba da progovori i u korist KGK. Frizura i 'ostalo' joj je čisto OK, pa ne može se očekivati da bude u svemu cool ! Laci 1 0 0

Analiza

Agrokor kao sredstvo ruskog pritiska na hrvatsku politiku

15.02.2017. 21:36, Treba li država spašavati Agrokor?

Predsjednica Kolinda je povodom druge obljetnice svog predsjedničkog mandata na konferenciji za medije rezimirala svoj dosadašnji rad. Oni koji je ne podržavaju, naći će svoje razloge za kritike, oni drugi za pohvale. Mogli bismo dalje nastaviti s pričom o predsjedničkim ovlastima, o načinu izbora, ali to je tema za sebe. Koja se sporadično javlja kao bitna. Iako svaki premijer tu bitnost otklanja, nastojeći sačuvati svoje kancelarske ovlasti. Kolinda je na konferenciji za medije, odgovarajući na pitanje o odnosima s Rusijom rekla, između ostalog i ovo: Mi u Hrvatskoj katkada dajemo previše pažnje veleposlanicima. Oni ne bi trebali  postavljati ultimatume referirajući se na nedavni istup ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Azimova.

A što je to Azimov rekao, čemu smo dali previše pažnje? Rekao je slijedeće: Neće više biti novih ruskih kredita Agrokoru, a polazimo od toga da će oni sadašnje kredite vratiti. Vidimo da veleposlanik Azimov ne nastupa samo kao tumač interesa svoje zemlje, već i kao glasnogovornik Upravnog odbora Sberbanke i VTB banke. Prva je u 51% vlasništvu Središnje Banke Rusije i dala je Agrokoru kredit od milijardu eura, a druga je pod 60% nadzorom ruske države i Agrokoru je dala kredit od 300 milijuna eura.

Čini se da je Kolinda shvatila Azimovljevu izjavu kao ultimatum. Budući da svaki ultimatum u sebi sadrži Ako ne učinite ovo, mi ćemo učiniti ovo, jasno nam je kako Rusi više neće financirati Agrokor, ali ne znamo zašto, što je u ruskom ultimatumu druga strana jednadžbe? Očito to nije Agrokor i njegovo poslovanje.

Agrokorova ukupna zaduženost je 3,4 milijarde eura, ukupni godišnji promet oko 6,5 milijarda eura, zapošljava u Hrvatskoj oko 40 000 ljudi, ukupno  oko 60 000. Kad se Agrokor nakašlje, cijela država se trese. Sasvim sigurno – zatreba li Agrokor državnu pomoć, on će je i dobiti. To se da zaključiti iz izjava svih relevantnih stručnjaka, a i ministara. I ministar financija Marić je izrazio vjeru u to kako će Agrokor sam iznaći rješenja za svoje probleme najavom da bi se u suprotnom izuzeo od možebitnog ministarskog odlučivanja o Agrokoru. Što potvrđuje dvije stvari – da Agrokor doista ima problema i da će država ustreba li stati iza Agrokora.

Prisjetimo li se Plenkovićevog gostovanja u Ukrajini i njegovog govora o iskustvima mirne reintegracije teritorija u Hrvatskoj nakon rata, (na što su Rusi, opet preko Azimova žestoko reagirali priopćenjem, ali i otkazivanjem hrvatsko-ruskog gospodarskog foruma. “Mislimo da savjeti stranih ‘konzultanata’ mogu stvoriti kod kijevskih vlasti iluziju da mogu uporabiti nasilne scenarije za Donjeck, a tako nešto neće pomoći rješavanju tamošnje situacije” – dio je priopćenja), možemo vidjeti poveznicu u nastupima ruskog veleposlanika. I dakako, možemo žaliti zbog pretjeranog europejstva našeg premijera, koji nije mogao odoljeti zovu vlastite popularnosti u Ukrajini, demonstrirajući bahatost bez pokrića prema svjetskoj sili. Usprkos svim dosadašnjim sankcijama EU prema Rusiji (a koje su pomogle Rusima, naštetile državama EU), Njemačka je nastavila graditi plinovod Sjeverni tok, vodeći računa o svojim energetskim interesima. Dociranja i prijetnje Rusima su ostavili drugima, a Plenković je naivno uletio.

Možda je ovaj ruski udar na Agrokor tek dio priče o pravoj reakciji Moskve na Plenkovićevo gostovanje u Ukrajini jer ako i postoje elementi osvetoljubivosti, nema elemenata ultimatuma. A znamo kako Kolinda nije nevješta s riječima. Očito te elemente treba tražiti drugdje. U svom istupu veleposlanik Azimov  je naveo Prvo plinarsko društvo (tvrtka iz Vukovara u privatnom vlasništvu Pavla Vujnovca) kao tvrtku koja od Rusije kupuje 600 tisuća kubika plina, a Rusi su zainteresirani da se taj promet i poveća.

E sad već imamo i naznačeno što je to ruski interes – povećanje izvoza plina u Hrvatsku. S druge strane se nalazi nešto što se naziva EU Paket mjera o energetskoj uniji koji je predstavljen prije godinu dana. Prema tom paketu LNG terminal za ukapljeni plin na Krku je na vrhu prioriteta EU. A taj terminal se tek treba izgraditi kako bi EU mogla uvoziti američki plin.  Prema izjavi ministra Dobrovića, terminal će se izgraditi do kraja 2019. Zasad ne znamo tko će iskeširati pola milijarde eura za njegovu gradnju.

Dakle, izgradi li se LNG terminal na Krku, ništa od Azimovljevih nadanja o povećanju izvoza plina u Hrvatsku pa nije teško zaključiti kako cijeli ultimatum glasi.

Slično kao i Ukrajini, kad je Plenković demonstrirao principijelnost koja se samo nama obija o glavu, je i ovo s LNG terminalom. Jedna smo od EU zemalja kojoj najmanje treba LNG terminal jer smo od svih europskih zemalja najmanje ovisni o uvoznom plinu. Terminal treba SAD-u i EU. Pa ćemo u dogledno vrijeme kupovati skuplji američki plin, dok će Nijemci plinovodom iz Rusije kupovati jeftiniji ruski plin. I zaobići Ukrajinu i sve probleme koje bilo čiji angažman u ukrajinskim pitanjima nosi sa sobom.

Zamalo da poželimo da Rusi uspiju u svom ultimatumu, možda bi to bila domoljubna reakcija.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (9)


Respektira (7): 5none5, plotto, Jung-fu, viewer, siouxica, RepopeR, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (49)


vim ovim etiketama,one samo sluđuju ljude i unose vrlo negativne emocije,karakterizacije(naime si mi imamo razne nijanse kako doživljavamo jedni druge pa tako i spomenute etikete),pa može nastati zbrka sa svim tim,a zbog olakog upućivanja raznih etik RepopeR 0 0 0


eta potpuna nemogućnost komunikacije.Ideologija nije problematična kad je vanjska(npr kad ju netko nameće).Pravi problem s ideologijom leži u čovjeku koji zbog ideologije uopće više ne prima informacije,a to akutnom obliku može biti opasno po život. RepopeR 0 0 0


Analiza VeNLO. a je vrlo dobra i zanimljiva. Možemo se složiti i ne složiti s njegovom tezo da je slučaj s Agrokorom ruski pritisak na RH i da je LMG terminal samo u intereesu Amerike. Ja osobno mogu samo pogađati što je točno. Agrokor je u ... Boljunac 0 0 0


problemima. To je očito iz vijesti da prodaje ovo, pa ono itd. Kupio Mercator , a prodao Jamnicu (?) i koješta drugo. Nisam naučen analizirati stanje nekog trgovačkog društva, ali mi je prilično jasno kako se to radi. Ovdje toga nema ni za lijek. Boljunac 0 0 0


Nisam baš uvjeren da je za LNG terminal zainteresirana jedino SAD. Držim da bi terminal bio od koristi i za EU, pa i za druge dobaljače plina , a ne samo Amerikance. To ne može ne biti u interesu Hrvatske. Možda je to pogrešno, ali tako mislm Boljunac 1 0 0

Analiza

Saucha, Hribar i Barišić - žrtvena janjad ili lisice u kokošinjcu?

13.02.2017. 15:09, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Nitko nije toliko snalažljiv u pronalaženju načina za komunikaciju poput današnjih tinejdžera (zapravo sam trebao reći omladinaca, ma bih time odmah postao živi relikt prošlosti baš poput te imenice). Svi su opremljeni pametnim telefonima, znaju pristupne šifre svih kafića, škola. Nemaju li 'kuna na mobitelu', spojit će se na prvi internet i koristiti viber, fejs, messenger, whats up i razgovarati besplatno pa bio njegov sugovornik u Canberri, Calgaryu ili Crikvenici.

Generaciji koja je imala (ne)sreću biti omladincima, snalažljivost te vrste nije prispodobiva. Dijelom zato što ih je informatička revolucija zatekla već zrele (neke i prezrele), a djelomično i zato što pamte telefonski uređaj s okretnim brojčanikom, telefonski priključak (fiksne linije, druge nije ni bilo) po cijeni od 2000 njemačkih maraka. Taj utisnuti kolektivni pečat pripadnosti europskoj sirotinji nije izbrisalo doba I phonea i besplatnih mailova. A onda su omladinci preuzeli državu.

Ne moramo posezati za dalekom prošlosti da bismo dokazivali neodoljivost slasti vlasti, sjećati se svih hrvatskih pljački Hrvatske. Nismo mi nizašto zemlja iz koje se bježi bez osvrtanja, nismo nizašto među zadnjima u EU. Postoji nekakva dijabolična samodestruktivna pohlepa koja izranja iz nas i stvara obrasce. Potom se po tim obrascima jednako 'obnašaju' visoke državne funkcije, kao i one na nižoj razini; na isti način se vode javna poduzeća, javne ustanove, institucije.

Ti obrasci nemaju rubrike za viber, a njihovi korisnici ne mare za to što su troškovi za reprezentaciju porezno nepriznati trošak. Sve minute su im besplatne, svi ručkovi se pokrivaju peglanjem kartice.

Uz nas koji prevrćemo svaku kunu barem dvaput prije nego je potrošimo, paralelno žive ljudi koji o troškovima ne brinu. I ne moraju brinuti. Kao društvo stvorili smo državu, zakone, institucije, sustave, odrekli se dijela svog prihoda, kako bi oni najbolji, najsposobniji od nas vodili te institucije, stvarali te zakone, vodili ovu državu i ovu naciju.

Prečesto se ne slažemo  s politikama, s ideologijama koje promoviraju institucije i tu ne možemo ništa. Osim nas, postoje mnogi drugi koji se slažu s tim politikama. Nismo u Turskoj i ne posežemo za traljavim pučem, nemamo Erdogana koji bi poslije neuspjelog puča napravio monumentalnu čistku ideološki nepoćudnih ljudi u državnoj upravi. Ljudi se postavljaju na čelne pozicije institucija na osnovu procedure. Koliko god ta procedura bila zamorna, komplicirana, ipak nas štiti od samovolje malih i velikih diktatora koji čuče u mnogima od nas. Osim procedure koja propisuje načine za postavljanja ljudi na čelne pozicije, imamo i zakone koji opisuju gabarite dopuštenog. Svima je unaprijed sve poznato.

Da nitko od 'izabranih' nije strepio od Državne Revizije koja je zadužena za financijsku kontrolu rada institucija, znamo još od onog revizijskog izvješća Saboru s početka stoljeća o pretvorbi i privatizaciji. Nakon zaključka kako je 95% privatizacije odrađeno kršenjem zakona nije se dogodilo ništa (možda i radi toga danas imamo problem Agrokor). Revizija bi upozorila na nepravilnosti u radu, o saznanjima obavijestila na svojim stranicama, izvijestila DORH i to je bilo otprilike sve. Pretakanja državnog novca u privatne džepove na najdomišljatije načine – bile su nepravilnosti. Nama  zakoni i institucije nisu bile toliko naklonjene pa je sustav iste te nepravilnosti kvalificirao kao kaznena djela, a mi smo završavali na sudovima kao lopovi.

Ipak, dva posljednja izvješća Revizije nisu završila kao skupljači prašine u nekom kričavom registratoru. Možda je DORH morao reagirati samo na očitu krađu u Uredu predsjednika Vlade, možda za nj nije bilo poziva u reviziji HAVC (Hrvatski audio-vizualni centar). Prva revizija je rezultirala uhićenjem Tomislava Sauche, kojeg se sumnjiči za lopovluk i krađu cca pola milijuna kuna lažiranjem troškova za dnevnice. Druga je rezultirala ostavkom Hrvoja Hribara.

Zbog prve revizije Tomislav Saucha je dobio priliku progovoriti o tomu u istražnom zatvoru u Remetincu. Zbog druge revizije, Hrvoje Hribar će gospodski progovoriti na TV-u u emisiji Nedjeljom u dva.

Dok za Sauchu DORH tek treba dokazati kako je on potkradao državni novac, u slučaju Hribara je jasno – bio je ravnatelj HAVC-a, 'nepravilnosti' u vođenju HAVC-a njegovih su ruku djelo, ne treba nikakva ekspertiza, niti grafološko vještačenje. Kad se ukupno zbroji šteta po Državni Proračun, Hribar nije za puno manji iznos oštetio Državni Proračun, nego li je to učinio netko iz ureda premijera, a za što se tereti Saucha. Hribar je svojim potpisom od državnog napravio privatni novac za zaposlenike isplatom veće plaće (šteta 36.678 plus 24.247 kuna) nego li je to uređeno zakonom i pravilnicima. Umjesto dopuštenih 400 kuna mjesečno za troškove mobitela, što bi godišnje iznosilo 24.000 kuna, njegovi troškovi za mobitel su 89.662 kune. Kao omladinac, nije mobitele podijelio samo zaposlenicima HAVC-a, nego usput i još petnaestorici odanih, tzv. vanjskim suradnicima. Mimo zakona. HAVC je po Hribaru platio i 461.064 kune za najamnine, a da prije toga nije uputio nikakav zahtjev Uredu za upravljanje državnom imovinom o potrebama poslovnog prostora za obavljanje djelatnosti. Pa je državna imovina i dalje stajala prazna, dok je HAVC plaćao državnim novcem privatnim vlasnicima rentu. Hribar je odlučio i ignorirati zakonske obaveze po kojima smije samostalno odlučivati o troškovima do visine 50.000 kuna, do visine 200 000 kuna smije Upravni odbor, a preko toga mora tražiti suglasnost Ministarstva. To su zakonski osigurači koji priječe zloporabu državnog novca, ali ti osigurači su bili Hribaru smetnja.

Nalazi Državne Revizije, koji su nastali isključivo usporedbom papira koje je prikazao HAVC i zakona koji se odnose na djelatnost HAVC-a, a koji pokazuju aljkavost, samovolju ravnatelja, pregršt kršenja propisa i zakona, nisu niti ušli u reviziju potrošenih 83 milijuna kuna. Što nije smetalo 'lijevoj' javnosti da ustane u obranu svoje maskote – proglašavajući nalaze Državne Revizije udarom na film, kulturu, povratak u mračno doba, zatiranje slobode. Kao da su zakoni po kojima je ustanovljen HAVC i po kojima radi preuski za umjetničke slobode razno raznih Hribara koji ne mogu poštujući zakon doći do željenih sloboda.Samo kršenjem zakona i propisa. Ali mogu do naših 83 milijuna kuna. I dijeliti ih tako da usmjerava kompletno društvo promicanjem ideologije po svom izboru.

Dio od spomenutih milijuna, točnije 25.479.874,00 kn HAVC-u pristiže  od upravnih i administrativnih pristojbi, pristojbi po posebnim propisima i naknada, ovo je usputna informacija za ministricu Dalić, kako bi znala kamo sve idu neporezna davanja s kojima je opterećeno gospodarstvo.

O svemu će progovoriti žrtveno janje Hribar slijedeće nedjelje u NU2.Kao da je upravo osvojio olimpijsku medalju i zadužio naciju. Dakako, žrtveno janje neke nove stare desnice, nekakve hasanbegovićevske Hrvatske koju valja tužakati po svijetu.

Ali ni desnica nije od jučer. I ona svoga konja za utrku ima. Točnije, svoju žrtvu 'političkog progona',  koja je pod napadom 'pomahnitale ljevice'. Ministra znanosti i obrazovanja dr Pavu Barišića 'lijevi' mediji' rastežu danima po naslovnicama. Pa je plagirao. Nije plagirao. Pa je politički adolescent dr Đikić prozvao premijera. Pa su rektori rekli da je Pavo Barišić sasvim ok. Čak je i negdašnjem Mostovom glasnogovorniku, sad tajniku Grmoji ponestalo indicija za Barišićevu smjenu. Međutim, Pavo Barišić nije od jučer. Ima svoju povijest u kojoj je zabilježeno kako ga je nogirao s mjesta pomoćnika ministra znanosti i obrazovanja tadašnji ministar dr Primorac. Zbog prozaičnog razloga – čovjek naplaćivao duple dnevnice. Nakon odlaska iz Ministarstva, profesor je od Sveučilišta u Splitu, gdje je bio zaposlen na 30 posto radnog vremena, dobio povlašteni kredit za kupnju stana, a već je  imao kuću od 200 kvadrata u Zagrebu. Kredit je dobio mimo službene rang liste na kojoj se nalazilo 150 mladih znanstvenika koje je trebalo stambeno zbrinuti (kasnije je nakon interne kontrole taj kredit stopiran, pohlepa nije). Barišić je držao 19 kolegija na četiri fakulteta, predavao 450 sati po semestru od mogućih 300, uredno naplaćivao putne troškove, dnevnice, mlatio pare.

Danas nam upravo on, nedokazani plagijator, treba biti na čelu reforme obrazovanja. Kako bi valjda poučio nove naraštaje o snalaženju u državi koja je imanentno inertna u revizijama, zaboravna u nadzoru, bogata i pametnima Puna života, Raj na Zemlji.

Nisu samo Saucha, Hribar i Barišić 'žrtve političkog progona'. Pamtimo i kriminalce koji su na Golom Otoku bili zbog 'ideoloških' razloga, dr Sanadera goni politika, Kalmeta je uzor Hrvat kojeg ganja politika, a svi oni u Plenkovićevoj pozadini pri davanju izjava u kojekakvim vukojebinama su načelnici općina koji su odavno savladali kolegij naplate dnevnica. Ima li mjesta za nas u redu koji čeka na isplatu dnevnica? Teško. Nismo od te državotvorne desno-lijeve sorte. Mi smo pod odjelom za naplate pristojbi, taksi i kazni.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Komentari (7)


Dobro da si se pitao ,ali i objasnio tko su Saucha, Hribar i bariőiá ! Tekst ti je super, i nusput poticajan n arzmišljanjer. Koja žrtvena janjad, koji politički proganjani ? Sve je to čisti, nepatvoreni lopovluk ljudi bez moralanih kočnica ! Laci 1 0 0


Well done :)! Odavno samokritičnije observacije na ovome forumu nisam pročitao. Skoro sam bio izgubio nadu. Svaka čast! viewer 1 0 0


Slučaj putnih naloga mogu rješiti u rokunod dva dana. Neka mi daju pune ovlasti za saslušanje odgovornih, 5 policajaca, uvid u dokumentaciju a honorar za taj psao neka bude kroz putni laog za put oko svijeta, sa zadržavanjem na Havajima. Boljunac 0 0 0


Posao nije nimalo zahtjevan . Treba utvrditi tko je uzeo novce i za koju svrhu. Nitko nije obio kasu ureda u kojima se izdavalo i likvidiralo putne naloge i odnio novce s pištoljem u rukama. Barem za to se nije čulo. Boljunac 0 0 0


Apsolutno vam vjerujem Boljunac da bi to mogli riješiti dok kažeš "keks" ! No treb ahteti to riješiti, a to u nas nije uobičajeno. Mi ne rješavamo probleme, mi ih NJEGUJEMO ! Laci 0 1 0

Analiza

Saucha, Hribar i Barišić - žrtvena janjad ili lisice u kokošinjcu?

13.02.2017. 15:09, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Nitko nije toliko snalažljiv u pronalaženju načina za komunikaciju poput današnjih tinejdžera (zapravo sam trebao reći omladinaca, ma bih time odmah postao živi relikt prošlosti baš poput te imenice). Svi su opremljeni pametnim telefonima, znaju pristupne šifre svih kafića, škola. Nemaju li 'kuna na mobitelu', spojit će se na prvi internet i koristiti viber, fejs, messenger, whats up i razgovarati besplatno pa bio njegov sugovornik u Canberri, Calgaryu ili Crikvenici. Generaciji koja je imala (ne)sreću biti omladincima, snalažljivost te vrste nije prispodobiva. Dijelom zato što ih je informatička revolucija zatekla već zrele (neke i prezrele), a djelomično i zato što ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 10
  • 5
  • 0
  • 7

Analiza

Izvan schengenskih granica ostajemo nebranjeno predziđe EU

06.02.2017. 19:37, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Osječki studenti, kojima su vjerojatno dosadila tumačenja Nostradamusovih centurija po sto katrena, na temelju zdravog razuma i neumoljivih brojki, odlučili su napraviti proročansku izložbu o godini 2032. u kojoj je Osijek potpuno prazan grad. Prije samo 20 i kusur godina, iz Osijeka koji nikad neće biti Ocek, ljudi nisu bježali, niti se iseljavali, mada su svakodnevno bili pod granatiranjima srpskog topništva, doslovno riskirajući vlastiti život sa svakim satom bivanja u Osijeku. Zasad još nitko ne zna koliko se stvarno ljudi iselilo iz samog Osijeka u posljednjih par godina. Samo se vidi da je grad iz dana u dan prazniji, da sve manje ljudi pretrčava cestu, a sve više čeka na semaforu oslonjeno na štap.

Navodno se samo u zadnjih šest mjeseci iz Slavonije iselilo 22000 ljudi. Vidimo dakle da strah od rata, strah od gubitka života od zalutalog gelera nije najveći strah koji postoji. Zbog nekog, još nepoznatog, a ogromnog straha, ljudi iz Hrvatske doslovno bježe. Kao pred kugom.

Možemo se prisjetiti i jeseni-zime 2015, kraja Milanovićevog mandata i izbjegličkog vala s izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Afganistana, Eritreje, Somalije koji je protutnjao Slavonijom. Skoro nitko od izbjeglica se nije zaustavio u plodnoj, raskošnoj Slavoniji, gdje su zlatna žita, konji vrani, po svemu nalik na zemlju Misirsku. Tad su nas uz cestu u sačekušama gledali jumbo plakati s natpisima I nama je bilo teško 1991, pozivalo nas se na solidarnost. Vjerojatno ni same izbjeglice nisu znale kako prolazeći Slavonijom prolaze terenom jednako lako/teško napustivim poput onih s kojih su i sami došli. Izbjeglice išle preko izbjegličkog područja.

Ne postoji stvarna razlika između Slavonaca (Dalmatinaca, Zagoraca, Istrana…) koji odlaze ka Zapadu i izbjeglica iz Eritreje, Somalije. Riječ je u oba slučaja o ekonomskim izbjeglicama. Razlikuje nas samo putovnica. A naša plava, sa šahovnicom nam garantira 'slobodan protok ljudi, roba i kapitala' radi čega nas na Zapadu nitko ne tretira kao izbjeglice, mada jesmo. Iako smo objektivno bogatiji od izbjeglica druge boje puti, isti smo u pogledima na svoja okruženja. Odustajemo od vlastite države, od vlastite sudbine zadane mjestom rođenja, dezertiramo iz borbe za bolju državu, odbacujemo koplja pred naletom korupcije, nepravde, nebrige, nepameti centralnih vlasti. Ili se samozavaravamo o privremenosti i povratku, slijedeći modu iseljavanja, svejedno.

Bili bismo naivni, ako bismo pristali na površinske opise migrantskog doba koji govore samo o osobnim razlozima za migracije. U igri oko migracija su i puno moćnije sile željne promjene ovakvog svijeta, dovoljno moćne da pokrenu ratove, zaustave ih, pokrenu seobe naroda i zaustave ih po svojoj volji. Afganistanski migranti koji su zapeli u nekakvom improviziranom svratištu u Srbiji svjedoče o cijeni koju su platili organizatorima zbjegova do Srbije – između 5 i 10 000 eura po glavi. Otkud euri u Afganistanu? Otkad je ta zemlja bitni trgovački partner EU? Zaključak je - euri se odnekud tamo prosljeđuju. Tijekom spomenutog vala s jeseni-zime 2015. izbjeglice su u Srbiji ostavljale preko milijun eura dnevno, a dana je bilo preko 100. I taj novac je odnekud njima proslijeđen. Ne treba zanemariti ni ekspanzionističke agende islamske religije koje, ako i ne potiču iseljavanja, blagonaklono gledaju na rast islamske populacije na Zapadu.

Bogatstvo Zapada je očito magnet koji privlači k sebi mlade ljude iz ostatka svijeta. To bogatstvo je nastalo zahvaljujući i demokraciji, ali zahvaljujući i zaustavljanju demografskog rasta koji je danas prijetnja održavanju stečenog bogatstva. Otud vjerojatno i usmjeravanja migranata.

Migrantske rute su novovjeke magistrale kojim se kreće ljudski kapital. Srednjomediteranska ruta o kojoj su nekidan raspravljali europski premijeri na Malti uključuje Libiju, Maltu, Siciliju, Lampedusu, talijansku obalu. Nisu svi Europljani oduševljeni najezdom migranata, ali ima dosta onih koji jesu. Talijanska država plaća dnevno od 22 do 30 eura po odraslom izbjeglici onima koji se brinu o njihovom smještaju, a 91 euro po maloljetniku. Jedna od zadruga koje se bave prihvatom izbjeglica je i Katolička zadruga Senis Hospes koja vodi kamp u Foggii i godišnje vrti oko 11 milijuna eura na izbjeglicama pri čemu je dobar dio te sume čista dobit. Bijeda je vrlo unosan biznis (kako kažu u Slobodnoj Dalmaciji), kako za katoličke zadruge, tako i za brojne mafijaške nadogradnje u Italiji. Za razliku od Talijana, mi i naši susjedi Slovenci nismo (još) uspjeli razviti korupcijske mreže isprepletene oko izbjeglica. Za nas su oni nešto poput virusa koje, ako im ne uspijemo zapriječiti ulazak, moramo barem čim prije premjestiti na izlazak iz zemlje. Distribuirati problem susjedu, oni slijedećem susjedu do krajnjeg odredišta.

Na sastanku euro čelnika u Malti nitko se nije dosjetio postojanja jadransko-istarske izbjegličke rute, osim slovenskog premijera Cerara. Da je to toliko ozbiljan problem za Sloveniju, sasvim sigurno bi se o njemu raspravljalo na Malti i sasvim sigurno bi naš premijer Plenković čuo Cerara da o tomu govori. No, ovaj to na sastanku nije spomenuo, već u izjavama za slovensku novinsku agenciju. Usput spominjući nekakvu slovensku odlučnost u zatvaranju migrantskih ruta, nudeći velebni slovenski brod Triglav za ophodnje po Jadranu i Mediteranu, ustreba li. Budući da je Plenković s tom Cerarovom izjavom bio iznenađen, totalno neupućen, postoje samo dva moguća razloga za to: ili takve rute nema pa ju je Cerar izmislio ili su sve naše službe slijepe, gluhe i nesposobne da bi vidjele najezde brodova kroz Jadran s izbjeglicama koje se iskrcavaju u Istri, a onda kopnenim putem do Slovenije ih valjda hrvatski krijumčari prebacuju.

Poznavajući slovensku infantilnost koja izranja u svakom spomenu  bilo kojeg spora s Hrvatskom, vjerojatnije je da se radi o Cerarovoj izmišljotini.  Koja se naslanja na Erjavčevu (slovenski ministar vanjskih poslova) prijetnju o slovenskom izazivanju problema u nadolazećoj turističkoj sezoni turistima koji idu u Hrvatsku i vraćaju se iz nje.  Vidimo kako je moguće da različiti centri razičito iskorištavaju izbjeglice. Onima koji ih upućuju na neizvjesni put ka Zapadu su sredstvo za destabilizaciju Europe, islamistima su prodor na nebranjeni Zapad, vlasnicima prihvatnih centara (i svima u lancu između 22 i 91 eura koliko talijanska Vlada plaća po glavi) su sredstva za enormno i brzo bogaćenje. Slovencima su sredstvo pritiska na Hrvatsku. Već sad možemo po izvješćima Hrvatskog Auto-Kluba o kamionskim kolonama na granicama sa Slovenijom vidjeti najavljenu uvertiru u turističku sezonu. Zadržavanja na graničnim prijelazima hrvatski prijevoznici bilježe kao izravnu štetu, mjerenu u desecima tisuća eura dnevno u izgubljenim satima.

Paralelno teku dva procesa, jedan je iseljavanje Hrvata, drugi je ogromni migrantski valovi s Istoka koji se tek negdje u Njemačkoj, Švedskoj utapaju u jedan pod nazivom – težnja za boljim životom u uređenijim državama. Iseljavanje iz Hrvatske ne možemo zaustaviti nikakvim uredbama, niti obećanjima. Moramo se potruditi i Hrvatsku napraviti poželjnom zemljom za život, ponajprije Hrvata. Ne ostaje nam, a pritom mislim na sve razine vlasti, previše vremena za stvaranje takve države jer već za koju godinu nećemo imati za koga, mlađeg od 50 godina to činiti.

S druge strane, na migrantske valove s Istoka ne možemo baš utjecati. Kao što ne pronalazimo ni adekvatne odgovore na slovenske zloporabe schengenske pozicije prema nama. Dok god smo izvan schengenskog prostora, ostajemo nebranjeno predziđe Europe. A bivanje predziđima ovog i onog nas je dosad valjda naučilo pameti. Šteta što nemamo oporbu koja bi izvršila pritisak na vlast kako bi u dogovoru s EU nadzor nad schengenskim granicama izmakla kontroli Slovenaca i stavila ih pod kontrolu hrvatske policije, a schengensku granicu premjestila na naše vanjske granice prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori.  

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (9)


Respektira (8): Grugru, Spektator, RepopeR, Laci, 5none5, siouxica, Alumnus, bereza


Slaže se (1): mihael


Komentari (5)


Respekt o promišljanu o ovoj temi. No tko nam brani da svoje granice branimo prema Srbiji, BiH i CRnoj Gori kao da su šengenske ? Da nas ne bi čuvali Slovenci i NIjemci, da je šengenska granica u nas ? Ma, molim vas... Laci 0 0 0


Dakako da mi svoje granice branimo, ali sami.S druge strane smo doslovno žicom odvojeni od ostatka EU. Pazi - mi smo u žici.EU se brani trenutno od nas, VeNLO 0 0 0


Osvješćujući tekst. Naša oporba (jedina) reagira kroz Pernarova upozorenja na sve ovdje navedeno. Ostali (svi ostali) šute o tome, a šute i o svemu ostalome (bijedi, smeću, robovima - njih 333 tisuće ovog trena, Deklaraciji o slobodi, ...). Buđenje? mihael 1 0 0


Hvala VeNLO za objašnjenje, a svim eurofilima i eurooptimistima na pouk: EU se brani od svoga člana ?! Krasna Unija ! Ako smo zato ušli u EU, e onda nam nedostaje investicije u ludničke kapacitete. Laci 0 0 0


Da se Hrvatska žicom odvojila od svojih istočnih i južnih susjeda, ne bi se ni Slo i Hun ograđivale žicom od Hr. Svejedno, mislim da je Hr s te strane ipak dobro postupila. Spektator 1 0 0

Analiza

Narod kao krajnji korisnik uvijek plaća cjelokupni račun

04.02.2017. 13:27, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Ruralna legenda nam govori kako se prije nekoliko godina u HDZ-ovoj središnjici razmišljalo o tomu da se zakonski onemogući invalidima domovinskog rata koji su 100% nesposobni za bilo koji rad obavljanje načelničke, gradonačelničke dužnosti. Pa su krenuli brojati i nabrojali 150 takvih načelnika, samo iz svojih redova. Dakako, od ideje se odustalo. Zar nije pošteno da državu vode oni koji su je stvarali, logički se upitalo, izostavljajući onaj dodatak o upravljačkim sposobnostima. Tako nismo uspjeli saznati do danas koliko nesposobnih za ikakav rad arči i banči po hrvatskim gudurama, manjim i većim zabitima ove europske provincije. Važeći zakon o lokalnim izborima pak kaže kako načelnik općine mora imati prebivalište na području općine. Ali ruku na srce, tko bi s dužnosničkom plaćom, s 24-satnim korištenjem službenog vozila (ne jeftinijeg od 200 000 kuna) poželio živjeti u Erveniku, Benkovcu, po bukovačkim zabitima u kojima ni vukova nema (pa vučice potrebite parenja napastvuju lokalne pse).

Još ako je ta općina pod posebnom državnom skrbi pa ne plaćaš cjelokupni iznos poreza ni na što, a živiš u gradu koji samo što nije uveo prirez, odlaziš po domjencima, županijskim kružocima i svako malo u Zagreb. Hotelski smještaj, minimalno četiri zvjezdice plus dnevnice. Pa kreneš zbrajati -volonterska naknada za načelnički rad plus mirovina plus dnevnice plus ušteda na automobilu i prijevozu plus poklonjeni stan plus ono što se ne zna – jeb'o Njemačku i Irsku zajedno. Svakih nekoliko godina netko s vrha priprijeti reformom lokalne samouprave, smanjenjem broja gradova, općina, županija, uhvate se ćoravog posla. Organizira se skup župana, pošalje poruka pa skup načelnika i pošalje poruka, pa skup gradonačelnika i pošalje poruka, a u svakoj poruci P.S. znamo što ste vi (koji zagovarate reformu) i vaši napravili, imamo crno na bijelo, bolje vam je da odustanete. Ovi odustanu, odgode za neke slijedeće parlamentarne izbore.

Jedino istraživanje koje imamo (i svjedoči nam da ako već vukova nema, Vuka ima), a da je u njemu simbiotički povezana korupcija i lokalna samouprava jest ono Vuka Vukovića (Vuković je zaključio da lokalni čelnici slobodno mogu polovicu novca namijenjenog davanju poslova putem javne nabave kanalizirati sumnjivim, odnosno koruptivnim putem i da time neće ugroziti svoj politički položaj). Naravno, na to istraživanje smo prigodno zaboravili. Nitko nije čitanjem istraživanja došao na ideju da bi načelničke, gradonačelničke mandate trebalo ograničiti na dva mandata, kao što smo to učinili s predsjedničkim mandatom i tako spriječiti stvaranje trajnih koruptivnih mreža.

Jedna od zadnjih odgoda reforme lokalne uprave odnosi se na datum 1.siječnja 2018. U formi 'ili-ili'. Najavio ju je aktualni predsjednik Sabora Božo Petrov, čelnik platforme i stranke Most. Budući da dolazi odozdo, iz lokalne uprave, kao i cijela njegova platforma, to ga čini kvalificiranim za promišljanje kvalitetnih prijedloga o poboljšanju učinkovitosti cijele državne uprave i lokalne samouprave. Početne pretpostavke o tomu da je državni aparat prevelik, da je broj zaposlenih u lokalnoj upravi prevelik, da je sve to zajedno preskupo za broj ljudi s kojim upravljaju – razradit će Mostov ministar, zubar iz Omiša, poznatiji kao „HDZ 'ko ih jebe“ Ivan Kovačić. Dakle, ili će se reforma prihvatiti ili će se donijeti zakonsko ograničenje po kojem se za plaće zaposlenika neće moći izdvojiti više od 15% proračuna jedinice lokalne uprave. Mrkva i batina. A možda se i drugačije dogovori.

Svatko tko ima državu zna da država nije besplatna. Nije bila besplatna ni Jugoslavija, ni stara Jugoslavija, ni Austrougarska, niti su to bile Ilirske pokrajine pod upravom maršala Marmonta (kojem se Split odužio ulicom/pješačkom zonom koja vodi do Rive). Nekad je bilo dovoljno izdvojiti desetinu uroda za prehranu svećenstva i vlastelinstva, otad nije napredovala samo tehnologija, filozofija, znanost, usavršeni su i modeli izdržavanja državnog aparata. Uvijek je problem bio isti – kako natjerati ljude da ne rade samo za sebe, već ih prisiliti i na dodatni rad. Rješenje je uvijek bilo u porezima. U suverenim državama, koje su same stvarale novac, porezi su bili način za uništavanje novca (što će državi novac od podanika, ako ga sama može stvoriti koliko joj treba – upravo zato da bi prisilila ljude da rade i za državu, njene gospodare i službenike prisiljavajući ih na plaćanje poreza u novcu,a do novca se može samo prodajom svojih proizvoda ili kao najamni radnik). Naša država ne stvara svoj novac, već koristi euro, a kune su svojevrsni bonovi (poput Konzumovih) pa sve nas naša država prisiljava da dođemo do eura s kojim će onda ona plaćati svoje službenike i korištenje novca uopće (pročitati sjajan tekst o tomu dr Zvonimira Šikića)

Kako smo, osim nedjeljiva po Ustavu (a teritorijalno raspolućena država u stvarnosti, tko misli drugačije, neka proba hrvatskom cestom od Metkovića do Dubrovnika) i socijalna država, poreze će uvijek plaćati onaj koji ima, koji radi, a država će uzevši najprije svoj dio potom prebacivati novac skupljen porezima socijalno ugroženim skupinama. Onaj koji ima, koji stvara, koji radi, izdržavat će dakle i državu, i socijalu. Svaka socijalna skupina ima svoja stečena prava i po vlastodršce je izrazito opasno zadiranje u ta prava. Može li onaj dio koji radi stvoriti dovoljno za državu, njene potrebe i za socijalu? Ukupni vanjski dug kojeg imamo nam zorno prikazuje da ne možemo.

Kako će onda reformisti slijediti logiku po kojoj valja ukinuti općine koje se ne mogu same izdržavati? Kad to ukupno ne može ni država u cijelosti.

Jedna od obrambenih vještina oligarhija na vlasti jest sposobnost utjecanja na razdiobu narodnog bijesa. Primjerice – u nadležnost lokalne države staviš bolnice, infrastrukturu, a onda im izmjenom poreznog zakona otmeš dio od pripadajućeg poreza za potrebe opće države. Pa ljudi nisu bijesni recimo na Marića, nego na Bandića. Onda im drugom 'reformom' otmeš slijedeći dio pa lokalna uprava mora posegnuti za dizanjem komunalnih naknada ne bi li zadržala postojeći nivo svog službeničkog standarda, svojih naknada za služenje narodu. Kako god taj unutardržavni rat završavao, nama je svejedno. Jer se radi o borbi za porezni plijen otet od nas. U toj vrtnji u krug, ne zavrti li nam se u glavi, shvatit ćemo da plaćamo, nismo li na državnoj sisi, apsolutno sve. Svaki HDZ-ov domjenak, svaki SDP-ov kredit, svaku agenciju, svaki radi i nerad bilo kojeg sluge naroda.

Kad bi nam država, opća i lokalna, manje koštala, uz isti rad imali bismo veće plaće, bili bismo konkurentniji kao društvo, imali bismo više. Ili barem bismo bili dužni manje. Pomislili bismo da je rast plaća opći interes, ali nije. Rastu li plaće recimo zaposlenicima u javnom sektoru, u državnoj upravi, one će rasti iz povećanog ubiranja poreza od onih kojima država ne isplaćuje plaću.

Još jedne lokalne izbore dočekat ćemo u nereformiranoj državi. Od rata na dalje ne mijenjamo ništa u teritorijalnom ustroju, zapravo ne mijenjamo nikakve politike. Naša pozicija na usporednim ljestvicama s drugim zemljama nam govori da skoro ništa ne činimo kako treba, da druge države čine sve bolje.

Na spomen bilo koje reforme, javljaju se otporaši – skupine kojima bi ikakvo reformiranje ugrozilo dosadašnje načine egzistencije. Jer je njima ovako kako jest dobro, a nama u cjelini nije. Krene se s outsourcingom pa se odustane, krene se s kurikularnom reformom pa se ona odugovlači. Svaki iskrsli problem se rješava povećanjem poreza, bilo PDV-a, bilo uvođenjem nameta na telekomunikacijske usluge, a zemlja smo s najsporijim internetom, ujedno i najskupljim u ovom dijelu svijeta (čak je i u Keniji Internet brži).

Svaka država može neko vrijeme tolerirati (ili čak poticati) neravnotežu između broja ljudi u njoj prema kojima je neprijateljska i broja onih kojima je na korist. Kad ta neravnoteža postane sustavna, socijalni nemiri postanu nužnost. Unatoč hrvatskoj neravnoteži, većih socijalnih nemira nije bilo, ni nakon šest-sedam godina konstantnog pada BDP-a; unatoč gubljenju 240 000 radnih mjesta. Kriza, recesija – odnosno sva nepamet vladajuće oligarhije i stanovništva s još neugaslim samoupravno socijalističkim mentalitetom – nije prestala zbog nekih ingenioznih poteza vlasti, zbog promjena državnog ustroja, smanjivanja troška države i povećanja njene učinkovitosti. Iz krize su nas povukle dvije međusobno nepovezane stvari. Rast prihoda od turizma, što zbog ratova na Bliskom Istoku, što zbog Grčke i njene euro eutanazije, a druga stvar je iseljavanje nezaposlenog, blokiranog stanovništva. Kako su počele pristizati doznake iseljenih, zavrtio se krug potrošnje, a onda se osvijestilo i gospodarstvo.

Možemo li sebi dopustiti da nam se život događa, da smo pasivni konzumenti drugdje zamišljenih scenarija ili smo sazreli za pisanje vlastitih scenarija? Po kojima ćemo mijenjati sve što nije u duhu vremena i sve što ne vodi ka blagostanju nacije i države. Na retorička pitanja se ne odgovara, ali na ovo će odgovoriti vrijeme, ne odgovorimo li mi sami. 

Budu li se političari na vlasti izvlačili na slabokrvnost i uzmicali pred problemima, morat ćemo mijenjati i njih.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (5)


Respektira (5): Spektator, siouxica, 5none5, Laci, Alumnus


Komentari (1)


Ma daj VeNLO, nisu naši političari slabokrvni, već su slaboumni pokvarenjaci. A oni koji nisu pokvareni "ispadaju" iz igre za vlast. Imađ li ideju kako d aih promijenimo ? Izborima se očito do sada to nije uspjelo ! Šta da se radi ??? Laci 0 0 0

Analiza

Narod kao krajnji korisnik uvijek plaća cjelokupni račun

04.02.2017. 13:27, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Ruralna legenda nam govori kako se prije nekoliko godina u HDZ-ovoj središnjici razmišljalo o tomu da se zakonski onemogući invalidima domovinskog rata koji su 100% nesposobni za bilo koji rad obavljanje načelničke, gradonačelničke dužnosti. Pa su krenuli brojati i nabrojali 150 takvih načelnika, samo iz svojih redova. Dakako, od ideje se odustalo. Zar nije pošteno da državu vode oni koji su je stvarali, logički se upitalo, izostavljajući onaj dodatak o upravljačkim sposobnostima. Tako nismo uspjeli saznati do danas koliko nesposobnih za ikakav rad arči i banči po hrvatskim gudurama, manjim i većim zabitima ove europske provincije. Važeći zakon o lokalnim ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 5
  • 0
  • 0
  • 1

Analiza

Možemo li uspjeti ako ostanemo isti?

04.02.2017. 12:44, Koliko su korisne preporuke s Pantovčaka? Treba li mijenjati tečajnu politiku?

Anemični premijer Plenković, u raskoraku između proklamirane borbe protiv populizma i možebitnog shvaćanja kako je najbolji način borbe protiv bilo čega ustrajnost u provođenju političkog programa s kojim je došao na vlast, pri čemu će otpasti sami od sebe svi populizmi i svi ekstremizmi, dobio je neočekivanu pomoć predsjednice. U vidu preporuka svog Vijeća za gospodarska pitanja. Pogledamo li sastav tog vijeća, vidjet ćemo da se radi dekanima ekonomskih fakulteta, predsjednicima Komora – svakako svojevrsnoj ekonomskoj reprezentaciji ove zemlje.

Upravo zato preporuke tog Vijeća moraju imati znatnu ekonomsku i političku težinu. Kako zbog profesionalnog integriteta članova Vijeća, tako i zbog autoriteta predsjednice, koja je pokrovitelj njihovog rada. Ono što je odmah po predstavljanju preporuka postalo crvena krpa za podizanje mnogih na stražnje noge jest ona o postupnoj deprecijaciji tečaja kune. Dirnulo se u svetu kravu svih hrvatskih politika. Stabilnost tečaja. Dakako da su odmah u medijsku ofanzivu krenuli iz HNB-a s čvrstom porukom: Promjene tečajne politike neće biti.

Argumenti za istrajnost u provođenju dosadašnje tečajne politike su više nego čvrsti – dužni smo dva BDP-a, od toga tri četvrtine u eurima, povećali bismo ukupnu zaduženost u kunama, teret bi platili građani, otvaranje vrata inflaciji. S druge strane zagovornici deprecijacije kažu kako bi porasli prihodi izvoznika, svih onih koji se bave turizmom te da deprecijaciju od 2% godišnje ne bismo ni osjetili. Naviknuli bismo se.

U priči o deprecijaciji ne postoje samo dvije strane, već tri. Treća je ona prof. Garače sa splitskog Ekonomskog fakulteta. On jedini iz predsjedničinog Vijeća nije podržao preporuku o deprecijaciji, smatrajući kako 2% deprecijacije godišnje ne bi proizvelo ništa dobroga, osim što bi se svi naši problemi stabilizirali na većem tečaju. Ostaje pri svom šok modelu iz 2015 – jednokratna devalvacija od 10%, smanjenje PDV-a na 20% s čim bi se amortiziralo povećanje rata kredita većim raspoloživim dohotkom za kućanstva, potaklo izvoz i supstituciju uvoznih proizvoda domaćim. Zasad, ni nakon dvije godine od objave ovog plana prof. Garače, nema odgovora od stručne javnosti, osim onih paušalnih – jooj, samo devalvacija ne. I to govori koliko smo kao društvo duboko u dogmama, nespremni za preispitivanja svojih politika.

Prof. Lovrinović, nesuđeni guverner HNB-a u nekim budućim političkim konstelacijama, primjećuje kako je dobro da se otvara još jedan front za preispitivanje monetarne politike koju provodi HNB.

U svemu ovom oko Preporuka, najbolje se snašao ministar financija Marić: Vi znate da je stav Vlade o pitanju monetarne politike uvijek da je HNB neovisna institucija i sva naša promišljanja monetarne politike su vođeni tom činjenicom.

Da je objava preporuka Vijeća bila vođena tom istom činjenicom, vjerojatno se među preporukama ne bi našla i ova o deprecijaciji, već bi tek negdje uzgred bila spomenuta formulacija o aktivnijoj ulozi HNB-a. A pod tim bi se mislilo na isto. Viceguverner HNB-a Vedran Šošić je ukazao na tu grešku u koracima Vijeća ilustracijom: Ako kancelarka Merkel pokuša sugerirati Europskoj Centralnoj Banci što treba činiti, ECB će učiniti upravo suprotno zato da bi očuvala svoju vjerodostojnost što je temeljni kapital svake centralne banke. Upravo radi očuvanja svog 'temeljnog kapitala' i jesu iz HNB-a krenuli s vidno naglašenom porukom kako nikakve promjene tečaja neće biti. Tom izjavom žele unaprijed spriječiti sve špekulacije s promjenom tečaja, izbjegavanje svih onih intervencija koje bi mogle uslijediti krenu li ljudi kupovati eure u strahu od deprecijacije, krenu li banke osvajati svoj prostor za zaradu u tečajnim trgovinama.

Ako je to stvarno bila greška u koracima Vijeća, onda to govori o političkoj naivnosti članova Vijeća, njihovom nebaratanju političkim metajezikom, dvomišljenju, otkrivanjima samo onih dijelova plana koji će zvučati neutralno. Nije li pak o tomu riječ, onda je pričom o deprecijaciji kune namjerno potopljen cjelokupni rad Vijeća i predsjednicu stavilo u zamišljenu ulogu kancelarke Merkel kojoj ECB prkosi.

Priča o deprecijaciji će se stišati za koji dan, a u preporukama Vijeća za dugoročni gospodarski razvoj je zapravo cijeli paket mjera s kojim se može i mora poboljšati najprije državu samu, a onda i gospodarstvo u njoj.

Činjenica da su na sjednici Vijeća kod predsjednice bili i ministri iz Plenkovićeve Vlade je i naznaka kako je došlo do promjene u svijesti kod izvršne vlasti. Dosadašnji animozitet između Vlade i predsjednice, uvjetovan najprije kohabitacijom s Milanovićem, potom stalnim razilaženjem s Karamarkom, očito se nadrastao. Prisustvo ministara također garantira kako Preporuke neće biti samo medijska predstava, već da će ih ministri sutra ugraditi u rad svojih ministarstava. Pa bismo mogli svjedočiti u skorom vremenu i promjeni paradigme u nastupima političara – umjesto netalasanja i odrađivanja mandata po inerciji, pod utjecajem vanjskih čimbenika, sustavno mijenjati okoštalo zatečeno stanje. Pri čemu neće ostati netaknuta ni monetarna politika, upravo onako kako je u Preporukama naznačeno. Samo što se o tomu neće govoriti na sva zvona. Naprotiv, i dalje ćemo iz HNB slušati o zadržavanju dosadašnje tečajne politike.

Predsjednica s pravom kaže: Hrvatska ima apsolutno sve preduvjete biti bogatom i uspješnom državom i na nama je da te potencijale iskoristimo i provedemo u djelo. A to nećemo ostanemo li isti. Moramo se mijenjati.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (7)


Komentari (7)


Laci, ne znam za narod, ali ja sam se promijenio.Od države ne tražim i ne dobivam ništa, čak ni dječji doplatak, plaćam svoje račune, nisam u minusu i ne bih bio gladan da sutra zatvore sve trgovine.Konkurencija je ogromna i mislim li sačuvati svoj VeNLO 0 0 0


način života, moram stalno učiti, stjecati nove vještine, prilagođavati se vremenu i mijenjati sebe i okolinu na bolje. VeNLO 0 1 0


Hrvatska se mora mjenjati na makrorazini, a ne prilagođavanjem građana na uvjete mikrorazine, ovo je vrijeme kad Hrvatska napokon MORA učiniti nešto za svoj narod, jer narod je za Hrvatsku učinio sve što je mogao Jung-fu 0 0 0


@VeNLO, jedan njemači pionir poduzetništva je rekao: kad bi ozbiljni poslodavci koristili vokabular političara, smatralo bi ih se običnim brbljavcima. Mi trebamo samo prepisati "best practice" uspješnih zemalja i konačno početi "delat" umjesto da još viewer 0 0 0


desetljećima filozofiramo, šta država treba učiniti za nas. Država može puno učiti ako ubrza procese, da aerodrom na Ljošinju već 20 g. čeka na rekonstrukciju, Plomin, Srđ, vojarne i lokacije propalih firmi...dok ovo pišem banka mi mijenja € za 7,38 viewer 1 1 0

Analiza

Možemo li uspjeti ako ostanemo isti?

04.02.2017. 12:44, Koliko su korisne preporuke s Pantovčaka? Treba li mijenjati tečajnu politiku?

Anemični premijer Plenković, u raskoraku između proklamirane borbe protiv populizma i možebitnog shvaćanja kako je najbolji način borbe protiv bilo čega ustrajnost u provođenju političkog programa s kojim je došao na vlast, pri čemu će otpasti sami od sebe svi populizmi i svi ekstremizmi, dobio je neočekivanu pomoć predsjednice. U vidu preporuka svog Vijeća za gospodarska pitanja. Pogledamo li sastav tog vijeća, vidjet ćemo da se radi dekanima ekonomskih fakulteta, predsjednicima Komora – svakako svojevrsnoj ekonomskoj reprezentaciji ove zemlje. Upravo zato preporuke tog Vijeća moraju imati znatnu ekonomsku i političku težinu. Kako zbog profesionalnog integriteta članova Vijeća, tako i zbog ... više >

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 7
  • 0
  • 0
  • 7

Analiza

Stipe Mesić - čovjek s kojim će majke budućih političara strašiti djecu

31.01.2017. 13:23, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Odrastanje može biti poprilično stresno životno doba kojem svjedočimo najmanje dva puta. Jednom kao subjekti, oni koji odrastaju, drugi puta gledajući druge kako odrastaju. Ako pritom nismo samo obični promatrač, već roditelj koji gleda, usmjerava, odgovara za odrastanje svog djeteta, stres je zagarantiran. U kojoj god ulozi bili, izbjeći nećemo ono indijsko prokletstvo – Dao ti Bog zanimljiv život.

Nije svejedno kako se odrasta. S traumama iz djetinjstva nam se valja suočavati kasnije kroz život, mnogi to odgađaju unedogled i cijeli život pretvore u traumu. I bez psihologijskih traktata nam je jasno da odrastanje u Parizu, u zaštićenom okruženju, s visokim standardom sa sobom donosi i drugačiju kasniju sudbinu od primjerice odrastanja u bogoslovnom sjemeništu. Ovaj prvi će francuski jezik govoriti bolje od prosječnog Francuza, ovaj drugi će razumjeti misu na latinskom jeziku. Prvi će možda postati premijer, drugi će možda postati predsjednik Sabora.
Punoljetnost je dobna granica koju kao odraslost priznaje zakon, no s tim datumom odrastanje ne završava. Prije bismo mogli reći da tek počinje - suočavanjem sa stvarnim svijetom, izvan roditeljskog doma. Kad uistinu tek počinje potraga za vlastitim identitetom.

Političko odrastanje ne razlikuje se previše od običnog odrastanja. Stavovi formirani u mladosti korigiraju se uslijed sraza urođenog instinkta i realiteta stvarnog svijeta. Prirodni instinkt nam pomaže u preživljavanju, politički instinkt pomaže onima koji politiku izaberu kao svoj put u političkom preživljavanju. Iako nam Ustav i zakoni kažu da svaki punoljetan građanin ima pravo birati i biti izabran na izborima, znamo da ovu drugu mogućnost iskoriste tek rijetki. Jednostavno – premalo je mjesta pa se većina kloni aktivnog sudjelovanja u politici, izabire pasivnost, promatračku poziciju.

Ne postoje škole, sveučilišta na kojima bismo mogli školovati političare. Vidimo da u politici ima pravnika, inženjera, ekonomista, profesora, akademika. To ne znači kako politika nije zanat, s pravilima koji određuju bilo koji drugi zanat. Neki ta pravila usvoje na samom početku svog političkog puta, drugi nauče tek kršenjem pravila da pravila postoje. Dok u drugim profesijama nestručnost, laganje, neodgovornost, izbjegavanje suočavanja s problemima bivaju sankcionirani osudama iz kojih se kasnije vrlo teško izvući, vratiti natrag u profesiju, u politici to nije grijeh. Laganje, nestručnost, promjena stavova, mišljenja, ideologija mogu biti nagrađeni ponovnim izborom na političku funkciju. I sve to je dio zanata, u kojem je vještina laganja, prikrivanja jedna od najbitnijih. Kažete primjerice da ćete smanjiti plaće saborskim zastupnicima, birači vam povjeruju, a vi onda napravite suprotno, plaće podignete i nastavite dalje kao da se ništa nije dogodilo. Iako ste bezočno lagali, znali unaprijed da izgovarate laži.

I oni političari od zanata imaju pravo na odrastanje. Pernar koji je predvodio fejsbuk prosvjede protiv Jadranke Kosor nije isti Pernar koji danas iritira vladajuću strukturu. Politički se školuje. Savlada li sve zanatske vještine, možda za koju godinu postane premijer ili predsjednik. Iako nam to sad ne izgleda baš kao vjerojatnost, ne znači da smo u pravu. Politički rezultat je zbroj glasova - listića s zaokruženim imenom natjecatelja.

Nije nam bilo vjerojatno ni da će prvi predsjednik nakon Tuđmana postati Stipe Mesić. Imao je na početku jedva 2% potpore, puno manje nego Pernar danas pa je ipak postao predsjednik. Dvaput zaredom. Za razliku od Pernara danas, tad Stipe Mesić nije bio politički mulac u traženju svog identiteta. Njegov ukupni dotadašnji život je bio isključivo politika. Član Saveza komunista Jugoslavije, predsjednik općine Orahovica, mali prekid 1971. i onda predsjednik Jugoslavije, predsjednik Hrvatskog Sabora, predsjednik Hrvatske u dva mandata. Takva impresivna politička karijera ne bi bila moguća da Stipe Mesić nije savladao sve vještine svog zanata. Ona koju je najviše koristio bila je Govori ono što publika želi čuti. Po Australiji je pjevao Juru i Bobana, zaboravljao dolarske čekove iseljenika, doma je po skupovima govorio o Srbima koji mogu sa sobom odnijeti zemlju koju su donijeli na opancima. Posjedovao je terminatorski talent prepoznavanja okoline, bila puka kojem se obraća. Na početku devedesetih procijenio je da mu najveću političku (i osobnu) korist donosi ustašovanje pa se nije libio u svakoj prilici prikazati većim Hrvatom od drugih. U odnosu na Tuđmana i njegov istinski antifašizam, Mesić je bio politički jastreb, u rangu sa Šimom Đodanom (čovjekom s dva doktorata) koji je obećavao da će Srbe sabiti kilometar u zemlju. Razvojem ratnih i inih događanja (Našička cementara, Klariko voće, privatizacija), nakon neuspjelog pokušaja puča protiv Tuđmana, Mesić odlazi u zavjetrinu. Onako kako ga je to naučila 1971. U kontemplaciji naprasne političke mirovine, Mesić prepoznaje da je ustašovanje passe te da se mora prebaciti na drugu stranu, pronaći svoj čamac preko Kupe, kao onomadni predsjednik Sabora Nazor.

Svjedok je u Haagu protiv hrvatskih generala čime trajno kupuje organizirane i umrežene antifašiste.

U politiku se vraća kao antifašist. Što uspijeva podvaliti puku kao antituđmanovštinu. Uspijeva izvesti salto mortale i puk natjerati da to prihvati bez propitkivanja. Iako je Tuđman bio antifašist, a Mesić mali ustašoid, u novi milenij Mesić ulazi kao antifašist, onaj koji je protiv Tuđmana – fašista. Pragmatizam u svojoj najčišćoj varijanti. Dostojno kolegija na kakvom fakultetu političkih znanosti. Zahvaljujući i tom okretanju kaputa s najmanje dva lica, Mesić postaje predsjednik u dva mandata. Koja započinje 'vašarskom' ponudom dokumenata iz Tuđmanovih arhiva svakomu tko bi to zatražio. Pristaje na diobu moći s parlamentom, mandate prema javnosti odrađuje u formi vica, u stvarnosti amenuje sva događanja u INI, ulazak zemlje i naroda u dužničku spiralu bez kraja, pokrovitelj je sumnjivih likova i njihovih radnji. Zamalo je pripravio dovoljno materijala za svoju drugu knjigu s naslovom Kako sam srušio Hrvatsku (ona prva se zvala, sjećamo se – Kako sam srušio Jugoslaviju). Kolorit onih koji su ga podržavali bio je raznovrstan, kretao se od onih koji su bili zasićeni Tuđmanovim autoritarnim gardom (a u stvarnosti je Tuđman bio demokrat više nego li će to Mesić ikad postati) do ljevičara koji nikad nisu prežalili samoupravni socijalizam. Cijelo to vrijeme ipak je glavno vezivno tkivo cijele njegove predstave bio – antifašizam. Kojeg nisu na svojim staračkim leđima toliko nosili opskurni nostalgičari koji se okupljaju u svibnju u Kumrovcu s petokrakama i pionirskim maramama oko prestarog vrata, koliko cijela jedna struktura unutar države, medija, udruga, koja je odrasla u Jugoslaviji, na komesarskoj poslušnosti, a nastavila svoj profesionalni život kao servis nove države. O državi egzistencijalno ovisni, a sapeti u disanju punim plućima, s tjeskobom od razotkrivanja njihove ONO i DSZ indoktrinacije ugrađene u svaku diplomu.

Nakon prestanka predsjedničkog mandata, za sebe uspijeva iskamčiti novac iz proračuna za troškove svog tima, za ured, za dalja putovanja po svijetu. Dakako da se po navadi petlja po rubu sitne lopovštine zamagljene neotkrivenim tajnama iz mandata – kupuje stanove s posuđenim novcem. Antifašisti ga biraju za svog počasnog predsjednika. Iako nije preko vode do slobode gazio Neretvu, ni Sutjesku. Nije to ni aktualni predsjednik Saveza antifašističkih boraca koji ni jedan rat nije ni vidio, osim na filmu. Rođen je 1957. kad se rata nisu sjećali ni prvoborci.
A onda dolazi osvetnička prošlost na naplatu. Najprije ga Sabor deložira iz ureda, potom revni istražitelji povijesnih istina izlaze s video zapisima Mesićevog onomadnog ustašovanja. Slama se njegova predstava i znajući da takvih zapisa ima još, daje ostavku na počasno predsjedničko mjesto.

Kraj je to jedne karijere i neslavni odlazak u povijest vječitog predsjednika. Koji može biti sasvim sretan i činjenicom da ga pred smrt ne ganja još i DORH. Možda mu ostane dovoljno vremena za razmišljanje o tomu je li trebao još jednom okrenuti kaput i prijeći čamcem preko Kupe natrag, na drugu stranu, protivnu. A možda i shvati kako ni tim ne bi promijenio ništa. Kako nije vrijeme od presvlačenja kaputa, već vrijeme od istine. Istine o Bleiburgu, istine o Jasenovcu, istine o ratu, istine o hrvatskom dužničkom ropstvu, istine o nama samima. Pa i o njemu.

Nema sumnje da će njegovi poklonici iz SAB-a na kraju njegovog političkog života uzviknuti Nek' mu je vječna slava, a ostatak nevelikog skupa zahroptati nerazumljivo Slava mu. Majke ostalih političara u nastajanju (pa i vojne i druge lekarke) će upirati u njega prstom strašeći djecu i govoriti Pazi sine, ne budeš li pametan i pošten, završit ćeš kao Stipe Mesić.

6

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Ocjene (12)


Komentari (19)


krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je nekoliko stotina tisuća Hrvata u potrazi za boljim životnim uvjetima ili zbog neslaganja s realsocijalističkim režimom kao disidenti napustili svoju domovinu. Grugru 0 0 0


@viewer ma nostalgija spram svih tih teza i tezica koje su tada još bile friške i neiznevjerene,dočim danas kad znamo da su sve do jedne bile teške floskuletine,kad znamo što je sve nova ekipa izgovarala i što smo sve čuli.doista me uhvati nostalgija RepopeR 0 0 0


Drago bi mi bilo doista i dalje sprdati se s dodvorništvom Sokola spram FT,da nismo vidjeli kako prijatelji kupuju Mesiću dva stana i kako se neda s državne sise.Tako bih volio i nostalgićan sam za onom tankoćutnošću koja je kritiziralaFT"za njegovu RepopeR 0 0 0


srećicu što mu žena nije.."da nismo upoznali podcast rječnik ZoranaMilanovića,njegove akcije i operacije s kontakt osobom Kotromanovićem gdje je lovio HRVI/Prgometa,..nostalgičan sam spram tih duboko iznevjerenih postavki,..neovisno o svim kontekstim RepopeR 0 0 0


a i posve očiglednom novinarskom praksom da se jednima gleda sitnozorom,a drugima s duplim povezom preko očiju.Shvatio sam,ima tome dosta,da je taj jaz prilično velik i da ne želim biti dio onih koji se spram toga prave ludi,ali uzvišeni i elitni ╭∩╮ RepopeR 1 1 0