Reputacija 4

  • Bodova 92.6
  • Analiza 12
  • Ocjena 46
  • Anketa 11

Analiza

O vojnom roku: Nit smo mi Litva, nit su ovo devedesete....

31.03.2015. 21:14, Trebamo li ponovno uvesti obvezni vojni rok?

Sasvim razvidno je kako je opće pogoršanje obrambeno-sigurnosne pozicije NATO saveza na istočnoj europskoj periferiji najavilo potrebu redefiniranja strateških obrambenih planova članica. Krupni koraci ka kapitalnim promjenama i "dizanju zida" prema Istoku učinjeni su na posljednjem summitu NATO-a održanom u Velikoj Britaniji, gdje se razmatralo povećanje financijskih ulaganja u nacionalne obrambene snage, obrazovanje fleksibilnih interventnih postrojbi s okosnicom na Poljskoj i dogovaranje međunarodne logističke podrške za obranu istočnih granica pakta. Najave oko uvođenja obveznog vojnog roka, čini se, samo su nadogradnja na trendove koji su već neko vrijeme oko nas. No, legitmino je pitanje - može li se bolje, i da li je to najbolji mogući način trošenja proračunskih sredstava namjenjenih vojno-obrambenom sektoru?

Zagovaranje uvođenja opće vojne obveze kao jedinog efektivnog i legalnog instrumenta povećanja vojno obučenih građana često se argumentira ponašanjem država članica koje dijele granicu sa Putinovom Rusijom (Estonije, Litve i Latvije), ili onih koje zbog povijesnih razloga strahuju od mogućih destabilizacija induciranih iz "neprijateljskih" interesnih sfera (Poljske, Rumunjske, pa u krajnjoj liniji i Grčke ili neutralne Finske). Međutim, komparacije Hrvatske sa tim zemljama previđaju bitan geografski moment - Hrvatska nije u "bliskom kontaktu" sa globalno bitnim igračima koji posjeduju tolike ofanzivne moći (kao Rusija) ili pak maligne osvajačke aspiracije, i utoliko je realna opasnost od stupanja neprijateljske čizme na nacionalno tlo puno manja. Suvišno bi bilo u BiH, Srbiji, Crnoj Gori ili Mađarskoj uviđati nekakve skrivene prijetnje po suverenitet i teritorijalnu cjelovitost RH, čija neutralizacija bi tražila naoružavanje stotine tisuća građana. Prijetnje te naravi, koje su u nedavnoj povijesti i dolazile s područja zemalja bivše Jugoslavije, ostaju tek nelagodna i bolna sjećanja.

U teorijskom prezentiranju glavnih benefita kakvi bi se ostvarili provođenjem obveznog vojnog roka, kao dopune stajaćem profesionalnom sastavu, polazi se od prepostavke da vojni rok unosi novu kvalitetu - kvantitetu u pogledu višestrukog "umnažanja" ljudskih kapaciteta. Drugim rječima, ono preventivno stvara široke temelje i solidnu bazu za potrebno masovno novačenje u kratkoročnoj do srednjeročnoj budućnosti. U tom pogledu, često kao potkrijepljenje toj tezi imamo priliku čitati ili slušati o povlačenju paralela sa iskustvom iz početaka Domovinskog rata, kada se na mobilizacijskim kapacitetima kojih je iznjedrilo sustavno ONO i DSZ indoktriniranje i obrazovanje "naoružanog naroda" uz stručna znanja stečena u okviru JNA obuke, obranila država. Nepobitna je istina da je ta masa od 200-300 tisuća hrvatskih građana 1991. udarila temelje opstanku suverene Hrvatske i kasnijoj teritorijalnoj reintegraciji, no upitno je u kolikoj mjeri je ispravno procjenjivati strateške potrebe obrambenog sutava u uvjetima današnje tehnološke razvijenosti svijeta kroz naočale onovremenih potreba iz Domovinskog rata.

Naime, u prilog tomu, nije naodmet spomenuti da je hrvatski obrambeni sustav u prvoj fazi Domovinskog rata, na tehnološkoj i doktrinarnoj osnovi, "zaostajao" nekih 30-40 godina za svojim vremenom. U tehničkom smislu, pojednostavljeno govoreći, ratovalo se oružjem koje je bilo primjerenije "teatru" Korejskog rata iz 50-ih godina XX.st., a u pogledu ratovodstva i operativno-organizacijskih principa napredovalo se tek 1994.-1995. implementacijom određenih NATO  standarda. Stoga je i krucijalnost značaja kvantitete u tadašnjim uvjetima oskudice i zastarjelosti za konsolidaciju obrambenog sustava bila bitnija no što bi bila danas. I još, pored toga, sa organiziranom i osuvremenjenom vojskom na raspolaganju - za razliku od 1991./1992. 

Koncept "narodne vojske", tradicionalno baziran na masovnosti, u sve većoj mjeri postaje relikt prošlosti, i nije za očekivati da ćemo ikada više za trajanja naše civilizacije svjedočiti potrebi pomalo epskog dizanja 200-300 tisuća ljudi na oružje i raspoređivanje te mase u dužini granica RH. Naime, iako aktualnosti i noviteti u području razvoja obrambenih znanosti i tehnologije dobrano zaobilaze OSRH, svijet ide ka implementaciji tzv. četvrte generacije ratovanja - modela sukoba koji u svojoj suštini traži angažman sve manjeg broja ljudi na bojnom polju, i koji omogućuje ostvarenje vojno-operativnih ciljeva čak i bez stupanja "čizme" na tlo protivnika i prolijevanja krvi, posredstvom kibernetskog rata i paraliziranja elektroničke komunikacijske infrastrukture. I dok glavni svjetski igrači (danas ujedno i jedini sposobni za pokretanje ratova) vode brigu o usavršavanju filigranski podešene ubojitosti i borbene efikasnosti digitalizirane hi-tech "vojske budućnosti" i sele bojna polja u orbitalne sfere, postavlja se pitanje kakvu dodanu vrijednost Hrvatska dobija obukom stotina tisuća mladih čiji jedini prinos obrani jest taj što će biti sposobni držati položaj na čuki. I kao takvi glumiti "oslijepljene" i dezorijentirane glinene golubove sofisticiranijem suparniku. Od vraćanja u vojarne, rastavljanje automata i slaganje kreveta, možda bi bilo uputnije trošiti novac na izgradnju i osiguranje komunikacijske infrastrukture, modernizaciju PZO sustava i općenito poboljšanje logističkih kapaciteta OSRH na nacionalnom teritoriju.

4

TomoZD

Ocjene (7)


Respektira (5): VeNLO, Django, Dirk15, siouxica, visitor


Ne slaže se (2): Maroje, Laci


Komentari (15)


Ulagati u vojsku koja će sutra, kao i 1941 ići na Staljingrad,hm nije nam pametno. Sad imamo plaćene dobrovoljce u AFganistanu pa nek tako i ostane, ai to neće oviiti o nama, već o naredbama iz NATO pakta, nažalost. VeNLO 0 0 0


@u_prolazu, ja sam sa istoka zemlje pa znam šta pričam iz prve ruke a osim toga jako dugo sam nosio uniformu i znam za šta je vojska sposobna. U takvim situacijacijama je najvažnija organizacija i sustav kolanja informacija. Službe kao GSS i slične Maroje 0 0 0


su super za spasit nekoliko osoba ali katastrofe velikih razmjera su nešto sasvim drugo. Županju su spasili maturanti koji su umjesto proslave mature po birtijama došli puniti vreće s pijeskom. Vojska nije obučena ali je naučena da izvršava zapovjedi Maroje 0 0 0


i izvještava o učinjenom. Civilna zaštita u RH je sprdnja u pravom smislu riječi, nakon tri dana pojave se likovi u novim vozilima, jakne i kape sa oznakama i trpaju se pred kamere. Da su u trenutku proglašenja obrane od poplave podignuti obveznici Maroje 0 0 0


koji su na burzi rada i dodijeljeni vojnim zapovjednicima koji su u kontaktu sa djelatnicima hrv. voda imali bi sustav sa glavom i repom. Ovako je zahvaljujući dobrim ljudima i pukom srečom spriječeno da Sava pola Županje ne sravni sa zemljom Maroje 0 0 0

Analiza

O vojnom roku: Nit smo mi Litva, nit su ovo devedesete....

31.03.2015. 21:14, Trebamo li ponovno uvesti obvezni vojni rok?

Sasvim razvidno je kako je opće pogoršanje obrambeno-sigurnosne pozicije NATO saveza na istočnoj europskoj periferiji najavilo potrebu redefiniranja strateških obrambenih planova članica. Krupni koraci ka kapitalnim promjenama i "dizanju zida" prema Istoku učinjeni su na posljednjem summitu NATO-a održanom u Velikoj Britaniji, gdje se razmatralo povećanje financijskih ulaganja u nacionalne obrambene snage, obrazovanje fleksibilnih interventnih postrojbi s okosnicom na Poljskoj i dogovaranje međunarodne logističke podrške za obranu istočnih granica pakta. Najave oko uvođenja obveznog vojnog roka, čini se, samo su nadogradnja na trendove koji su već neko vrijeme oko nas. No, legitmino je pitanje - može li se bolje, i ... više >

4

TomoZD

  • 5
  • 0
  • 2
  • 15

Analiza

O zamkama Prgometove vizije demokratičnog HDZ-a

01.03.2015. 21:05, Anketa: Gubi li HDZ odlaskom Prgometa? Kakva je njegova politička budućnost?

Izlazak Drage Prgometa iz HDZ-a nesumnjivo je nanio određene štete popularnosti stranke i donekle reducirao šanse u borbi za naklonost politički ionako fluidnog centra. Čak štoviše, prigodno je poslužio suprotnom taboru kao vrlo iskoristiv adut u protupromidžbenom profiliranju HDZ-a kao radikalizirane policijski ustojene mašinerije, odvojene od stvarnih problema hrvatskog građanstva. Reklo bi se, pomalo i smiono, nakon kontinuirane šutnje i neograđivanja vodstva HDZ-a od demokratski upitnih zahtjeva i antilegalističkog ponašanja glavnih protagonista prosvjednog skupa u Savskoj (na štetnost čega je Prgomet ispravno upozoravao stranačkog šefa iako doduše politički netaktičkim putem- preko medija), pa i nakon uspješno odrađene propagandističke "kontaminacije" tog istog prosvjeda vezivanjem podrške opskunog Keleminca uza nj, izlazak Progmeta upao je kao sjekira u med političkim protivnicima osovine Karamarko-Brkić. 

U kontekstu asertivnog i pomalo hazarderskog ideološkog postavljanja HDZ-a unutar hrvatskog političkog tijela, Prgometu se mora odati priznanje da je ispravno anticipirao izazove koji se pred HDZ postavljaju ukoliko stranka u svojoj politici mobilizacije nezadovoljnika na (uvjetno rečeno) desnom krilu zanemari činjenicu kako time protivnicima na lijevoj strani spektra stvara plodno tlo za diskreditaciju i miniranje svoje prisutnosti na političkom centru. Kontraefekti koji se iz toga rizičnog manevriranja mogu razviti tijekom narednog predizbornog perioda još su izgledniji ako uzmemo u obzir činjenicu kako HDZ ne posjeduje etablirane medijske kanale preko kojih može na kvalitetan i promidžbeno učinkovit način iskomunicirati smislenost, sadržajnost i konstruktivnost takve strategije koju bismo mogli definirati kao vožnju na dva paralelena kolosjeka, zadržavajući istovremeno naklonost desnice i centra. Suprotno tomu, ta stranka sa brojnim utezima, uglavnom je usmjerena na to da se u sklopu Karamarkova afirmiranja retuđmanizacije i umjerenog nacionalizma u pravilu postavlja defenzivno spram kritika, političkih komentara, pa i etiketiranja koji dolaze sa suportne strane. U kontekstu spomenutih okolnosti medijsko-komunikacijskog hendikepa, gubitak istaknutih individua sa izraženim potencijalom atrakcije podrške na "umjerenoj" strani spektra, Prgometa te ranije Stiera, prilično otežava posao stratezima HDZ-a u stjecanju podrške relativne većine glasačkog tijela.

Drago Prgomet skrenuo je pažnju javnosti svojim javnim pozivima o potrebi demokratizacije stranke i decentralizacije u procesu donošenja odluka. Suprostavljajući se autokraciji Tomislava Karamarka, zgodno je za primjetiti da je time samoinicijativno dao legitimitet promidžbeno kreiranoj predodžbi političkih suparnika o HDZ-u, te time ujedno potpisao i presudu vlastitoj političkoj karijeri u stranci. Sa gledišta zagovaratelja moderne demokracije i štovatelja etičnosti, taj čin dostojan je poštovanja. Međutim, realna politika u nezrelim društvima je izgubila veze sa viteškom etikom i čašću još prije sedam stoljeća, publiciranjem Machiavellijevih načela "dobrog vladara". 

U zreloj demokraciji, pluralizam mišljenja uz kohezivnost u djelovanju sastavni je i prirodni dio života svake stranke. Doseg civilizacijske razvijenosti, reklo bi se. Međutim, dvojbeno je čime bi rezultiralo preslikavanje tog koncepta u okvire korupciji i antilegalizmu sklonog hrvatskog društva, hrvatskih političkih stranaka, a naročito njegova aplikacija unutar HDZ-a. 

Ako kao iole mjerodavan indikator u procjenjivanju karaktera članstva i motivacije za posjedovanjem iskaznice HDZ-a uzmemo postojeće sadržaje negativnog imagea bliže sanaderovske, ali i dalje prošlosti, u kojima dominira predodžba o HDZ-u kao nakupini klijentelistički motiviranih pojedinaca bez istančana osjećaja za opće dobro i dugoročne interese države, čemu pridonosi i opterećenost hipotekom "kriminalne organizacije", nemeće se pitanje u kolikoj mjeri bi zaokret sa aktualnog stanja ka punoj demokratizaciji unutarstranačkih odnosa doprinosio javnom interesu. Naime, evidentno je kako se pred upravljačke strukture RH sve izravnije postavlja imperativ pokretanja odlučnije reformističke politike - zavrtanja pipe i sječe glava, figurativno kazano. Na to ukazuju i ocjene Europske komisije o intertnosti aktualne Vlade na makroekonomskom planu, obilježene najavama uspostave monitoringa nad javnim sektorom. Slijedom tih traženja i nasušnih potreba za oživljenjem gospodarstva, logično je pretpostaviti da bi pokretanje racionalizacije u režiji moguće HDZ-ove vlade izravno pogađalo partikularne interese i materijalne koristi same baze stranke na lokalnim razinama, unutar raznoraznih agencija i odjela, te inih proračunski financiranih intitucija i udruga. Baze, koja bi na načelu demokratskog funkcioniranja u donošenju odluka, lako suspendirala i paralizirala pokretanje reformi i promjena. U tom smislu, Prgometova altruistička vjera za pravednijim društvom mogla bi biti zloporabljena na štetu kolektiva, a za očuvanje ukopanih pozicija i daljnje sakaćenje razvojnih i gospodarskih potencijala zemlje kroz daljnje četiri godine. U kontekstu hrvatskih prilika, autokracija stranačkog vođe na čelu stranke koju bismo mogli okarakterizirati kao "malu baru s puno krokodila", uz njegovu iskrenu želju za poticanjem socioekonomske dinamike kao osnovnim preduvjetom svega, iako arhaična i neliberalna, čini se jedinim funkcionalnim rješenjem koje može dovesti do pokretanja zamašnjaka u kratkom roku. Naravno, i suvišno je reći da u tom modelu upravljanja bez volje "Vladara" sve ostalo pada u vodu. 

4

TomoZD

Ocjene (7)


Respektira (6): Panter, VeNLO, Cogito, siouxica, Alumnus, visitor


Ne slaže se (1): miliwan


Komentari (7)


Na ovim prostorima altruizam i politika još neko vrijeme neće ići ruku pod ruku. Prgomet je platio danak neiskustvu. Trebao je pričekati da HDZ dobije izbore, razvijati svoju mrežu unutar stranke a kad Karamarko poklekne, krenuti u transformaciju. Jor-El 1 0 0


Prgomet je iz HDZ-a istupio taman na vrijeme kako bi do izbora biračko tijelo moglo zaboraviti da je politički ikad postojao.Svejedno se HDZ pokazao puno demokratičnijjim od SDP-a koji je Linića ekspresno nogirao. VeNLO 0 0 0


Analiza je u isto vrijeme jako dobra i jako loša. Jako dobra jer na koherentan način izvodi zaključke iz temeljnih pretpostavki, a loša jer smatram da su te temeljne pretpostavke pogrešne, da pogrešnije ne mogu biti. miliwan 0 0 0


Uvijek sam bio pobornik teze: if you do what you've always done, you'll always get what you always got. Stoga, pošto Karamarko samo nastavlja autoritarni put koji je utro Tuđman, a nastavio Sanader, gdje vođa darujje bogatstvo i čast podanicima... miliwan 0 0 0


Jednako tako će željeti zadržati mogućnost da to napravi, a to će jedino moći ako država i dalje bude u svojim raljama držala i uništavala privatni sektor. Tako da je ovaj scenarij najgori od svih mogućih scenarija miliwan 0 1 0

Analiza

O zamkama Prgometove vizije demokratičnog HDZ-a

01.03.2015. 21:05, Anketa: Gubi li HDZ odlaskom Prgometa? Kakva je njegova politička budućnost?

Izlazak Drage Prgometa iz HDZ-a nesumnjivo je nanio određene štete popularnosti stranke i donekle reducirao šanse u borbi za naklonost politički ionako fluidnog centra. Čak štoviše, prigodno je poslužio suprotnom taboru kao vrlo iskoristiv adut u protupromidžbenom profiliranju HDZ-a kao radikalizirane policijski ustojene mašinerije, odvojene od stvarnih problema hrvatskog građanstva. Reklo bi se, pomalo i smiono, nakon kontinuirane šutnje i neograđivanja vodstva HDZ-a od demokratski upitnih zahtjeva i antilegalističkog ponašanja glavnih protagonista prosvjednog skupa u Savskoj (na štetnost čega je Prgomet ispravno upozoravao stranačkog šefa iako doduše politički netaktičkim putem- preko medija), pa i nakon uspješno odrađene propagandističke "kontaminacije" tog ... više >

4

TomoZD

  • 6
  • 0
  • 1
  • 7

Analiza

Sjedenje na dvije stolice: gospodarski upitno, a politički štetno za Hrvatsku

14.02.2015. 00:46, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Poznata je definicija kako se politička sposobnost ne dokazuje željama i planovima već umijećem ostvarenja mogućega u postojećim okolnostima. U tom smislu, sjedenje na dvije stolice ili barem pokušaj istoga nužno traži i pokriće u stvarnosti na kojemu se takav manevar može realizirati. U kolikoj mjeri je mala Hrvatska sa 0.2-0.5% ukupnog EU BDP-a poželjna udavača za oba globalno suprostavljena tabora, i radi li se u slučaju najave Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, pod vodstvom ministra Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Mesića, o osluškivanju šireg geopolitičkog bila i promućurnosti dotičnih ili neizvjesnoj igri na slijepo sa vrlo visokim ulogom, ostaje nam za vidjeti.

Načelno govoreći, Hrvatska bi kao članica euroatlantskih integracija trebala slijediti strateške smjernice nadnacionalnih sustava na što se obvezala pristupanjem, u smislu spremnosti na suradnju, poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga. Odnosi se to, između ostaloga, i na određenje prema Putinovoj politici i ukrajinskoj krizi. Međutim, u situaciji gdje ne možemo govoriti općenito o postojanju, a kamoli o dosljednoj provedbi jedinstvene i koordinirane vanjskopolitičke strategije članica EU i NATO-a, diskutabilno je govoriti radi li se u slučaju dogovaranja Rusko-hrvatskog foruma prvenstveno o "bizantinskom" vjerolomstvu, što je postojeća vlada već demonstrirala kroz tzv. Lex Perković, ili pak o legitimnom realpolitičkom postavljanju spram partikularnih interesa najmoćnijeg aktera euroatlantizma, gdje bi potez hrvatskih vlasti bio tek jedan u postojećem nizu iskazanih neslaganja u stavovima europskih država spram predloženih planova službenog Washingtona. U tom smislu nepravedno bi bilo moralizirati i izražavati osude zbog namjere "okretanja leđa", kada mnogi već neko vrijeme iskaču iz vagona ili barem najavljuju slično.

Neuskladiv jaz između deklarativne slobodarske i zajedničarske retorike europskih političkih elita na kojoj se pod okriljem Fukuyamina "kraja povijesti" gradila ujedinjena Europa nakon pada Berlinskog zida s jedne, te pragmatičnog očuvanja nacionalnih interesa i ekonomskih probitaka s druge strane, upravo se eklatantno ispoljava na problematici sankcioniranja Rusije. Spomenute sankcije i ukrajinska kriza doveli su u pitanje supstancu europskog integriranja ka idealu superdržave i samog obrambenog saveza europskih zemalja sa SAD-om do te mjere da se pred hegemonističku američku geopolitičku prisutnost u Europi mora staviti upitnik. Stoga i reakciju američkog veleposlanika Mertena treba promatrati isključivo sa pozicije kontekstualnog okružja kojeg je aktualna rastuća diskrepancija između antiputinističkog i suverenističkog bloka proizvela u vidu javno izraženih neslaganja sa stavovima američkih vlasti na međunarodnoj političkoj sceni. I imati za nju razumijevanja, naročito ako se uzme u obzir status Hrvatske u očima službenog Washingtona.

Naime, protumačili reakciju gosp. Mertena prikladno odrađenom preventivnom prosvjednom notom ili čak znakom lagane nervoze američke administracije zbog razvoja prilika u Ukrajini i "neposluha" europskih partnera, činjenica je da je Hrvatska u američkim strateškim planovima vezanima uz istočnu Europu kotirala prilično visoko, bilo kroz dosad realiziranu konkretizaciju uske suradnje na vojno-sigurnosnom planu ili ambiciozno najavljivane planove glede pokretanja LNG terminala na Krku i povezivanja putem energetske osovine Baltik-Jadran sa poljskim terminalom Swinoujscie. Zemlja od koje se očekivala dokazana bliskost i pouzdanost, i koja je u vizijama kreatora NATO-ove politike figurirala kao "energetsko čvorište 21. st." putem kojega će se slabiti ovisnost srednje Europe o uvoznom ruskom plinu, ovim potezom je dala naslutiti da joj nije mrsko približavanje krugu onih na čijem je prosuverenističkom držanju američki pokušaj ovladavanja situacijom u srednje-istočnoj Europi i doživio zastoj - Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Njemačkoj, Italiji i Austriji. Utoliko, uzimajući gore navedeno u obzir, dosadašnja praksa razvijanja vrlo kvalitetnih bilateralnih odnosa sa SAD-om, s kojima su se glede visoke razine kooperativnosti u nekim pitanjima mogli mjeriti samo oni poljsko-američki, otvara pitanje uopće dugoročne isplativosti ovog poteza. 

Špekuliranju o tome hoće li se i kako problematizirani "nestašluk" odraziti na rad Vlade i političku scenu u Hrvatskoj, između ostaloga, možemo pristupati putem dvije zasebne linije.

Prije svega, jedna od tih linija djelovanja je institucionalnim putem, posredstvom korektivnog djelovanja predsjednice. Sudeći po profesionalnoj pozadini K. Grabar-Kitarović moglo bi se očekivati da dotična bitno veže svoje političko djelovanje uz planove NATO pakta, te se preko kabineta Predsjednika RH pokuša utjecati na poteze vlade Zorana Milanovića i forsirati njegovo izjašnjavanje na dualističkom modelu "SAD ili Rusija?". Razlog tomu je što njena predsjednička uspješnost i potencijali emancipacije iznad svega ovise upravo o konkretnoj podršci američkih krugova, i rušenjem mostova za sobom  dovela bi se u poziciju osamljenika na vjetrometini. U tom smislu, i najava dolaska ukrajinskog predsjednika Porošenka na nedjeljnu inauguraciju vrlo je znakovit čin.

Drugi aspekt reflektiranja ovog poteza mogao bi se odraziti na političke interese HNS-a, stranke koja je iznjedrila obojicu glavnih protagonista gospodarskog foruma, Stjepana Mesića i Ivana Vrdoljaka. I  dok je za bivšeg predsjednika odavno razvidno kako posjeduje dobre veze s Rusijom i inim zemljama ex-komunističkog sustava, te ima sklonosti nuđenja sebe kao medijatora sa "zločestim dečkima" (sjetiti se samo slučaja s Gadafijem), za Vrdoljaka bi se moglo reći da je usljed ambicioznosti brzopleto zagrizao zalogaj kojega ne može progutati ni probaviti. Tim više što njegova politička budućnost ovisi o stranci koja u ovom trenutku ne može skupiti dovoljnu podršku unutar biračkog tijela za nastavak parlamentarne participacije, i koja po secesiji Reformista djeluje kao barka "što pušta na sve strane". Iz spomenute stranke, usput budi rečeno, dolazi i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Svojevrsno pokajničko opravdavanje državnog vrha za odluke i čine pojedinih građana, sadržano u reakciji ministrice, te ujedno i podilaženje ofanzivnoj retorici ruskih vlasti glede traženja da se zabrani odlazak dobrovoljaca u Ukrajinu, a naročito poziv na povratak koji je uslijedio odmah potom, nisu karakteristika politike kakva bi se morala voditi između dvaju subjekata međunarodnog prava poput Hrvatske i Rusije. Ako je itko pozvan dovoditi u pitanje dobrodošlicu hrvatskim građanima na teritoriju Ukrajine, to su isključivo legalne ukrajinske vlasti. Ni Putin, ni Pusić.

4

TomoZD

Ocjene (6)


Respektira (6): Laci, siouxica, Django, visitor, draxy, Panter


Komentari (3)


Prvo bi EU trebala prestati kupovati ruski plin. Pravila kao i uvijek vrijede samo za "male" ali ne i za one koji ih pisu. bambam 0 0 0


Što ovo - "poštivanje ideje liberalne demokracije i njegovanje civilizacijskih dosega zapadnog kulturnog kruga." - uopće znači ? Je li to zavrijeđuje odustajanja od nacionalnih interesa ? Jesu li "rastureni " Irak i Libija slka liberalne demokr Laci 0 0 0


acije ? Zar je Big Mac kulturni doseg a Čajkovski i Boljšoj teatar ništa ? jesu bombe pubjene osiromašenim uranom kulturni doseg ? Što fali Švicarcima što se ne svrstavaju nigdje ? Laci 0 0 0

Analiza

Sjedenje na dvije stolice: gospodarski upitno, a politički štetno za Hrvatsku

14.02.2015. 00:46, Kako se trebamo postaviti prema kritikama SAD-a zbog gospodarskog foruma u Rusiji?

Poznata je definicija kako se politička sposobnost ne dokazuje željama i planovima već umijećem ostvarenja mogućega u postojećim okolnostima. U tom smislu, sjedenje na dvije stolice ili barem pokušaj istoga nužno traži i pokriće u stvarnosti na kojemu se takav manevar može realizirati. U kolikoj mjeri je mala Hrvatska sa 0.2-0.5% ukupnog EU BDP-a poželjna udavača za oba globalno suprostavljena tabora, i radi li se u slučaju najave Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, pod vodstvom ministra Vrdoljaka i bivšeg predsjednika Mesića, o osluškivanju šireg geopolitičkog bila i promućurnosti dotičnih ili neizvjesnoj igri na slijepo sa vrlo visokim ulogom, ostaje nam za vidjeti. ... više >

4

TomoZD

  • 6
  • 0
  • 0
  • 3

Analiza

Eskalacija ukrajinske krize u ograničeni rat frontovskog karaktera, obilježena daljnjim uvođenjem dodatnog ljudstva i tehnike s obje zaraćene strane, te rastom ratne štete i raseljavanja stanovištva iz ratom zahvaćenih područja potaknula je i sve češće publiciranje medijskih napisa o mogućem trećem svijetskom ratu. No, upitno je koliko su takve prosudbe utemeljene na ozbiljnosti, a koliko pak na prodaji senzacionalizma u ozračju kojega, primjerice, oveća "gljivasta" eksplozija može inicirati buru apokaliptičkih napisa o možebitnom korištenju nuklearnog oružja, kao što je slučaj s detonacijom unutar kemijskog postrojenja u Donjecku 8. veljače 2015. Sustav međunarodne sigurnosti, čiji osigurač je, paradoksalno, upravo multipolarizacija sile u vidu posjedovanja nuklearnog naoružanja unutar obrambenog arsenala više aktera svjetske politike, ipak je dovoljno čvrst i reguliran racionalno vođenim korektivima da onemogući takav poguban oblik destabilizacije.

Ukrajinska kriza po svojoj formi i supstanci ne predstavlja nikakvu novost kakvoj svijet već nije svjedočio u drugoj polovici 20. stoljeća, niti je u tom smislu svijet išta bliži Trećem svjetskom ratu, no što je bio u periodu hladnoratovske blokovske podjele. Tipičan je to lokalizirani oblik razračunavanja dvaju tradicionalnih suparnika, ali u novom izdanju 21.stoljeća i u novim geostrateškim prilikama koje SAD-u sa ostavštinom "Pax Americane" daju bitnu prednost pred Rusijom. Tek bitnija razlika između spomenute krize i tzv. "proxy" hladnoratovskih sukoba, s kojima se uspoređuje, jest u tome što su se nakon disolucije SSSR-a obodi geopolitičkih interesnih sfera pomaknuli sa Labe i Soluna na sam rub državnih granica Ruske federacije. Te se, sukladno pomaku, opipavanje snaga i testiranje čvrstoće interesnih sfera odigrava pred jezgrom ruske države, a ne na geostrateškoj periferiji, na području zemalja tzv. trećeg svijeta. Eskalacija sukoba, te njegovo prelijevanje van granica Ukrajine, a naročito na teritorij članica NATO saveza, stoga je malo vjerojatna. Dokle god je NATO monolitan u svojoj temeljnoj obrambenoj misiji.

Problematika percipiranja ukrajinske krize, a samim time i određivanja i jasnog očitovanja društvenih sastavnica od pojedinaca (konzumenata medijskog sadržaja) do državnih vrhova spram iste, u suštini izvire iz dvaju kontekstualnih razina u okviru kojih ona istovremeno egzistira. S jedne strane, iz konteksta aktualnih preslagivanja na globalnoj svjetskoj sceni, i s druge, iz konteksta međunacionalnih ukrajinsko-ruskih odnosa. Istovremeno sagledavanje krize sa obiju perspektiva, u okrilju uznapredovalog propagandno-informacijskog rata i gušenja informacijskog prostora, stvara konfuziju u razaznavanju uzročno-posljedičnih veza, te izaziva ambivalentan odnos prema eminentnim glavnim akterima sukoba (Ukrajini, Novorusiji, Rusiji i SAD-u), pa i podjeljenjene osjećaje. Što na koncu dovodi do toga da je teško racionalizirati i simplificirati kompleksnost ratne zbilje, tj. detektirati "krivca" prema kojemu bi se usmjerila oštrica kritike i pravde. 

Gledano sa perspektive globalne politike, kriza se doživljava kao produkt rusko-američkog natjecanja u kontroli nad istokom Europe, i posljedica kontinuiranog zadiranja euroatlantskih "imperijalističkih" silnica u intimni prostor Rusije i ukrajinskog joj "bratskog naroda". Širenje NATO pakta na istok putem planiranog inkorporiranja Ukrajine, Gruzije i balkanskih zemalja, doduše, kosi se sa obećanjima o zadržavanju istoga izvan uske sovjetske zone s početka 90ih godina. U tom smislu, aktualnu postmajdansku ukrajinsku politiku se doživljava kao produženu ruku Washingtona. 

S druge strane, spustimo li gledište sa više ka nižoj "žabljoj" perspektivi, ukrajinska kriza dobija formu prikrivene agresije službene Moskve na teritorijalni integritet priznatog međunarodnopravnog subjekta, s ciljem razgradnje i podčinjavanja, čemu je aneksijska (pod)kriza oko Krima udarila snažan pečat. Imajući u vidu dosadašnje značajke razvoja separatističkog scenarija ukrajinskih Rusa, ustvrđeno je i u nizu inozemnih medijskih objava kako Putinov angažman u Ukrajini ima velikih sličnosti sa velikosrpskom agresivnom politikom Miloševića iz prve polovice 1990ih. Podudarnosti između ta dva slučaja su često tolike da otvaraju pitanje radi li se tu tek o pukoj slučajnosti ili postoje određene primjene na iskustvu disolucije Jugoslavije stečenog "know-how" znanja i metoda produciranja krize (indikativan primjer je slučaj Igora Girkina Strelkova). Interpretacije ukrajinskih događanja izgrađene na ovoj razini promatranja problema, za razliku od prvospomenute, ukrajinskoj strani daju neupitan status žrtve a njen ratni angažman određuju kao čin "pravednog rata" po općeprihvaćenim jus ad bellum kriterijima.

Integriranje tih dviju međusobno suprostavljenih spoznajnih razina o ukrajinskoj krizi u jednu narativnu cjelinu već na prvi pogled predstavlja ogroman intelektualni izazov i Gordijski čvor, te stoga nije nimalo čudno što ova tematika uglavnom ostavlja za sobom dvoumice, indiferentnost i dezorijentaciju promatrača. Mnogi od kojih se na direktan ili indirektan način traži izjašnjavanje po pitanju podrške zaraćenim stranama, kako u svjetskoj političkoj, tako i u domaćoj ukrajinskoj javnosti, vjerojatno bi najradije ostali po strani i pasivno čekali svršetak cijele priče.

Sudeći prema dosadašnjim događanjima, evidentno je da ukrajinske vlasti prepuštene same sebi nemaju ekonomske snage, niti potrebne socijalne vitalnosti i podršku javnosti za daljnje potenciranje sukoba sa pobunjeničkim strukturama sa zaleđem u službenoj Moskvi. Upitni su moblizacijski kapaciteti, čemu svjedoče konzistentnost u diplomatskom traženju vojne pomoći Zapada i stanoviti problemi vezani uz internu disciplinu u oružanim snagama. Ali i upravljačke sposobnosti vrha ukrajinske vojske, koji je i ranije bio predmetom kritike zbog svoje sovjetske pozadine (imputirajući mu nelojalnost prozapadnim vlastima), zastarjelosti i nefleksibilnosti. Zbilja, strateško ustupanje terena pred ofanzivom pobunjenika tijekom siječnja 2015. i aktualna epizoda prepuštanja 7 do 8 tisuća vojnika realnoj opasnosti da budu potpuno okruženi i uništeni u kotlu Delbatseva dovodi u pitanje kompetencije vojnog vodstva.

Uvoz zapadnjačkog oružja, čemu se pod dojmom ukrajinskih neuspjeha na bojišnici posvećuje velika pažanja proteklih dana, u tom smislu tek je u teoriji jedan od mogućih faktora rješenja situacije i ostvarenja konačnog cilja na korist Ukrajine - očuvanju teritorijalne cjelovitosti države. Osim što je i prigodan manevar ukrajinske strane u traženju političke protuteže ruskom naoružavanju pobunjenika. No, u praksi i na operativnoj razini, diskutabilno je koliko bi sam priljev oružja doprinosio preokretu ratne sreće i suzbijanju pobunjenika, s obzirom na komparaciju općeg stanja u redovima zaraćenih strana. Drugim rječima, s obzirom na manjkavosti ukrajinske strane. Kratkoročno kvantitativno jačanje napadnih potencijala ukrajinskih snaga nesumnjivo bi izazvalo jednak protuodgovor s pobunjeničke strane i jači angažman Moskve, čime se ne bi moglo izbjeći izgledno ponovno zalaženje u pat poziciju i očuvanje statusa quo, ali uz dosta veće obostrano iscrpljivanje i gubitke. S obzirom na spremnost Rusije da podupre nastojanja separatista i pod cijenu konkretnije izolacije, postojeća borba dvaju tabora čini se već unaprijed osuđenom na diplomatski rasplet i priznanje tekovina rata - etnički očišćenih ruskih narodnih republika, bilo kao autonomnih ili samostalnih teritorijalnih jedinica.

Ukrajinska traženja podrške u letalnim sredstvima potaknula su i rekacije nezadovoljstva iz europskih krugova. Argumenti najglasnijih europskih protivnika ideje o izvozu oružja u Ukrajinu počivaju na humanističkoj tezi kako se time smanjuje opseg destrukcije. Što je apsolutno točno. No nesumnjivo je i to kako neke članice EU priželjkuju okončanje sukoba, zamrzavanje postojećih odnosa, i premještanje sa bojnog polja na diplomatski stol, iz prvenstvenog razloga što se sankcioniranje Rusije direktno odražava na statističke pokazatelje o rastu BDP-a, industrijskoj proizvodnji i izvozu (prije svih, Njemačka). Ukrajina je u tom pogledu tek neželjeni destabilizacijski faktor. Kako argument o potrebi ograničenja naoružavanja ne mora nužno biti i argument koji će voditi ostvarenju pravednog mira, dovoljno je prisjetiti se (doduše, na koncu, neuspješnih) vanjskopolitičkih napora Velike Britanije tijekom sukoba 90ih godina u kojima je nastojala embargom i lobiranjem pred međunarodnim institucijama otežati pristup oružju Hrvatima i Muslimanima te time ostaviti dovoljno prostora jugoslavenskoj vojsci i pobunjenim Srbima da u što kraćem vremenu okončaju krizu u svoju korist. Ispunjenje pacifističkih i antimilitarističkih težnji europskih aktera u uspostavi embarga, vrlo vjerojatno bi i u ovom slučaju vodilo ka sličnom ishodu po branitelje ustavnopravnog poretka Ukrajine i djelovalo kao katalizator ostvarenju strateških ciljeva pobunjenika. Drugim rječima, udarilo lijes u čavao ukrajinske kontrole nad krajnjim istokom zemlje.

4

TomoZD

Ocjene (5)


Respektira (5): damir_pacek, Losonsky, Panter, siouxica, draxy


Komentari (5)


izvrsna analiza tomo:) siouxica 0 0 0


@T, bojim se da je čavao već zabijen. Sad treba popravljati štetu katastrofalne europske politike (pogotovo NATO-a) prema Rusiji. A to će ići na štetu Ukrajine i njenog suvereniteta. Samo se nadam da neće sve završiti kao "RS" u BiH. Ali, bojim se damir_pacek 0 0 0


hoće. Nažalost! damir_pacek 0 0 0


Ukrajinska kriza je nastala nastojanjem Ukrajine da se integrirao Europu i Zapad. Secesija Krima i područja Donjecka pokazuje slabost Rusije . Rusija se je donekle oporavila nakon rasula 90-tih godina, ali to je više privid nego stvarno. Boljunac 0 0 0


Rusija se ne mijenja u skladu s novim vremenom. Oslanja se na oružje i na svoje sunarodnjake u Ukrajini. Kao što su to činili Srbi u Hrvatskoj i BiH. Vidimo dokle su stigli u Hrvatskoj , pa i u BiH. RS (ili PC) je jadni europski zakutak u BiH. Boljunac 0 0 0

Analiza

Sretan vam rođendan....uz moj blic osvrt

21.01.2015. 20:50, Barometar o Barometru: Prvi rođendan je prošao, kako i što dalje?

Iako relativno svjež član, dozvolio bih si komentirati rad Barometra na temelju tog iskustva, a ujedno i čestitati prvu godinu postojanja. Radi preglednosti i jednostavnosti, neke svoje ocjene o Barometru ću prezentirati po natuknicama (podrobniji osvrt tražio bi i sustavniji pristup problematici):

PREDNOSTI i KVALITETE:

- barometar kao govornica - jedinstven je primjer na hrv. online medijskom prostoru koji na ovakav način integrira mogućnosti koje daju web 2.0 tehnologije unutar klasičnog (u načelu "jednosmjernog") odnosa mediji->publika.

- anonimni i nepoznati "mali čovjek" ima priliku testirati kvalitetu svog "proizvoda", a neki, slijedom toga, možda i otkriti neke svoje neosviještene i skrivene talente :)) 

-chat s poznatim, etabliranim i uglednim osobama iz političkog, društvenog i ekonomskog života

- postojeći vrlo korektan, objektivan, budan i poticajni odnos moderatora platforme/uredništva (izuzetno važno kao doprinos motivaciji sudionika i jamstvo čuvanja kvalitetnih aktera)

-jasno organizirano, pregledno i za uporabu jednostavno sučelje

MOGUĆNOSTI POBOLJŠANJA VEĆ DOBRIH/ZADOVOLJAVAJUĆIH RJEŠENJA:

- nagrađivanje sudionika (doprinosi motivaciji sudionika). Svako dodatno nagrađivanje za uložen trud, iznimnu kvalitetu ili dugotrajnu vjernost onih najupornijih nikada nije suvišno. Ono prije svega, slijedom teorije uvjetovane reakcije, uvjetuje ponašanje članova. Nagrađivanje treba biti konkretan znak pažnje uredništva i direktan čin zahvalnosti; u tom smislu komentari podrške na platformi barometar.hr, iako vrlo poticajni kao izvor vanjskog podražaja, zbog svojega karaktera (u načelu, trud od par sekundi) eventualno nisu u mogućnosti ispuniti u potpunosti očekivanja autora i biti doživljeni kao adekvatna povratna informacija za uložen trud ili vrijeme u sastavljanje analize. 

SLABOSTI:

- slab uvid autora teksta/analize u realnu posjećenost i čitanost rada (npr. sama objava na naslovnici ne daje podatke o tom u kolikoj mjeri je i da li je uopće tekstu pristupano)

PRILIKE DALJNJEG RAZVOJA:

- pošto na Barometru 100% analiza čine samostalni radovi, a uglavnom se pristup svodi na prognoze razvoja događaja, možda bi bilo inovativno razmotriti uvođenje izrade svojevrsnih grupnih analiza za pojedine teme ili događaje. Ona bi se odnosila na usklađen timski rad sudionika u formiranju jedinstvenog rada, u trajanju nekoliko dana ili čak tjedana. Nužna je pritom moderatura od strane jednog ili dvoje članova (koji bi imali funkciju administratora nad tom temom/projektom) koji bi nadzirali razradu i provođenje analize prema prethodno definiranim "fazama". Prije svega, oni bi definirali problem, što se traži od analize i kako doći do toga (korake). Podrazumijeva se da sudionici, naročito administratori budu potkovani i donekle upoznati s materijom (a barometru, primjetio sam, toga baš i ne fali). Sudjelovanje dopušteno svima, no ovisno o kvaliteti argumentacije ne bi nužno svačiji doprinos završio u "završnom proizvodu".

Grupni pristup bi korigirao nedostatke argumentacije ili izraženu pristranost pojedinca, te ujedno dao multiperspektivnost, sagledavanje jedne točke iz više kuteva. Naravno, on traži i određenu posvećenost temi, a shodno tomu zahtjeva vrijeme i trud.

MOGUĆE "PRIJETNJE":

-pojava konkurentskog medijskog sadržaja od strane drugih medijskih i news kuća

lp

4

TomoZD

Ocjene (7)


Komentari (5)


Tomo, hvala na čestitci i prijedlozima:) glede nagrada, apsolutno se slažem ali na žalost, ne ovisi o nama...dosad smo uspjeli u dva navrata osigurati nagrade za korisnike, nadam se da ćemo ove godine biti uspješniji. trudit ćemo se, sigurno! siouxica 0 0 0


tomo, hvala na konstruktivnom pristupu, jako me zanima ovaj dio o kolaborativnim analizama, volio bih da to još iskomuniciramo..oko ovoga "stetan vam.." si se zabunio, mislio si "sretan nam.."? jer, svi smo mi barometar :)) visitor 0 0 0


sio je rekla za nagrde, imali smo lijepe i kvalitetne majice s logom barometra i pretplatu na tiskano izdanje večernjaka..tu je i mogućnost da se zarađenim vingdima kupi pristup premium člancima na večernjakovom portalu..borimo se za više i češće :) visitor 0 0 0


pozdrav sio i vis.što se tiče kolabor. analiza, palo mi je na pamet kako bi bilo integrirati viđenja više barometraša (valjda je ok izraz:) ) u jednu cjelinu. mislim da ne bi ispalo loše. Bit će mi drago ako sam ovime dao povod za dalju razradu ideje TomoZD 0 0 0


@vis, što se tiče mogućnosti da iskomuniciramo, nema problema. bilo bi dobro da se uključe i drugi zainteresirani sa svojim idejama koje bi išle u tom pravcu. TomoZD 0 0 0

Analiza

Sretan vam rođendan....uz moj blic osvrt

21.01.2015. 20:50, Barometar o Barometru: Prvi rođendan je prošao, kako i što dalje?

Iako relativno svjež član, dozvolio bih si komentirati rad Barometra na temelju tog iskustva, a ujedno i čestitati prvu godinu postojanja. Radi preglednosti i jednostavnosti, neke svoje ocjene o Barometru ću prezentirati po natuknicama (podrobniji osvrt tražio bi i sustavniji pristup problematici): PREDNOSTI i KVALITETE: - barometar kao govornica - jedinstven je primjer na hrv. online medijskom prostoru koji na ovakav način integrira mogućnosti koje daju web 2.0 tehnologije unutar klasičnog (u načelu "jednosmjernog") odnosa mediji->publika. - anonimni i nepoznati "mali čovjek" ima priliku testirati kvalitetu svog "proizvoda", a neki, slijedom toga, možda i otkriti neke svoje neosviještene i skrivene ... više >

4

TomoZD

  • 7
  • 0
  • 0
  • 5

Analiza

Politički opstanak predsjednice ovisi o vanjskopolitičkoj pameti i pragmatici

12.01.2015. 19:49, Prva Predsjednica u povijesti: Što pobjeda Kolinde Grabar Kitarović znači za Hrvatsku?

U vrednovanju značaja pobjede Kolinde Grabar Kitarović za budućnost hrvatske politike, prije svega treba istaknuti kako je temeljni preduvjet objektivne prosudbe taj da se analitički pristup fokusira isključivo na one aspekte državovodstva koji su definirani Ustavom kao područje predsjedničkih ovlasti. U prvom redu, na vanjsku politiku i vođenje obrambeno-sigurnosnog sektora. To je jedini manevarski prostor instituta Predsjednika gdje on (tj.ona) može iskoristiti vlastita znanja i vještine, dokazati svoje liderske sposobnosti, te ostvariti izravan doprinos. U svemu ostalom, pak, predsjednik je tek predstavnik glasa naroda pred ostalim institucijama republičkih vlasti. 

Kao sukreator vanjske politike, Kolinda Grabar Kitarović zasigurno neće odstupati od već definirane politike suradnje sa strateškim partnerima, ispunjavanja obveza prema integracijama kojih smo članica i promicanja suradnje sa susjednim zemljama. Očekivati nekakve radikalne zaokrete u tom pogledu bilo bi sasvim iluzorno, i na koncu, štetno. No, dodana vrijednost koju ona unosi u politiku jest kapital koji proizlazi iz međunarodne karijere i kontakata ostvarenih u interakciji sa svjetskim čelnicima. Iznad svega, to je "propusnica" koju kao visokopozicionirana osoba iz NATO strukture posjeduje kod trenutno glavnog vanjskopolitičkog hrvatskog partnera - SAD-a. 

Sa iskustvom veleposlenice u SAD-u i pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, Kolinda Grabar Kitarović uživa povjerenje tog nositelja međunarodne euroatlantske politike. Slijedom navedenih karijernih uspjeha, nerijetko je u domaćoj javnosti bila okarakterizirana upravo kao "američki igrač". Napisi o članstvu u kontroverznoj Trilaterali dodatno su pojačavali taj image o "instaliranoj" marioneti koja neće predstavljati branu interesima prve svjetske velesile. U desnim ili lijevim interpretacijama, na temelju tih navoda konstruirane su i razne teze o nevjerodostojnosti, karijerističkoj servilnosti i upitnoj lojalnosti. Na stranu teorije zavjere, ono što je zasigurno nedvojbeno jest to da službeni Washington gaji određena očekivanja od osobe koja se kao diplomatska stručnjakinja profilirala upravo u proameričkim krugovima. Međutim, da bi se sagledali potencijalni pravci vanjskopolitičkog djelovanja predsjedničke politike, ovom prilikom bih ukazao na određene indikativne elemente koji, svojim izravnim djelovanjem ili djelovanjem njihovih dezinterpretacija, mogu dovesti do nastanka određenih nesuglasica sa vanjskopolitičkim partnerima ili čak štetnih posljedica na općem vanjskopolitičkom planu. I koji, slijedom toga, da bi se rizici sveli na minimalnu mjeru, traže ulaganje političke pameti i taktičke pragmatike u predsjedničkom djelovanju. 

U prvom redu, to je apostrofiranje usmjeravanja hrvatske vanjske politike ka Njemačkoj. Obzirom na učestalo isticanje imperativa poboljšanja odnosa sa spomenutom zemljom u predizbornoj kampanji i euforičnu aklamaciju toga tijekom pobjedničkog govora, za ustvrditi je kako ono predstavlja temelj vanjskopolitičke orijentacije predsjednice. Sasvim je jasno da su diplomatsko-pravna zatezanja povodom tzv. lex Perkovića narušila odnose sa Berlinom i nanijela veliku štetu pred Europskom Unijom, te je ispravljanje počinjene štete nužan korak u osvjetlavanju međunarodnog ugleda Republike Hrvatske. Međutim, kada se postave u širi geopolitički kontekst, bilo kakve aluzije oko možebitnih čvrstih oslonaca na Njemačku daju novu dimenziju odnosima sa SAD-om i otvaraju pitanje povjerenja "mentora" prema politici bivše NATO djelatnice, te njenu dosljednost u poštivanju savezničkog odnosa u provođenju euroatlantske antiputinovske politike. Naime, evidentno je da su kroz proteklih dvije godine odnosi Njemačke i SAD-a prilično poljuljani. Po razotkrivanju špijunske afere i sumnjivih aktivnosti NSA usmjerenih prema njemačkim vlastima, povjerenje europske sile prema Washingtonu znatno je splasnulo. Produbljenje tinjajuće krize nastavljeno je nastojanjima Njemačke da, u globalnom sporu SAD-a i Rusije, ostane maksimalno po strani štiteći svoje nacionalne interese i gospodarske benefite ostvarene kroz suradnju sa Rusijom. Jasno se to odrazilo u vidu nevoljkosti Njemačke da se upusti u sankcioniranje Putinova režima i kroz očuvanja svog privilegiranog položaja s obzirom na direktnu energetsku opskrbu ruskim plinom preko Sjevernog toka. 

Katalizator koji bi mogao pospješiti iniciranje svojevrsne sumnjičavosti Washingtona prema vanjskopolitičkom smjeru predsjedničke politike, između ostaloga, jest i afirmacija pro-nacionalističke retorike koja je postala dominantan diskurs stranke Kolinde Grabar Kitarović otkad je na čelu Tomislav Karamarko. Ne uzimajući u obzir pretpostavku kako takav tip političkog govora artikulira želje prilično brojnog dijela hrvatskog naroda da se suoči sa nasljeđem titoističkog socijalizma i uloge pred-demokratskih struktura u modernoj Hrvatskoj, činjenica jest da retorika obilježena koketiranjem sa antiliberalnim tendencijama i pučko-tradicionalističkim motivima na globalnoj sceni se u pravilu percepira kao političko-promidžbeni idiom blizak euroskeptičnim i protu-NATO orijentiranim opcijama koje američka administracija kategorizira kao one koje koriste strateškim političkim interesima Putinove Rusije. primjerice, Viktora Orbana iz susjedne Mađarske, ili Marine Le Pen iz Francuske. U tom smislu, očekivano je da se eventualno oslanjanje na očvršćenu retoriku HDZ-a, kao i na svaki oblik unilateralno motivirane suverenističke retorike, u spomenutim međunarodnim krugovima dočeka sa laganim skepticizmom.

Jasne poruke u pogledu toga pruža nam članak New York Timesa od 12. siječnja o pobjedi HDZove kandidatkinje na izborima. Tekst objavljen na stranicama utjecajnog kreatora američkog javnog mnijenja i trećeg po tiskanoj nakladi među američkim tiskovinama, tendeciozno navodi američko čitateljstvo na zaključak kako bi pobjeda Kolinde Grabar Kitarović po svoj prilici mogla označiti restituciju nacionalističke politike devedesetih. Naravno, pripisujući gđi. Grabar-Kitarović diskurs "novog" retuđmaniziranog HDZ-a. Da je među liberalno-demokratskim krugovima "preko bare" period Tuđmanove vladavine pericipiran uglavnom u negativnom kontekstu i da traženje političkog uzora u njem može biti sklizak teren ako se prethodno kvalitetno ne iskomunicira sa američkim partnerima, ne treba posebno naglašavati s obzirom na aktivnu ulogu američkih organizacija u pomaganju civilnih inicijativa i liberalne oporbe u smjeni autokratskih i nedemokratskih tendencija diljem istočne Europe od sredine 1990ih godina, počevši sa slovačkim predsjednikom Mečiarom 1998., a završivši sa Miloševićem. 

Ako se po jutru dan poznaje, a uzevši u obzir ideološki temelj američkog "policijskog" prisustva u svijetu - obranu ideje liberalne demokracije i otvorenog društva, odbijanje ili nećkanje Kolinde Grabar Kitarović po pitanju distanciranja od zacrtanog ideološkog smjera HDZ-a koji je stranci udario predsjednik Karamarko, moglo bi politički lik i djelo Kolinde Grabar Kitarović skrenuti u sferu suverenističko-nacionalističke politike i time ju približiti statusu koji u američkoj vanjskoj politici ima npr. Viktor Orban. Nedvojbeno je da bi diskreditacija na takvoj osnovi otvorila prostor suparničkoj političkoj opciji i lobističkim aktivnostima da se uzdrma javna podrška HDZ-ovoj kandidatkinji na funkciji predsjednice. Da je to već prepoznato u tom pogledu kao put djelovanja, jasno govori i činjenica da je osnovni izvor za gore navedeni članak bio Dejan Jović, bivši savjetnik protukandidata na predsjedničkim izborima.

4

TomoZD

Ocjene (7)


Respektira (7): Panter, RepopeR, siouxica, VeNLO, Cogito, Django, visitor


Komentari (5)


izvrsna analiza!..zanimljiv i logičan kut gledanja..bilo bi super da na ključne tvrdnje, ovdje članak u NYT, ubaciš i link..kvalitete nikad nije previše :) visitor 0 0 0


Znači, podmetanja su već počela? Ili netko misli da se Jović ovdje pojavio slučajno? Django 0 0 0


@visitor, link na članak u NYT: http://www.nytimes.com/2015/01/12/world/europe/croatians-elect-kolinda-grabar-kitarovic-as-their-first-female-president.html?_r=0 TomoZD 0 0 0


Suautor članka Joseph Orovic :-))) "Joe is a freelance correspondent who is now based in Croatia after he left behind the big smoke of New York city to make olive oil on Mali Iz." Jo i Dejo zajedno po nalogu još jednog Jo :-)) Django 0 0 0


Valja napomenuti kako je u negativnom kontekstu Trilateralu spominjao u kampanji samo Josipović, budući da joj je sastanak bio u Beogradu baš za trajanja kampanje, a Kolinda upadljivo izostala VeNLO 0 0 0

Analiza

Vrijeme je za preispitivanje imigracijske politike EU (2.)

10.01.2015. 01:24, Europa kao novo žarište? Hoće li masakr u Parizu izazvati radikalizaciju antislamskog pokreta?

Multikulturalni ideal održavanja suživota na načelu "jedni pored drugih" i zajamčenosti prava građanina na kulturnu samobitnost i očuvanje identiteta, u slučaju separirane arapske populacije, previđa nepremostiv prijepor koji izvire iz sučeljavanja prava pojedinca sa zakonskim obvezama građanina, te dovodi u pitanje suverenitet države nad građaninom, a slijedom toga - u naseljima gdje muslimanska populacija ima većinu - i nad teritorijem. 
Neodrživost tog modela na duge staze proizlazi iz same činjenice da tradicionalni odgoj temeljen na šerijatskom pravu i fundamentalističkom učenju imama kakvo se prakticira u europskim džamijama gdje vjernici porijeklom iz arapskih zemalja čine većinu konzumenata religijskih sadržaja, nije kompatibilan sa europskim pravnim nasljeđem i kulturnim uzusima. Jasno je stoga, da je temeljni preduvjet funkcionalnosti taj da jedna od strana napravi ustupak drugoj. U kolikoj mjeri su dominantno tradicionalne islamske zajednice u europskim predgrađima spremne na takav korak i otvaranje postepenoj liberalizaciji, to će se tek vidjeti. No, povećanje udjela islamske populacije u gradovima i recentni sociološki fenomeni manifestirani u obliku uspostave šerijatskih milicija na ulicama, te povećanje učestalosti napuštanja državnog obrazovnog sustava pod utjecajem roditelja, okoline i vjeroučitelja, ne ulijevaju povjerenje široj "autohtonoj" javnosti da se u skoro vrijeme može očekivati značajnija prekretnica na korist sekularizacije muslimanske populacije. Daljnjim svođenjem socijalizacije doseljeničke mladeži u arabiziranim getima na relacije obitelj-džamija-ulica, uz minimalne kontakte sa državnim sustavom i europskim sustavom vrijednosti, perspektiva usklađivanja želja imigrantske populacije sa njihovim objektivnim mogućnostima nema svijetlu budućnost.

Destruktivnost vrlo raširenog antisistemskog raspoloženja među muslimanskom mladeži u nekoliko je navrata izbijala na površinu kroz masovne ulične nerede, paljevine automobila i vandalizam (Pariz 2005, Stockholm 2013,te djelomično London 2011). Nekritički apostrofirajući krivca za osobnu besperspektivnost isključivo u diskriminatornom državnom sustavu, razočarana i gnjevna populacija bez budućnosti pogodno je tlo za afirmaciju dihadističkih i salafističkih ideja. Ilustrativan primjer kako se međudjelovanjem militantnog religijskog fundamentalizma i moderne pop-kulture može kreirati dovoljno masovan fenomen sa znatnim agitacijskim potencijalom među mladima jest specifična rap subkultura koja je tijekom 2000ih zavladala francuskim banlieuima. Tekstovi tzv. islamističkih repera izuzetno su socijalno i religijski obojeni, ali istovremeno obiluju motivima osvetništva i revolta spram francuskog društva i liberalne demokracije. Nasilje se promovira kao legitiman vid otpora eksploativnom, iskvarenom i nehumanom sustavu, ali i sredstvo potvrđivanja muževnosti, karaktera i posvećenosti. Ukoliko se aktualne socioekonomske i društvene prilike u "staroj Europi" nastave i kroz bližu budućnost, uz neizbježno povećanje stope useljavanja pospješeno tzv. arapskim i afričkim proljećima, vrlo izgledno je da u određenim gradskim zajednicama Francuske, Belgije, Engleske, Njemačke i Švedske džihadizam i politički islam u prvoj polovici 21.st. postanu nova ideološka platforma među mladim Europljanima arapskog i turskog podrijetla na kojoj će se artikulirati ideje socijalnog antikapitalističkog bunta i radikalnog preustroja državnog uređenja. Nova Pariška komuna, po svoj prilici, neće kao putokaz u oslobođenju i emancipaciji potlačenih masa uzdizati Marxov Kapital već zakonodavnu riječ Kurana. Izazov kakav pred perspektivu europskog liberalizma stavlja društveno-subverzivna bit radikaliziranog politički angažiranog islama u neku ruku danas se čak i zanemaruje. Iako se analiziranje razvojnih pravaca islamizma u tom smjeru može doimati kao besmislen posao i strašenje babarogom, podatak prezentiran u listu Coriere della Serra krajem kolovoza 2014., kako među pedesetak evidentiranih boraca Islamske države iz Italije čak 80% opada na konvertite, bivše katolike, vrlo je intrigantan i u najmanju ruku otvara nova pitanja.

Pred europskim društvom nalazi se golem izazov za kojeg liberalna tradicija bazirana na humanističkom altruizmu i negaciji ljudske psihologije nema rješenja. Evidentno je, stoga, da iz ovog društvenog previranja ono neće izići neokrznuto. Pronalaženje kompromisnog rješenje sa zahtjevima konzervativne useljeničke populacije - pa i po cijenu onoga što se smatralo temeljem europskog slobodarskog kulturnog identiteta - u ovom trenutku doima se kao jedini ostvariv put u održanju stabilne europske zajednice naroda.

4

TomoZD

Ocjene (8)


Respektira (6): Panter, Vjeran, Cogito, siouxica, visitor, mihael


Slaže se (1): Panter


Ne slaže se (1): mihael


Komentari (10)


... Ogromne milijarde usmjeravaju se na zaštitu od terorizma, kojeg smo krivim usmjerenjem proizveli, umjesto na razvoj znanosti i tehnologije, koji će nas osposobiti da ne trebamo posezati za tuđim. U tome vidim rješenje, ne samo ovog sukoba. mihael 0 0 0


... A svijet je ogroman i rješenja bezbroj. Povećajmo ulaganja u razvoj, smanjit ćemo potrebu za velikim troškom za obranu od terorizma. Što rade vlade, što rade stratezi? Usmjeravaju nas krivo. Terorizma će nestajati kako se ravnomjerno razvijamo. mihael 0 0 0


@m, sve pet, poanta Barometra i je da svatko iznese svoje stavove, argumente i rješenja, s tim da ne proglašavamo pobjednika ni najpametnije rješenje. bitni su dobri i argumentirani tekstovi, a svaki čitatelj odlučuje s kim se slaže i tko je upravu:) siouxica 0 0 0


Čestitke ... po meni vrhunska analiza o ovoj temi. U par kartica teksta dotiče glavne probleme trenutka i ukazuje na mogući razvoj i potencijalna rješenja situacije. Teško ću u HR medijima pronaći nešto ovakve kvalitete, o ovoj temi. Panter 1 0 0


Zahvaljujem svima na komentarima; dobar su poticaj za dalje i bolje. TomoZD 1 0 0

Analiza

Vrijeme je za preispitivanje imigracijske politike EU (2.)

10.01.2015. 01:24, Europa kao novo žarište? Hoće li masakr u Parizu izazvati radikalizaciju antislamskog pokreta?

Multikulturalni ideal održavanja suživota na načelu "jedni pored drugih" i zajamčenosti prava građanina na kulturnu samobitnost i očuvanje identiteta, u slučaju separirane arapske populacije, previđa nepremostiv prijepor koji izvire iz sučeljavanja prava pojedinca sa zakonskim obvezama građanina, te dovodi u pitanje suverenitet države nad građaninom, a slijedom toga - u naseljima gdje muslimanska populacija ima većinu - i nad teritorijem. Neodrživost tog modela na duge staze proizlazi iz same činjenice da tradicionalni odgoj temeljen na šerijatskom pravu i fundamentalističkom učenju imama kakvo se prakticira u europskim džamijama gdje vjernici porijeklom iz arapskih zemalja čine većinu konzumenata religijskih sadržaja, nije kompatibilan ... više >

4

TomoZD

  • 6
  • 1
  • 1
  • 10

Analiza

Vrijeme je za preispitivanje imigracijske politike EU

10.01.2015. 01:19, Europa kao novo žarište? Hoće li masakr u Parizu izazvati radikalizaciju antislamskog pokreta?

Napad na redakciju magazina Charlie Hebdo aktualizirao je prijetnju islamističkog terorizma na europskom tlu. Iako je problematika Europe kao mete modernog džihadizma prisutna cijelo desetljeće, pri čemu se kao primaran casus belli ističe politička i vojna podrška europskih vlada intervencijama i protugerilskoj brobi u Afganistanu i Iraku, ono po čemu je ovaj napad ostao povijesno važan jest to da se na ciljniku našla francuska metropola. Francuska, taj jezičac na vagi u balansiranju EU između utjecaja Njemačke i Velike Britanije, ujedno i bojno polje u geopolitičkom sukobu vrijednosnog sustava liberalne zapadne demokracije i proputinističkog suvernizma, povijesno je ishodište građanskih sloboda i ljudskih prava, izvor postmodernističkih ljevičarskih strujanja usmjerenih zagovaranju dekonstrukcije autoriteta tradicije i nacije, ali ujedno i paradigma za neintegriranost muslimanske arapske populacije sa svim destruktivnim i negativnim manifestacijama koje iz tog unutarpolitičkog disbalansa proizlaze. Samim time, svojim internim suprostavljenostima i društvenom dinamikom, kao svojevrsna "Europa u malom" ona predstavlja lakmus papir europske budućnosti pred modernim izazovima i rizicima. Ne bi bilo pretjerano ustvrditi kako je rasplet radnje u Francuskoj, kao i u dalekom postrevolucionarnom 19.st., najava raspleta nadolazećih društvenih gibanja u Europi.


Medijske analize terorističkog napada složne su u konstataciji kako je riječ o pomno planiranom aktu u izvedbi obučenih operativaca, što samo po sebi nameće zaključak kako se u pozadini krije struktura sa razvijenim organizacijskim i logističkim kapacitetima. Nepoznavanje parametara i činjenično utemeljenih informacija će vjerojatno i dalje ostaviti prostora mistifikaciji ovog događaja u javnosti, te stvarati plodno tlo za plasman raznoraznih "false flag" teorija. Međutim, pretpostavka o fokusiranju terorističkih mreža prema europskim saveznicima ima priličnu smislenost imajući u vidu vojne, te promidžbeno-psihološke udarce koje je politički salafizam pretrpio na globalnoj sceni tijekom druge polovice 2014. godine. Osobito prema onima poput Francuske, izvan tijesno povezane "Five eyes" kooperativne asocijacije oslonjene na SAD, na račun koje su iz američkih i britanskih medija iznešene brojne kritike glede aljkavosti sustava sigurnosti i političkom zaslijepljenosti ljudskopravaškim načelima, aludirajući na potrebu povećanja restrikcija i državnog nadzora nad društvenim interakcijama i komunikacijskim kanalima.
Naime, s obzirom na pogoršanje vojnoobrambene situacije islamističkog Kalifata na području Sirije i Iraka, izazvane kurdskim protunapadima i zračnim udarima NATO snaga, aktiviranje terorističkih ćelija na tlu europskih članica euroatlantskih integracija poradi rasterećenja pritiska protuislamističke koalicije čini se logičnim i nadasve racionalnim potezom. Vojnopovijesno gledano, taktički je to princip sabotiranja neprijateljske pozadine svojstven asimetričnom ratovanju od najdavnijih vremena. Usput rečeno, uspješno prokušan i na prostorima bivše Jugoslavije, točnije Hercegovine i Crne Gore, tijekom "neprijateljskih ofanziva" protiv glavnine snaga NOVJ u formi iniciranja omanjih gerilskih akcija i unošenja zbrke u pozadini vojno nadmoćnijeg neprijatelja.


U tom smislu, nije pretjerano zaključiti kako bi nazadovanjem ISIL-a i komplikacijom njegova strateškog položaja moglo doći do proporcionalnog povećanja uloženih napora da se raspoloživi resursi (vojno obučeni i iskusni Europljani u redovima pobunjenika) izdvoje i preusmjere ka državama-maticama, te da se globalni islamizam vrati u okvire na kakvima je egzistirao u razdoblju dominacije Al-Qaede. To bi ujedno označilo i poraz koncepta Al-Baghadijeva džihada, neracionalnog inzisitiranja na napadačkom ratu i trošenja ljudstva u otvorenom suprostavljanju konvencionalnim oružanim silama sa pogubnim posljedicama. Stoga bi bilo uputno ovaj napad percipirati kao svojevrsni znak povratka "na stare staze" i poruku prisutnosti u srcu Europe, za razliku od isilovske poruke mobilizacije Europljana u Siriju i Irak. No, ovaj puta prisustvo se ne manifestira kroz akcije priučenih pilota ispraksiranih na Microsof Flight Simulatoru, već sa kapitalom od, prema procjenama, 3000 iskusnih i fanatiziranih boraca spremnih na samurajsku požrtvovnost i mučeničku smrt. Naposljetku, na naznake o eventualnom postojanju težnje da se njihov čin osvete distancira od dominantne slike o barbarskom, sektaškom i masovno istrebljivačkom ISIL-u, te se tako izbjegne generiranje osjećaja zgražanja i moralne odbojnosti unutar fundamentalistički indoktrinirane muslimanske populacije iz koje dolaze, upućuje i to da se pri razradi plana napada uzimalo u obzir i načelo selektivnosti pri uporabi nasilja, tj. likvidiranje unaprijed određenih osoba, odgovornih za djelo skrnavljenja Proroka. Usmjerenost ka zaposlenicima Charlie Hebdoa, te minimalizacija kolateralnih, prema islamističkoj predodžbi - nevinih žrtava, očito su i urodili plodom, čemu se uostalom moglo svjedočiti i na brojnim internetskim komentarima, ali i reakcijama pojedinih islamskih vjerodostojnika u svijetu, koji su relativizirali težinu napada tezom kako se radilo isključivo o kažnjavanju odgovornih. Teror autobombom ili ubojstvo osoba na koje su teroristi nabasali putem, bez sumnje, diskreditirali bi "uzvišenost" kazneničkog pohoda.

Usprkos pomirljivim reakcijama predstavnika europskih političkih elita socijalističke i pučko-konzervativne provenijencije, te pozivima na smirenje tenzija i osudu desničarskih reakcija, radikalizacija odnosa prema islamskoj populaciji u Francuskoj čini se izglednom. Zabilježeni napadi na džamije i ugostiteljske objekte u vlasništvu muslimana uglavnom se tumače kao čin marginalnih skupina. Iako se radi o pojdinačnim izgredima, francuska politička realnost ne upućuje na to kako je politika suprostavljanja afimaciji islama u javnosti u cjelini na marginama političkog života države, i samim time nerelevantna u definiranju nacionalne politike. Naprotiv, ona sve više prodire u prvi plan, kao uostalom i u Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. U tom pogledu minoriziranje uspona prethodno dugotrajno difamirane desnice od strane liberalno orijentiraih vladajućih garnitura predstavlja zatvaranje očiju pred gomilajućim problemima i neodgovorno oglušivanje na zvono upozorenja. Rast Nacionalne fronte Marine le Pen u Francuskoj tijekom proteklih dvije godine, iako na krilima ublažene retorike i kroz profiliranje stranke kao branitelja sekularističkih temelja Republike, relevantan je indikator pojave kako političke poruke mainstreama gube korak sa željama i iskustvima dobrog dijela biračkog tijela kada je u pitanju imigrantska politika i problem neintegriranosti došljaka iz arapskih zemalja unutar francuskog društva. Fenomen jačanja Nacionalne fronte, čija popularnost zadnje vrijeme varira na respektabilnih 20-30%, zanimljiv je i po tome što u polarizaciju inkorporira i elemente onih skupina društva tradicionalno nesklonih nacionalističkoj desnici, čemu svjedoči zanimljivost kako je na posljednjim izborima čak 15% francuskih Židova svoje povjerenje ukazalo upravo toj stranci. Iako je u velikom djelu Europe prisutan trend jačanja populističkih i nativističko-nacionalistčkih opcija, pogrešno bi bilo na temelju toga izvlačiti generalizacije za čitav europski kulturni prostor. Suprotan primjer pokazuje Španjolska, točnije Katalonija. Iako u europskom vrhu po udjelu muslimana unutar cjelokupne populacije, u Kataloniji se prosvjedne reakcije spram vladajuće politike afirmiraju putem radikalne ljevice i separatističkih katalonskih inicijativa bez tvrdog restriktivnog stava po pitanju imigrantske populacije.

U kontekstu globalnog terorizma, radikalizacije europske političke scene i međuetničkog nasilja, ali i nezaustavljivih negativnih demografskih trendova, pitanje dugoročne održivosti ideje suživota europskih domaćina i ne-europskih doseljenika prometnulo se u temeljno egzistencijalno pitanje europskih integracija, ali i nacionalnih država.
Vizija liberalne Europe, u kojoj će u heterogenim zajednicama pripadnici različitog kulturnog pedigrea egzistirati u miroljubivom odnosu jedni uz druge tijekom proteklih desetak godina je zašla u fazu optimističnog europejskog utopizma. Njena operacionalizacija sve više se razbija na jazu između zacrtanih ideala i konkretne stvarnosti. Porast nezaposlenosti među arapskom imigrantskom populacijom usljed daljnjeg smanjenja industrijskog sektora i automatizacije rada, uz liberalni režim useljavanja, reduciranje modela socijalne države u kojem je eskalacija konflikata držana pod kontrolom preko financijske i materijalne pomoći, ali i nedostatak volje unutar getoiziranih islamskih zajednica da se prilagode normama društva u kojem su se silom životnih prilika našli, te traženje sigurnosti identetita u osloncu na tradiciju, samo su neki od krucijalnih faktora koji progresivno guraju brojne europske urbane centre ka neminovnoj uspostavi paralelnih društava.

 2.dio

4

TomoZD

Ocjene (2)


Respektira (2): mihael, siouxica


Komentari (1)


@Tomo ZD, puno dobrih argumenata i mnogo aspekata teme. Lakše bi mi bilo shvatiti sve njih u cjelini, da se barem na kocu sve rezimira i iznesu glavni zaključci. mihael 0 0 0

Analiza

Fenomen Vilibor - prolazna reakcija ili rađanje nove političke opcije?

26.12.2014. 16:51, Anketa: Tko će slaviti u nedjelju? Kakav će biti rezultat predsjedničkih izbora?

Više od samog ishoda prosinačkih predsjedničkih izbora i komparativnih analiza kandidata, mnogima je pažnju privukao fenomen Sinčić, utjelovljen u liku i djelu mladog aktivista bez stranačke pozadine, politički svježe i nekompromitirane figure sa iznenađujućim i nekonvencionalnim idejama i stavovima koji niti jednog građanina nisu mogli ostaviti ravnodušnim. U najmanju ruku, Sinčićevi predizborni istupi kojima se izdvojio iz balansa stavova trojice suparnika postali su predmetom komentara, ako već ne apologetike ili sprdnje.

No ono što privlači pažnju nisu toliko stavovi i tvrdnje, već kvantitativna popularnost nositelja tih ideja i ulazak u polufinale predsjedničke utrke. Evidentno je svakom promatraču, iako je to prvenstveno dojam subjektivne procjene, da iskazi podrške Sinčiću u online anketama nadmašuju udjele ostvarene u konvencionalnim agencijskim ispitivanjima javnog mnijenja, što upućuje na to da priličan dio Sinčićeve publike otpada na dio biračkog korpusa saživljen s digitalnim tehnologijama i online društvenim medijima. Drugim rječima, na (za pretpostaviti je ) mlađu cyber-generaciju "lajkera" koja će sutra predstavljati nositelja demokratskog sustava u Hrvatskoj. Iz tog razloga, i percipira ga se u medijima kao izbor uglavnom mlađih, željnih dinamike i promjene.

No, pretpostavimo da se recentni uspjeh inicijative neće zadržati samo na ovim izborima, već da će se stasanjem nezadovoljne cyber-generacije afirmirati i Sinčićev ideološko-vrijednosni sustav kao hrvatski mainstream. Ponajviše na krilima otpora postojećim elitama u kojem nekritičko kažnjavanje partitokracije može odvesti ka ekstremu i nekonstruktivnoj odmazdi. Dugoročno gledano, takav razvoj događaja u kojem mlađi dio hrvatske populacije prepoznaje predsjedničke kvalitete u kandidatu tipa I. V. Sinčića krije i opasnosti po stabilnost tog društva koje političke aktiviste takvog profila dovodi na pozicije moći. Naime, u globalnom okružju u kojem Hrvatska egzistira ali i prema elementarnim zahtjevima koje funkcija Predsjednika stavlja pred obnašatelja dužnosti, I.V.Sinčić nije osoba pogodna za političara vrhunske klase. Nevezano uz možebitne dobre namjere i duševnu plemenitost dotičnoga, za koje često kažu kako vode do pakla. U obraćanju javnosti i prilikom sučeljavanja gosp. Sinčić je iskazao nedopustivo visok nivo neznanja i nerazumijevanja funkcioniranja sustava za pretedenta, te sklonost paušalnim ocjenama i teorijama zavjere, i nevoljkost ka bilo kakvom obliku taktičnosti i pragmatičnosti u realpolitičkom djelovanju, što mu se iz nekih neshvatljivih razloga u nizu medijskih komentara pripisuje kao cijena mladosti i nezrelosti. Tražiti olakotne okolnosti u tome i abolirati odgovornost zrele individue, dapače dugogodišnjeg studenta, u razvijanju osobnih uvjerenja tobožnjom mladošću 26-godišnjaka jest vrijeđanje intelekta bilo kojeg njegova vršnjaka, pa i mlađih, koji posjeduju kompleksniju sliku i praktična znanja o političkom djelovanju, menadžmentu. Na koncu, i o državovodstvu samom. Ono što izaziva zabrinutost jest i izraženost mesijanskog motiva kod spomenutog kandidata, pojačano dozom autističnosti. U kombinaciji sa pomalo fanatičnim idealizmom i zanasenjaštvom, vječnim karakteristikama "korisnih budala", ono stvara plodno tlo za podložnost raznoraznim manipulacijama i utjecajima, ali i predstavlja preduvjet za nepredvidljivost, ili u krajnjem slučaju iniciranje potencijalno štetnih poteza po državu i građane.

Ukoliko se, dakle, iza naglog rasta popularnosti spomenutog fenomena nalaze začeci afirmacije jedne nove političke opcije, te nije riječ o pukom iskazu revolta spram političkih elita, to onda predstavlja formiranje novih kretanja u političkom životu Hrvatske koji daju prednost nekonvencionalnom nastupu i stavovima, radikalizaciji, revolucionarnom nad evolucijskim, ideološkoga nad pragmatičnim ... dakle, u suštini, u Sinčićevoj izvedbi to bi bilo odbacivanje svega što bi se moglo okarakterizirati kao političko tj. prijetvorno i nemoralno. 

Nije naodmet prisjetiti se toga da je na krilima sličnog revolta prema kompromitiranom parlamentarizmu i ideji kapitalističke liberalne demokracije, pojačanog učincima gospodarske depresije, u Europi prije 70-90 godina došlo do jačanja fašističkih stranaka koje su svojom svježinom, mladošću, političkom nekompromitiranošću i retoričkom energičnošću, jednako kao i Sinčić danas, gradile image narodnih boraca protiv establišmenta, krupnog kapitala i društveno-moralne dekadencije. U tom smislu, povijest Europe nas uči kako politička i ekonomska nepismenost demosa, apolitičnost mase podložne populizmu i vođenje emocijama u vidu "slanja poruke" klijentelističko-partitokratskom sustavu mogu izroditi samouništavački režim čiji protagonisti su se u svojim počecima činili lijekom protiv socijalne truleži.

Doduše, današnji sustav međunarodne sigurnosti i eurointegracijskih veza kojih je i Hrvatska sastavnica, te ograničenost suvereniteta malih država unutar EU/NATO struktura, predstavljaju osigurač koji priječi razvoj radikalizacije i profiliranja "malih Nerona". No, u svakom slučaju, potencijalno jačanje fenomena Sinčić i etabliranje u visokoj politici aktualizira problematiku koju propadajuća Europa u globalu opet proživljava: ima li izborna demokracija svoje granice i gdje počinje pravo države da održava funkcionalnost sustava na uštrb volje populusa?

4

TomoZD

Ocjene (5)


Respektira (4): visitor, ivan94, sthagon, siouxica


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (6)


dobra analiza iako moram priznati da sam na trenutke gubio nit i nije mi bilo bas u potpunosti jasno sto tocno zelis reci. zadnjom recenicom iznio si jedan vazan problem i volio bih procitati tvoju analizu na tu temu. sthagon 0 0 0


@sthagon, hvala na iskazanoj ocjeni, tekst je nastao u dahu, kroz petminutno natipkavanje bez revidiranja, "iz glave" rekli bi :) , pa vjerujem da je trebalo jasnije i konkretnije. Hvala svima unaprijed na komentarima i kritikama. TomoZD 0 0 0


Ova nacija je vec dovoljno zatucana socijalistickim teorijama zavjere i babaroga pricama o svemocnim bankarsko-korporacijskim vracevima. Jos samo fali da vam ovaj Hugo Chavez pocne nacionalizirati vase 'oteto nacionalno blago', pa da za par godina supersuper 0 0 0


imate nestasice WC papira kao u Venezueli. Jos bolje, nadjite si nekog tko ce vas uvjeriti da su struja i internet zli izumi, pa se fino vratite na razinu pecinskog covjeka i gologuzi hodajte po gradu s toljagom u ruci. supersuper 0 0 0


sinčić kao kandidat je ispričana priča, no intrigira me pokušaj povlačenja paralele iz predzadnjeg odlomka..jaka je teza i volio bih da si fokus stavio na nju (sličnosti i razlike, potencijal pokreta)..siguran sam da bi to bila odlična analiza visitor 0 0 0

Analiza

Korupcija i (ne)postojeća hrvatska nacija

03.12.2014. 23:31, Zbog čega je Hrvatska i dalje među najkorumpiranijim državama EU-a?

Ono što je zajedničko društvu s vrha ljestvice - Hrvatskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Italiji i Bugarskoj - jest to da geografski i kulturološki pripadaju krugu zemalja mediteranskog i balkanskog kruga. Da budemo jasniji, to su zemlje gdje izgradnja kolektivne nacionalne svijesti nije uspjela u svom formativnom procesu nadjačati plemenske atavizme i pred-državne modele društvenog organiziranja, te oblikovati funkcionalne zajednice u kojima se osjećaj pripadnosti legitimira na obvezama i odgovornosti pojedinca prema zajednici, a ne na isticanju sličnosti koje nas razlikuju od susjednih naroda i etničkih skupina. 

Vrlo visok stupanj korumpiranosti društva transparentan je indikator toga da je moderna Hrvatska još uvijek poprilično udaljena od trenutka u kojem bi bila sposobna, temeljem razvijene građanske svijesti građanina-pojedinca, zaživjeti kao republika. A to znači, postati država u kojoj će narod kao suveren shvaćati, percipirati i doživljavati tu državu kao svoje vlasništvo i upravljati njome temeljem vlastitog odabira ponuđenih političkih opcija, a ne vidjeti ju kao teret ili nužno zlo koje je uputno prevariti kako bi se stekla korist i zadovoljština. I ujedno, pokazati sposobnost snalaženja, hajdučke okretnosti i vještine poslovanja "na naški". Zagovarati republikanski duh države kao u Švicarskoj, ili primjerice Njemačkoj, u kojima građani prokazivaju svoje neprilagođene susjede ili demonstriraju visoku razinu "cinkanja" policiji svega sumnjivoga na javnom prostoru, pa i po seoskim uličicama, tretirajući javno kao svoje privatno, za hrvatski idealtip građanina jest ispod časti. On se pak, vodi vječnom "neka institucije obavljaju svoj posao", jer za to ih plaćamo, svjesno stvarajući tako između Republike i Građanina te vlastite Osobe dubok jaz koji onemogućuje preplitanje kolektivne građanske odgovornosti i vlastitog identiteta. 

U okolnostima gdje narod kao nositelj svih društvenih aktivnosti nije sposoban sankcionirati korupciju i prepoznati je kao dugoročno štetnu pojavu po interese zajednice, sasvim je iluzorno očekivati da se suzbijanje korupcije može realizirati pukim uobličavanjem propisa i prepuštanjem istih da se provode "odozdo", kapilarnim prožimanjem kroz sfere društva. Za takvo što potrebno je na raspolaganju imati zrelu naciju sa razvijenom samosviješću i uvjerenjem o postojanju zajedničkih ciljeva i nuždi zaštite zajedničkih interesa. S druge strane, ni presija odozgo ne nudi puno bolju perspektivu, jer vlast koliko god bila prosvjetiteljski nastojena, bez dovoljno velike baze unutar populacije, koja je voljna aktivno uključiti se u suzbijanje koruptivnih aktivnosti na svakodnevnoj bazi, može ostvariti rezultate jadnako kao slijepi slon u staklani u potrazi za voćem. 

Izmjene malignih kolektivnih mentalitetskih obilježja dugotrajan su i mukotrpan proces. Osim mitologizirane biblijske prispodobe o 40-godišnjem lutanju židovskog naroda pod vodstvom Mojsija pustinjom, kako bi na čelu izraelskog naroda stasala generacija odgojena izvan sužanjstva, ni ne poznajemo ih u nekom pojmljivom obliku, u formi lako shvatljivog narativa. No, prilično je poznato u modernoj svjetskoj povijesti da emancipacija nacionalnih ideja (bilo na demokratsko-kapitalističkim ili antikolonijalističkim i socijalističko-nativističkim osnovama) predstavlja najjači spiritus movens za afirmaciju vremenski intezivnih i sadržajno dubinskih promjena u društvima u razvoju. Stoga, rješenje za prekid začaranog kruga, u kojem korumpirani narod generira i uzdržava korumpirani sustav po svojoj mjeri, može se tražiti jedino u prožimanju antikorupcijskoga sustava vrijednosti kroz izgradnju novo-definiranog nacionalnog identiteta, te u dugotrajnoj, višedesetljetnoj katarzi od nasljeđa prošlih sustava i indoktrinaciji djece na novim osnovama u kojima će se naglasak staviti na društvenu odgovornost pojedinca.

No, hrvatska realnost u kojoj bi se realizirao takav "eksperiment" odgovara realnosti jednog naroda čiji je nacionalni projekt zaglibio u preporodnim romantičarskim narativima i manifestacijama, unatoč globalnoj stoljetnoj tendenciji jačanja utjecaja državne moći u ljudskoj civilizaciji. I tu se učahurio na infantilnoj razini, fomirajući naciju uglavnom kao fenomen ekspresije, simbolike i manifestacije, obogaćen "velikim pričama" i misticizmom, te znatno kompromitiran u novije vrijeme konzumerističko-trendističkim shvaćanjem nacije kao "brenda", doprijevši do širih slojeva tek u formi priče, legende, a ne u formi zakona, svjetonazora i sustava vrijednosti koji su opstali nemalo slični onima iz turskih vremena. Egzistiranjem u jugoslavenskim tvorevinama 20.stoljeća i samostalnoj Hrvatskoj 1990ih do danas, u kojima se koruptivni model uzgajao na svim razinama u uvjetima slabe države i bez izražene brige vlasti za odgajanje građanske nacije, razgradnja predmodernih struktura i modela ponašanja preskočila je Hrvatsku. Prionuti tomu danas, na koncu etnogeneze i u završnoj fazi profiliranja hrvatske države, te dati poticaj obrazovanom i stručnom, zainteresiranom pojedincu da se prokazivanjem korupcije ili odbijanjem življenja u postojećim okvirima žrtvuje za interes društva puno je neizvjesniji i riskantniji odabir za njega samoga od npr. učenja stranog jezika i preseljenja u životne uvjete gdje korupcija egzistira u dosta manjoj mjeri ili je manje prihvaćena kao obrazac ponašanja...za što ne treba ići u Australiju ili Novi Zeland, već koju stotinu ili tisuću kilometara zapadnije od RH. Tamo, na koncu, barem može očekivati da neće pred prijateljima i poznanicima ispasti - naivna budala. 

4

TomoZD

Ocjene (10)


Respektira (5): visitor, siouxica, NEKOVARAZDIN, Kristijan_Krkac, Vjeran


Slaže se (3): salaso, Emigrant, NEKOVARAZDIN


Ne slaže se (2): VeNLO, Laci


Komentari (8)


još jedan tvoj super tekst..takve baš volim čitati :) visitor 0 0 0


ne vidim što je dobro u tome da se cijeli narod proglasi korupcionašima, pogotovu bez argumenata, koje ja iskreno rečeno ne vidim, pogotovu tzv. jake. nisu nijemci manje skloni korupciji, samo se više plaše da ih se ne uhvati u tome. vidi Hypo. Laci 1 0 0


Slažem se s premisom, a jedino što mi smeta stil pisanja s previše fraza (npr. fenomen ekspresije, simoblike i manifestracije pa konzumerističko-trendističkim...) pa tekst podsjeća na program "Političar" koji je na osnovi fraza generirao govore. :-) Emigrant 0 1 0


Tekst potcjenjuje mudrost naroda koji s pravom državu ne doživljava kao svoju i u skladu s tim se prema Državi i odnosi. Isto tako, ta Država jest neprijatejski nastrojena prema podanicima koje ne tretira kao narod. Dva ovna na brvnu. VeNLO 0 1 0


Dalje, narod nije na kraju svoje etnogeneze,ali Država kao otuđeni Gospodar sudbina ljudi jet na kraju svog formiranja. K tomu još urtopljena u nadnacionalnu tvorevinu s kojom se upravlja direktivama, po obrascu SSSR-a prije 90-e. VeNLO 1 1 0

Analiza

Arhaični Šešelj u novonastalom "hladnom ratu" Istoka i Zapada

17.11.2014. 00:31, Anketa: Može li Šešelj destabilizirati Srbiju i ima li politike u njegovu puštanju?

Veći dio srpske javnosti dovoljno je zaokupljen egzistencijalnom problematikom i svakodnevnim prakticiranjem vještina preživljavanja da u kolektivnoj svijesti naroda imaginarij velikosprske Arkadije u sve većoj mjeri ustupa svoje mjesto političkom odabiru i onim više "zemaljskim" solucijama koje karakteriziraju politički pragmatizam lišen okvira arhaične i poražene ideologije, te želja za instantnim ekonomskim oporavkom zemlje. U tom smislu, pretjerano je za očekivati jake lomove i klizanje podrške većeg dijela javnosti sa umjerenih nacionalističkih lidera Nikolića i Vučića ka radikalnom Šešelju čiji diskurs u okolnostima 2014. godine nema mobilizatorskih potencijala kao u ozračju "preporoditeljskih" općih demokratskih promjena 1990./1991. i euforičnog oslobođenja nacije pred slomom socijalističkog jednopartijskog sustava i nametnutog političkog jednoumlja. Fenomen Šešelj ispuhana je priča i u svojoj najnovijoj mitingaškoj izvedbi iz studenog 2014. tek nostalgično slavljenje jedne povijesne epizode koja je na samom izdisaju kao i njen glavni idejni začetnik i protagonist. 

No, trend jačanja političkih opcija krajnjeg desnog profila diljem Europe, čega je izražen primjer susjedna Mađarska sa usponom kontraverznog Jobbika, naslućuje mogućnost da i Šešeljeva bura u čaši vode, iako izgrađena na temeljima pseudofilozofskih bulažnjenja i mitomanske shizofreničke interpretacije stvarnosti, uklapanjem u širi geopolitički kontekst zahlađenja odnosa na relaciji između Moskve i Zapada zadobije i dublje političko značenje od prokazivanja podmuklih muda Džefrija Najsa. Samim time, i svoje mjesto na političkoj sceni, pa i trajnost. Marginalni politički fenomen "neošešeljizma" dobio bi pripadajuću mu političku tržišnu vrijednost kao iskoristiva roba u izvršenju pritisaka na vlasti Srbije i destabilizaciji političke situacije u njenom susjedstvu. Posebice se taj kapital koji sobom tegli fenomen Šešelja iz 1990ih i haškog otporaštva 2000ih odnosi na potencijalno privlačenje pozornosti Rusije, pošto ratni vojvoda predstavlja jedinu relevantnu političku silu otvorenog antieuropskog predznaka u Srbiji koja ima dovoljno jak autoritet da barem nakratko objedini marginalne i raštrkane aktere kranje desnice i ortodoksnog političkog tradicionalizma, i dovoljno proaktivnog militantnog iracionalizma da subverzivno i odlučno zaprijeti svakom pokušaju strateškog dogovora Srbije sa sjevernoameričkim ili zapadno-europskim zemljama.

Retoričko pozivanje na Rusiju uz okretanje leđa EU nije tek puki izraz Šešeljevog romantizma duboko inficiranog mitološkom predodžbom o vjekovnom pravoslavnom bratstvu i jedinstvu dviju povijesnih sljednica bizantske kulture, već ta retorika, nimalo iznenađujuće, može naići na prešutnu podršku službene Moskve. Pritom ta dvosmjerna interakcija, u kojoj bi zahvalnom i ohrabrenom Šešelju pripala uloga lenjinovske "korisne budale" može polučiti i konkretne rezultate u potiskivanju političkog utjecaja proatlantskih političkih snaga nad Balkanom. Naime, prilično evidentno je da su ukupna vanjskopolitička nastojanja putinovske Rusije glede Europe usmjerena ka fragmentaciji euroatlantskih nadnacionlanih institucija. Kalkulacije kojima se Moskva vodi počivaju na jednostavnoj računici po kojoj proporcionalno jačanju međudržavnih i međuetničkih pragmatizama rastu centripetalne sile unutar zasad jedinstvenog iako nagriženog protuputinističkog fronta, a time se otvara i širi manevarski prostor Rusije da si u diplomatskoj i vanjskotrgovinskoj interakciji izbori povoljnije pozicije spram ostalih država, subjekata međunarodne zajednice. Jer elementarna logika upućuje na to da je uvijek lakše pregovarati sa međusobno neusklađenim članicama nekog klimavog saveza nego sa monolitnim blokom zvanim EU ili pak NATO.

Kao u slučaju mađarskog Jobbika, kojemu su putem medija kroz proteklih godinu dana prilično razotkrivene konkretne podzemne veze sa ruskom politikom, ozračje koje bi bilo razvijeno iz Šešeljeva političkog kapitala i baštine velikosrpstva plodno je tlo za ruske pokušaje sabotiranja eurointegracijskih procesa na jugoistočnim granicama EU i NATO pakta. Kako u neintegriranoj Srbiji, tako i u područjima na koje se šešeljevska retorika kapilarno može preliti u hipu - prije svega među radikalnijim nacionalistima u Republici Srpskoj, zatim u Crnoj Gori, te vrlo malim dijelom i u Hrvatskoj.

Imajući u vidu potencijalnu mogućnost uprezanja Šešelja u kola revizionističke putinovske vanjske politike, pa i u slučaju da njegova politička opcija opstane na marginama političkog života, pred hrvatskim vlastima nalazi se velika obveza diplomatske reakcije koja svoje izvorište ima u nekoliko osnova: u obvezi Hrvatske da ispoštuje status članice u NATO paktu i EU, i jasno se izjasni po pitanju Šešeljevih političkih aktivnosti koje vrše izravan napad na status tih organizacija u ovom dijelu Europe; u potrebi Hrvatske da poradi svoje najduže kopnene granice sa BiH i velike hrvatske zajednice u toj zemlji upozori europsku javnost na mogućnost radikalizacije dijela srpskog pučanstva u Republici Srpskoj. Za potrebe Hrvatske i međudržavne stabilnosti u širem dijelu europskog jugoistoka to zasigurno neće učiniti aktualno vodstvo Republike Srbije, koje Šešeljev revival zasada drži pod kontrolom. Čak naprotiv, taj isti Šešelj mu se nudi kao vrlo prigodan indikator za reakcije domaće i svjetske javnosti na pojavu sentimenta i retorike od koje su oni u međuvremenu pragmatično odustali u svom javnopolitičkom djelovanju, a koju bi možda i sami poželjeli eksploatirati u svom balansiranju među istočnim i zapadnim partnerima. Drugim rječima, ako se štogod iz Šešeljeva repertoara pokaže politički korisno a vanjskopolitički nekažnjivo, kao dokazanim nacionalistima bit će im lako željene elemente preuzeti po njegovom silasku sa pozornice, a ako štogod krene po zlu - oni ni luk jeli, ni luk mirisali.

4

TomoZD

Ocjene (9)


Komentari (7)


pozdrav ekipa.. oko puštanja Šešelja možda ima nešto i u dobroj staroj Ockhamovoj britvi :) - možda zaista u Haagu ne žele da im bolesnik okonča u pritvoru i time udari pečat mučenika, koji je gradio i fanatično priželjkivao kroz čitavo suđenje. TomoZD 1 0 0


ma je, samo što mi je nešto još preživahan za takav vid puštanja..osim toga, mogli su oni požuriti s postupkom i izreći presudu pa ništa poslije toga više ne bi bilo važno..presuda je važnija od nečije "glave" i vrlo dobar lijek protiv "mučeništva" visitor 0 0 0


Meni to više izgleda kao pokušaj zapadnih krugova da se ruska politika izjednači s bolesnim umovima ala šešelj, što ne odgovara stvarnosti,. Rusku politiku cjene i podržavaju mnogi europski političari, zapravo kandidati za buduće europske lidere..... Jung-fu 0 1 0


@JF, teza za super zanimljivu analizu, nadam se da pišeš... siouxica 0 0 0


a ne pišem, ali ne može se sakriti nevjerojatna politička akcijaHaškoga suda, koja pušta vjerojatno najgorega od najgorih na slobodu i to s političkom pravima (?) Šešelj postaje tako sinonim srpskih veza sa Rusijom. Jung-fu 0 0 0

Analiza

Arhaični Šešelj u novonastalom "hladnom ratu" Istoka i Zapada

17.11.2014. 00:31, Anketa: Može li Šešelj destabilizirati Srbiju i ima li politike u njegovu puštanju?

Veći dio srpske javnosti dovoljno je zaokupljen egzistencijalnom problematikom i svakodnevnim prakticiranjem vještina preživljavanja da u kolektivnoj svijesti naroda imaginarij velikosprske Arkadije u sve većoj mjeri ustupa svoje mjesto političkom odabiru i onim više "zemaljskim" solucijama koje karakteriziraju politički pragmatizam lišen okvira arhaične i poražene ideologije, te želja za instantnim ekonomskim oporavkom zemlje. U tom smislu, pretjerano je za očekivati jake lomove i klizanje podrške većeg dijela javnosti sa umjerenih nacionalističkih lidera Nikolića i Vučića ka radikalnom Šešelju čiji diskurs u okolnostima 2014. godine nema mobilizatorskih potencijala kao u ozračju "preporoditeljskih" općih demokratskih promjena 1990./1991. i euforičnog oslobođenja nacije pred ... više >

4

TomoZD

  • 7
  • 2
  • 0
  • 7

Analiza

Dok nacija sliježe ramenima, branitelji ukazuju na bolnu stvarnost hrvatskog društva

30.10.2014. 01:14, Anketa: Što mislite o izjavi Bojana Glavaševića? Dovoljan razlog za smjenu ministra Matića?

Teorija leptirovog učinka dobila je ovih dana u hrvatskom medijskom prostoru potvrdu svoje ispravnosti nakon što se javnost imala priliku uvjeriti kako jedan nesmotren (i prezentacijski neatraktivan) istup jednog političkog činovnika na skupu koji se odvijao na rubu medijske pažnje može dovesti do krupnog protesta veteranske zajednice, tragičnih ishoda i drmanja stolica u Vlade RH.

Unatoč opravdanim kritikama na račun neprofesionalizma i konformizma B. Glavaševića, otjelovljenih u gestikulacijskom stavljanju hrvatske vojske u navodnike i uklapanju dotičnog u atmosferu skupa organiziranog pod palicom anacionalne i neutralističke "Documente", i ponekim neutemeljenim i neopravdanim konstatacijama koje su na račun njegovog izlaganja eksploatirane na njegovu štetu od strane suprotnog tabora, u pozadini tog naizgled osamljenog zamaha leptirovih krila nalazi se prilično buran horizont prepun društvenih silnica i faktora koji su punili bocu do vrha.

Braniteljski aktivizam, iako često opravdano percipiran kao zalaganje za osiguranje materijalnih privilegija i probitaka pojedinca (ponajprije zbog stvarne nespremnosti braniteljske populacije na javno prokazivanje tzv. "lažnjaka" u svojim redovima čemu je prozivani ministar Matić otvorio put objavom "Registra"), pod pečatom općeprisutnog pučkoškolskog narativa o PTSP-u je kroz prethodna dva desetljeća uglavnom opstajao percipiran kao skup zahtjeva koji odudaraju od realnosti i trezvenog poimanja svijeta oko sebe. Raznorazni zdravstveni odmaci od optimalnog psihofizičkog stanja, bili psihičke, somatske ili maligne prirode, često popraćeni raznim ovisnostima, nažalost jesu dio stvarnosti koja je svojstvena toj populaciji, kao i u mnogim drugim krajevima svijeta (pa i u Srbiji i među "krajišnicima"). Međutim, diskurs o braniteljima s vremenom je upio u sebe takvu stereotipnu sliku "ludog" i "neuračunjivog" branitelja do te mjere da nerijetko imamo priliku svjedočiti tomu kako i iz stručnih medicinskih i psiholoških krugova stižu paušalne, medijski plasirane, ocjene o reakcijama pripadnika dobrovoljačke braniteljske populacije koje se svode na nedopustivo olako neargumentiranim kvalifikacijama: "žive u iluzijama" ili pak "to se njima čini...".

Iz takve opće slike "izgubljenih" branitelja proizlazi i teza o neartikuliranosti i konfuziji zahtjeva koje upućuju svojim okupljanjem. Međutim, zahtjevi prosvjednika čine nam se neartikulirani i iz razloga što njihova motivacija u ovom slučaju ne dopire nužno iz sfere materijalnoga, već svoje izvorište ima u domeni teže uobličivoga, individualnog osjećaja ideološko-svjetonazorskoga i političkoga.

Nezadovoljstvo tog dijela braniteljske populacije ima uporišta u stvarnosti kada retrospektivno sagledamo političke aktivnosti državnog vrha u sferi ideološko-svjetonazorskog, a tomu pridodamo opću rezignaciju i društveno propadanje na ekonomskoj i moralnoj razini. I činjenicu da se radi o ljudima čiji životni sat lagano otkucava posljednju dekadu svjesnog života, a životni teret 100% invaliditeta uzrokovanog žrtvom za egzistenciju tih istih institucija postaje sve teži i nesnosniji - što  dodatno pojačava osjećaj ogorčenosti i kriticizma.

Relativizacija bliže prošlosti pod pokroviteljstvom institucija RH, koja direktno utječe i na razvodnjavanje identiteta suvremenog hrvatstva baziranog na Domovinskom ratu kao završnom činu entogneze hrv. političkog naroda, praćena nedavnom pričom o pokušajima obezglavljivanja Dokumentacijsko-memorijalnog centra (inače, produkta braniteljske inicijative) kadrovima čija je ratna prošlost u najmanju ruku sumnjive prirode, te nekritički odnos Predsjednika Republike spram kontroverznih povijesnih tema i falsifikacijsko izvođenje braniteljskog ius ad bellum iz preživjelih partijsko-partizanskih tekovina pogonjenih socijalistčkom revolucijom nisu stvar fatamorgane ili vinskog delirija već dio stvarnosti koju veterani osuđeni na život s gubitkom fizičke samostalnosti proživljavaju. Dok mnogi izražavaju primarno neizanteresiranost za takve teme i fiksiraju se na ekonomsku problematiku, razumljivo je da je tim ljudima to teško gledati jer su emocionalno vezani uz imaginarij hrvatske države i romantičarskog državotvornog nacionalizma. 

Suočeni sa inertnošću ostalih, osjećajući gubitak tla pod nogama i gubitak smisla svoje žrtve, bili suptilno izmanipulirani režijom iz HDZ-ove ili Bandićeve kuhinje ili ne, danas ta grupa obogaljenih i psihički razorenih ljudi ukazuje na bolnu stvarnost hrvatskog društva kojemu ovih dana ispadaju kosturi iz ormara korupcije i ortakluka. Oni, kakvi god jesu, predstavljaju jedini civilni aktivistički potencijal u ovom cjelokupnom društvu koji ima motiv i volju za ukazivanjem na probleme koji ih tište. Dok cijela nacija, na opću razgradnju društva i razotkrivanja opsežnosti korupcijske hobotnice, samo sliježe ramenima.

2

TomoZD

Ocjene (13)


Respektira (11): Niksodus, glycerin, VeNLO, vuky91, Laci, siouxica, IDujas, visitor, damir_pacek, Panter, draxy


Slaže se (2): Laci, visitor


Komentari (8)


dobrodošao na barometar..odlična prva analiza i prezentacija!..s nestrpljenjem očekujem i druge :) visitor 0 0 0


Nevjerojatno, dobra prva analiza. Malo kratka ali dobra. Pridružujem se čestitkama! IDujas 0 0 0


odlično, svaka čast. super što si nam se pridružio, veselim se novim tekstovima:) siouxica 0 0 0


Izvrstan tekst-čestitam ! Osjećajući gubitak smisla svoje žrtve, jer se nije borilo za ovakvu Hrvatsju, je konačno dovelo do ove zasada male, protestne manifestacije. Kada narod bude shvatio da nije u pitanju materijalni status branitelja Laci 0 0 0


već puno ozbiljnija stvar, to ( a to treba tisuću puta reći) da se nije borilo za ovakvu Hrvatsku, onda će se tresti i Banski dvori i Sabor, a i Pantovčak ! Zasada samo branitelji shvataju u potpunosti moralni pad hrvatskih političara. Laci 0 0 0