Reputacija 5

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

  • Bodova 178.8
  • Analiza 41
  • Ocjena 410
  • Anketa 206

Analiza

Propast Agrokora, prilika za Hrvatsku

18.05.2017. 11:38, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Usprkos komentarima koji iskazuju svoj pesimizam u pogledu razvoja situacije s Agrokorom i ponajviše utjecaja neizbježne propasti Agrokora na hrvatsko gospodarstvo, a osobito na prehrambenu industriju, mišljenja sam da se tek sada otvara dugoročna povoljna perspektiva hrvatskog gopodarstva.

Iz zadnjih istupa Ante Ramljaka može se zaključiti da je vrlo vjerojatno bilo velikih nepravilnosti u iskazivanju bilance Agrokora. Iako je vjerojatno kreativno knjigovodstvo bilo prvenstveno usmjereno na pokušaj prikaza što boljih poslovnih rezultata kompanije kako bi se održao kakav-takav interes ulagača i banaka, ne može se isključiti niti izvlačenje novca mimo deklarirane dobiti, niti prikaz umanjenih poreznih obaveza. Naime, valja primijetiti da Agrokor, barem do početka otvorene krize, vjerojatno nije imao poreznih dugovanja, budući da u tom slučaju ne bi mogao povlačiti poticaje. No, s druge strane, poduzeća sama sebi obračunavaju porezne obaveze i na temelju tih obračuna porezna uprava nadgleda plaćanje. Uobičajeno je da porezna uprava periodički provodi kontrolu tih obračuna, što je u slučaju Agrokora izostalo navodno punih deset godina. Javna je tajna da porezni (ali i drugi) inspektori nisu smjeli niti prići Konzumu, a kamo li napraviti kakvu kontrolu. Dakle, sama činjenica da nije bilo evidentiranog poreznog duga u Poreznoj upravi ne govori ništa o tome je li postojao dug skriven u poslovnim knjigama Agrokora.

Agrokor je počivao na trulim temeljima i u trenutku kada su dugovi došli na naplatu bankrotirao bi preko noći da nije došlo do spasonosne akcije države. O potrebi spašavanja Agrokora lomit će se koplja još dugo pa i nakon što završi razdoblje moratorija. Ne postoji, naime, način da se eksperiment ponovi u promijenjenim okolnostima pa rezultat situacije u kojoj bi država dopustila slobodan pad Agrokora nećemo nikada saznati.

Agrokora je s takvim trulim temeljima, a zbog svoje veličine, već dulje vrijeme predstavljao velik rizik za Hrvatsku. Sve je više onih koji priznaju da su svi sve znali. Poduzimali nisu ništa. I dok je to za političare još i razumljivo (iako ne i prihvatljivo), jer oni se uvijek nadaju nekom čudu ili barem odugovlačenju problema do razdoblja nakon silaska s vlasti, ekonomisti su najviše zakazali. Kako oni zaposleni po raznim institutima i fakultetima tako i oni koji vode ili su vodili poduzeća koja su poslovala  Agrokorom, a da o onima koji su u Agrokoru bili zaposleni da i ne govorim. Svi su bili slijepi pokraj zdravih očiju i očito su bili uvjereni u čudo (nije to čudno budući da svaki profesor na EF ima svoju vlastitu ekonomsku teoriju).

Pa koji su to truli temelji srušili Agrokor? Za početak sada već svima poznata metoda zaduživanja širenjem gdje bi se dio dugova vraćao iz kredita dobivenog za akvizicije. Sjetimo se zatim da je Mercator na kraju kupljen za pola cijene dogovorene prilikom prvog pokušaja kupnje (srećom su ga Slovenci tada odbili prodati). Samo taj primjer pokazuje kakve su se „poslovne“ odluke donosile. Sprega s bankama koje su, kako piše današnji JL, davali Agrokoru poslovne informacije o svojim klijentima, Agrokorovim dobavljačima, kako bi ih mogao ucjenjivati zahtjevom da podignu kredit, a zatim dobiven novac u zamjenu za mjenicu predati Agrokoru. Time je Agrokor dobio potreban novac, a banke bi plasirale manje rizičan kredit kreditno sposobnom dobavljaču. Sprega s državom koja je tolerirala poziciju Agrokora kao vertikalno organiziranog poduzeća, čime je u stvari svaki hrvatski prehrambeni proizvođač mogao kupiti monopolsku poziciju u Konzumovim prodavaonicama. Sprega s državom koja je odgađala primjenu zakona koji nisu išli u korist Agrokoru ili ih nije provodila (zakon o faktoringu, obaveza plaćanje u roku od 60 dana), koja je kroz paradržavne institucije (HBOR) financirala Agrokor iako je već svima trebalo biti jasno da je Agrokor postao rupa bez dna. Sprega s političarima koji su zapošljavali svoju djecu i rođake u Agrokoru. Sve je to učinilo od Agrokora ne privatnu, već paradržavnu kompaniju. Kompaniju koja je po vlasničkoj strukturi i načinu odlučivanja bila privatna, ali koja bez sprege s državom nije mogla opstati.

Osim države, veliki dio krivnje za slom Agrokora snose i hrvatska prehrambena poduzeća. Lomit će se koplja u kolikoj mjeri se tu radilo o ucjeni, a koliko o obostranoj koristi. Tko je želio, mogao je već odavno vidjeti kako prolaze oni koje se suprotstave svemoćnom Gazdi. Gavrilovića godinama nije bilo na policama Konzuma, a javne prijetnje proizvođačima voća i povrća koji su željeli usporedno opskrbljivati i Lidl Gazda je zaprijetio izgonom. Oni koji su pristali na Agrokorove uvjete  danas su na rubu. Zanimljivo je da nijedna od prehrambenih tvrtki izvan koncerna nije u međuvremenu napravila nikakav iskorak u smislu smanjenja svoje izloženosti Agrokoru, a to bi za svakog pravog menadžera bio potez koji je uvjet dugoročnog opstanka tvrtke. Diona, koja je trebala biti konkurencija Konzumu, u vlasništvu nekolicine tvrtki iz prehrambenog sektora, neslavno je propala (zašto?). Treba zaključiti da u tim tvrtkama nije bilo pravih menadžera, već samo onih bez pokrića (a i diplome EF su sve više upitne).

Nakon svega iznesenoga, vidljivo je da Zdravko Marić ne može ne biti upleten u cijelu ovu priču. Ako i prihvatimo da nije odgovoran za Agrokorove financijske izvještaje, postavlja se pitanje kakav je to ekonomist, dapače doktor ekonomskih znanosti, koji ne prepoznaje ovakve anomalije u poduzeću u kojemu radi („svi su sve znali“). Pa i ako ga nije trebalo biti briga za to dok je radio u Agrokoru, kada je postao ministar financija njegova se situacija stubokom promijenila. Sva svoja saznanja morao je (a prisegnuo je zato pred Saborom) staviti na raspolaganje državi. Nije imao saznanja?  Isto kao da neurolog vidjevši pacijenta s gangrenom na ruci odmahne rukom kazavši: „Liči na gangrenu! Ali ja s time nemam ništa, nije na mozgu.“  i otpusti pacijenta bez preporuke za drugog liječnika.

Iako bi se još dosta toga moglo izreći, valja ovu lamentaciju privesti kraju. Zašto mislim da je propast Agrokora prilika za Hrvatsku? U kraćem razdoblju možemo bez obzira na ishod državnog upravljanja očekivati negativne efekte ove situacije. No, neminovnim raspadom Agrokora doći će do značajnog smanjenja već spomenutog rizika kojega je Agrokor predstavljao za državu. Zdravi segmenti Agrokora, a ima ih, nakon prodaje morat će puno samostalnije funkcionirati nego li do sada kada je plasman proizvoda kroz Konzum bio neupitan. Promjena menadžmenta tih kompanija je izvjesna i treba očekivati da će novi vlasnici postaviti puno kvalitetnije uprave. Isto se odnosi i na poduzeća izvan koncerna koja su sada zahvaćena krizom Agrokora. Da bi opstala, a nekima će to biti teže nego ovima iz sastava koncerna, budući da se Lex Agrokor na njih neposredno ne odnosi, morat će promijeniti poslovnu strategiju, a to u prvom koraku znači promijeniti nesposobnu upravu. Neka od tih poduzeća će možda propasti ili nestati u sadašnjem obliku,a sigurno je jedino da će se broj zaposlenih u cijeloj prehrambenoj industriji smanjiti. No, veliki uspjeh bio bi u kratkom roku održati ukupnu proizvodnju na sadašnjem nivou i to je jedini razlog zašto smatram da je Lex Agrokor možda bio dobar potez. Kažem možda, jer ne znam koje su sve moguće pravne posljedice toga zakona koje bi mogle pogoditi Hrvatsku.

U konačnici u tako promijenjenim okolnostima, bez pritiska Gazde i politike i sa sposobnim menadžmentom, prehrambena industrija mogla bi prodisati punim plućima, a pri tome povući za sobom i poljoprivredu čije su mogućnosti još posve neiskorištene. Osobno smatram hrvatske prehrambene proizvode u prosjeku kvalitetnijim od uvozne konkurencije, ali kako i viša cijena igra važnu ulogu, posao dobre uprave je naći način kako u očima kupca opravdati nešto višu cijenu.

Prilika za Hrvatsku znači mogućnost koja se otvara, a hoće li je Hrvatska stvarno i iskoristiti, ovisi o puno faktora, a najviše o nama samima, kako onima koji koriste svoje aktivno tako i onima koji koriste samo pasivno biračko pravo, a nisu izuzeti niti oni koji ga namjerno ne koriste. Stoga, niti crni scenariji, nažalost, nisu nemoguća opcija.

6

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (5)


Respektira (4): RepopeR, Vlaho, viewer, 5none5


Slaže se (1): Laci


Komentari (28)


Pa viewer HVALA, samo si potvrdio ono što sam i ja rekao. A da u D baš svugdje ima samo automatiziranih linija, to baš i ne "drži vodu". Što će im onda gastarbeiteri koji nemju pojma što je Simatic ? A ako žališ Todorića, udijeli mu nešto ?! Laci 0 0 0


Spektator, na Barometar sam svratio radi svojh analiza. jer je na njemu bilo pravo mrtvilo već nekoliko mjeseci. Ugodno sam se iznenadio kad sam vidio imena Siouxice, Lacija i tvoje ime. Kad pročitam analizu - komentirat ću. Boljunac 0 0 0


Bravo Boljunac, pa makar i za komentare ! No cijeneći vaš raniji doprinos barometru.hr, upitao bih Vas što mislite, što je vaše mišljenje zašto je nastalo "pravo mrtvilo" ? Pišite i dalje Boljunac, dok netko kome smetamo ne ukine i sam barometar Laci 0 0 0


I meni je jako žao radi odlaska Siouxice sa uredničkog mjesta, no držim da to nije dovoljan razlog da prestanemo pisati i RAZMIŠLJATI, zar ne ? Imate li ideju zašto je Sio...otišla, i zašto je Večernjak ukinuo sponzorstvo ??? Laci 0 0 0


Super ideja,ali ne slažem se s detaljima iz argumentacije"trulih temelja",a i ta metafora navodi na potpuno krivi trag.Metafora odgovara ideolozima jer pojednostavljuje(omogućuje)njihov posao,a potpuno promašuje mulitidimenziju stvarnosti i života. RepopeR 0 0 0

Analiza

Propast Agrokora, prilika za Hrvatsku

18.05.2017. 11:38, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Usprkos komentarima koji iskazuju svoj pesimizam u pogledu razvoja situacije s Agrokorom i ponajviše utjecaja neizbježne propasti Agrokora na hrvatsko gospodarstvo, a osobito na prehrambenu industriju, mišljenja sam da se tek sada otvara dugoročna povoljna perspektiva hrvatskog gopodarstva. Iz zadnjih istupa Ante Ramljaka može se zaključiti da je vrlo vjerojatno bilo velikih nepravilnosti u iskazivanju bilance Agrokora. Iako je vjerojatno kreativno knjigovodstvo bilo prvenstveno usmjereno na pokušaj prikaza što boljih poslovnih rezultata kompanije kako bi se održao kakav-takav interes ulagača i banaka, ne može se isključiti niti izvlačenje novca mimo deklarirane dobiti, niti prikaz umanjenih poreznih obaveza. Naime, valja primijetiti ... više >

6

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.
  • 4
  • 1
  • 0
  • 28

Analiza

Ivici Todoriću gubitak Agrokora možda neće biti najveća briga

30.03.2017. 16:16, Je li 'Lex Todorić' pravi odgovor države na krizu u Agrokoru?

Kaos u Agrokoru se nastavlja. Visokopozicionirani menadžer ruske VTB banke optužuje vlasnike i menadžment Agrokora za prevaru koju su navodno izvršili friziranjem poslovnih izvješća. Orbico Branka Roglića prvi je aktivirao dokument za osiguranje plaćanja, za sada samo na 12 milijuna kuna. Prolaskom između polica Konzumovih trgovina pažljiviji promatrač može uočiti da su s polica nestali mnogi proizvodi, poglavito strane proizvodnje.

I dok se pregovori između Ivice Todorića i kreditora nastavljaju već treći dan iza dobro zatvorenih vrata, najveći vjerovnici, domaći dobavljači pokušavaju sve ne bi li spasili svoja potraživanja. Iako je većina, barem velikih vjerovnika naizgled jedinstvena, neki gledaju samo svoj interes. Pa tako i spomenuti Orbico, ali izgleda i Atlantic. Krije li se iza njihovih disonantnih tonova nešto drugo, teško je reći. Orbico je možda pokrenuo naplatu relativno malog potraživanja ne bi li izvršio pritisak na Ivicu Todorića i pokazao da se vjerovnici ne šale. Atlantic je navodno u lošim odnosima s Krašom koji predvodi skupinu velikih Konzumovih dobavljača.

Istovremeno i Vlada pokreće izradu zakona kojim bi se onemogućio slobodan pad Agrokora. Prema uzoru na talijanski zakon o Parmalatu, kojime je spriječen nekontrolirani stečaj te velike prehrambene kompanije, Vlada zakonom,koji je očito pisan po mjeri Agrokora, pokušava dati Agrokoru dovoljno vremena kako bi se spriječila brza propast koncerna i rasprodaja tvrtki pod izrazito nepovoljnim uvjetima.

I na koncu preostaje spomenuti još i samoga Ivicu Todorića, kojemu bi gubitak vlasništva nad Agrokorom mogla uskoro postati najmanja briga. Naime, optužbe za friziranje poslovnih izvješća su vrlo ozbiljne i u razvijenim zemljama se smatraju teškom prevarom, dok je kod nas to uobičajena praksa, pogotovo u poduzećima koja nemaju jasnog titulara vlasništva (država, fondovi ili razmrvljena struktura), da bi namještanjem povoljnijeg rezultata uprave pokupile nemale bonuse. Dovoljno se samo prisjetiti kojom ozbiljnošću su se prije par godina američki istražitelji okomili na staricu iz Dalmacije čiji je unuk u njeno ime trgovao dionicama koristeći povlaštene informacije. Problem je Ivice Todorića što se dionicama Agrokora trgovalo na stranim burzama pa je i sudstvo tih zemalja ovlašteno pokretati postupak protiv osumnjičenih osoba iz Agrokora. Sjetite se Zdravka Mamića i njegove reakcije kada je shvatio da će za porezne makinacije odgovarati na inozemnom sudu, a ne kod svojih pajdaša.

Pitanje svih pitanja koje nas treba brinuti više nije hoće li Ivica Todorić izgubiti Agrokor, jer to je gotovo izvjesno, nego hoće li Agrokor u propast odvesti ne samo svoje dobavljače kojima duguje oko 2 milijarde eura, nego i tvrtke u kojima ima značajan udjel, kao što su Ledo, Jamnica, Belje i Zvijezda. Naime, Agrokor je, koristeći se svojom pozicijom najvećeg dioničara i vladajućeg društva, natjerao uprave tih poduzeća da jamče za obaveze Agrokora i to u ukupnim iznosima koji značajno nadmašuju njihovu tržišnu vrijednost. Na taj način Agrokor nije riskirao samo svoj vlasnički udjel u tim poduzećima, već i vlasničke udjele svih ostalih dioničara, među njima i mirovinskih fondova i same države. Udjel ostalih dioničara u nekima od ovih poduzeća premašuje 50% i treba se ne samo upitati, već i provesti istragu o tome što su radili članovi nadzornih odbora iz redova ostalih dioničara, poglavito države i fondova. I valja se ponovo zapitati: „Koliko su sigurne naše mirovine i tko upravlja njima?

Iz tog razloga razumljiva je i potrebna aktivnost Vlade na planu spašavanja preostale proizvodnje u Hrvatskoj. Je li zakon o Agrokoru dovoljan i primjeren odgovor, vidjet ćemo kada isti bude javno objavljen. U njemu niti u natruhama ne treba očekivati išta što bi vodilo spašavanju tajkuna Todorića, takva namjera bila bi u javnosti, već dobro iziritiranoj, dočekana na nož. Iako se zastupnici SDP-a i HNS-a sada natječu u izjavama kako oni neće podržati taj zakon, treba jasno naglasiti da i oni imaju svoj nemali dio odgovornosti što je do ovakve situacije uopće došlo, jer donedavno su bili na vlasti, a Agrokor nije od jučer.

Sretna je okolnost što se radi o privatnom dugu koji je, doduše, postao javni problem. No, suočeni s potencijalnim velikim gubicima i kreditori i dobavljači i država nastojat će situaciju smiriti kako bi iz nje izašli sa što je moguće manjom štetom. Njihovi interesi ipak nisu isti, a nije to niti njihova pozicija. Zato potez Vlade sa zakonom o Agrokoru koji ne odgovara nikome od njih valja prvenstveno shvatiti kao dodatni pritisak na pregovarače da sami postignu održivi dogovor. A u sljedećim danima možemo očekivati još bombastičnih izjava i najava kojima će akteri pokušati doći do pozicione prednosti. Šahovska partija bliži se svojoj završnici.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (11)


Respektira (10): Grugru, Zakej, BorisTraljic, 5none5, Zagorec, VeNLO, Anyst, viewer, Alumnus, siouxica


Slaže se (1): Laci


Komentari (21)


@none: Marić je u svemu ovome sitna riba. Izvršni direktor za planiranje, direktora toga ranga u Agrokoru ima barem tucet. A zna se tko stvarno planira. Pomalo sam i razočaran tim saznanjem, mislio sam da je bio na odgovornijoj poziciji. Spektator 0 0 0


Nebi bilo fair Agrokor gledati kao izoliran slučaj. Što nam govori stanje u zdravstvu, gdje pojedine veledrogerije i po dvije godine čekaju da naplate svoja potraživanja!? Osim toga, Agrokor ima jaku proizvodnju i bilo bi pravo čudo kad bi njemu dru viewer 0 0 0


gi plaćali u definiranim rokovima. Nedavno je netko na tv-u rekao, da nam ovo stanje ujedno daje i šansu da konačno uredimo zemlju. Počem od firmi, koje ne ispaćiju plaće i ne prijavljuju insolventnost na vrijeme, pa sve do neučinkovitog sudovanja viewer 0 0 0


Eskontirane mjenice dobavljača na njihov ''kreditni okvir'' su preveliki problem za banke i državu, nitko nema 2milijarde E sitnog za pokloniti da bi ''spasio'' HR ekonomiju. sastanak kod Plenkija danas bude trla baba lan i nikaj se nebude dogovorilo Zagorec 0 0 0


Imam genijalnu ideju za rješenje problema Agrokora. Vrlo je jednostavna kao što su jednostavne sve sve genijalne ideje. Drugeo je pitanje imali svijesti i volje za izlazak iz problema. Interesi su ključ koji rješava stvar. Boljunac 0 0 0

Analiza

Treba li euro postati alternativno sredstvo plaćanja?

24.03.2017. 20:18, Kakvu Hrvatsku trebamo?

Inicijativa Mosta da turisti mogu manje iznose plaćati direktno u Eurima je odmah sa strane ministra financija Marića dočekana na nož, a niti ministar turizma je nije blagonaklono primio, makar je neposredno usmjerena u povećanje zarade od turizma.

Nije to izolirani slučaj. Cijeli je niz nelogičnosti i prepreka poslovanju tvrtki ne samo onih turističkih, a već i površnom analizom u svakoj od njih može se pronaći zajednički nazivnik, a to je održavanje monopola banaka nad svakim segmentom poslovanja u Hrvatskoj. Taj monopol de facto predstavlja „oporezivanje“ svih onih koji svoj prihod ostvaruju u eurima, bilo neposredno, bilo posredno (u ovoj analizi zadržavam se samo na problemu strane valute).

Po našem zakonu, jedino sredstvo plaćanja u Hrvatskoj je kuna. Taj zakon ima neke iznimke kao što je npr. mogućnost plaćanja eurima nedjeljom i praznikom u slučaju kada mjenjačnice ne rade. Postavlja se pitanje zašto se ova mogućnost ne bi mogla ekstenzivnije koristiti?

U ovom kontekstu, budući da nisam ekonomist, rukovodit ću se principom zdravog razuma koji mi govori da zakoni moraju biti takvi da koriste svojim građanima u čije se ime i donose, a ta korist može biti ograničena samo zbog mogućih popratnih pojava koje bi donijele više štete nego koristi. Prilikom donošenja svakog zakona razmatranje pozitivnog doprinosa zakona u odnosu na moguće negativnosti moralo bi biti sastavni dio prijedloga bilo kojeg zakonskog akta. Svjedoci smo da takvih analiza nikada nema ili barem nisu nikada objavljene.

Nema nikakve sumnje da je ograničenje korištenja eura u visokoeuriziranoj zemlji kao što je Hrvatska za Hrvate nepovoljno, jer radi se o zemlji:

- Gdje se umjetno održavanje gotovo fiksnog tečaja kune prema euru opravdava time što je velika većina kredita u stranoj valuti, poglavito upravo euru.

- Gdje je bankama dozvoljeno ugovarati kredite s tzv. valutnom klauzulom, a u stvarnosti to znači kredite u stranoj valuti koji se zatim isplaćuju u kunama da bi se potom vraćali u valuti u kojoj su ugovoreni i to na način da su dužnici obavezni uplaćivati iznos u kunama koji se potom pretvara u odgovarajuću stranu valutu. Postavlja se i pitanje zarađuju li banke i na toj konverziji?

- Gdje se svi veći novčani iznosi uobičajeno iskazuju u eurima, a rijetko u kunama.

- Gdje je štednja u kunama iznimka, a u eurima pravilo.

- Gdje se najveći devizni prihod ostvaruje kroz turizam upravo na hrvatskom ozemlju.

- Gdje se sve veće transakcije između fizičkih, a ponekad i pravnih osoba ugovaraju (upotrebom magičnih riječi: "u kunskoj protuvrijednosti") i izvršavaju u eurima i to u gotovini, budući da su takve transakcije preko računa zabranjene.

Krajnje je vrijeme da se realnost prihvati i omogući da euro i službeno postane alterantivno sredstavo plaćanja, za početak makar u ograničenom opsegu te da se omogući transfer eura između računa fizičkih i pravnih osoba bez potrebe da se euri dva puta konvertiraju i pritom plaćaju bankarske provizije na kupoprodaju deviza.

Realno, uvođenje jednakopravnog statusa eura u odnosu na kunu moglo bi dovesti do nereda pa treba poduzeti razumne mjere da se taj nered smanji na najmanju moguću mjeru. Računi bi se i dalje morali iskazivati samo u kunama, ali uz suglasnost kupca i prodavača mogli bi se naplaćivati direktno u eurima. Kupoprodaja nekretnina ostvarivala bi se prijenosom eura s računa kupca na račun prodavača. Ne vidim u ovome nikakvu prijetnju monetarnoj stabilnosti zemlje, jer se radi samo o prihvaćanju uvriježene prakse koja se u ovom trenutku zaobilazi uz dodatni trošak koji je prouzročen potrebom dvostruke konverzije što bankama donosi nemali prihod. Dakle, osim što bi banke izgubile dio svojih prihoda, sigurno je da bi korist za gospodarstvo (pogotovo izvoznike) i građane bila značajna, pogotovu u okolnostima kada je razlika kupovnog i prodajnog tečaja vrlo velika kao što je ovih dana. Isto tako, ne vidim problem da se plaćanje u eurima regulira na takav način koji bi spriječio zloupotrebe, prvenstveno to spominjem zbog mogućih problema s obračunom poreza u odnosu na tečajne razlike.

Nakon što je, pomalo stidljivo, inicijativa Mosta iznesena, ministar Marić ju je odmah otklonio spominjući zakone koji to onemogućuju. Nije ministar naveo stvarne razloge koji bi priječili ozakonjivanje prakse prihvata eura kao platežnog sredstva, već se samo referencirao na dogmu - namjerno postavljene zakonske prepreke. Podsjeća me to na onu biblijsku: „Nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka“. Iz izjave ministra Marića vidi se da je njemu,  jednako kao i onovjekim farizejima, ipak subota važnija od čovjeka.

6

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (8)


Respektira (7): Zakej, siouxica, plotto, Anyst, Interstellar, 5none5, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (16)


onog koji će služiti interesima mađarske države.Doveo je u red banke u stranom vlasništvu,sredio nepoštene kredite u švicarcima na zadovoljstvo mađarskih dužnika,što naši gmizavci ne mogu jer nemaju kičmu.Uveo bankama porez plotto 1 0 0


porez i tako je postao populist,iza kojeg ne stoji nitko osim mađarskog naroda.A treba li više ?Usput da dodam,pokraj sve te buke,niti jedna velika strana banka u Mađarskoj nije otišla iz te države.Od Mađara možemo puno naučiti i pokušati shvatiti z plotto 0 0 0


zašto smo bili pod njima,a ne oni pod nama.Oni su primjer kako i manji narod može prosperirati i biti nepokoren ako ima samosvjesne .slobodarske građane i isto takvu vlast.Nažalost,bojim se da kod nas nema ništa od toga i da plotto 0 0 0


da dominira podanički korumpirani mentalitet tipa - use nase i podase. plotto 0 0 0


plotto bravo !!!! Nakon tvojih komentara ne ostaje vše što reći, sve si rekao kako je ! Samo umjesto ono "podase" ovi "naši" dopuštaju da ih ovi belosvjetski mangupi sravljaju podase i još uživaju u tome ! Gegutantno ! Laci 0 0 0

Analiza

Umjesto zabrane rada Uberu, tržište prijevoznih usluga treba liberalizirati

15.03.2017. 00:04, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rasprava o Uberu i (ne)legalnosti njegova poslovanja u Hrvatskoj osobito se pojačava nakon javnih prosvjeda regularnih taksista. I dok se taksisti žale na nelojalnu konkurenciju, Uber prema vlastitoj izjavi već broji više od 100 tisuća korisnika i 1.500 partnera.

U pravom ratu za korisnike, nadležni ministar Butković stao je na stranu taksista i Uberu naplaćuje milijunske kazne. Taksisti svejedno nisu zadovoljni, no izgleda da ministarstvo nema zakonskoga uporišta da Uberu zabrani rad. Iako je zauzelo stanovište da Uber radi nelegalno pozivajući se na Zakon o cestovnom prijevozu, čini se da su kazne samo način da se taksisti umire, budući da konačni pravorijek o legalnosti rada Ubera može dati samo sud. Tome u prilog ide i informacija da se u Ministarstvu prometa pripremaju izmjene postojećeg zakona kako bi se Uberu onemogućio rad.

Smatram da bi onemogućavanje rada Ubera bila velika greška. Iako je, barem u nekim gradovima, došlo do djelomične liberalizacije taksi prijevoza te su se cijene spustile s nebeskih visina, još uvijek je u mnogim gradovima na djelu totalni monopol koji izrazito negativno djeluje na standard stanovnika, ali i na razvoj samih gradova koji su postali taoci svojih taksista. Osobito u tom kontekstu treba spomenuti Split i Dubrovnik,  a zbog monopola na zagrebačku zračnu luku i Veliku Goricu. Taksisti su u tim gradovima navikli dobro živjeti s malo preskupih vožnji i puno slobodnog vremena. To što je za većinu građana njihova usluga preskupa te im je de facto uskraćena, njih ne zabrinjava. Naime, ima dovoljno neinformiranih ili bogatijih turista kojima tridesetak eura za jednu vožnju ništa ne znači.

Što je za Zagreb i njegove stanovnike značila makar i djelomična liberalizacija taksi prijevoza, najbolje govori promjena navika brojnih zagrepčana. Povećanje broja putnika, osobito mladih u noćnim satima, značilo je puno i za sigurnosne prilike, kako zbog manje pijanih vozača tako i zbog manje usamljenih pješaka izloženih napadima huligana. Osim toga stvorila se navika za korištenje taksija čak i u slučajevima u kojima prije to većini nije uopće padalo na pamet. U konačnici profitirali su i taksisti, jer je povećani promet u potpunosti kompenzirao smanjenje cijene. Najbolje se to vidjelo po tome što su u Zagrebu prosvjedi starih taksista protiv Cammea nakon kraćeg vremena utihnuli. No, tek je dolazak Ubera značio pravu revoluciju.

Uber je dijete suvremene  tehnologije i svi koji tu tehnologiju poznaju i koriste ne mogu ne biti zadovoljni onime što im je pruženo. Jednostavno naručivanje  bez dodatne naplate poziva, vizualni prikaz raspoloživih vozila na karti grada, jednostavna naplata preko kreditne kartice, transparentni prikaz rute i svih podataka koji utječu na cijenu, ocjenjivanje vozača i putnika. Ako znate nešto o upotrijebljenim tehnologijama, bit će vam jasno da slične aplikacije mogu uvesti i drugi taksi prijevoznici te na taj način konkurirati Uberu. A mogu li konkurirati cijenom? Uber, navodno, uzima 25% od naplaćenog iznosa, dok se ostatak isplaćuje vozaču. S obzirom da je Uber jeftiniji od klasičnih taksija, znači da je zarada po jednoj vožnji manja, ali za očekivati je da se ta razlika može nadoknaditi većim prometom i efikasnijom raspodjelom vožnji.

Kao glavne prigovore Uberu, taksisti navode da vozači koji voze za Uber ne moraju ispunjavati uvjete koji su nametnuti taksistima. I ovdje im treba dati za pravo. No, umjesto nametanja tih kriterija svima, mišljenja sam da ih treba u potpunosti ukinuti i prepustiti zakonima tržišta uz obaveznu mogućnost ocjenjivanja vozača, baš kao što to radi Uber, ali i Booking.com i slični internetski servisi. Vrlo brzo će na površinu isplivati oni dobro ocijenjeni s kojima će se putnici rado voziti, a oni loše ocijenjeni morat će razmisliti o svojem radu. Često koristim Booking.com i glavni kriterij koji koristim, osim naravno cijene, je ocjena koju su dali gosti. Poznavanje grada, njegove povijesti i znamenitosti koje se od zagrebačkih taksista zahtijeva nije nešto što je građanima Zagreba kao korisnicima taksi usluge potrebno, budući da to često znaju i bolje nego taksisti. A za turiste danas postoje puno bolji izvori informacija nego li su to vozači taksija. Stoga su takvi su uvjeti, uz obilje informacija na internetu, interaktivne karte gradova te aplikacije za navigaciju s opcijama za izbjegavanje prometnih gužvi, danas potpuno besmisleni.

Širenje Ubera na hrvatsku obalu donijelo bi velike koristi hrvatskom turizmu. Znajući da na raspolaganju imaju ovaj servis, turisti individualci bi lakše planirali svoja putovanja i sigurno je da bi to bio jedan od dodatnih argumenata da nas posjete. U tom kontekstu ne mogu ne spomenuti hidroavionski prijevoz između kopna i otoka koji je krajem prošlog ljeta naprasno ugašen, nadam se samo privremeno. Iako na kraju zbog kontradiktornih informacija nije sasvim jasno je li problem stvarno u lošem održavanju hidroaviona ili u nekim drugim vodama, valja reći da su hidroavioni predstavljali dobrodošlo i atraktivno osvježenje u našoj siromašnoj i neinventivnoj ponudi. Žalosno je samo da je zbog neodgovarajućeg zakonodavstva na njih trebalo čekati više od 5 godina od prve najave njihovog uvođenja.

Pogledate li što se s Uberom događa u drugim zemljama, vidimo da su klasični taksisti uglavnom u defanzivi i otvoreno se, čak i nasilno, protive Uberu. Doduše, u mnogim zemljama se radi o konceptu Ubera po kojemu svatko s vozačkom dozvolom može voziti za Uber što kod nas nije slučaj. No, s druge strane možemo vidjeti da su u nekim gradovima započeli pilot projekti taksija bez vozača. Kako će na takve taksije reagirati taksisti, tek ćemo vidjeti, ali za očekivati je nešto nalik na ludistički pokret, dok se ne shvati da se napredak ne može zaustaviti pogotovo u područjima gdje nema bioetičkih dilema.

Zato nam umjesto donošenja zakona koji treba spriječiti rad Ubera, treba zakon koji će omogućiti rad svima. A kontrolu kvalitete treba, korištenjem suvremenih tehnologija, prepustiti samim korisnicima. To što ne možemo očekivati da će svi koristiti aplikacije kao što je Uber, ostavlja prostor starim taksistima koji se ne mogu prilagoditi na novitete da i dalje rade na svoj način.

Ne možemo očekivati da kao država i društvo napredujemo ako se aktivno ne uključimo u tehnološku revoluciju. Naši preci bili su početkom prošlog stoljeća puno napredniji od nas. Šibenik je bio prvi grad u svijetu osvijetljen izmjeničnom strujom, Penkala je bio jedan od pionira zrakoplovstva jer je počeo graditi svoj zrakoplov samo 5 godina nakon leta braće Wright, a Radio Zagreb bila je jedna od prvih radiostanica u Europi koja je započela s radom samo 4 godine nakon BBC-a. Da, u to je vrijeme poduzetnički duh, jer radilo se o privatnim inicijativama, bio nesputan besmislenim zakonskim zabranama.

Uber najavljuje aplikaciju za dogovaranje prijevoza na otoke brzim plovilima. Vjerujem da će taj projekt biti od potencijalnih korisnika dobro prihvaćen. Šteta što se naši ljudi toga nisu prije sjetili, a ako i jesu, prijašnje vlade učinile su sve da im ubiju svaku poduzetničku  volju. Ali ako već nismo mi, dajmo barem priliku Uberu da probije led. Strancima taj sudar s okoštalim državnim strukturama izgleda ipak bolje uspijeva ili jednostavno imaju više novaca na rsapolaganju. A nakon toga možda će i netko od Hrvata iskoristiti svoju priliku.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (9)


Respektira (5): 5none5, viewer, VeNLO, siouxica, Alumnus


Slaže se (3): MrWonderful, RepopeR, Laci


Ne slaže se (1): VeNLO


Komentari (5)


Dobra analiza naše nelogičnosti da želimo kapitalizam i slobodno tržište, a istivremeno želimo zabraniti slobodno tržišnu konkurenciju. Ograničavanje broja taksista, zabrana Ubera, su tipični postupci iz komunizma, sprečavanje konkurencije. Laci 0 0 0


Neka budu isti uvjeti za sve pa kom obojci, kom opanci. VeNLO 0 0 0


Pa mislim da nisam ničime nekome davao povlaštene uvjete, a kamoli strancima. Jedino sm se založio za njihovo ukidanje i to svima, a prvenstveno u korist vlastitih građana. Ako se nekako ipak dalo iščitati, evo ovime pojašnjavam. Spektator 1 0 0


Ovo me podsjeća na onu krilaticu - zaustavite Reuters! Taxisti ne shvaćaju da se moraju mijenjati, status quo je passe, mogu oni još nekoliko godina prolongirati neminovno, ali counter neumoljivo radi protiv njih. Na državi je da postavi fair pravil viewer 0 0 0


Smiješna je ova zabrana u trenutku kad Intel Briana Krzanića upravo kupuje izraelskog Mobileya za $15milijardi,inače lidera u najvažnijoj komponenti samovozećih vozila.Uber je zapravo prolazna faza što dolazi.Hoćemo li i prema tome zatavrati oči? RepopeR 0 0 0

Analiza

Podla odluka ili podla objeda

13.03.2017. 00:26, Što je iza priče o Kovačićevoj prijetnji ostavkom?

Obrazloženje vijesti da Ivan Kovačić ima kuvertiranu ostavku na mjesto ministra i potpredsjednika Vlade nosi sa sobom jednu, rekao bih čak tužnu činjenicu. Ona pokazuje svu razjedinjenost Hrvata koja doseže tako daleko da možemo govoriti i o pravoj mržnji i to mržnji prema pripadnicima vlastitoga naroda koji ne misle isto. Svoju potvrdu ova je konstatacija našla u izjavi Josipa Đakića da je Ivan Kovačić donio „podlu odluku“ time što je za svoje savjetnice uzeo dvije SDP-ovke. U ovom kontekstu potpuno je irelevantno što su obadvije navodno dokazane karijeristice i što su, kako se danas utvrdilo, do svojih novih radnih mjesta došle na potpuno legalan način, odlukom Vlade, odnosno dogovorom dvaju ministarstava čime su samo poštovane zakonske odredbe koje se odnose na pravo dužnosnika na povratak na radno mjesto i premještaj državnog službenika.

Josip Đakić je naknadnom izjavom kako je samo rekao svoje mišljenje i nije vrijeđao, "nego samo sa svog pogleda okarakterizirao osobe primljene u Ministarstvo uprave" do kraja razgolitio svoj stav koji je, po mojem mišljenju, utemeljen na duboko pogrešnim vrijednosnim sudovima prema onima koji ne misle kao on. Zašto mislim da je baš pripadnost SDP-u bila crvena krpa koja je ga je izazvala na ovu izjavu, a nije to bio npr. karijerizam, nesposobnost ili nešto slično? Pa zato jer Josip Đakić nije do sada kritizirao izbor ostalih dužnosnika, službenika, savjetnika i ne znam koga sve ne, a itekako je imao prilike to učiniti, ali nije jer su to sve bili „naši“. A sada, kada su na red, zamislite, došli „vaši“, trebalo je to istaknuti kao „podlu odluku“.

Izjava Josipa Đakića odmah je popraćena harangom njegovih istomišljenika usmjerenom prema Ivanu Kovačiću. Međutim, Ivan Kovačić u ovom je slučaju samo (za neke dobrodošla) kolateralna žrtva. Prava žrtva ovakvih napada je, paradoksalno, Hrvatska, a još više hrvatski narod i njegovi vitalni interesi.

Kao da prirodne podjele u hrvatskom društvu nisu dovoljne, dio populacije, nevelik, ali glasan, trudi se iz petnih žila uzrokovati još dublju razjedinjenost u hrvatskom korpusu na temelju svjetonazorskih, povijesnih i sličnih stavova. Ono što osobito začuđuje je da se pretežito radi o tzv. desničarima, tvrdim nacionalistima (za razliku od klasičnih desničara, konzervativaca) koji upravo pripadnost naciji i boljitak nacije stavljaju ispred svega. Već dulje vrijeme izgleda kao da nisu svjesni što rade ili kao da namjerno rade protiv svojega uvjerenja.

Hajka na kadrove SDP-a dobar je primjer kako prikazati svu njezinu kontradiktornost baš kada hajku provode tvrdi nacionalisti, jer u svojim temeljnim načelima HČSP, na primjer, lijepo kaže:

„Samo usklađenim djelovanjem i zaštitom prava i interesa svih dijelova društva i svih pojedinaca postiže se napredak svakoga pojedinca posebno i naroda kao cjeline. Zato se Hrvatska čista stranka prava, želeći služiti svemu narodu, neće u svomu radu oslanjati samo na pojedine dijelove naroda, nego na cijeli narod.“

Pa ako tako razmišlja nacionalno krajnje desni HČSP, nije li tada hajka na članove SDP-a (bez obzira što o njima mislili) ujedno i hajka na sve one koji su za SDP, takav kakav je, dali svoj glas, očito ne prepoznajući u njegovim članovima one izdajice iz Starčevićeve:

„Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.“

Misli li možda Josip Đakić da će ovakvim izjavama uplašiti ili preobratiti SDP-ovo biračko tijelo, koje, ovisno o okolnostima, broji i do trećine svih građana Hrvatske, a samim time i skoro trećinu pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa. Je li moguće da je trećina Hrvata toliko zaslijepljena? Kako je moguće da 26 godina nakon referenduma o osamostaljenju na kojemu je hrvatski narod gotovo plebiscitarno izabrao svoj put u samostalnost te 19 godina nakon efektivne reintegracije zadnjeg dijela hrvatskog teritorija sada najednom imamo cijeli niz domaćih izdajica koje je potrebno spriječiti da sudjeluju u upravljanju državom, makar samo kao savjetnici ili izvršitelji? Ta gdje su bili 1991. i zašto su tada izabrali ovaj put, a ne zadržavanje statusa quo u okviru SFRJ? Nadalje, kako to da se sudionike Domovinskoga rata sada najednom dijeli na naše i vaše? Pa je tako HDZ-ov Krstičević "naš", a SDP-ov Kotromanović "vaš", makar su tijekom rata dijelili isti ratni put. Cijeli je niz istaknutih članova SDP-a koji su kao dragovoljci sudjelovali u Domovinskom ratu i zanimljivo je kako se ne postavlja pitanje kako je to moguće da su svi ti dragovoljci pristupanjem SDP-u postali jugofili? Izgleda da je jugokomunistička indoktrinacija u SDP-u poprilično jaka...

Inzistiranje na podjelama na liniji državotvorni HDZ - jugofilni SDP ne samo da je nerazumno i da ne odgovara ključnim nacionalnim interesima, već je i protivno deklarativnom zalaganju za zajedništvom koje je čak i kod nacionalno najdesnijih stranaka, barem u njihovim temeljnim dokumentima, prepoznato kao uvjet bez kojega nema dugoročnog opstanka Hrvatske.

Siguran sam da Josip Đakić nije niti svjestan koliko svojim nerazumnim izjavama pridonosi povećanju rezignacije hrvatskih građana što je glavni razlog političke pasivizacije koja dovodi do nezainteresiranosti za politička zbivanja, gubitak nacionalnog osjećaja, a zatim, uz onaj ekonomski, predstavlja jedan od najjačih argumenata za donošenje odluke o napuštanju domovine. Osobito je mladima puna kapa rasprava o ustašama i partizanima, jugofilima i udbašima. Pojmovima koje oni mlađi od 35 godina uglavnom uopće ne razumiju niti ih interesiraju.

Tek se sada s vremenske distance dobro uočava da je politika Franje Tuđmana, barem što se tiče njegovih poziva na svehrvatsko zajedništvo, presudno doprinijela pobjedi u Domovinskom ratu. Sreća je da se takvi kao što je Đakić u to vrijeme nisu dokopali vlasti. Rat za nezavisnost kratko bi trajao s, izvjesno je, istim ishodom kao i Rakovička buna.

Na koncu, čini se da je razum ipak prevladao i da će Vlada prebroditi i ovaj slučaj. Josip Đakić ostao je, barem javno, usamljen u svome stavu te bismo umjesto „podla odluka“ ovaj slučaj bolje mogli opisati kao „podla objeda“.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (13)


Komentari (16)


u politiku uletio na valu obećanja nekih drugačijih trendova, bavljenja 'bitnim', a ne pizdarijama, tako da svaki mladi čovjek kojeg zanima kako imati više novaca a manje prepucavanje branitelji/SDP gleda Kovačića i maksimalno je razočaran Mac316 0 1 0


@Al: Đakić i HČSP su tu samo kao primjeri, ali radi se o nezanemarivom dijelu ne samo stranaka, već i populacije. A što se ljevice tiče, i ona mora doći na red, ali ne stane sve u jednu analizu. Spektator 0 0 0


@Laci: rekao sam "ovisno o okolnostima", to je maksimalni zahvat u biračko tijelo koji ljevica može imati kada su joj okolnosti naklonjene. I s tim postotkom se uz 60% izlaznost dobivaju izbori. Spektator 0 0 0


Mac, velika većina mladih nema pojma tko je Đakić, a možda ih tek malo više zna tko je Kovačić. Ali na svojoj koži vide da se umjesto egzistencijalnih stalno otvaraju neka druga, za njih potpuno irelevantna pitanja. Spektator 0 0 0


Zanimljiv je karijerni put Visnje Tafre. Pred kraj Kukuriku Vlade ista je s mjesta zamjenice min.obrane premjestena na sluzbenicko mjesto u MORH u, potom je putem javnog natjecaja imenovana na znatno vecu duznost u min.uprave u HDZ oj Vladi. msesar 0 0 0

Analiza

Sve ono što se događalo oko Podravkinog nadzornog odbora i uprave u proteklih mjesec dana nalikovalo je na uobičajena događanja nakon promjene vlasti u svakoj našoj državnoj kompaniji. Ali u ovom slučaju radi se o kompaniji koja uopće nije većinski državna, jer Hrvatska u njoj, i to uglavnom kroz HZMO, ima tek nešto više od četvrtine vlasništva. Dovoljno za kontrolu, ali nipošto dovoljno za ključni utjecaj u upravljanju.

Pretpostavimo načas da je Podravka američka kompanija, dioničko društvo. Podaci o rastu prihoda i dobiti, a pogotovo o rastu vrijednosti dionica bili bi sasvim dovoljni da dioničarima ne bi padalo na pamet tek tako mijenjati upravu. Doduše, moguće je da bi dioničari smatrali da napredak komanije nije dovoljno ambiciozan te bi u tom slučaju tražili provjerenog menadžera s dugogodišnjim uspješnim vođenjem kompanije slične veličine koja posluje u kompetitivnom okruženju i koji bi bio kakva-takva garancija da bi se ambiciozni program, kojega bi sam novi menadžer napisao, iznio i obranio pred predstavnicima vlasnika, i proveo. To je, vrlo pojednostavljen, scenarij koji bi se u Americi, koju uzimam samo kao primjer pravog tržišnog sustava, odigrao.

No, vratimo se u stvarnost. Podravka, jedna od naših najvećih kompanija, jedna od stožernih u prehrambenom sektoru, mijenja upravu. Postavljaju se pitanja. Zašto? Je li pada prihod ili dobit? Ne. Pada li vrijednost dionica? Ne. Isplaćuje li se dividenda? Da. Pa zašto želite promijeniti menadžment? Nismo zadovoljni. Čime? Nema odgovora. Sporim rastom? Nema odgovora, barem ne javnog.

Dobro, pretpostavimo da dioničari nisu zadovoljni brzinom rasta kompanije i da promjenom uprave žele potaknuti veći rast. Dražava, pak, za razliku od drugih dioničara, može imati i neke druge ciljeve, kao što je na primjer jača suradnja Podravke s domaćim poljoprivrednim sektorom i veće zapošljavanje. Takvi su ciljevi sasvim legitimni, dok god ne dovode u pitanje glavni cilj ostalih vlasnika, a to je pristojna dobit.

Sljedeća pretpostavka je da Podravka svoje pozitivne rezultate ostvaruje  zahvaljujući knjigovodstvenoj ekvilibristici, a takva su se mišljenja mogla čuti u javnosti. Poznato je da se knjigovodstveni rezultati neko vrijeme mogu prikazivati tako da tvrtka iskazuje povećanu ili smanjenu dobit ili čak gubitak ako je to u interesu vlasnika. No, takvo prelijevanje iz šupljega u prazno teško može trajati više od par godina, a nezavisne  revizorske kuće takvu bi praksu vrlo vjerojatno objavile u svojim izvješćima. S obzirom da se nitko nije službeno referencirao ni na kakve podatke financijskih ili revizorskih izvješća, vjerojatno je da nekih većih nepravilnosti niti nema.

Razlog nezadovoljstva mogla bi biti i prošlogodišnja akvizicija slovenskog Žita čime neki nisu bili zadovoljni smatrajući da mirovinski fondovi moraju jače investirati na hrvatskom tržištu. Ali takvu stratešku odluku uprava niti ne može donijeti bez suglasnosti NO.

S obzirom da privatni mirovinski fondovi imaju približno polovicu vlasništva nad Podravkom, bilo bi logično da imaju presudan utjecaj prilikom izbora uprave. Ali ne lezi vraže, dolazi do državne intervencije te ministar Marić nazoči sjednici nadzornog odbora i stječe se dojam da je, umjesto fondova, većinski vlasnik Podravke - država. Ministar Marić, naime,  javno izjavljuje da Mrsić mora otići, jer je postavljen politički te podupire izbor Marina Pucara. Drugi ministar u istoj vladi podupire konkurenta Gordana Kolaka, treća struja u istoj stranci zalaže se za trećeg kandidata. No upada u oči kako su u cijeloj toj borbi ostali suvlasnici naizgled bili potpuno pasivni. Kažem naizgled, jer ne možemo znati što se događalo iza kulisa, ali rasplet situacije pokazuje da je ova pretpostavka vrlo vjerojatna.

Analizirajmo predložene kandidate. Marin Pucar je bivši član uprave Podravke i nekadašnji direktor Zvečeva. O njegovim menadžerskim sposobnostima koje bi ga kvalificirale kao pravoga kandidata koji će osigurati veći rast Podravke u budućem razdoblju nemamo nikakvo saznanje, kao niti o njegovim planovima. O njima, očito, nema pojma niti nadzorni odbor koji ga je imenovao pa se postavlja pitanje na temelju kojih činjenica je zaključeno da je on bolji kandidat od Zdravka Mršića. Izgleda samo na temelju članske knjižice. Doduše, barem je bio član uprave Podravke pa poznaje situaciju, a bio je i direktor jedne manje tvornice u prehrambenom sektoru.

Što se tiče Gordana Kolaka, njegove su reference bile još skromnije. Čini se da je najveća bila upravo preporuka ministra Krstičevića koji ga je hvalio kao odličnog i pouzdanog časnika iz Domovinskog rata. Svaka čast Kolaku, kao časniku i branitelju, ali nejasno je kako ga ta kvalifikacija kvalificira za menadžera tvrtke veličine Podravke. Pri tome, njegove reference iz realnog sektora su zanemarive. Naime, riječ je o tvrtkama veličine do tristotinjak zaposlenih koje su čvrsto povezane s državnim jaslama te nisu niti bile izložene pravom tržišnom nadmetanju. Treći kandidat, profesor Marko Kolaković s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, najranije je ispao iz svih kombinacija, ali on je bio bez ikakvog praktičnog iskustva, a kada profesori vode kompanije to rijetko kada dobro završi.

Na temelju iznesenoga može se zaključiti kako je izbor Marina Pucara, između navedena tri kandidata, još bio i najbolji. Međutim, kriteriji kojima su se u ime vlasnika rukovodili članovi NO bili su sve samo ne vlasničko racionalni. Ako su vlasnici bili nezadovoljni stopama rasta, što preostaje kao jedini poslovno logičan razlog za smjenu menadžmenta, nisu se potrudili niti na koji način osigurati da budući menadžer s visokom vjerojatnošću bude bolji od prethodnika. Izabrali su bez dovoljno jakih referenci, bez izloženog programa i bez ikakvog jamstva. Dovoljno je postaviti se u ulogu vlasnika Podravke i zapitati se: Bih li ja izabrao glavnog menadžera na ovakav način?

No, kriteriji su očito bili racionalni iz neke druge perspektive i to je ono što nas treba osobito brinuti, jer ne zaboravimo da su pravi vlasnici Podravke mirovinski fondovi kojima smo povjerili našu budućnost. Da bi stvar bila još i gora, uglavnom su to obvezni mirovinski fondovi, a tek nekoliko postotaka drže dobrovoljni. Dakle, Hrvati su povjerili svoju budućnost u mirovini mirovinskim fondovima, mirovinski fondovi ulažu, između ostaloga, u dionice dobrostojećih poduzeća kako bi za svoje članove, a članovi za to plaćaju nemalu naknadu, ostvarili dobit koja bi trebala poslužiti za isplatu podebljanih mirovina kada za to dođe vrijeme. Nažalost, ovaj slučaj pokazuje da vlast, za neke svoje neiskazane pa time i nejasne ciljeve, ostvaruje svoj utjecaj na privatne mirovinske fondove u puno većoj mjeri nego li smo to mogli i pretpostaviti. Zato se s pravom možemo zapitati što će biti s našim mirovinama? Mirovinski fondovi pokazali su se kao vrlo slab jamac.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (15)


Komentari (14)


@Mihael katastrofalna je nezainteresiranost mirovinaca,državi se nema kaj zamjeriti,dioničar ima pravo gurati svog. Sve miriši na artiljerijsku pripremu prije ''iznenadnog'' neprijateljskog preuzimanja od poznatih kupaca pa mirovinci očekuju zaradu. Zagorec 0 0 0


Podravka je samo dirigirani nastavak, "drugim sredstvima", upropaštavanja svega što vrijedi u Hrvatrskoj, što je hrvatrsko i što posluje uspješno. Ne objasniti zašto Mršić treba "ići", je isto kao reći Podravka mora "pasti" ! Po 'direktivi' ! Laci 0 0 0


nekog nešto u ovoj "državi" čudi? NEKOVARAZDIN 0 0 0


@Zagorac, Brkić je nedavno kritizirao mirovince, zbog njihova slizivanja s državom. Odnosno, žašto ne investiraju u dionice i vrijednosne papire van Hr. i time smanje ovisnost o državi. Kako vidimo mirovinci ne odlučuju ni o čemu,oni su obični pijun viewer 0 1 0


@viewer država ukupno ima cca25%(HZMO10%,RH 9%,5%) i prilično je logično da ima pravo postavljati predsjednika uprave.Primjedba da su mirovinci neravnopravni ne stoji.na taj način izbjegava se prava kritika same izabrane osobe koja vrišti kritikom RepopeR 0 0 0

Analiza

Samo brojke smiju odlučiti hoće li i kako država spašavati Agrokor

17.02.2017. 10:22, Treba li država spašavati Agrokor?

Recentni događaji oko Agrokora i njegove (ne)mogućnosti vraćanja dugova probudili su strasti mnogih koji smatraju da je Todorića iz više razloga potrebno uništiti. Jedni to smatraju zbog Todorićeve stručno ili moralno neprihvatljive poslovne politike, a drugi naprosto zato jer nakon višedesetljetne uravnilovke ne mogu prihvatiti raslojavanje društva. Nažalost, emocije nikada nisu dobar pratitelj prilikom donošenja zaključaka pa tako niti u ovom slučaju.

Agrokor je u proteklom razdoblju izrastao u najveću hrvatsku kompaniju sa značajnim udjelom i u gospodarstvima susjednih zemalja. Iako ga, vjerujem, mnogi doživljavaju kao sinonim za Konzum, Agrokor je puno više od toga. Razvojna politika Agrokora bila je usmjerena k vertikalnoj intergraciji proizvodnje, prerade i prodaje mahom prehrambenih proizvoda. Cijeli niz naših etabliranih proizvođača, uglavnom u prehrambenoj industriji, sastavni je dio Agrokora: PIK Vrbovec, Zvijezda, Belje, Ledo, PIK Vinkovci, da spomenem samo neke dobro poznate hrvatske tvrtke. Agrokor samo u Hrvatskoj zapošljava 40.000 ljudi što čini oko 3,5% od broja svih zaposlenih. Nema sumnje da je, gledajući podatke o prometu i broju zaposlenih, Agrokor jedna od perjanica hrvatskog gospodarstva.

Agrokor je naizgled uspješno upravljao svojim tvrtkama kćerima i sve su one nakon preuzimanja uspješno restrukturirane i izrasle u vodeće tvrtke u svojem sektoru sa suvremenom proizvodnjom i vrlo kvalitetnim proizvodima. Jasno je da je Agrokorova vertikalna integracija pripomogla da se tržište u većoj mjeri oslobodi za plasman proizvoda njegovih tvrtki. Iako same nemaju proizvodnju, i ostale trgovačke kompanije na sličan način postupaju sa svojim robnim markama.

S druge strane, glavne primjedbe na etičnost Agrokorovog poslovanja mogu se svesti na sljedeće: nedovoljno transparentne akvizicije državnih tvrtki, politika neplaćanja dobavljačima, niske plaće zaposlenika, (osobito u Konzumu) te povlačenje velikih iznosa subvencija namijenjenih ruralnom razvoju .

Što se nedovoljno transparentnih akvizicija državnih tvrtki tiče, na takav je i još netransparentniji način prodano gotovo sve i tu Agrokor nije nikakav izuzetak. S obzirom da je nedostajalo političke volje za rješavanje problema kriminala u privatizaciji, nakon proteka toliko vremena nema više nikakve mogućnosti da se stvari vrate na početak ili da parafraziram: „Tko je jamio, jamio je.“ Svima onima, a to nije mali broj Hrvata, koji ovu izjavu još uvijek doživljavaju kao svetogrđe, valja reći da su i sami, pristajanjem na politiku koju su provodili i HDZ i SDP ili pasivnošću na izborima suodgovorni za takav razvoj događaja.

Često se čuje primjedba da je Agrokor neke kompanije dobio za 1 kunu, no ne spominje se da se radilo o kompanijama koje su bile dovedene na rub propasti i s velikim dugovima. Sve su te tvrtke restrukturirane i tehnološki opremljene te su danas u neusporedivo boljem stanju. Nažalost, nepoznati su podaci o poreznom dugu tih tvrtki, jer se čuvaju kao porezna tajna, pa se o njima može samo nagađati. Ipak, velika je vjerojatnost da je Agrokor izuzet od uobičajenog postupanja s poreznim dužnicima.

Povlačenje velikih iznosa subvencija od strane pojedinih tvrtki postalo je rak rana ruralne politike u Hrvatskoj. Naime, nakon promjene pravila o dodjelama subvencija temeljem veličine obradivih površina postalo je unosno uzeti u zakup što veću površinu zemljišta i živjeti od poticaja. Je li Agrokor sudjelovao u ovoj raboti, ne znam, ali izvjesno je da je Agrokor jedan od vodećih proizvođača hrane u Hrvatskoj te visoki iznosi poticaja nisu iznenađujući. Je li tu bilo kriminala trebaju ispitati nadležne institucije pa se isto odnosi i na Agrokor.

Niske plaće zaposlenika nisu nikakva specifičnost Agrokora. Niske plaće prvenstveno se odnose na Konzum, ali treba primijetiti da je prosječna plaća u trgovini (blagajnik) oko 3.200 kn te se i inače nalazi među najslabije plaćenim zanimanjima. Problem niskih plaća je u stvari problem odnosa države prema poduzetništvu, budući da mu već 25 godina ne dozvoljava da prodiše te u konačnici ne dozvoljava razvoj i otvaranje radnih mjesta čime bi se potaknula i konkurencija u zapošljavanju. Da ljudi nisu u poziciji da ne mogu birati radno mjesto, ne bi niti Konzum mogao držati niske plaće. Usporedba s plaćama u nekim stranim trgovačkim lancima je svakako zanimljiva, no najviše plaće drže lanci koji se bave specijaliziranom trgovinom (npr. drogerije).

Politika neplaćanja dobavljačima Agrokorov je težak uteg budući da je zbog nje veliki broj dobavljača završio u stečaju ili teškim poslovnim problemima. Radi se o tome da Agrokor, prvenstveno Konzum, koristi svoje dobavljače kao beskamatne kreditore te kao prisilne kupce proizvoda iz svojega portfelja. Praksa je uistinu sramotna i zanimalo bi me što bi ministar Zdravko Marić mogao reći o tome, kada bi ga se netko usudio pitati. Država je, doduše, donijela zakon o obaveznom plaćanju u zakonskom roku, ali nisam primijetio da je netko pretrpio kakve sankcije zbog nepridržavanja iste, a kamoli Konzum. S obzirom na nesposobnost našeg sudstva da osigura provođenje zakona u razumnom roku, jedino rješenje je prisiliti Agrokor na promjenu ponašanja. Bojim se, jedino, da iznosi dugovanja o kojima se radi (a govori se o iznosu od 5-10 milijardi kuna) daleko premašuju mogućnosti isplate iz tekućeg poslovanja.

Iako su Slovenci još prilikom preuzimanja Mercatora dvojili o dugoročnoj održivosti Agrokorovog poslovnog modela, tek je nedavno ta priča ponovo puštena u javnost pogotovo na krilima vijesti da je agencija Moody's snizila Agrokorov kreditni rejting. No, bez konkretnih brojki i stručnih procjena teško je reći je li Agrokor u bezizlaznoj situaciji, kako njegovi kritičari već godinama prognoziraju, ili se ona može sanirati pametnim potezima. Prvenstveno se to odnosi na IPO Adria retaila, tvrtke koja objedinjuje trgovački dio Agrokora. Taj je IPO Agrokor obećao vjerovnicima još u vrijeme preuzimanja Mercatora. S obzirom da 485. mil eura vrijedne obveznice upotrijebljene za akviziciju Mercatora dospijevaju 2018. na naplatu, najkasnije u to vrijeme treba očekivati i ponudu dionica. Također, iz objave agencije Moody's vidi se da ona u ovoj godini ne predviđa poteškoće u poslovanju, već tek u 2018. i to samo pod uvjetom da Agrokor do proljeća 2018. ne uspije refinancirati obveznice koje dolaze na naplatu. Naime, iako Agrokor posluje pozitivno, polovicu njegove dobiti pojedu kamate na dugovanja te ne preostaje dovoljno za vraćanje glavnice duga, posebno zato jer, da bi opstao, mora veliki dio dobiti ulagati u stalno osuvremenjavanje.

Iz svega navedenoga prilično je vjerojatno da neke veće intervencije države, barem u sljedećih godinu dana, neće biti potrebne. No, pretpostavimo da se stanje pogorša i da Konzum za godinu dana zapadne u veće probleme. Što bi država trebala učiniti? Jedini razumni odgovor je sadržan u cost/benefit analizi koju u takvom slučaju treba izraditi i na temelju realnih pokazatelja i brojki vidjeti koliko štetu bi propast Agrokora donio Hrvatskoj i koliko ga je vrijedno spašavati. Pri tome se ne smije gledati samo neposredan financijski učinak i učinak na tržište rada, već i šire implikacije preuzimanja Agrokora od neke strane kompanije, a koje su kod nas već viđene. Mogući katastrofični scenariji uključuju lančanu reakciju i propast i nekih drugih hrvatskih trgovaca, promjenu politike stranih trgovačkih lanaca zbog nestanka glavnog konkurenta te smanjenja plaća i povećanja cijena na policama, dodatno povećanje uvoza hrane, preuzimanja proizvodnih pogona samo zbog preuzimanja tržišta, a zatim eliminiranja proizvodnje i sl.

Međutim, postoje i suprotni scenariji koji u raspadu Agrokora vide priliku za napredak, no valjalo bi ih potkrijepiti sadržajnijom analizom i brojkama. Svejedno, po tim scenarijima bi propast Agrokora značio ulazak novog velikog multinacionalnog trgovca na naše tržište i vjerojatnu rasprodaju proizvodnog dijela Agrokora. Proponenti ovih scenarija pretpostavljaju da bi se stranac puno odgovornije ponašao prema svojim obvezama prema državi i dobavljačima, čime bi se neutralizirali negativni efekti. Što je najvažnije, najveći gubitnik bio bi sam Todorić.

Kao još jedno pitanje nameće se, a što se pod spašavanjem Agrokora uopće podrazumijeva? Jasno je da direktne državne potpore kojima bi država financirala Agrokor tu nisu niti mišljene, jer bi to bilo u koliziji s načelima slobodnog tržišta (makar ne sumnjam da bi neke druge države bez pardona poduprle svoje tvrtke ako bi procijenile da je to s nacionalnog gledišta važno).  Država može manipulirati s poreznim dugom, ali to vjerojatno već i sada čini, a može i davati prikrivenu financijsku i svaku drugu potporu. Što se tiče financijske pomoći, ona može biti i u ulasku neke državne firme u vlasničku strukturu Agrokora. Ulazak same države u vlasničku strukturu, mislim da zbog očekivanih otpora u javnosti nije realan.

Na koncu, Agrokor je privatna tvrtka. Nema sumnje da je vlasnik tvrtke i te kako svjestan rizika u koje se upuštao te mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju da taj rizik umanji, a u to sigurno spada i ucjenjivanje države za koju je slom tako velike tvtke višestruki rizik. Zato i država treba kreirati svoju politiku upravljanja rizicima temeljenu na cost/benefit analizi, a ne djelovati temeljem emotivnih reakcija i činjenice da je ministar financija radio u Agrokoru. Niti jedna država neće pustiti tvrtku ove veličine (srazmjerno veličini matične države) da tek tako propadne. Ako se bankrot i pokaže kao najbolje rješenje, država će sve učiniti da taj bankrot bude kontroliran, a inozemnih primjera raznovrsne potpore privatnim tvrtakama u državama koje se zaklinju u slobodno tržište je tijekom protekle krize bilo na pretek.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (11)


Respektira (10): Zakej, Boljunac, Cro-Magnon, plotto, VeNLO, 5none5, RepopeR, siouxica, viewer, Alumnus


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (28)


Agrokor se samo prikazuje kao strateška hrvatska prehrambena tvrtka zbog silnih državnih poticaja koje dobija na tu "foru". U stvarnosti, jadni su oni koji moraju poslovati s njim, ali su na to prisiljeni povlaštenim Todorićevim položajem na tržištu. bereza 0 0 0


Stanje Agrokora mi je veoma slabo poznato. Sve što bih mogao primijetiti to je da je slučaj povezan s općim neredom u pravno-eknomskom i političkom funkcionranju naše države. Škegra koji to ističe se stigmatizira. To je naša svijest o problemma. Boljunac 0 0 0


problemi Agrokora su samo jedan od poslednjih dokaza o tome kolio je bila suluda Framcekova ideja da Hrvatsku preda u ruke 200 nikogovića bez čistih gaća, da bi se obogatili preko noći, i Hrvatsku sjebali preko noći. Laci 0 0 0


Uzmimo Kinu, Čisto za usporedbu politika. Mao je bi za veliki skok naprijed, pa je intektualce i druge tjerao na javne radove. On je umro i zamijenila ga je četveročlana banda koja je nastavla po njegovorm . Ten Ksaio Ping i društvo su ih maknuli i Boljunac 0 0 0


ovaj poručio Kinezima: "Bogatite se !" I to je Knu doveleo do toga da ima po glavi stanovnika (1,3 mlrde) BDP gotovo kao i naša današnj Hrvatska. Živjeli ! Bogate treba strpati u zatvore. Političke mutikaše su napa budućnost ! Živjeli !!! Boljunac 0 0 0

Analiza

Most između čekića i nakovnja

11.02.2017. 00:44, ANKETA: Tko su najbolji, a tko najgori političari i stranke u Hrvatskoj?

Sudbina ministra Barišića je privremeno odlučena. Nepovjerenje mu nije izglasano, no valja zapaziti da to ujedno ne znači da mu je izglasano povjerenje, budući da su samo 72 zastupnika glasala protiv njegovog opoziva. Most je ostao suzdržan uz usputnu prijetnju da bi pronalazak novih inkriminirajućih činjenica mogao dovesti do promjene njihovog stava. SDP i HNS, glavni zagovornici smjene, ponovo su se osramotili nedolaskom na sjednicu Sabora.

Znanstveni krugovi su podijeljeni, jedni smatraju da je Barišić plagijator, dok drugi smatraju da je doduše pogriješio, ali je grešku ispravio. Da bi stvar bila teže saglediva, radi se o filozofiji, tzv. mekoj znanosti gdje nema tako strogih znanstvenih kriterija kao što je to kod većine prirodnih znanosti. U toj konfuznoj situaciji naš Sabor temeljem nedovoljno rasvijetljenih činjenica raspravlja o povjerenju ministru obrazovanja, a Most je naizgled ponovo jezičac na vagi. Stavimo se zato na trenutak u njihovu kožu.

S jedne strane su moralni kriteriji. Barišić jest uteg Vladi i to ne samo zbog navodnog plagijata. No iako je taj slučaj isplivao na površinu kao krunski dokaz njegove nepodobnosti, ipak nije sve tako jasno, jer dio akademske zajednice (kakva je da je, druge nemamo) staje na stranu Barišića. SDP i HNS provociraju Most spočitavajući im lažni moralizam, ne glasaju li za smjenu Barišića. Tome se pridružuje i dio medija. Zanimljivo, HDZ-u afera ili „afera“ nimalo ne škodi, rejting i dalje nezadrživo raste što je znak da su njegovi glasači na ovaj događaj potpuno indiferentni.

S druge strane je pragmatizam. Za početak, Most više nije u situaciji da rušenjem ministra iz HDZ-ove kvote provocira HDZ, jer HDZ ima mogućnost posegnuti za rezervnim partnerima ili, što smatram još vjerojatnijim, za izvanrednim izborima. Nadalje, Most je javno obznanio da se neće petljati u izbor ministara svoga koalicijskog partnera te da niti njemu neće dozvoliti da se miješaju u Mostovu kvotu što je i pokazao spriječivši HDZ u nakani da opozove ministra Orepića. Most je, isto tako, u situaciji da kroz sudjelovanje u Vladi ponudi neka dobra rješenja kroz svoja ministarstva (Dobrović i Orepić su već sada dobro iskoristili svoju poziciju), ali i da bude korektiv u Vladi, posebno u svjetlu budućih odluka vezanih uz HEP i INU. Razbijanje Vlade zbog slučaja Barišić u tom je svjetlu za Most neproduktivno.

Potezi su Mosta zato bili očekivani. Kako su se našli između čekića i nakovnja, taktizirali su i čekali dok se nije vidio razvoj situacije te u zadnji čas umakli iz klopke. Još u vrijeme saborske rasprave sumnjalo se da bi Most, usprkos svemu, mogao ići protiv Barišića. No, kako je jutro pametnije od večeri, odluka Mosta se promijenila. Naime, bilo je jasno da je HDZ osigurao dovoljnu potporu Barišiću kako on, bez obzira na stav Mosta, ne bi bio smijenjen. Nije niti bilo nužno da ga većina zastupnika podrži. Budući da je za smjenu bilo potrebno prikupiti 76 ruku, bilo je dovoljno nekolicinu nagovoriti da se ne pojave u Saboru ili da ostanu suzdržani, što se i dogodilo. Čak je i Živi zid na koncu bio podijeljen, a niti zastupnici SDP-a i HNS-a se dobrim dijelom nisu pojavili na glasovanju (što se za Milanovića i očekivalo, ali ne i za inicijatora smjene Vrdoljaka). U takvom odnosu snaga i zahvaljujući uobičajeno nehajnom pristupu zastupnika SDP-a i HNS-a, Most više nije predstavljao jezičac na vagi i mirne je duše mogao ostati suzdržan čime je polovično iskazao nezadovoljstvo, ali nije glasovao protiv, što bi bilo skoro isto kao i da je glasovao protiv svoje Vlade

Mostovi glasovi protiv Barišića vjerojatno bi naposljetku doveli do raspisivanja izvanrednih paralamentarnih izbora. Naime, pod uvjetom da ih sam ne isprovocira HDZ-u izbori savršeno odgovaraju. Popularnost premijera i stranke raste. SDP i Bernardić se strmoglavljuju, a još nije niti došla na naplatu najnovija afera Saucha. Most isto tako pada, a Živi zid, koji jedini raste, HDZ-u nije nikakva prijetnja (i njemu tek predstoje iskušenja vezana uz lažiranje potpisa). Dakle, uz malo sreće HDZ bi sam mogao osvojiti natpolovičnu većinu u Saboru, pogotovo ako bi Most bio optužen za rušenje Vlade, a ova je situacija za takvu optužbu bila idealna.

Zato nisu bez osnove nagađanja da je ovaj slučaj bio zajednička igra HDZ-a i opozicije s ciljem daljnjeg slabljenja najopasnijeg konkurenta. Očekivao se samo jedan pogrešan korak i HDZ bi mirne duše mogao prvo zamijeniti Mostove ministre, a zatim i raspisati nove izbore istovremeno s lokalnima. Dobar rejting, mali troškovi izbora, budući bi bili spojeni s lokalnima, slaba opozicija, transfer krivice za raspad koalicije na Most sve su dobri razlozi temeljem kojih bi uspjeh na izborima bio zagarantiran.

Osvajanje natpolovične većine riješilo bi HDZ mnogih briga, a prvenstveno se to odnosi upravo na Most, koji je, iako partner, jedina realna opozicija HDZ-u. Odnosi HDZ-a i Mosta već su ubrzo nakon formiranja Vlade postali sve samo ne idilični i Plenković teško skriva da mu je Most kost u grlu. No ključni problem u međusobnim odnosima nije slučaj Barišić, već Mostov zahtjev za otvaranjem arhiva kojemu funkcija nije samo slobodan dostup do klasificiranih podataka SKH, već i traženje saveznika u HDZ-u. Iako je HDZ deklarativno morao podržati Mostov prijedlog za otvaranje arhiva, u stvarnosti sadašnje vodstvo HDZ-a nastoji ovu inicijativu što je više moguće oslabiti, razvodniti i okljaštriti, budući da je iz razumljivih razloga ne smije javno odbiti. Nema sumnje da se dio HDZ-a itekako ima razloga bojati otvaranja arhiva, no isto tako dio HDZ-a, koji se obično percipira kao desnica, s oduševljenjem će dočekati taj dan i u međuvremenu pružati potporu Mostovim nastojanjima. Odlučnost Mosta i desnog dijela HDZ-a da se prijedlog otvaranja provede najlakše bi se slomila Mostovim izbacivanjem iz Vlade. Zato se može očekivati da će u budućim sukobima unutar koalicije, desni dio HDZ-a potajno podržavati Most, barem do one mjere do koje to ne bi dovelo do vidljivih sukoba u stranci.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (11)


Respektira (10): VeNLO, Cro-Magnon, sufit, Boljunac, 5none5, mihael, Grugru, Alumnus, siouxica, Interstellar


Slaže se (1): Laci


Komentari (10)


ne treba bačene kosti izbjegavati, u njima postoji koštana srž s proteinima zdravim za mozak 5none5 0 1 0


Objektivno, izbalansirano. Bravo! Arhivi su čavao u vlastiti lijes: pokazuje se, naime, bezidejnost MOST-a i rat protiv partnera, s tendencijom prikaza ratovanja protiv SDP-a. Barišić je sve to dodatno pojačao i MOST će se teško izvući. Štete sebi! mihael 0 0 0


@mihael, meni ova Mostova inicijativa ne izgleda kao bezidejnost, nego cak naprotiv- jedini oni imaju snagu to sprovesti, dok svi drugi samo pricaju a nisu se usudili otvoriti arhive. Mnogi su se nadali da ce tata Perki progovoriti da sebe spasi Anyst 0 2 0


Dok su se mnogi uzasavali toga. Most nema nikakvih frustracija, mogu svijetla obraza to napraviti. Za predizborne igre je jos rano, da su htjeli samo reklamu za izbore, ne bi je sad radili nego dva mjeseca prije izbora. Anyst 0 0 0


Pošto tata perki nije progovorio, ajmo vidjeti što to ima u tim jebenim arhivama, zar ne ? Kome to smeta ? Samo smradovima koji su se nakon '90-e pretvorili u velekršćane i veledomoljube ! Laci 0 1 0

Analiza

Promašeno kadroviranje i nesposobnost: Na slučaju Hrvatske lutrije Marić je izgubio kredibilitet

13.01.2017. 00:55, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Taman čovjek pomisli kako je, eto, krenulo nešto bolje, kada ga gruba realnost podsjeti gdje živi. Čitam na Indexovom portalu o slučaju Marija Muse kojega je Vlada predložila za novog direktora Hrvatske lutrije, poduzeća s preko 60 miljuna kuna dobiti u prošloj godini. I gle vraga, Musa je donedavno radio u Lutriji na mjestu direktora sektora prodaje odakle je prošle godine otpušten zbog nesposobnosti. Ali umjesto da nakon takve reference bude prisiljen potražiti sebi adekvatan posao, on se ponovo zapošljava u državnom poduzeću, ovaj puta u Hrvatskim željeznicama gdje postaje direktor zadužen za održavanje pružnih objekata, a istovremeno pokreće radni spor protiv Lutrije.

Zanimljiv je razlog otkaza s obzirom da vrlo rijetko netko u ovoj državi, osim naravno u privatnim poduzećima, dobije otkaz zbog nesposobnosti. No, čak i kada dođe to takvog slučaja, ne znam postoji li neki u kojemu sud nije vratio otpuštenoga na posao, jasno uz obavezu poduzeća da ga propisno namiri (u konačnici od naših novaca).

Da bi slučaj bio još tragičniji, sada se u to umiješala i Vlada imenujući Marija Musu za direktora Lutrije. Zašto? Pa zato jer je već radio u Lutriji, kažu iz Ministarstva državne imovine, koje je netom osnovano između ostaloga i zato da se ovakve stvari više ne bi događale.

O ovom konkretnom slučaju će se sigurno još razglabati, ako ga ne potisne kakav jači, ali nije ovdje toliko bitan Musa, koliko je bitan princip koji se očituje u načinu rada Ministarstva državne imovine. Trebalo je, izgleda, smijeniti nepoćudne direktore pa makar njihova poduzeća prividno dobro poslovala. Jer, uvijek se može bolje. Istina. No, kakav je kriterij primijenjen za izbor najpogodnije osobe? One koja bi trebala unaprijediti poslovanje već dobrostojećeg poduzeća.

Jedini kriterij koji je službeno primijenjen je činjenica da je Musa već radio u Hrvatskoj lutriji. Kako je radio, koje su mu reference, koji su mu uspjesi, je li imao propusta i grešaka u svom prijašnjem radu? To se nitko nije pitao. A kako su to najnormalnija pitanja koja bi postavio svaki pravi vlasnik poduzeća koji traži čovjeka koji će oploditi njegov novac, očito je da nadležno ministarstvo boli briga i za dobrobit poduzeća i države, a i za sve nas skupa.

Ovdje se čak niti ne radi o tome je li Musa stvarno kriv za propuste koji su doveli do njegovog otpuštanja. Kroz najobičn iji, ali profesionalno provedeni  intervju s budućim upraviteljem 60 milijuna kuna čiste dobiti, a možemo samo zamisliti o kolikom se onda prometu radi, došlo bi se odmah do saznanja da je čovjek u sporu s poduzećem kojemu treba postati direktor. Kako bi time automatski došao u sukob interesa, on direktor ne smije postati dok sud ne donese pravomoćnu presudu.

Nekada, a na trulom Zapadu i dan danas, budućem poslodavcu su važne preporuke bivšeg poslodavca. Kod nas to, naravno, nije poželjno. Kumovalo je tome i 45 godina komunističke diktature, ali nikome nije odgovaralo da se taj institut vrati u državna poduzeća. Kakvu bi preporuku Musa mogao dobiti od svojeg bivšeg poslodavca da ju je ministarstvo zatražilo? Odmah bi se vidjelo u čemu je stvar i da je „perspektivni“ direktor u stvari nesposoban rukovoditelj.

Što nam ovaj slučaj, koji je samo ogledalo svih naših državnih poduzeća, pokazuje? Za početak pokazuje nesposobnost Ministarstva državne imovine da se o državnoj imovini brine pažnjom dobrog gospodara. Čak i ako nakon otkrivanja ovog slučaja Vlada promijeni svoju odluku, jer izvan inkriminiranog ministarstva ostali ministri nisu morali biti upućeni u taj slučaj, ministar Marić je ovime definitivno izgubio svaki kredibilitet, barem u očima onih koji su voljni svakome, bez predrasuda, pokloniti povjerenje sve dok ih ne razočara. Ministrovi suradnici koji su morali ocijeniti kandidate za direktorska mjesta pokazali su se kao nesposobna skupina uhljeba, jer je samo iz ovog primjera jasno da:

1. Nisu proveli nikakav smisleni postupak odabira direktora pa makar i privremenog (radi se o 60 milijuna kuna dobiti!)

2. Nisu uspostavili jasne i transparentne kriterije za odabir direktora

3. Nisu niti razgovarali s potencijalnim kandidatima, a kamo li da su takve razgovore prepustili stručnjacima

4. Nisu provjerili prethodni rad potencijalnih kandidata

Pri tome ih niti najmanje ne opravdavaju tvrdnje da se radi samo o privremenom postavljanju, jer će se navodno do kraja godine provesti javni natječaji za sva ova direktorska mjesta.

Ako u Ministarstvu državne imovine ipak ima koja osoba koja drži do svojega dostojanstva, predlažem joj da prouči kako je sama Hrvatska lutrija još prošle godine birala niže rukovoditelje, koji za razliku od novog direktora trebaju biti stručnjaci u svom poslu, jer bez njih bi cijeli sustav kolabirao. Nije važno što se oni biraju natječajem, sposobnost se utvrđuje na isti način: razgovorima, testiranjima, provjerama, u više krugova, sve do izlučivanja najboljega. Za stručne rukovoditelje tako, a za direktora ovako: „Musa je predložen za predsjednika Uprave Hrvatske lutrije d.o.o. jer ima prethodno radno iskustvo u Hrvatskoj lutriji d.o.o.“. Pametnome dosta.

I na koncu, možda Musa nije zaslužio otkaz u Hrvatskoj lutriji. Možda se nekome nije sviđao pa mu je smjestio. Možda. No nije to glavni problem na koji ovaj slučaj ukazuje. Ovaj slučaj ukazuje na potpuno promašeno kadroviranje Ministarstva države imovine. To pak ukazuje na nesposobnost odgovornih ljudi u tom Ministarstvu sve do samog ministra. A na nesposobnosti ću se u analizi zadržati samo zbog nedostatka dokaza. Misliti mogu što želim.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (6)


Respektira (4): viewer, Laci, Alumnus, bereza


Slaže se (2): Mac316, Dirk15


Komentari (10)


Puno će njih G.Marić uposliti i Popijač je dobio Petrokemijju, zbog svog velikog iskustva u vođenju mega kompanija. Čemu se čuditi? Već nekoliko mjeseci vlada samo kadrovira. Na stotine odluka donese u hipu. Apropos stručnost... MOST, hajte molim vas viewer 0 0 0


G. Marić je vjeorjatno i najveće razočaranje u Vladinih prvih 100 dana jer je došao kao priznti stručnjak u ministarstvo koje je osnovano na njegov zahtjev, a nije napravio apsolutno ništa osim kadrovirao,a kao što se na datom primjeru vidi, ne dobro Mac316 0 0 0


Poštovani Spectator, tek danas sam pročitao vašu analizu u novini. Mogao bih vam opisato moje iskustvo. Ako imete fb stranicu staviti ću to na vaš zid. Ili ću na svojoj fb str. opisati slučaj i uputiti vas na to. Inače kadroviranje je partijski Boljunac 0 0 0


posao, na temelju toga da ima pod kontrolom sva područja materijalnog života ljudi. To je nešto što ne poznaje privatno, tržišno gospodarstvo. "Kadrovi, kadrovi - rješevaju sve !" To je nekada bila parola. Kadrovi nisu bili stručnjaci , nego Boljunac 0 0 0


partijiodabi ljudi tj. onima koji su kontrolirali Partiju. Slučaj koji opisujete je samo nešto što se zakonito događa u takvom sustavu. Boljunac 0 0 0

Analiza

O privatizaciji HEP-a

03.01.2017. 19:06, Otkup Ine prodajom HEP-a? Dobar ili loš plan?

Iako je već vlada Zorana Milanovića poduzela neke korake u vezi privatizacije dijela HEP-a, tek je najavljena renacionalizacija INA-e ponovo taj postupak dovela u prvi plan. Koliko je pametno novcem od prodaje četvrtine HEP-a kupovati polovicu INA-e i hoće li to uopće biti izvodljivo, nije predmet ovog razmatranja. Previše je nepoznanica, uključujući i ključni element svake trgovačke transakcije, a to je cijena, koja nije čak niti približno poznata. No, zato znamo da HEP neće postati vlasnik INA-e te će u svakom slučaju ova dva postupka biti razdvojena. To nam omogućava odvojenu analizu privatizacije HEP-a.

Kako je najavljeno, prodala bi se četvrtina minus jedna dionica HEP-a, što bi državi omogućilo zadržavanje pune kontrole nad HEP-om. To ujedno znači da se neće tražiti strateški partner te da će kupci dionica biti motivirani isključivo zaradom od dividende i rasta cijene dionica.

Iako zastupam mišljenje da u našim uvjetima kontrolirana privatizacija nemonopolističkih državnih poduzeća nema alternativu, većina do sada izvršenih privatizacija strateških, relativno dobrostojećih i uglavnom monopolističkih poduzeća u državnom vlasništvu obavljena je neprofesionalno u maniri divljeg kapitalizma (čitaj: pogodovanju nečijim interesima) i tu je tezu lako dokazati na par istaknutih primjera.

1. Privatizacija Hrvatskih telekomunikacija. Uz samu tvrtku, DT je u vlasništvo dobio i cjelokupnu infrastrukturu tzv. zadnje milje, odnosno dijela sustava od telefonske centrale do pretplatnika. Dok nije sporno vlasništvo kabela, vlasništvo kanala je itekako sporno, budući da onemogućava konkurenciju da kroz iste kanale polaže svoje kabele. Time smo izgubili vrijedan nacionalni resurs (k tome dobrim dijelom financiran sredstvima građana), a cjelokupna telekomunikacijska politika države (osobito širokopojasni pristup internetu) ovisi o dobroj volji HT-a.

2. Privatizacija Sunčanog Hvara izvršena je na način da se jedna tvrtka koja je imala lokalni monopol privatizirala na način da je državni monopol pretvoren u privatni čime je cijeli grad, jedna od naših najvrjednijih turistička destinacija, de facto predan u ruke privatnom investitoru.

3. Privatizacija INA-e s davanjem nesrazmjernih upravljačkih prava MOL-u dovela je do situacije da su vrijedni nacionalni resursi de facto postali vlasništvo MOL-a. Našim naftnim i plinskim poljima tako upravlja MOL i to uz nevjerojatno malu naknadu za crpljenje, a nasuprot tome je cijena koju za taj plin plaćamo ista kao da uvozimo plin iz Rusije. Ugovorne obaveze koje MOL preuzeo, a to je prvenstveno osuvremenjivanje rafinerija, nije izvršio. Nevjerojatno je da država na temelju toga nije zatražila raskid ili barem reviziju ugovora ili je možda ugovor tako napisan da to i nije bila stvarna obaveza nego samo predstava za neupućenu javnost?

Namjerno cijenu nisam naveo kao sporan faktor niti u jednom slučaju, jer cijena je uvijek podložna subjektivnim procjenama. Smatram da su navedene „greške“ dugoročno napravile puno veću štetu, nego li je to napravila eventualna prodaja ispod cijene.

Iz navedenoga je jasno kako ne bi smjela izgledati prodaja četvrtine HEP-a. Doduše, kako nema strateškog partnera, tako nema niti mogućnosti da dođe do slučaja MOL, a monopol zbog tročetvrtinskog vlasništva ostaje i dalje u rukama države. Usprkos tome, ako se prodaje makar i manji dio HEP-a, HEP se treba potpuno tržišno postaviti, a država treba svoj odnos s HEP-om transformirati na način kao da se radi o privatnoj kompaniji, a ne o produženoj ruci države.

S druge strane, razmotrimo zašto bismo uopće prodavali dio HEP-a? Ako tu prodaju izoliramo od trenutne Vladine potrebe za namicanjem novaca za renacionalizaciju INA-e, a znamo da je prodaja dijela HEP-a bila ideja i Milanovićeve vlade, postoje li dobri argumenti koji bi tu prodaju opravdali?

Jedan od argumenata je transparentnost poslovanja koja bi se dobila uvrštavanjem dionica HEP-a na burzi. Time bi se onemogućilo političko kadroviranje i izbjegli slučajevi u kojima je HEP služio kao mjesto za uhljebljivanje podobnih kadrova.

Drugi argument je potreba za pozicioniranjem HEP-a kao regionalnog energetskog lidera za što s obzirom na raspoložive resurse i liberalizaciju EU tržišta energije ima potencijala. Iako HEP i sada ima solidnu dobit koju uplaćuje u državni proračun, privatni investitori sigurno će pritiskati puno jače nego država kako bi ta dobit bila još i veća. S obzirom da država zbog svog 75%-tnog udjela može kontrolirati prodajnu cijenu struje, socijalna komponenta poslovanja ne bi smjela biti ugrožena te bi se rast morao ostvarivati širenjem poslovanja i smanjivanjem troškova. A upravo su previsoki i prenapuhani troškovi najveća boljka većine državnih poduzeća, pogotovo ovakvih kao što je HEP, u kojima se na remontu samo jednog generatora zbog nepostojanja učinkovite revizije može lako sakriti solidna provizija u iznosu novog automobila visoke klase.

S obzirom da su dividenda i rast vrijednosti dionica jedini motivi za kupnju dionica HEP-a, jasno je da će država morati pokazati ozbiljnost u nakani da se s poduzećem upravlja profesionalno, efikasno i bez upliva politike. U protivnom će cijena udjela koji se prodaje biti preniska ili neće biti dovoljno zainteresiranih ulagača.

Osim toga, država će prije prodaje morati riješiti problem hidroelektrana. Trebat će razlučiti hidroenergetski potencijal koji predstavlja imovinu svih građana Hrvatske od objekata koje su gradili koncesionari ili, u razdoblju od 1945.-1991., država. Za korištenje hidroenergetskog potencijala HEP treba plaćati realnu naknadu, a ne simboličnu kao što je sada slučaj. Hidroelektrane, koje ne mogu biti vlasništvo HEP-a, jer se nalaze na vodotocima, treba HEP temeljem koncesijskog ugovora dobiti na upravljanje

Argumenti protiv prodaje se uglavnom svode na tvrdnje da sve navedeno možemo i sami te da se prodajom odričemo četvrtine godišnje dividende. Nažalost, glavni predvodnici struje koja je protiv prodaje su kao i obično sindikati. Iako mi nije jasno miješanje sindikata u odluke koje se odnose na pitanja vlasništva, jer time odriču vlasniku pravo suverenog odlučivanja o svojem vlasništvu, u ovom slučaju išlo se čak i do apsurdnih prijetnji prekidom opskrbe električnom energijom u cijeloj zemlji. Kažem nažalost, jer sindikati su rijetko kada u ovakvim slučajevima odigrali pozitivnu ulogu te bi puno bolje bilo da se otvori stručni dijalog na razini struke, kako energetičara tako i ekonomista.

Argument da ćemo dugoročno više izgubiti smanjenim prihodom od dividende, nego što ćemo uprihoditi prodajom je matematički problem. U konačnici, brojkama bi trebalo pokazati sve i napraviti jednostavnu usporedbu: koliko dobivamo i koliko dugoročno gubimo u oba scenarija, uz zadržavanje postojećeg stanja i uz prodaju dijela HEP-a. No, dok je trenutno stanje lako iskazati, osnovni problem oko kojega će se lomiti koplja je procjena efekata prodaje na budući razvoj i rast HEP-a.

Argument da možemo i sami je u proteklih 25 godina oboren u skoro svakoj prilici, osim u Domovinskom ratu (i to samo zahvaljujući zajedništvu, koje nažalost nije potrajalo niti do konačnog oslobođenja). Sve, naime, pada na mitu, korupciji i uhljebničkom mentalitetu koji je postao tumor Hrvatske. Dok se to barem ne dovede pod kontrolu, a moglo bi se da je više političke volje, svaka dobrostojeća državna tvrtka (a tu treba ubrojiti i HZZO, HZMO i sl.) bit će ujedno i bankomat, i stranački i privatni, te mjesto za uhljebljivanje podobnih, rodbine, svojte, kumova i prijatelja.

Dakle, prodaja četvrtine minus jedne dionice HEP-a mogla bi pod određenim uvjetima imati pozitivan učinak i to prvenstveno na sam HEP. No, što će Vlada učiniti s dobivenim novcem? Već znamo da su vlade loši poduzetnici, jer ne riskiraju svoj, već naš novac. Zato bih želio da se barem dio tog novca uloži u osuvremenjivanje odgojno-obrazovnog sustava. Pametnom odgojno-obrazovnom politikom bi se tako kroz buduće naraštaje novac mogao najsigurnije oploditi, a vjerujem da bi ta namjena bila puno bolje primljena u javnosti od najave renacionalizacije INA-e. Ipak, ne treba imati iluzija. Vladin cilj je namaknuti sredstva za otkup INA-inih dionica, a rasprava o svrsishodnosti te transakcije predmet je neke druge analize.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (6)


Respektira (6): plotto, VeNLO, Laci, siouxica, viewer, Alumnus


Komentari (17)


Jedini hrvatski interes koji ja vidim je INA u dominantnom ili potpunom privatnom vlasnistvu, po mogucnosti neovisna i listana na burzi. Njezin glavni cilj bi trabo biti ostvarivanje profita za dionicare. Bas kao sto je to slucaj u SADu, UK-u... MrWonderful 0 0 0


Nizozemskoj, Francuskoj, itd. Ne znam zasto bi Hrvatska bila iznimka. MrWonderful 0 0 0


Sto se tice djelomicne privatizacije HEP-a, postoji mogucnost da strateski investitor kupi udio kroz IPO. S obzirom na alokaciju dionica između institucionalnih i retail ulagaca, tu bi se potencijalno radilo o manjem udjelu koji bi posluzio za MrWonderful 0 0 0


prvi korak u stvaranju znacajnijeg udjela u kompaniji. MrWonderful 0 0 0


Mislim da HEP treba prije razdvojiti na proizvodnju i prijenos. Poslije toga prijenos el. energije spojiti s Janafom i plinovodima u novu kompaniju.Zatim novu kompanije treba izlistat na burzi i 49% prodati a novac dobiveni investirati u el.mežu. viewer 0 0 0

Analiza

Vlahi Orepiću nije ovo prvi puta da kritizira ovaj sastav Ustavnog suda i način izbora ustavnih sudaca. No, ovaj puta to je učinio s pozicije ministra unutrašnjih poslova što je izazvalo niz reakcija među našim političarima i u javnosti. I dok ga većina političara osuđuje, jer kakav je to ministar koji napada Ustavni sud, javnost je podijeljena, pomalo zatečena njegovim neuobičajenim istupom.

Svi koji imalo prate zbivanja u Hrvatskoj znaju za aferu s lažnim predstavljanjem Davorina Mlakara u Austriji. Znali su to i zastupnici HDZ-a i SDP-a, prvo kada su uobičajenom političkom trgovinom usuglasili popis budućih ustavnih sudaca, a zatim i kada su u Saboru digli ruke za Davorina Mlakara. Nikome to nije smetalo. Malo se, ali žestoko pisalo po medijima, ali političke reakcije nije bilo. Kada danas kritiziraju Orepića, gotovo nitko ne spominje što se u stvari dogodilo. Pa, podsjetimo se (izvor citata su Vijesti HRT).

Nakon otkrića afere  Davorin je Mlakar novinaru HRT-a priznao: „Tražili su da se prijavimo na šalteru. Mi smo rekli da nemamo dokumente kod sebe jer smo ih ostavili u autu. Predstavio sam se kao Gordan Dolović.“  Nije li ovo dovoljno? Nije li zbog toga njegov izbor za ustavnog suca i više nego upitan? To, međutim, nije sve. Na sastanku koji se tada održao u banci, a kojem su prisustvovali i Josip Vresk i Danijel Ropuš, vođen je zapisnik u kojem piše: „Zajedno s Mlakarom spremni su u korist banke utjecati na postupke koji su u tijeku: Šimuni, Expandens i Slavonska banka te se tako oprati u ovom slučaju.“ Dakle, sada imamo ustavnog suca koji je prodao svoju domovinu za interese austrijske privatne banke!

Ali ima toga još.U lipnju i srpnju 2007. u tri sam navrata predao ukupno 630.000 eura hrvatskim državljanima Ropušu, Mlakaru i Vresku u zamjenu za rješavanje problema prenamjene zemljišta u Šimunima iz poljoprivrednog u građevinsko turističko“, izjavio je policiji Austrijanac Alex Kropiunig. Da su sva trojica primili novac, policiji je priznao i Danijel Ropuš. „Pri trećem susretu s Kropiunigom u Hrvatskoj bili smo prisutni sva trojica. Dakle Davorin Mlakar, Josip Vresk i ja“, potpisao je Ropuš u zapisniku. I eto,na koncu smo došli i do koruptivnog djelovanja.

Naš DORH se još u kolovozu na kritike branio izjavom da obavlja izvide. Sada je prosinac, reakcija još nema. Ustavni sud se istovremeno branio da nije primio nikakve službene informacije. Pa što je onda preostalo ministru Orepiću? Gledati kako se ništa ne pokreće? Praviti se slijepim pokraj zdravih očiju? Orepić je zato odlučio djelovati i imao je nekoliko mogućnosti. Mogao je, na primjer, iz protesta dati ostavku što bi sigurno oduševilo ustavnog suca Mlakara. Isto tako mogao je policiji naložiti istragu što bi dovelo do rafalne paljbe na ministra koji se usudio pokretati politički progon jednog ustavnog suca. On se pak odlučio javnim istupom upozoriti da slučaj Davorina Mlakara nije riješen. Pri tome je njegova pozicija ministra unutrašnjih poslova dala dodatnu težinu njegovom istupu te osigurala da se okolnosti sramotnog izbora tek tako ne zaborave.

Je li Orepić možda pretjerao? Iz gore navedenih izjava vidljivo je da nije. U Ustavnom sudu Republike Hrvatske sjedi ustavni sudac koji se po vlastitom priznanju lažno predstavljao, a postoji opravdana sumnja da je djelovao protiv interesa iste te Republike u čijem Ustavnom sudu danas donosi odluke o ustavnosti zakona i odluka ostalih sudova. Ako to nije ugroza nacionalne sigurnosti, ja ne znam što jest! A kakva je šteta nanesena ugledu Hrvatske u Austriji neću niti spominjati. Hrvatski ustavni sudac priveden pod sumnjom za primanje mita. Krasno. Lijepa reklama za vjerodostojnost našeg pravosuđa. To što Ustavni sud nije u biti dio pravosudnog aparata većina ljudi i tako ne zna. Sud je sud.

Teza da je Orepić uznemirio javnost ne stoji. Naime, javnost je već otprije znala za ovu aferu i njene najpikantnije detalje, a Orepić je samo sve to nazvao pravim imenom. Javnost se ionako nije uznemirila, osim trolova po internetskim portalima. Uznemirili su se, međutim, i mnogi političari, i premijer. On kao noj zabada glavu u pijesak. Istina je da je slučaj Mlakar naslijedio od svojega prethodnika, no njegovo ponašanje zabrinjava. Možda se varam. Možda u tajnosti kuje neki plan da se riješi utega zvanog Mlakar pa mu sada Orepić kvari koncepciju. Nadam se. Ali nekako ne vjerujem.

Je li Orepić umjesto javnog istupa, trebao u tišini raditi na popravljanju zatečenog stanja? Pitanje je, je li realno očekivati da će u našem sustavu, premreženom kojekakvim interesima ministar doći u poziciju da nešto konkretno učini bez dovoljne potpore javnosti. Naime, može se očekivati da bi u pokušaju tihe istrage protiv Mlakara, došlo do jake unutrašnje opstrukcije koja bi bila potpomognuta medijskom harangom. To je koncept koji je u zadnje vrijeme viđen već nekoliko puta i Orepić ga je pokušao izbjeći. Jak medijski istup senzibilizirao je dio javnosti i podsjetio je na ovaj slučaj, koji je već pomalo odlazio u zaborav. Tek je sada vrijeme za drugi dio akcije, jer teško će biti braniti čovjeka kao što je Mlakar.

 „Car je gol!“, uzviknuo je onaj dječak u Andersenovoj bajci i time potaknuo svjetinu da prestane zatvarati oči pred činjenicom da je car uistinu gol. Možda nakon Orepićevog istupa i naši političari konačno progledaju. Nadam se. Ali sumnjam. Možda, ako i javnost obavi svoj dio posla.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (20)


Komentari (33)


intervju je bio "glas vapijućeg u pustinji", radi stvaranja društvene klime prekida sa toleriranjem korupcionaptva, gluposti, oportunizma, toleriranja klijentelizma, ...., pri čemu j eizbor Mlakara egzemplarni primjer svega toga. Laci 0 0 0


Egzemplarni primjer je i ustavni sudac za koga se tvrdilo da je silovao muslimanku,a što se pokazalo kao notorna krivotvorina i laž,a u tome je orkestrirano učestvovoalo od novinara do političara dosta njih.Hasanbeg,a koji je čak ovlašten npr HAVCu RepopeR 0 0 0


izazvao je anti-histeriju potpuno suprotnog predznaka gdje je u medijima optužen kao fašist.Zamislimo da je Hasanbeg min.policije i da propitkuje(osnovano ili ne)funkcioniranje njemu nepoćudnih institucija/ljudi.To bi bilo prepoznato kao državni udar RepopeR 0 0 0


Dakle, samo je stvar kome su, na koji način i s kakvim ciljevima skloni mediji.Znamo već desetljećima da se neke stvari namjerno prešute,neke namjerno napuhuju,izvrću,uvijek s dvostrukim i licemjernim kriterijima.Tako su ustavnopravnom stručnjaku RepopeR 0 0 0


stavili usta i trubili kako za njega novac nije imovina,iskrivljavali to od nemila do nedraga i besmisla,a od zastavnika Orepića naprave medijsku zvijezdu( https://goo.gl/TKNy0K ).Mrvica medijske pismenosti otklonila bi takvu lakoću takvih krajnosti. RepopeR 0 1 0

Analiza

Može li kurikularna reforma riješiti sve probleme školstva?

08.12.2016. 20:13, PISA katastrofa: Kako konačno prestati sa štancanjem štrebera?

Nakon svake objave rezultata PISA istraživanja dolazi u našoj javnosti do burnih reakcija. Loši rezultati najčešće se pokušavaju objasniti zastarjelim kurikulumom koji daje prednost sirovom znanju pred vještinama korištenja znanja u realnom životu. Puno rjeđe se ozbiljnije analiziraju i drugi, ne manje važni aspekti koji su nas doveli do ovakvog stanja. Bez previše istraživačkih podataka, usuđujem se na temelju vlastitog iskustva donijeti sljedeće zaključke:

1. Motivacija većine učenika je vrlo niska. Razlozi su brojni, ali novija istraživanja pokazuju da je za formiranje ličnosti najvažnije razdoblje prvih nekoliko godina života. To je doba kada se mozak najdinamičnije razvija i iskustva stečena u toj dobi usmjeravaju kasniji razvoj čovjeka. Umjesto razgovora, čitanja i druženja s drugom djecom, djeca su, osobito zadnjih dvadesetak godina, bila prepuštena prvo televiziji, a zatim video igrama. Život u virtualnom svijetu čini ih pasivnim promatračima, umjesto aktivnim kreatorima.

2. Pedagoški standardi po kojima je dijete uvijek u pravu, a bilo koji oblik kažnjavanja nepoželjan, doveli su do apsurdne situacije da manjina često terorizira većinu, uključujući i nastavnike kojima je k tome oduzet institucionalni autoritet. Većina nastavnika, naime, u situaciji u kojoj je izložena maltretiranju učenika nije u stanju nametnuti osobni autoritet. Osobni autoritet je vještina koja je ili prirođena ili se postiže adekvatnim školovanjem i dugotrajnim radom, ali sigurno ne sa samo nekoliko pedagoških predmeta tijekom studija.

3. Roditelji su se u potpunosti uklopili u ovakav sustav i umjesto kod sebe i svoje djece, uzrok problema traže isključivo u školi. Primjećuje se potpuni izostanak objektivnog pristupa roditelja. Osobito je to uočljivo krajem osnovnoškolskog obrazovanja kada su pritisci dijela roditelja na nastavnike toliki da mnogi popuštaju i dijele ocjene šakom i kapom, posebno kada ne mogu očekivati podršku ravnatelja.

4. Ravnatelji škola nalaze se između čekića i nakovnja. S jedne strane je pritisak roditelja, a s druge pritisak nadležnih institucija koje ili nekritički provode gore opisani pedagoški standard ili su i same pod pritiskom političkog odlučivanja. Posljedica toga je da čak i u slučaju kada je nastavnik evidentno u pravu, ravnatelj, u strahu, umjesto podrške nastavniku ide linijom manjeg otpora te prešutno, a ponekad i javno daje pravo učeniku i njegovim roditeljima.

Logična posljedica svega navedenoga je nered u sustavu i pad kvalitete nastave. A do zastarjelog kurikuluma još nismo niti došli. Zato prognoziram da će, ako ne dođe do uvođenja reda u odgojno-obrazovnom sustavu, kurikularne promjene na koncu biti samo nova fasada na ruševnoj zgradi.

A kurikularne promjene su itekako potrebne. Bez obzira na to što je potrebno naglasiti važnost STEM područja, ne treba zaboraviti niti društvene predmete, a pogotovo ne kulturu. Jer bez obzira na specijalizaciju, svestrano obrazovana osoba u mijenjajućem svijetu ima puno veću šansu za uspjeh. Da ne govorim o mogućnosti da svestrano obrazovanje omogućava puno bolje sagledavanje svakog problema s raznih aspekata.

Uloga nastavnika se u svakom slučaju mora promijeniti i to na način da se nastavnicima da više slobode u izboru područja kojima će dati veći naglasak te da se profesiji konačno vrati dostojanstvo, adekvatnim nagrađivanjem i institucionalnom podrškom sustava i ravnatelja. No, s druge strane uvjet je da se paralelno provodi kontinuirano vrednovanje rada nastavnika kako bi se mogao mjeriti napredak i kako bi se kompenzirale neminovne razlike do kojih dolazi zbog različite strukture učenika u pojedinim školama. Bez mjerenja nema poticaja niti kod nastavnika (svaka čast onima kojima to niti sada nije potrebno).

I da se vratim na kurikulum. Ne mislim da bi bilo dobro prevrnuti kurikulum naopako tako da činjenice postanu nebitne. Treba naći optimalnu mjeru između učenja činjenica i učenja vještine baratanja tim činjenicama. Dobar primjer su tzv. zadaci s riječima iz matematike, a to je upravo onaj tip zadataka na koje PISA daje naglasak. Ne trebam napominjati da su ti zadaci omraženi kod većine naših učenika, vjerojatno zato što ih se ne može naučiti napamet, ti zadaci traže razumijevanje i razmišljanje. No, primijetio sam da ih izbjegavaju i barem neki nastavnici. Tako se matematika svodi na rješavanje golih zadataka, a učenici pak ne vide smisao u njihovom rješavanju. Osim onima koji jednom upišu neki tehnički fakultet, ostalima je takav predmet čisti gubitak vremena. Nakon toga imamo odrasle ljude koji ne znaju što je to kamatni račun, kako izračunati iznos popusta u trgovini i slične, u biti jednostavne, matematičke probleme.

S druge strane, nedovoljno poznavanje činjenica dovodi do puno sporijeg dolaska do rješenja, budući da je potrebno puno više vremena da se nepoznate činjenice pronađu. Dodatni problem je što se podaci često traže na Internetu, a poznato je da su tamo podaci ponekad netočni ili nepotpuni. Bolje poznavanje činjenica omogućit će i u ovom slučaju lakše utvrđivanje što je točno, a što netočno i u kojoj mjeri. Dakle, umijeće je nastavnika da pravilno procijeni koje činjenice predstavljaju nužno potrebno aktivno znanje, koje poželjno znanje, a koje su na određenom stupnju školovanja za većinu učenika nepotrebne te na njima prilikom provjere znanja ne treba inzistirati.

I dok će se u sljedećih par godina problem kurikuluma sigurno riješiti, ostaju ostali nabrojani problemi koje će biti puno teže riješiti, jer zadiru u srž funkcioniranja našeg društva. Osobito je velik problem motivacije i to ne samo kod nas, već i u cijeloj Europi. Ranije napuštanje školovanja je jedna od posljedica nedovoljne motivacije koja dovodi do manjka kvalificirane radne snage. Borba protiv toga u nekim sjevernim zemljama uključuje i plaćanje učenicima da pohađaju nastavu. No, novija istraživanja pokazuju da se najviše može učiniti pravilnim pristupom djeci u najranijoj dobi. Nažalost, kod nas politika vrtiće shvaća kao objekte za čuvanje djece, umjesto da se djeci osigura kvalitetna priprema za školsko doba. Tome najbolje svjedoče pretrpani zagrebački vrtići u kojima se niti uz najbolju volju nije moguće kvalitetetno posvetiti svakom djetetu.

Hoće li naše društvo smoći snage da se odupre degradaciji vrijednosnog sustava u kojem novac sve više postaje vladar, a znanje i moral guraju se na marginu? Od odgovora na to pitanje ovisi rješavanje mnogih od navedenih problema. Dileme ustvari niti nema, pozitivan odgovor je uvjet bez kojega nam nema dugoročnog opstanka kao nacije.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Ocjene (11)


Respektira (8): Interstellar, sufit, Mac316, siouxica, Vjeran, Refamolitelj, Alumnus, RepopeR


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (2): Mac316, Vjeran


Komentari (28)


MORAM IZREĆI POHVALU. Konačno je netko napisao nešto (izuzev mog Vjerana) i o drugim manjkavostima obrazovnog sustava, a ne samo o famoznom kurikulu. I ŠTO JE JOŠ VAŽNIJE STAVILI SU TO U DANAŠNJE TISKANO IZDANJE KAKO BI I OBIČNI SMRTNICI PROČITALI. MDoresic 1 0 0


Da podsjetim, upravo sam na CHatu Barometra skužio svu glupavost Jokićeve papazjanije kad mi je na izravno pitanje što je bit CKR-a odgovorio da su to ishodi. NEBO OTVORI SE... MDoresic 0 0 0


Izvrsna analiza, s poantom da ne vrijedi "ličiti fasadu, ako je cijela zgrada ruševan", a to slučaj sa našim obrazovnim sustavom. Treba obnoviti "temelje" da bi bilo koja reforma obrazovanja uspjela. A svi "jokićevci" to nisu shvatili ! Laci 0 0 0


@MDoresic - Lijepo je znati da me toliko cijenite ali Vjeran je ipak samo svoj ;-) Servus! Vjeran 0 0 0


Nisam ni ustvrdio da Vjeran nije samo svoj. No, zbog legendarnog teksta iz srpnja 2014. on je i naš!!! Što tome fali? MDoresic 0 1 0