Reputacija 5

...

  • Bodova 216.0
  • Analiza 85
  • Ocjena 339
  • Anketa 5

Analiza

Europsko biti ili ne biti

10.02.2017. 16:27, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

 Brexit, Trump, Francuska i Italia raspravljaju o izlasku iz eura, Europa na dvije brzine, aktualizira se ponovo i Grčka i Grexit dok populizmi prodiru na sve strane… To je valjda taj posebno težak trenutak političkog vremena za upriličiti susret predsjednika ECB-a Mario Draghija i Europske čelnice, njemačke kancelarke Angele Merkel. Pokriven velom tajne, kao i uvijek, sastanak je sasvim sigurno bio posvećen gore navedenim temama, s naglaskom na stanje u eurozoni. U pozadini svega očita činjenica da je došlo vrijeme promjene kursa u odnosima između Njemačke i Europske središnje banke, što reflektivno znači i promijene unutar EU.

 Kancelarka naravno nije htjela komentirati sastanak, doznali smo ukratko ipak neka pojašnjenja vezano za Europu dviju brzina. Europa dviju brzina ne odnosi se na eurozonu, kako su se ponadali neki u Italiji, po Merkel, eurozona mora postati još kohezivnija i podržavati projekte koje poduzima. Druga brzina odnosi se na zemlje izvan eurozone. Po tom prijedlogu, unutar EU bi mogli postojati razni oblici bliske suradnje među članicama, s time da je svakom otvoreno da odluči gdje će i kako će. O mogućnosti da članica eurozone hoće van iz eura, nije bilo riječ, premda je to jedno od onih gorućih političkih pitanja Europe.

Bilo kako bilo, nakon žestokog napada američke administracije na Njemačku, gdje je Njemačka optužena za valutnu eksploataciju Amerike i drugih članica EU, došlo je do zatopljenja u odnosima između ECB i Njemačke. Nijemci su se obranili od Trumpava napada pozivajući se na suverenu monetarnu politiku koju provodi ECB, a koja je svojim programima pogodovala njemačkoj kompetitivnosti. Nijemci su drugim riječima priznali da je euro preslab za njihovu ekonomiju (a da je za druge članice prejak) i da je to prednost za njihov proizvod, ali da oni tu ne mogu ništa, jer monetarnu politiku provodi Mario Draghi. Ministar-jastreb Wolfgang Schäuble, koji je do jučer bacao drvlje i kamenje na Draghija, sada je pun razumijevanja za politiku ECB, inflacija u Njemačkoj danas više nije baš toliko visoka kao što je tvrdio jučer, pa Draghi može slobodno nastaviti provoditi svoju monetarnu politiku koliko smatra da je potrebno. Merkel i Schäuble djeluju pitomije jer i kod kuće imaju jednu veliku brigu. Po novim anketama, prvi put nakon više od deset godina, Merkel više ne vodi po popularnosti. Kandidat ljevice Martin Schulz prešišao je kancelarku. Schulzova kampanja mudro je fokusirana na 'socijalnu pravednost' u Njemačkoj. Dok u europskoj politici Martin Schulz u svakom slučaju najavljuje jednu više europsku Njemačku, a manje dosad viđen trend ka njemačkoj Europi. Do izbora doduše ima još 8 mjeseci, ali čini se da je era Merkel i tvrda njemačka politika dobila realnu alternativu.

S druge strane stola, Mario Draghi, u zadnjih je desetak dana došao u sukob sam sa sobom. Najprije je u pisanom odgovoru europskim parlamentarcima rekao kako se iz eura može izaći, nakon što se “integralno reguliraju” odnosi unutar sustava Target 2, da bi se nekoliko dana kasnije vratio na stare pozicije po kojima je euro “nepovratan”. Ali duh iz boce je pušten, u Italiji i Francuskoj ekonomisti su izanalizirali sustav eura i objavili ono što je bilo oduvijek jasno, iz eura se može izaći, ako je to politička odluka nacije. I to bez nejasnoća oko javnoga duga, kredita nominiranih u euro i sličnih tehničkih pitanja. Euro je nepovratan otprilike onoliko koliko su se činile nepovratne i prijašnje nacionalne valute. Na talijanskoj javnoj televiziji se mogla čuti i jedna od onih bakica na pijaci (koje najčešće znaju više nego doktori specijalisti) kako to objašnjava jednostavno: “Onako kako su promijenili lire u euro, tako neka sada eure promijene u lire”. 

Eventualna pobjeda Marine le Pen i izlazak Francuske iz eurozone, označilo bi i kraj eura, jer euro je u osnovi francusko-njemački dogovor, a Europa bi se tada volens-nolens suočila s tim scenarijem. Najkonzervativniji od analitičara potvrđuju neotuđivo ustavno pravo na monetarno samoodređenje, ali u slučaju izlaska iz eura govore o potrebi ozbiljnih, dugotrajnih i poštenih pregovora. Sve analiza cum grano salis, pa i one koje dolaze iz Njemačke, potvrđuju da bi krajnji ekonomski gubitnik rastakanja eurozone bila zapravo Njemačka.

Kakve su dakle pozicije Draghija prema Njemačkoj ne trebamo puno nagađati. Draghi je eurofil Paar excellence, to je jedan od onih koji je u ideju ujedinjene Europe "uložio sav svoj novac, sav svoj trud i cijelog sebe", kako je to jednom sam rekao, i koji zna kako je danas, za spas eurozone, odnosno za spas procesa koji vode ka ujedinjenju Europe, potrebna mrkva zvana euro-obveznice, to jest sustav gdje bi, kao i u svakoj normalnoj državi, Centralna Banka garantirala ne samo stabilnost financijskog sustava, već i javne dugove, stoga i zaposlenost.

Nema sumnje da svi nacionalizmi u sebi drhte pred mogućnosti uvođenja euro-obveznica, jer one bi oživjele europske ideale, ali do toga se više ne može doći praznim obećanjima ili zavaravanjem, kao što je to radio Juncker. Ne može se narode Europe više plašiti ni batinom, koja iskrivljuje stvarnost, pa daje apokaliptičke slike o rastakanju eurozone.  Stvarno ujedinjena Europa bi trebala biti jedan posve novi politički dogovor, uvelike različit od dosadašnjeg. Velike i najbogatije zemlje su te koje bi velikodušno trebale dati primjer koncesija suverenosti, a ne to tražiti od onih jadnih i osiromašenih poput Grčke. S trenutne perspektive to izgleda kao naivna, nemoguća utopija. Pravi, rigidni  nacionalizmi, koji su protiv solidarno ujedinjene Europe, kriju se zapravo iza zakulisnih financijskih interesa političkih i inih elita, i to u svakoj članici ponaosob. Premda im novi politički pokreti ozbiljno prijete da će ih maknuti s političke pozornice, ti, takozvani populizmi, u odnosu na taj ukorjenjen europski establišment, posve su benigne pojave, ali koje svakako nose novo vrijeme jer je dosadašnji model naprosto neodrživ.

5

Jung-fu

...

Ocjene (8)


Respektira (7): Grugru, Boljunac, siouxica, viewer, VeNLO, 5none5, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (13)


čitao sam viewer te analitičke opaske, od riječi do riječi koje navodiš, isto tako sam od riječi do riječi čitao analize koje dematiraju te postavke. Jedna stvar je sigurna i svi se slažu, eurozona kakva je sada pogoduje samo bogatima i neodrživa je Jung-fu 0 0 0


@Jung-fu, dali se jednako dobro živi u Delaware-u, New Yorku, North Dakoti na jednoj strani i West Virginiji i Mississippiju na drugoj strani? Reći ćeš da USA ima fondove iz kojih se vrše kompanzacije. Da, ali i to ne pomaže u eliminaciji nejednako viewer 0 0 0


a da li postoji spread između New Yorka i North Dakote? Naravno da ne postoji, nitko ne traži uravnilovku ili da svi svugdje žive jednako, samo se traži da cijena novca bude svima jednaka i da ako se želi biti unija, da se to i bude Jung-fu 0 0 0


osim toga, sudeći po sklopu razmišljanja tipa viewer, pa zašto se onda ne bi unija raspala na zemlje članice, kao što je to nekada bilo, i kad se uostalom svugdje živjelo bolje, komu kvragu onda treba ovakva EU gdje svak svakoga optužuje? Jung-fu 0 0 0


No konačno pravo pitanje Jung-fu ! Komu k vragu treeba ovakva EU ? Onima koji su je krenuli osnivati ! da nisu možda bili altruisti, iz brige za sirotinju ? A ti VeNLO imaš pravo, sirotinja uživa u izobilju zahvaljujući Rockfelerima i Rotschildima Laci 0 0 0

Analiza

Devalvirati valutu može samo monetarno suverena država

04.02.2017. 09:45, Koliko su korisne preporuke s Pantovčaka? Treba li mijenjati tečajnu politiku?

Sukob između politika koje zagovaraju takozvanu financijsku stabilnost, po kojoj kuna mora biti strogo vezana za euro, i drugih, koji traže realnu tržišnu vrijednost kune, je u osnovi sukob između uvoznika i izvoznika. Pri tome, monetarna politika koja je na snazi od nastanka kune, kroz metodu "uvoza stabilnosti cijena", s jedne strane uporno pogoduje uvozničkom lobiju, s druge šteti hrvatskom izvozu, a s treće stvara eurizaciju hrvatskih dugova i štednje.

 2017. je godina unutar koje se moraju donijeti nove odluke, jer se unutar ove godine mora desiti ratifikacija ključnog europskog ugovora fiscal compact. Konkretno to znači ili će se uspjeti u Europi donijeti novi instrumenti, koji su različiti od fiscal compact, tako da se investicije odvoje od ugovora stabilnosti, ili će se eurozona urušiti sama u sebi. Fiscal compact je prociklički instrument, ako stvari idu loše (a mnogima u EU idu) fiscal compact će ih pogoršati, i obrnuto, tamo gdje sve klizi dobro, fiscal compact će još podmazati. Nastavak politika koje ograničavaju deficit proračuna i koje teže kroz štednju smanjiti javni dug na 60% BDP-a, u uvjetima gdje pola Europe riskira siromaštvo, takozvani pakt stabilnosti pretvorile bi u politički neodrživ pakt gluposti. 

Arhitektura eura predviđa spread, a to je za jedinstvenu valutu prava patologija. Kompletna eurozona je područje ukalkuliranih rizika, stoga i spekulacija. Ne postoji u SAD, Japanu ili Kini spread. Euro se zapravo već rastočio unutar financijskih tržišta jer banke reguliraju Euribor plus spread, pa unutar financijskih transakcija bogatije države imaju daleko bolje uvjete od siromašnijih. Stručnjaci tvrde da unutar financijske ekonomije već postoje euro-lire, euro-marke ili euro-pezete, gdje su stari devizni tečajevi ništa drugo nego današnje razlike između rizika koji postoje između članica eurozone. Europa sa zajedničkom valutom je zapravo financijski podijeljena, unutar Europe nema solidarne raspodjele rizika, tu nema ni u od Unije, već postoje samo metode gdje jači tlači slabijega i određuje mu sudbinu, a to je politički totalno neodrživo.

Quantitative easing je samo posljednji instrument europske monetarne politike bez solidarne raspodjele rizika. Malo tko je primijetio da državne obveznice ne kupuje Europska Centralna Banka, već ih kupuju nacionalne Centralne Banke. Na primjer, 200 i kusur milijardi talijanskih državnih obveznica otkupila je zapravo talijanska Centralna banka. Međutim, recentna izjava guvernera ECB tumači da bi, u slučaju izlaska Italie iz eurozone, Italija morala vratiti ta sredstva. U Italiji, u međuvremenu, nakon što je iscurio u javnost 'tajni' dokument kojeg je jedna talijanska banka (Mediobanca) poslala svojim top klijentima, a koji analizira izlazak iz eurozone i po kome je ovo zadnja godina u kojoj bi izlaskom iz eura Italija mogla profitirati, na svim nacionalnim televizijama razbijena je dogma pa se uvelike raspravlja o izlasku Italije iz eurozone. Pojedini ozbiljni stručnjaci su dobili riječ, pa tumače da quantitative easing nije bio pokušaj pomaganja perifernim članicama eurozone u krizi, ili pokušaj spašavanja eura, već je u suštini to bio jedan kreditni derivat, po kome je talijanska centralna banka prodala svoja osiguranja Europskoj Centralnoj Banci, kladeći se protiv izlaska Italije iz Eura. To je recentnom izjavom, po kojoj se iz eura može izaći, a ulazak u eurozonu više nije nepovratan, Mario Draghi zapravo i potvrdio. Prije nekoliko dana, ured za odnose s javnošću Bankitalie (Centralna Banka) napisao je jedan znakovit twit, ispada da bi se talijanska Centralna banka mogla posipati i pepelom, evo prijevoda:

"Europa je bila rješenje za dugi niz godina, danas je to manje."

Dotakao sam se Italije jer je vrlo jednostavno povući paralelu između Italije i Hrvatske. I hrvatska Centralna Banka je svojom monetarnom strategijom uvoza stabilnosti cijena i eurizacije hrvatskih dugova i štednje, u svakom pogledu izvršila okladu da će eurozona preživjeti. Za staff naše Centralne Banke ne postoji drugi putevi osim ulaska u eurozonu, nema plana B. Ali danas ne postoje ozbiljne države koje ne uzimaju u obzir različite scenarije, stoga su one preporuke Vijeća za gospodarska pitanja Predsjednice republike, koje se odnose na monetarne strategije, više nego bitne i moraju pokrenuti ozbiljnu raspravu unutar monetarno-ekonomske struke. 

Problem koji se uočava je da se kod monetarnih strategija, tipa devalvacije kune, ne može sjediti na dvije stolice, tj. nema polovičnih rješenja. Devalvacija kune može biti samo monetarno suverena odluka, ali monetarnog suvereniteta nema sve dok unutar hrvatskog bankovnog sustava postoji valutna klauzula. Valutna klauzula je stoga hrvatski kompleks broj jedan. Pa ipak, ukidanje valutne klauzule, odnosno konverzija svih bankarskih euro-kredita u kune, nije nikakvo strašilo, kako bi to neki htjeli prikazati. Radi se samo o tome da bi HNB morala preuzeti stručnu odgovornost i platiti taj postupak koliko koštao da koštao njenih deviznih garancija, a politika mora preuzeti odgovornost za svoju ekonomiju i zaštiti svoje suvereno pravo na razvoj, ma kako na to reagirale europske institucije.

Olakotna okolnost za Hrvatsku je što 2017. nije godina ili ili, već to može biti godina razbijanja dogmi eura i ozbiljne rasprave o planu B za hrvatsku ekonomiju. Taj plan mora biti spreman u svojoj cjelovitosti, ukoliko se pokaže kako su se nade eurofila istopile, jer EU ne uspijeva prijeći tih zadnjih nekoliko milja ka istinskoj Uniji. U svakom slučaju, monetarno suverena zemlja je u daleko boljem i sigurnijem položaju kod bilo kakve povijesne odluke o svojoj budućnosti.

5

Jung-fu

...

Ocjene (7)


Respektira (6): viewer, Alumnus, 5none5, Zagorec, VeNLO, Laci


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (23)


da se uvijek prigovara.Raznoraznih financijskih,valutinih,kreditinih,..kriza,manija,panika i slomova zadnjih400ili40godina je toliko da im se broja ne može jednostavno ustanoviti.Razborit um zna da nema takve asocijacije koja će takvo što zaštiti.Pa RepopeR 0 0 0


to i jeste razlog da se stalno sustav zaštite,stabilnosti,(između ostalog i spomenuti fiscal compact)..unaprijeđuje i prilagođava.Ne može se na prvi mig krize,mjehura,panike,sloma,.. odmah sve dovoditi u pitanje.Upravo suprotno sad treba biti skupa. RepopeR 0 0 0


Laci, vrijeme nakon II. svj. rata je bilo specifično. Ratovi su se vodili na marginama interesa velikih. Nisu ratovi isklučeni za sva vremena. I I- svj. rat je otpočeo kao incident. Pa se razbuktao u veliki rat. Suverene države u Europi, nisu Boljunac 0 0 0


isto kao ujedinjana Europa sa svojom jedinstveno obrambenom snagom. Tko bi jamčio da Rusija ne će "upasti" u baltičke države. Ili da Srbija ne će "prisajediniti" Republiku Srpsku ? Ako, bi se to zbilo, tko bi se tome suprotstavio ? I koji bi Boljunac 0 0 0


bio sljedeći korak onih koji bi "oslobađali" svoje zemlje ? Povijest čovječanstva je obilježena ratovima. U prvom redu. Ono između ratova bile su pripreme za budući rat. Zar netko misli da je povijest promijenila svoj hod koji ima snagu zakona Boljunac 0 0 0

Analiza

Ekstremna razmišljanja i demagoški standardi kaskaju za Trumpom

23.01.2017. 10:27, Nakon inauguracije: Koliko je opravdan strah od Trumpa na čelu SAD-a?

Nevjerojatno je kako skoro svaka rečenica koju izgovori najnoviji u nizu od američkih predsjednika Donald Trump, djeluje na čitav spektar političkih i ekonomskih analitičara kao injekcija adrenalina. Za neke komentatore bi se moglo reći da su se navukli na Trumpov twit kao na heroin. Ne čude stoga trenuci pompoznih mainstream delirija u formuliranju naslovnica takozvane "nove ere" koja dolazi s Trumpom.

 Kao što to uvijek biva u trenucima evolutivnih političkih promjena, stvorili su se tabori pro e contra. U svojim ekstremnim oblicima iz pro Trump tabora lansiraju se nadahnuti glasovi i uvjerenja da je Trump ta konačna sila koja će se definitivno obračunati s internacionalistima i socijalistima iz globalističkog tabora. Za one contra, koji misle ekstremno drugačije, Trump je slika i prilika populističkih procesa koji su tridesetih godina doveli do Hitlera u Njemačkoj, to jest do razvoja prave svjetske kataklizme. Ali ekstremna razmišljanja i demagoški standardi, koji vrednuju recentna zbivanja kroz ideološku prizmu prošloga stoljeća, naprosto su passe.

 Dolaskom patriota Trumpa na vlast u Sjedinjenim Državama neće se zaustaviti pozitivni globalistički procesi. Svijet već je jedna otvorena globalizirana mreža i to nitko ne može poništiti. Ono što se očito mijenja je shvaćanje kako se do globalističkih dogovora ne može doći nametanjem jednoumlja, ni socijalističkog ni liberalnog, već jedino uzimanjem u obzir ukupne kompleksnosti multipolarne stvarnosti. Uostalom, ideali koji stoje u osnovama patriotizma nikada nisu bili izolacionistički. Patriotizam u svakom slučaju nije rigidni nacionalizam, patriotizam postoji u ama baš svakom narodu i razlika je jasna. Patrioti su uvijek ona tiha većina civiliziranog i tolerantnog naroda koja voli svoju domovinu i ne mrzi nikoga, dok u srcu rigidnog nacionaliste uvijek tinja mržnja prema nekome.

 Trumpov patriotizam svakako ima volju i viziju kako promijeniti Ameriku. U geostrateškom smislu Amerika više neće svijet silom gurati u globalističko jednoumlje, SAD pod Trumpom neće više biti globalni policajac niti a priori izuzetna nacija s pravima koji druge nacije nemaju. Svijet će stoga postati kudikamo kompleksnije mjesto nego što je to bio do sada. Jednostavno rečeno, gubitkom onoga koji umjesto vas razmišlja i odlučuje, odgovornost pada na vas. Problemi održivosti i sigurnosti država će se stoga početi sagledavati uz mnogo kompleksnije analize. U ekonomsko pogledu naglasak bi trebao biti na bilateralnim ugovorima, čija će bilanca na koncu godine biti predmetom racionalne rasprave, a ne desetljetke i ideološka putovanja u neizvjesno, kao što je to bilo do sada. Aspekti sigurnosti će se svakako vrednovati više kroz ekonomsku, a manje kroz ideološku prizmu.

Amerika u osnovi želi smanjiti deficit svoje trgovinske bilance, koji je, po riječima Trumpa, u 2016. bio veći od 800 milijardi dolara. Trump je ukazao na Kinu i Njemačku kao zemlje s najvećim suficitom trgovinske bilance i da se u tom smislu moraju promijeniti trgovinski parametri. Ali to Trumpovo htijenje je legitimno pravo priznato unutar Svjetske trgovinske organizacije. Svaka zemlja ima pravo koristiti svoje nacionalno tržište i valutu kako bi smanjila deficit u trgovinskoj bilanci i pritom ima pravo destimulirati kupnju onih proizvoda iz zemalja sa suficitom, to nije ništa novo.

Mnogi komentatori su to međutim doživjeli kao eksploziju neodrživog populizma, koji će dovesti do novih podjela u svijetu, do ekonomskih bojnih polja i novih hladnih ratova. Prije svega, ne može se definirati gospodarskim ratom pokušaj da se zemlja uravnoteži u trgovinskoj bilanci, jer, kao što smo rekli, to je posve legitimno pravo unutar Svjetske trgovinske organizacije. Zemlje s velikim suficitom u trgovinskoj bilanci, u ovoj današnjoj globalno-profitnoj liberalnoj paradigmi, doživljavaju se kao uspješni uzori, ali u stvarnosti, u nekom pravnom ogledu, one su na strani krivog, u najmanju ruku zbog toga što sa svojim velikim izvozom istovremeno drugima izvoze i nezaposlenost.

 U Europi je proširen dojam da bi valutni ili trgovinski rat u konačnici trebao naškoditi i SAD, ali to su paušalne ocjene. Sve da je to trgovinski sukob između ravnopravnih ekonomija, one sa suficitom i one s deficitom trgovinske bilance (a nije, jer su američke pozicije još uvijek bolje od kineskih ili njemačkih) dobitnik je uvijek zemlja s deficitom, jer ona protekcijom gospodarstva svakako jača svoju unutrašnju potražnu, stvara radna mjesta, odnosno smanjuje trgovinski deficit. Dok zemlje sa suficitom, ma kakve da uvodili protiv mjere, imaju obrnuti proces. Velike ekonomije će se stoga morati prilagoditi Trumpu i stvarati ponaosob s njime nove bilateralne ugovore. Svijet u svakom slučaju ulazi u novo mnogo kompleksnije razdoblje unutar koga bi se mogli stvarati i novi neobični geopolitički savezi koji ne robuju ideološkim standardima. 

 Europa se pritom nalazi na velikoj raskrsnici. Ideja Sjedinjene federalne Europe je odbačena, jer je uostalom tako nešto bilo nemoguće postići. "Sama ideja jedne sve više ujedinjene Europe je mrtva i pokopana" rekao je nizozemski premijer Mark Rutte na svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. U sjeni ustoličenja jedne nove američke politike, rasprava u Davosu pokazala je se sav obim nesposobnosti europskih lidera da se suoče sa svojom vlastitom krizom. Neki ozbiljni komentatori stoga govore o začetku pravog ideološkog građanskog rata u Davosu. Nakon godina stagnacije i deflacije, lideri Europe pokazuju potpuno neslaganje i oko uzroka i oko rješenja krize. Situaciju je vjerojatno najbolje oslikao talijanski ministar financija Pier Carlo Padoan, koji je u Davosu rekao:

"Problem Europe je sama Europa, naši problemi se rađaju u Bruxellesu a počesto i u Frankfurtu. Moramo u potpunosti okrenuti naše politike, jer ove koje provodimo daju potpuno za pravo stavovima populista. Moramo uzeti u obzir populizam s velikom ozbiljnošću, jer oni koji daju svoje glasove toj opciji, u većini slučajeva su dobri ljudi, zabrinuti za budućnost svoje djece, za budućnost obrazovanja i uopće za sigurnost. (...) Trump i sljedbenici Brexita imaju viziju, Europa na žalost nema nikakve vizije".

Retoriku na koncu mjenja i guverner ECB Mario Draghi. Do neki dan on je zastupao dogmatski stav kako je ulazak u eurozonu nepovratan, sada se i ta priča mijenja. U jednom pismo, kojim odgovara na pitanje talijanskih europskih parlamentaraca, a kojeg je prvi obznanio Reuters , Draghi sada kaže da svaka zemlja može napustiti eurozonu, ali da prije izlaska treba podmiriti dugove s platnim sistemom eurozone Target 2. Što je npr. u slučaju Italije doseglo razinu duga od cirka 300 milijardi eura.

Europi u svakom slučaju slijedi još dublje suočavanje sa samom sobom, jer kako to reče Washington post ,Trump je u pravu kada tvrdi da je Europa u problemima. Ono u što možemo biti sigurni je da su socijalni problemi, na koje se često referira da bi se objasnila pobjeda Trumpa u Americi, mnogo veći u Europi nego što su u SAD, pa je sporost u artikuliranju pobune protiv europskog establishmenta zapravo gotovo iznenađujuća. Ako trenutni establishment ne uspije naći adekvatni odgovor na europske probleme, naslijedit će ih neki novi političari. Uostalom, koliko vidimo, euroskeptična europa, koju liberali optužuju za populizam i nacionalizam, kudikamo bi se lakše složila oko riješenja nagomilanih probema.

 Oni koji se užasavaju Trumpa i njegove političke vizije mogu u osnovi biti mirni. Ako Trump stvarno demaskira interesni establishment i "vrati vlast narodu", utoliko da neće više biti tajnih elitnih i korporacijskih dogovora bez znanja i na štetu naroda, tim bolje, jer bi se takva transparentnost, kao doseg demokracije, malo pomalo reflektirala i na ostali svijet. A ako Trump pokaže simptome iracionalnosti, odnosno ako njegov "populizam" uđe u sfere nekompetentnosti i ekstremizma, koja bi naštetila tom istom narodu, jasno je da će biti blokiran, institucije američke demokracije nisu od jučer.

5

Jung-fu

...

Ocjene (9)


Komentari (10)


Ne znam zašto se apriori uzima da su zakulisne elite isključivo ZA TTIP?Zašto iste zakulisne ne bi bile PROTIV?ili su zakulisne ako su ZA,a ako nisu onda nisu zakulisne?TTIP je praktički već mrtav,Trump bi želio bolji deal.EUjavnost se i ovako smatra RepopeR 0 0 0


ma daj repoper saberi se, ljudi su počeli biti protiv TTIP tek kad su neki žviždaći otkrili o čemu se tu uopće radi, pregovori si bili tajni, a EU povjerenica je izjavila da nju nije uopće briga što misle građani EU, jer ona njih ne predstavlja Jung-fu 0 0 0


la gubitničkom stranom.Ono što znam iz pregovaranja je da tu dogovor nije moguć jer nema zone/kanala dogovora(ne preklapaju se min/max zahtjevi 1i2 strane),već imamo gap između min/max zahtjeva strana.Nadalje,"otovoreno pregovaranje"što je to.. RepopeR 0 0 0


Wikileaks je bio najavio crowdfunding lovu za TTIP zviždače?To je što znamo.TTIP je koliko mi je poznato uključivao i bolju politiku prema zviždačima. Sex. Je ne znam ni za jednog TTIP zviždača koji je pobro nagradu. RepopeR 0 0 0


Analiza je super ! Ne znam što je to TTIP. Poučite me. EU je u krizi. Ne zna što hoće. Rješenje je i EU kao federaciji novoga tipa. To je pak posebna tema. EU treba viziju odnosno vizionara koji će povesti Europu u ovo XXI. stoljeće. Tek je početak Boljunac 0 0 0

Analiza

Ulazak u eurozonu mogu dozvoliti samo građani na referendumu

18.01.2017. 13:13, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Dok nobelovci iz područja ekonomije listom tumače kako je eurozona (bez političke unije i solidarnosti) osuđena na propast, dok MMF ukazuje kako je jedinstvena valuta euro glavni instrument europske slabosti, dok po Europi stoga jačaju legitimni politički pokreti koji traže ili značajnu reformu ili izlazak iz eurozone, u Hrvatskoj je na dnevnom redu dogovor političkih i monetarnih autoriteta o potrebi što hitnijeg uvođenja eura kao nacionalne valute.

Ono što smo mogli nakon objave dogovora uočiti je da nisu više svi euforični oko hitnoće te potrebe. Nitko ne stvara pritisak da se euro mora uvesti. U EU postoji konsenzus da svaka zemlja za sebe odluči kada će ući u eurozonu, pa to trenutno ne čine ni one koje bi po ugovoru to morale. Mnogi pritom ozbiljno sumnjaju u sposobnost Hrvatske da uđe u eurozonu, čime više manje izražavaju potrebu za nekom novom, izlaznom strategijom. I dok za guvernera Vujčića odavno znamo kako ne vidi ništa izvan eurozone, Plenkoviću bi taj dogovor mogao politički rezultirati otprilike kao i izlet u Ukrajinu. 

Hrvatska se u svakom slučaju nalazi u specifičnom položaju unutar EU i ima specifične odnose s eurom. Ali da probamo malo razložiti te specifičnosti. 

Premda Hrvatska ne koristi euro novčanicu, ona faktički ima euro od uvođenja kune kao nacionalne valute. Hrvatska kuna je stalno vezana za euro, pa je kuna u svojoj funkcionalnoj realnosti ništa drugo nego euro. To što de jure Hrvatska nije uvela euro, jer nije unutar svih ugovornih standarda eurozone, ne mijenja činjenicu da je malo koja zemlja eurozone unutar ugovornih standarda a da su naši Guverneri kunu vezali za euro sa strogošću prave austerity politike, i to prije nego što je austerity uopće nekom pao na pamet. Hrvatska si je dakle nametnula bitne ugovorne standarde eurozone, odnosno svojom monetarnom politikom samovoljno fiksirala tečaj svoje valute s eurom, pa se, uz garanciju devizne klauzule, de facto, već poduže gospodarski nalazi u eurozoni.

Koliko je takva politika do sada bila dobra, a koliko pogrešna, komu je pogodovala a koga je uništila, zna svaki Hrvat za sebe. Mikroekonomski gledano neki su unutar takve politike itekako uspjeli, dok su istovremeno mnogi propali. Kao što se to, uostalom, desilo diljem eurozone. Vlasnicima hrvatskoga duga svakako odgovara trenutni položaj Hrvatske, koja uza sve recesije i krize uredno servisira visoke kamate na dug. Makroekonomski gledano Hrvatska dijeli sudbinu juga Europe, nad kojim je financijski razvijen sjever izvršio kreditnu ekspanziju. Uz kompetitivni dinamizam 'otvorenog profitnog tržišta', to je dovelo do gubitka mnogih radnih mjesta, pada rejtinga, pada BDP-a i rasta javno - privatnog duga uz visoke kamate. Nema nekih bitnih razlika između makroekonomskih problema Italije, Španjolske, Portugala ili Hrvatske, dok je Grčka jako upozorenje koliki je stupanj solidarnosti unutar modela eurozone.

Svaka zemlja unutar Europske Unije imala je neke svoje ekonomske posebnosti u procesima prilagođavanja euru. Hrvatska je imala specijalno tešku sudbinu i ne može se posve uspoređivati sa srodnim članicama bivšeg socijalističkog bloka. Niti jedna od njih, prije stvaranja EU i eurozone, nije doživjela raspad države, rat i uspostavu nezavisnosti uz razoreno gospodarstvo, koje se k tome tijekom rata "pretvaralo i privatiziralo". Pa ipak, makroekonomska analiza pokazuje određene paralele između Hrvatske i Mađarske.

Mađarska je prije Orbana vodila identičnu politiku kao Hrvatska. Forinta je bila vezana za euro, pa je uz valutnu klauzulu Mađarska ekonomija otvorena srca (naivno) pristupila EU. I kod njih je naravno došlo do gubitka radnih mjesta, negativne trgovinske bilance, pada BDP-a, rasta duga i kamata uz ostalu negativnu makroekonomsku spiralu. Dolaskom Orbana ta se politika promijenila. Devizna klauzula je ukinuta, smanjena je kamatna stopa, forinta je devalvirala, drugi mirovinski stup nacionaliziran a država organizirala povoljno kreditiranje malog i srednjeg proizvodnog poduzetništva. Uz niz drugih mjera mađarska ekonomija je nakon toga izašla iz recesije, stvorila nova radna mjesta, došlo je do rasta BDP-a što je na koncu rezultiralo onim najbitnijim, to jest, Mađarska je počela više izvoziti nego uvoziti, pa je dosegla sveti gral eurozone, suficit trgovinske bilance. 

Paradoks je u tome što je Mađarska izašla iz vezanosti za euro, počela koristiti legitimne prednosti vlastite valute, da bi tek nakon toga imala korist iz eurozone. Mađarska je u svakom slučaju Hrvatskoj pokazala platformu na kojoj treba graditi izlaznu strategiju i plan B. Danas Mađarska ispunjava kriterije za početak procesa pridruživanja eurozoni, ali to ni Vladi ni Guverneru ne pada na pamet, kao što to ne pada na pamet ni ostalim članicama izvan eurozone koje su u sličnoj situaciji. Čini se da tako nešto pada na pamet samo nekima u Hrvatskoj.

Pa zašto bi neki u Hrvatskoj pošto poto i navrat nanos htjeli i de jure uvesti euro kao nacionalnu valutu?

Problem je sigurno izražen u "visokoj euriziranosti" hrvatske štednje, čega se dotakao kolumnist Ratko Bošković, koji tumači kako je HNB svojom monetarnom politikom dopustila da banke koje posluju u Hrvatskoj imaju dugova prema štedišama u visini od oko 20 milijardi eura, ali da u stvarnosti ni približno nemaju taj iznos u eurima i da žive u nadi kako naše štediše neće u većim iznosima tražiti svoje devize. Banke u Hrvatskoj primaju depozite, kreditiraju i profitiraju u kunama, dok svi koji hoće, svoju kunsku štednju nominiraju u eure. Stoga bi uvođenje eura, to jest efektivno pretvaranje kuna u eure, bilo prilično osiguranje za hrvatsku deviznu štednju, odnosno, to bi bio konačni trijumf monetarne politike HNB-a.

Sukus Boškovićevog teksta ogleda se u pitanju: ali 'što ako Hrvatska ne uspije uvesti euro'?  S obzirom na to da je eurozona, zbog svoje rigidnosti, veoma neizvjesno područje, članak poentira kako je monetarna strategija HNB-a zapravo na rubu kockanja.

Ovdje bi mogli ići korak dalje i pitati se, a što ako Hrvatska daljnjim žrtvama standarda i suverenosti ipak uspije i de jure uvesti euro? U tom slučaja vjerojatno bi štednja bila nešto sigurnija, vjerojatno bi bile nešto manje kamate na kredite, ali bi makroekonomski pokazatelji hrvatske ekonomije i dalje ostali isti. Uz daleko veći pritisak austerity politika. Vlasnici štednje i vrijednosnih papira uvijek bi imali svoje eure, ali bi kod slučaja bankarskih neravnoteža i kriza sami plaćali trošak spašavanja banke putem usvojenog mehanizma Bail-in. S druge strane, uvođenje de jure eura kao nacionalne valute, Hrvatska bi izgubila suvereno pravo po kojem Svjetska trgovinska organizacija dopušta korištenje nacionalnog tržišta i valute da bi se suzbio prekomjerni deficit trgovinske bilance. Prava kojeg je, kako smo vidjeli, uza svu lažnu galamu iz EU, legitimno iskoristila Mađarska. 

Treba također biti jasno da je po tumačenju eurokrata ulazak u eurozonu nepovratan i da tu nema šale. Mehanizmi izlaska iz eurozone nisu predviđeni, pa su eventualne krize unutar eurozone praćene nevjerojatnim stresovima, što smo vidjeli na primjeru Grčke. 

Članice eurozone mogu mirno spavati samo ako njihovo gospodarstvo ima suficit trgovinske bilance. Ali to praktički ne mogu postići sve članice eurozone istovremeno. Eurozona je kompetitivno područje gdje, uz zajedničku valutu, svaka članica gleda svoje vlastite interese i gdje su bogatije države svakako u prednosti. Svjetsko gospodarsko pravilo da bi jača ekonomija trebala imati i jaču valutu, a slabija slabiju, u eurozoni ne postoji. Stoga je neravnoteža u konkurentnosti i standardu unutar eurozone metodološki zagarantirana, pa euro sve jasnije postaje instrument europske političke slabosti. To naravno dovodi do jačanja 'populističkih' pokreta, a koji zapravo okupljaju posve normalne ljude s legitimnim političkim zahtjevima.

Iz svih teza i antiteza pro e contra eurozone, kojih smo čuli u Hrvatskoj, mogli bi sintetizirati nešto izvjesno. 

Sve dok neka Vlada ne pokrene reforme koje će bitno smanjiti broj neproduktivnih unutar proračunskih jasla, sve dok ne olakša poreznu presiju nad poduzetnicima i građanima, uz cjeloviti program razvoja proizvodnog sektora, sve dok se ne smanji uvoz uz značajne mjere monetarno-ekonomske samobitnosti, niti će narod stati iza Vlade, niti će nas itko stvarno priznati kao relevantnog partnera. 

Tek kad Hrvatska pokaže produktivnu sposobnost, tako da bude u stanju sama plaćati svoje režije i sama sebe prehranjivati, tek u slučaju da se EU odlučila za političku uniju ili je reformirala svoju unutarnje ustrojstvo, i tek nakon otvorene javne rasprave, treba pitati građane na referendumu da li su za ulazak u eurozonu ili ne.

Svaka druga opcija ulaska u eurozonu, koja ne bi ispunjavala te kriterije, nedemokratsko je srljanje u neizvjesno. Ulazak u eurozonu bez ispunjavanja tih kriterija, značilo bi da su pojedine interesne skupine, kao što su uvoznički lobij, banke, oni rijetki koji imaju gro štednje nominirane u euro, ili ona politička ideologija koja bi se htjela pošto poto odreći suvereniteta zbog navodnog straha od hrvatskog nacionalizma, odlučili u ime svih Hrvata.

5

Jung-fu

...

Ocjene (8)


Respektira (7): Zagorec, Losonsky, 5none5, Spektator, VeNLO, siouxica, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (6)


Istina, ali nije ni ukupna situacija u Hrvatskoj više naivna kao prije. Jung-fu 1 0 0


Nije.Gora je.Tko će od tih novih, progresivnih, mladih izaći na referendum, samo za to dolaziti iz Njemačke?Bit će ipak da će političari posegnuti radi spašavanja samih sebe i ze nečim što ide u korist narodu. VeNLO 0 1 0


Slažem se sa rečenim, ali se bojim, kako to Jung fu kaže, da nas i sada nitko neće pitati ni za što, ako "elita" bude htjela da nas uvali u eurozonu. Nismo još zreli za to da se suprotstavimo onima koji nam "rade o glavi". Laci 0 0 0


A posebno ti hvala za riječi... "...koje se k tome tijekom rata "pretvaralo i privatiziralo", jer svi pametnjakovići govore da tijekom rata nije bilo "pretvaranja i privatiziranja". Već sam mislio da se samo meni to "priviđalo" ! Eh, taj Škegro. Laci 0 0 0


OBAVEZNO izac na referendum i glasat PROTIV €, to je ce nas pokopati , bit cemo jos veci robovi. Ako ne budu izasli na ref.,oni koji ce imat priliki, bit ce krivci ak €uro pobijedi. Kupovna moć svake države EU je opala otkad su uveli €uro. MARYO 0 0 0

Analiza

Muke zapadnih medija - je li Alep konačno oslobođen ili okupiran?

15.12.2016. 13:49, Događa li se u Alepu Vukovar i Srebrenica?

U Siriji već godinama bijesni nemilosrdan rat, kojega potpaljuju i u kojega su uključene oprečne agende raznih lokalnih i svjetskih sila. U razorenom gradu Alepu, taj rat je napokon došao kraju. Zapadni komentatori, medijske kuće i političari, mucaju pri definiranju da li je Alep konačno oslobođen, uz pomoć Rusije, legalne Sirijske Vojske i saveznika, ili je definitivno okupiran od te iste udružene sile.  

Zloćudni rat u Siriji i Iraku, kojeg neki nazivaju trećim svjetskim ratom u komadima, toliko je kompliciran da i najfinijim analitičarima često izmiče fluidna dinamika saveza među mnogim igračima na terenu. 

Pogledajmo popis: Režim Assada, Hezbollah, Rusija, Turska, iranski dobrovoljci, proturski pobunjenici, sunitski prosaudijski pobunjenici, Isis, sirijski kurdski pobunjenici, irački kurdski pobunjenici, Kurdi suniti, Kurdi šiiti, iračka vlada, šijitske milicije, Izrael, SAD i saveznici… i to je pojednostavljena lista glavnih aktera u odnosu na stvarnu diferencijaciju na terenu, gdje postoji nevjerojatni broj vojnih skupina i brigada, čije savezništvo danas, može značiti sukob sutra. U Alepu su međutim nestale maske umjerenih i terorističkih skupina, sve su se otvoreno udružile u pokušaju opstanka pred ojačanom sirijskom vojskom. U tome, eto, nisu uspjele, cijenu tog ludila, kao i obično, platio je narod i tu, kao i kod svih ratnih katastrofa, nema nikakve utjehe. 

 Sve današnje dvojbe i mucanja zapadnog mainstreama nesumnjivo proizlaze iz šokovitog preokreta koji se desio u SAD. Sudeći po raznim izjavama, novoizabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih  Država, napustit će sirijske takozvane ‘umjerene’ pobunjenike, "mi uopće nemamo ideju tko su ti ljudi" rekao je Trump. Sve u svemu više nitko ne sumnja da nova američka administracija ima namjere uložiti sve svoje napore da u suradnji s Rusijom pobjedi ISIS, a ne da svrgne s vlasti legalno izabranog predsjednika Bashar al-Assada.

Čemu se dakle još nadaju oni zapadni političari i mediji koji osjećaju gorak okus poraza svoje političke i geostrateške agende u Siriji?

Čulo se ovih dana kako kod nekih još postoje nade da se novoizabranom predsjedniku Trumpu stave lisice na ruke na samom ulazu u Bijelu kuću.  Paralelno s vijestima o istragama obećane od strane Kongresa i Senata, gdje se navodno stvaraju ad hoc komisije koje bi trebale istražiti Putinov hakerski manevar protiv američkog izbornog sustava, eksplodirala je još jedna bomba. Deset od 538 članova elektorskog tijela, koji bi 19. prosinca trebali glasovati i ratificirati rezultat američkih izbora, odnosno poslati Donalda Trumpa u Bijelu kuću, uputilo je pismo ravnatelju CIA, tražeći informacije o tijeku istrage na upornu medijsku kampanju po kojoj postoje sumnje da je "strana sila (Rusija) utjecala na izborni rezultat u SAD".

Izgleda da se ta kampanja jače zarotirala nakon Trumpovog imenovanja Rex Tillersona (navodnog prijatelja Putina) za budućeg državnog tajnika SAD-a.

Tih deset elektora, radi se o devet demokrata i jednom republikancu, tvrde da su im očevi, utemeljitelji američkog Ustava, dali ulogu da budu budni i da spriječe dolazak na mjesto predsjednika nekog demagoga, ili kandidata koji je moralno nedostojan predsjedničke funkcije, misleći valjda na nekoga poput Donalda Trumpa. Nismo pročitali niti jednog relevantnog analitičara koji se zamara ovim pokušajima svrgavanja Trumpa s položaja predsjednika SAD-a. Iza Trumpa nije stao samo veliki dio američkih građana, već, na iznenađenje neupućenih, i američko tržište. Izvjesno je stoga da će oni koji ne mogu preboljeti poraz, prestati vući vraga za rep i da će izabrani predsjednik za mjesec dana (ili kasnije) ući u Bijelu kuću i povećati izglede mirovnih rješenja za Siriju, odnosno doista pomoći da se privede kraju bolesna ekspanzija islamskog fundamentalizma.

Dok danas takozvani "prijatelji Sirije" žale zbog pobjede Assada u Alepu, dok mnogi zbunjeni građani ne znaju točno što da misle, katolička crkva se pridružuje slavlju s osloboditeljima.

Već duže je poznato da predstavnici kršćanskih crkva u Siriji ne vide budućnost bez predsjednika al Assada. Po njima tisuću puta je bolja i diktatura nego islamistički fundamentalizam. Sve se kršćanske crkve u Siriji, s manje ili više diplomacije, slažu da je europski i američki pokušaj da sruši Asada, dok se istodobno saveznicima smatraju najfundamentalniji režimi u povijesti, poput Saudijske Arabije, pravo utjelovljenje dvoličnosti. 

Nakon što je papa Franjo poslao pismo Bashar al-Assadu, u kome je izrazio solidarnost sa sirijskim narodom, pozvao da se zaštite civili, da se poštuju prava, te osudio svaku vrstu ekstremizma i terorizma, apostolski vikar Alepa, mons. Georges Abou Khazen, poručio je kako je sretan zbog ulazaka sirijske vojske u okupirane četvrti i to smatra razlogom nade, "ovaj će Božić u Alepu imati drugačiji miris” rekao je i dodao: "Grad Alep će konačno biti potpuno oslobođen i ujedinjen nakon četiri duge godine podjela i smrti, koje su posijale razne sirijske i nesirijske oružane skupine."

Apostolski vikar tvrdi da su sve pobunjene grupe u Alepu pripadale “galaksiji islamskog fundamentalizma”, te da su u okupiranom djelu Alepa: "Nametnuli populaciji zapovijedi i način života u ime fanatizma, potpuno stranog tradiciji sirijskih ljudi".

Neka ove poruke kršćanskih crkava otvore um onim mainstream komentatorima koji ovakav epilog rata u Siriji doživljavaju kao poraz zapadnih demokracija, jer to naprosto nije istina. Zapad svoju demokraciju tek treba spasiti, vlastitim dubokim moralnim katarzama.

5

Jung-fu

...

Ocjene (11)


Respektira (8): VeNLO, viewer, kbunjevac, Refamolitelj, 5none5, Losonsky, Spektator, NEKOVARAZDIN


Slaže se (2): kbunjevac, NEKOVARAZDIN


Ne slaže se (1): vukovar


Komentari (20)


nitko nikada nije uspoređivao tadašnju situaciju u Srbiji sa ratom u Siriji, valjda ima nekih razloga, drugo što si napisao nije čitko ni razumljivo, ovdje imaš prostora da se smiriš i napišeš analizu svojih stavova Jung-fu 0 0 0


Aleppo je stoljećima bio multi-kulturalni grad. Kršćani su se de facto u njemu osjećali sigurno i mogli su živjeti skoro sve zapadne slobode. Assad sigurno nije demokrat ali je bolji od svih ovih alternativa kaosa i represije, koje te skupine nude. viewer 0 0 0


@vukovar falio si kat, ulicu i grad! Za-gor-te-nay ne živi ovdje ;) 5none5 0 0 0


@vukovar, postulati ovog portala se temelje na fairness, slobodi izražavanja stava (po mogućnosti argumentiranog), kao i ne vrijeđanju drugih i drugčijih. Sad, ako želiš komentirati u tim okvirama, onda dobro došao. viewer 0 0 0


http://www.media.ba/bs/mediametar/sirija-poraz-novinarstva preporučam pročitati....ne škodi odvojiti par minuta. NEKOVARAZDIN 0 0 0

Analiza

Novi proračun sa starim boljkama

13.12.2016. 09:56, Koliko je realan Vladin proračun?

Kritike i komentari koji su napisani povodom novog proračuna Republike Hrvatske, kao da su malo prepravljeni copy-paste iz prošlih godina. Kad ih sve zbrojimo, opet se paradoksalno tvrdi kako proračun nije ni socijalno osjetljiv, ni dovoljno štedljiv. Čuli su se navodi da Vlada kupuje narod pred lokalne izbore, Velimir Šonje tako smatra da se politička stabilnost stvara kroz rastrošnost. Šonje govori o propuštenoj prilici za fiskalnu konsolidaciju, koja bi po njemu značila više štednje uz jedno radikalnije obaranje javnoga duga. Štednja i radikalizam u obaranju javnoga duga navodno bi se jako dopalo bonitetnim kućama, koje bi nam, u tom slučaju, brzo digle kreditni rejting i s time smanjile visok godišnji izdatak za kamate na javni dug. Novoizabrani predsjednik SDP-a Bernardić, zbog strukture i visine proračuna, tvrdi da će doći do eksplozije javnoga duga, dok sveznajući i sveprisutni Ivan Pernar, tvrdi kako je proračun friziran jer ministar Marić vodi dvostruku knjigovodstvo, unutar kojega skriva 35 milijardi kuna novih zaduženja. U formiranju teorija zavjere dalje od Pernara je otišao samo tjednik 7 Dnevno, koji tvrdi da je ministar Marić vanbračni si Ivice Todorića, te da je instaliran na tu funkciju samo iz razloga da spasi poljuljani imperij svojega oca.

Mi doduše još ne znamo cifru zaduženja u idućoj godini, za koju Vlada traži odobrenje od Sabora, ali znamo da se, uz kumovanje svih naših vladajućih politika, eksplozija javnoga duga već davno desila. Ono što nekima još nije jasno je činjenica kako je veliki dio tih sredstava, kojim je zadužena Republika Hrvatska, postao profit privatnog sektora i nalazi se što u štednji, što u drugim oblicima financijske i realne imovine. Javni dug, koji proizlazi iz deficita proračuna, uvijek je ekvivalent za povećanje neto financijske imovine privatnoga sektora. 

U svakom slučaju, onaj dio javnog duga koji se temelji na stranoj valuti, dosegnuo je zenit u Hrvata i nema više te Vlade koja bi ga smjela povećavati. Od samostalnosti do danas hrvatski se javni dug valjda udvadesetostručio, a snaga ekonomije još nije dosegla predratne godine. Nešto ne funkcionira kako treba u Hrvata i to je očigledno. Nema sumnje da iza tog ne funkcioniranja stoji neučinkovitost glomazne javne uprave, razna pogodovanja i korupcija, kako to tvrde mnogi. Obje naše velike stranke baštine nepisano pravo "preko veze", kojeg su naslijedile iz komunističkog poretka. Na društvenom proračunu uhljebljuje se niz nekorisnosti, iz društvenog proračuna još uvijek se uzima koruptivnim putem, preko veze i poznanstava. Naši i vaši, uglavnom, paze jedni na druge, pa skupa i zajedno debeli dio proračunskog kolača, kao svoju vlastitu prćiju, drže u sferi 'bagatelne' netransparentnosti. Politika je u Hrvata još uvijek business, ali ne toliko veliki kao što je bio za vrijeme onih "eksperta" koji su kumovali eksploziji javnoga duga. Hrvatska malo po malo evoluira i poboljšava svoj rejting na listi korumpiranih zemalja. Trenutno se nalazimo u, recimo, 'solidnom' društvu s Češkom, Mađarskom ili Slovačkom, bolji smo od Italije, ali lošiji od Slovenije i trebat će još raditi na tome da se u sferi javnih financija dostigne nivo politički transparentnog društva.

No, ono što je unutar proračuna važnije od razine političke korupcije su njegove makroekonomske projekcije i izgledi. Plenkovićeva Vlada dobila je na pladnju prospektivnu ekonomiju, nakon godina teške recesije ekonomski ciklus se napokon okrenuo u progresivni rast, pa se danas može nešto optimistički i planirati. Ekonomski optimizam u Hrvata je u zraku, on će spontano potaknuti aktivnosti.

Da li računovodstvenim magijama ili ne, Vlada je nekako uspjela zatvoriti probleme koji proizlaze iz "godine istine 2017,"po kojoj Hrvatskoj, pored cirka 12 milijardi kuna kamata na kumulirani dug, stiže na naplatu i velikih 27 milijardi kuna duga. Koliko smo iz dostupnih informacija shvatili, taj bi dug trebale 'prebiti' Svjetska Banka, mirovinski fondovi i prodaja državnih obveznica na međunarodnom tržištu kapitala. Kad se iz kompliciranih proračunskih projekcija sve skupa zbroji i oduzme, nominalni deficit proračuna trebao bi biti u visini od 6.8 milijardi kuna, uz to ministar Marić obrazlaže da je, u odnosu na 2016., realno povećanje rashoda proračuna samo 2.5 milijardi kuna. Premda je dakle godina izgledala teško, uslijed povoljnih okolnosti i optimističkog rasta BDP-a, proračun je izdašan, hrabar, pa čak izgleda održivo.

Da li se nešto smelo pod tepih? Problema naravno ima, vidjeli smo da su se po sistemu 'lako ćemo' nekako bagatelizirali dugovi zdravstva (koji se gomilaju), veledrogerije su se jasno ogradile i rekle da će isporučivati lijekove sve dok lijekova budu imale na lageru. Postoji i taj faktor mogućih sukoba sa sindikatima, odnosno s posloprimcima kojima se Vlada (poslodavac) pravno nateže, ali kojima po ugovoru de facto duguje hrpu novaca. Ima tu sigurno još po koji skriveni kostur po ministarskim ormarima, ali koliko smo vidjeli ima i prostora unutar proračuna, koji je konzervativno sastavljen, uz deficit proračuna manji od onoga kojega traži Europska komisija. 

Naravno, nije sve idilično. Najveća neriješena boljka hrvatskoga proračuna je opet u onoj makroekonomskoj nestabilnosti koja se pokazuje u stalnom vanjsko trgovinskom deficitu. Projekcija rasta izvoza u 2017. je 4.6%, a uvoza 6.2%. Ta razlika je onaj stvarni deficit hrvatskoga društva. U svom obraćanju Saboru ministar Marić je doduše naglasio taj problem, govoreći da treba ozbiljno raditi na jačanju domaće produkcije i potražnje, ali o metodološkim rješenjima ili ekonomskim politikama koje bi tome pogodovale, nismo čuli ni riječi. Vlada premijera Plenkovića je naglašeno liberalna, dok jačanje domaće produkcije i potražnje pretpostavlja izvjesni protekcionizam, državništvo, odnosno suverenizam.

Kad je riječ o Hrvatskoj, Europska komisija uporno upozorava na trajne makroekonomske i strukturne slabosti u gospodarstvu, pa tu onda naglašava "visoku razinu javnog, korporativnog i vanjskog duga u uvjetima visoke nezaposlenosti". Iza fasada ovih fraza krije se nestabilnost u činjenici da Hrvatska uporno više uvozi nego što izvozi i da sve Vlade do sada taj problem ili nisu smjele, ili nisu htjele, ili nisu znale riješiti.

S obzirom na to da je teško očekivati od ministrice Martine Dalić prijedloge novih zakona koji bi bili protekcionistički prema elementima hrvatskoga gospodarstva, višak prihoda nad rashodima, kojeg ostvaruje hrvatska ekonomija, i dalje će se odlijevati u druge zemlje pod firmom slobodnog tržišta i liberalizma. Sve dok se nekakvom zakonskom regulativom ne uredi da se, na primjer, unutar turističkog profita značajno poveća udio hrvatskih proizvoda, trgovački lobi će i dalje zarađivati uvozom proizvoda treće klase, ukupno društvo će, uz salmonelu, i dalje imati deficit vanjsko trgovinske bilance, a potencijalni domaći investitori mrtvi kapital u bankama. Hrvatska ekonomska politika, ako doista želi izaći iz makroekonomske neravnoteže, to jest ako u konačnici doista želi povećati naš standard i zaposlenost, naprosto mora pokrenuti mrtvi kapital u domaću proizvodnju. Drugog puta nema. Vlada izabrana od građana ima taj mandat i ima taj legitimitet, ona to može, a konačno će jednom neka Vlada to i morati napraviti, pa sve da postoje i tri onoliko liberalne Europske komisije koje bi nešto grintale i negodovale. 

Da ova Vlada tako nešto neće napraviti, vidljivo je iz projekcija proračuna za sljedeće dvije godine, po kojima bi se deficit u trgovinskoj bilanci doduše trebao malo sniziti, ali po kojoj će uvoznički lobi i dalje generirati onu realnu visinu deficita hrvatskoga proračuna koju determiniramo u stranoj valuti.

Da će i ova Vlada propustiti prigodu da dobije atribut 'narodne,' bilo je vidljivo već kod promjena poreznog sustava. Nikakav računovodstveni rječnik ne može opravdati ministra financija i Vladu što su poreznom reformom onima koji nemaju dali malo ili ništa, a onima koji imaju dali, za naše prilike, izrazito puno. Tu se već osjetio taj elitistički pečat unutar Vlade. Vlada podržava elitizam, opravdavajući svoj stav tezama da stručnu radnu snagu zadrži u zemlji. Ali tisuću kuna veća plaća neće zadržati one stručnjake koji vani mogu zaraditi deseterostruko više. Tih tisuću kuna novih prihoda na mjesečnoj plaći, samo će olakšati put na skijanje dobrostojećima u hrvatskom društvu. Da je bilo obrnuto, bilo bi ne samo pravednije, već i korisnije. Da su u omjeru raspoloživih sredstava podigli primanja onima koji nemaju dovoljno ni za osnovne potrebe, profitirali bi hrvatski proizvođači, koje naši ljudi cijene, a preko njih profitirao bi konačno hrvatski, a ne austrijski ili švicarski proračun.

5

Jung-fu

...

Ocjene (4)


Respektira (3): 5none5, siouxica, Spektator


Slaže se (1): Laci


Komentari (3)


@Jung-fu, izvrsna analiza proračuna, i zaista "Nešto ne funkcionira kako treba u Hrvata i to je očigledno!". Ako Z.Marić i nije vanbračni sin Todorića, svakako je DIJETE Todorića, Tedeschija, Čermaka....bankara i zapadnih "pijavica". Laci 0 0 0


Ja osobno ne pravim razliku između tuzemnog i inozemnog duga. Naime, i jedan i drugi se moraju vratiti. Javni dug će u apsolutnim brojkama rasti a u relativnim (procentualno) padati, sve dotle dok GDP bude rastao više od 3% a kamate na dug budu niske viewer 0 0 0


Žalosno u svemu ovome je, što vlada ovaj dobri momentum ne koristi tako, da investira u budućnost, nego ne talasa. Demografska politika ima smisla, ako uredimo društvo znanja, napravimo jaslice, vrtiće , cjelod. škole a radna mjesta njihovim roditelj viewer 0 0 0

Analiza

Novi proračun sa starim boljkama

13.12.2016. 09:56, Koliko je realan Vladin proračun?

Kritike i komentari koji su napisani povodom novog proračuna Republike Hrvatske, kao da su malo prepravljeni copy-paste iz prošlih godina. Kad ih sve zbrojimo, opet se paradoksalno tvrdi kako proračun nije ni socijalno osjetljiv, ni dovoljno štedljiv. Čuli su se navodi da Vlada kupuje narod pred lokalne izbore, Velimir Šonje tako smatra da se politička stabilnost stvara kroz rastrošnost. Šonje govori o propuštenoj prilici za fiskalnu konsolidaciju, koja bi po njemu značila više štednje uz jedno radikalnije obaranje javnoga duga. Štednja i radikalizam u obaranju javnoga duga navodno bi se jako dopalo bonitetnim kućama, koje bi nam, u tom slučaju, ... više >

5

Jung-fu

...
  • 3
  • 1
  • 0
  • 3

Analiza

Referendum u Italiji, novi šokovi za europski establishment

25.11.2016. 19:40, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Na bogatom kalendaru budućih traumatičnih europskih zbivanja, koja bi trebala kulminirati izborima u Francuskoj, na red dolazi na oko beznačajno, ali za budućnost Europske Unije izrazito važno pitanje talijanskoga referenduma. Referendum u Italiji, koji će se održati 4. prosinca, pokrenula je Vlada na čelu s premijerom Renzijem, njime se traži podrška talijanskoga naroda za ustavne promijene kojima bi se (kao najbitnije) ukinulo dosadašnje "dvodomno savršenstvo" talijanske političke konstitucije. Senat i Parlament su dva doma koji u Italiji imaju podjednake ovlasti po pitanju donošenja zakona, oba doma na neposrednim izborima biraju građani. Ako referendum prođe, novim bi se zakonom ukinule dosadašnje ovlasti Senata, odnosno pravo na donošenje zakona u cjelini bi pripalo Parlamentu. Senat bi opstao, ali bi imao značajno manje senatora, koji se više ne bi birali na razini države, već bi dolazili po ključu iz regionalnih sredina i čije bi ovlasti bile na tim razinama. 

S obzirom na to da je na snazi novi izborni zakon (dvije najjače stranke idu u drugi krug) po kojem pobjednička stranka osvaja min. 54% zastupničkih mjesta, pa je novom premijeru gotovo garantirana vladavina idućih 5 godina, mogućnost gubitka regulatorne uloge Senata izazvalo je kod štovatelja talijanskoga ustava žestoke reakcije. Talijanski ustav, koji počinje s 'Italija je demokratska republika utemeljena na radu, suverenost pripada narodu' diči se svojom demokratskom tradicijom zaštite čovjeka i rada, a za "dvodomno savršenstvo" se tvrdi da je doneseno iz razloga da se više nikada ne ponovi neki autokratski sustav, tipa fašizam, kojeg je nametnuo Benito Mussolini. 

 Kroz period ove javne rasprave, sol na ranu talijanskog demokratskog tradicionalizma obilato su posipale elite financijskog neoliberalizma. Za financijske elite Italija ima isuviše socijalističkih i antifašističkih stavki u Ustavu i zakonima, njih treba mijenjati da bi Italija lakše odgovorila na tražene strukturne reforme i štednje unutar javne potrošnje. Podrška promjeni ustavnog zakona došla je iz administracije predsjednika Obame i europskih institucija. U slučaju negativnog odgovora talijanskih birača, neke bonitetne kuće najavljuju pad rejtinga ispod trenutno minimalno investicijskog BBB-, što bi značilo da ECB više ne bi smjela kupovati talijanske državne obveznice. Taj scenarij bi potaknuo rasprodaju talijanskih državnih obveznica, što bi smanjilo njihovu vrijednost, odnosno povečalo kamate na javni dug. Klimavi talijanski bankovni sustav našao bi se u nezavidnom položaju, a spread bi navodno skočio u nebesa. Italija, bez vlastite valute, doslovno bi se našla na putu moguće krize izlaska iz eura, odnosno grčkog scenarija.

Već i površna analiza pokazuje kako bi Europska Centralna Banka trebalo pomno promisliti o uvjetima gdje bi talijanske obveznice prepustila spekulacijama. Italija je još uvijek jedna od najvažnijih članica eurozone, dovesti Italiju u položaj nelikvidnosti, kao što se dovelo Grčku, značilo bi povlačenje vraga za rep i potenciranje mogućnosti izlaska Italija iz eura, a to bi značilo konačni kraj eurozone. Premda u slučaju negativnog odgovora na referendumsko pitanje ozbiljni ekonomisti ne isključuju vjerojatnost financijske nestabilnosti, treba uzeti sa skepsom mogućnost da će se dopustiti spekulativni napad na Italiju. Italija nije Grčka i čuli su se veoma ozbiljni glasovi da bi u uvjetima gdje ECB na sekundarnim trištima više ne kupuje talijanske obveznice, gdje bi od toga odustale i talijanske banke, a gdje bi se onda Vlada podredila diktatima europskih elita, radilo zapravo o veleizdaji, pa bi onda "revolucija" postala nešto posve legitimno. 

U Italiji se trenutno odvija epski sukob klasične ekonomske škole s neoliberalizmom. Klasična škola tvrdi da je svo ekonomsko zlo započelo 1981. godine, odlukom kojom se država odrekla monetarnog suvereniteta, dok bi ova nova ustavna promjena trebala pokrenuti procese koji će taj gubitak učiniti nepovratnim. Suverenisti tvrde da je to jedini razlog što financijske elite podržavaju referendum. S druge strane, ekonomisti u Vladi premijera Renzija tvrde da je 1981. Italija izašla iz paradigme po kojoj svaki put kad bi Vladi nedostajalo novca za projekte (jer privatni sektor nije htio otkupiti sve ponuđene obveznice) ova bi zvrcnula telefonom Centralnoj banci koja bi ih otkupila. Tako, tvrde oni, nije bilo moguće izaći iz začaranog kruga javnih dugova. Pritom, na kontra argument i činjeničnu katastrofu da se nakon 1981. godine do danas, javni dug Italije zapravo više nego udvostručio, a da je ekonomska moć zemlje ostala na razini 1990., trenutni establishment  optužuje generacije koje su vladale prije njih, dakle političare prije 30-40 godina, koji su im navodno ostavili u nasljeđe toliko loše organiziranu zemlju. Međutim, premda je tada talijanska ekonomija doista bila predvođena državnom politikom, premda je bilo i korupcije i klijentelizma, osamdesetih godina prošloga stoljeća, ekonomska moć Italije dostigla je Veliku Britaniju i približavala se snazi Njemačke. Ove zaboravljene istine su talijanski suverenisti prenijeli na građane. Učinili su to velikim trudom na društvenim mrežama, jer su sve do nedavno, velike medijske kuće i televizije, suverenističke stavove ismijavali i predstavljali kao populističke ispade. 

Talijanski suverenisti danas imaju svoj veliki raspon u biračkom tijelu između prilično euroskeptičnog Pokreta 5 Zvijezda, totalno euroskeptične desne stranke Lega Nord i desnog centra Sivija Berlusconija. Kad bi se Pokret 5 Zvijezda i Lega Nord kakvim slučajem udružili (glavni ekonomist Lega Nord na to stalno poziva) valjda bi ostvarili dvotrećinsku većinu u parlamentu. Ali Pokretu 5 zvijezda to nije potrebno, jer sva trenutna istraživanja potvrđuju njihovu pobjedu u drugom krugu parlamentarnih izbora. Stoga i sva istraživanja vezana za referendum, prednost daju opciji Ne, i to od 2, pa sve do 6 postotnih bodova. 

Matteo Renzi je rezultat ovog referenduma vezao za svoju političku sudbinu. Ako odgovor bude ne, obećao je dati ostavku na premijersku funkciju, poslije je to porekao, pa onda opet rekao... Analitičari predviđaju da Renzi neće dati ostavku u slučaju da odgovor na referendumsko pitanje bude negativno. Bilo kako bilo to će biti kraj njegove politike. Ako da ostavku i uslijedi kakva politička kriza, Talijani, ako ništa drugo, imaju velikih iskustva u sastavljanju tehničkih Vlada, koje balansiraju zemlju do prijevremenih ili novih parlamentarnih izbora.

5

Jung-fu

...

Ocjene (4)


Respektira (4): Laci, 5none5, Alumnus, Zenga2


Komentari (2)


Renzi u vezi EU više ne zna bi li piškio ili kakio 5none5 0 0 0


Dobra analiza , koja ukazuje na to kako države polako počinju shvatati kako su im EU unionisti "namjestili" prljavu igru gubljenja suvcereniteta. I sada su sve nervozniji kada se ne odvija sve kako žele. Boje se od naroda - i treba ! Laci 0 0 0

Analiza

Referendum u Italiji, novi šokovi za europski establishment

25.11.2016. 19:40, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Na bogatom kalendaru budućih traumatičnih europskih zbivanja, koja bi trebala kulminirati izborima u Francuskoj, na red dolazi na oko beznačajno, ali za budućnost Europske Unije izrazito važno pitanje talijanskoga referenduma. Referendum u Italiji, koji će se održati 4. prosinca, pokrenula je Vlada na čelu s premijerom Renzijem, njime se traži podrška talijanskoga naroda za ustavne promijene kojima bi se (kao najbitnije) ukinulo dosadašnje "dvodomno savršenstvo" talijanske političke konstitucije. Senat i Parlament su dva doma koji u Italiji imaju podjednake ovlasti po pitanju donošenja zakona, oba doma na neposrednim izborima biraju građani. Ako referendum prođe, novim bi se zakonom ukinule dosadašnje ... više >

5

Jung-fu

...
  • 4
  • 0
  • 0
  • 2

Analiza

Kako su integrativni projekti završili podjelom Europe

19.11.2016. 15:25, Odustaje li EU od politike rezanja i štednje? Kakvi će biti efekti?

Da treba stati na rep politikama rezanja i štednji nije nešto što se u Europi čuje od jučer, pa će sada Europska Komisija predložiti zaokret za 2017. godinu. Ima, naime, već više godina da je ekonomska i društvena funkcionalnost austerity teorija iskočila iz tračnica. Danas te teorije potiho podržavaju još samo europske političke elite, sa svojim predstavnicima unutar europskih institucija, koji uostalom, nakon Brexita i Trumpa, žive izvan prostora i vremena, ne želeći uvidjeti kako slične promjene zakonomjerno slijede i unutar ostatka EU. 

Raskid s oštrim politikama fiskalne štednje tražen je odavno od SAD-a, od MMF-a, od Japana i od svakoga tko je želio dobro Europskoj Uniji. Ali nije se moglo slušati dobronamjerne savjete sve da se i htjelo, razlog je naravno ponajprije bogata i produktivna Njemačka, veliki europski vjerovnik (stoga i lider), koja uz druge zemlje razvijene financijske industrije, poput Nizozemske, nema interesa u slabljenju eura, poticanju inflacije ili fiskalnoj ekspanziji, već naprotiv, ima interesa u jakoj valuti, ograničenju deficita proračuna i latentnim deflatornim procesima.

Neoliberalizam, koji je pod firmom financijskih eksperta ušao u europski sustav, profit je nadredio svim drugim vrijednostima, moć je pala u ruke najbogatijih, zato je trebalo žive društvene nauke, kao što je politika, optužiti za nekompetentnost i koruptivnost, izbaciti ih iz monetarnih sfera i upregnuti društveni proračun u službu profitnom sustavu. Ali ako moralnost i solidarnost nemaju važnost unutar strogo interesnog sustava, gdje vlada elitna manjina, imaju značaj unutar političkog, gdje odlučuje većina. Svatko sa zrnom soli u glavi je mogao predvidjeti da će nametanje apstraktnih ideala takozvanog "uravnoteženog društvenog proračuna" unutar 3% deficita i 60% javnoga duga u odnosu na BDP, rezultirati galopirajućim "populizmom". 

Predsjednik Europske Komisije u zadnje vrijeme, stoga, na prvom mjestu govori o opasnostima od "populizma", a tek potom dolaze problemi nezaposlenosti, socijalne nejednakosti ili izbjeglica. Juncker je nedavno u Europskom Parlamentu podvukao kako "populizam ne rješava probleme, već ih stvara". Valjda je i sam nesvjesno opazio da je za probleme nezaposlenosti, socijalne nejednakosti ili za ratove koji su proizveli milijune izbjeglica, odgovoran neki omalovažavajući entitet kojeg on tako pejorativno krsti pod "populizam", a u kojem je očito i sam sudjelovao. 

Nikakva dakle promjena fiskalne politike unutar EU nije na vidiku, to uostalom nije u ingerenciji Bruxellesa, takva odluka može doći samo revizijom ugovora između zemalja članica, koje danas žive u krajnjoj asimetriji interesa i gdje nekakav novi dogovor znači velike supstancijalne promjene, uz moguće nove Exite ili eurom s dvije pa čak i tri brzine . Postoji i problem članica koje su neposlušne prema europskim ugovorima. Mađarski Guverner je tako naprosto otkantao ugovor po kojem bi Mađarska trebala uvesti euro. " Mađarska", rekao je Matolcsy, "ispunjava kriterije iz Maastrichta za usvajanje jedinstvene valute, no postoji nepisana potreba za postizanje prosječnog BDP-a na razini EU po glavi stanovnika. Ovi podaci su na 68 posto i u tom pogledu, kako bi se postiglo 100 posto, trebat će barem još 15-20 godina"

Na tom tragu mogli smo pročitati i izvještaj češkog viceguvernera Mojmira Hampla, koji obrazlaže prednosti vlastite valute uz tvrdnju da se sasvim dobro živi izvan eura. Hampl je uvjeren da, kad nam drugi put netko početi prodavati neki projekt kao "neizbježan i neosporan", svi ćemo skupa biti mnogo oprezniji i manje lakovjerni. 

Europska komisija i Juncker mogu samo predlagati, sokoliti ili, kao Mario Draghi, umoljavati bogate članice da odriješe kesu i počnu više fiskalno trošiti, ništa drugo. Iz Junckerovih govora zadnje vrijeme valja izdvojiti ove rečenice:

"Mi smo u ozbiljnim poteškoćama, nepotrebno je to poricati. Zapravo, prolazimo kroz pravu egzistencijalnu krizu. Često oni koji nas gledaju uopće ne razumiju što radimo. Govorili smo o Sjedinjenim Državama Europe, ali sada je dosta, mislim da bismo trebali prestati govoriti o Sjedinjenim Državama Europe, jer to se nikada neće dogoditi! Mi ne možemo izgraditi nešto slično bez volje građana država članica. Građani vole svoje zemlje, ne žele Sjedinjene Države Europe, oni žele zadržati svoje identitete i raznolikosti. Europa mora biti velika i ambiciozna u glavnim pitanjima, Ali ne smije se miješati u nacionalna pitanja".

 Ostaje otvoreno pitanje koja je funkcija i čemu onda služi euro, ako se odustalo od integracija u Sjedinjene Države Europe? Zašto se već jednom pošteno ne prizna kako je projekt ujedinjene Europe propao izlaskom Velike Britanije, da je to amenovano izborima u SAD i da sada slijedi 'trumpizacija' svjetske ekonomije. Euro može preživjeti samo unutar fiskalne, monetarne i političke sjedinjenosti, ako toga nema (a nema) zemlje članice morat će se prije ili kasnije vratiti pravednom natjecanju na otvorenom svjetskom tržištu, to jest sa svojom slobodnom, vlastitom valutom.

Hrvatska je u tom smislu zajahala lagani val postrecesivnog napretka. Uz optimizam kojeg je konverzijom probudila malena udruga Franak, kritičnost prema bankarskom sustavu ex ministra financija Borisa Lalovca, uz dobre turističke sezone, uporni rast izvoza i veću potrošnju građana, Hrvatska malo pomalo vraća komadiće izgubljenog standarda. To nikako nije zasluga naše političke ili monetarne vlasti, koje i dalje lakovjerno putuju u "neosporne" projekte, bez stvarne kontrole ili odgovornosti nad ekonomskom sudbinom zemlje.

5

Jung-fu

...

Ocjene (6)


Respektira (6): Zenga2, siouxica, Laci, 5none5, Alumnus, viewer


Komentari (39)


statistics (EDP and ESA 2010). 4) Klik na Annual government finance statistics. 5) Klik na Government revenue, expenditure and main aggregates (pazite da kliknete gumb lijevo od ZIP-a). 6. Tu sad imate razne opcije (government expenditure % of GDP, supersuper 0 0 0


government expenditure in million euros, itd)...pa mozete birati.. supersuper 0 0 0


Pod korak 5) mozete odabrati i General government expenditure by function, da vidite pojedine stavke vladine potrosnje (obrana, zdravstvo, socijala, obrazovanje, itd). supersuper 0 0 0


U međuvremenu su Larry Fink (BlackRock) i Bill Gross (PIMCO), dakle glavonje dvaju najvećih investicijskih društva na svijetu, tražili više javne potrošnje, odnosno veći deficit proračuna ..tko zna zašto... :D Jung-fu 0 0 0


Public balance and general government debt, 2011–14 (¹) (% of GDP): UK - sa 81,8% na 89,4%; I- 116,4% na 132,1%: E- sa 69,2% na 97,7%; P- sa 111,1% na 130,2%, F- sa 82,5% na 95%; SLO- sa 46,5% na 80,9%. Dok D, S, HU,PL u tom periodu smanjile defi viewer 0 0 0

Analiza

Prava Trumpova vrijednost procjenjivat će se na bojnom polju protiv financijskih elita

11.11.2016. 11:59, Amerika izabrala: Što donosi Trumpova era?


Rezultat izbora u Americi, sudeći po šokovitim reakcijama, nije samo još jedan populistički val tipa "yes we can" obojenih revolucija u režijama zakulisnih majstora koje smo navikli gledati, ovoga puta smo svjedoci pokušaja jednog pravog pravcatog oslobađanja građana od diktata financijskih gospodara i njihove medijske manipulacije. Ma što tko mislio, pobjeda Trumpa je nešto izrazito blagotvorno za mentalno zdravlje cijelog medijskog i političkog svijeta. Međutim, kao i svaka promjena, i ova sa sobom nosi i svoje zabrinjavajuće aspekte. 

Trumpov alternativni program neoliberalizmu nikome nije posve jasan, da budem precizniji, tog programa, ako ima, ima samo u tragovima. Postoji ta uopćena retorika vezana za zapošljavanje, vrijednosti ljudskih prava, socijalne pravednosti, društvene etike, povratak političke i monetarne suverenosti, pobjede građana nad sustavom i sl., ali ne zna se točno koje su metode kojima će Trumpova administracija tako nešto pokušati učiniti.

Svjetski mediji su u svakom slučaju pokušali sakriti sukus Trumpove kampanje, stoga se nije puno raspravljalo o suštinama. Mnogi dobro plaćeni novinari provodili su dane tražeći kakvo žutilo kojim bi ocrnili Trumpa. U tom moru grimasa, rečenica izvađenih iz konteksta i strašno prljavog rublja, promatračima uopće nije bilo jasno za što se zalaže ili protiv čega se zapravo bori Trump. Mainstream je ocrnio Trumpa u tolikoj mjeri su mnogi mislili da taj "klaun" nema nikakve šanse.

Međutim, ovaj njegov moćni govor, kojeg ključni mediji nisu prezentirali, već su nam ga preveli nepoznati aktivisti, svakako su čuli Amerikanci, a on vjerojatno najbolje oslikava kako je prosječni američki građanin doživio Trumpa, odnosno zašto se Amerika u tolikoj mjeri otela kontroli mainstreama i glasovala za njega.

 Ključna kritična masa američkih građana, od ponuđenih plavih i crvenih pilula, odabrala je dakle crvenu, da se poslužimo tom revolucionarnom simbolikom iz Matrixa, po kojoj uzimanje crvene pilule znači hrabro buđenje u stvarnosti, dok plava garantira nastavak iluzornog sna.

U pravoj stvarnosti, ipak, treba biti jasno da iza svakog izbornog procesa u prvom redu stoje ekonomski interesi glasača i da je ključna masa Amerikanaca, glasujući za Trumpa glasala (ili je smatrala da glasa) za svoje vlastite interese. Mas mediji su uspješno sakrili od samih sebe da se iza bilijuna potrošenih dolara na bliskoistočne ratove, iza pompozne američke globalizacije u kojoj cvjetaju financijska tržišta, desio neviđeni gubitak radnih mjesta u SAD, da postoji velika socijalna nesigurnost, da je javni dug eksplodirao i da se za 45% povećao broj korisnika bonova za hranu. Potrebu za promjenom nije uspjela pokolebati ni nevjerojatna masa celebrity pjevača i glumaca koja je što moralno, što doslovno polugola pozirala ispred Hillary Clinton, dok je samo ostarjeli "Prljavi Harry", čuveni Clint Eastwood, stao uz Trumpa.

U moru predizbornih anketa samo su rijetki analitičari progledali kroz onu najrelevantniju, koju kao prosjek svih anketa po svim američkim državama donosi Real Clear Politics, a iz čijih se grafikona i datoteka mogla iščitati prednost Trumpa, naročito zato što je većina anketa koje su ušle u prosjek, dolazile od pro Clinton agencija. Jedan od tih rijetkih komu možemo odati priznanje na objektivnosti je i Vuk Vuković, koji je kao suosnivač "Oraclum Intelligence Systemsa", s kolegama analizirao datoteke i varijable, i predvidio Trumpovu pobjedu.

Ali čega se zapravo boji financijska industrija? Što to može učiniti Donald Trump kad se i sam Paul Krugman izjadao da se tržišta više nikada neće oporaviti od njega?

Stvari su tu zapravo jednostavne, u raznim varijacijama one su slične u svakoj državi. Trump je najavio kontrolu granica i migracije, uz povratak američkih investicija u SAD, najavio je ukidanje sporazuma NAFTA i odustajanje svih tih raznih TTIP-ova. Što to znači? To znači da je Trump najavio procese jačanja unutrašnje potražnje, to jest, on ne želi da se američki novac više toliko troši i investira okolo po svijetu, da bi potom jačala i profitirala financijska industrija, nego želi da se američki novac investira u svoju zemlju, da bi ljudi imali posao, da bi mogli živjeti normalno i bez stresa. Ono čega se užasava financijska industrija je povratak Glass–Steagall legislation, što bi bilo zakonomjerno Trumpovoj novoj ekonomskoj politici. Glass–Steagall act, kojeg je kao odgovor na kaos velike depresije donio predsjednik Roosevelt, ukinut je upravo za mandata Bill Clintona, a republikanska izborna platforma, koja stoji iza Trumpa, uključila je prijedlog zakona kojim bi se na snagu vratio Glass–Steagall act.

Glass–Steagall legislation neće biti lako vratiti, i bilo bi naivno vjerovati kako će velike financije priznati poraz i uredno se povući iz igre. Velike financije mogu se brzo reorganizirati i iskoristiti svaku promjenu, one zapravo najviše profitiraju u kaosima koji nastaju kada politika nešto pokušava mijenjati bez održivog i preciznog plana. Za povratak zakona koji bi odvojio spekulativne financije od klasičnog bankarstva, za jačanje fiskalne politike i određenu kontrolu Kongresa nad FED-om, biti će potrebna poduža procedura unutar Senata i Kongresa, vjerojatno i zajednička odluka demokrata i republikanaca, ali ako to argumentirano gura Predsjednik SAD-a, ako postoje stručni i precizni planovi, šanse postoje.

Na tom bojnom polju, gdje su protiv njega ujedinjene sve elite svjetskih financija, iduće četiri godine će inteligentni ljudi procjenjivati pravu vrijednost Donalda Trumpa.

5

Jung-fu

...

Ocjene (10)


Respektira (8): IDujas, Zenga2, Refamolitelj, siouxica, 5none5, Laci, viewer, Spektator


Slaže se (2): Laci, Alumnus


Komentari (26)


Ma povratak Glass Steagall je proces koji je uostalom u tijeku, u cijelome svijetu, u Hrvatskoj se to ogleda oko slučaja Franak, sve ostalo je bankarsko pjevanje borbenih.... pozz :D Jung-fu 0 0 0


Odlicno ste argumentirali potrebu za ponovnim uvodjenjem Glass Steagalla. Zbog ovakvih argumenata se pitam da li su ponavljanje popularnih fraza i branjenje vlastitih ideoloskih pozicija prioritet u odnosu na rjesenja koja donose rezultat. supersuper 0 0 0


prava rješenje koja donose rezultate će provesti bankari, zar ne, kao što je u svojim 'mailovima 'rekla Clinton; "Banke bi morale biti autori monetarne reforme, jer samo Wall Street zna što treba učiniti kako bi se riješili problemi Wall Streeta '' Jung-fu 0 0 0


..ali čini se da je njen suparnik Trump bio drugačijeg mišljenja, min. financija vjerojatno biti netko iz JP Morgan ili Goldman Sachs, neki morski pas koji poznaje to lovište, ali Wall street će se morati dobro pripremiti za pregovore s Trumpom Jung-fu 0 0 0


Osobno želim Trumpu da n eiznevjeri one Amerikance koji su lasali za njega. Neće mu biti lako, ali možda ipak uspije. A mi se samo možemo boljim vremenima "čekajući našega Godoa/Trumpa". Jer ovo što imamo od političara je EU guzičarska bijeda. Laci 0 0 0

Analiza

Prava Trumpova vrijednost procjenjivat će se na bojnom polju protiv financijskih elita

11.11.2016. 11:59, Amerika izabrala: Što donosi Trumpova era?

Rezultat izbora u Americi, sudeći po šokovitim reakcijama, nije samo još jedan populistički val tipa "yes we can" obojenih revolucija u režijama zakulisnih majstora koje smo navikli gledati, ovoga puta smo svjedoci pokušaja jednog pravog pravcatog oslobađanja građana od diktata financijskih gospodara i njihove medijske manipulacije. Ma što tko mislio, pobjeda Trumpa je nešto izrazito blagotvorno za mentalno zdravlje cijelog medijskog i političkog svijeta. Međutim, kao i svaka promjena, i ova sa sobom nosi i svoje zabrinjavajuće aspekte. Trumpov alternativni program neoliberalizmu nikome nije posve jasan, da budem precizniji, tog programa, ako ima, ima samo u tragovima. Postoji ta uopćena ... više >

5

Jung-fu

...
  • 8
  • 2
  • 0
  • 26

Analiza

Rasprava o HNB - Sabor pokazao dozu suvereniteta

05.11.2016. 16:54, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

U raspravi o Hrvatskoj Narodnoj banci, koja se par dana odvijala u parlamentu, mora se priznati da je Sabor, po pitanju svoje uloge u monetarnoj politici, po prvi puta od neovisnosti pokazao dozu suvereniteta. Sve je to, međutim, popraćeno malim brojem sudionika u raspravi, uz niske kompetencije oko monetarnih pitanja.

Ako izuzmemo vrijedni Most, koji je prijedlog novog zakona progurao i kroz raspravu politički prokazao vodstvo HNB-a, profesora Lovrinovića, koji kao makroekonomist pozna metodologije centralnog bankarstva, a koji je ustvrdio da čak i siromašna bosanska Centralna banka vrši suverene promjene na bolje, Živi zid koji se trudi (ali gdje Pernar pojedinim ispadima često prolije svo mlijeko koje daju), imamo još i Gorana Aleksića, koji pragmatički i pedantno, preko slova zakona i kroz odluke sudbenih vlasti, obznanjuje tko je tko, a to je što u igri našeg centralnog bankarstva s privatnim poslovnim bankama. Mogli bi reći da se kod rasprave o HNB glasno udružila hrvatska 'treća opcija', koja je preko Mosta ušla u zakonodavnu i izvršnu vlast.

Iz kompletne rasprave, koja se sastoji od prijedloga izmjene i dopune zakona o HNB i polugodišnjeg izvješća o radu kojeg je podnio Guverner, valja još izdvojiti vrijedan doprinos raspravi ex ministra financija Borisa Lalovca, inteligentne političke opaske o značaju parlamentarnog suvereniteta Milorada Pupovca (koje mogu posramiti mnoge naše domoljube) i Andriju Mikulića iz HDZ-a, koji je kod rasprave o polugodišnjem izvješću o radu HNB, vrhunskim autoritetom pozvao nestašnu trojku iz HNB-a da se prestane migoljiti i smijuljiti i neka pomno slušaju što im govore zastupnici.

Sve ostalo što smo čuli, uglavnom, nije bilo na razini političkog trenutka. Naročito ne neke SDP-ove političke 'tikve bez korijena', od kojih se jedan kandidira čak za predsjednika SDP-a, s najvišim brojem prikupljenih potpisa, a čija bi intervencija u raspravi o promjeni zakona o HNB mogla dobiti Feralovu nagradu - shit of the week - za neoliberala godine. Davor Bernardić je u replici na prijedlog izmjene zakona vikao da zagovornici promjene zakona o HNB ugrožavaju stabilnost kune, na što mu je Panenić podrugljivo uzvratio da bi pogodan odgovor na tu nesuvislu repliku trebala biti minuta šutnje.

Prijedlog izmjena zakona o HNB poslan je u drugo čitanje, iako postoje nejasnoće o stvarnom stavu HDZ-a, zakon će vjerojatno proći, pa bi iduće godine Sabor mogao glasati o prihvaćanju ili ne prihvaćanju Guvernerova izvješća, što bi doista moglo značiti politički pritisak na rad HNB. Iz svega viđenog moramo ipak zaključiti da to novo pravo Sabora neće promijeniti bog zna što, a vjerojatno će dobiti opasku iz EK o neusklađenosti s EU ugovorima.

Guverner Vujčić je kroz svoje izlaganje odbacio bilo kakvu odgovornost za stanje u zemlji, za siromaštvo, nezaposlenost, nesolventnost, blokirane ili slučaj Franak. Branio je rad HNB, koji je po njemu bio odličan, da vodstvo HNB nije radilo to što je radilo, situacija bi danas bila još i gora. Vujčić je na koncu svoje monetarne apologije sve u svemu jasno rekao: "dok sam ja Guverner, sve će ostati kao i do sada", uz još poneku repliku i odgovora na repliku, u tom duhu se rasprava i završila.

A drugačija nije ni mogla završiti, jer hrvatska ukupna politika nije dosegla svoju punu odgovornost, premda se čini kao da je napokon na tom putu. Kompromis između Mosta i HDZ da se pusti u raspravu prijedlog promjene zakona o HNB, premda bez jasno izraženih argumenta koje se stvarne promjene u radu HNB očekuju, ipak pokazuju rađanje jednog htijenja da se Vlast digne na pripadajuće postolje državništva. Suverenitet naime, može politički i pravno profunkcionirati, odnosno pokazati zrelost državnosti, tek kod ostvarenja interaktivne kontrole i suradnje između zakonodavne, izvršne, sudske i monetarne vlasti. 

Centralni bankari imaju često potrebe naglasiti svoju neovisnost o politici, tako je i Mario Draghi obrazložio da Centralna banka ne prima naredbe od  političara, ona je neovisna, samo slijedi i sluša zakone. Ovdje stvar može postati i komična, jer znamo da zakone donose političari i da, dakle, centralna banka može biti neovisna samo uz odobrenje politike, koja donosi zakone. Po tom pitanju postoje različita mišljenja pa i kompletne ekonomske teorije koje drugačije zamišljaju centralno bankarstvo, kao što je npr akademska koncepcija Modern monetary theory, u kojoj se centralna banka vraća u javni sektor, uz povrat izbrisane uloge po kojoj centralna banka garantira punu zaposlenost. Prema toj monetarnoj teoriji, novac ulazi u optjecaj kroz javnu potrošnju. Drugim riječima, novac se prvo stvorio kroz državnu potrošnju, a tek onda dolazi do prikupljanja poreza (a ne obrnuto kao danas) a što je zapravo jedan kopernikanski monetarni obrat. Jedna od glavnih predstavnica MMT, Stephanie Kelton, bila je u timu Bernie Sandersa. Na tom tragu je i ex ministar financija SAD Larry Summers, koji je na Svjetskom ekonomskom forumu u švicarskom Davosu evidentirao kako je, u današnjim uvjetima, koncept neovisne centralne banke izvan vremena, odnosno da je zastario.  Na koncu svi se možemo složiti da centralna banka može biti i neovisna, ali samo dok joj to politika priznaje putem zakona.

Da zakon o centralnoj banci trenutno uopće nije toliko bitan, da neovisnost Centralne Banke u trenutnim političko-pravnim uvjetima može biti i korisna, uvjerili su se prije nekoliko godina Mađari, koji su također pokušali mijenjati zakon uz velike pritiske iz EU. Nakon mnogih poraza, gdje mu je iz EU oštro bila zabranjena promjena zakona, na koncu je državnik Orban dočekao svoje i po isteku mandata starog Guvernera, postavio novog, koji je bio od opće društvenog povjerenja. Novi guverner Gyorgy Matolcsy je u svom neovisnom radu, u kratkom roku, u suradnji s Vladom, za 180 stupnjeva promijenio monetarnu politiku, sve u pravcu interesa mađarske ekonomije, toliko da je mađarsko društvo izašlo iz krize, mađarski rejting postao investicijski a Mađarska postala uvažena članica EU.

5

Jung-fu

...

Ocjene (9)


Respektira (6): Alumnus, 5none5, viewer, Laci, Zenga2, Spektator


Slaže se (2): Laci, Zenga2


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (48)


gospodarske subjekte u nebankarskom sektoru ? "Loši krediti" su isto što i LOŠ proizvod. Poduzeće koje proizvodi loše proizvode PROPADA ! zašto banke ne propadaju tada ? Poduzeće zarađuju ili gube SVOJ novac, a bankarski sektor nema SVOJ novac Laci 0 0 0


već zarađuje na TUĐEM, ulagačkom novcu ! Želeti da imamo više stranih banaka, bankarskih "derivatnih" proizvoda i špekulanata je slično kao želeti da bude više bolesti da bi privatne bolnice više zarađivali ?!!! Tko to želi, neka mu bude ! Laci 0 0 0


O stednji...Ukupna drzavna potrosnja EU 28 zemalja je porasla s 5,800 milijardi eura u 2007 g. (prije krize) na 7,000 milijardi eura u 2015 g. Kada god cujete o mjerama stednje, sjetite se su stedljive drzave EU 28 u 2015 g. potrosile 1,200 supersuper 0 0 0


milijardi eura vise nego 2007 g. kada su pocele stedjeti. supersuper 0 0 0


Komentirali koliko želimo, ostaje činjenica: banke nisu noduvijek biule, sada jesu, ali tko kaže da će ih vječito biti ? Zasad su nužno zlo, dok se ne izmisli nešto bolje . Mi to nećemo doživjeti, ali netko hoće ! Laci 0 0 0

Analiza

Rasprava o HNB - Sabor pokazao dozu suvereniteta

05.11.2016. 16:54, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

U raspravi o Hrvatskoj Narodnoj banci, koja se par dana odvijala u parlamentu, mora se priznati da je Sabor, po pitanju svoje uloge u monetarnoj politici, po prvi puta od neovisnosti pokazao dozu suvereniteta. Sve je to, međutim, popraćeno malim brojem sudionika u raspravi, uz niske kompetencije oko monetarnih pitanja. Ako izuzmemo vrijedni Most, koji je prijedlog novog zakona progurao i kroz raspravu politički prokazao vodstvo HNB-a, profesora Lovrinovića, koji kao makroekonomist pozna metodologije centralnog bankarstva, a koji je ustvrdio da čak i siromašna bosanska Centralna banka vrši suverene promjene na bolje, Živi zid koji se trudi (ali gdje Pernar ... više >

5

Jung-fu

...
  • 6
  • 2
  • 1
  • 48

Analiza

Trump vs Clinton - Kapitalizam vs Globalni kolonijalizam

13.10.2016. 11:47, Što donose predsjednički izbori u SAD-u: Je li Trump doista već izgubio?

Čini se da sukob 'demokrata i republikanaca' za položaj predsjednika Sjedinjenih Država nikada do sada nije bio toliko oštar, niti je imao toliki međunarodni značaj. Hillary Clinton, supruga bivšeg predsjednika Billa Clintona, i Donald Trump, svjetski poznati poduzetnik, aktualni su pretendenti na Bijelu kuću. 

Razlike među njima nisu samo formalne, kao što su uglavnom bile među kandidatima prošlih desetljeća, one su supstancijalne.  Najupečatljivija promjena ove predsjedničke utrke je svakako lik Donalda Trumpa, milijarder tajkun, netolerantni provokator, u očima mnogih komentatora pojavio se kao teška sirovina, opasan, rasistički tip, koji bi, ako pobijedi, mogao uništiti prestiž i dominaciju SAD-a u svijetu. Kod drugih, on je lik iza kojeg se pokazuje jedna nova poduzetnička inteligencija, množina američkih kapitalista, čija politika, uz doze patriotizma, izražava otpor prema nasilnoj globalizaciji, odnosno bojazan za vlastitu ekonomiju i brigu za budući razvoj međunarodne ravnoteže.

Nasuprot njega je  Hillary Clinton, stručnjakinja u sektoru prava, politike i diplomacije. Njena karijera je izgrađena na podrškama američke ekspanzivne makro politike, politike "izvoza demokracije", koje zadovoljavaju ratne ekonomske interese, naftne lobije i geopolitički kolonijalizam. Njena retorika je puna liberalne ideologije, koja podržava financijske deregulacije, brisanje trgovinskih barijera, reforme usmjerene na ograničavanje suvereniteta, odnosno podređenost korporativnoj logici tržišta i nadnacionalnom pravu. Većina vanjskopolitičkih analitičara definira ovaj centar moći izrazom "Neocon" (neo-konzervativci). Po mnogima, taj nadstranački centar odlučivanja, putem lobija i medija, već duže razdoblje dominira američkom i svjetskom politikom. 

Bitnost i novina ovih predsjedničkih izbora je u tome što se pojavio pravi sukob između dvije oprečne vizije Amerike, one se po unutarnjoj i vanjskoj politici razlikuju, taj sraz je jedan analitičar možda pogodno definirao sa: 'Kapitalizam vs Globalni kolonijalizam'. Po pitanju unutarnje politike, Donald Trump bi smanjio poreze svima, uz povoljne kreditne linije ojačao bi malo i srednje poduzetništvo i uopće vodio protekcionističku fiskalnu politiku, s ciljem povećanja zaposlenosti, povrata američkih investicija u Ameriku, odnosno stvaranja "Amerike opet velikom". S druge strane, Hillary Clinton obećava povećanje poreza najbogatijima, uz nastavak tekućih globalističkih politika, jer je "Amerika već velika". 

Onoliko koliko su velike razlike u poimanju unutarnje politike, toliko su još i veće one u poimanju vanjske. Sukob između Sjedinjenih Država i Rusije, koji je započeo prije dvije i po godine u Ukrajini, definitivno je eskalirao u Siriji.  Mnogi se slažu da su tenzije između SAD-a i Rusije došle do razine bez presedana, da je trenutna situacija opasnija od one koja se do sada smatrala najopasnijom, Kubanske raketne krize. U svom geopolitičkom i vojnom djelovanju u Siriji, obje strane su se okrenule prema “Planu B”, što, jednostavno rečeno znači prestanak političkih pregovora o mirovnom rješenju krize, odnosno početak vođenja politike "drugim sredstvima", a što može eskalirati sve do direktnog vojnog sukoba Ruske Federacije i Sjedinjenih Država. Plan B Pentagona sastojao se od 'zone zabrane leta' nad Sirijom i raketnog djelovanja po položajima Sirijske vojske, dok je Plan B Ruskog generalštaba jednostavno proširenje svojih moćnih PZO sustava i rušenje svake rakete ili aviona koji bi prijetio Sirijskoj vojsci. I dok su Amerikanci nekako zastali u ostvarenju svoga Plana B, Rusi su ni pet ni šest proširili svoje S-300 - S-400 PZO sustave, protiv kojih, većina se slaže, američka avijacija nema odgovora. 

Hillary Clintom izražava veliku ljutnju (ili nemoć) Neocona i kroz svoju kampanju sipa otrovne strijele prema "hakeru" Putinu.  General Mark Milley, šef stožera američke vojske, referirajući se na opće vojno i geopolitičko stanje na planeti, šalje poruku "neprijateljima" (ma gdje bili): "Mi ćemo vas zaustaviti, pogodit ćemo vas snažnije nego što ste ikada bili pogođeni. Uništit ćemo bilo kojeg neprijatelja, bilo gdje da se on nalazio, u bilo kojem trenutku". 

 Ali sve to zvuči neuvjerljivo. Na pitanje što bi učinila u Siriji, Clinton uvjerava da nikada ne bi poslala američku vojsku, već bi protiv Sirijske vojske samo koristila "specijalne snage".  S druge strane, Donald Trump nema dlake na jeziku, po njemu upravo je Hillary kumovala stvaranju Islamske države, a sada bi napala Assada, koji se jedini stvarno bori protiv njih. Trump prilično jasno koristi argumente da treba pragmatički surađivati s Rusijom u uništavanju islamskog ekstremizma, i da je svaka druga opcija lažna. 

Nakon što je Henry Kissinger pozvao Neocon da prihvatiti kako američki pogled nije ni univerzalan niti jedinstven, nedavno je i drugi vrhunski politolog i geostrateg 'američke izuzetnosti' i “novog svjetskog poretka”, Zbigniew Brzezinski, priznao kako je globalna imperijalna dominacija SAD-a na zalasku. Brzezinski napominje da bi, u tom završetku globalne dominacije, Sjedinjene Države trebale preuzeti inicijativu u novoj preraspodjeli globalne moći. Po njemu je istina da su SAD: "još uvijek subjekt političke, ekonomske i vojno najmoćnije sile na svijetu, ali, s obzirom na kompleksne geopolitičke promjene u regionalnim ravnotežama, nisu više globalna imperijalna snaga”. 

Summa summarum, mogli bi zaključiti da ekspanzivna geopolitika SAD u jednom trenutku naprosto mora stati i prilagoditi se novoj geopolitičkoj stvarnosti. To su neo-konzervativcima preporučili njihovi najizuzetniji politolozi i bilo bi posve iracionalno odbaciti najstručnije geostratege u svojim redovima, tim više što postoji značajna podjela u samom američkom narodu. 

Hoće li tim neminovnim procesima "preraspodjele globalne moći" upravljati Trump ili Clinton, odlučit će na koncu američki građani. Premda ankete lansirane u američkom mainstreamu favoriziraju Clinton toliko da 'nema uopće sumnje da će pobjediti', množina perifernih anketa govore nešto suprotno, pa postoje ipak zamjetne nijanse svih onih zbivanja koja su prethodila Brexitu. Kao i u Britaniji, priličan dio neodlučnih glasača mogao bi se odlučiti tek u zadnjem trenutku, pogledom na glasači listić, i nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kakva će biti ta impulzivna odluka.

5

Jung-fu

...

Ocjene (9)


Komentari (6)


Ako dodje do smjene na vrhu, onda ce to biti Kina a nikako Rusija. Rusija ce za 30-40 g. imati velikih problema obraniti se od Kine. Jer je povrsina velika a naroda malo. Trump je seljacki mudrac, koji se hvalio time, kako je drzavu zenznuo za porez. viewer 0 0 0


Vjerojatno ce ga ta izjava kostati viese glasova nego sprdnje na racun zena. On sad kita brod, koji na sve strane curi i moli posadu da mu pomogne, dok posada razmislja, kako sto prije napustiti brod. Nije ni Clinton "razvalila" u ovoj izbornoj kampa viewer 0 0 0


...nji, ali je vjerojatno manje zlo od neuracunljivog Trumpa. Problem je samo sto je svijet postao ovisan o global-playerima, pa tako i najmanji poremecaji u odnosima se reflektiraju na sve strane. Od burze, tecaja $, cijene nafte...Za male narode viewer 0 0 0


Hladna, cinična, koja vjerojatno ne trzne mišićem lica kada gleda snimku iz drona koji promašuje legitimni vojni cilj i pogađa đački dom(po Wikil.) ili ludi, nepromišljeni, nekulturni, nezamislivo bogati klaun (po medijima). Sada izaberi,akjebaštak. Refamolitelj 0 0 0


Ako je pola od toga u analizi točno onda odmah glasujem za Trumpa ! Clintonica je obična lutka na koncu u rukama američkog vojno-korporativno-novčarskog imperijalističko-kolonijalističkog lobija ! Laci 0 0 0

Analiza

Zašto je javni dug postao problem?

04.10.2016. 12:45, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Da postoji problem javnoga duga ne treba nikoga uvjeravati, svima su nam napunili glavu o veličini i opasnostima javnoga duga, kojega treba smanjiti. Ali manje su poznati razlozi zašto uopće postoji javni dug, odnosno, koje su bile klasične postavke mehanizma javnoga duga i zašto je u Europskoj Uniji on postao toliki problem? Nije se stoga na odmet prisjetiti da je unutar ekonomije zapadnoga svijeta, financijski mehanizam javnoga duga, zamišljen i stvoren naprosto zbog sigurnosti štednje.

Ako zamislimo državu koja više ne bi emitirala javni dug, već bi naprosto emitirala samo gotov novac, onda bi oni koji ostvaruju profit, svoju gotovinu morali držati ispod madraca. Ili bi kapital naprosto trpali u bolje čuvane sefove banaka. Pritom, obzirom da nema duga, nitko im ne bi mogao garantirati očuvanje vrijednosti novca.  Da bi se očuvala vrijednost štednje, stvoren je mehanizam javnoga duga. Osnovni princip je jasan, država, u zamjenu za višak prihoda nad rashodima, nudi državne obveznice. One bi na godišnjoj razini trebale garantirati prinos jednak godišnjoj inflaciji. Da bi se ekonomija razvijala, i garantirala samu štednju, na godišnjoj razini mora postojati određena stopa inflacije. Inflacija je zapravo svojevrstan ispuh ekonomskog procesa. Inflacija u svakom slučaju znači da novca dovoljno cirkulira, što u uvjetima povećane potražnje može poticati rast cijena - a što onda štednji oduzima od vrijednosti. Dakle, klasična postavka javnoga duga je da država pokriva gubitke koje inflacija nanosi štednji. Po tom ekonomskom mehanizmu država ne bi trebala ništa gubiti, niti bi štediše išta zarađivati. Klasični princip javnoga duga bio je očuvanje vrijednosti ušteđenog novca. 

 Tamo negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća počelo se čačkati po osnovnim mehanizmima klasične ekonomije, što je u Europi kulminiralo razvodom Centralne banke od Ministarstva financija. Nova Centralna banka (ECB) dobila je status neovisnosti, po ugledu na Bank of England, ili američki Fed, ali za razliku od pomenutih kod ECB se radi o krnjoj neovisnosti, jer joj je unutar novostvorenog statusa bilo zabranjeno kupovanje državnih obveznica. Bank of England, po svom statutu, nije obvezna kupovati državne obveznice, ali je ona po potrebi to radila, kao što to radi i Fed ili Bank of Japan, stoga te ključne Centralne banke danas drže značajni dio javnoga duga svojih država. 

Po novom ustroju untar EU, državne obveznice je mogao kupovati samo financijski sektor. Inflacija je pritom proglašena kao najveće ekonomsko zlo, što je velika većina prihvatila zdravo za gotovo. Financijska industrija je usput deregulirana pa je počela sama proizvoditi virtualni novac (derivati), pri čemu je financijski sektor izgubio svoju klasičnu ozbiljnost.

Rezultat promjena u klasičnim mehanizmima ekonomije izražen je u rastu prinosa na državne obveznice, odnosno u općoj eksploziji javnoga duga. Drugim riječima, štednja se više nije zadovoljavala očuvanjem svoje vrijednosti, već je počela tražiti profit. (slični procesi su svojedobno u SAD doveli do Velike depresije) 

U mehaničkom smislu, ispuh ekonomskoga procesa premošten je s klasične inflacije na virtualni balon koji se pumpa dugovima. Ekonomski motor, koji je u svemu preslika motora s unutrašnjim izgaranjem, više nije mogao funkcionirati normalno, došlo do poremećaja osnovnih funkcija. U društvenoj sferi to se odrazilo u jačanju nejednakosti. Deregulirani kapital uporno se penje ka bogatijima, koji postaju još bogatiji, dok siromašni postaju još siromašniji. Uslijed pada prihoda većine, smanjuje se potražnja, stoga zakonomjerno dolazi do deflacije ekonomskog procesa, to jest do gubitka radnih mjesta i smanjenja poreznih prihoda.

Kako su se promijenile klasične postavke ekonomskog procesa, tako je i štednja dobila na značaju, ona je postala baza na osnovu koje se multipliciraju virtualni financijski proizvodi, štednja je dakle počela generiratri dugove. Svi koji su mogli, počeli su štedjeti. Postalo je isplativije ulagati novac u vrijednosne papire nego u realnu ekonomiju, tim više što su ključne Centralne banke počele pokrivati gubitke koje ta virtualna industrija stvara, dok su države i realna ekonomija stavljene pod žestoku presiju kompeticije. Ali kako se skakalo iz krize u krizu, a ponajviše nakon kolapsa Lehman Brothers-a (gdje je država morala sanirati veliku eksploziju dužničkog balona), na koncu su svjetski monetaristi (kao i nakon velike depresije) priznali da se ekonomski proces ne može ispuhivati u balon duga, jer to očigledno uvijek rezultira vrhunskim kaosom.  Stoga je 2015. godine, uz priličan zaostatak za ostalim ključnim Centralnim Bankama, i ECB donijela mjere kojima je napokon (posredno) počela kupovati državne obveznice, uz iskazane namjere da se ekonomski ispuh vrati u klasični utor inflacije.  

Klasična uloga Centralne banke mogla bi se definirati kao "neinteresni ulagač". Centralna banka nije obična banka, koja u svojim bilancama od nekog potražuje a nekome duguje, Centralna banka nikome ne duguje jer ona naprosto stvara novac, ona je u klasičnoj keynesianskoj europskoj tradiciji zamišljena kao "otkupiteljica posljednje instance", što je Mario Draghi i učio kod svog profesora Federico Caffe-a.  Europska Centralna Banka je do danas otkupila više od bilijuna (cirka tisuću i sto milijardi eura) državnih obveznica eurozone. Kreditni sustav je valjda trebao postati likvidan, ali je u nekakvom grču neizvjesnosti, novac se ne troši jer je povjerenje u sustav očito slabo, stoga je i stopa inflacije još uvijek mizerna. Bilo kako bilo, Europska Centralna Banka sada, kao prava klasična Centralna banka, posjeduje određen dio duga eurozone. 

Ovdje možemo pokušati demaskirati dogme javnoga duga uz pitanje: - zašto Mario Draghi sada, kada je novcem stvorenim ex nihilo otkupio toliko državnih obveznica, naprosto ne likvidira sav taj dug? Što bi se desilo kada bi Europska Centralna Banka klikom na tipkovnici 'delitirala' sav javni dug kojega je otkupila? Pa eto, desilo bi se samo to da bi javni dug unutar eurozone (proporcionalno) bio umanjen, što bi naravno bilo ljekovito za ukupnu ekonomiju Europe.

Da se ovdje ne radi o znanstvenoj fantastici govori i izvještaj analitičara Pictet Group (jedna od vodećih svjetskih bankarskih grupa specijaliziranih za upravljanje imovinom) a koji su svom tiskanom izdanju prenosi i komentira talijanski financijski mainstream Sole 24 ore. Radi se o hipotezi brisanja javnoga duga, koju bi kao svoj konačni obračun s deflacijom, učinila Japanska Centralna banka. Svima je poznato kako je Japan "najzaduženija zemlja na svijetu", ali malo kome je poznato da Japan s time nema problema jer ono što se stvarno računa nije nominalni javni dug, nego neto javni dug. Grafikon McKinsey Global Institute, sintetizira analizu koja pokazuje kako je 2014. Japan imao javni dug u visini 234% BDP-a, ali da je od toga neto dug bio u stvari 94%. BDP.  Razliku je zapravo otkupila Centralna banka, koja tu imovinu drži u svojim bilancama. Govori se o otkupu obveznica od strane BoJ u visini koja prelazi 4000 milijardi dolara. 

I što bi se sada desilo kad bi BoJ otpisala državi recimo okruglu sitnicu od desetak tisuća milijardi yena (cirka 88 milijardi eura)?  Pa eto, komentira analitičar Pictet Group: "Japanska CB poslala bi izrazito snažnu poruku i tržištu i javnosti, jer bi tom akcijom, sustavno opterećenje dugom u visini od 10.000 milijardi jena, zamijenila s isto tolikom injekcijom likvidnosti". Ovdje se mora priznati da je obrat kopernikanski. U omjeru izbrisanog duga, profitirao bi kompletni ekonomski sustav bez da itko gubi. Japanska Vlada bi mogla pritom smanjiti deficit proračuna, odnosno poboljšati opću kreditnu klimu u zemlji. Pa zašto se onda do sada to nije napravilo? Ovdje se u osnovi radi o svojevrsnom čisto "filozofskom" problemu, koji doduše ima svoje tehničke konotacije. Naime, Centralna banka, koja bi likvidirala otkupljene državne obveznice, tehnički bi postala insolventna. Razlog opet možemo naći u neoliberalnom čačkanju po klasičnim elementima monetarne politike, gdje je centralna banka iz razvojne filozofske definicije "otkupiteljice posljednje instance", preimenovana u  "zajmodavca posljednje instance". Promjena definicija sugerira da bi, po svojim bilancama, Centralna banka trebala nalikovati običnoj banci. U realnosti, međutim, svi znaju kako stvari funkcioniraju, kompetentna Centralna Banka nije obična banka, za koju su predviđeni testovi solventnosti, ona stvara novac, određuje monetarnu politiku i pritom nikome ne duguje. Jer kako bi inače jedna ECB, sa temeljnim kapitalom od nekih desetak milijardi eura, mogla "posuditi" ukupnom sustavu na tisuće milijardi eura?

Da bi Japan mogao biti prva zemlja koja će premašiti takve dogmice javnoga duga doznajemo iz podosta relevantnih izvora. Nedavno je u gostima guverneru Haruhiko Kurodi i premijeru Shinzo Abe-u, bio ex predsjednik Fed-a, Ben Bernanke, koji je podržao takve ideje (ideje koje idu u pravcu 'helicopter money'). 

Slično brisanje javnoga duga unutar Europe za sada nije praktički zamislivo zbog ugovora kojima je podložna Europska Centralna Banka, ali, učini li to Japan, to će svakako biti jedna potpuno nova situacija. 

Uz klasično ekonomsko učenje koje govori da svaki dužnički instrument monetarne politike dugoročno proizvodi neodrživost (elementi održivosti mogu postojati samo kratkoročno), te da će na koncu svaka dužnička ekonomija zakonomjerno rezultirati krizom, mi se moramo nadati da će neoliberalne teorije (koje su tezama o 'svemoćnom slobodnom tržištu' htjele isključiti javnu regulaciju ekonomskih procesa) otići u čuvenu ropotarnicu povijesti.

5

Jung-fu

...

Ocjene (9)


Respektira (7): viewer, Losonsky, Zenga2, Niksodus, 5none5, siouxica, VeNLO


Slaže se (1): Zenga2


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (15)


Moje min. ekonom.znanje kaže da CEbanke izravno ne stvaraju novac već to rade komercijalne banke.CEbanke čak ni ne određuju direktno kolilčinu novca.Štednja nije "baza iz koje se multipliciraju virtualni fin.proizvodi".Novac koji uplatimo banci nije RepopeR 0 0 0


(štednja)nešto što povećava mogućnost kom.banke da stvara novi novac,posebno nekakav virtualni(to je valjda pežorativno kako bi ga se negativno označilo).Stvar je još gora naša štednja je na istom kontu iz koje banke plaćaju zaposlenike,managere,zgra RepopeR 0 0 0


de,imbecilne reklame,... QE/helicopter money(btw Miltonova kovanica),ali ne utječu na mogućnost davanja kredita(WTFtko štedi u HBORu).KadCEbanka otkupi dug onda ona na svojoj bilanci ima dug kao imovinu,što se u pasivi vidi kao povećanje rezervi na RepopeR 0 0 0


strani pasive,ali to ima utjecaj i na komercijalne banke koje povećavaju svoje rezerve na strani aktive i depozite na strani pasive.Taj nije otpis duga već mehanizam koji bi omogućio novi poticaj banci jer ima kamatu napovećanu aktivu. RepopeR 0 0 0


Komercijalnim i investicijskim bankama omogućeno je povezivanja (pa i sa osiguravajućim kućama) 1999. god. ukidanjem Glass-Steagall Act, od tada sve u svemu postoji interbankarski sustav. Ali sve to uglavnom nema veze s tekstom kojeg sam napisao. Jung-fu 0 0 0