Reputacija 4

  • Bodova 147.9
  • Analiza 10
  • Ocjena 13
  • Anketa 44

Analiza

Izgubljeni u Zagrebu: Zašto Bernardić srlja u koaliciju s HNS-om?

29.03.2017. 12:24, Trebaju li HDZ i SDP ulaziti u bitku za Zagreb?

Davor Bernardić je imao sve, samo ne lagan početak u ulozi novog predsjednika Socijaldemokratske partije. Iako je iz unutarstranačkih izbora izašao sa jasnim dvotrećinskim izbornim legitimitetom, u mandat je ušao opterećen lošom političkom pozicijom zagrebačkog SDP-a, kao rezultatom njegove višegodišnje vladavine tom organizacijom. Pored toga, dočekao ga je i iznimno neprijateljski nastrojen klub zastupnika u Saboru, koje je redom na tu poziciju doveo Zoran Milanović. I sve to u sam osvit lokalnih izbora, u trenutku kada su se lokalne kampanje već debelo zahuktale.

Da se Bero dobro snašao u tim teškim okolnostima – nije. Prve mjesece njegove vlasti u partiji obilježili su neodlučnost, odugovlačenje i prilično blijed medijski nastup. Sve to je dovelo do toga da su u prvi plan počele iskakati politički nebitne epizode i/ili gafovi, poput izjave da bi predsjednica trebala dobiti ovlasti nad tri ministarstva u Vladi.

U biti, takve epizode su prilično nebitne, i lako se mogu pripisati početnom nesnalaženju u novoj liderskoj ulozi. Dječjim bolestima novog mandata. Doduše, trebao bi malo pripaziti, kako se uskoro ne bi umjesto „zoranizama“ počelo govoriti o „berizmima“.

No maknemo li takve epizodne „afere“ u stranu, Davor Bernardić se ovih dana nalazi pred svojom prvom strateškom političkom prekretnicom u ulozi predsjednika SDP-a. A to je odluka o načinu izlaska na lokalne izbore, u prvom redu u gradu Zagrebu.

Izbori u gradu Zagrebu imaju posebnu težinu. Berin iznenadni odlazak sa mjesta predsjednika gradske organizacije u fotelju predsjednika stranke, ostavio je gradsku organizaciju SDP-a bez kandidata za gradonačelnika. I to baš na izborima kada bi lokalni faraon, Miki Fontana, konačno mogao (i trebao) pasti. Što je izuzetno dobro iskoristio HNS, profiliravši pravovremenom kampanjom Anku Mrak Taritaš kao predstavnicu promjene u gradskoj politici.

U takvim okolnostima potpora Anki Mrak Taritaš je jedini logičan i racionalan potez, između ostaloga i zato jer uopće nije svejedno da li će Bandiću u drugi krug izaći Anka ili njegova jučerašnja zamjenica Sandra Švaljek.

No strateška politička greška koju se Bero i SDP upravo spremaju napraviti je formiranje koalicijske liste sa HNS-om na svim razinama gradske vlasti. 

Izborni sustav

Na početku, raščistimo kontekst u kojemu pričamo. Naime, jako često se u raspravama izborni sustav, odnosno primjena D'Hondtovog izbornog modela, koristi kao opravdanje za predizborno koaliranje. Jer „D'Hondtov izborni sustav preferira najjače liste“. Iako takav argument ima smisla, jako je važan kontekst u kojemu ga se upotrebljava. Primjerice u izborima za gradsku skupštinu bira se 51 zastupnik na jednoj listi. Kod parlamentarnih izbora bira se između lista s 14 zastupnika. Taj je podatak od presudne važnosti za ovu raspravu.

Naime, D'Hondtova izborna metoda asimptotski teži prema savršenoj proporcionalnosti. To znači da pri biranju većeg broja zastupnika s liste, metoda točnije raspodjeljuje mandate. Pojednostavljeno, što je veća lista, to je manja vjerojatnost da će koalicija putem izbornog sustava uspjeti „uhvatiti“ dodatni mandat kojeg ne bi imala bez koaliranja. I dok sa deset izbornih lista sa po 14 biranih zastupnika koalicijski izlazak na izbore ima itekakvu matematičku podlogu, koaliranjem „hvatati“ dodatni mandat na listi sa 51 kandidatom sličniji je bacanju graha, nego li racionalnoj odluci.

Naravno da je takva situacija – u kojoj se koaliranjem dobiva mandat više nego li samostalnim izlascima – i dalje moguća. Ali se konkretno u slučaju Zagreba i liste s 51 kandidatom, već promjena rezultata od 0,5% znači i gubitak „dodatnog“ mandata.

Dakle, ako je D'Hondtov model izgovor za slaganje koalicijskih lista SDP-a i HNS-a, onda je on promašen. Konkretno, puno je veća vjerojatnost da lista dobije dodatnog, ili čak dva dodatna zastupnika koaliranjem sa nekom od malih jasno profiliranih platformi (poput primjerice „Zagreb je naš“) nego li što će tog dodatnog zastupnika donijeti koaliranje sa HNS-om.

Stranačka baza

Slijedeći važan moment koji treba uzeti u obzir je raspoloženje „stranačke baze“, članova stranke. Koje je gotovo jednoznačno protiv koaliranja sa HNS-om. U procesu donošenja odluke o izlasku na izbore, a koji je trajao katastrofalno dugo čime je realno oslabljena politička pozicija SDP-a, članstvo je – ignorirano. Sva ona „odrađivanja terena“, „komunikacija s bazom“ i „volja članova“ pokazali su se praznim riječima.

Da stvar bude gora, Davor Bernardić je u unutarstranačkoj kampanji govoreći pred članovima stranke bio više nego jasan o koaliranju sa HNS-om. Članovima koji su ga par tjedana kasnije neposredno birali, jasno je poručio – neće biti koaliranja sa HNS-om. Jako je loše kada novi predsjednik, koji je biran kako bi bio „promjena“ tako malo i tako kratko drži do svog eksplicitnog predizbornog obećanja.

Uostalom, što ako HNS na jedno od svojih mjesta na listama odluči postaviti tajnika stranke, Srećka „Nanbudo“ Ferenčaka? Čovjeka koji i dan danas igra važnu (iako neformalnu) ulogu u gradskoj organizaciji te stranke. Kako će SDP svojim članovima, simpatizerima i glasačima objasniti da ih zove da glasaju za listu na kojoj se nalazi čovjek osuđen za mešetarenje gradskim zemljištem?

Pristajanjem na zajedničke liste sa HNS-om, i to na svim razinama lokalne vlasti – od mjesnih odbora pa do gradske skupštine, SDP je krenuo u aktivnu izgradnju gradske organizacije – druge stranke. HNS trenutno ima dva zastupnika u skupštini grada, jednog u vijeću gradskih četvrti, i ukupno njih 13 u mjesnim odborima. Ovim potezom SDP će višestruko ojačati tu stranku, dok će njegova pozicija u gradu stagnirati ili opasti. Kratko i jasno – SDP je takvim potezom pristao graditi političku strukturu druge stranke. Umjesto jasne profilacije novih lica i politika, te snaženja stranke, vodstvo bira kukavičluk, rezignaciju i ziheraško čuvanje mrvica koje se daju sačuvati.

Ocjene (7)


Respektira (3): Vjeran, viewer, siouxica


Slaže se (4): Laci, viewer, Spektator, Alumnus


Komentari (6)


hvala. žao mi je da se ovaj zanimljiv medij zatvara, i puno sreće u daljnoj karijeri! Hatzivelkos 0 0 0


Nemam što dodati. Matematički precizno. Spektator 0 0 0


@Hatzivelkos, ja već odavno tvrdim da je ZM napravio kardinalnu grešku, kad nije pustio Beru da se na prošlim izborima okuša protiv Bandića. Spasio je Beru blamaže i tako mu produljio politički život. Osim toga poražavajuće je da nekad najjača stra viewer 0 0 0


nka u Zagrebu nema svog kandidata za gradonačelnika. To je više od pol. gafa, po meni je to pol. harakiri. I kako si dobro primjetio, SDP u gradu Zagrebu već odavno vegetira, a to je "zasluga" frontmana Bere i isluženih kadrova kao što je Ostojić. viewer 0 0 0


Da kojom nesrećom Mrakica postane gradonačelnica, strah me je i pomisliti što će nam napraviti, kada je s onim jadnicim aiz Gunje radila onakve svinjarije u kortist nekih izvođača radova, vjerojatno ne bez svoje koristi. Grad će doslovce ODRATI ! Laci 0 0 0

Analiza

Milan i umjetnost prodavanja magle

14.02.2017. 21:28, Mogu li uniforme izbrisati socijalne razlike među djecom u školama?

Protekla dva tjedna škole u gradu Zagrebu provodile su anketu po uputi Grada, o tome žele li roditelji uvođenje uniformi u školama. Čitava je priča, baš kao što i priliči gradskoj administraciji pod Milanom Bandićem provedena traljavo. Roditelji su dobili uputu da se izjasne o uniformama, iako grad nije službeno roditeljima pružio niti jednu jedinu informaciju o načinu provođenja takve odluke.

Ne treba reći da su mišljenja roditelja mahom podijeljena, te da se o ovoj temi ponekad i žustro raspravlja.

Kao osoba koja se protivi takvom prijedlogu, mogao bih sada pisati da se njime ni na koji način neće riješiti problem socijalnih razlika niti diskriminacije po socijalnoj osnovi. Grad neće djeci kupiti i hlače, i tenisice, i školske torbe i mobitele. Navlačenje uniforme na djecu samo je maskiranje problema – „hajdemo se praviti da je time on riješen“. A nije. Istinska borba protiv diskriminacije leži u radu sa djecom, u njihovoj edukaciji, učenju o solidarnosti, empatiji, prihvaćanju i razumijevanju drugih. A ne uniformom.

Mogao bih sada pisati i da je takav potez nepotrebno razbacivanje javnim novcem. Dakle, našim novcem, novcem poreznih obveznika. Postoje stotine mjesta unutar školskog sustava gdje bi se taj novac mogao pametnije iskoristiti. Škole trebaju kvalitetnije učionice, opremu, kuhinje, kvalitetniju prehranu, veći raspon slobodnih, sportskih ili znanstvenih aktivnosti u organizaciji škola – milijun stvari koje bi djeci školovanje učinilo kvalitetnijim, poticajnijim i produktivnijim – a za koje redovito „nema novaca“. Školske uniforme ne rade ništa od toga.

Mogao bih sada pisati kako učimo djecu za život u 21. stoljeću. I kako osnovna poruka obrazovanja treba biti kreativnost, a ne uniformiranost. Kako će poslovi budućnosti biti stvaralački, a ne poslovi u manufakturi na pokretnoj traci.

Mogao bih pisati kako djeci treba razvijati samosvijest, kako ih moramo učiti da razmišljaju svojom glavom i da propituju i unaprjeđuju svijet oko sebe. Kako ih ne trebamo učiti da budu „još samo jedna cigla u zidu“, dio pokorne i poslušne mase koja slijepo slijedi autoritet vođe.

No sve je to zapravo besmisleno i kontraproduktivno.

Sve je to zapravo, upravo ono što Milan Bandić želi. Želi da se raspravljamo i želi da se žestimo oko jednog tako glupog i promašenog prijedloga. Želi, zato jer ćemo se tako do lokalnih izbora baviti glupostima i perifernim temama.

Svojim dobro uvježbanim populističkim strojem za maglu, bacio je javnosti još jednu udicu. Temu o kojoj će raspravljati, po mogućnosti do lokalnih izbora. Samo da se pri tome ne bi bavili stvarnim rezultatima njegove šesnaestogodišnje vladavine.

Da ne bi slučajno pričali kako u posljednjih šesnaest godina grad Zagreb nije izgradio ni jedan metar nove tramvajske pruge. Kako je grad zdrobio 250 milijuna kuna na „skijalište“ na Medvednici, dok u isto vrijeme žičara trune i propada. U školama bi sada Milan navlačio uniformu klincima koji su se rodili nakon što je žičara prestala voziti. Da ne bi pričali o glupostima poput umjetnog „skijališta“ od Katedrale do Trga, čija je jedina svrha zadovoljavanje malograđanske megalomanije gradonačelnika.

Kako ne bi pričali o javnim površinama koje je gradonačelnik iz toplih životnih žila kucavica grada pretvorio u sive i sterilne betonske površine. Od Kvatrića do Cvjetnog. Kako ne bi pričali o šikaniranju i tjeranju desetljetnih urbanih simbola poput cvjećarnica na Cvjetnom. Kako ne bi pričali o Horvatinčićevim terasama. Kako ne bi pričali o kumovima i fontanama, te milijunima kuna zdrobljenih u prostoru koji nema protok ljudi. Kako ne bi pričali o prostorima koji propadaju, poput Velesajma ili Paromlina. Kako ne bi pričali o gradskoj upravi koja urbanistički uništava grad, gdje dozvole idu prema migovima odozgo, a ne prema struci. Kako ne bi pričali o nepotizmu i kompletnim obiteljima zaposlenima u gradu i Holdingu. I tako u nedogled.

Ne, nemojmo pričati o tome kako živimo u ovom gradu, i kako se Zagrebom upravlja desetljeće i pol. Pričajmo o uniformama. To Milana veseli.

Ocjene (8)


Respektira (4): Spektator, Vjeran, siouxica, bereza


Slaže se (4): Laci, Spektator, viewer, bereza


Komentari (10)


Ja sam rođeni Zagrepčanin i tvrdim da za mene i građane poput mene Milan nije nikada ništa napravio,,on se isključivo bavi spašavanjem svoje guzice i planovima ostanka na vlasti da bi prikrio kriminal koji je otišao predaleko. AnonymousZG 0 0 0


'Trebali bismo učiti djecu da razvijaju kreativnost, samosvijest'-ovo dođe kao mantra svih reformatora.Ali je ogromna laž.Ovoj civilizaciji, ovom društvu kreativci, samosvjesni su višak, teret, problem i treba ih zatrti u korijenu.Jer kad bi takvi VeNLO 0 0 0


izlazili iz škola, ovaj lopovski monetarni sustav bi se urušio u roku od dva dana,Zato je bolje proizvoditi uniformirane viškove za tržište rada u školama. Drugačije mnogi ne bi vidjeli Madonu di campiglio, niti bi parazitirali na kamatama. VeNLO 0 1 0


I da, da Milan nije dobar za većinu Zagrepčana, ne bi dobio toliko mandata zaredom. Koliko je teško skinuti Bandića u Zagrebu, jednako je teško lokalne šerife skinuti bilo gdje. Malo tko je izvan korupcijskih mreža pa Milan nije problem već korupcija VeNLO 0 0 0


Točno VeNLO, Milan je manji problem od toga da je skužio kako sa malo "korupcije" građana Zagreba može da im bude "dobar". Dobar je građanima za njihove vlastite novce ! Milan to radi lukavo, a Saucha glupo, zato ga s ene može skinuti ! Laci 0 0 0

Analiza

Najbolje što Hrvatska ima: političari, birokrati i bankari

31.10.2016. 23:14, Dobar ili loš prvi potez Vlade: Što donosi Marićeva porezna reforma?

Najzvučniji potez nove Vlade i starog ministra financija je bez sumnje najava i konture porezne reforme. Potezi takve magnitude bez sumnje su temeljni identifikator politike koju namjerava voditi Vlada. Stoga nije ni čudo da je od samog predstavljanja reforma stavljena pod povećalo. Kao što je i sam ministar najavio, reforma je opsežna. Zadire u nekoliko vrsta poreza (od poreza na dobit, dohodak, pa do PDV-a), a zamišljene promjene su kompleksne i isprepliću se na više načina. Zato se vrlo lako mogu i predstavljati na više različitih načina, s obzirom na to koji se efekti naglase.

Tako smo već od ministra mogli čuti interpretaciju da će nakon provedene reforme milijun i pol ljudi biti oslobođeno poreza na dohodak. S druge strane, protivnici predloženoga već su reformu sumirali na povećanje plaće najbogatijima, te povećanje cijena najsiromašnijima.

I što je najbolje, i jedni i drugi su u pravu.

Kompletna reforma je jednostavno preširoka, i sa više različitih vrsta poslijedica da bi se obuhvatila u jednom tekstu. Između ostaloga sadrži mnogobrojne poteze koji racionalno pojednostavljuju mnoge detalje u poreznom sustavu. No ja ću se danas koncentrirati na jedan segment porezne reforme za koji jednostavno ne pronalazim racionalno objašnjenje: promjenu najviše stope poreza na dohodak.

Oporezivanje dohotka u Hrvatskoj je progresivno – uostalom kao i u najvećem dijelu Europe, uključujući i razvijene kapitalističke zemlje poput Njemačke, Nizozemske ili Velike Britanije. To znači da se stopa poreza određuje prema visini plaće. Najviše plaće imaju najvišu stopu poreza.  Vlada SDP-a i ministar Lalovac su također na tom području provodili promjene, te su plaće na koje se obračunava najviša porezna stopa od 40% dignuli sa 8800 na 13 000 kuna. Sadašnji je prijedlog taj prag dodatno dignuti na 17 500 kuna, te pri tome stopu sa 40% smanjiti na 36%.

Postavlja se pitanje: zašto?

Na početku da jednostavno eliminiramo raširen mit vezan uz ovu temu, kako Hrvatska izrazito oporezuje visoke plaće, puno više nego li se to radi na zapadu. To jednostavno nije istina. Najviša porezna stopa iznosi primjerice 52% u Nizozemskoj, 43% u Italiji, 45% u Velikoj Britaniji. Njemačka na najveće plaće obračunava 45% poreza, a drugu po redu stopu od 42% obračunava na plaće tri puta veće od minimalne. Tako da se Hrvatski porez od 40% na dio plaće preko 13 000 kuna nikako ne može smatrati pretjerano visokim.

No poreznom se reformom i takva stopa dodatno spušta na 36%, kako bi oni sa plaćama od 20 000 kuna mjesečno dobili još tisuću kuna više.

Standardni odgovor na pitanje čemu takva promjena je – zato da zadržimo i bolje platimo naše stručnjake koji zbog toga bježe iz Hrvatske. Dakle, čisto da rasčistimo ciljeve: jel to sad znači da će se tisuće naših stručnjaka vratiti iz Europe? Hajde, pa da vidimo.

No pri tome nitko, ali baš nitko u javnom prostoru, ne komentira koja je uistinu struktura zaposlenika kojima se na ovaj način značajno povećavaju (već ionako velike) plaće. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u najvišem platnom razredu je tako primjerice pobrojano 1400 zaposelnika u IT industriji, te 1500 ljudi u telekomunikacijama. S druge strane isti podaci govore o 7000 takvih zaposlenika u javnoj upravi. I o 11 500 zaposlenika u financijskom sektoru.

U stvarnosti, struktura zaposlenika sa najvišim primanjima je potpuno drugačija od one koja nam se servira. To nisu pretežito IT stručnjaci, znanstvenici i kirurzi. Ne, apsolutnu većinu ljudi sa najvišim primanjima čine političari, birokrati, bankari i menadžeri u prehrambenoj i prerađivačkoj indistriji (dakle u onoj grani industrije u kojoj rade ljudi s najnižim primanjima). Njih ima više nego svih ostalih zajedno. Vrlo je vjerojatno da te najviše plaće prima više uhljeba smještenih u razne uprave javnih i navodno privatnih firmi, nego li IT stručnjaka.

I iako se ti IT stručnjaci koriste kao smokvin list, koji pokriva informaciju o tome kome će država zapravo dati koju tisuću kuna mjesečno više, opet nitko ne spominje da je deficitarna i poželjna zanimanja moguće zaštititi ciljanim mjerama. Nije potrebno povećati plaću Bohačeku i Petrovu za koju tisuću kuna kako bi se potaknuli IT stručnjaci ili kirurzi.

Još jedan vrlo zanimljiv detalj do sada nije spomenut u javnosti. Naime, najviše plaće kojima se ovom poreznom reformom najviše pogoduje, imaju i ljudi koji odlučuju o donacijama političkim strankama. Tako da na samom početku mandata nove Vlade imamo zanimljiv „deal“: tvrtka stranci donira 100 000 kuna, pa potom država direktoru koji je tu odluku donio, u četverogodišnjem mandatu njegov osobni novčanik podeblja za – 100 000 kuna.

#samoljubav

Kao još jedan od „razloga“ i „prednosti“ takve promjene poreza na dohodak moglo se čuti kako se na taj način porezni sustav – pojednostavljuje. Što bi bilo smješno, da nije ozbiljno izrečeno.

Naime, obračun poreza na dohodak u Hrvatskoj je specifično – budimo iskreni – glup. Na takozvani „bruto“ iznos obračunava se zdravstveni doprinos, čime se formira, opet takozvani „bruto 2“. Nešto što nema valjda nitijedna država na svijetu, osim Lijepe naše. Tu je i obračun doprinosa za mirovinsko, koji se tekođer računa (i isplaćuje) iz „bruto“ iznosa. Ne „bruto 2“, već onog početnog „bruto“ iznosa koji nije bruto opterećenje za poslodavca (to je „bruto 2“). Pa nakon toga slijedi porez obračunat kroz tri progresivne stope, pa potom i prirez, čiji je temelj obračunavanja upravo spomenuti porez.

I sad netko kaže da se smanjenjem sa tri na dvije stope u ovom postupku nešto bitno pojednostavilo? Kome, u 21. Stoljeću, kada to tako i onako odrađuje software? Onaj tko porez nije znao obračunati sa tri stope, neće ga znati obračunati ni sa dvije. A to je 99% zaposlenika. Zato i dobivaju platne liste, pa neće to valjda sami raditi, onako, iz gušta.

Pored svega ovdje spomenutog, treba reći da promjena poreza na dohodak zasjaji u potpunosti tek kada se upotpuni sa drugim poreznim izmjenama i najavljenim politikama. Već je medijski dobro obrađen „Superhik“ efekt porezne reforme, koja s jedne strane značajno povisuje plaće najbogatijima, te u isto vrijeme i poskupljuje osnovne životne namirnice poput kruha i mlijeka, ili pak lijekova.

Kako je do sada najavljivano, novi vrhunac bi reforma mogla doseći promjenama u zdravstvu i uvođenjem „zdravstvene košarice“ ili „standarda“. Time će se osnovni pristup zdravstvenim uslugama ograničiti svima koji nemaju dovoljno novaca kako bi platili „nestandard“. A najbogatiji će upravo promjenom poreza na dohodak dobiti od države novce kojim će lako platiti sve potrebne „nestandardne“ usluge. I još staviti na stranu koju kunu za ljetovanje na Bahamima. Pa neće valjda tim novcima dizati potrošnju (i BDP) u Hrvatskoj – kao sirotinja sa svakom kunom više koja joj završi u džepu.

Sve u svemu, lijepo je vidjeti da je bar jedna osoba zadovoljna predloženim promjenama – bivši ministar financija, Boris Lalovac. HDZ-ov ministar Marić sa porezom na dohodak radi skoro sve što je s njime namjeravao napraviti i Lalovac. Što je dobro, jer je sada Boris, kao voditelj unutarstranačke kampanje Orsata Miljenića, prezauzet „vraćanjem socijaldemokracije“ u SDP. 

Ocjene (11)


Komentari (22)


sektora, a ne u drasticnom oporezivanju placa, kako je to tocno rekao Repoper. supersuper 0 0 0


Na premiju od 4.351,20 €, platio sam porez od 1.759,02, crkveni porez 140,72 €, solidarni odbitak (za ex DDR) 96,74 €, mirovinsko 403,33 € (kao da će mi isplaćivati 13 mirovinu, moš mislit) osig. za nezaposlene 6,05 €, netto sa dobio 2.310,96 €. viewer 0 0 0


Iima kalkulatora i relativno je jednostavno napraviti usporedbe.Tako jednostavno možemo pogledati u Njem kalkulatoru kao bi nam izgledala plaća: http://www.parmentier.de/steuer/steuer.htm?wagetax.htm, Irski: http://ie.thesalarycalculator.co.uk/..ʘ͜͡ʘ RepopeR 0 0 0


Poznato je da je porezna reforma alfa i omega svih reformi. Ona je pokazatelj svega standarda, a time i svega zadovoljstva i nezadovoljstva gradjanstva jedne Države. Hoće li ministar Marić biti sposoban sprovesti zacrtanu reformu u djelo, franek 0 0 0


vidjet ćemo. No, za ocijeniti nećiju sposobnost nije samo znati : što se o dotičnome ministru piše u tisku , govori na teveu ili na kojemu je fakultetu diplomirao. Već je bitnije kako se nosi u uvjetima u kojima radi,, podmetanjima koja će ga franek 0 0 0

Analiza

Od trenutka kada je postalo jasno da će novu Vladu sastavljati Most i HDZ, počeo je predizborni proces u Socijaldemokratskoj partiji. Teme koje su se (zapravo kontraproduktivno) dugo vremena mele pod tepih počele su izlaziti u javnost, i nekoliko je poznatih članova od Zorana Milanovića zatražilo podnošenje ostavke. Bez da ulazim u raspravu smislenosti ostavke pred same unutarstranačke izbore, treba istaknuti da je ostavka u prvom redu poruka - poruka o tome kako pojedinac, u ovom slučaju Zoran Milanović, vidi svoju odgovornost. Zoran ju uopće ne vidi, i to je to. Krivi su mu svi ostali.

Puno važnije od toga da li će Zoran Milanović podnijeti ostavku ili ne, je odluka koja leži na članovima - tko će biti novi (stari) predsjednik SDP-a. 


Definitivno nije preuranjeno za raspravu o toj temi. Zoran Milanović već priprema stranku za jedne ekspresne unutarstranačke izbore. Bez obzira što formalno odluke još nisu donesene, vrijeme za tu raspravu će biti izuzetno kratko.

Osnovni argument koji se koristi protiv (ponovnog) izbora Zorana Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a su rezultati izbora. I tu su brojke neporecive. SDP je u prethodnom sazivu Sabora imao 50% više zastupnika nego li ih ima sada. Stranka je izgubila potporu 150 000 birača. Pod Zoranovim vodstvom izgubljeni su svi izbori od proteklih parlamentarnih. Impresivno. Pogotovo ako se uzme u obzir da je HDZ u tom periodu imao najgoreg predsjednika stranke u svojoj povijesti. Karamarko je godinama u ispitivanjima javnog mijenja najomraženiji političar u zemlji, te se u javnosti otvoreno ismijava. Stvarno je uspjeh nanizati pet izbornih poraza od takve konkurencije.

No koliko god takva argumentacija bila logična, gubitak potpore birača i izbora predstavlja tek vrh sante leda, ili bolje rečeno posljedicu strukturnih problema do kojih je stranka dovedena vladavinom Zorana Milanovića.

Prvo i najvažnije, stranka je izgubila svoj identitet i sadržaj. Programski, stranka je devastirana.

Mutna referenca “trećeg puta” koju je zagovarao Milanović nije čak ni to. SDP u političkom djelovanju nije provodio čak ni neku hrvatsku verziju trećeg puta, na kojemu se europska socijaldemokracija tako i onako izgubila. Umjesto toga gledali smo ad-hoc politiku bez glave i repa. Političko djelovanje stranke postala je shizofrena replika ideološkog glavinjanja Zorana Milanovića - od samoproglašavanja liberalnim konzervativcem i kalvinistom, pa do busanja u hrvatska prsa i veličanja Franje Tuđmana. Čak i u onim situacijama u kojima je Vlada Zorana Milanovića pokušala formirati poneku “trećeputašku” reformu, a za koju bi se mogla naći i racionalna podloga, redovito je na prvoj prepreci odustajala. “Mi bi al’ ne možemo” politika.

Kroz proteklih osam godina vladanja SDP-om, Zoran Milanović je proizveo sadržajnu pustoš. Stranka je dočekala dolazak na vlast bez jasnog provedbenog programa, bez pripremljenih zakonskih rješenja i bez definiranih nositelja programskih politika. Budući ministri svoje su funkcije u vladi saznavali 24 sata prije imenovanja. Plan 21, dokument koji je trebao predstavljati kakav-takav temelj političkog djelovanja u mandatu, ubrzo je dezavuirao sam premijer, javno ga proglasivši “više figurativnim”. Djelovanje Vlade svedeno je na ad-hoc politiku užeg kruga oko premijera. Stranka, njezini dokumenti i tijela, a pogotovo članstvo su sustavno ignorirani.

Programska i sadržajna pustoš do koje je doveden SDP je neopisiva.

Kao rezultat imali smo parlamentarne izbore na koje je SDP izašao sa kampanjom zastrašivanja HDZ-om i Karamarkom. U kampanji nije naznačen niti jedan sadržaj koji bi stranka svojim novim mandatom željela provesti. Osim “povlačenja novaca iz EU fondova”, dakako. Isto tako, uz nedostatak političkog i programskog sadržaja, uopće ne čudi situacija u kojoj se SDP “slagao sa prijedlozima Mosta 95%”. Preostalih 5% su predstavljale obaveze preuzete prema EU, kako reče jedan od SDP-ovih pregovarača. Zaista dobro definirana politička platforma. “Na sve pristajem”. Kada nemam ništa svojeg.

Drugi, ne manje važan razlog je demokratska devastacija stranke.

Zoran Milanović je stranku preuzeo u demokratskom uzletu. Nakon Ivice Račana, uvođenjem koncepta “jedan član - jedan glas” u stranci je vladao pozitivan demokratski moment. Članovi su dobili priliku, i odgovornost, za neposredni izbor pojedinaca na odgovorne funkcije. Kako na mjesto predsjednika stranke, tako i na pozicije predsjednika lokalnih organizacija.

I onda je Zoran Milanović napravio sve kako bi taj sustav omalovažio i dezavuirao.

Nametanje svoje političke volje, vođene vlastitim unutarstranačkim interesima očuvanja pozicije, najjasnije je u slučaju Zagreba i Istre. Iako sam u procesu izbora predsjednika zagrebačkog SDP-a i sam javno zagovarao izbor jednog drugog kandidata, način na koji je Zoran Milanović sustavno gazio biračku volju zagrebačkih SDP-ovaca i legitimitet Davora Bernardića je naprosto ružno za gledati.

Nametanjem drugog kandidata za gradonačelnika ispred Davora Bernardića, Milanović je pokazao da mu je pitanje legitimiteta zanimljivo samo onda kada radi u njegovu korist. Neopisivo je licemjerno inzistiranje na svojem tumačenju izbornog legitimiteta nakon parlamentarnih izbora od osobe koja je gazila neposredan odabir zagrebačkih članova stranke.

Još drastičnije zatiranje unutarstranačke demokracije bilo je izbacivanje Aleksandre Kolarić iz stranke. Slagao se ili ne s njenom oštrijom retorikom, ostaje činjenica da je izbačena radi verbalnog delikta, i to usred unutarstranačkog izbornog procesa. U kojem je bila kandidatkinja za mjesto podpredsjenice zagrebačkog SDP-a. I dobrim izgledima da na to mjesto bude izabrana.

Dakle, Zoran Milanović (s kojim dio odgovornosti za taj čin nosi i vodstvo stranke) je usred izbornog procesa onemogućio izbor kandidatkinje koja njemu nije bila po volji. Ako to nije jasan prikaz nedemokratskog, autokratskog ponašanja, onda ne znam što jest. Slična se priča upravo dešava u istarskom SDP-u. Na silu uklonjenoj predsjednici Maji Šarić upravo se onemogućuje kandidiranje i natjecanje za mjesto predsjednice tog ogranka. 

Sustavnim drobljenjem unutarstranačkih oponenata, u kojemu ne preza od negiranja biračke volje, Zoran Milanović se pokazao kao autokrat koji demokratske procese koristi (ili ignorira) isključivo za provođenje svoje političke volje. Koja je pak lišena socijaldemokratskog sadržaja, i svodi se na golu pragmatičnu borbu za vlast. 

Ne morate me voljeti, ali došlo je do toga da se ljudi moraju opredijeliti za mene.” - rekao je Zoran Milanović usred kampanje kako bi oslikao neprihvatljivost izbora Tomislava Karamarka. Imam mane, ali alternativa je daleko gora.

Paradoksalno, par mjeseci kasnije, na unutarstranačkim izborima, upravo se on nalazi s druge strane te izjave. Zlatko Komadina, kao jedini do sada javno istaknuti protukandidat, zasigurno ima brojne mane. No u usporedbi sa neprosvjećenim apsolutizmom Zorana Milanovića, Komadina je osoba za koju se mora glasati.

Možda ga ne volim, ali došlo je do toga da se moram opredijeliti za njega.

Ocjene (19)


Komentari (20)


@Hatzivelkos, ne znam u kojem sustavu vrijednosti ste vi odrasli, ali sto se tice Kolaricke, ona ni u jednoj dem. stranci nakon onakvih bljuvotina nebi opstala. Naravno, moze se kritizirati i imati stav, ali zato postoje gremiji, o cobanu Linicu da viewer 0 0 0


da i ne gubim rijeci. Sto se devastacije stranke tice, pa zaboga nije samo Milanovic kriv, sto mu kolege imaju rupu medju usima. Prije bih rekao, da je to bolest svih stranaka u Hr. Imati viziju, program i ljude koji ce sve to realizirati, je i za viewer 0 0 0


zemlje sa duljom dem. tradicijom veliki izazov. Sjecam se "Agende 2010", koju je njem. SPD u koaliciji sa Zelenim progurao kroz Bundestag. Reforme su bile toliko korijenite, specijalno u radnom zakonodavstvu, da je kancelar Schröder izgubio izbore. viewer 0 0 0


Nakon toga je dosla kancelarka Merkel u pobire vrhnje. Tako da za proslu godinu, drzavni budget ima suficit od preko 12 milijardi eura, usprkos teretu izbjeglica. Mi u Hr. politicara profila Schrödera nemamo i zato se stalno vrtimo u krug. Amen viewer 0 0 0


Viewer budimo ozbiljni ! 12 000 000 000 eura suficita imamo u proračunu ?! Pa zašto onda pričamo o krizi, velikom dugu i nedostatku novaca za zdravstvo, mirovine i socijalu ? Tko tu koga pravi ludim ? Ah daaa..., način obračuaa...to je to ! Laci 0 0 1

Analiza

Krivi štrajk u krivo vrijeme

01.10.2015. 08:24, Kome koristi i koliko smisla ima štrajk prosvjetara prije izbora?

Prije nekoliko mjeseci Thomas Piketty je bio glavni trend u Hrvatskoj. Svi su čitali Kapital. Hvalili se time po televiziji. Svi koji su „netko i nešto“ su prisustvovali njegovom predavanju u HNK. Oni koji su stvarno „netko“ su mu pred kamerama sa širokim osmjehom na licu i stisnuli ruku. No jako se malo sadržaja koji postoji između korica te knjige uhvatilo u hrvatskoj politici, pa i onoj koja se nominalno naziva socijaldemokratskom. Što se najbolje vidi u štrajku prosvjetnih radnika.

Naime, jedna od glavnih poruka Pikettyjeve analize kretanja društvene i ekonomske nejednakosti jest da je najmoćnije oružje protiv rastuće nejednakosti – obrazovanje. Društvo koje kvalitetno educira svoje mlade naraštaje je ono koje ulaže u pravedniju budućnost. U društvo jednakih mogućnosti.

Zato sam s punim srcem vjerovao u iskrenost slijedeće rečenice, koju je prije tri godine izjavio premijer: "Obećajem svima koji obrazuju našu djecu da će biti prvi na koje će se misliti čim to bude moguće".  Naravno, premijer je napravio upravo suprotno, te ministru Vargi dao slobodne ruke da u kolovozu poveća plaće u zdravstvu 4%, i tako sindikalnim čelnicima u obrazovanju dao savršen izgovor za štrajk.

Kažem izgovor, jer je apsolutno svakome u ovoj državi jasno da štrajkati tehničkoj Vladi (koja nema ovlasti za mijenjanje proračuna) ima smisla isključivo u kontekstu predizborne kampanje, i za korist zločinačke organizacije. Uostalom jedan od ključnih vođa sindikata, Vilim Ribić, u medijskim nastupima najljepšim bojama opisuje – Sanadera i Karamarka. Nadalje, sa sindikatima obrazovanja  već je potpisan sporazum o rastu plaća za 6% u trenutku kada se zabilježi rast BDP-a veći od dva posto u dva uzastopna kvartala (a prema projekcijama, to bi trebali biti treći i četvrti kvartal ove godine). Stoga je poteze vodstva sindikata teško je gledati izvan političkog konteksta, pa nije ni čudo da se štrajk iznutra počeo osipati, te da sindikalni čelnici sindikata članstvu šalju interna motivirajuća pisma.

Ono što je tragično u cijeloj toj situaciji jest to da se ni sindikati obrazovanja, a ni političke elite u posljednjih dvadeset pet godina ne bave stvarnim potrebama obrazovnog sustava; obrazovanje umjesto svoje primarne djelatnosti – razvijanja potencijala djece i kreativnog poticanja na učenje, sve više postaje birokratska djelatnost. Učitelji su zatrpani raznim oblicima papirnatog posla i uvučeni u svijet u kojemu je kudikamo važnije što piše na nekom papiru i kako je popunjen neki obrazac, od znanja koje prenose djeci. I sustav napredovanja je takav. Papir ima veću vrijednost od stvarnih rezultata rada.

Sustavni defekt u Hrvatskoj, a to je priča puno šira od samog sustava obrazovanja, jest nevrednovanje dobro i loše obavljenog posla. Ocjena rada službenika u državnoj administraciji, ali i učitelja u školi ne ovisi o njegovim stvarnim učincima. Jedna od reformi koju smo trebali započeti ne jučer, nego prije desetak godina, je reforma vrednovanja rada. Oni koji su stvarno dobri moraju biti nagrađeni i poticani. Oni koji nisu, trebaju biti kažnjeni.

No vrednovanje rada, pogotovo u obrazovanju, nije jednostavna mjera koja se može preko noći uvesti zakonom, kako je nedavno predlagala gospođa Martina Dalić. Obrazovnom sustavu nedostaju parametri pomoću kojih bi se moglo egzaktno mjeriti učinkovitost učitelja. Primjerice, u europskim se zemljama vanjsko vrednovanje znanja učenika provodi kontinuirano kroz cijelo školovanje. Tako se kod svakog učenika i njegovih učitelja može pratiti mjerljiv rezultat rada. Kod nas se takvo vrednovanje provodi samo na maturi, a ostatak obrazovanja je podređen „teroru“ prikupljanja ocjena i prosjeka, bez obzira na znanje. Umjesto da sustav njeguje i nagrađuje inovativnost, projekte kojima djeca i učitelji mogu povezivati nastavno gradivo i svijet oko sebe, kod nas se forsira loš i nesuvremen kurikulum, „štrebanje“ podataka i apstraktna opsežnost gradiva. Dok ministarstvo olako ukida financiranje primjerice Oskara znanja kojima se najvrjednijoj i najtalentiranijoj djeci odaje priznanje.

K tome, učitelji su potplaćeni. Da, usprkos raznim podacima kojima se „dokazuje“ navodno uhljebnički profil te profesije, u sustavu obrazovanja već desetljećima vlada negativna selekcija. Hrvatska prema podacima Eurostata izdvaja 4-4.2% bruto društvenog proizvoda za obrazovanje. Manje od nas u Europi izdvajaju Rumunjska, Bugarska i Slovačka. Zemlje koje na Pisa testiranjima postižu vrhunske rezultate (testovi kojima se na svjetskoj razini ocjenjuje matematička i znanstvena pismenost) poput Nizozemske ili Finske, izdvajaju 6-7 % BDP-a, dok je izdvajanje u Danskoj malo manje od 9% BDP-a.

Biti učitelj ili profesor u društvu mora postati cijenjeno zanimanje, u kojemu će se vidjeti oni najkreativniji i najbolji. Raditi u obrazovanju mora postati poželjno, ne zbog „dugačkog godišnjeg odmora“ i „malo rada“ (za zapravo malu plaću), već upravo obrnuto. Kao radno mjesto koje društvo cijeni i prepoznaje kao važno za budućnost ove zemlje. U Finskoj je biti učitelj društvena čast. U Hrvatskoj se i odnosom politike, ali i odnosom medija, ta profesija baca u blato i cipelari kao neradnike i uhljebe. Što je najbolji način da se iz te profesije potjeraju oni koji vrijede, i da ju se popuni upravo takvima.

A najžalosnije od svega je da imamo sindikate koji ovu načelnu razinu odnosa prema profesiji nikada nisu stavili u fokus svog djelovanja. Sindikate desetljećima vode isti ljudi, a društveni položaj obrazovnih djelatnika nije nikada bio gori. Pa koji je onda smisao tog djelovanja?

Da zaključim. Hrvatskom obrazovnom sustavu trebaju dvije velike promjene. Sustav je potrebno temeljito reformirati kako bi naglasak bio na dobroj edukaciji djece, kreativnosti i inovativnosti, a ne papirologiji i birokraciji. Najbolji trebaju biti nagrađeni, najgori kažnjeni. U sustavu treba zavladati pozitivna povratna sprega. Biti učitelj treba postati cijenjeno i poželjno. Paralelno s time, država u sustav obrazovanja mora uložiti značajnija sredstva. Nije li apsurdno da za financiranje političara dajemo jednako novaca kao i za obrazovanje? Da milijarde dajemo za mirovine koje nisu stečene radom? A da za obrazovanje djece dajemo najmanje, pritom pričajući o „uhljebima“ i „ne-realnom sektoru“. I onda se želimo nadati boljoj budućnosti?

*Autor je zaposlen na Veleučilištu Velika Gorica kao predavač matematike. Plaću ne prima iz proračuna.

Ocjene (6)


Respektira (5): VeNLO, Emigrant, Alumnus, sthagon, siouxica


Slaže se (1): msesar


Komentari (1)


super tekst! siouxica 0 0 0

Analiza

Krivi štrajk u krivo vrijeme

01.10.2015. 08:24, Kome koristi i koliko smisla ima štrajk prosvjetara prije izbora?

Prije nekoliko mjeseci Thomas Piketty je bio glavni trend u Hrvatskoj. Svi su čitali Kapital. Hvalili se time po televiziji. Svi koji su „netko i nešto“ su prisustvovali njegovom predavanju u HNK. Oni koji su stvarno „netko“ su mu pred kamerama sa širokim osmjehom na licu i stisnuli ruku. No jako se malo sadržaja koji postoji između korica te knjige uhvatilo u hrvatskoj politici, pa i onoj koja se nominalno naziva socijaldemokratskom. Što se najbolje vidi u štrajku prosvjetnih radnika. Naime, jedna od glavnih poruka Pikettyjeve analize kretanja društvene i ekonomske nejednakosti jest da je najmoćnije oružje protiv rastuće nejednakosti ... više >

  • 5
  • 1
  • 0
  • 1

Analiza

Flat rate socijaldemokracija: Povećajte plaće svima, a ne samo njima!

23.07.2015. 11:58, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Protekla dva tjedna bila su medijski ispunjena velikim događajima – od (ne)sretnog rasplitinja Grčke krize na međunarodnoj sceni, do vrhunskih domaćih političkih sadržaja: imenovanja aerodroma, te hapšenja i puštanja Mamića. U sjeni tih tema provukla se još jedna najava vladajućih – o novoj promjeni poreza na dohodak. Štoviše izmjena poreznog opterećenja plaća u prvoj je medijskoj najavi svrstana u deset strateških poteza SDP-a na temelju kojih misli tražiti slijedeći mandat, a sama porezna reforma je bombastično najavljena kao „povećanje plaća“.

I da, prema onome što su najavili „crveni oktobar“ (sarcasm alert) Lalovac i vječni optimist Grčić, uistinu se radi o poreznoj promjeni koja će povećati plaće – one veće od 13 000 kuna. Naime, „socijaldemokratski“ ministri su najavili ukidanje najveće stope poreza na dohodak, one od 40%. Za neupućene, radi se o ukidanju dijela poreza samo za one kojima su mjesečna primanja veća od 13 000 kuna, te bi se tim potezom de facto u oporezivanju rada uveo flat rate porez.

Upravo ta najava najbolje oslikava ispraznu pozu kojom se ova Vlast krije iza naziva socijaldemokracije. Naime, takav potez nema apsolutno nikakve veze sa socijaldemokratskom politikom i uvjerenjima. Ako bi ga se trebalo politički kategorizirati, onda spada u „lower tax rates for the rich“ politku koju na području SAD-a zagovaraju i sprovode republikanci. Ono, obitelj Bush i ekipa.

Za informaciju, Hrvatska u ovom trenutku ima jednu od najnižih poreznih stopa na visoke dohotke. U usporedbi sa 40% poreza koliko se na najviše plaće obračunava u Hrvatskoj, stoje primjerice „komunistička“ Njemačka koja na najviše plaće obračunava 45% poreza (s još jednim razredom za niže visoke plaće od 42%), zatim Nizozemska sa 52%, Italija s 43%, Velika Britanija s 45% i tako dalje. A naši bi socijaldemokrati, najbogatijim ljudima u zajednici porez sa već ionako (u usporedbi sa okruženjem) niskih 40% spustili na 25%, koliko plaćaju svi zaposleni sa plaćom većom od 2200 kuna mjesečno.

Na isticanje ove usporedbe često čujem prigovor da je, istina, najveća porezna stopa u Njemačkoj viša nego li u Hrvatskoj, ali i da počinje na znatno višoj razini. I to je istina. U Njemačkoj se porez od 45% obračunava plaćama većim od 21 000 eura (157 500 kuna) mjesečno, dok se porez od 42% obračunava na plaće veće od 4400 eura (33 000 kuna). No ukoliko se već misle uspoređivati iznosi na koje se naplaćuje porez, u obzir treba uzeti i ekonomsko okruženje te zemlje. Primjerice, u Njemačkoj je zajamčena minimalna plaća 8.5 eura (65 kuna) po satu. Što bi bilo otprilike 1430 eura (10 700 kuna) mjesečno.

Dakle, u Njemačkoj imamo situaciju da se stopa poreza od 42% obračunava na plaće koje su tri puta veće od minimalne, a stopa od 45% na plaće koje su petnaest puta veće od minimalne. Kada bi te iste omjere preveli u Hrvatsku (u kojoj je minimalna plaća 3000 kuna mjesečno), stopa od 42% bi se obračunavala na plaće veće od 9000 kuna, a stopa od 45% na plaće veće od 45 000 kuna. Za usporedbu, kod nas se obračunava 40% poreza i to tek na plaće veće od 13 000 kuna.

I onda bi to domaći „socijaldemokrati“ ukinuli. Za one najbogatije, naravno.

Slijedeće što diže tlak je nesuvislost obrazloženja ovakvog prijedloga.

Prvi je onaj o tome kako će povećanje plaća i porezno rasterećenje rada podignuti potrošnju (pa posljedično i ekonomiju). Da hoće, ali još će se veći efekt na podizanje potrošnje (ali i razduživanje kod lihvarskih banaka) postići barem malim povećanjem SVIH plaća, umjesto enormnim povećanjem malog broja najvećih plaća.

Naime, prosječan radnik nema druge opcije nego li svako povećanje plaće potrošiti u Hrvatskoj, i možda malo smanjiti razinu zaduženosti prema bankama. Povećanje od par tisuća kuna onima koji već zarađuju peteroznamenkaste plaće neće otići u potrošnju u Hrvatskoj. Ili će otići u štednju (u banke koje dokazano kreditno ne prate razvoj privrede ovog društva, već lihvarski kamatare građane), ili u potrošnju – na Baliju i ostalim luksuznim resortima. Dakle, ako želite utjecati na povećanje potrošnje, podignite plaće SVIMA bar malo, umjesto da ih dižete samo najbogatijima.

Drugo obrazloženje koje „ne drži vodu“ je ono da se time ulaže u najbolje poduzetnike i radnike u zemlji. koje se time stimulira ostanak u Hrvatskoj. Fraza koja se poteže u toj situaciji je da „zemlju iz krize neće izvući oni sa plaćama od 3000 kuna, već oni sa plaćama od 30 000“. Pa se počnu spominjati mladi informatičari i startupovi.

OK, newsflash. U Hrvatskoj postoji institucija koja se zove Državni zavod za statistiku. I oni prikupljaju podatke o raznim stvarima, uključujući i o plaćama po djelatnostima. Pa da vidimo što kažu brojke (korišteni su objavljeni podaci za 2013. godinu), tko to zarađuje plaće koje bi Lalovac i Grčić dizali za par tisuća kuna.

U podacima koje prikuplja DZS sve posebnu skupinu čine plaće veće od 10 000 kuna – iako se ne radi o točnoj ciljanoj skupini (dakle o plaćama preko 13 000 kuna), i ove brojke će dati prilično dobru sliku kojim to ljudima „socijaldemokrati“ Grčić i Lalovac žele dignuti primanja. U slijedećem grafu su iskazani postotni udjeli u skupini najviših plaća, prema djelatnostima.

 

Prvu stupac predstavljaju plaće u prerađivačkoj industriji – 14,6% najviših plaća se isplaćuje u toj djelatnosti. No to i ne čudi; u prerađivačkoj industriji je zaposleno 177 000 ljudi, a među njima prema DZS-u najveću skupinu čine zaposlenici sa plaćama ispod 2500 kuna. Menadžeri i rukovodeći kadrovi u toj industriji, njih 7700 prima plaće veće od 10 000 kuna.

Drugi stupac predstavlja zaposlenike sa plaćama preko 10 000 kn u javnoj upravi i obrani. Kratko rečeno, birokracija. U toj djelatnosti gotovo 7000 ljudi prima najviše plaće.

Treći stupac čine najbolje plaćeni zaposlenici u trgovini. Kao i kod prerađivačke industrije, u velikoj skupini radnika koja broji 140 000 ljudi, njih 6750 na menadžerskim pozicijama  primaju najveće plaće. U trgovini su pak najbrojniji zaposlenici sa plaćama između 2800 i 3000 kuna.

Četvrti stupac predstavlja broj najvećih plaća u financijskom sektoru. Od ukupno 32 000 ljudi koji rade u toj djelatnosti, čak njih 5900 prima najveće plaće.

Peti stupac čini udio najviših plaća u zdravstvu (9,6%), šesti stupac stručne i znanstvene djelatnosti (8,3%), tek sedmi stupac informatičke djelatnosti (7,3%), osmi stupac obrazovanje (6,4%), deveti stupac prijevoz i skladištenje (4,9%) i deseti stupac građevina (3%). Sve ostale djelatnosti u najvišim plaćama sudjeluju sa manje od 2%.

Rezime ovog pregleda najviših plaća je slijedeći: više od polovine najviših plaća u Hrvatskoj otpada na financijski sektor, birokraciju i menadžere u djelatnostima u kojima većina ljudi radi za izrazito niske plaće (prerađivačka industrija i trgovina). Dakle to su većinski oni ljudi kojima bi „socijaldemokrati“ Grčić i Lalovac podignuli primanja za par tisuća kuna.

Istima bih poručio slijedeće: višestruko je vrednije radnicima koji rade za dvije do tri tisuće kuna plaću podignuti za 50 kuna, nego li ovim pobrojanima za par tisuća. I to ne samo ekonomski, vrli moji „socijaldemokrati“. 

Ocjene (10)


Respektira (7): Laci, VeNLO, Kokach, damir_pacek, Dirk15, visitor, draxy


Slaže se (3): ZSikic, Laci, draxy


Komentari (19)


gledati i u kontekstu zaposljavanja. Supply & demand su jednako primjenjivi na radnike kao i na krumpire. Sto je niza cijena krumpira, to je potraznja za krumpirima veca. 3. Kada bi se ukinulo cca 30,000 izmisljenih radnih mjesta, na kojima ljudi ugl supersuper 0 0 0


uglavnom bleje u plafon, onda bi se porezno rasterecenje moglo provesti na svim razinama. 4. Porezi nisu tu da bi se uzimalo bogatima vec da se novcem svih poreznih obveznika financiraju usluge koje javni sektor pruza privatnom sektoru i gradjanima. supersuper 0 0 0


Do stvarnog poreznog rasterecenja nece doci dokle god javni sektor bude sam sebi svrha i dokle god se blejanje u plafon bude smatralo radom koji nuzno mora biti placen. PS Kako su kamate na povijesno najnizim razinama, mislim da je u najmanju ruku supersuper 0 0 0


smijesno govoriti o lihvarskim bankama. Prije bi se moglo govoriti o lihvarskom poreznom sustavu. supersuper 0 0 0


Bravo Hatzivelkos ! U svemu si u pravu ! naša politička "elita", pa i ovi socialdemokrati su obične sluge bogatuna i onih kojima je narod i opće dobro najmrskija stvar na svijetu. Tu je pravilo - 'što veća plaće, tim manje koristi od n jega'! Laci 0 0 0

Analiza

Kako je birokracija ubila razdjelnike topline?

13.05.2015. 13:14, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Priča o tome kako je birokracija (u ovom kontekstu: Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska energetska regulatorna agencija) ubila pametan koncept štednje i naplate grijanja putem razdjelnika topline počinje u studenom 2011. godine. Tada je Đuro Popijač ministar gospodarstva, rada i poduzetništva stavio potpis ispod promjene Pravilnika kojim se regulira naplata toplinske energije. Pojavili su se razdjelnici topline, koji su počeli mjeriti potrošnju građana, te je bilo potrebno propisati na koji će se način obračunati potrošnja u tim stanovima.  I u tom je dokumentu sadržan „istočni grijeh“ svih kasnijih problema koje će taj Pravilnik generirati. Pri čemu će se HERA i nadležno ministarstvo grčevito držati za formulu koja se očigledno ne može popraviti.

 Neću biti prestručan, i trudit ću se biti što razumljiviji. Iskonska greška tog Pravilnika je da pokušava pogoditi količinu energije koja se troši u stanovima bez razdjelnika topline. U medijskim napisima ovih se godina moglo čitati kako ministarstvo povećava „kazneni faktor“ kojim više naplaćuje potrošenu energiju onima koji nemaju razdjelnike.

No krajnji je čas da se javno i otvoreno kaže – car je gol.

Taj faktor nije kazneni faktor kojim se kažnjavaju potrošači bez razdjelnika. Taj faktor u formuli ministarstva predstavlja pokušaj pogađanja ukupne energije utrošene u tim stanovima. I to prilično loš pokušaj, čega su očigledno svjesni i u spomenutim institucijama, budući su u posljednje tri godine faktor povećavali sa 1.25 na 1.5, te konačno u ožujku ove godine i na 2. Što i dalje nije riješilo probleme koje generira formula za obračun grijanja.

O kojim se problemima radi?

Radi se o problemu nepravedne raspodijele utrošene energije, prvenstveno između potrošača sa i potrošača bez ugrađenih razdjelnika. Budući se u formuli pokušava pogoditi ukupna energija utrošena u tim grupama potrošača, s vremena na vrijeme se dogodi da potrošači sa razdjelnicima moraju platiti znatno veću količinu energije od one koju su potrošili. Pa su potrošači sa razdjelnicima u određenim okolnostima znali dobiti enormne račune –  tri do četiri puta veće od onih koje bi dobili da nisu ugradili razdjelnike, te da uopće nisu štedjeli. O tome se moglo čitati u medijima, pa i u Večernjem listu, koji je primjerice u veljači ove godine pisao o slučaju Nade Čehajić iz Vukovara, koja je za grijanje stana od 28 m2 dobila račun od 1846 kuna.

U simulacijama koje sam radio prilikom znanstvene analize formule, rezultati su u ekstremnim situacijama bili zastrašujući – formula je omogućavala da potrošači sa razdjelnicima dobiju i do 20 puta veće račune od onih bez razdjelnika. Moram napomenuti da sam još u prosincu 2012. godine bio na razgovoru u HERA-i, te sam ih već tada upozorio na manjkavosti formule. Također sam im ponudio i rješenje za problem, no u HERA-i očigledno misle da znaju bolje.

Kako i koliko znaju pokazali su u ožujku ove godine, kada su odlučili stati na kraj enormnim neopravdanim računima koje generira formula. Tog je mjeseca Ministarstvo gospodarstva, s potpisom ministra Ivana Vrdoljaka, donijelo izmjene problematičnog Pravilnika. Rupa u formuli je dobila zakrpu. No rezultati pokazuju da je zakrpa samo pogoršala problem. Izgleda da se ministri mijenjaju, ali isti birokratizirani pristup problemu koji se može, a ne želi, riješiti – ostaje.

Novom zakrpom, razdjelnici topline su jednostavno – izgubili smisao postojanja. Novi Pravilnik (u pravilno detektiranim okolnostima) donosi još jedno krivo rješenje, i naplatu energije u okolnostima povećane štednje sa potrošnje vraća na površinu.

Što se time dobilo? Više nije moguće da potrošači dobiju enorman neopravdan račun. No što se izgubilo? Izgubio se smisao. Sa novom formulom, potrošnja energije postaje nevažna. Potrošači koji štede, opet pretežno plaćaju po površini stana, umjesto po potrošnji. O računima koje tim obračunom dobivaju potrošači, Večernji je pisao prije par dana u tekstu "Čemu razdjelnici ako pola cijene plaćamo kao i prije".

Da stvar bude još gora, prag koji se uvodi novim Pravilnikom generira situaciju u kojoj se potrošaču ne isplati štedjeti. U određenim okolnostima. veći će račun dobiti ako potroši manje energije! Tako su se pak, građani koji su bili dovoljno „bedasti“ da uvedu razdjelnike topline našli u poziciji da još uvijek na rate otplaćuju njihovu ugradnju, a da im se pritom potrošnja obračunava – kao da ih ni nemaju, prema površini. Naravno, uz zavrnute radijatore.

Godinama na upite medija HERA uporno odgovara suhoparno birokratski, ignorirajući ključni sadržaj. Tako se od njih može čuti kako „su razdjelnici uvedeni kako bi se pravednije naplaćivala potrošnja“. I jesu, no ta ista HERA dobivena očitanja s razdjelnika, uništava i obezvrjeđuje svojom formulom.

Također, često su plasirali tezu da je nemoguće točno odrediti potrošnju. To je istina. Jednostavno, dok svi stanari nemaju ugrađene razdjelnike, postoji nemjereni dio potrošnje.

ALI.

Ali, to ne znači da ne postoje bolji i pravedniji načini za obračun. HERA se ponaša, kao da zbog djelomice mutnog stakla ispred sebe, auto odlučuje voziti sa povezom preko očiju. „Budući se i tako ne može dobiti savršeno točno očitanje.“ Ne razumijem u kojem bi paralelnom svemiru to trebala biti razumna argumentacija?

I tako. Evo nas danas, u 2015. godini, četiri godine nakon inicijalne odluke da se formulom za obračun grijanja pokušava pogoditi tko koliko troši. S birokracijom koja uporno inzistira da je to optimalno rješenje. Birokracijom, koju mi plaćamo iz poreza.

Evo, tako je birokracija ubila razdjelnike.


Aleksandar Hatzivelkos *

* Autor je matematičar koji je na temu formule za obračun grijanja objavio stručne i znanstvene radove. Trenutno radi na znanstvenoj analizi formule iz ožujka ove godine, koja bi po objavi mogla služiti kao know-how-not vodič za obračun grijanja u sustavima sa parcijalnim informacijama. U zgradi u kojoj autor stanuje još nisu uvedeni razdjelnici topline. Autor nema nikakve financijske koristi ili štete od propisane formule za obračun grijanja.

Ocjene (10)


Respektira (8): Zagorec, draxy, visitor, Vjeran, Dirk15, Emigrant, siouxica, Alumnus


Slaže se (2): Laci, Vjeran


Komentari (7)


...kom. energetika je ozbiljna i složena struka, ali eto, nitko iz te struke se nije preveć gurao u politiku pa su naprasto prognani. dobra matematička formula eventualno može poduprijeti dobru termod. razradu, ali bez nje je samo druga vrst lutrije. Dirk15 0 0 0


Znam za problem iz drugog aspekta. Potpis i servus! Vjeran 0 0 0


Tekst još jednom dokazuje koliko je ne samo neučinkovita već i nestručna i ignorantska naša državna birokracija. A Vlade još "razmšljaju" kako smanjiti višak zaposlenih u državnoj pravi ? Sve nesposobne i nestručne lezileboviće na burzu ! Laci 0 0 0


Mjerenja toplinske energije cjevovodom su jednostavna ko vaganje krumpira, sama po sebi nisu skupa kad ne bi bilo stotine prištekanih gladnih usta. Ne trebaju doktorati ni visoka matematika protok i deltaT = jeftini uredjaj. Skupa je ekipa mjerača. Zagorec 0 0 0


Primjer krim birokracije dipling energetike/strojarstva stručni ispit 30g projektantskog staža ne može napisati energetski certifikat može srednjoškolac sa/bez staža kursista. Virus birokratizacije je uništio RH zanavek do slijedeće ulice pucnjave. Zagorec 0 0 0

Analiza

Kako je birokracija ubila razdjelnike topline?

13.05.2015. 13:14, Slobodna tema: ovo ne smije proći nezapaženo

Priča o tome kako je birokracija (u ovom kontekstu: Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska energetska regulatorna agencija) ubila pametan koncept štednje i naplate grijanja putem razdjelnika topline počinje u studenom 2011. godine. Tada je Đuro Popijač ministar gospodarstva, rada i poduzetništva stavio potpis ispod promjene Pravilnika kojim se regulira naplata toplinske energije. Pojavili su se razdjelnici topline, koji su počeli mjeriti potrošnju građana, te je bilo potrebno propisati na koji će se način obračunati potrošnja u tim stanovima. I u tom je dokumentu sadržan „istočni grijeh“ svih kasnijih problema koje će taj Pravilnik generirati. Pri čemu će se HERA i nadležno ... više >

  • 8
  • 2
  • 0
  • 7

Analiza

Na dan 22. travnja Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bez pratnje medija i javnosti odlučila je posjetiti Spomen područje Jasenovac. Odabrala je vrijeme između 9 i 10 sati, budući je upravo u tom trenutku prije 70 godina započeo proboj logoraša iz tog ustaškog logora smrti. Da ne živim u Hrvatskoj, da nisam slušao kampanje i Ive Sanadera, i Kolinde Grabar Kitarović, i Tomislava Karamarka, da nisam čuo  Sanadera i „Hristos se rodi“, te da nisam slušao poruke sa splitske Rive i iz šatora u Savskoj, danas bih mislio da se radi o hvale vrijednom potezu kojim Predsjednica s pravom senzibilizira javnost na neopisiv sustav zatiranja ljudskosti koji se odigrao na tom području. Ali jesam. I zato mi je danas, nažalost, samo lagano muka.

Baš kao što je Ivo Sanader mjerio „hrvatstvo“ svojim političkim suparnicima na splitskoj Rivi, pa potom uputio poruku „Hristos se rodi“, baš kao što je i Tomislav Karamarko sproveo u djelo „locirati, uhititi i transferirati“ da bi danas javno dijelio građane ove zemlje na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku, tako je i Kolinda Grabar-Kitarović bez puno krzmanja prihvatila predizbornu političku potporu primjerice Hrvatske čiste stranke prava, da bi danas došla posjetiti Jasenovac.

Iz te stranke je, podsjetimo, ravnateljici Spomen područja Jasenovac Nataši Jovičić upućeno pismo sa metkom i porukom da joj je vrijeme isteklo i da ju treba likvidirati. Prema pisanju Večernjeg lista, ravnateljica je od predsjednika HČSP-a, Josipa Miljka, dobila e-mail sadržaja: „Vi jako dobro živite od svojih laži, jer Vas hrvatska država plaća za iste te laži o Jasenovcu i Hrvatima općenito... Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko samo doprinose vašem kraju... Takvi kao Vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje... Za Dom Spremni!“  

Predsjednicu u kampanji nismo čuli da se ogradila bilo od poruka koalicijskog partnera, a kamo li da je odbila potporu stranke i političara koji koriste govor mržnje. No zato danas posjećuje Jasenovac. I svi bi trebali vjerovati da je to iskreno. Nakon Sanaderovog „Hristos se rodi“, i općeg oduševljenja liberalnih krugova u zemlji, takva vrsta laži i licemjerja ne može dva puta upaliti.

Predsjednica, ako želi uistinu osuditi fašizam, neljudskost, te patnju i smrt ljudi samo zato jer su krive vjere, nacionalnosti ili političkog opredjeljenja, mora krenuti od današnjice. Lako je olako osuditi događaj od prije 70 godina, ali je teško to napraviti sa ljudima i događajima koji danas, u 21. stoljeću, ljude prebrojavaju po krvnim zrncima i vlastitim pseudo-mjerilima ljubavi prema domovini. Evo primjerice, prije par dana, u medijima je kao Srbin prozvan čovjek koji je dobio posao u naplati parkiranja. Da li se Predsjednica oglasila?

S ovime što radi Predsjednica građane dovodi u shizofrenu podvojenost u kojoj bi si oni čiju je podršku dobila u kampanji trebali misliti kako zapravo „ovo što danas radi zapravo ne misli“, dok bi liberalni krugovi pak trebali zaključiti kako potpora koju je prihvatila u kampanji zapravo „nije ono što ona stvarno misli“. A pri tome svi zajedno pristajemo na nevjerodostojnost kao mjeru i normu ponašanja. 

Ocjene (16)


Komentari (19)


puno halabuke, okružena biskupima i stranačkim aktivistima? Živi bili pa vidjeli, ali ........ NEKOVARAZDIN 0 0 0


Ovo je tipičan primjer zašto su tolike podijele u društvu jer čak i geste koje su za pohvalu ako dolaze iz drugog političkog miljea proglašavaju se licemjerstvom. KGK se poklonila svim žrtvama Jasenovca i to nema nikakve sličnosti sa... draxy 1 3 1


"Hristos se rodi" jer u Jasenovcu nisu pobijeni samo Srbi kao što niti ubojstva nisu završila sa probojem logoraša. draxy 2 1 1


ivan-cro, kako ne trebalo je spomenuti naravno u negativnom kontekstu sve one koji u svojim istupima upotrebljavaju riječi u čijem korijenu se nalazi imenica Hrvat. Stara YU navada. Volio bih ponekad pročitati da je nekažnjeni zločin najteži zločin! IDujas 1 1 1


KGK je demokratski izabrana, glasalo je za nju preko milion ljudi, preko 25% svih stanovnika RH dakle ako kako joj se ovim tekstom imputira fašizam, nacionalna i vjerska nesnošljivost itd itd onda imamo veliki problem ili to ipak nije tako ... hm hm Demon_Clean 0 0 0

Analiza

Na dan 22. travnja Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bez pratnje medija i javnosti odlučila je posjetiti Spomen područje Jasenovac. Odabrala je vrijeme između 9 i 10 sati, budući je upravo u tom trenutku prije 70 godina započeo proboj logoraša iz tog ustaškog logora smrti. Da ne živim u Hrvatskoj, da nisam slušao kampanje i Ive Sanadera, i Kolinde Grabar Kitarović, i Tomislava Karamarka, da nisam čuo Sanadera i „Hristos se rodi“, te da nisam slušao poruke sa splitske Rive i iz šatora u Savskoj, danas bih mislio da se radi o hvale vrijednom potezu kojim Predsjednica s pravom senzibilizira javnost ... više >

  • 7
  • 3
  • 6
  • 19

Analiza

Pažnju je proteklih dana privuklo gostovanje guvernera Hrvatske narodne banke, Borisa Vujčića na HTV-u. Tom je prilikom guverner upozorio na problem koji dužnike u Hrvatskoj očekuje u budućnosti – vezivanje kamatne stope uz Euribor i Libor, referentne kamatne stope koje se utvrđuju na europskom tržištu na temelju „cijene novca“ (eura i švicarskih franaka) po kojoj banke međusobno posuđuju te valute.

Već slijedeći dan u medijima smo mogli pročitati komentare uglednih ekonomista, poput Ante Babića, koji su istaknuli da porasta rata kredita s kamatom vezanih uz Euribor neće biti barem do 2018. budući se očekuje da će Europska centralna banka vodili „labavu“ politiku prema cijeni novca, te da će referentne kamatne stope za euro u slijedećih par godina i dalje ostati niske.

No to mišljenje profesora Babića zapravo uopće ne umanjuje problem, budući je velika većina stambenih kredita dugoročna, i vraćat će se slijedećih dvadeset do trideset godina. Utoliko je ovo umirenje tek tableta protiv bolova kojom se smiruju simptomi, dok žarište bolesti ostaje i čeka trenutak da punom snagom bukne. A za to je (opet) prvenstveno odgovoran HNB.

Naime, osim problema s tečajem švicarskog franka,  s kojim se danas suočavaju dužnici s kreditima vezanima uz tu valutu, toksičnost financijskih proizvoda hrvatskih banaka izvire i iz kamata, odnosno načina na koji su banke samovoljno mijenjale promjenjivu kamatnu stopu. Na tu temu postoji i pravomoćna presuda po kolektivnoj tužbi udruge Franak, kojom je tako ugovorena, te samovoljno i netransparentno mijenjana kamatna stopa proglašena – ništavnom.

Na stranu odgovornost HNB-a (i Ministarstva financija) koji još ništa nisu napravili kako bi se banke natjerale da prema svim klijentima ispoštuju presudu koja njihovo poslovanje stavlja s druge strane zakona. Banke ne samo da nisu vratile iznose koje su nelegalno prisvojile voluntarističkom upotrebom ništavnog financijskog proizvoda, već nisu niti – na legalan način – ispravile način na koji su ugovorene kamatne stope sa klijentima.

Nakon što je Ministarstvo financija pod ministrom Linićem izmijenilo Zakon o potrošačkom kreditiranju, te banke primoralo da u promjenjive kamatne stope iskažu kao fiksnu maržu vezanu uz neku relevantnu (promjenjivu) financijsku veličinu, banke su tu izmjenu kamatne stope izvele samostalno, bez dogovora i potpisa druge ugovorne strane, dakle korisnika kredita.

Postavlja se stoga pitanje, koliko je takvih kamatnih stopa iz perioda 2005.-2008., samostalnom odlukom banaka prošle godine vezano uz Euribor i Libor? Zašto je to važno, tj. u čemu je „kvaka“? Kvaka je u tome da se primjerice Euribor u tom periodu kretao između 2% i 5%. Što znači da je kredit s kamatom od primjerice 6% sklopljen uz maržu (prema Euriboru) od 1% do 4%.

No isto tako, od 2013. godine Euribor bilježi povijesno niske razine – ispod 0.5% (danas je blizu nule), dok je Libor i negativan. Što su banke iskoristile, kako bi onih prvotnih 6% (ugovorenih prije osam godina) vezale uz današnji Euribor, i maržu od 5.5-6%. Skraćeno, ugovor sklopljen prije osam godina, banke su jednostrano vezale uz današnje parametre – zato jer im to financijski odgovara. I time kreirale financijsku tempiranu bombu o kojoj danas govori guverner.

Naravno da takvo ponašanje niti u jednoj pravnoj državi ne može biti prihvaćeno kao legalno i legitimno. Osim na financijskom Divljem zapadu, kakvim se Hrvatska pokazala. I naravno da su dužnici reagirali. Hrvatskoj narodnoj banci upućene su stotine, ako ne i tisuće Zahtjeva za inspekcijskim nadzorom nad bankama – upravo po pitanju nezakonitog i jednostranog propisivanja uvjeta obračuna kamate od strane banaka.

I umjesto da HNB postupi kao regulatorna agencija koja se brine za pravednost i održivost hrvatskog financijskog sustava, guverner kao Poncije Pilat pere ruke od odgovornosti i gradi si budući alibi.

„Pa rekao sam vam na vrijeme.“

Drugo je pak pitanje što je konkretno HNB napravio kako bi nove dužnike upozorio na to što potpisuju vezivanjem kamate uz Euribor. Odgovor je – opet, nedovoljno. Naime, guverner se i po pitanju kredita u švicarskim francima branio kako je svojevremeno javno upozorio na opasnost. No to se očigledno pokazalo nedovoljnim. Masovni mediji, koliko god ih nazivamo „masovnima“ zapravo dopiru do manjeg dijela populacije, a i mnogi do kojih dopru, dopru jedino u formi naslova. Treba li spomenuti da ni naslov vijesti o gostovanju guvernera na HTV-u nije svugdje govorio o opasnosti od rasta kamatne stope?

Dodajmo tome da bankama niti nije u interesu potpuno informirati potencijalne dužnike. A niti su za to njihovi zaposlenici dovoljno financijski educirani za pružanje adekvatnih informacija, što pokazuje istraživanje profesora Tonija Miluna o financijskoj pismenosti zaposlenika u bankama, o kojoj je pisao Večernji list.

Kada s druge strane vidimo da centralne banke u drugim državama aktivno sudjeluju u informiranju svojih građana, kao što je npr. u Austriji svim korisnicima kredita bila dijeljena brošura centralne banke. Ili kada vidimo kako je pravodobnom reakcijom monetarnih vlasti spriječena financijska nepogoda koje građani nisu svjesni (opet, u Austriji krediti u švicarskim francima su zabranjeni), onda mora ostati gorak okus u ustima usporedimo li takve aktivnosti sa aktivnostima HNB-a. Koji, ne učeći iz povijesti, ponavlja greške.

Zato već danas treba jasno poručiti guverneru: ovo što radite jednostavno nije dovoljno, ni dovoljno dobro. Niti u interesu građana, koji su u tu državnu instituciju pohranili svoje povjerenje da im se neće plasirati otrovni proizvodi.

Ocjene (8)


Respektira (6): suradnja, Analyst, sthagon, draxy, visitor, siouxica


Slaže se (2): suradnja, Maroje


Komentari (5)


odlično! siouxica 0 0 0


super tekst..ali osim pokušaja da si vujčić unaprijed stvori alibi, čini mi se da je tu još nešto..njegov prijatelj milanović je bio pod udarom zbog neodazivanja KGK, a i prekomjerni deficit je vruća tema..imam dojam da vujčić skreće pažnju s toga visitor 1 1 0


Kredit mogu uzeti smao kreditno sposobni, sirotinja ne može. Pa kad već bogatiji idu po kredite, uzimaju i sve rizike. Zar bi ostali trebali uzeti tuđe rizike? Nitko nikoga ne tjera bičem po kredite.Pa ne vidim tko bi u priči trebao biti raspeti Isus VeNLO 0 0 0


Pretpostavljam da za ovu tvrdnju o "sirotinji koja ne ne uzima kredite" postoji neki podatak koji ju potvrđuje? Nitko ne traži od "ostalih" da preuzimaju tuđe rizike, već da banke ne uzimaju extraprofite koji su i nelegalni, i nelegitimni Hatzivelkos 1 1 0


Kredite dobivaju samo kreditno sposobni,a to sirotinja nije, ne trebaju podaci.Ako se bilo koji problem bilo kojih kredita prebija preko Proračuna RH, onda svi plaćaju greške i rizike koje su napravili samo neki. VeNLO 0 1 0

Analiza

Identitet stranke na kušnji: SDP treba primiti Aleksandru Kolarić

31.03.2015. 13:51, Hoće li se Aleksandra Kolarić uspjet vratiti u SDP i pokrenuti reformu stranke?

Jučer je Aleksandra Kolarić predala zahtjev za ponovno učlanjenje u SDP. S Aleksandrom i stavovima koje zastupa sam se pobliže upoznao prije godinu dana, kada je kao kandidat za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a sudjelovala u kampanji Davora Bernardića. Ja sam tada bio na suprotnoj strani, i zagovarao izbor Miranda Mrsića. Usprkos suprostavljenim stavovima, pa i oštrijim raspravama u kratkom sam vremenu počeo cijeniti njezin integritet i predanost stavovima koje zastupa. No netom pred održavanje unutarstranačkih lokalnih izbora, na inicijativu predsjednika stranke Zorana Milanovića, predsjedništvo je Aleksandru izbacilo iz stranke i onemogućilo joj eventualni (i zapravo vjerojatni) izbor na mjesto podpredsjednice zagrebačkog SDP-a. Razlog je bio verbalni delikt - na teret joj je stavljeno izjednačavanje SDP-a sa Sanaderovim HDZ-om, mada je ona u spornom tekstu izjednačila šutnju vodećih ljudi stranke koji nisu reagirali na nerazuman, štetan i svima nerazumljivi ego trip pod imenom Lex Perković. Onaj isti kojeg je sama Vlada nedugo potom izmjenila. 

I tako, nakon što je protekla Statutom stranke propisana godina dana, Aleksandra podnosi zahtjev za povatkom u stranku.

Dva su aspekta ovog slučaja, i zbog oba smatram da Aleksandra mora biti ponovno primljena u SDP: demokratski i politički.

Demokratski, Statutarna komisija ima priliku popraviti stranački demokratski deficit napravljen sankcioniranjem javno izrečenog mišljenja - pogotovo stoga jer je i to mišljenje izrečeno kako bi se upozorilo (i) na štetu koja se čini stranci. SDP, sa do sada dosegnutim stupnjem unutarstanačkog odlučivanja, na jednoj razini (pri izboru dijela vodstva koje biraju svi članovi) predstavlja najdemokratskiju političku opciju u zemlji. Nažalost, na drugoj razini, visoko centraliziranim načinom odlučivanja taj se demokratski suficit poništava. Naime, demokratski je neprihvatljivo da Predsjedništvo zbog verbalnog delikta onemogući člana da bira i bude biran - i to u samom procesu izbora. 

Primanje Aleksandre u stranku tek je prvi korak ka ponovnoj izgradnji demokratske vjerodostojnosti koja je njenim izbacivanjem ozbiljno narušena. Ukoliko Aleksandra čini toliku štetu stranci, članovi ju jednostavno neće birati. U suprotnome, vodstvo jednostavno nema demokratski legitimitet za ušutkavanje unutarstranačke kritike i / ili opozicije nedemokratskim metodama poput izbacivanja zbog izrečenog mišljenja. Ili još gore, osobnih simpatija ili antipatija predsjednika.

Politički, SDP mora Aleksandaru primiti u članstvo kako bi napravio još jedan prvi korak - onaj ka integraciji političkog potencijala lijevog centra. Od kada je došao na vlast, Zoran Milanović na lijevom političkom spektru provodi politiku razjedinjavanja, usitnjavanja i političke eliminacije onih koji ne klimaju. Svaki politički odstrjel - koji su se svi redom provodili prilično prljavo, obično kroz medije putem "najviših neimenovanih izvora" - usitnjavao je, demoralizirao i pasivizirao potencijal lijeve političke opcije. Umjesto da se afirmativnim pristupom privlači i potiče najbolje pojedince i ideje koje lijeva politička misao može iznjedriti, politika vođe (i vodstva, koje na to pristaje) SDP-a se svodila na diskvalifikaciju i ogađivanje. Kada se takvoj politici pridoda nevjerodostojnost prema vlastitom izbornom programu (kojeg je sam Zoran Milanović nazvao "više figurativnim"), rezultat je usitnjena i demotivirana lijeva opcija i biračko tijelo, koje ili izbjegava izlazak na biralište, ili glasa čvrsto začepljena nosa, zato jer Karamarkove „kevine jame“ smrde još više.

Nakon što je na posljednjoj sjednici Glavnog odbora članstvo usmenim dekretom predsjednika obaviješteno da SDP nije više socijaldemokratska stranka, već liberalna stranka centra, krajnje je vrijeme da se stranka otrgne od tog nasilnog prekrštavanja, te da svom programu vrati širinu političkog lijevog djelovanja. Za Zorana Milanovića odavno je jasno da nije socijaldemokrat, te da se toga zapravo, kao liberalni centristički kalvinist – gnuša. No stranka ne smije biti taoc svoga predsjednika.

Utoliko je pred Statutatnom komisijom SDP-a velika odluka, budući biraju između dva smjera, zapravo dvije identifikacije. Da li će vrijediti „stranka to sam ja“, ili će identitet SDP-a ponovno biti vraćen „nama“ – članovima, simpatizerima i biračima, koji promišljaju i zagovaraju socijaldemokratske vrijednosti?

Aleksandar Hatzivelkos

Ocjene (6)


Respektira (5): Mac316, Vjeran, Dirk15, siouxica, visitor


Ne slaže se (1): Dirk15


Komentari (17)


Dobro nam došao na Barometar, respekt dobrodošlice je već stisnut. Ali dobio bi ga u svakom slučaju jer je analiza to zavrijedila. Unaprijed se radujem i željno iščekujem nove insajderske tekstove s Iblerovog trga. Servus! Vjeran 1 0 0


Čitajući tekst dobiva se više dojam da je povratak Kolaric u stranku bitan zbog imidza i popravka gresaka iz proslosti nego zbog necega sto ona kvalitetnog donosi Mac316 0 0 0


@Laci, sve stranke svugdje u svjetu djeluju pod pritiskom javnosti. Bilo bi prekrasno kada bi sve stranke djelovale isključivo iz ideala, no nije tako. Upravo zato je važno aktivno javno djelovanje. Mi gradimo demokraciju, demokracija gradi nas. Hatzivelkos 0 0 0


@Dirk Ja u navedenom vidim bitnu razliku između SDPa i ostalih stranaka. Smatram da ni iz bliza nije dovoljna, ali je ipak prvi korak, i daje potencijal za napredak. Drugi korak bi bio provođenje programskih načela Aleksandre Kolarić Hatzivelkos 0 0 0


@Vjeran, hvala na dobrodošlici, no nemojte od mene očekivati insajderske tekstove s Iblera, jer ja tamo nisam insajder. Sam bi sebe okarakterizirao kao zainteresiranog i aktivistički nastrojenog člana. Nadam se da će biti dovoljno. Hatzivelkos 0 0 0