Reputacija 5

  • Bodova 237.0
  • Analiza 126
  • Ocjena 492
  • Anketa 286

Analiza

Drama oko Ine i Plenković kakvog ne poznajemo

16.01.2017. 16:24, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Prošlo je već nekoliko tjedana otkako je premijer Andrej Plenković na prilično spektakularan način uveo samog sebe u izravan angažman po pitanju beskrajne trakavice s upravljačkim sporovima u Ini. I dok bismo očekivali da će protekom vremena u kojemu je ta tema opet došla u žarište interesa javnosti stvari postati jasnije i da će javnost steći bolji uvid u logiku i motive koji stoje iza politika koje se vode oko Ine, događa se nešto sasvim suprotno: mnoga neodgovorena pitanja izazivaju sve više zbunjenosti, a nedostatak pouzdanih informacija koje bi bile dostupne javnosti svakim se danom sve više osjeća.

Osnovno pitanje na koje je odgovor i dalje nedokučiv pitanje je stvarnih motiva što stoje iza načina na koji je Plenković ušao u ovu priču. Taj način je sa stajališta metodologije upravljanja javnom komunikacijom jednoznačno jasan: svrha predbožićne bombastične najave renacionalizacije Ine bila je da zasjeni negativne efekte vijesti koja je u isto vrijeme objavljena, one o gubitku arbitraže protiv Mola u sporu u kojemu je Hrvatska bila tužitelj, procesu što je trebao "izjednačiti rezultat" i uspostaviti ravnotežu u odnosu na drugi arbitražni spor, onaj u kojem je Mol tužitelj i za koji je izgledno da će ga Mol dobiti - jer ova vijest defacto znači da je Republika Hrvatska u arbitražnim pripetavanjima doživjela potpuni debakl.

U odnosima s javnošću postupak što ga je proveo Plenković, gdje je jednu gromoglasnu vijest "prekrio" drugom, još gromoglasnijom, naziva se "ograničavanje štete", gdje se kao šteta očito percipira eventualno masovno nezadovoljstvo što bi moglo nastati u javnosti kada se formalnim objavljivanjem gubitka spora daje čvrst i konkretan dokaz o nesposobnosti, neodgovornosti i nemaru političara koji su aktivno bili uključeni u arbitražnu priču.

I upravo tu se nalazi misterij ovakvog Plenkovićeva angažmana jer znamo da on, barem po javno dostupnim informacijama, uopće ne spada u političare koji bi po pitanjima arbitraže mogli snositi bilo kakvu političku odgovornost. S jedne strane znamo da su pitanja Ine spala na razinu međunarodnog arbitriranja umjesto da ostanu u domeni racionalnih pregovora i dogovora ponajprije zbog besprizornog nemara, bahatosti i nekompetencije Milanovićeve vlade. S druge strane je Božo Petrov i Most, koji su dobar dio etičkog kapitala što su ga stekli dosljednim stavom prema pitanju Karamarkovog sukoba interesa potrošili - svjesno ili nesvjesno, planski ili spontano - na predočavanju samih sebe kao mesija po pitanju Ine, stavljajući u prvi plan ne svoju principijelnost, nego svoj ispravan stav, a taj stav je deklarirano bio da Hrvatska ne smije odustati od arbitraže. Na trećoj strani nalazi se sam HDZ, u kojemu je vladao Karamarko, i koji je zagovarao sasvim suprotan stav, tj. da arbitražu treba izbjeći. Nije nam poznato da se itko u HDZ-u javno suprotstavio tom stavu, a pogotovo to nije učinio Plenković.

Plenković se, dakle, ne može izravno povezati s odgovornošću za politiku koja je zagovarala inzistiranje na arbitraži, i koja je sad doživjela debakl. To, dakle, nije njegov debakl i neizbježno se moramo zapitati - zašto? Zašto on "vadi kestenje iz vatre" za druge, pogotovo zašto to promišljeni i riziku neskloni Plenković čini na način koji je po svakoj racionalnoj prosudbi riskantan, težak, kompliciran i povlači veliku vjerojatnost neuspjeha i koji je već izazvao mnogo prijepora i oprečnih stavova, doveo do situacija koje novi hrvatski premijer u svakoj drugoj prilici svim naporima izbjegava?

Iako nemamo, kao ni cijela javnost ni minimalnu količinu potrebnih informacija da bismo mogli izvući sveobuhvatne zaključke, ono što već iz prethodnog izlaganja možemo nedvojbeno zaključiti jest da je riječ o jako čudnoj i neobičnoj situaciji koja se opire bilo kakvom jednostavnom objašnjenju. I kada nemamo informacija, onda nam ostaju špekulacije.

Premda se u javnosti sve više oblikuje slika da je Plenkovićeva vlada iznimno zatvorena za medije, zasad bismo novoj vladi trebali dati barem "povlasticu sumnje", tj, dobronamjerno pretpostaviti da nije riječ o nedostatku elementarnog demokratskog instinkta, nego o strahu osnovanom na empirijskom iskustvu: u dosadašnjoj hrvatskoj društvenoj realnosti "otvoreni prema medijima i bliski s medijima" su bili samo političari koji su nad medijima imali veliku kontrolu (kao Milanović na državnoj razini, ili Bandić, Vlahušić, Linić i Jakovčić na lokalnoj), tako da nam evidentno Plenkovićevo zaziranje od medija ponajprije jasno govori bar to da on nad medijima nema kontrolu kakvu su imali ili imaju fingirano otvoreni političari. No to je druga tema, a za našu priču bitno je napomenuti kako distanciran stav prema medijima neminovno stvara tendencije k špekulacijama oko stvarnih motiva Plenkovićeve politike. Jer kada ni analizama ne preostaje ništa drugo nego špekulacije, što tek ostaje dnevnim novinama, koje žive od svakodnevnog dotoka vijesti i informacija, a ovdje ih skoro pa nema?

I kad se okrenemo pretpostavkama, mogućnosti su brojne. Moguće je, naprimjer, da ovakav Plenkovićev nastup znači kako je on odlučio spašavati Most, kako bi održao komfornu saborsku većinu, u odnosu na tanku i neizvjesnu većinu što bi HDZ-u preostala u slučaju urušavanja Mosta i posljedičnog njihova izlaska iz koalicijskog sporazuma. Tekuća događanja oko Ine imaju potencijal da potpuno politički potope nedoraslu Mostovu politiku po tom pitanju, gdje su sve karte bacili na neargumentiran i pojednostavnjen stav (apriorno podržavanje arbitraže) oko jedne problematike za koju se sve vrijeme zna da je složena. Ako je Plenković ocijenio da su Mostovci nesposobni sami se izvući iz sadašnje situacije, a da on istodobno cijeni kako mu je stabilna saborska većina glavni prioritet, takva logika bi mogla objasniti njegove poteze.

Zatim je moguće i da je Plenković procijenio kako je dobro predstaviti sebe kao svemogućeg premijera koji rješava sve probleme, i da će mu takva politika održati ili možda povećati popularnost.

Na kraju, najpikantnija mogućnost je da je u HDZ-u sve vrijeme postojala vrlo tiha ali vrlo ukorijenjena struja koja je zagovarala dijametralno suprotnu politiku oko Ine u odnosu na onu Karamarkovu. Za takvu pretpostavku neki solidni argumenti postoje: neskriveni Plenkovićev mentor, Vladimir Šeks, gurnut je na marginu tijekom Karamarkovog vodstva, a u isti klub uglednih a marginaliziranih HDZ-ovaca spadaju Franjo Gregurić i Nikica Valentić, obojica osobe koje su pupčanom vrpcom vezane za socijalističko-politički ustroj funkcioniranja Ine (razvili su istaknute menadžerske karijere tijekom netržišnog etatističkog poslovanja te kompanije). U tom scenariju ovakav razvoj događaja bi pokazivao da je Plenković toliko ovisan o toj struji da je u specifičnim okolnostima prisiljen ići u osobne političke rizike kako bi ispunio temeljne ciljeve te interesne grupacije.

Što je od toga ono što se doista događa? Očito je da nam je potrebno još informacija, koje se od javnosti zasad brižljivo skrivaju, ali koje će ipak kad-tad procuriti u javnost. Ono što znamo je da se prikrivanje za javnost bitnih informacija po svemu sudeći približava svom vrhuncu: najnovija Plenkovićeva najava, kako će vlada pokušati osporavati rezultat arbitraže - još dramatičnije gura stvari u smjeru koji smo opisali. Plenković se upušta u još riskantniji potez s velikom vjerojatnošću neuspjeha, suprotno svemu onome što o njemu dosad znamo, a što je stvorilo u javnosti sliku smirenog pragmatika. Suprotno i elementarnim postulatima pravne struke kojoj Plenković nominalno pripada (osporavanje arbitraže, čije je pravorijek po definiciji unaprijed prihvaćen od uključenih strana svojevrsni je pravnički salto mortale). Sve vrije u tajnoj drami i samo čeka da izbije na površinu.

6

Dirk15

Ocjene (3)


Respektira (3): Alumnus, siouxica, Laci


Komentari (27)


D u krivu... al nebitno, jer ovdje ne komentiramo tuđe komentare nego tekst i teze iz teksta, pa držmo se toga:) siouxica 0 0 0


Svi mi koji dolazimo iz realne ekonomije znamo za "Peters principe". Mišljenja sam da je ovaj fenomen u politici češći slučaj, s time da politika rijetko snosi posljedice svoje nesposobnosti. U slučaju AP radi se o porivu Mesije, koji želi spasiti viewer 0 0 0


naciju od ugarskog ropstva. prizemni političi instinkt, koji nema blage veze s ekonomskim postulatima. Koliko politika vodi računa o svojoj imovini, dokazale su sve dosadašnje vlade. Zato je iluzurno očekivati od politike da se ovaj put ponaša drugči viewer 0 0 0


Točno viewer ! Plenki je samo "ušminkanija" verzija svih dosadanjih političkih "štakora", koji čak u životu, za razliku od nekih, nije radio ništa od praktične vrijednosti, već je samo "mrčio" papire, a i to tek "onako" usput. Ekonomija , Laci 0 0 0


gospodarstvo, razvojni projekti, monetarna politika...sve je to za njega "špansko" selo. Ali on i onako smatra da ne treba ništa znati, jer će drugi raditi a on pobirati zasluge. O odgovornosti frazira, ali ju ne preuzima. Božović ga je po..šao! Laci 0 0 0

Analiza

Atentat u Ankari - kraj Erdoganove "velike igre"

22.12.2016. 13:57, Čeka li nas nova eskalacija terorizma? Mogu li Trump i Putin stati na kraj ISIL-ovcima?

Već i prva reakcija turskog predsjednika Erdogana na atentat na ruskog veleposlanika u Ankari neuvjerljiva je do rogobatnosti, ali nam govori mnogo. Erdogan bez okolišanja za atentat optužuje čovjeka kojeg je defacto proglasio svojim arhineprijateljem, Fetulaha Gulena, u trenucima kad je izvjesno da nikakva ozbiljna istraga ovoga atentata još nije niti započela, tako da je jasno da za ovakvu optužbu, bar zasad, nema apsolutno nikakve osnove.

Kako je poznato da je Erdogan prekaljeni populist kojemu su retoričke vještine presudno pomogle u osvajanju i jačanju osobne vlasti, čini se jasnim da ako se stvari gledaju racionalno, turski predsjednik nema nikakav interes u izricanju neuvjerljivih optužaba koje će mu dodatno uzdrmati u zadnje vrijeme ionako znatno poljuljani kredibilitet. Za njegove ishitrene optužbe, dakle, teško da ima ikakve racionalne podloge, i mnogo je vjerojatnije da su posljedica čistog očaja. A za Erdoganov očaj postoje bar dva vrlo vidljiva razloga: jedan se već neko vrijeme sve jasnije ocrtava, a to je potpuni krah njegove regionalne politike; dok drugi postaje sve vidljiviji u zadnje vrijeme: sistemski kolaps cjelokupnog turskog društva.

Tursku trenutno razdiru bar tri destruktivna i dezintegracijska procesa: jedan je paranoični Erdoganov progon Gulenovih pristaša "u svojim redovima", gdje se nakon neuspjelog puča sumnjivci i protivnici nalaze svuda i drastičnim čistkama diljem države kao da nema kraja, a njihova izravna i jasna posljedica su jačanje tihog revolta protiv turskog predsjednika (širenje percepcije o nepravednom progonu među cjelokupnom neislamističkom populacijom) te urušavanje mnogih državnih institucija, koje ostaju bez svog ključnog osoblja uz istodobno blokiranje elementarnih demokratskih procesa uzrokovano nesmiljenom represijom prema oporbenim novinarima.

Drugi takav proces totalna je radikalizacija sukoba s Kurdima, koja je započela začuđujuće usklađenim represivnim akcijama turskih sigurnosnih snaga i terorističkim akcijama ISIL-a protiv Kurda, a izmetnula se u situaciju gdje se gubi svaka kontrola. Ekstremni ogranci kurdskih snaga počeli su izvoditi terorističke akcije po cijeloj Turskoj, a sukob u turskim pokrajinama s kurdskom većinom po mnogim izvorima ima sva obilježja građanskog rata, pri čemu turske snage primjenjuju iznimno nasilje prema kurdskom stanovništvu, a glavni zapadni mediji "slobodni, ali pod NATO-ovim zapovjedništvom" o tome uglavnom disciplinirano šute.

I napokon treći, za turskog predsjednika vjerojatno najbolniji, a za sadašnje funkcioniranje turske države najopasniji proces je evolucija bliskosti Erdoganovog turskog islamizma s ISIL-om, isprepletenost koja se preobražava u stopljenost. Dobro je poznata činjenica kako je Turska dugo služila ISIL-u kao sigurna logistička baza, zaštićeno mjesto za organizirano prikupljanje dobrovoljaca i transport ratnih resursa i opreme, što je najjasnije potvrđeno razvojem događaja u protekloj godini: čim je Rusija odlučno presjekla transportne rute ISIL-a prema Turskoj, moć te organizacije počela je rapidno opadati. Također, postoji kumulacija indicija kako je turski politički vrh, što uključuje i užu rodbinu predsjednika, dugo bio uključen u lukrativnu trgovinu s ISIL-om. Danas već znamo kako se ISIL uključio u gotovo sve strukture turskog islamizma, a detalji o zaleđu atentatora na ruskog veleposlanika najjasnija su potvrda tome: prema najnovijim spoznajama, atentator je osoba što se već dokazala kao pripadnik sigurnosnih snaga koji je iznimno osobno odan turskom predsjedniku. Nije teško zamisliti kako je mladi islamist osjećao jednaku lojalnost prema Erdoganu kao i prema ISIL-u - jer ih je percipirao kao jednu istu stvar, što se vjerojatno može reći i za mnoge druge Erdoganove podržavatelje. Tako se turski islamizam po svemu sudeći postupno pretvorio u jedno tijelo s dvije glave. Prema potezima u zadnjih pola godine jedna glava, Erdogan, bi se vjerojatno rado odrekla one druge, ISIL-a, ali situacija nije obratna, ISIL se ne želi odreći Erdogana. U ovom trenutku je teško predvidjeti kakvu štetu sukob te dvije glave može stvoriti u budućnosti, boreći se za prevagu u strukturama koje kontroliraju glavne poluge vlasti u turskoj državi.

Nema nikakve sumnje da je, iako skriven iza svoje standardne maske bahatosti i prezentacije sile, turski predsjednik svih ovih problema veoma svjestan, i vrlo je vjerojatno da upravo oni izazivaju njegov očaj koji je doveo do spomenute nezgrapne optužbe. Sljedeća optužba koju je uputio još je nezgrapnija: na popis krivaca za atentat uz "vječitog krivca" Gulena Erdogan je pridodao američku CIA-u. Iako po svoj prilici većina svjetske javnosti vjeruje je CIA umiješana u sve u što se uopće može umiješati u globalnoj politici, za tu izjavu važi ista ocjena kao i za prethodnu: izrečena je bez ikakvih konkretnih dokaza, u vremenu u kojemu je i bilo nemoguće prikupiti ozbiljne dokaze. No ta izjava nam jasno govori jedno: Erdogan kao da ovim i formalno raskida sve prijateljske veze s SAD-om! Dok je nakon neuspjelog ljetnog puča, Erdoganov zaokret prema Rusiji bio nagao, ali odlučan, sada kao da se proces približavanja Rusiji dovršava, a distanca prema SAD-u do kraja cementira. Iz svega navedenog čini se da su motivi turskog predsjednika za ovakvu politiku sasvim jasni: on vjeruje da je ovakav način jedini koji će mu omogućiti zadržavanje vlasti.

Kako će se stvari dalje odvijati, već sada se nazire, iako hrvatski mediji o tome zapanjujuće dosljedno šute: netom nakon ankarskog atentata u Moskvi je održan možda povijesni sastanak novog koordinacijskog tijela za uspostavu mira u Siriji, simbolički i znakovito nazvanog troika: sačinjavaju ga Rusija, Iran i Turska. Detaljno analiziranje ovog susreta zahtijevalo bi mnogo prostora, ali već i osnovne crte stvaraju jasnu sliku: Turska je samim pristankom na dogovor s Iranom (uz prijašnje pristajanje uz Rusiju) i formalno prihvatila neku vrstu časnog uzmaka u Siriji - vjerojatno će Turci dobiti neku utješnu nagradu kao što je pravo na vojnu zaštitu pograničnih zona Sirije naseljenih Turkmenima i poneku riječ u pregovorima o autonomiji Kurda. Iran ionako ima značajnu vojnu prisutnost u Siriji kroz svoje dobrovoljce, specijalce, vojne instruktore i njima odane šijitske milicije, i ovaj dogovor će formalizirati njihov značaj.

A glavni igrač, sad i sasvim zvanično postaje Rusija. SAD-a u toj priči uopće niti nema (i to je možda razlog zbog kojeg hrvatski mediji šute o cijelom procesu, slijedeći recentnu državnu politiku, koja kao da ima ambiciju pokazati se kao najservilniji svjetski sljedbenik Obamine politike na samom njezinom zalazu).

I time se još jedan krug bliskoistočne tragedije zatvara: igra je odigrana i jedan igrač (Erdogan) voljno je prihvatio sporednu ulogu, okončavši svoju "veliku igru", dok je drugi igrač (Obama) potučen do nogu; najnoviji događaji to samo formaliziraju.

Atentat kao da je samo ubrzao dugo pripremani projekt stvaranja troike. Tako da možemo reći da je ovim atentatom Turska dodatno natjerana u diplomatsku defenzivu, Amerikanci su još dalje gurnuti od glavnih zbivanja a jedini pravi dobitnici su - Rusi.

Tko je onda kriv za ovaj atentat? Ideja da bi iza njega mogli stajati Rusi je dijabolična; ideja da su to bili Amerikanci je iracionalna. Istraga će sigurno otkriti puno toga, ali ovaj zločin nije teško pribrojiti standardnoj niski ISIL-ovih zločina mržnje i osvete. Sigurnosni analitičari već pokazuju da je ISIL sposoban izvesti globalno koordinirane napade, nedavno već na "ramazanskom sajmu smrti", a sad možda kao dio "programa" predbožićnih zvjerstava. No sve više izgleda kako je svaka njihova nova akcija za njih sve kontraproduktivnija i čini sve veću štetu i za njih i za sve one koji s njima šuruju.

6

Dirk15

Ocjene (7)


Respektira (6): BorisTraljic, Spektator, Alumnus, RepopeR, viewer, siouxica


Slaže se (1): Badu90


Komentari (22)


Da rezimiram, Turska je značajno smanjila svoj vojni, ekonomski i ucjenjivački potencijal i kao što je Dirk zaključio, morao je prihvatiti sporednu ulogu ne bi li spasio što se spasiti dade. Spektator 0 0 0


prva reakcija turskog predsjednika uopće nije neuvjerljiva, poznato je kako je Rusija obavjestila Erdogana o pripremama za puč, iza kojega je stajala CIA, odnosno Fetulah Gulen, a već izlaze pojedini dokazi kako je atentator imao veze s njima Jung-fu 0 0 0


s druge strane geostrateški i legitimni intersei Turske u Siriji nisu cjelovito analizirani, kao ni velika uloga Turske u mogućem mirnom riješenju te krize. Jung-fu 0 0 0


Imamo tri osobe koje se grčevito bore za vlast i trenutačno su si bliski:Erdogan,Putin i Asad.Osobitost i dosad neviđeno je nedavni pokušaj puča i to u jednojNATOdržavi+iskazivanje bliskih veza s Rusijom.Međutim,ovo treba promatrati ne u mirnodopskom RepopeR 0 0 0


smislu već u ratnom,kada se trpe žrtve.Ostaje nam vidjeti koliko je"uspješno"Erdogan suzbio protivnike,te kako će se rasplesti borba za vlast u samoj Turskoj.Velika je vjerojatnost da se postojeće stanje temelji na čvrstoj ruci i strahu od odmazde. RepopeR 0 0 0

Analiza

Da drži do svog integriteta, Marić bi zbog ovakvog real-socijalističkog proračuna dao ostavku

13.12.2016. 23:58, Koliko je realan Vladin proračun?

U dosadašnjem tijeku priprema za donošenje novog državnog proračuna malo kome je smetala rastrošnost i antireformsko-klijentelistički karakter prijedloga proračuna. Interesne skupine su gledale da ugrabe što više za sebe; a kritičari proračuna, ekonomisti koji vjeruju u tržišnu ekonomiju, te poslodavci i radnici u "pravom" privatnom sektoru, koji nije protekcionistički uvezan sa stranačkim nomenklaturama - ionako ne spadaju ni u jednu kategoriju ciljnih skupina što mogu znatno utjecati na biračku podršku etabliranim političkim strankama. U takvoj atmosferi dogodio se svojevrsni neformalni rebalans, značajna promjena prijedloga proračuna prezentirana samo deset dana nakon inicijalnog prijedloga. To je bio jedini, ali važan pokazatelj da u stavu prema konceptu proračuna među političkim čimbenicima nije postojala potpuna unisonost.

Nije preteško pretpostaviti izgledan scenarij po kojemu su se stvari odvijale. Andrej Plenković je u ekonomskom smislu tradicionalan tip hrvatskog premijera: on se u ekonomiju nimalo ne razumije niti ga ista imalo zanima. Ali ga svakako zanima vlastiti politički prioritet, a to je, kako smo dosad imali priliku vidjeti, kupovina naklonosti svih interesnih skupina koje mogu utjecati na biračku podršku i parlamentarnu potporu, te zadržavanje stabilne popularnosti i jednako stabilne parlamentarne većine. Tako da se može kazati kako je gotovo sigurno da Plenković u izradi proračuna uopće nije sudjelovao, nego je samo dao najosnovnije smjernice sukladno spomenutom prioritetu.

S druge strane, ministar financija Zdravko Marić ostavlja dojam osobe koja izbjegava svaki konflikt koji je moguće izbjeći i disciplinirano izvršava naloge svojih pretpostavljenih. Također, kakvo god mišljenje imali o stručnim kapacitetima ministra, teško je osporiti dojam da je riječ o pedantnoj osobi koja brižljivo slaže svoje Excel tablice s proračunskim stavkama (o sofisticiranijem načinu izrade proračuna nemamo nikakvih konkretnih dokaza). Gotovo je nemoguće da je takva osoba mogla zaboraviti na još dvije milijarde politički "nužnih" rashoda u prvom prijedlogu proračuna. Pogotovo kad se sjetimo da je taj isti Marić već izradio proračun za prethodnu vladu te je izvjesno da je on sve važnije stavke proračuna imao u malom prstu još i prije nego što je sjeo da napravi novi prijedlog, prvi nacrt za ovu vladu.

Ministar Marić je, dakle, svjesno - namjerno, a ne slučajno, izostavio neke rashodovne proračunske stavke kao što su povećanje plaća zaposlenika u javnom sektoru i opće širenje opsega braniteljskih prava. A to je mogao napraviti samo ako je vjerovao kako će se politika oduprijeti zahtjevima interesnih skupina da se ti dodatni izdaci prihvate. I tu dolazimo do najvažnijeg dijela ove priče, do situacije u kojoj je razvidno da je postojalo određeno političko razilaženje u stavovima između premijera i ministra financija.

Je li riječ o tome da je Zdravko Marić imao pogrešnu percepciju Plenkovića, držeći ga za osobu koja je jednako odmjerena u političkim odlukama kao što je to u stilu javnih nastupa, i koja će znati da postoji jedna razumna granica do koje se može ići u rastrošnosti, i nakon koje se mora stati, a ne ići do kraja u oportunizmu i podilaženju ama baš svakoj interesnoj skupini koja ima ikakav utjecaj na njegovu biračku podršku, na način koji već mnogi nazivaju sanaderovskim? Ili je riječ samo o nesporazumu nastalom tijekom operativnog "usuglašavanja stavova" (koje se može nazvati i treniranje poslušnosti premijeru)?

Trenutno to ne možemo znati, no nada da detektirano nesuglasje u političkom vrhu može potaknuti bar neke promjene u pristupu sastavljanju proračuna  nestala je gotovo isti čas kad se pojavila, jer je daljnji tijek događaja, koji su bili potpuno javni, otkrio sve: kad je prvi nacrt proračuna dospio u javnost, najagilnija interesna skupina, sindikati javnih službi, koji jedva da se bave ičim drugim osim njuškanjem oko državne blagajne i gledanjem kad će ugrabiti još nešto za sebe "po zakonu", zagalamila je i zaprijetila - i već u desetak dana prijedlog proračuna je znatno izmijenjen. Način na koji je ta izmjena provedena znakovit je i govori nam gotovo sve bitno o ovom pitanju. Kada znamo da su projekcije prihodovne strane proračuna ionako bile sumnjivo napuhane, a što je tradicija hrvatskih proračuna već dugi niz godina, i što dovodi do tako čestih rebalansa; kada znamo da se ministar pozivao na neke jako stručne analize i modeliranja, ali ništa od toga nije predočio javnosti te u njegove deklaracije možemo opravdano sumnjati - onda nam je sasvim jasno da je retorika oko proračuna u najnovijoj izmjeni prijedloga dovedena do bizarnosti - za rast prihodovne strane proračuna od dvije milijarde kuna koji će balansirati isto toliko povećane rashode lakonski je rečeno kako će se realizirati kroz dodatno povlačenje novca iz EU fondova.

Ovim se ujedno demistificiraju sva ona napuhavanja, priče o tobožnjoj stručnosti i sposobnosti naših ministara financija, koji, eto, i u najtežim uvjetima uspijevaju voditi financije države: način sastavljanja proračuna ogoljuje se kao sastavljanje pukog zbroja popisa želja svih interesnih skupina čiji glas može doprijeti do vlade, tek se jednostavnim matematičkim operacijama štima konačni rezultat zadan EU kriterijima na način da se zanemare oni za koje se zna da nisu u mogućnosti glasno se buniti, a ako ni to ne upali, projekcije prihodovne strane se napuhuju do mile volje. Jedini objektivan pokazatelj stručnosti i profesionalnog digniteta ministra financija u sastavljanju proračuna jest eventualna potreba za njegovim rebalansom - ako se ona javi a da nema opravdanja u višoj sili, nego samo u nerealno i loše postavljenim stavkama proračuna - ministar financija bi trebao pokunjeno podnijeti ostavku, a to se kod nas nikad nije dogodilo.

Kad je riječ o Zdravku Mariću, on je u profesionalnom smislu stavljen pred svršen čin već sada - ako je politički natjeran da "štima" prijedlog proračuna koristeći trivijalna i očito nedorađena, neozbiljna objašnjenja, on je već do sad trebao podnijeti ostavku da drži do svog profesionalnog i osobnog integriteta. Ako do toga ne drži sada, onda možemo slobodno pretpostaviti da neće držati ni onda kad se rebalans sada predloženog proračuna bude realnošću okolnosti nametao, a mogućnost da do toga ne dođe po nama je ravna čudu.

Dok se medijska teška artiljerija u službi HDZ-a i SDP-a polako počela stišavati u omalovažavanju bivšeg premijera Oreškovića, kao i samog koncepta nestranačkog premijera, valjda računajući na to da je opasnost ponavljanja takvog koncepta zauvijek prošla - možemo sa sjetom zamijetiti da je Marićev slabašni i kratkotrajni otpor bio zadnji trzaj koncepta fiskalne odgovornosti koji je nestranački premijer pokušao provesti.

Marić je, dakle, kapitulirao, a jedina druga vidljiva osoba u vladi koja bar djelomično zagovara načela tržišne ekonomije, Martina Dalić, razočarala je još u vrijeme kad je bila držala ministarsku funkciju te se od nje malo toga realno može očekivati. I time možemo kazati da je u cjelokupnoj hrvatskoj politici potpuno prevladao koncept realnog socijalizma u svojoj najgoroj klijentelističkoj formi, pumpanog lihvarskim kreditima što se rado uzimaju od deklarativno omraženih "neoliberalnih kapitalista".

Ili možda Zdravko Marić još nije rekao svoju zadnju riječ prije nego što konstatiramo da je on potpuno utonuo u ligu bezličnih i bespogovorno poslušnih partijskih aparatčika? Ako jest, onda slobodno možemo reći da su se stvorili svi uvjeti za realizaciju još jednog real-socijalističkog koncepta, Petrovljevog zamrzavanja i snižavanja plaća najviših dužnosnika u državi. Uz način na koji vidimo da se sastavlja državni proračun, za ministra financija bi se moglo postaviti onog bistrog srednjoškolca koji pristane raditi za najmanju plaću, a uz to ima solidno poznavanje Microsoft Excela: sa službenim mobitelom, na koji će mu interesne skupine upućivati svoje želje, i uz par špranci prijašnjih proračuna, takav kadar bi lako mogao postati jednako uspješan kao i dosadašnji "uspješni" ministri ovog resora.

6

Dirk15

Ocjene (9)


Respektira (7): BorisTraljic, oldgal, Losonsky, Spektator, Laci, siouxica, Alumnus


Slaže se (1): oldgal


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (24)


obuća treba jedno prijelazno vrijeme, recimo od tri godine, da postepeno dignu minimalac na 5.000,00 kn. Ako ne mogu, onda treba ciljano vidjeti zašto ne mogu. Ako je management nesposoban i bavi se samo lohn poslovima, to nije objektivni razlog. viewer 0 0 0


Na pitanje o realnosti proračuna, moguć je dvostruki odgovor. Da savršeno odgovara odnosima snaga u društvu, pa je po tome realan. Brojke o prihodima i rashodima se i tako nikada na slažu. Ni jedna strana s drugom niti s planiranim brojkama. Boljunac 0 0 0


Proračun je sinteza svih državnih politika. Ovaj naš za 2017. pokazuje da se ide utabanim stazama. Napadadaju ga i znalci i nevježe. I svi imaju pravo i jednom dijelu. Zapravo brojke su samo izraz određene politike. Problem je što te brojke znače. Boljunac 0 0 0


A o tome se malo piše i govori. Ili se govori na pogrješan način. Uz posvemašnje nerazumijevanje biti problema. Da ne ostane na ovome, potrudit ću se to objasniti u posebnoj analizi. Nadam se ! Boljunac 0 0 0


Onome tko je gledao kako Zdravko Marić s ciničkim grimasama odbacuje svi 130 amandmana na proračun i kako NE ŽELI odgovoriti zašto je za ured Plenkovića predviđeno 4 miliona više , a za ured predsjednice 2,5 miliona više, sve je jasno. Laci 0 0 0

Analiza

Da drži do svog integriteta, Marić bi zbog ovakvog real-socijalističkog proračuna dao ostavku

13.12.2016. 23:58, Koliko je realan Vladin proračun?

U dosadašnjem tijeku priprema za donošenje novog državnog proračuna malo kome je smetala rastrošnost i antireformsko-klijentelistički karakter prijedloga proračuna. Interesne skupine su gledale da ugrabe što više za sebe; a kritičari proračuna, ekonomisti koji vjeruju u tržišnu ekonomiju, te poslodavci i radnici u "pravom" privatnom sektoru, koji nije protekcionistički uvezan sa stranačkim nomenklaturama - ionako ne spadaju ni u jednu kategoriju ciljnih skupina što mogu znatno utjecati na biračku podršku etabliranim političkim strankama. U takvoj atmosferi dogodio se svojevrsni neformalni rebalans, značajna promjena prijedloga proračuna prezentirana samo deset dana nakon inicijalnog prijedloga. To je bio jedini, ali važan pokazatelj da ... više >

6

Dirk15

  • 7
  • 1
  • 1
  • 24

Analiza

Koliko dugo će još Šerbedžija uspjet sjediti na dva stolca?

05.12.2016. 13:35, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Za Radu Šerbedžiju nedavni razvoj događaja mora da izgleda kao noćna mora: rutinski intervju u kojemu je on deklamirao svoju manje-više uobičajenu retoriku tabloidskim izvrtanjem i zaoštravanjem izazvao je srdžbu dijela javnosti, te i javnu osudu od strane Ministarstva branitelja.

Uslijedili su demanti i otvorena pisma koji su pokazali prilično grčevitu Šerbedžijinu želju da cijeli incident na neki način "resetira" i vrati stvari na prijašnje stanje. No čini se da je značaj cijele situacije daleko od efemernog incidenta uzrokovanog spletom nesretnih okolnosti. Dovoljno je pogledati najizravnije izvore - nedavni demanti, te novo otvoreno pismo. U njima, kada zanemarimo opće fraze i pozivanje na vlastito zaleđe i reference, te se fokusiramo na suštinski dio tematike koja je u središtu ovog prijepora - dominira gramatička množina. Izrazi poput "bitange", "kriminalci", "heroji", a posebno "nacionalizmi", svojom formom gramatičke množine odaju jasnu utilitarnu svrhu, a to je potpuno izjednačavanje strana u prošlom ratu.

Iako je neprestano ponavljanje faktografije vezane za raspad Jugoslavije i s tim povezanim ratovima iznimno zamoran posao za svakog osim za sadiste, mazohiste i one koji na svojoj i koži svojih bližnjih rat nisu ni na koji način osjetili te uživaju u neprestanom prekapanju po ratnim i okoratnim događajima, za potrebe ovog teksta vratimo se na elementarne čvrste činjenice koje demantiraju tezu o "nacionalizmima" (u množini) kao uzroku ratova.

Dakle, 1989. godine, kroz tzv. antibirokratsku revoluciju, jedan nacionalizam je obarao legalne republičke i pokrajinske vlade i urušio institucije tadašnje države. Svih drugih nacionalizama bilo je tek u tragovima, a o njihovu utjecaju na tadašnju društvenu i političku situaciju govore detalji bazirani na činjenicama. Te godine na Gazimestanu je održan najmasovniji miting srpskih nacionalista ikad, gdje se nesrbima otvoreno prijetilo uništenjem i nestankom, a Srbe proglasilo narodom koji u Jugoslaviji ima veća prava od drugih naroda. U približno isto to vrijeme u kojemu, dakle, Milošević ultimativno prezentira već izgrađenu moć, u Hrvatskoj se HDZ - tek osniva. Povijesne paralele, dakle nema. Za hrvatski nacionalni, pa i nacionalistički pokret, kao i za druge slične pokrete (bošnjački, albanski) može se reći da su u velikoj mjeri reaktivnog karaktera, nastali nakon raspada svih jugoslavenskih državnih institucija kao mjera samoorganizacije u odnosu na jasno očitovanu opasnost i izrečenu prijetnju, nekad gotovo na plemenskoj razini, u situaciji kada nikakva druga razina organiziranosti nije ni postojala.

Teza, dakle, o nacionalizmima koji su jednako krivi za rat koliko je neistinita toliko je i zlonamjerna, a kad ju se pokuša prikazati kao rezultat dobre volje i mirotvornih težnji, onda poprima i karakteristike teškog licemjerja. Takvu priču možda najbolje razotkriva jedna zanimljiva usporedba: dok su deklarirani hrvatski mirotvorci često skloni izjednačavanju krivnje strana u ratu, mnogi srpski mirotvorci o tome nemaju nikakve dvojbe: nepravedno zaboravljeni studentski prosvjednici na beogradskim Terazijama na koje je Milošević čak slao tenkove, kao i mnogi drugi u Srbiji koji su se otvoreno protivili ratu nikada nisu nimalo oklijevali kazati tko je agresor.

Postavlja se pitanje što motivira Šerbedžiju da djeluje tako kako djeluje. Ako je riječ o oportunizmu i konformizmu, težnji da se vječito sjedi na dva stolca, onda bi možda on trebao biti svjestan da takvom nastupu jednom mora doći kraj: srpski tabloid je na očito nekorektan način isprovocirao nešto do čega uopće nije trebalo doći, ali sada se stvari teško mogu vratiti ondje gdje su prije bile, upravo zbog Šerbedžijina značaja i ugleda na koje se on poziva u svojim javnim pismima; upravo njegova društvena "težina" onemogućuje mu da se tiho vrati u sjenu. Činjenica da je formalni povod za cijelu ovu napetost uklonjen (navodnu izjavu da su svi haški optuženici kriminalci on je demantirao) ne mijenja puno na stvari kad je u fokus došao cjelokupni politički dio njegova djelovanja.

Pred Šerbedžijom sad stoji nekoliko mogućnosti. Ne bi mu, recimo, pala kruna s glave kad bi, kad se toliko bavi ratnim pitanjima, naprosto kazao tko je bio agresor a tko se branio. U Hrvatskoj bi velika većina javnosti blagonaklono gledala na takav nastup, ogorčen bi možda bio samo Zoran Pusić. U Srbiji bi sigurno bila ogorčena cijela vrhuška na vlasti, ali Srbija upravo sada vapi za nekim tko će razbiti medijski i ideološki klinč u koji je premijer Vučić satjerao cijelu srbijansku političku i društvenu scenu. Iskreno mirotvorstvo trebalo bi težiti pomirenju, a svima koji i ovlaš prate regionalnu političku scenu jasno je da do pomirenja nikad neće doći na temelju lažnih teza o jednakoj krivnji, koje na svoje načine promoviraju s jedne strane Vučić a s druge razni regionalni "mirotvorci" u koje spada i Šerbedžija.

Ako pak Šerbedžija u takve teze iskreno vjeruje, onda bi bilo korektno da ih napokon izrijekom predoči hrvatskoj javnosti, i s njom na neki način uspostavi čiste i poštene račune. Treća opcija, u kojoj će on nastaviti zakukuljivati svoju retoriku, oslanjajući se na aluzije skrivene iza nejasnoća, iako možda njemu izgleda najoportunija može ispasti najgora, jer kad svima dosadi, uzdrmat će oba željena Šerbedžijina stolca.

Gdje je u toj priči hrvatska javnost? Kao i obično, u poziciji taoca ekstremizma marginalaca te kukavičluka i oportunizma mainstream politike. Već se pojavila skupna "domoljubnih batinaša" koja Šerbedžiji zbog njegovih stavova prijeti fizičkom ugrozom, i to usred Zagreba. Još samo nedostaje da netko počne javno prozivati Šerbedžiju po nacionalnoj osnovi, i dobivamo snažnu potporu upravo onoj slici koju stvaraju poklonici teza o izjednačavanju krivnje. Ako skupini marginalnih ekstremista što rade u "korist vlastite štete" možemo dopustiti nedostatak pameti, to isto nikako ne možemo dopustiti Ministarstvu branitelja. Kad se to Ministarstvo već upustilo u javno djelovanje putem javnih osuda Šerbedžije, ono je naprosto dužno istu takvu osudu uputiti onima koji prijete Šerbedžiji fizičkim nasiljem, koji bi ga dakle u demokratskoj državi fizički ugrozili zbog političkih stavova. Ovdje se ujedno može provjeriti i je li Tomo Medved, nesumnjivi ratni heroj najviše razine, uopće dorastao političkom djelovanju, jer dignitet Domovinskog rata o kojemu pismo njegova ministarstva govori "domoljubnim batinaštvom" može biti ugrožen više nego ičim drugim.

Treba napomenuti i da se među medijskim ešalonima samopercipirane ljevice što su odmah ustali u obranu Šerbedžije i opravdano osudili prijetnje nasiljem koje su mu upućene nije našao baš nitko da mu uputi i najblažu kritiku zbog političkih stavova s kojima se nesumnjivo ni veliki dio "ljevice" ne slaže. Takva kritika, argumentirana i principijelna sasvim sigurno bi pridonijela smanjenju tenzija, ali kuraži za takav nastup među medijskim poslenicima "ljevice" naprosto nema.

I dok "desnici" manjka pameti a "ljevici" morala, Šerbedžija svoj željeni komfor može zadržati kakve god odluke donese. Ako pretpostavimo da je riječ o jako dobro situiranoj osobi kojoj nijedna od varijanti budućeg djelovanja neće ugroziti egzistenciju, onda možemo njegove daljnje poteze ponajprije promatrati kroz moralnu vizuru.

6

Dirk15

Ocjene (13)


Komentari (18)


@Dirk, sljedeći korak bi po tvojoj logici bio, da se opredjele sve europske države, koje u svojim udžbenicima o konfliktima na ex-yu prostoru pišu neutralno, odnoso navode nacionalizme kao glavni razlog konflikata i ratova balkanskim prostorima. viewer 0 0 0


Jako dobar tekst i analiza pojedinca koji je ostao bez države i sada traži identitet.Kolektivna trauma svih tzv. izgubljenih jugoslavenkih identiteta,daleko je najjača kod Srba i pojedinaca iz miješanih brakova.Srbi su propalu jugposlavensku državu plotto 0 0 0


doživljavali kao državu u kojoj svi Srbi žive zajedno.Za razliku od npr.Hrvata.Radu ću uvijek cijeniti kao velikog glumca koji je zadužio hrvatsku kulturu,ali za status koji trenutno uživa u RH,sam je kriv. plotto 0 1 0


@wiever - kad već prozivaš Dirka,u tvojoj posljedičnoj logici,morao si se otresti od nacionalne države,nacionalizme i domoljublje,Sve što smeta sljedbnicima neoliberalnog korporativnog fašizma na putu prema cilju ,a to je robovsko društvo. plotto 0 0 0


@plotto, misliš na status koji uživa kod pojedinih dijelova društva u Hrvata? Meni osobno a znam i puno drugih ljudi, koji nisu nagriženi bacilom nacionalizma, Rade ne treba ništa dokazivati ili se opredjeljivati. Ako mu je dobar film ja ga pogledam. viewer 0 0 0

Analiza

Plenković je na ukrajinskom testu pao

30.11.2016. 00:28, Anketa: Kako je Vlada odradila svojih prvih mjesec dana?

Podržavatelji Andreja Plenkovića često su kao jednu od njegovih glavnih kvaliteta spominjali kompetentnost u diplomatskom poslu. Za to je dosad postojala dvojaka argumentacija. S jedne strane govorilo se o uspješnoj briselskoj karijeri, gdje se za Plenkovića u mnogobrojnim osvrtima na njegovo djelovanje mogu naći samo riječi hvale. S druge strane, kao snažan dokaz njegove diplomatske sposobnosti uzima se njegov smiren i uljudan nastup tijekom prošle predizborne kampanje te u pregovorima pri sastavljanju vlade, što mu je donijelo i uspješan izborni rezultat i još veći uspjeh u pridobivanju uvjerljive parlamentarne većine za izglasavanje vlade.

No svi ti prethodni dokazi postaju manje važni kad se počne s konkretnim djelovanjem, te možemo reći da je uspješnost konkretnih diplomatskih poteza jedino pravo mjerilo hvaljene Plenkovićeve diplomatske kompetentnosti. A ono što smo dosad vidjeli doista nimalo ne obećava.

Ako bismo pretjerano napadnu koincidenciju između Plenkovićeva prvog diplomatskog poteza, odlaska u BIH i masovnih uhićenja zapovjednika HVO u Orašju netom poslije tog posjeta mogli nazvati nečijom greškom u koracima, ne znamo još čijom, te odgovornost za nastale probleme ne možemo izravno svaliti na novog premijera, posjet Ukrajini je druga priča - riječ je o nizu političkih i diplomatskih promašaja vezanih za taj posjet i događaje oko njega koji se izravno mogu pripisati Andreju Plenkoviću.

Prvo što upada u oči kao krajnja rogobatnost taj je odlučan i jednoznačan stav koji je u Ukrajini zauzeo novi premijer, i time postavio diplomatsku poziciju cijele države - tolika odlučnost baš tamo gdje bi se takvu odlučnost po svakom zdravom razumu trebalo izbjegavati. Ako znamo da svaka vješta diplomacija ne zatvara opcije pregovora s protivnikom ni kad zastupa stranu koja je izravni sudionik rata, koja mrvica razuma postoji u zauzimanju krajnje jednoznačnog i ratobornog stava u situaciji što stalno levitira na rubu rata - onda kada uopće niste zaraćena strana, i kad upravo činjenica što imate povlasticu promatrati stvari sa strane sposobnoj diplomaciji otvara mogućnost da takvu odmaknutu poziciju iskoristi?

Kad govorimo o zauzimanju "tvrdog" hrvatskog stava, onda se referiramo već na sami posjet Ukrajini dok tamo vlada tako složena situacija. Ako je posjet proveden bez da se kao dio priprema obavila bar elementarna razmjena mišljenja s ruskom diplomatskom stranom, i time pokazala spremnost na makar djelomično uvažavanje ruskih gledišta - onda je time poslana jasna diplomatska poruka da se Hrvatska nalazi 100% na "ukrajinskoj" strani sukoba (navodnici se ovdje stavljaju jer situacija nije tako crno-bijela kako se u našim medijima prečesto prikazuje), a 0% na ruskoj, a takav stav po svoj prilici nema nijedna europska zemlja osima Poljske, čija populistička vlada glasačku podršku "bilda" ponajprije podgrijavanjem straha od ruske invazije.

Poljska vlast, dakle, ima čisto pragmatičan razlog da agresivno podrži Ukrajinu, a hrvatska vlast baš nikakav. Naravno, ovdje se ne govori o tome da bi Hrvatska trebala zanemariti legitimne ukrajinske ciljeve i gledišta, nego da bi cijelom tom pitanju trebala pristupiti diplomatski senzibilno i iznijansirano, a ne antidiplomatski jednoznačno i tvrdo. Gdje je u ovom slučaju nestala ta nahvaljena Plenkovičeva odmjerenost i suptilnost?

Već i na etičkoj razini pojednostavnjeno postavljanje paralele između ukrajinske krize i hrvatskog Domovinskog rata po faktografiji je potpuno neistinito: u doba raspada Sovjetskog Saveza Rusija je učinila svaki napor da provede mirno razdruživanje država, što je točno dijametralno suprotan pristup od onog što je u sličnoj situaciji radila Srbija pri raspadu Jugoslavije. Proruski politički elementi u Ukrajini nikad nisu dovodili u pitanje ukrajinsku državnost i institucije dok iz istih nisu silom istjerani, što je opet potpuno suprotno od nekadašnjih miloševićevskih pobunjenika u Hrvatskoj, koji su već od prvih dana djelovanja potpuno negirali i hrvatsku državu i njezine institucije, a kratkotrajno su boravili u hrvatskom Saboru, tek da bi ga vrijeđali i državi se izrugivali.

Hrvatska, dakle, kako nema pragmatično, tako nema ni ikakvo moralno pokriće da se u ukrajinski rat uglavljuje malne kao izravni sudionik, razlozi za to mogu biti sasvim drugi, o čemu ćemo pisati malo poslije, nakon što dalje apsolviramo "diplomatičnost" Plenkovićevih poteza. Dakle, nadalje: davanje prijedloga da se hrvatski program mirne reintegracije Podunavlja iskoristi za rješavanje ukrajinske krize imalo bi smisla jedino u situaciji u kojoj je neki tim domaćih i međunarodnih stručnjaka analizirao ovaj sporazum i situaciju u Ukrajini te zaključak donio prije Plenkovićeva posjeta Ukrajini i servirao mu ga kao dio priprema za sami posjet. Kako možemo sa sigurnošću reći da takvog scenarija nije bilo, onda jedine ocjene tog prijedloga mogu biti: neprofesionalnost do razine čistog diletantizma, čak infantilnosti. Da se ne govori o činjenici kako u formalnom smislu ovaj prijedlog predstavlja pokušaj podrivanja važećeg mirovnog sporazuma u Ukrajini, koji je nastao kao rezultat teških diplomatskih napora doista kompetentnih diplomata i trenutno predstavlja jedini jamac mira u Ukrajini.

Nadalje, Plenkovićeva bahata reakcija na priopćenje ruskog ino-ministarstva kao repliku niže razine koja ne zavrjeđuje njegov izravni odgovor... Kad mala zemlja koristi takvu retoriku u komunikaciji s jednom od najvećih svjetskih sila, onda to može značiti samo da je takva zemlja dobrovoljno pristala na ulogu marionete, skrivajući se iza zaštitničkih skuta neke velike sile i oviseći o toj zaštiti. Samostalne zemlje i sposobne diplomacije tako, naprosto, ne nastupaju. Koliko je to promašena politika može se vidjeti i po promašenoj argumentaciji koja je brani, pa sigurnosni stručnjak Cvrtila kaže da Plenković ima jasan stav, jer jasan stav imaju EU i NATO, a mi znamo da su recimo u NATO-u Turska, Grčka i Mađarska, zemlje s jasno različitim stavovima od onoga koji deklamira Plenković. Svatko djeluje za svoj račun, rekli bismo, osim Hrvatske.

Cijela ova priča otvara i veliko pitanje: što to znači biti kompetentan euro-diplomat i parlamentarac? Sastoji li se to, kako je jedan komentator lucidno primijetio, od stalnog ceremonijalnog otkopčavanja i zakopčavanja sakoa po briselskim hodnicima? Ili, da dodamo, od papagajskog ponavljanja teza i stavova koji dolaze iz "vrhovnih" centara moći, pri čemu poslušnost i volja za odricanjem od osobnog stava prema pitanjima predstavlja najveću vrlinu koja se naširoko hvali i otvara put za unosnu karijeru euro-birokrata? Ako je tako, možemo li već sada postaviti pitanje općih kompetencija Plenkovića kao premijera ako je europsko birokratsko iskustvo njegovo jedino opipljivo profesionalno iskustvo?

I na kraju - kakvi su motivi iza ovakvog nastupa? Je li Plenković vjerovao da će posjet Ukrajini biti njegov "zicer", gdje će se pokazati znalcem na svom terenu (vodio je promatrače Europskog parlamenta na parlamentarnim izborima u Ukrajini), a da ga je nedostatak stvarnih diplomatskih znanja i kompetencija spriječio da shvati kako je tamošnja situacija prekomplicirana da se na njoj može poentirati na tako trivijalan način kako je on pokušao? Ili je prosto riječ o "odrađivanju" osobnih obveza stvorenih tijekom razvijanja birokratske karijere? Važno je kazati da Plenkovićev nekadašnji mentor Ivan Šimonović, kao zastupnik američkih interesa u birokraciji UN djeluje u svoje ime i za svoj račun, a da će se Plenković na funkciji premijera RH uskoro morati zapitati za koga u stvari igra. I to će pitanje sa svakim novim premijerovim potezom biti sve naglašenije, jednako kao i pitanje njegovih realnih kompetencija.

6

Dirk15

Ocjene (13)


Respektira (10): VeNLO, Zenga2, Interstellar, Jung-fu, 5none5, viewer, IDujas, BorisTraljic, siouxica, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (2): RepopeR, Mac316


Komentari (67)


(9.8%), Austrija (6.6%), Srbija (4.6%), Francuska (2.3%), SAD (2.3%), Nizozemska (1.9%), UK (1.9%), Spanjolska (1.6%), Rusija (1.6%)…Najbrze rastuca hrv. izvozna trzista u 2015g. su Slovenija (+1.5 milijarda eura), Njemacka (+900m eura), Austrija supersuper 0 0 0


(+750m eura), Nizozemska (+670m eura), Italija (+590m eura), UK (+460m eura), Spanjolska (+440m eura), Madjarska (+380m eur), Rumunjska (+314m eura), SAD (+251m eura)… supersuper 0 0 0


Ovo gore nema veze s clankom, ali vidim da se razvila rasprava o hrv izvozu, pa sad imate materijala za raspravu supersuper 0 0 0


Najinteresantniji su mi oni, koji tvrde da nije problem u "našem" čovjekum, nego u vladajućima. Neki su pak uvjereni da bi bili Švica ili..., samo da imamo pravo vodstvo. Nitko ne spominje da oni već 100 g. nemaju nepismenih, a kod nas je 20% polupi viewer 0 0 0


Pa viewer prvi puta da se gotovo slažem s tobom, no to ne znbači da stara izreka" riba smrdi od glave..." i da je za loše rukovođenje krivo loše rukovodstvo, bez obzira birali ga nepismeni ili sve sami dr.,mr, titulari. Loš šef, je loš šef ! Laci 0 0 0

Analiza

Politička podrška bankama kao "business as usual"

19.11.2016. 21:46, Treba li Vlada opraštati bankama porez kako bi otpisale loše kredite?

Autoru ovog teksta likovi poput Zdravka Marića krajnje su nesimpatični, a posebno ga iritira kad ih se naziva stručnjacima bez trunke konkretnog pokrića u takvim tvrdnjama. Međutim, istraživanje koje je trebalo pokazati da je opraštanje poreza bankama potez koji jednoznačno prikazuje Marića kao posebno agilnog zastupnika bankarskih interesa, teza koju pokušava potencirati SDP-ov Lalovac - zapravo je pokazalo nešto drugo: riječ je o složenoj temi, a ovaj potez samo je dio jedne te iste priče koja se kotrlja dugi niz godina, u zajedničkoj režiji HDZ-a i SDP-a.

Znamo da je dobit svake tvrtke koja posluje na tržištu dijelom ovisna o politici, što o političkoj odluci o visini poreza na dobit, što o samim mikroekonomskim uvjetima koje nameće politika, i o kojima profitabilnost poslovanja znatno ovisi. Znamo i da su u zemljama  bivše SFRJ obrazovani ili bolje reći odgajani "ekonomisti" čiji je temelj znanja baziran na marksističkoj ideologiji, a ne na ideji ekonomije kao egzaktne znanosti. Jedan od temeljnih postulata tog ideološkog sklopa ideja je o političkoj ekonomiji, tj. o ekonomiji kojoj je svrha i smisao biti potpuno podložnom politici, te da je takav način funkcioniranja ekonomije jedini (ideološki) prihvatljiv.

Znamo i da su se retrogradni procesi vezani za takva polazišta nesmetano nastavili i nakon formalnog raskidanja veza Republike Hrvatske s komunističkim uređenjem i formalnog uvođenja tržišne ekonomije: većina "ekonomskih" fakulteta i dalje većinu pozornosti posvećuje političkoj ekonomiji ponešto modernizirane forme, Adam Smith se spominje tek u kratkim natuknicama i fusnotama, a politička ekonomija se svom političkom snagom dviju najvećih stranaka i dalje provodi u praksi.

Kad je riječ o "običnim" poduzećima, politička ekonomija se očituje ponajprije u neprestanim izmjenama uvjeta poslovanja, izmjenama koje su toliko učestale i opsežne da neprestano mijenjaju osnovne mikroekonomske uvjete odvijanja biznisa, toliko da su već odavno postale glavni utjecajni čimbenik na profitabilnost poslovanja tvrtki. SDP i HDZ su, dakle, neprestanim prčkanjem i iživljavanjem nad propisima i pravilima doveli do toga da su svi drugi aspekti poslovnog života postali beznačajni u odnosu na neprestano političko mijenjanje pravila. Odgojeni marksisti su, dakle, postigli svoj ultimativni cilj, a to je da se sva ekonomija vrti oko politike. Kako to utječe na ekonomiju, svi mi dobro osjećamo, a možda pomaže i slikovita usporedba: ekonomija u kojoj su političari u prvom planu dobra je taman koliko i nogometna utakmica u kojoj su suci u prvom planu - riječ je, naime, o najnižoj razini na koju se uopće može pasti, i u jednom i u drugom navedenom slučaju.

I sve što smo naveli vrijedi za obične tvrtke, a kad je riječ o bankama, situacija je još puno zaguljenija, jer način na koji banke mogu iskazati dobit još izravnije ovisi o odlukama političkih tijela i regulatora. Svaka budala može prikupiti gomilu novca što su joj susjedi dali na čuvanje i dio tog novca na čuvanju posuditi drugima uz dobru kamatu a drugi dio jednostavno proglasiti svojom dobiti, računajući na to da svi komitenti neće tražiti novce natrag u isti čas. Banke bi se od svake  budale trebale razlikovati po tome što svoje posudbe osiguravaju dobrim pokrićem (recimo u hipotekama), i što još uz to prate rizike svojih posudbi, opasnosti da dio njih neće biti vraćen i da sukladno procjeni rizika ostavljaju dio svog novca u rezervacije za pokriće rizika. Ali tu je najveći štos u hrvatskom bankarstvu: sav novac koji se ostavlja u rezervacije izravno umanjuje dobit banaka. Tako da su, kad je u Hrvatskoj nastala opća investicijska kriza i broj rizičnih kredita drastično porastao, naše banke jednostavno "zažmirile na jedno oko", proglasile same sebe optimističnim u pogledu povrata kredita i nastavile si isplaćivati dobit bez dostatnog izdvajanja za rezervacije. A HNB je "zažmirio na oba oka" i pravio se da ništa ne primjećuje sve do 2013. kada su se napokon odlučili nametnuti način klasifikacije rizika i rezerviranja. Zanimljivo je da uskoro nakon te odluke dolazi Linićeva inicijativa za uvođenje poreznih olakšica pri otpisu dugova, koja odmah bankama nudi olakšicu čim im je HNB malo otežao život (koja koincidencija), a još je zanimljivije da tu inicijativu danas nitko ne spominje! Riječ je, naime, o modelu koji se tek u nijansama razlikuje od sadašnjeg Marićevog. 

Sad se možemo pitati je li bivši ministar Lalovac toliko neprofesionalan, čak i lijen da je išao kritizirati Zdravka Marića za potez koji je gotovo isti kao onaj što je napravio njegov (Lalovčev) prethodnik i (bivši) stranački drug, a da se nije nimalo potrudio provjeriti raspoložive činjenice o toj tematici - ili računa na potpunu indolentnost hrvatske ekonomske javnosti? I gdje je tu stručna hrvatska ekonomska analitika, koja isto tako ne uspostavlja nikakvu poveznicu između gotovo istovjetnih poteza Marića i Linića?

Kako je riječ o stručnoj problematici koju nitko od hrvatskih stručnjaka ne zna ili neće da obrađuje, laik se mora zadovoljiti tek s nekoliko općenitih zaključaka:

- već i navedeni detalji jasno ukazuju na dugogodišnji i ustrajni kontinuitet hrvatske ekonomske politike, neovisno o lijevo/desnoj i stranačkoj podjeli, kontinuitet u ustrajnoj podršci profitabilnosti banaka kao krajnjem cilju ekonomske politike, i podršci HNB-u u njihovoj "misiji" podrške bankama u istom smislu. Kako taj sustav besprijekorno funkcionira najbolji je pokazatelj besprijekorna profitabilnost banaka za sve godine teške ekonomske krize u Hrvatskoj, koja je pokvarena tek Lalovčevom nedavnom konverzijom švicarskih kredita

- dokaz kontinuiteta je i u činjenici da različiti ljudi iz različitih političkih opcija s razmakom od nekoliko godina donose praktički iste odluke. U tom smislu, dakle, možemo slobodno reći Ivan Šuker = Martina Dalić = Slavko Linić = Zdravko Marić. Politiku kontinuiteta tek je narušio spomenuti Lalovac, i to jednim jedinim potezom

- hrvatska ekonomska analitika ovu tematiku očito ignorira, ponajprije vjerojatno zbog toga što se podrška bankovnoj profitabilnosti u tim krugovima smatra svetinjom i dogmom, te se potezi u tom smjeru rijetko ili nikad ne propituju niti se analiziraju

- budući da, kako smo spomenuli, hrvatskom ekonomskom misli i dalje suvereno vlada duh političke ekonomije, možemo i dalje očekivati opću suglasnost "struke" u podršci bankarskoj profitabilnosti. Iako se iz nekih čudnih razloga podržavatelji banaka kod nas nazivaju često i neoliberalima, činjenice govore sasvim suprotno: banke su ogledni primjer "uspjeha" političke ekonomije, uspjeha koji ne ovisi o znanju, trudu i sposobnosti, nego isključivo o političkom poštapanju.

I dok jačaju kritike Plenkovićeve politike, koja svaki dan privlači sve više prigovora s argumentima o nedostatku hrabrosti, odlučnosti i vizije, ipak je Plenkovićeva povijesna uloga u dokidanju "ideološkog rata" već sada nesporna. No pravi društveni smisao odmak od ideoloških tema može dobiti tek ako dovede do usmjeravanja fokusa javnosti na bitnije teme. U ovom trenutku kad se čini da su glavni društveni prijepori riješeni, zapravo postaju vidljive konture jednog novog prijepora - budućeg sukoba politike koja vjeruje da je uloga države biti podrška profitabilnosti bankarstva i politike koja vjeruje da je uloga banaka biti servis gospodarstvu. Na jednoj strani su zasad skoro svi, a na drugoj samo Ivan Lovrinović i Živi zid.

Hoće li tako i ostati? Nadajmo se da neće, ali je pitanje u koliko vremena će se stvari promijeniti. Po svoj prilici Zdravko Marić će imati dovoljno vremena bar za jednu stvar: da prisili šire krugove javnosti da shvate, makar osjećajući to na vlastitoj koži, kako se njegova ekonomska politika ni po čemu ne razlikuje od politike njegovih mnogih bezličnih prethodnika, i da će za stvarne promjene na njegovo mjesto trebati doći netko sasvim drukčiji.

6

Dirk15

Ocjene (8)


Komentari (59)


su ostvarile banke ZABA, PBZ, Rba, OTP, Erste, Hypo? supersuper 0 0 0


Laci, spajanja i preuzimanja kompanija mi spadaju u svakodnevni posao pa mislim da znam o cemu pricam. Jedini problem je sto lazem cijelo vrijeme. Eto, zato imamo vas nam odgovorite na gore postavljena pitanja i demantirate moje lazi. supersuper 0 0 0


Supersuper, tek sam sada pročitao vaše komentare. Slažem se s vašim gledištima. Držim da ste dobro upućeni u te stvari. Mene to nie zanimalo. Zanima me okružje kojedovodi do takvog stanja koje ste nam objavili. Tu dolazimo do politčkog sustava i Boljunac 0 0 0


i do države kao instutucije koja bi morala osigurati normalno poslovanje. Ključne resore u RH danas ima pod kontrolom Most. Kani lišto učiniti Ili će čbrsto braniti postojeće nefunkcionalne uvjete za zdravo poslovanje. Bolnice duguju 2 mlrdi Boljunac 0 0 0


isporučiocima lijekova, a u državnom su vlasništvu, Država je prva neuredni platiša. Sudstvo je jednako neučinkovito. DORH je selektivan. Policija se bavi tričarijama. Zakoni su nam zakrčili zdravo pravno radsuđivanje. Ustavni sud je ridikulozan Boljunac 0 1 0

Analiza

Zašto Plenković nema jasan stav o političkim uhićenjima u Orašju?

08.11.2016. 20:51, Stoji li politika iza uhićenja u Orašju? Kako se Hrvatska treba postaviti?

Prosvjede zbog uhićenja u Orašju profesionalni su zlonamjernici, najeksponiraniji i najsituiraniji dio hrvatske javne scene, odmah krenuli paušalno karakterizirati kao relativizaciju ratnih zločina i nespremnost dijela hrvatske javnosti koji je senzibiliziran za domoljubne teme da prihvati krivnju "svojih". No povijest procesuiranja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije sad je već duga i pogled unatrag pokazuje neke sasvim nedvojbene činjenice.

Vođenje velikog broja sudskih procesa za ogroman broj užasnih zločina nametao je potrebu za utvrđivanjem jasnih kriterija prema kojima će se voditi istražni postupci, podizati optužnice i na kraju voditi sudski procesi. A još veća je bila potreba da se takvi ustanovljeni kriteriji u svim usporedivim slučajevima jednako primjenjuju. I da se tako stvori osjećaj pravičnosti, zadovoljavanja pravde, što je trebalo otvoriti put cijeloj regiji da lakše prebrodi ratne nesreće i krene u budućnost, a to je bila jedina prava društvena korist koja se mogla očekivati od svega toga sudovanja.

No nakon tako mnogo vremena i tolikog broja sudskih postupaka, sada izvjesno znamo - dobili smo nešto sasvim drugo: ustrajno izbjegavanje ustanovljavanja bilo kakvih kriterija, što je dovelo do brutalne diskriminacije kako žrtava tako i osumnjičenika u procesima, diskriminacije koja se provodila i provodi se i po nacionalnoj liniji i po liniji zadovoljavanja interesa taktičkih političkih trgovina u danom trenutku. Dobili smo i regiju koja se niti četvrt stoljeća nakon rata ne može iskobeljati iz svakodnevnog pretresanja ratnih zbivanja, jer stare rane neprestano otvara nepravedno, a često i sasvim nečasno djelovanje pojedinih segmenata regionalnog pravosuđa koji se bave ratnim zbivanjima.

Oraški je slučaj ilustrativan primjer kako to što smo opisali općenito izgleda u praksi. Ako se za  evidentirane slučajeve ubojstava, silovanja i zlostavljanja Tužiteljstvo BIH odlučilo optužiti cijeli vrh lokalnih zapovjednih struktura, što je u malom Orašju dovelo do brojke od deset optuženih, onda bi se po analogiji za dugotrajne masovne zločine, deportacije i zlostavljanja što su se provodili i organizirali recimo u velikoj Banjaluci trebalo optužiti toliko pripadnika zapovjednih struktura da ih se ne bi moglo transportirati do istražnog zatvora ni u nekoliko autobusa. Ali to se uopće ne događa, i sasvim je izvjesno da se niti neće događati.

Isto tako je znakovita nedavna optužnica protiv jednog bošnjačkog zapovjednika - za višemjesečna mučenja i teška ozljeđivanja civila optužen je jedan jedini čovjek, zapovjednik logora, iz čega bi se mogli povući zaključci da je taj logor bio njegov "privatni biznis" i da je djelovao izvan zapovjedne hijerarhije, zaključci za koje nam elementarni zdrav razum govori da ni na koji način ne odgovaraju stvarnom stanju.

Na taj način jedno političkoj manipulaciji sklono tužiteljstvo svjesno iskrivljuje kontekst eventualnog sudskog postupka: u jednom slučaju unaprijed amnestirajući cjelokupnu zapovjednu strukturu, a u drugom je unaprijed implicitno osuđujući, a optuživanje praktički cijele zapovjedne strukture implicira i udruženi zločinački pothvat čak i ako to u optužnici nigdje nije izrijekom navedeno - kako bi se uopće moglo kazati da cijela organizacija nije kolektivno kriva ako su optuženi svi istaknutiji članovi te organizacije? I sve se to odvija bez ikakvih jasnih kriterija, bez ikakve obveze obrazlaganja ikome zašto se jedan slučaj tako radikalno drukčije tretira od drugog. Također, čovjek bi očekivao da će tužiteljstvo biti osjetljivo na optužbe o diskriminaciji i spremno javno ih pobiti čvrstim i neoborivim argumentima kojima bi to tijelo sačuvalo svoj ugled u javnosti. Ali ništa poput toga se ne događa, iz čega se samo može zaključiti da to tijelo argumenata u svoju zaštitu nema, a da mu do očuvanja javnog ugleda nije niti stalo, ako zamislimo da je glavna ambicija članova tog tijela biti efikasno oruđe za izvršavanje naloga svojih političkih mecena.

I tako imamo situaciju gdje će potencijalni optuženici "jedne strane" mirno spavati, jer ne postoji nikakva mogućnost da se neutralno i profesionalno preispita odluka tužiteljstva koja ih unaprijed oslobađa krivnje isključivanjem iz optužnice - jesu li svi relevantni dokazi doista provjereni, potencijalni svjedoci ispitani, činjenice utvrđene, to ne provjerava niti ima mogućnost ocjenjivati itko. Na "drugoj strani" će možda trajati višegodišnji sudski procesi, gdje će se nametati široko postavljeni i neprecizno definirani navodi optužnice, koji nejasno impliciraju vezu između paušalno optužene grupe i konkretnih zločina, i koje će biti teško osporavati upravo zato što su nejasni. A da bi apsurd bio veći, za iste zločine na istom području već se sudi konkretnim optuženicima koje je moguće sa zločinima izravno povezati - ali u odvojenim postupcima, što još više potvrđuje tezu da su najnovija uhićenja temeljena na procesima koji su rezultat čiste političke manipulacije.

Sve to navodi na zaključak kako hrvatsko političko vodstvo nema nikakve osnove za zauzimanje stava kako je cijela kriza čisto pravosudno pitanje u koje se politika ne bi trebala miješati - jer to naprosto nije istina: tragovi utjecaja politike na ove procese tako su naglašeno vidljivi da je okretanje glave od njih jednako čistoj političkoj kapitulaciji.

Što po ovom pitanju možemo očekivati od Andreja Plenkovića, novog premijera punog entuzijazma zbog široke potpore koja mu je donijela vlast? Prema svemu što dosad znamo, vrlo malo ili ništa. Na stranu hvalospjevi koje je Plenkoviću donijelo njegovo umjereno i uglađeno postupanje, njegovi dosadašnji najvažniji konkretni potezi strogo su se vodili linijom manjeg otpora: sastavljanje kompromiserske "vlade nezamjeranja", kojoj kao da je jedini cilj da se pomalo dopadne svima, te najavljivanje niza poteza od kojih je najeksponiraniji deklariranje navodne porezne reforme, a koji i ne kriju težnju za izbjegavanjem bilo kakvih značajnih promjena ekonomskog i društvenog ustroja države.

Sasvim sukladne takvom ziheraštvu su naznake da će Plenković biti zadovoljan ako se oraške optužnice izrijekom ne pretvore u optužnice za udruženi zločinački pothvat - i da će po svim ostalim pitanjima vezanim za te optužnice, kao i za ostale probleme koje smo ovdje dijelom naveli - hrvatska politika i diplomacija jednostavno okrenuti glavu na drugu stranu. Takvoj tvrdnji u prilog idu i činjenice da nitko iz HDZ-ova dijela političkog vrha države već desetak dana nije uspio sastaviti nijednu poštenu političku izjavu niti formulirati stav, ništa osim ceremonijalnog izražavanja zabrinutosti, a jedino konkretno što je Plenković izrazio je upravo briga da se optužnica ne izrodi u suđenje za udruženi zločinački pothvat. "Nalaganje službama da prikupe relevantne podatke" još je jedna ceremonijalnost koja ne znači ništa ako nije uvod u vođenje neke konkretne politike i izražavanje konkretnog stava, a za što zasad nemamo nikakvih nagovještaja.

Plenkovića izgleda ne uzrujava niti mogućnost da će se njegovo obećanje o pojačanoj brizi za položaj Hrvata u BIH u samo nekoliko tjedana razotkriti kao isprazna laž. Možda zbog toga što je jedini "igrač" koji bi mu po ovom pitanju mogao pomrsiti račune nestao sa scene - riječ je o Zoranu Milanoviću. Uza sve svoje nedostatke i promašaje, Milanovićevo djelovanje u ovom segmentu političkog života bilo je neusporedivo odlučnije i uvjerljivije od cjelokupnog djelovanja posttuđmanskog HDZ-a: od oštrog i nedvosmislenog stava o političkim optužnicama do izravnog uključivanja u smirivanje situacije tijekom organiziranih nemira u BIH prije nekoliko godina.

Činjenica da ni Milanović niti SDP nikad nisu ovo djelovanje uspjeli politički kapitalizirati još je jedan od apsurda hrvatske političke scene, a još je apsurdnije da po svoj prilici niti jedan od mnogobrojnih kandidata za SDP-ova novog predsjednika nije niti pokušao izazvati Plenkovića na ovom planu, iako je to možda jedini plan u kojemu bi trenutno SDP mogao uspjeti protiv HDZ-a, jer, koliko god to čudno zvučalo, u sadašnjem vrhu HDZ-a ima neusporedivo više ljudi koji su se po ovom pitanju teško kompromitirali nego u vrhu SDP-a.

Ali neki odnosi izgleda da su postali vječni i nepromjenjivi na hrvatskoj političkoj sceni: hrabri uvijek propadaju, ziheraši uvijek pobjeđuju, a branitelji i Hrvati iz BIH uvijek su moneta za potkusurivanje.

6

Dirk15

Ocjene (7)


Respektira (6): Zenga2, siouxica, IDujas, Alumnus, Spektator, msesar


Slaže se (1): Laci


Komentari (5)


@Dirk15, zadnji stavak ti je zavrijedio da uđe u udžbenike kao objašnjenje pojam --hrvatsk apolitička scena ! jer je ti 100 % točno ! Laci 0 0 0


odličan tekst:) zanimljiva poanta sa Milanovićem i SDP-om... Pitanje BiH Hrvata nije u fokusu i među prioritetima lijevih birača, Milanoviću se i tu spočitavalo da se ulizuje desnici, pa vjerojatno zato ne žele na tome poentirati? siouxica 0 0 0


SDP ne poentira jer ne može - znaju da je kronologija podrivanja debelo na njihovoj strani. Izdvojio sam bitne događaje -okidače- u prošlom tekstu. Zenga2 0 0 0


o tome bi se vjerojatno mogla napisati analiza, ZM je imao neki tajming kad je mogao pokušati kapitalizirati poteze što su bili uvjerljiviji od hdz-ovih, no očito se prekasno sjetio toga ili nije bio hrabar, predizborni salto mortale nije baš pomogao Dirk15 0 0 0


Uostalom Plenković nema jasan stav NI OČEMU, jer ĆATE nemaju vkastite stavove, oni rade što im se kaže. Slkovito rečeno-Plenković je ćato, a Orban ima stavove ! Plenković ne misli, on IZVRŠAVA naredbe ! Zato mu je Goran Marić kost u grlu ! Laci 0 0 0

Analiza

Truli kompromisi kao put u bolju budućnost?

29.10.2016. 00:08, Kakvu je Vladu složio Andrej Plenković?

Izglasavanje nove vlade još jednom je, po tko zna koji put, predstavilo Hrvatsku kao zemlju apsurda: s jedne strane nova vlada dobila je rijetko viđenu saborsku podršku, skoro dvotrećinsku, a s druge strane javni izrazi ogorčenja pojedinim kadrovskim rješenjima u vladi počeli su pristizati čim je ona predstavljena, i to s cijele širine aktualnog političko-ideološkog spektra.

Doista, je li teško dokučiti motivaciju iza pojedinih Plenkovićevih poteza? Iz onog što dosad o njemu znamo čini se da nije. Plenković, naime, otkako je zakoračio na vrh nacionalne političke scene predočuje dosta otvorenu i transparentnu politiku, moglo bi se reći da igra otvorenih karata. Smirenost, pomirljivost, stalna diplomatična težnja ka kompromisu njegove su glavne karte, on ih nikad ne skriva, dapače stalno ih stavlja u prvi plan i izravno traži od birača da takvom nastupu daju podršku. Na druge karte, po svemu što smo dosad od njega vidjeli i čuli, Plenković nije igrao, i u samoj njegovoj retorici se dosad nisu mogle pronaći proturječnosti. No ipak, ako ne njegova retorika, kontroverzije potiču njegovi konkretni potezi, čak i kad to svim silama pokušava izbjeći, a trenutno su u najvećem fokusu njegova kadrovska rješenja u vladi.

Jesu li ta rješenja doista dvojbena? Bez sumnje, veliku napetost je izazvao izbor nove ministrice kulture. Ne samo da je njezin izbor ujedno formalizirao detronizaciju trenutno najistaknutije figure nominalne tvrde desnice, Zlatka Hasanbegovića, s najviše preostale pozicije koju je ta struja još držala u vrhu vlasti nego su i ponovno u prvi plan došli "oni drugi" u HDZ-u, oni koji prema nacionalnim pitanjima i Domovinskom ratu imaju u najmanju ruku ambivalentan stav, da ne kažemo nešto gore.

Iako se za sporno tovarenje dodatnog poreza na leđa teško optuženog generala Praljka Nina Obuljen brani kako je samo "potpisala mišljenje stručnih službi", ne može se ne primijetiti da je riječ ili o priznanju nekompetencije (potpisivanje naslijepo, što si ne može dopustiti nitko tko na nešto stavlja potpis kao odgovorna osoba) ili o nedostatku elementarne empatije u odnosu na težinu situacije u kojoj se spomenuti general nalazi, izložen optužnici u kojem mu se za zločine ne sudi na osnovi uspostavljanja uzročno-posljedične veze između konkretnih zločina i njegove odgovornosti, nego na osnovi potpuno neodređeno i slobodno definirane političke i objektivne odgovornosti, i gdje se u stvari niti ne sudi njemu, nego cijeloj političkoj opciji Hrvata u BIH i hrvatskoj vanjskoj politici za cijelo vrijeme trajanja rata u BIH.

No ono što kritičari nove ministrice kulture zaboravljaju je da ona nije jedina, a pogotovo da nije najistaknutija figura nominalne umjerene struje u HDZ-u (a koju bi bolje bilo nazvati poltronskom strujom): po svojim dosezima i pozicijama "ispred" Obuljenove su barem Gordan Jandroković i sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, aktivni sudionici "protudomovinske" diplomacije (za čije bi opisivanje bio potreban bar još jedan članak) za cijelo vrijeme vladavine opcije koju je utjelovljivao Ivo Sanader. A oni svakako nisu jedini iz te svojedobno brojne struje koji i dalje levitiraju unutar i oko vlasti.

S druge strane, ne manju potencijalnu kontroverzu izaziva odabir ministra znanosti: s obzirom na to da su postupci protiv novog ministra Barišića na osnovi optužaba za plagiranje i dalje aktivni, nedovršeni, ne ulazeći u to zašto se takvi postupci odugovlače godinama, najmanje što bi se moglo očekivati je da se tog gospodina drži podalje od bitnih pozicija u znanosti sve dok se mjerodavno ne utvrdi stanje stvari u vezi s optužbama, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga što se upravo plagiranje može smatrati najvećom zaprekom u razvijanju znanstvene izvrsnosti.

Nije puno bolja situacija ni s odabirom novog ministra zdravstva: dosta je jasna činenjica da je Milan Kujundžić upropastio samostalnu političku karijeru dosljednim apliciranjem neprimjerene svađalačke retorike, a sad znamo i da iz vlastitih pogrešaka nije izvukao nikakvu pouku - imenovan je ministrom u trenutku kad protiv njega upravo započinje postupak Hrvatske liječničke komore zbog omalovažavanja cijele liječničke profesije.

Kada, dakle, promatramo ove Plenkovićeve kadrovske odluke zajedno, možemo im naći zajedničku crtu: novi premijer se naprosto ne libi povlačiti poteze kojima mnogi neće biti zadovoljni, i on to unaprijed zna, kao što zna i da ima mnogo argumenata kojima se ovakvi potezi mogu snažno osporiti. No kada se prisjetimo onoga što smo naglasili na samom početku teksta: da se sve dosadašnje Plenkovićevo djelovanje odvija u modusu jasne želje za kompromisom, onda iz svega ovoga možemo izvući zaključak - Plenković daje prednost široj viziji u odnosu na pojedinačne poteze: on je spreman donijeti odluke koje će izazvati kritike i osporavanja, ali koje u sebi nose širu ideju kompromisa na nacionalnoj razini.

Time odluke koje donosi niti nema smisla promatrati samo u uskim okvirima svoga vlastitog konteksta, i time možemo donijeti još jedan zaključak: napokon smo, nakon dugo vremena, na poziciji premijera dobili osobu koja posjeduje državničku viziju, čovjeka čiju politiku usmjerava šira ideja, a ne svakodnevno zurenje u ankete javnog raspoloženja.

Koliko ta vizija ima perspektivu, sasvim je drugo pitanje: svrha ovog teksta bila je da se pokaže kako Plenkovićevo djelovanje ima elemente državništva i kako se njegove pojedinačne odluke treba promatrati u takvom, širem kontekstu. Sasvim druga su pitanja: može li zbroj pojedinačnih trulih kompromisa kao ukupni rezultat dati perspektivnu politiku i je li odabrani prioritet parlamentarne stabilnosti vlade onaj pravi prioritet, koji će nam donijeti bolju budućnost?

Neke naznake su doista mračne: kada se promatra cirkus oko izmišljanja ministarstva za bezličnog i bezidejnog partijskog aparatčika Gorana Marića, potrebno je mnogo mentalne samodiscipline da se držimo onoga što smo deklarirali u tekstu: potrebe da se misli na širu viziju. Kada se sjetimo da je vlada ekonomiju označila svojim prioritetom, a da su u nju zasjeli predstavnici ne dva, nego čak tri potpuno suprotstavljena koncepta (Goran Marić - marksizam/lenjinizam; Martina Dalić - antisocijalna bankokracija: Zdravko Marić - monopolistički, antitržišni kapitalizam meksičkog tipa), onda se doista moramo zapitati može li to sve zajedno uopće funkcionirati.

Ali najbolje što bi se u ovom trenutku moglo dogoditi hrvatskoj demokraciji je da se ovu vladu pusti da dokaže vrijedi li išta koncept koji ju je stvorio. I tu bi mediji mogli puno pomoći, kad bi se manje fokusirali na "žute" afere, a više na pomnjivo praćenje realizacije obećanih ekonomskih ciljeva.

6

Dirk15

Ocjene (8)


Respektira (7): mihael, Refamolitelj, Boljunac, Interstellar, siouxica, Zenga2, Spektator


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (15)


pravosuđe. I finacije naravno. Tu je Z. Marić glavni. Kultura je pak lakmus za Plenkovića. Vidjet ćemo jegova djela kao i djela N. Obuljen. Dala je intervju VL. Rekla je da je sustav potpore bivši ministar naglo ukinuo, a da je nepromišljenom Boljunac 0 0 0


odlukom i uveden. Što joj to znači ? Nije rekla što će ona učiniti. Boljunac 0 0 0


Zadnja sentenca ove analize je bit onoga sto je autor zelio kazati, ali Gorana Marica etiketirati kao autor ( bez obzira na neka njegova prijasnja lamentiranja ) nije istina, i po mome skromnom misljenju on bi bio bolji i od Zdravka i od Dalicke , Ivanbrazil 0 0 0


u "njihovim" resorima i posteniji i beskompromisniji i ima vise hrabrosti od sviju njih. Za Plenkovica cemo vidjeti koliko ima te "drzavnicke " karizme , snage i posebno hrabrosti , pa posteno , ne vjerujem , izgleda nismo mi te srece, NAZALOST !!!! Ivanbrazil 0 0 0


Uz sve opisano, i kako sada stvari stoje, Ivan Pernar će biti dominantna figura za trajanja ove vlade. mihael 0 0 0

Analiza

Predstoji li MOST-u obračun s vlastitim biračima?

18.10.2016. 22:38, Hoće li Božo Petrov uvesti reda u Sabor?

Upravo kad smo se počeli nadati kako je medijski teror mrcvarenja javnosti trivijalnim temama polako počeo jenjavati usporedo s odlaskom Zorana Milanovića s pozicija moći, počinjemo shvaćati da nas čeka novi ciklus, s Božom Petrovom kao glavnim generatorom trivijalnosti kojima će medijsko "pumpanje" pokušati dati štih nacionalnih tema.

Jer pozicija predsjednika Sabora, za koju se sada govori da je moćna, u stvari to nije, ili ne bi trebala biti u bilo kakvom normalnom funkcioniranju parlamentarne demokracije. Bez obzira na dostojanstvenost i ceremonijalni ugled same titule, predsjednik Sabora je u najboljem slučaju neka vrsta uspješnog redara, dok je stvarna moć, barem nominalno, podjednako raspoređena na glasove svakog saborskog zastupnika. Prema nama raspoloživim spoznajama stvari su jasne: svi zastupnički glasovi vrijede jednako, i broje se jednako.

No način na koji većina saborskih zastupnika raspolaže svojim glasom druga je priča: mi dobro znamo da se osnovni modus djelovanja većine hrvatskih sabornika može svesti na jednostavan opis: odustajanje od vlastite slobodne volje. Kako do toga dolazi, isto tako dobro znamo: praktičnim apliciranjem ozloglašene partijske discipline, političkom trgovinom, ucjenom, ponekad možda i zavrtanjem ruku, ali u svim tim rabotama djelovanje i utjecaj predsjednika Sabora je, slobodno možemo reći, zanemariv. A s najvažnijom metodom stvaranja kritične mase pokornih u tijelu koje bi trebalo biti najvažniji organ vlasti Republike: formiranjem stranačkih lista koje će u Sabor uvesti vječito zahvalne i poslušne beznačajnike, predsjednik Sabora nema ama baš nikakve veze, jer već u trenutku kada sjeda u svoju časnu fotelju, sve najbitnije stvari su se u Saboru već dogodile kroz samo njegovo formiranje, i predsjednikovanje se time svodi na puko ceremonijalno administriranje koje ne utječe ni na što važno i zapravo ne znači ništa važno.

Pa zašto se Božo Petrov onda tako grčevito uhvatio baš te fotelje? Zato što je za ovo vrijeme što je proveo u vrhu domaće politike već naučio (a u tome mu je najbolji učitelj valjda bio Milanović) da se pod svaku cijenu mora gurati u fokus javne pozornosti, pa makar i u najceremonijalnijoj mogućoj ulozi, želi li zadržati solidnu šansu da na "svojem" osvojenom vrhu i ostane. A zašto se prihvatio ceremonijalnosti umjesto da se nameće onim temama pomoću kojih je došao na vlast - "drukčijošću", reformatorstvom, obećanjima o općoj promjeni političke atmosfere? Zato što je od tih tema očito odustao: kako se naziru obrisi nove vlade, postaje sve jasnije kako mostovci sebe vide kao etabliranu političku opciju koja nadalje politiku kani voditi na isti način kao i ostale "etablirane" političke stranke. Među mnogim dobro poznatim načelima etablirane hrvatske politike, o kojima smo tako mnogo pisali i mi i svi drugi, kao jedno od najvažnijih svakako se ističe dosljedno izbjegavanje bilo kakvih bitnih promjena u društveno-političkom ustroju.

I baš na tom tragu je inicijativa o kažnjavanju nedolazaka na sjednice Sabora, čime bi se, dakle, ona dominantna većina zastupnika, koja je na dirigiranim listama, uz pomoć čuvenih šalabahtera, u parlament i došla zato što nema vlastitog mišljenja, niti ga želi imati, u debate se ne niti ne pomišlja upuštati; koju malo što zanima osim povoljnih cijena jela i pila u saborskom restoranu - čime bi se ta beznadno politički deformirana, vrlo vjerojatno nepopravljiva masa natjerala u saborske klupe kao u magareće klupe, samo da bi se pokazalo da MOST, eto, nešto značajno radi. I još ako bi se mediji (u potrazi za novim moćnim mentorom nakon političke eutanazije onog najmoćnijeg) dobrohotno potrudili da tu temu ustrajno prikazuju kao bitnu nacionalnu temu - eto šanse za dug i uspješan politički život novih zvijezda etablirane političke scene, novog, "nerevolucionarnog" MOST-a, i to upravo na prostoru koji je ostao upražnjen padom dosadašnjih majstora mentoriranja medijskog napumpavanja trivijalnih tema, Milanovićeva SDP-a.

Ono što posebno upada u oči u procesu MOST-ova odustajanja od samih sebe sveopća je bezidejnost koja je prešla u tipično hrvatsko političko rutinerstvo: s jedne strane imamo traćenje vremena, i njihova i našeg, na rasprave o tome treba li saborske zastupnike koji izbjegavaju blejanje u zidove sabornice kažnjavati s 500 ili s 2000 kuna, a s druge strane imamo resor pravosuđa, za koji je bilo vrlo izvjesno da će pripasti MOST-u još od početka pregovora o formiranju vlasti, koji ima potencijal biti središnjim mjestom najbitnijih reformi u državi - a za koji mostovci nisu prezentirali niti jednu jedinu bitnu ideju i koncepciju što je namjeravaju provesti, a to nas nesumnjivo navodi na zaključak da takvo što ni nemaju, niti su uložili ikakav ozbiljan trud da nešto u tom smislu razviju.

S treće strane tu je i novo superministarstvo Slavena Dobrovića, ministra koji je u kratko vrijeme pokazao da ima i znanja i odlučnosti da napravi nešto novo, drukčije i bolje u sektoru zaštite okoliša, ali s ogromnim širenjem portfelja izgubit će bilo kakvu šansu da ostane fokusiran. Bez obzira na "mišljenje stručnjaka" i iskustva nekih razvijenih zemalja, mišljenja smo da je takvo ministarstvo, u uvjetima neuređenosti i velikog broja neriješenih pitanja od nacionalne važnosti i u oblasti energetike i u zaštiti okoliša - zapravo neupravljivo, i da će samo odvući Dobrovića od onoga u čemu bi bio jako dobar. Kad znamo da MOST baš nije okupljao stručnjake u energetici koji bi mogli dati jasan doprinos unaprjeđenju te oblasti, ne možemo ne pomisliti da je glavni cilj formiranja tog ministarstva stvaranje mehanizma za masovno političko kadroviranje u najvećim i najbogatijim hrvatskim državnim poduzećima.

Da se MOST zadržao na predanim inovacijama u upravljanju otpadom, možda bi takav, pa makar i jedan jedini uspjeh bio dovoljan da osvoje status reformatora. Ovako, sa "svojim" novim superministarstvom, velike su šanse da ostanu zapamćeni kao oni koji su stvorili moćan alat za efikasnu podjelu političkog plijena - fotelja u državnim tvrtkama, koji će se moći mjeriti jedino s famoznim ZG Holdingom. Takav dojam učvršćuje "oproštajni" skandal ministra Panenića: u svom opravdavanju tipičnog uhljebničkog kadroviranja u "Narodnim novinama", gdje se postavljanje ljudi bez dokazanih rezultata i referenci eksplicitno opravdava potrebom za "ljudima od povjerenja", istaknuti mostovac javno odustaje od ne tako davno proklamiranog, a sad zaboravljenog, dijametralno suprotnog načela potrebe za stručnjacima.

Time MOST kao da se želi oprobanim ziheraškim metodama uglaviti u etablirano hrvatsko političko rutinerstvo, i tamo ostati što dulje, po mogućnosti zauvijek. Koliko će u tome biti uspješni, pokazat će tek neki novi izbori, no moramo se prisjetiti: gotovo je sigurno da to nije ono što očekuje većina njihovih dosadašnjih birača. Jedna intelektualna borba u hrvatskom javnom prostoru možda će se voditi upravo na tom planu: ili će MOST uspjeti pacificirati svoje birače, ili će ih vlastiti birači u dosta skoro vrijeme eutanazirati.

6

Dirk15

Ocjene (9)


Respektira (8): garnett, Refamolitelj, viewer, Zenga2, IDujas, siouxica, Vlaho, Laci


Ne slaže se (1): Mac316


Komentari (18)


@sp, predsjednik sabora ne može blokirati, može samo zavlačiti, a kako smo vidjeli, što je više to radio, više je rastao bijes javnosti, što samo potvrđuje tezu da ta pozicija zapravo nije baš moćna, na moćne se ne ljute kad pokušavaju aplicirati moć Dirk15 0 0 0


Dirk15: "Među mnogim dobro poznatim načelima etablirane hrvatske politike, o kojima smo tako mnogo pisali i mi i svi drugi, kao jedno od najvažnijih svakako se ističe dosljedno izbjegavanje bilo kakvih bitnih promjena u društveno-političkom ustroju" Boljunac 0 0 0


Pogodak u sridu ! Nažalost niti parner mu - HDZ se ne razlikuje od Mosta. Zato su se našli kao istomišljenici. Nažalost, ni SDP nije drugačiji. Drugi su pak razdrobljeni na stotinu i 50-tak stranaka i ne mogu se složiti ni oko čega. To je slika .. Boljunac 0 0 0


današnje Hrvatske. Dirk15 je s pravom apostrofirao pravosuđe. Ali, tko za to mari ? Današnji program Plenkovićeve vlade ima popis ciljeva, a nema ništa o nečinu za njihovo ostvarenje. Svi nude rast, zaposlenost, visoke plaće i sl. a kako - nula. Boljunac 0 0 0


U pricipu predsjednik Sabora je samo speaker, kad nebi bio drugi covjek u hijerarhiji drzavnog sustava. MOST je pun nepovjerenja prema svom koalicijskom partneru, pa mu je zato bio primarni cilj, ovu funkciju obnasati u prve dvije godine, nadajuci... viewer 0 0 0

Analiza

Prijeti li SDP-u festival demokracije?

28.09.2016. 12:28, Nakon chata: Tko je najbolji kandidat za novog šefa SDP-a?

Nedavna vijest da će se za na izborima za predsjednika SDP-a natjecati čak osam kandidata zazvučala je nestvarno. Iako poigravanje s terminom izbora, odugovlačenje od više od mjesec i pol do datuma prvog kruga izbora (planira se održati 19. studenog) neugodno vonja na slične Milanovićeve manipulacije odugovlačenja s parlamentarnim izborima, s vjerojatnom namjerom da se ostavi što više prostora za zakulisne igre, što dalje od očiju običnog članstva, za nadati se da će se ipak ova impresivna brojnost kandidata što više održati do trenutka održavanja izbora. Jer to bi bio rijetko viđeni festival demokracije u SDP-u, stranci koja je već okorjela u načinu funkcioniranja koji se može usporediti jedino s ustrojem preostalih svjetskih diktatura ili pak s ustrojem njihove "sestrinske" stranke, HDZ-a.

Prednosti "hiperdemokratskog" načina odvijanja izbora su brojne, a ilustriranje tih prednosti mogu se vidjeti i kroz ukazivanje na očite nedostatke dijametralno suprotnog pristupa načinu provođenja izbora. Sjećamo se da je netom nakon ostavke Tomislava Karamarka naglo počeo rasti broj pretendenata na funkciju predsjednika, ali da su zatim kandidati počeli "dobrovoljno" odustajati jedan po jedan, sve dok se stanje nije svelo na grotesknu situaciju izbora s jednim kandidatom. Prema mnogim raspoloživim informacijama, do toga je došlo jer je Milijan Brkić uspio nametnuti svoj stav svim relevantnim tijelima te stranke. Osnova teza iza tog stava, koncepcije sasvim je jednostavna: izborna konkurencija između kandidata izaziva podjele i svađe, i time se ugrožava temeljna stabilnost stranke.

Kako to izgleda u praksi, možemo vidjeti već kratko vrijeme poslije parlamentarnih izbora. Iako je na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković dobio iznimnu ceremonijalnu podršku, a prema tezama koje je promicao Brkić i koje su podržala HDZ-ova stranačka tijela, to bi trebalo jamčiti apsolutnu stabilnost u stranci, u stvarnosti to nije tako - nezadovoljnici iz tzv. desne struje na razne načine pružaju otpor vrhu stranke i latentni sukob stalno tinja. Pritom za ovo razmatranje nije bitno hoće li snaga podrške koju Plenković ima na kraju prevladati i omogućiti novom predsjedniku HDZ-a da suzbije otpore ili ne - bitno je da je osnovna teza o "jedinstvu" i "stabilnosti" koju bi trebalo osigurati suzbijanje konkurencije na izborima - nije ostvarena: izborima s jednim kandidatom u HDZ-u nijedan postojeći sukob nije razriješen, nego su oni samo gurnuti ispod površine, gdje se manje vide, ali time i teže kontroliraju, pa se usuđujemo reći da takva situacija može čak i više zaprijetiti željenoj stabilnosti.

Da su održani "normalni" izbori u kojima bi bar dominantna oponentska struja dala svoga kandidata, čak i da je Plenković na takvim izborima ipak nadmoćno pobijedio, njegov eventualni protukandidat imao bi legitimitet javnog izražavanja težnja frakcije ili bar struje u stranci, i takvo izražavanje dalo bi mogućnost za transparentan dijalog i razrješavanje nesuglasica pred cjelokupnom stranačkom i općom javnosti. Nadalje, izborna razina podrške bi argumentima svakog kandidata dala težinu u svim daljnjim diskusijama, ali uz istodobnu jasnu obvezu da se poštuje izborima utvrđena hijerarhija u kojoj se zna "čija riječ je zadnja". Ovako, eliminiranje konkurencije unaprijed gurnulo je sve sukobe pod površinu, gdje će nezadovoljstvo i dalje tinjati, gdje se nezadovoljnici osjećaju žrtvama čak i kad nisu imali priliku doznati koliku stvarnu podršku unutar stranke imaju, a jedino oružje koje Plenkoviću ostaje nepromijenjeno je otkako ga je Staljin uveo u svjetsku političku praksu - neprestane čistke političkih oponenata, proces koji bi se hipotetički mogao završiti tek onog trenutka kad bi u stranci kao jedini profil članstva ostali potpuni poslušnici, a u praksi, u velikim strankama takvo idealno "završno" stanje zapravo se ne postiže nikad.

Ovdje smo ilustrirali besmisao izbora s jednim kandidatom, čime se dolazi do zaključka da je imati dva kandidata na izborima već velika prednost u smislu perspektiva za razvoj demokratičnosti unutar neke stranke. U našim uvjetima prednost većeg broja kandidata još je izraženija: veliki broj kandidata čini međusobne trzavice besmislenim. Tko bi još poželio osuti drvlje i kamenje na čak sedam svojih protukandidata? Ili se fokusirati samo na jednog neprijatelja uz opasnost da se svi drugi iz revolta udruže protiv inicijatora sukoba? Takav prividan kaos u stvari tjera sve sudionike na kvalitetniji dijalog i uvažavanje suparnika.

Isto važi i za potencijalnu opasnost od naknadnih čistki. Eliminiranje cijele vojske izbornih suparnika i njihovih podržavatelja bilo bi ne samo besmisleno nego i neizvedivo. Ako pretpostavimo da bi u drugom krugu izbora svaki od kandidata koji nije prošao dao podršku nekom od preostalih kandidata, svaki od njih bi uz svoju odluku morao dati i neko obrazloženje, tako da kandidat/ica koji/a na kraju pobijedi neće imati luksuz da djeluje po svom nahođenju kao dosadašnji "silnici" u dvjema najvećim strankama (uz izuzetak prvog predsjednika HDZ-a, Franje Tuđmana, koji je upravljačka znanja stekao mnogo prije nego što je preuzeo vođenje stranke). To jest, pobjednik koga daju takvi izbori morao bi uvažavati primjedbe svojih podržavatelja, ali i težnje svojih suparnika, i jedini način na koji bi uopće mogao suvislo djelovati je da napravi kvalitetan program i onda ga pokuša provesti. Kandidat kojega bi iznjedrili demokratični izbori jednostavno ne bi imao drugog izbora jer "jedinstvo" i "stabilnost" ne bi mogao provoditi čvrstorukaškim metodama.

Demokratični izbori, dakle, daju kandidata koji je po mjerilima boljševičko-diktatorskog upravljanja "slab", ali je po demokratskim mjerilima jedini profil kandidata koji može osigurati razvoj demokracije u nekoj stranci, i time napokon uvesti stranku, a možda i državu u krug civiliziranih europskih država. Koliko je pogubno za stranku imati čelnika čiji je osobni autoritet jedina kohezijska snaga, dobro pokazuje i apsurdni oproštajni govor Zorana Milanovića, gdje on izjavljuje kako se "borio za malog čovjeka" a Glavni odbor stranke mu gromko plješće. Kad znamo da je u svom djelovanju na vlasti SDP pokazao iznimnu bešćutnost, upravo okrutnost prema "malom čovjeku", čak i u onim najizrazitijim slučajevima kao što su izbjegavanje uvođenja pravednijih sustava ovrhe i socijalne skrbi, iživljavanje na malim poduzetnicima i obrtnicima, rezanje proračuna na stavkama koje pogađaju najugroženije uz istodobno nezajažljivo trošenje na vlastiti luksuz - onda možemo samo promatrati Milanovića kao tipičan slučaj "jakog" lidera kojega ta "jakost" ohrabruje da ne osjeća nikakvu moralnu i ljudsku odgovornost ni prema svome stranačkom članstvu niti prema cjelokupnoj javnosti.

No s druge strane ne treba zaboraviti kako ukorijenjena nedemokratska praksa stvara velike sile otpora promjenama. Život u sjeni širokih pleća čvrstorukaškog lidera, život je s velikim povlasticama, a uz minimalnu osobnu odgovornost, i to je san cijele plejade stranačkih vojnika koji su navikli na takav sustav i od njega očekuju sve najbolje za sebe osobno. Drukčiji tip lidera izabranog na drukčijem tipu izbora prijetio bi tektonskim urušavanjem dobro utvrđenih rutina, i zato se ne treba čuditi ako se mnoge strane udruže kako bi spriječile promjene. Ono u što smo sigurni je da su takve snage u SDP-u iznimno brojne.

Tako da će biti zanimljivo pratiti u idućih mjesec i pol dana koliko će se uspjeti održati krhko sadašnje stanje, u kojem osam kandidata za predsjednika stranke samom brojnošću svoga sudjelovanja "prijeti" napraviti značajan demokratski pomak u djelovanju SDP-a. Za snage koje se opiru promjenama može biti problem što ih je temeljita Milanovićeva negativna selekcija ostavila bez umješnog koordinatora koji bi u kratko vrijeme mogao uspješno slomiti početke demokratskih procesa u stranci. Ali možda i za to postoji rješenje: od HDZ-a na mjesec i pol dana posuditi Milijana Brkića.

6

Dirk15

Ocjene (8)


Komentari (22)


radi o stranci (CDU) a ne o državi nije važno koliko je Kohl dugo bio Kancelar nego koliko je bio na čelu stranke; u tom vremenu nije imao ni protukandidata niti jednog poznatog protupretendenta. omblez1 0 0 0


Kada ću i kakvu analizu ja napisati odlučiti ču ja sam onda kada mi se učini da je nešto zanimljivo za barometraše. A ako je cjepidlačenje dobronamjerno ukazivanje na pogreške onda te molim da ti meni uvijek "zacijepšidlačiš". Ja rado učim i zahvalan omblez1 0 0 0


sam svakome ko mi ukaže na neku pogrešku. omblez1 0 0 0


Odlična analiza! Ne postojanje više kandidata za stranačke funkcije zapravo je odustajanje od demokratske procedure! Potvrđivanje odnosno glasanje za jedinog kandidata je besmislica i nije mi jasno da se na to odazvalo 90.000 ljudi (bedaka). Što je IDujas 0 0 0


natjeralo HDZ-ove protukandidate da odustanu tek ćemo saznati! Savršeno je jasno da Plenković ne bi na tim izborima pobijedio da je imao protukandidata! IDujas 0 0 0

Analiza

Kako se igraju igre oko Hasanbegovićeve fotelje?

22.09.2016. 01:16, Hasanbegović kao najveći izazov? Zbog čega ga Plenković (ne)treba staviti u Vladu?

Prijepori oko Zlatka Hasanbegovića traju već dugo. Među svim ostalim aspektima tih prijepora što se naširoko razglabaju, u ovom trenutku je dosta zanimljivo promotriti konkretno političko djelovanje neposrednih aktera koji se nalaze u trenutnom žarištu sukoba.

Milorad Pupovac je osoba koja je pitanje Hasanbegovića učinila formalnim dijelom pregovora o sastavljanju buduće vlade. Način na koji je to izveo priča je za sebe. Da je išao linijom političke odmjerenosti, diplomatičnosti i mudrosti, Pupovac je sve mogao izvesti sasvim drukčije, čak i u slučaju da eliminiranje Hasanbegovića iz izvršne vlasti doživljava kao ključni element vlastite političke agende. Naime, tjednima prije izbora u javnost su se puštale znakovite "dojave" kako se tehnički ministar kulture ne uklapa u Plenkovićevu koncepciju nove vlade (još dok se nije niti znalo hoće li je baš Plenković sastavljati) te da su šanse da ostane ministrom minimalne. Svakome tko ima veze s praktičnom politikom trebalo bi biti jasno da je riječ o signalima namjerno puštenim iz najužeg kruga Plenkovićevih suradnika. To je morao biti dovoljan poticaj Pupovcu da problem ne potencira, čak i ako ga smatra važnim jer su velike šanse da zapravo neće ni biti problema. Ako se htio dodatno osigurati, Pupovac je mogao na zatvorenom sastanku s Plenkovićem oglasiti svoje zahtjeve. Tako bi mu uvijek ostao alibi da u slučaju razvijanja događaja na način koji smatra nepovoljnim povuče svoju potporu vladi prije izglasavanja. Što ne znači nužno da vlada ne bi bila izglasana jer u slučaju da Plenković prikupi dovoljnu "rezervnu" potporu, glasovi dijela manjinaca ne moraju biti presudni.

U tom scenariju Pupovac bi, bar prema svom vlastitom vjerovanju, zadivio svoje podupiratelje iskazanom vjerodostojnošću, dok Plenković ne bi imao problema s nezadovoljstvom unutar svoje stranke, a vlada bi bila izglasana. Ako idemo razvijati scenarije još dalje, čak i u slučaju kad bi većina ovisila o par glasova, Pupovac bi mogao "odigrati" igru tako da povuče svoju osobnu potporu, a zažmiri na eventualni suprotan stav drugih zastupnika srpske manjine.

Mnoge su, dakle, mogućnosti da se vuk zasiti a ovce ostanu na broju, ali Milorad Pupovac je krenuo potpuno različitim putem. Odašiljanje javne poruke o neprihvatljivosti Hasanbegovića u vladi, i to prije nego što su razgovori s HDZ-om uopće počeli, čisti je ultimatum kojemu je izravna posljedica otežavanje Plenkovićeve pozicije i unutar HDZ-a i u javnosti. Čak i da je novi šef HDZ-a već odlučio zamijeniti Hasanbegovića, sada mu je donošenje te odluke jako otežano jer postoji opasnost da će u javnosti ostati dojam kapitulacije pred Pupovčevim ultimatumom. Ne samo da bi to narušilo Plenkovićev autoritet, ponajprije unutar HDZ-a, nego bi i pojačalo revolt desnih snaga i unutar i izvan HDZ-a, koje su ionako ozlojeđene neprestanom kampanjom protiv Hasanbegovića punom napada i optužaba, kampanjom što ne jenjava iako joj je argumentacija odavno iscrpljena a novih argumenata nema.

Ako se zapitamo što je Milorad Pupovac ovakvim nastupom htio postići, onda nam jedino preostaju mogući odgovori da ili Pupovcu nedostaju elementarne političke vještine, ili je ovaj potez napravio sa svjesnom namjerom da napravi nered u HDZ-u. Prvi od ponuđenih odgovora uopće nije nerealan: kada znamo da je Pupovac "sveta krava" hrvatske političke scene što egzistira pri vrhovima državne vlasti još od proglašenja neovisnosti, i da je njegov položaj postao neupitan glasačkom inercijom koja reagira na manje-više uvijek istu retoriku, onda nije teško prihvatiti ideju kako on suptilnije političke vještine nikad nije razvijao, jer mu nisu ni trebale za održavanje društvenog statusa i privilegija.

Glavni nedostatak drugog spomenutog odgovora, mogućnosti da Pupovac namjerno pokušava opstruirati mogućnost sastavljanja vlade jest to što ne daje objašnjenje za pitanje: kakvo bi bilo krajnje postignuće takve aktivnosti? Provociranje održavanja još jednih izbora? Takva politika čini se krajnje iracionalnom, a njezino racionalno objašnjenje vodilo bi do teorije zavjere koju ovdje nećemo razvijati. Zadovoljit ćemo se zaključkom kako je Pupovčeva nenamjerna ili namjerna netaktičnost, jedna vrsta političke sirovosti, stvarne ili odglumljene, stvorila jednu ozbiljnu štetu na političkoj sceni, što će drugima, ponajprije Plenkoviću, nametnuti puno dodatnog napora kako bi je sanirali.

Ni nastup drugog izravnog sudionika u ovom prijeporu, Zlatka Hasanbegovića, ne ohrabruje, iako će konačnu ocjenu biti moguće dati tek nakon što on povuče "konačne" poteze u odnosu na sadašnju situaciju. Osnovno pitanje koje se nameće je: zbog čega je Hasanbegović tako odlučno fokusiran na zadržavanje svoje trenutne ministarske fotelje? Elementarne nam činjenice vezane za logiku funkcioniranja političkih procesa govore da je postojeća vlada pala, da su uslijedili novi izbori, uspostavljen je novi saborski saziv, priprema se novi mandatar koji će sastaviti novu vladu - i zašto bi itko mogao smatrati da mu pozicija u sasvim novoj vladi automatski pripada? Pa čak i uz dodatnu argumentaciju o velikom broju preferencijalnih glasova dobivenih na izborima, koja se spominje ne samo uz Hasanbegovića, nego sad i uz Miru Kovača.

Ovdje je zgodan trenutak da se napomene kako se kumuliraju javni dokazi da postojeći "kombinirani" sustav glasanja stvara sve više zbrke na sceni zato što otvara mogućnosti za različito tumačenje izbornih rezultata, tj. svatko ih tumači prema svojim potrebama i interesima. Iako preferencijalni glasovi bez sumnje pokazuju preferencije glasača u odnosu na pojedine kandidate, tko može dokazati da takve preferencije imaju apsolutnu vrijednost? Jedini vjerodostojan dokaz osobne popularnosti je izlazak na samostalnu listu ili formiranje samostalne stranke, a od toga, znamo, većina sadašnjih pragmatičnih političara zazire prisjećajući se mnogobrojnih primjera stranačkih "otpadnika" čija je karijera propala čim su napustili okrilje stranke (od Milana Kujundžića do Slavka Linića, primjera je mnogo). Špekuliranje o  raznim kombinacijama kao npr. bi li HNS uopće bio parlamentarna stranka da ne ide na liste s SDP-om ili bi li itko mario za Hasanbegovića da nije u HDZ-u - ostaju bez ikakvog korisnog odgovora, jer jedini uvjerljiv dogovor daje - stvarni rezultat implementirane kombinacije na izborima.

Nadalje, dvojbene su i tvrdnje kako bi relativno veliki broj preferencijalnih glasova za nekog kandidata trebao biti argument da taj kandidat zadrži svoju ministarsku poziciju, iz jednostavnog razloga što su glasači izglasali pozicije saborskih zastupnika, a ne ministara. Tako da možemo slobodno reći kako je cijela argumentacija u korist "očuvanja" Hasanbegovićeva ministarskog mjesta slabašna. I ponovno se moramo pitati - čemu to argumentiranje uopće služi? Ako je Hasanbegovićev cilj učvrstiti svoju poziciju unutar HDZ-a, najsuptilniji put za to je da stoički i elegantno prihvati eventualni gubitak ministarske fotelje. Prezentiranje takvog poteza kao žrtvovanja za više ciljeve može mu samo učvrstiti popularnost, a sve što Hasanbegoviću zapravo treba jest da se pozicionira na neku od funkcija koja će mu omogućiti bar povremenu slobodu izravnog obraćanja javnosti, što je dovoljno za postupnu izgradnju imidža i promociju dijela vlastite agende na nacionalnoj sceni.

Drukčiji put, put emotivnosti i tvrdoglavosti, grčevito i agresivno držanje za fotelju, potencijalni razvoj događaja koji u javnosti već odjekuje kroz natuknice poput one da će Hasanbegović glasati protiv vlade ako ne zadrži fotelju - put je u sigurnu propast političke karijere bez obzira na eventualnu štetu nanesenu HDZ-u ili cijelom procesu sastavljanja vlade. Svu trenutnu popularnost ministra kulture učas mogu razbiti optužbe poput one da mu je vlastiti interes važniji od stranačkog, ili da je pretjerano tvrdoglav i time loš materijal za ozbiljnog političara, a najgore je ako on takve optužbe sam potkrijepi, vlastitim potezima.

Kako vidimo, u situaciji kad se trebaju donijeti ozbiljne odluke u vezi s ovim prijeporom, koje imaju snažan odjek na nacionalnoj sceni, Milorad Pupovac je krenuo tvrdo-agresivnim načinom kojim šteti drugima, dok će njega samoga od političkog pada vjerojatno i dalje štititi padobran zastupničkog mjesta manjinca. Zlatko Hasanbegović je na prekretnici, ali on Pupovčev padobran nema, osim ako se ne odluči nastaviti karijeru kao "etnobiznismen". Teškoća za Andreja Plenkovića je što svi problemi koje naprave drugi padaju na njegova pleća, no on sam, od stupanja na nacionalnu scenu, u javnosti ne ostavlja dvojbu da je njegov izbor uvijek onaj koji ide linijama diplomatičnosti i suptilnosti. I upravo to mu daje najveću prednost, jer put koji je odabrao jedini je koji stvarno daje neku šansu za uspjeh.

6

Dirk15

Ocjene (12)


Komentari (21)


moeao zatomiti samog sebe. On je svjestan što je učinio za hrvatsku stvar u nekoliko mjeseci ministrovanja, pa s pravom drži da bi trebao nastaviti sa svojim radom i u novoj vladi. Jer, ova će vlada biti nastavak stare, nakon preslagivanja koje je Boljunac 0 0 0


koje su, izazvali Most i Karamarko, koji više nije htio trpjeti maltretiranja od strane Petrova, Orepića i dr. Naime, i Z. Marić, i Miro Kovač, Z. Hasanbegović, pa i Orešković su Karamarkov izbor !!! Čak su i Plenković i Stier njegov izbor !!! Boljunac 0 0 0


I to se zaboravlja. Ako se politički pokopalo Karamarka, to ne znači da nije u Hrvatskoj posijao korisno sjeme, i stvorio uvjete za čupanje korova. Na Plenkoviću je velika odgovornost. Hasanbegović ma gdje bio, uvijek će biti od velike koristi. Boljunac 0 0 0


Samo ministarsko mjesto daje mogućnost operativne efikasnosti u čišćenju tzv. nezavisne, nevladine(?financ) scene, koju je ZH započeo.No, ne brine ih samo kaj će ih otrgnuti s državne sise, nego kompetencija, koje dosada na desnici nije bilo previše. Refamolitelj 0 0 0


Pupovac pokušava za Hasanbegovića trgovati mjestima u izvršnoj vlasti, ništa više. Ne treba zaboraviti da je Hasanbegović u dobrim odnosima sa SPC radi potpore ministarstva obnovi njihovih crkvi.. Isto tako trguje i Radin novcima za EDIT. roky333 0 0 0

Analiza

Kako se igraju igre oko Hasanbegovićeve fotelje?

22.09.2016. 01:16, Hasanbegović kao najveći izazov? Zbog čega ga Plenković (ne)treba staviti u Vladu?

Prijepori oko Zlatka Hasanbegovića traju već dugo. Među svim ostalim aspektima tih prijepora što se naširoko razglabaju, u ovom trenutku je dosta zanimljivo promotriti konkretno političko djelovanje neposrednih aktera koji se nalaze u trenutnom žarištu sukoba. Milorad Pupovac je osoba koja je pitanje Hasanbegovića učinila formalnim dijelom pregovora o sastavljanju buduće vlade. Način na koji je to izveo priča je za sebe. Da je išao linijom političke odmjerenosti, diplomatičnosti i mudrosti, Pupovac je sve mogao izvesti sasvim drukčije, čak i u slučaju da eliminiranje Hasanbegovića iz izvršne vlasti doživljava kao ključni element vlastite političke agende. Naime, tjednima prije izbora u ... više >

6

Dirk15

  • 10
  • 2
  • 0
  • 21

Analiza

Može li nova Vlada izbjeći sukob s bankama zbog konverzije švicaraca?

20.09.2016. 01:14, Kako riješiti problem s bankama zbog konverzije kredita u švicarcima?

U mnogim scenarijima budućeg razvoja događaja, priča o "švicarskim" kreditima ima potencijala da postane prijelomna točka za više sukoba načela u hrvatskom društveno-političkom stanju: javni interes nasuprot parcijalnim interesima; ravnopravni tretman svih sudionika društva izloženih sličnim problemima nasuprot protekcionizmu; transparentnosti imovinskog stanja građana nasuprot smišljenoj zaštiti skrivanja porijekla imovine.

Takav potencijal ova priča ima vjerojatno zato što je netipična, a kreirao ju je netipični političar, Boris Lalovac, čovjek koji ima kakvo-takvo konkretno radno iskustvo, i to u privatnom sektoru, što ga čini totalno različitim od nepregledne mase SDP-ovih aparatčika, ali i sličnog profila članstva iz mnogih drugih stranka, koji cijelu karijeru provode bez ikakvog doticaja s "realnim sektorom" ekonomije, pa time i s realnim životom. Sukob koji se polako razvija radikalno odstupa od "svete" političarske agende nezamjeranja bankarima, koja je na snazi gotovo od proglašenja neovisnosti hrvatske države.

Veliko je pitanje bi li se problem švicarskih kredita uopće izmetnuo u otvoreni sukob da je recimo SDP stranka koja poštuje rad, stručno znanje i iskustvo pa da je netko u toj stranci već pri prvoj pojavnosti problema shvatio kako je neophodno formirati multidisciplinarni tim stručnjaka s pregovaračkim iskustvom koji će s bankama pokušati naći zajednički jezik prije nego što se krene u radikalne jednostrane poteze. Čak možemo bez puno oklijevanja ustvrditi da su lijenost, neznanje toliko okoštalo da niti ne prepoznaje potrebu za znanjem, neodgovornost i konformizam, koji su tako duboko i široko ukorijenjeni u SDP-u, glavni razlog što je ovaj problem jako brzo prerastao u sukob, koji se sad materijalizira i u formu međunarodne tužbe. Priča vrlo slično onoj što se razvija oko Ine.

No ipak se u samoj Lalovčevoj inicijativi, što je nastala u okruženju SDP-u imanentnog ignorantstva i indolencije, može prepoznati želja da se bar nešto napravi (kad već nema niti volje ni znanja da se problemu pristupi na gore spomenuti idealan način), sposobnost da se donesu i obrazlože odluke (da se prijedlog s imenom i prezimenom autora podnese prvo svojoj stranci a onda Saboru), te da se onda iza svega toga osobno stane i "post festum" (umjesto promjene orijentacije i ograđivanja od samog sebe čim vjetar javnog raspoloženja promijeni smjer).

Upravo takvo djelovanje čini Lalovca drukčijim od dominantne većine suvremenih hrvatskih političara, čija je jedina aktivnost neprestano davanje izjava, pri čemu su spremni sami sebi uskočiti u usta kad god je to oportuno, a iza čijeg ukupnog djelovanja u pravilu ostaje samo jedna velika praznina. I baš u tome, u netipičnoj inicijativi koja je uzburkala talog notorne političke rutine, nalazimo uzroke koji su doveli do razvoja događaja što će "švicarsku priču" po svoj prilici pretvoriti u trajni neugodni kamenčić u cipeli hrvatskog političkog oportunizma.

Jer iz sadašnje situacije država, gotovo je sigurno, ne može "pobjeći" na lak i ležeran način. Put koji je na prvi pogled najjednostavniji, "dijalog" koji će navodno s bankama uspostaviti tehnička vlada (iako se ne zna tko u njoj) kako bi se izbjegle tužbe (a jedna je već podnesena) čini se scenarijem koji ne može razriješiti stvari. Da su banke vjerovale u mogućnost dijaloga, ne bi ni započele s tužbama, upravo je tužba trenutak koji označuje kako su se mogućnosti dijaloga iscrpile ili ih nije ni bilo. Naravno, takav potez se može shvatiti i kao metoda pritiska koja ne otklanja u potpunosti mogućnost daljnjih pregovora, ali takvi su pregovori već oni u kojima jedna strana (ovdje su to banke) nastupa s pozicija sile, što podrazumijeva da će eventualni sporazum za drugu stranu biti osjetno nepovoljniji. Ako se pretpostavi da je procjena o bankovnim potraživanjima u iznosu od 8 milijardi kuna ipak tek početna pregovaračka pozicija, onda to znači da bi banke pri dogovoru pristale na manji iznos, ali ono što sigurno znamo je da bi taj iznos i dalje bio ogroman.

I tu nastaje prijelomna točka u rutinskom odvijanju hrvatske političke prakse. U javnosti je sve jača svijest o tome kako su proračunski novci novci sviju nas, i da se smiju trošiti samo u javnom interesu. Kako će onda ma koja politička opcija na vlasti imati snage dobrovoljno pristati da se bankama isplati bilo koji iznos odštete? Sud javnosti je svakim danom sve stroži, a privatni karakter švicarskih kredita (jer samo se na kredite privatnih osoba odnose pravila konverzije) čini bilo kakvu tezu o javnom interesu cijelog postupka potpuno neobranjivom. To znači da bi svaka opcija na vlasti voljnim pristajanjem na bilo kakvu odštetu sama sebi zabila strahovit autogol, a oporbenoj opciji bi u ruke upao vječiti argument kako bi država arbitražom ili sudskim postupkom dobila više (koji se nikako niti ne može osporiti sve dok se arbitraža ne dovrši).

Mišljenje Europske komisije dodatni je veliki problem za hrvatsku politiku. Prema EK osnovno opravdanje za priznavanje problema kredita te njegovo rješavanje načelo je pravednosti, tj. opravdanosti pomoći samo onima za koje se utvrdi da stvarno nemaju mogućnost vraćanja kredita, ili da im je ta mogućnost drastično smanjena. Prihvaćanje takvog načela značilo bi pravi lom, horor za naše političare, jer bi nametnulo uvođenje utvrđivanja imovinskog cenzusa, a to je nešto što ni HDZ ni SDP na vlasti ili blizu vlasti ne bi prihvatili ni za živu glavu, jer bi se jednim potezom razotkrila koruptivno-kriminalna hobotnica koja im daje svu snagu. Ako su te dvije stranke prihvatile da se sustav socijalne skrbi bukvalno raspadne, pri čemu mnogi bogati pojedinci ubiru socijalne potpore iz sve praznije zajedničke blagajne, a što je one stvarno potrebite dovelo do ruba gladi - samo da bi izbjegli uvođenje cenzusa, zašto bismo očekivali da bi bile imalo milosrdnije prema robovima kreditne tamnice?

Uvođenje načela pravednosti kao kvalitetnog opravdanja akcija za rješavanje kreditnog problema je, dakle, neizvodivo naprosto zato što se rutinska hrvatska politika osniva na načelima nepravednosti. Iz toga proizlazi i neostvarivost još jednog scenarija, mogućnosti da se opravdano rješavanje nedvojbenih problema korisnika "švicarskih" kredita protegne i na korisnike drugih potrošačkih kredita, koji imaju tek nešto manje, ali i dalje ogromne probleme - te da se u duhu javnog interesa krene rješavati slične probleme svih građana koji su njima izloženi: potpunom preobrazbom sadašnjeg sustava kreditiranja, koji je po mnogim karakteristikama ravan novovjekom kmetstvu. Iako su u javnosti već odavno u optjecaju lucidne ideje o načinu modificiranja postojećeg sustava, modus djelovanja naših najvećih stranaka je poznat - potpuna orijentiranost na parcijalna rješenja i improvizacije, u želji da se izbjegnu ikakve bitne promjene u postojećem društveno-ekonomskom sustavu.

Ako, dakle, situaciju sagledamo iz najšire moguće vizure, možemo reći da stvarni problem za našu politiku nije u "švicarskim kreditima", jer takve probleme naši "standardni" političari rutinski guraju pod tepih i čekaju da se sami od sebe riješe: problem je što je u hrvatski politički vrh zalutao netko spreman da nešto stvarno poduzme, konkretno i proaktivno. Koliko god bismo nedostataka mogli naći izglasanom sustavu konverzije, jedan zaključak se može izvesti iz predočenog: korekcije Zakona o potrošačkim kreditima nisu koncipirane s idejom da se naknadno ide u kompromis, nego da se ide u odlučan sukob s bankama, do kraja. Toga po svemu sudeći nisu bili svjesni bezlični podizači ruku iz SDP-a i HDZ-a koji su izglasali zakon, ali sad nema natrag: SDP si ne može dopustiti sramotu da se odrekne "svoga" zakona, a HDZ je potpuno preuzeo suodgovornost glasanjem za zakon, kao i svi ostali zastupnici u tadašnjem Saboru.

I sada su realne dvije opcije budućeg razvoja događaja: ili će buduća vlada jednostavno pustiti da se arbitražni postupci nastave, uz argumente da je prekasno za bilo kakve korake unatrag, ili će tražiti konsenzus svih ostalih političkih opcija za postizanje nekog novog sporazuma s bankama, tako da bijes građana zbog očite nepravednosti i parcijalnosti rješenja padne na sviju.

O mogućnosti da potreba rješavanja ovog problema povuče spomenute šire promjene sustava ne trebamo ni razmišljati jer znamo da su protureformski zastupnici brojnošću "progutali" Sabor, a o "rezervnoj" opciji spašavanja onog što se spasiti može, u najboljoj vjeri - formiranju stručnog profesionalnog pregovaračkog tima koji bi vodio pregovore paralelno s arbitražom, također možemo samo maštati znajući kako su političari protjerali stručnjake sa svih važnih pozicija u državi.

Ovo je jedan od problema u kojima bi u obrani interesa države ključna trebala biti pregovaračka vještina i profesionalnost onih koji ju zastupaju. U svijetu je odavno poznato kako se umijeće i stručnost u oblasti pregovaranja trebaju sustavno razvijati, a o tome postoji čak i izvrstan priručnik domaće proizvodnje, ali, znamo, kad se kod nas netko bavi politikom, onda se baš i ne mora zamarati čitanjem.

6

Dirk15

Ocjene (11)


Respektira (10): Refamolitelj, msesar, Alumnus, VeNLO, RepopeR, Spektator, viewer, siouxica, Zenga2, 5none5


Slaže se (1): Laci


Komentari (16)


ako nastavimo s formalizmom, mogli bismo reći da je cijeli sabor stao iza lalovčevog sukoba interesa, jer su zastupnici informaciju o tome dobili tijekom samog predlaganja, bilo je po medijima. ali opet, to bi cijelu temu skrenulo na drugu stranu :) Dirk15 1 0 0


BL je dao dobra obrazlozenja svoga prijedloga , ali nemojmo govoriti da je to samo njegova inicijativa, naprosto to se namece kao jedan odgovor na jednu tragikomicnu situaciju gdje vi placate uredno kredit 5-6-7 godina i na kraju ste duzni vise nego Ivanbrazil 0 0 0


prvi dan kada ste uzeli kredit i pri tome imate stabilan tecaj vase valute ALO , gdje to ima . Priznajem ja sam laik u ovoj bransi , ali zdravolaicki ako rezoniramo normalno tu nesto ili netko nije ili nisu dobro napravili. Kako to rijesiti ? Mislim Ivanbrazil 0 0 0


da banke blefiraju i da pokusavaju uloviti u mutnom pri cemu izjava ex ministra Kovaca je skandalozna , on je glupan par exelans, on ne zna tko mu glavu nosa , pa to je prvorazredni skandal, njega treba Plenkovic umirovit ili poslati u magarecu klupu Ivanbrazil 0 0 0


i na kraju , "bankstere " treba stisnuti maksimalno, jer mi imamo pozitivno iskustvo svih koji su to napravili ( Hungary, Ecuador, Island etc.) kada oni vide da nema "trta mrta" oni se povlace jer oni imaju samo jedno u glavi "PROFIT" a njega nema Ivanbrazil 0 0 0