Reputacija 4

  • Bodova 166.6
  • Analiza 110
  • Ocjena 280
  • Anketa 20

Analiza

Hrvatska peta jezična kolona

31.03.2017. 12:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u... u to u što već ulažu "svatko prema mogućnostima" vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu "naših naroda i narodnosti"... ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to... puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu...

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa "zgražanje", ili, nedajbože, "mržnja" – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima "dvije lijeve", ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da "može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi". Tako mu ispiru... pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata... samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni "krvavi revolucionari" poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer...

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz "Regiona", među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan... ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad... ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj "zajednički jezik". Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu "istim jezikom". Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to...

Kad bi ga nazvali "istim jezikom" suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: "Je li isti taj, a ne drugi?", odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: "Je li isti takav, a ne drugačiji?", odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih "isti takav, a ne drugačiji".

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se... ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da... da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad... ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani ("čudaci" koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje - kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi "segregacija", "diskriminacija" i "rigidno". One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: "segregacija", "diskriminacija" i "rigidno".

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker... i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. "Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!", sigurno bi glasio naš "kontinentalni odgovor".

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija... jebote, samo ne hartija... vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje... Za "belo mleko" ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za "bilo mliko", jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za "uradiću" i "kupiću". E to je, čitatelju, dio tog "zajedničkog jezika" kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Ocjene (14)


Komentari (42)


ne bi bio veliki problem ,ali kad vidte potpis Vesne Teršelić,onda je jasno da te stvari oko negiranja hrvatskog jezika treba gledati u sklopu platforme 112 i pridruženih organizacija sa istim ciljem ,a to je pokušaj stvaranja neke nove Tugoslavije i plotto 0 0 0


i trpanja Hrvatske u to društvo.Iako je RH članica EU i to sada ne izgleda realno,oni svakako gaje nadu da će se međunarodne okolnosti promijeniti i stvoriti ujeti da će to biti moguće.Upravo radi toga treba smireno,ali odlučno reagirati oko takvih plotto 0 0 0


provokacija.Posebno treba paziti sada kad imamo listu onih koji su se javno izjasnili da ne bi slučajno sredstva iz proračuna Ministarstva kulture ili Vlade općenito sjela na neki od računa koji su povezani sa tim individuama,koje negiraju hrvatski plotto 0 0 0


jezik i ne mogu se pomiriti sa samostalnom RH,ali zato obožavaju hrvatske kune. plotto 0 0 0


Ma, ljudi mmoji, nema ta Deklaracija veze sa jezikom. Logik atvoraca je : Sličan jeziok-isti jezij-jezoik je obilježba nacije,-isti jezij-ista nacija-svi Srbi u istu državu-VRATIMO JUGU !!! Poitpisnici od Rh n ebi s,mjeli dobiti ni jednu jedinu kn! Laci 0 0 0

Analiza

SNV – Inglourious Basterds!

10.03.2017. 11:02, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Prošli su me trnci kad sam vidio tko zove.
(Imate i vi sigurno nekog takvog poznanika ili prijatelja, ili člana obitelji možda, koji je zadužen za loše vijesti. Ovaj moj je prava bauljajuća crna kronika, i kao da ga ništa drugo na ovom svijetu i ne zanima osim tko je umro, ili obolio, ili se potukao, tko je dobio prekršajnu ili kaznenu prijavu, koga su stisli financijski problemi, kome je auto uzela leasing kuća, tko koga vara, i s kim, i zašto, tko... ma shvatili ste.)

Nisam mu odmah odgovorio na poziv vrteći u glavi, odnosno bar pokušavajući "vrtjeti" uz prokleto iritantnu melodiju s mobilnog telefona, sve bolesne i posrnule zajedničke poznanike. Netko od njih je sigurno...
– A... alo?
– Gdje si ustašo!? – iznenadio me, nemamo takav način komunikacije. Mislim, uvijek s njim razgovaram književno (nervira ga dalmatinski dijalekt, takav je), ali nisam pod ovo "način komunikacije" na to misl... ma shvatili ste.
– ??
– Što šutiš!? Ne bi se ni pohvalio prijatelju. Eto kakav si ti...
– Što se dogodilo?
– Stvarno ne znaš!? Pa ovo je onda kao... kako se ono kaže... kao maštuluk! Prijatelju moj, i-za-ša-o si u bil-te-nu! – mrzim ovo njegovo naglašavanje slogova kako bi dao dodatni značaj riječima.
– Što pričaš? Kakvom prokletom biltenu!?
– "Onom" biltenu. Es-en-ve biltenu.
– Ne zajebavaj... što ti je sad došlo? Pa bar si ti dosad uvijek bio siguran. Kao smrt. – nasmijao sam se na ovu nehotičnu igru riječi.
– Ma ozbiljan sam! Što ti je, zar me ne poznaješ? Imaš sve na webu, www....

Upalio sam laptop. "Prokleti Windowsi!", nisu se nikad sporije dizali. "Ma mora da je zbog Bože Petrova? Sto posto je on Srbin pa se esenve zato raspizdio." Naime, često sam i žestoko u člancima kritizirao aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora. Prečesto u stvari, eh... skoro i na granici opsesivnosti, ali nikad, baš nikad na nacionalnoj osnovi. Nisam, evo duše mi, ni znao da je Srbin. Ali i da jesam, nije to moja priča – tučem, pošteno tučem priznajem, po čovjekovim stavovima, a ne po njegovim krvnim zrncima. "Predsjednik Sabora – Srbin. Bome! Uznapredovala je kod nas ta pozitivna diskriminacija... pa što se onda ono nekidan žalio State Department?". Napokon je i laptop bio spreman.

----------

OPTUŽBA I PRAVOMOĆNA PRESUDA

/1 Elementi historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru
/1.3. Mediji
/1.3.1. Internetski portali
... Na istom se portalu Boris Traljić 9. augusta obrušio na sveučilišnog profesora Dejana Jovića nazvavši ga ideologom "nekakvog neojugoslavenskog ili neovelikosrpskog, jer nas je povijest naučila da su to sinonimi".
"Povijest se, eto, ponavlja. Opet se javljaju jugoslavenski ideolozi na hrvatskoj strani koji onda hrane velikosrbe na vlasti u Srbiji (jer bez jugoslavenske ideje ovi ne bi postojali) pa oni zajedno dovode u pitanje legitimitet neovisne Hrvatske, podrivaju joj temelje, stvaraju jugoslavenske Hrvate, huškaju hrvatske Srbe… Ne prizovu li se pameti i epilog će se ponoviti – pali traktore i bježi", poentirao je Traljić...

----------

"Aaaaa... Dejan Jović znači!" Ne! Lažem, a ovaj članak – više od svih dosadašnjih – traži istinu. "Jee-bemti, šta vrhunski pišem!", to mi je najprije nekritički i samozaljubljeno prošlo mislima, a tek onda: "Aaaaa... Dejan Jović znači! Nije Božo..."

Puno pišem. Previše. Toliko puno da sam... ima tome već... hipohondarski prestrašeno googlao o skribomaniji. Nisu me u tom strahu od još jedne opsesije utješili ni podaci o poprilično velikoj čitanosti koju mi dostavljaju urednici. Čitaju danas, nažalost, ljudi svakakve skribomanske uratke. Ne samo u kući, ili u kafiću. Ne. Šetaju nesretnici po ulici, sudaraju se sa semaforima i prometnim znakovima, ali čitaju, ne staju, ne dižu pogled s prokletih pametnih telefona. Svi ih danas imaju... evo, kladio bih se da i Milorad Pupovac ima jedan. Zbog balansa, dva pametna – telefon i on – jedan pametan u dvije tisuće i sedamnaestoj, drugi u četrdeset i sedmoj. U prosjeku su u osamdeset i drugoj, u procvatu Jugoslavije.

Zašto sam odjednom spomenuo gospodina Pupovca? Pa, vrlo jednostavno, jer je on sad moj doktor, on je moj spasitelj. Zasjenio je čak i pravog doktora Božu. Da bih to pojasnio, vratit ću se na svoje psihološke disfunkcionalnosti, tu sam ipak najsigurniji, tu sam... doma. Da, baš tako – tu sam doma.

Dakle trajao je, tako... pa dosta dugo taj moj, samo jedan u nizu, opsesivno-hipohondarski skribomanski strah. Predugo, sve dok nisam zahvaljujući gospodinu Pupovcu, odnosno njegovom Srpskom narodnom vijeću i njihovom Biltenu moćnog i pomalo zastrašujućeg naziva "Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.", napokon shvatio da moje pisanje netko ipak uzima za ozbiljno. Poglavito kad je cijela priča ojačana s jednim od naših najuglednijih politologa Dejanom Jovićem. "Uf, hvala ti Bože! Bar nisam skriboman..." Potvrdilo Srpsko narodno vijeće.

Da. Doista puno pišem (...ma shvatili ste), ali ne baš često o problemima hrvatskih Srba. Očešem se o te probleme tu i tamo u ponekom članku, ali, u stvari, sve je to puno ispod onih četiri-pet posto koliko je hrvatskih građana te etničke, odnosno nacionalne manjine. Mea culpa. Nastojat ću ispraviti tu nenamjernu diskriminaciju. Sad za to imam i dodatnu motivaciju.

A i onda kad pišem o problemima hrvatskih Srba, moji su članci isključivo afirmativni. Bar prema zajednici, ali, očito, ne i prema vodstvu zajednice. Jer u njima su najčešće teme problemi asimilacije hrvatskih Srba u društvo, problemi zbog pretjerane pozitivne diskriminacije i, posljedično, razvijenog etnobiznisa pojedinaca koji će se – ako se nastavi na ovaj način – neminovno negativno odraziti na srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Pišem, ponekad, i o prekodrinskim huškanjima, i neojugoslavenskim (čitaj: velikosrpskim) projektima i ideolozima, i sličnim temama.

Moji su stavovi o ovim pitanjima nedvosmisleni i jasni, nekim čudom čak usklađeni s Ustavom i zakonima i bez figa u džepovima:
Tijekom Oluje velik broj hrvatskih Srba je pobjegao u strahu, svjesni svih ratnih strahota u ratu za koji su tada već prihvatili da su ga sâmi izazvali (slikovito: "Odo' ja komšija, nije nam valj'o pos'o..."), odnosno bolje rečeno, svjesni ekspanzionističke velikosrpske zablude u koju su upali nahuškani i ohrabreni od prekodrinskih junačina čije se guzice nisu makle iz udobnih, kožnih beogradskih fotelja.
Danas, više od dvadeset pet godina nakon osamostaljenja, neovisna Hrvatska država je neminovnost, a hrvatski Srbi nisu, Ustav mi je svjedok, narod nego etnička, odnosno nacionalna manjina i sastavni, neodvojivi dio hrvatskog građanskog korpusa. Velikosrpski projekt je uništen, a Jugoslavije nikad više neće biti. Štoviše, ne daj Bože da je bude, jer ako se i ne bi rodila u krvi, u krvi bi sigurno za koje desetljeće opet skončala.
I zato ono prema čemu je, tko zna zbog čega, zajednica hrvatskih Srba zadnjih godina počela "kliziti" – nasjedanje na retoriku neojugoslavenskih ideologa, nasjedanje na, uhu dobrom dijelu hrvatskih građana (neovisno o etnosu), slatkozvučeće utopijske ideje o novoj bratstvojedinstvenoj zajednici meda i mlijeka, nasjedanje na retoriku poticanu i ojačanu prekodrinskom propagandom o genocidnosti Hrvata i Domovinskog rata, i performansima poput "Dana sjećanja na stradanje i progon Srba" podržanih od Srpske pravoslavne crkve, a sve začinjeno recentnim obećanjem predstavnika srpske vlade usred Zagreba(!) kako će hrvatske Srbe "braniti svim raspoloživim sredstvima" – vodi do povećavanja međuetničke polarizacije i, u konačnici, novog egzodusa hrvatskih Srba. Vodi do: "Pali traktore i bježi!", kako sam to slikovito i sarkastično napisao u članku s "elementima historijskog revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti".

A u samom članku ("Kad Jović misli, a Vučić huška – Srbi pripremaju traktore") nema ni u tragovima onoga što mu/mi se stavlja na teret. U članku je politički stav, dobro argumentiran i samo ukazuje na sve ono ranije navedeno – potencijalnu pogubnost neojugoslavenske ideologije i retorike na međuetničke odnose, a onda i na stabilnost hrvatskog društva. A stabilnost hrvatskog društva je ono što mene u politici zanima. U stvari, stabilnost hrvatskog društva je jedino što me u politici zanima i jedino što me motivira za pisanje, jer ja od pisanja ne živim. Nadalje, kako iz Hrvatske niti planiram niti hoću otići, tako ću uraditi sve što je u mojoj moći, odnosno u moći mog skromnog skribomanskog talenta, da stabilnost društva ne ugrožavaju za to, i od mene nažalost, dobro plaćeni pojedinci. Zvali se oni Božo Petrov, Andrej Plenković, Davor Bernardić, Milorad Pupovac ili Dejan Jović – meni je svejedno. Ili slikovito – jebe me se.

Što je uopće trebao biti cilj pokretanja izdavanja Biltena Srpskog narodnog vijeća potpuno je nebitno. Odnosno, ako je cilj ikad i bio nešto pametno – na primjer unaprjeđivanje međuetničkih odnosa u Hrvatskoj – zasjenjen je, pogažen bolje reći, epilogom – potpirivanjem međuetničke polarizacije. Razlog za to leži u činjenici da Milorad Pupovac ovaj svoj Bilten uspješno promovira kao neosporivi i nadzakonski popis hrvatskog taloga, odnosno onog dijela hrvatskog naroda koji je on odabrao, a hrvatsko ga pravosuđe, eto, samo zbog dnevnopolitičkog oportunizma ne progoni, ali ga zato cijeli napredan svijet osuđuje. I ne samo da osuđuje, nego se i zgraža nad tim genocidnim talogom.

To mu, nažalost, odlično uspijeva uz ogromnu pomoć hrvatskih mainstream medija i tempiranja dosadašnjih objava Biltena neposredno nakon što bi ga predstavio nekoj faci američke diplomacije. Žalosno bi bilo da to nisu samo Potemkinova sela, odnosno žalosno bi bilo da taj uradak doista ima podršku američke administracije. Žalosno bi bilo da ne vide ono što Bilten doista jest – sredstvo za obračun s političkim neistomišljenicima, odnosno za stigmatiziranje onih koji ne diskriminiraju hrvatske Srbe po nikakvoj osnovi (a takvi su uvijek najopasniji), sredstvo za obračun s odabranima lukavo umotano u bogato ilustrirane šovinističke ispade koji su doista u porastu. Nažalost, s ovakvom politikom SNVa sigurno neće ni opadati...

Jasno je da mogu (i želim) govoriti samo u svoje ime. Ostali brojni političari, mediji, novinari, kolumnisti itd. popisani za odstrjel, pardon, popisani u Biltenu imaju i vlastita usta i vlastita pera. Slovo "U" koje mi je objavom u svom Biltenu Milorad Pupovac (et al.) nožem urezao na čelo, otprilike isto onako kao što je to nacistima radio Tarantinov "Bastard" Lt. Aldo Raine, će možda preplašiti neke moje poznanike. Moguće je, dosita, da će mi to biltensko obilježavanje donijeti neke neugodnosti, ali, opet, nije svako zlo za zlo. Srpsko narodno vijeće je sa sto šezdeset i sedmog-osmog (otprilike) mjesta skočilo na prvo u mom političkom fokusu. A ja sâm ne bih htio biti u vlastitom fokusu (potvrdit će Božo Petrov).

Zato gospodine Pupovac, uz sve ovo samokritičko podcjenjivanje vlastitog skribomanskog polutalenta, on je još uvijek dovoljno velik za ukrštavanje pera s vašim (i mojim, nažalost... transparentno je financiranje vaših aktivnosti iz proračuna) plaćenicima koji pišu za vaš tjednik Novosti. Trebali biste se doista zamisliti, jer iza vas se gospodine, a ne iza mene, vuku repovi etnobiznisa na koje je poprilično lako nagaziti.

Nadalje, upravo iz vašeg tjednika Novosti progovara mržnja. On je (uz Bilten kao godišnji) tjedni kanal s kojim širite etničku netrpeljivost za političko obračunavanje. U njemu je "hrvatska suverenost nebitnija od slijepog crijeva", u njemu Republika Hrvatska "i službeno više nema nijednog smisla", u njemu je Hrvatska "nacionalna država Šupaka", u njemu je... ma shvatili ste. Satira kažete? Davno sam prestao u to vjerovati...

I zato Milorade – dosta je persiranja, moram poentirati za citat u tvom sljedećem Biltenu – "Ne valja ti pos'o komšija!"

boris.traljic.com

Ocjene (11)


Komentari (14)


u Hrvatskjoj objavljivali takva sranja kao srpske Novosti redovito objavljuju o Hrvatskoj i Hrvatima, već bi davno bili ukinuti , a mađarska zajednica lišena svake državne pomoći. No Pupovcu i "njegovim" Srbima se gleda kroz prste, mada su zreli Laci 0 0 0


za pokretanje postupka prema njima, na osnovu povrede više ustavnih i zakonskih odredbi. Čime j ePupovac "zaslužio" da ga se tako "mazi i pazi" ? Prema Pupovcu ne postupaju samo moni nadležni za to, koji i sami ne žele neovisnu Hrvatsku. Laci 1 0 0


No, ovo je možda preradikalno i za tebe Borise T., zar ne ? Ali je živa istina ! Laci 0 0 0


@Laci Ako je radikalno za mene onda "non plus ultra"? :) Naime, mislim da je vrijeme za otvoren razgovor o problemima koji su već odavno upali u kategoriju "tabu", a hrvatska politika nikako da se odluči na to. BorisTraljic 0 0 0


Neobično se veselim tvom novom fokusu, mada mi nije dosadio ni stari! IDujas 0 0 0

Analiza

SNV – Inglourious Basterds!

10.03.2017. 11:02, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Prošli su me trnci kad sam vidio tko zove. (Imate i vi sigurno nekog takvog poznanika ili prijatelja, ili člana obitelji možda, koji je zadužen za loše vijesti. Ovaj moj je prava bauljajuća crna kronika, i kao da ga ništa drugo na ovom svijetu i ne zanima osim tko je umro, ili obolio, ili se potukao, tko je dobio prekršajnu ili kaznenu prijavu, koga su stisli financijski problemi, kome je auto uzela leasing kuća, tko koga vara, i s kim, i zašto, tko... ma shvatili ste.) Nisam mu odmah odgovorio na poziv vrteći u glavi, odnosno bar pokušavajući "vrtjeti" uz ... više >

  • 10
  • 1
  • 0
  • 14

Analiza

Kako je Đikić ukrao krađu¹

20.02.2017. 14:15, Što odlazak Ivana Đikića znači za Hrvatsku?

Softver, filmove, glazbu, knjige, analize, domaće radove, ispite, eseje, članke, zakone, sustave, ideje, tehnologije, procese, umjetnička nadahnuća, sportske treninge… Da. Doista je dug, predug u stvari, ovaj popis intelektualnih "proizvoda" koje najveća većina Hrvata svakodnevno kopira i prepisuje, odnosno krade bez trunka grižnje savjesti. I u taj se kriminal, da cijela stvar bude tragičnija, upuštamo već u najranijoj mladosti. U pubertetu. Pretpubertetu čak.
– Trebaju mi vindozi… desetku imaš?
– Trideset dva il' šezdeset čet'ri?
– Kakvo je to pitanje? Šezdeset čet'ri, naravno. Ef-pi-pi!
– Imam samo home, al' s dobrim krekom, nema zajebancije i…
– Ništa onda… treba mi pro, donijet će mi ga Marko popodne. Hvala, svakako!

Eto. Tako, otprilike, izgleda svakodnevni razgovor hrvatskih tinejdžera – dvojba hoće li ukrasti tisuću kuna odmah ili dvije tisuće kuna popodne (a tek su na operativnom sustavu). Iako oni to ne percipiraju na taj način, doista nema ama baš nikakve razlike između krađe Microsoftovog intelektualnog vlasništva i, šta-ti-ja-znam, na primjer bijega s dvoje-troje prepunih kolica iz nekog hipermarketa. Apsolutno nikakve.

Međutim, za naše građane, jasna vam je teza, ne postoji sintagma intelektualno vlasništvo. Preskočili smo je nekako u evolucijskom procesu. A to se nepostojanje prenosi s generacije na generaciju. Tako smo i došli do toga da već i vrlo mladi Hrvati dnevno ukradu, u prosjeku, par stotina kuna bez da trepnu. Često čak i poticani od roditelja:
– Tata, skinija san ti Rog van!
– U ejč-diju?
– Ofkors!
– Koke aj napravi kokice na brzinken… Lec go - femili muvi najt – tunajt!

Štoviše, ako sagledamo širu sliku možemo bespridržajno ustvrditi da je uspjeh našeg IT sektora – na koji smo posebno ponosni – temeljen na kopiranju i krađi. Na potpuno isti način kao što je na krađi temeljen IT uspjeh sličnih nam lopovskih država – Indije, Pakistana… ili bliže nam Srbije, ako hoćete. U lijepom smo društvu, društvu koje se mnogima neće svidjeti. Ali, nažalost, to je istina, potpuna i cijela istina s onim svojim najgorim obilježjem – neizdrživo bolna.
(Napomena: dok nas s navedenim državama povezuje evolucijsko zaostajanje po pitanju intelektualnog vlasništva, svakako smo daleko evolucijski ispred njih po pitanju vlasništva općenito. Na primjer, Srbija bi i danas, i nakon žestokog poraza u Domovinskom ratu, rado pokrala pola hrvatskog teritorija.)

Dužan sam argumentirati ovu uznemirujuću tezu. Evo ovako… za instalaciju razvojnih aplikacija, koje omogućavaju i/ili olakšavaju razvoj komercijalnog softvera, u poštenim državama treba uložiti par desetaka tisuća eura. U lopovskim državama, državama poput naše u kojima je intelektualno vlasništvo oksimoron, to je "investicija" od nula do nekoliko stotina kuna – ovisi kako se tko snađe. Kod poštenih je, dakle, programiranje za klase, a kod lopova za mase. (Srećom, s kvalitativnim razvojem open source softvera i naše poštenje raste…)

Nagomilalo se dosad u ovom članku ukradenog novca, a dotaknut je tek softver… i to bez njegovog najprofitabilnijeg dijela, bez video igara. A tu, pak, za pojedine igraće konzole u Hrvatskoj imate čak i specijalizirane obrte koji te uređaje hardverski preuređuju za pokretanje kopija igara! Nadalje, treba li uopće spominjati filmove i glazbu koje gledamo i/ili slušamo prije službenih premijera? I to u vrhunskoj kvaliteti. Pa e-knjige, koje su "e" postale uz pomoć skenera i malo utrošenog vremena "izdavača", a bez odobrenja autora i izdavačke kuće. Neke fotokopirnice, na primjer, imaju veću bazu digitalizirane knjižnične, sveučilišne, muzejske i arhivske građe od svih za to ovlaštenih hrvatskih institucija. Zajedno. Ne treba se čuditi kad uskoro nabave i matične knjige. Ako već nisu…
– Halo? Jesam li dobio…
– Fotokopirnica "Furtum", izvolite!
– Dobar dan, treba mi jedan Udbin dosje… rekli su mi da ih imate, pa sad ne znam…
– Recite! Ime i prezime?
– Hm… moje?
– Ako za sebe tražite dosje – da.
– Ah ne… Ivo Josipović.
– …ipović. U redu, pseudonim?
– Kako molim…
– Kodno ime. Udbino. Znate li ga?
– Eh… ne baš.
– Ok. Naći ću ga, mislim da sam ga već kopirao. Ovako… sad mi je malo gužva, možete li doći zaaaa… pola sata otprilike?
– Hm… da. Da, naravno da mogu.
– Dvadeset pet lipa po stranici. Dvadeset ako ćete dvostrano?
– Oprostite?
– Hoćete li dvostrano?
– Ne treba, hvala… može jednostrano.
– Dakle, za pola sata. Budite točni! Doviđenja!

Mogao bih ovako unedogled. Krađa svega i svugdje, kažem vam. Bez imalo grižnje savjesti.

E sada, u ovakvoj Hrvatskoj, u kojoj bi psihijatra trebao posjetiti građanin stariji od dvanaest godina koji ne bi pao na poligrafu na pitanju: "Jeste li dosad kopirali, prepisivali… odnosno krali nečije intelektualno vlasništvo?", već se dobra tri mjeseca raspravlja o jednoj ispuštenoj, pa naknadno dopisanoj, odnosno korigiranoj fusnoti u nekakvom "znanstvenom radu" nekakvog "hrvatskog znanstvenika". Da ste prespavali posljednja dva desetljeća, imali biste dojam kako ste se probudili u najuređenijoj državi na svijetu, bar po pitanju intelektualnog vlasništva. Cijela "hrvatska znanstvena zajednica", mediji, građani – od babe Mande koja prodaje verduru na splitskom pazaru do kafanskih kvaziintelektualaca – čak i zastupnici u Hrvatskom saboru… svi su uključeni u raspravu o ispuštenoj fusnoti. Cijela država pršti od poštenja, znanja i znanosti. Jebalo majku! Ali ne brinite se. Napuštanje dugotrajne hibernacije baš u ovom trenutku dovelo vas je u zabludu.

Naime, da ispušteni fusnotaš, odnosno predmetni "hrvatski znanstvenik" nije kojim slučajem i ministar jebalo bi se cijelu tu "hrvatsku znanstvenu zajednicu", medije, građane – od babe Mande do kvaziintelektualnih ispičutura – i zastupnike za jednu krađicu u beskrajnom nizu krađa intelektualnog vlasništva, što god da Hrvatu vulgaris ta sintagma značila. Probudio si se, dragi moj uspavani čitatelju, u najnormalnijem trenutku hrvatske političke zbiljnosti, zbiljnosti u kojoj se lopovi neprestano međusobno osuđuju za krađu.

Moram ovdje naglasiti (jer zabuna je kad se baviš sa "znanstvenicima" zajebana stvar) da se pod navodnike stavljeni termini "znanstveni rad" i "hrvatski znanstvenik" ne odnose na određeni rad ni na konkretnu osobu, nego na način funkcioniranja "hrvatske znanstvene zajednice". I, naravno, s tim navodnicima upravo otvaram rat s gomilom lopova, kompilatora i plagijatora koji su onaj uhljebljeni, onaj najbrojniji i najutjecajniji dio te "znanstvene zajednice" pa svojom nesposobnošću i neradom uzrokuju ogromnu štetu cjelokupnom hrvatskom obrazovno-znanstvenom sustavu.

Cilindraška znanost. Tako ih je onomad nazvao Miroslav Krleža, a tko sam ja sa svojim polupismenim polutalentom da smislim nešto bolje od toga? Jedina sličnost između mene i Krleže je, u stvari, činjenica da oboje nismo dosegnuli akademske visine s kojih bismo mogli ravnopravno razgovarati s ovim preopterećenim hrvatskim doktorskim mozgovima, pa je naše omalovažavanje cilindraša, s gotovo stoljećem vremenske razlike, samo lavež okuženih i od ljubomore bijesnih pasa, đukela čvrsto svezanih lancima vlastite intelektualne skučenosti. U svemu drugom se razlikujemo. Poglavito u jednoj, za temu članka, izuzetno bitnoj stvari – za razliku od najboljeg hrvatskog književnika ja sam odradio značajnije dijelove nekoliko desetaka, možda i stotinjak znanstvenih radova koje su onda cilindraši s posebnim ushićenjem potpisivali i objavljivali. Dakle povelik je broj onih "hrvatskih znanstvenika" koje "držim za skrotum". Koje? Ne znam ni sam mogu li se danas uopće sjetiti kome sam sve i što "pomagao". Jer godine su tu. A tu je i iskustvo selektivnog pamćenja…

Ali oni znaju. Oni dobro pamte, pa "znanstvenici" su što drugo očekivati od njih, i uznemireno očekuju skori kraj članka nadajući se kako neće u njemu pročitati vlastito ime i prezime. Neću ih mučiti. Neće ovdje biti imèna, osim imena dr. Ivana Đikića. Ne zato što sam mu ikad pomagao, ne ni zato što je moralno prosvjećenje doživio tek u dalekoj Kaliforniji, ni zato što je zaboravio kako je brojne radove gotovo sigurno obradio s jednim, a napisao s drugim ukradenim softverom, ili zato što nikad nije dao javnu primjedbu na čestu poruku (za koju je sigurno znao) studentima baš na onom Sveučilištu s kojeg je dezertirao: "Pa skinite neki program za statistiku!" (skinuti – nabaviti nelegalnu kopiju), niti zato što je fusnotaškim napadom na drugog "hrvatskog znanstvenika" pokazao dnevnopolitičko licemjerno lice… ne, nego jednostavno zato što je u naslovu članka. Loša sreća? Ma jebe se njega za ovaj članak…

Nadalje, da sam dobio samo jednu kunu za svaki put kad sam čuo: "Može, ali ćeš i mene potpisati!", u "hrvatskim znanstvenim krugovima", u razgovorima o "znanstvenim radovima", zacijelo bih bio značajno bogatiji. Ovako sam značajno siromašniji. Moralno, oportuno, šutljivo siromašniji. I jedino što mi preostaje je u vlastitoj nemoći lajati na brojne bezimene cilindraške prolaznike, samo lajati u toj prokletoj pasjoj nesposobnosti progovaranja ljudskim glasom. Čvrsto svezan lancem vlastite intelektualne skučenosti.

__________

¹ Autor se ne ispričava onim hrvatskim znanstvenicima, kolektivno prozvanim u ovom članku, a koji zaslužuju taj naziv bez navodnika. Isprika izostaje samo zato što na oba oka žmire, i šute o nemoralnim događajima u "hrvatskoj znanosti"
Nadalje, autor proziva gospodina Đikića zato što zbog jedne nenavedene fusnote odlazi iz Hrvatske, odnosno oportuno je "ukrao samo jednu, navodnu, krađu", a istovremeno šuti i šutio je o brojnim krađama intelektualnog vlasništva kojima je neminovno (najmanje) svjedočio. I nije zbog njih otišao.
"You can be decent and gifted at the same time. It’s not binary.", iz filma "Steve Jobs", 2015.

Ocjene (14)


Respektira (10): viewer, siouxica, plotto, Cro-Magnon, Laci, Cogito, RepopeR, Interstellar, VeNLO, Alumnus


Slaže se (1): Cro-Magnon


Ne slaže se (3): bereza, Laci, Cogito


Komentari (31)


@Sasha76 "Ljigave su usporedbe neovlaštenog dijeljenja intelektualnog vlasništva s krađom fizičke imovine" !? Mi očito ne živimo u istom prostor-vremenu... netko je zalutao u nečiju dimenziju. Zato molim biti oprošten od vaših daljnjih komentara :) BorisTraljic 0 0 0


@VeNLO @Cro-Magnon @mihael @plotto Hvala na zanimljivim komentarima... BorisTraljic 1 0 0


Pa nije isto kad uloviš osmaša u školi da prepisuje i ministra obrazovanja. Ili vama moža je? Relativizacija je opasna. To je na pragu Karamarkove : "... to su ionako kompilacije...". Ministrovo moguće plagiranje usporedit s instalacijom windowsa svraka 0 0 0


@svraka Problem je hipokrizije društva i svi se razumijemo u sve. Vi, pretpostavljam, znate za svakodnevne krađe intelektualnog vlasništva. Isto tako, pretpostavljam, nemate pojma o Barišićevom navodnom plagijatu. I pretpostavljate da relativiziram!? BorisTraljic 0 0 0


@BT: Nakon drugog citanja, i popratnih komentara, ocjena promaknuta u "slazem se". Lucidno, duhovito, i (na zalost) potpuno tocno. Cro-Magnon 1 0 0

Analiza

Trebamo li strahovati od Trumpa?

02.02.2017. 12:08, Nakon inauguracije: Koliko je opravdan strah od Trumpa na čelu SAD-a?

Izbor Donalda Trumpa za četrdeset i petog američkog predsjednika je definitivno podijelio Ameriku. Ali i cijeli svijet. Skoro će, evo, tri mjeseca od njegovog izbora, a Trump i trumpizmi su još uvijek svakodnevno glavna vijest informativnih emisija diljem svijeta. Raznorazni političari, od redikula pernarovskog ili šešeljovskog tipa do europske političke elite, i nebrojeni politički analitičari (i "analitičari") nervozno nagađaju i panično pokušavaju analizirati svaku odluku i svaki tweet ovog ekscentrika ne bi li shvatili kakva se sve iznenađenja kriju ispod njegovane, rijetko-guste, paperjaste plave kose.

"Glupa preplašena svjetina!" Bar ako se Hrvate pita, jer je interesantna i nepobitna činjenica da, za razliku od većine svijeta, mi uopće ne strahujemo. Ne brinemo se, čini se, baš previše kakav će utjecaj imati Trumpova politika na Hrvatsku.

Naime, osim što su se po inerciji, isključivo kako bi ispunili svrhu vlastite egzistencije, na noge kratkotrajno digli oni koji dobro naplaćuju "vlastite" stavove – nevladine udruge i ljevičari od zanata – ni službeno, a dojam je ni neslužbeno, hrvatska vanjska politika ne dijeli svesvjetsku zabrinutost. Kao, uostalom, ni najveći broj Hrvata. Štoviše, većina hrvatskih građana – a ta većina je, složili se ili ne, konzervativna – ne samo da nije uznemirena, nego čak pomalo i likuje jer je američki predsjednik napokon postao kršćanski konzervativac – antiglobalist i veliki borac protiv islama, migranata, pobačaja...

Što manje znaš – manje se i bojiš. A naši građani i političari baš poput najvećih svjetskih neznalica (budala?) ne izgledaju nimalo zabrinuti. Iako nezabrinutost nije i ne smije biti imanentna Hrvatima, narodu koji stoljećima sanja i bori se za neovisnu državu, a tek ju je prije dvadeset i pet godina dobio, odnosno – da stvar bude gora – preskupo krvlju platio. Nije nam imanentno takvo praznoglavo opuštanje i uljuljkavanje u lažnu sigurnost članstva u Europskoj uniji i NATOu, sigurnost u koju se danas još samo naivčine pouzdaju. Ali tako je. Bar za većinu hrvatskih građana i političara. Osim, srećom, za Predsjednicu.

Izmamilo vam je ovo osmijeh na lice? Ovo o Predsjednici? Nažalost, vrlo vjerojatno jest... ali da nekom srećom imate dovoljno velik volumen neispranog dijela mozga, odnosno dovoljno kvalitetan štit od prekomjernog medijskog granatiranja čokoladicama, lososima, čipkama, Jakovljevim izdržavanjem... onda biste shvatili da je ona izuzetno zabrinuta. Opravdano zabrinuta, i ne kmeči zbog toga, nego – upravo suprotno – proaktivna je i traži rješenje. Odlučila je, ne obazirući se na očekivanu jaku mitraljesku vatru velikog, prevelikog broja nesklonih joj medija, poluslužbeno otputovati tjedan dana u SAD i na licu mjesta, često i sa sugovornicima formalno-diplomatski ispod vlastitog ranga, iščeprkati što se to dovraga valja iza brda i kako predstojeće godine Trumpova mandata preživjeti u kakvoj-takvoj sigurnosti.

Ako vam je osmjeh od Predsjednice još uvijek na licu, onda vam je sigurno pretjerana i ova priča o zabrinutosti-sigurnosti. Hajdemo se zato malo zaigrati, hajdemo pojačati paranoičnu maštu na maksimum i zamisliti najnevjerojatnije scenarije. I pritom ćemo, naravno, egoistično zanemariti Trumpovu borbu s globalizacijom, potencijalno ratobornu reakciju Kine koja može zapaliti svijet, raskidanje trans ovih i trans onih trgovinskih ugovora, gradnju zida na granici s Meksikom, borbu s migrantima i s islamom, vraćanje waterboardinga i ostalih oblika mučenja zatvorenika, gaženje Europske unije, skidanje sankcija Rusiji i sličnih "reformi", pa se baviti samo s ovim našim zakutkom svijeta, ovim slijepim crijevom Europe, ovim predziđem kršćanstva na ovoj nejasnoj, nikad iscrtanoj, granici Balkana.

Hajdemo najprije i odmah "u glavu" pretpostaviti da Putin ucjenjuje Trumpa. Nije bitno s čime. Nije bitno, na primjer, ima li istine u fantastičnom dokumentu na 35 stranica koji vrvi kompromitirajućim informacijama o novom američkom predsjedniku. Odnosno nije bitno za navedenu pretpostavku o ucjeni, naravno, ali je izuzetno bitno za vas ako ste vlasnik porno web stranice koja je zadnjih tjedana jedva izdržala nebrojene zahtjeve za pregledavanjem "golden showers" video uradaka kako bi se "politički zainteresirani" svijet na vlastite oči uvjerio što je to Trump, navodno, naložio prostitutkama da izvedu u moskovskom Ritz Carlton hotelu. I to baš na istom onom krevetu na kojem je nešto ranije spavao bračni par Obama.

Odlutasmo... nije, dakle, bitno s čime Putin ucjenjuje Trumpa jer istina – bar kad je javnost u pitanju – prva pogine u začaranom četverokutu seks-droga-biznis-politika. Odakle nam onda pravo, ma koliko da smo pojačali paranoičnu maštu, pretpostavljati da Putin ucjenjuje Trumpa?

Pa jednostavno, kao i sva sitna riba da bismo preživjeli moramo biti pametniji. I ne samo pametniji... moramo biti oprezniji, moramo imati razvijenu sposobnost dedukcije na temelju malog broja dostupnih nam informacija. A mi Hrvati smo, osim što smo sitni, sitni baš na granici ovoga i onoga svijeta. S one strane je duboka tamna kloaka, tamo neizdrživo smrdi jad, nekultura i neimaština koja se svim silama želi preliti i ugroziti naše gospodare-patrone s ove strane, a oni, usput budi rečeno, ni sami nisu uvijek svjesni gdje smo mi u stvari, ovamo ili onamo, pa nas tu i tamo napucaju svojim skupim, lijepo dizajniranim i blještavo ulaštenim kožnim čizmama ravno u bubrege. Kao okužene pse, tek tako da uvjere i sebe i nas gdje nam je mjesto – dole i ovamo. Naučili smo, baš zato, neprestano osmatrati, naučili smo biti hipersenzibilni i na najmanja uzburkavanja i kovitlanja, naučili smo probleme na vrijeme prepoznati, i navrijeme reagirati. Morali smo naučiti, jer nas cijelu povijest kao slijepce vode po bespućima... riječju - oprez. Stalni oprez nam je imanentan.

U tom neprestanom osvrtanju, u tom strahu da nas ne zasmrdi kloaka s one strane i u strahu da ne dobijemo još jednom po bubrezima s ove, nije nam smjelo promaknuti recentno intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem. Iako eho tog zveckanja dolazi i do Hrvatske – na primjer ratnohuškački govor srbijanskog izaslanika Vladimira Božovića na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća – izvor buke su Republika Srpska (javno iznošenje plana pripajanja Srbiji podržane od srbijanskog predsjednika Nikolića) i Kosovo (slanje provokativnog vlaka i prijetnja ratom od srbijanskog premijera Vučića i, opet, predsjednika Nikolića).

Kako su i Republika Srpska, Daytonskim sporazumom, i Kosovo, rezolucijom UNa i mišljenjem Međunarodnog suda u Haagu, pod snažnim američkim patronatom, tako je i intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem u stvari intenziviranje ruskog zveckanja oružjem na koje bi Amerika morala žestoko odgovoriti. Još kad uočimo da ovo ratnohuškačko intenziviranje koincidira s izborom Donalda Trumpa – nije, u stvari, teško zbrojiti dva i dva.

Suludo je pretpostaviti da službena američka (NATO) politika ima ikakvu namjeru odustati od utjecaja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ali je činjenica da rusko, pardon, srbijansko zveckanje oružjem nije rezultiralo adekvatnim odgovorom. Sankcije Miloradu Dodiku, ako su one zamišljene kao odlučan odgovor, su najblaže rečeno – smiješne. Kad na to dodamo izjavu Trumpovog ministra obrane "Mad Dog" Mattisa da treba "smanjiti ili potpuno povući američke i NATO snage s Kosova"... eh.

Mogli bismo ovako u nedogled, ali vrijeme je da smanjimo paranoju i završavamo priču. Cijeli članak je napisan kako bi potaknuo na odmak od mainstream medijskog razmišljanja. Krajnje je vrijeme da se okrenemo sebi i da Donalda Trumpa prestanemo gledati kroz pobačaj, prosvjede, zidove... i ostale lokalno značajne, Amerikancima istinabog bitne, ali nama potpuno nebitne stvari. S trivijalnim se problemima mogu po društvenim mrežama zabavljati isprani hrvatski mozgovi, i lijevi i desni. I zabavljaju se.

Međutim, činjenica je da baš sad u Hrvatskoj imamo javnu raspravu o nabavi naoružanja i uvođenju obveznog vojnog roka. Koincidencija? Održana je i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Redovita? Onda se ne trebate misliti...

boris.traljic.com

Ocjene (9)


Respektira (8): Interstellar, viewer, Laci, RepopeR, siouxica, Grugru, Alumnus, IDujas


Ne slaže se (1): svraka


Komentari (9)


@viewer Isprika za pogrešku i hvala na upozorenju. USA ili EU? Mislim da su nas Amerikanci više zadužili u recentnoj povijesti... BorisTraljic 0 0 0


Kolika sigurnost u uvjerenju što je KDK radila u SAD-u, na tren sam pomislio da si joj pravio društvo 5none5 0 0 0


Ono što se danas doživljava kao militarizacije Hrvatske mi više sliči na hvatanje posljednjeg vlaka kojim odlazi stara američka administracija, nego čekanjem onog kojim dolazi Trump 5none5 0 0 0


Welcome Trump and Orban, Croatia need something like that ! Laci 0 0 0


@5none5 Samo sam slučajno bio u istom avionu s KGK... neki u Finsku, a ja, jebiga, u USA :) PS pročitaj depešu koja je procurila... BorisTraljic 0 0 0

Analiza

Borbeni božićni domjenak u organizaciji Srpskog narodnog vijeća

09.01.2017. 11:06, Što znače poruke sa SNV-ovog božićnog domjenka?

Ima li u kršćanskom svijetu ljepšeg blagdana od Božića?

Ovo je, jasno, retoričko pitanje, bar sa stajališta osnovne društvene zajednice – jest, najljepši je to obiteljski blagdan. Štoviše, Božić, zbog same činjenice da su kršćani najbrojniji u najutjecajnijim državama svijeta, već odavno nadilazi religioznu konotaciju i postaje period u godini kad se obitelji, neovisno o konfesiji i odnosu prema vjeri, okupljaju omamljene blagim božićnim duhom i svim onim što ga prati – od darivanja i pomaganja potrebitima, do blještavog kiča, obilja hrane, topline doma...

Ali u Hrvatskoj, jebiga, ni božićni blagdani ne mogu proći bez političkih turbulencija. Jer taman negdje o Bogojavljenju, onda kad se dani valjanja ispred TVa i prejedanja približe kraju, onda kad se par kilograma teži spremamo praznih džepova uploviti u siječanjsku depresiju, onda kad se počne vraćati prva tura skijaša nekad zaduženih u švicarskim francima, a mi, paznodžepaši, ispraćamo sljedeću, do groba nam zahvalnu jer smo pristali preuzeli teret od par milijardi kuna popušenih u trokutu budale-banka-država (nije to još gotovo, reći ćete... ha, ha);  dakle onda kad nam je Božić tek bljedunjavo prošlogodišnje sjećanje, eto opet priče o Božiću. Samo u Hrvatskoj!

Posljedica je to činjenice da uz nesreću što živimo na povijesno-politički turbulentnom području koje je previše patnje i smrti stoljećima ugrađivalo u naše živote, imamo i sreću da je, baš zato, jedan dio građana obogatio hrvatsku kulturu s običajima koje je sačuvao od etnosa davno, zbog neke gadne nevolje, napuštenog. Riječ je o nacionalnim manjinama koje su Hrvati kroz povijest otvorena srca prihvaćali da bi ih danas Ustavom i ustavnim zakonima izuzetno, najviše u Europskoj uniji, pozitivno diskriminirali.

I ova činjenica bi, doista, spadala pod božićno idiličnu, da najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj nisu Srbi. To, naravno, samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Štoviše, riječ je o manjini koja ima izuzetno sličan jezik hrvatskom i samim tim je asimilacija bila vrlo brza. Ali...

Ali prije stotinjak godina u nekim se (ironično, baš hrvatskim) glavama, kao rješenje za oslobađanje od tadašnjeg, Austro-Ugarskog, jarma, rodila ideja o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena. Ideja koja se nakon prvog velikog rata i realizirala kao Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija. Uf, prođu nas trnci od samog spomena Jugoslavije... bar većinu nas, još su svježe rane. Gdje im je bila pamet?

Da. Lako je, prelako danas, generalski poslije bitke, iz tople fotelje osuđivati te jugoslavenske ideologe. Ali oni su tada djelovali u najboljoj namjeri i vrlo teško su mogli uočiti glavni problem. A taj problem je bio što Srbija nije Jugoslaviju gledala na isti način kao Hrvatska i hrvatski jugoslavenski ideolozi, odnosno zalagala se za integralno, unitarističko jugoslavenstvo i "nadilaženje plemenskih podjela" – samo drugi naziv za velikosrpstvo. Poluga za ostvarivanje velikosrpskih ideja su im bili upravo hrvatski Srbi koje su uspjeli ekstremno brzo disimilirati i uvjeriti da su oni, u stvari, onomad bili ratnici i osvajači, a ne izbjeglice i nevoljnici, i da je to, tamo, ovdje odnosno, gdje žive – Srbija.

Od tisuću devetsto osamnaeste ne prestaje to huškanje hrvatskih Srba od strane Srbije. Nije prestalo ni u socijalističkoj Jugoslaviji, a ne prestaje, nažalost, ni danas. I jebena je, zato, ona sreća zbog obogaćivanja hrvatske kulture... teško je na to gledati kao na sretnu okolnost. Najbolju sliku aktualne srpske politike prema hrvatskim Srbima su pokazali događaji od petog siječnja, na božićnom domjenku u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

Nije li malo prekasno za božićni domjenak? Da, vjerojatno bi se ovako nešto i zapitao prosječni Amerikanac. On, naravno, nikad nije čuo za veliku šizmu, odnosno crkveni raskol koji je davne tisuću i pedeset četvrte kršćanstvo podijelio na katolicizam i pravoslavlje. Taj raskol je, čudi li vas, prošao baš između Hrvata i Srba, a pravoslavlje (iz inata, vjerojatno) nije prihvatilo znanstveno utemeljenu reformu kalendara koju je prije skoro pola milenija proveo katolički papa Grguru XIII. pa Božić slavi po znanstveno pogrešnom kalendaru, odnosno sedmog siječnja po pravom. E sad, umjesto da ta "dva Božića" budu pokazatelj naše kulturne raznolikosti i  bogatstva, sve se to ove godine pretvorilo u, hm, možemo blago ustvrditi – diplomatski incident.

Naime, na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća je pozvan premijer Andrej Plenković, ali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kojeg je predstavljao izaslanik Vladimir Božović. I umjesto da sve završi s uobičajenim, ali i užasno neprimjerenim mjestu i vremenu, dnevnopolitičkim prigovorom predsjednika SNVa Milorada Pupovca predsjedniku Vlade RH, naravno stoički izdržanim od Andreja Plenkovića od kojeg se, pak, očekivalo nekoliko kurtoaznih i koegzistencijskih riječi uz obavezno: "Mir Božji – Hristos se rodi!", s nekoliko diplomatskih – reci, a ništa ne kaži – riječi Vladimira Božovića, s obraćanjem metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, s lomljenjem česnice, s traženjem kune... Ne. Nažalost, iz ovoga već ustaljenog protokola je izletio Vladimir Božović pa sa svojom ratnohuškačkom retorikom božićni pretvorio u borbeni domjenak.

Istinabog, uvaženi gospodin izaslanik Božović se post festum čudio što pokvarene hrvatske uši (ljepota je, kaže, u uhu slušatelja) nisu čule kako je naglasio da "upućuje poruku zajedništva, sloge", jer to je, ustvari, bitno, a ne onaj velikosrpski smrad koji je u istoj rečenici, samo koju riječ kasnije, napustio njegova usta: "uz obećanje da će ih matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima, kada budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima." To vam je, na primjer, kao da ja izjavim: "Gospodine Božoviću, upućujem vam poruku mira, uz obećanje da ću vas prebiti s bejzbol palicom (to mi je, jebiga, jedino "raspoloživo sredstvo") ako opet dođete zveckati oružjem." Što hoćete!? Pa rekao sam da mu šaljem "poruku mira"...

Ne treba, doista, više trošiti riječi na ovog nosača piva nosaču piva četničkim vojvodama. Sam izbor ovog psihijatrijskog slučaja za izaslanika, istinabog, daje jasnu sliku o trenutnim odnosima Srbije prema Hrvatskoj, poglavito ako je poslan "predizborno"... ali to nije tema ovog članka. Ono što je tema ovog članka, ono što brine, je neadekvatna reakcija na incident i od strane domaćina domjenka Milorada Pupovca i od najvažnijeg gosta Andreja Plenkovića, et al.

Prije svega razjasnimo jednu stvar. Ako ne računamo prvu... ma hajde i drugu generaciju onih hrvatskih Srba koje je, najčešće, vojna služba bivše države doselila i ostavila, pa se danas (što zbog ideologije, što zbog još čvrstih veza sa Srbijom) ne smatraju istinski hrvatskim građanima, najveća većina ostalih odavno više nema ni rodbinske veze u Srbiji. Njihova matična država je Hrvatska. Druge nemaju ni formalno ni pravno, odnosno ustavno. Ako se Milorad Pupovac u ovo Božovićevo "ne želi miješati", kako je izjavio za N1 televiziju, odnosno ako njegova matična država jest Srbija, onda... E onda se nema što ljutiti kad ga neki tamo "šalju", jer, onda, on nije nikakva hrvatska nacionalna manjina, pa je, onda, ne može ni predstavljati, i onda – o Bože, samo to ne – ne bi smjelo više biti ni unosnog etno biznisa s novcima iz hrvatskog proračuna.

Puno više, međutim, brine mlaka reakcija hrvatske političke elite, poglavito premijera Andreja Plenkovića i ministara. Nakon Božovićevih riječi su trebali nazvati vozače, navući kapute i napustiti domjenak. A onda odmah, još iz ugrijanih limuzina, nazvati suradnike da aktiviraju pravosudni sustav i zakonske propise kako bi se najprije onom buljookom nosaču piva, ratnom huškača koji je povrijedio i Ustav i brdo zakona, omogućio hitan transport do Bajakova i onemogućio povratak na duže vrijeme, pa onda diplomatske akcije, zatezanje odnosa... i sve ostalo što jedna iole suverena država u ovakvim situacijama radi. Stierovo "upozorenje" je, hm, gotovo pa smiješno.

Ne stoji tu ni ona teorija koju mediji guraju: "Pa neće valjda Plenković zbog nekog Božovića napuštati domjenak u vlastitoj državi?" Hoće i mora! Odnosno morao je... Štoviše, ovaj ga je božićni domjenak mogao napokon promovirati iz diplomatskog službenika u državnika. Ovako, sve će se više hrvatskih glasača, poglavito HDZovih, pitati ima li on, uopće, liderski potencijal.

Morao je oštro reagirati jer je najmanje tamo bilo Božića. Na dnevnopolitičko dociranje Milorada Pupovca je vjerojatno i bio spreman, ali nikako nije smio otrpjeti velikosrpsku retoriku. I to na domjenku u organizaciji vijeća srpske nacionalne manjine koja, po (ne)reakciji predsjednika Vijeća, ne priznaje da jest manjina, osim, naravno, kad treba prazniti proračun. Dok se to ne promijeni, odnosno dok Milorad Pupovac javno ne shvati koja mu je matična država, "Hristos se rodi!" ne smije izaći iz usta visokih hrvatskih dužnosnika. Osim u privatnim čestitanjima, naravno. Zato se treba nadati da će dogodine Pupovcu društvo praviti samo sveprisutni Milan Bandić. E da, i neki Vučićev pivonoša...

boris.traljic.com

Ocjene (12)


Komentari (13)


@glycerin Zahvaljujem na lijepim riječima.... BorisTraljic 0 0 0


Isprika svima što zbog poslovnih obveza nemam vremena za interakciju, a i ma odličnih komentara pod svim člancima. BorisTraljic 0 0 0


Ja se uopće ne čudim reakciji Plenkovića.Važno je da on bude kul jer njegovi mentori iz tzv. euroatlantskih integracija traže da RH bude spram Srbije srtpljiva i tolerantna dok svakodnevno iz smjera Beograda dolaze uvrede i provokacije.Treba plotto 0 0 0


podmetnuti leđa radi "viših interesa" ,a Plenković je za to treniran.On je morao napustiti Pupavčev godišnji vašar jer teško je slušati provokacije člana srpske Vlade u našoj kući.To što je rekao da nema komentar je tragikomično,ali puno više plotto 0 0 0


tragično,nego komično.Kasnije su pokušali sanirati štetu sa tobožnjim oštrim upozorenjem velečasnog Štirka provokatoru iz srpske Vlade. Nadam se da je ovo zadnji put da najviši hrvatski dužnosnici posjećuju pravoslavni dernek u organizaciji Pupavca plotto 0 0 0

Analiza

Novi ljevičari s umjetnim kukovima i gebisima

23.12.2016. 12:23, Može li Nova ljevica ugroziti SDP?

Trebamo se najprije dobro psihofizički pripremiti, pa staviti kiruršku masku kako bismo barem dišne putove zaštitili od gomile prašine koja će nas neminovno prekriti (nekakva kapa bi također dobro došla), a tek onda se zavući u najdublje i najtamnije, već i od osoblja zaboravljene, zakutke onkraj visokih polica pretrpanih knjigama, kako bismo se napokon dokopali "samo za rad u knjižnici" filozofskih akrobacija autora Charlesa Wright Millsa i Herberta Marcuse o Novoj ljevici objavljenih početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Da da, još iz dalekih devetsto šezdesetih. Iznenađeni? Jasno, pa i rezultati PISA testiranja vas iznenađuju... a, očito je, ne bi trebali.

Dakle, nije novoosnovana – "jubilarna" tristo i osamnaesta(!) – hrvatska stranka Nova ljevica nikakva izmišljotina Inicijativnog odbora – Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Nikola Devčić, Dragan Markovina, Zoran Pusić i Vesna Teršelič – nego samo jedan prastari lijevo-aktivistički projekt-pokret, zombi koji je trebao zauvijek ostati six feet under, pa makar ga zato trebalo i s glogovim kolcem potvrditi. Najjednostavnije moguće. Kolac i čekić. Bez ulaženja u razmatranje svega dobrog i lošeg što je taj pokret napravio u ludim sedamdesetima, tu avet treba samo hladno umiroviti i to isključivo zato što pripada povijesti, pripada nekom drugom vremenu, nekom drugačijem svijetu, i ama baš ničim ne može pomoći Hrvatskoj u ovim dinamičnim globalnim političkim vremenima. Kolac i čekić za Novu ljevicu, vrijeme će pokazati, su hrvatski birači.

Eh kad bi to bilo samo tako lako... Hladno. Bez razmišljanja. Kolac i čekić. Ali nije. I bolje da nije, uostalom, kakvi bismo uopće bili ljudi da stalno nešto ne propitujemo, da nas neki crv uvijek ne kopa i, evo, pukli bismo da odmah i ovdje ne saznamo: "Što je, u stvari, Nova ljevica?"

To je pokret. Ili, točnije, konglomerat raznovrsnih pokreta iz devetsto šezdesetih koji su kritizirali zapadni kapitalizam, ali i odbacivali SSSRovski državni socijalizam. Pokrenuli su ga ljevičarski ideolozi koji su na vrijeme shvatili kako marksizam u praksi vodi samo put, pojednostavnimo, Golih otoka, redova za kruh i redukcija električne energije, pa su u oportunoj želji za punim stomacima i utopljenim guzicama na brzinu nešto oduzeli-nešto dodali i – tadaaa – mi smo sad Nova ljevica, a vi stare Marxove komunjare – crta! Upravo ta ideja (ideologija) je ljepilo, zajednička i primordijalna značajka na koju su se onda nalijepile brojne organizacije i aktivisti.

Hajdemo, u cilju dubljeg uvlačenja u priču, krenuti na kratak put virtualnim vremenskim strojem...

Za to najprije trebamo pokušati zamisliti hladnoratovski svijet šezdesetih. S jedne strane željezne zavjese je demokracija, ali i socijalno nedovoljno osjetljiv zapadni kapitalizam, a s druge nedemokratski, totalitarni, zločinački, neljudski, utopijski, komunistički itd. socijalizam. I takav kakav je, taj istočni socijalizam je imao značajan utjecaj na zapadne socijalističke stranke koje zato nisu imale nikakvu šansu za izborni uspjeh. Upravo u tome, u propadanju nada u komunizam, u posljedičnom slabljenju zapadnih socijalističkih opcija i u krizi ljevičarske ideologije tradicionalne ljevice treba tražiti iskon Nove ljevice.

Ideologija je, u tom trenutku, bila spremna, ali kako je omasoviti? E upravo u načinu pridobivanja masa za koji su se odlučili leži veliki problem, upravo zato i dan danas imamo s jedne strane desnicu s poprilično jasnim stavovima nasuprot političkom "kupusu" s druge strane, upravo zato današnja ljevica gubi sve bitke, upravo zato je Europska unija danas na koljenima i upravo zato nam danas trebaju i onaj kolac i onaj čekić. Naime, kako bi omasovili, i tako u djelo sproveli, vlastitu ideju, ideolozi Nove ljevice su privukli sve nezadovoljne u tadašnjim zapadnim demokratskim društvima: anarhiste, ateiste, hipije, protivnike rata i nuklearnog naoružavanja, feministkinje, borce za crnačka prava, za ženska prava, za pobačaj, za LGBT prava, za rodnu politiku, ozakonjenje droga... i koga sve još ne. I, naravno, poglavito mlade, jer "stari anarhist" je oksimoron. Ili idiot.

Ova, od starta je to jasno, neodrživa situacija političkog "kupusa" raznih, često nepomirljivih, aktivističkih interesa se nekako povuci-potegni politikom kotrljala dok je donekle nije obuzdao Treći put. Pokret je to (najpoznatiji predstavnici su Bill Clinton, Tony Blair, i Gerhard Schröder) s jasnim, poglavito ekonomskim, pozicioniranjem na lijevom centru i marginalizacijom, odnosno odbacivanjem ekstremnog dijela aktivističkih pokreta. Ali, nemojte smetnuti s uma, u ovom našem vremenskom putovanju smo već u devedesetima i dobar dio ideja aktivista šezdesetih okupljenih pod Novu ljevicu je čak i ozakonjen, sve kako bi se osigurala masovnost, sada, Trećeg puta. Drugačije nisu ni mogli, jer je cijelo vrijeme, nemojte ni to smetnuti s uma, s druge strane tog političkog "kupusa" jasno postavljen konzervativni desni centar pa eventualno raslojavanje "kupusa" ima samo jedan mogući ishod.

U dvije tisućitima, kad svjetsku pozornost počinju zaokupljati globalizacija, velika ekonomska kriza i, poglavito, jačanje radikalnog islamizma, Nova ljevica je tek blijedi povijesni termin. Ne ulazeći u uzroke ovih globalnih fenomena (problema), činjenica je da su godinama silom (čitaj: uz nevjerojatno veliku financijsku i medijsku potporu) nametane "euroatlantske vrijednosti" ostavile traga, i da zapadni svijet, zato, nema adekvatan odgovor za te probleme.

E tu sad stupaju na pozornicu kolac i čekić – birači. Na karaju krajeva, njih se pita, a strah za pune stomake i u sigurnosti utopljene guzice ne mogu umiriti nikakve euroatlantske vrijednosti (još vas čudi izbor Donalda Trumpa?). Strah do te mjere snažan, da čak i konzervativne stranke desnog centra koje su se dodvoravale "kupusarima" za šaku glasova, danas prepuštaju vlast još desnijim opcijama. Najbolji je primjer CDU, odnosno kancelarka Angela Merkel, koja je dokazujući tko zna kome vlastite "europske vrijednosti" pozvala islamske migrante u Europsku uniju. Epilog znamo.

Dakle, ono što se danas pogrešno naziva "konzervativna revolucija", nije ništa drugo do čišćenje posljedica dugogodišnje anarho-liberalne revolucije. Građani zapadnog, euroatlantskog svijeta žele sigurnost i traže krivca za činjenicu da u strahu izlaze na ulice, da panično prelaze cestu kad na stotinjak metara ispred sebe vide tamnoputu osobu arapske fizionomije, da strepe od ostavljenih paketa, bježe od kamiona, zovu policiju zbog ruksaka... ukratko – jebeš ti prava drugih, kad neki od tih drugih ugrožavaju tvoj život, pa makar samo promil promila tih drugih. To je normalno ljudsko razmišljanje, prirodni nagon za opstankom koji nikakve zapadne, euroatlantske i visokocivilizacijske vrijednosti ne mogu nadjačati. Iako, nema dileme, u akcijama čišćenja uvijek stradaju i oni koji nisu krivi...
Još jednom napomena – ne ulazeći ovdje u uzroke navedenih globalnih fenomena.

Sljedeće pitanje, onaj crv koji nas sada kopa je: "Je li tužno ili je smiješno da se krajem dvije tisuće i šesnaeste u Hrvatskoj osniva Nova ljevica?"

Neka to ipak ostane retoričko pitanje. Činjenica je, međutim, da je i po temeljnim načelima, i po Statutu, i po glavnim protagonistima (aktivisti, feministkinje...), hrvatska stranka Nova ljevica samo zombi iz šezdesetih koji se nekako iskobeljao iz zemlje pa banuo u novi, potpuno promijenjeni svijet. Slikovito, trebale bi tom zombiju godine samo da pohvata tehnologiju – GPS i mobitele na primjer – kad ga puno prije toga ne bi, neminovno, dočekali čekić i kolac. Jer Novu ljevicu su osnovali starci, oni oksimoronski "stari anarhisti", osobe koje su svjedočile urušavanjima vlastitih života. I više od toga – urušavanjima vlastitih ideala – jer aktivisti su to, proleteri, udarnici i revolucionari: "Život damo, ali ... ne damo!"

I u dobi kad se normalnim ljudima svakodnevna priča svodi na mrene, umjetne kukove i gebise, naši novoljevičari se okupiše (i mudro isturiše najmlađu indoktriniranu budaletinu koju su uspjeli usput pokupiti, a da barem donekle zadovoljava postavljene kriterije za ostavljanje dojma u javnosti) kako bi uložili (doslovno) posljednje atome snage u borbu za svijet kakav sanjaju, za povratak sna za koji su, slijepi, uvjereni da su ga nekad živjeli, za svijet kakav nikad u stvarnosti neće postojati. Na njihovo će se (s)ljepilo – odnosno na glavnu ideologiju imanentnu hrvatskoj ljevici od osnivanja SRPJ(K) naovamo – jasno je iz Statuta, zalijepiti borba za pravo na pobačaj, za prava LGBT zajednice, za sekularizam, za samoodrživost-ekologiju... Vjerojatno se nadaju kako će s tim privući mlade ljude i omasoviti pokret. Zalijepit će se, u Hrvatskoj je to prokleto lako, i ukazivanje na reustašizaciju i refašizaciju. Možda s tim privuku još ponekog tko živi, valjda, na Mjesecu.

A onda će pokušati progurati ideju. Ideal. Ideologiju. Uz enormne količine tic-tac bombona, naravno, jer jedino tako mogu prikriti smrad Jugoslavije koja bazdi iz njihovih gebisima iskrivljenih usta.

boris.traljic.com

Ocjene (11)


Respektira (10): bakalar, IDujas, Badu90, Interstellar, Spektator, Laci, plotto, siouxica, Alumnus, 5none5


Slaže se (1): Laci


Komentari (7)


Dali si ti išta pročitao od onoga što su napisali Herbert Marcuse i Charles Wright Mills? omblez1 0 0 0


Sretan Božić! BorisTraljic 0 0 0


@omblez1 Nažalost mojih očiju i obitelji da. Previše čitam. Od Millsa samo eseje i "Letter to the New Left" bitan za ćlanak, a od Marcuse veći dio opusa. Na stavovima u One dimenzional man je nekoliko rečenica u članku. Nešto sam krivo interpretirao? BorisTraljic 0 0 0


Usput, u komentaru pretpostavljaš suprotno, pa bi mi bilo izuzetno drago da si umjesto propitivanja moga kredibiliteta, polemizirao o stavovima, činjenicama i argumentima iznesenima u članku... ovako je to - bljak :) BorisTraljic 0 0 0


Traljiću, svaka čast. Izvanredno ! Vidio sam analizu i na preskok je pročitao, ali sada sam je baš pažljivo pročitao. I slažem se sa svime što si izvanredno napisao. Ističeš smješnost Nove Ljevice. Pa budaletinu koju su pronašli. Bravo ! Boljunac 0 0 0

Analiza

Novi ljevičari s umjetnim kukovima i gebisima

23.12.2016. 12:23, Može li Nova ljevica ugroziti SDP?

Trebamo se najprije dobro psihofizički pripremiti, pa staviti kiruršku masku kako bismo barem dišne putove zaštitili od gomile prašine koja će nas neminovno prekriti (nekakva kapa bi također dobro došla), a tek onda se zavući u najdublje i najtamnije, već i od osoblja zaboravljene, zakutke onkraj visokih polica pretrpanih knjigama, kako bismo se napokon dokopali "samo za rad u knjižnici" filozofskih akrobacija autora Charlesa Wright Millsa i Herberta Marcuse o Novoj ljevici objavljenih početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Da da, još iz dalekih devetsto šezdesetih. Iznenađeni? Jasno, pa i rezultati PISA testiranja vas iznenađuju... a, očito je, ne bi trebali. ... više >

  • 10
  • 1
  • 0
  • 7

Analiza

Političari s posebnim potrebama, što čekate s ostavkama?

16.12.2016. 12:41, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Osobe s posebnim potrebama. Invalidi. Hendikepirane osobe. Koliko ste samo puta u razgovoru koristili ove sintagme naprežući vlastite moždane vijuge do usijanja ne bi li iz skromnog fonda poznatih vam riječi skrpili neki termin koji smatrate korektnim, neuvredljivim i društveno prihvatljivim?

Ili retard. Eto, baš je tu pogrdnu "urbanu" riječ, omiljenu splitskim ulicama, nedavno u jednoj kolumni na izrazito uvredljiv način (is)koristio Ante Tomić. Usput, interesantno je da su takve riječi neodoljive baš onim osobama koje su i Split i urbano upoznale tek u zrelim godinama. Štoviše, upravo zbog te agresivne i neskrivene želje za urbaniziranjem, asimilacijom, ili posplićavanjem ako hoćete, riječ "(ala brale, koji je oni Tomić )retard" ga Splićanima najbolje opisuje.

Ali odlutasmo... dakle, točni (UN) i korektni termini su "osobe s invaliditetom" i "djeca s teškoćama u razvoju". Svi oni, ranije navedeni, su više ili manje uvredljivi. I u redu je, niste krivi... jasno da to niste mogli znati jer se premalo o tome u Hrvatskoj govori. Štoviše, ne znaju to čak i neke udruge koje pomažu ovoj populaciji. Ali je svakako morao znati državni tajnik u ministarstvu znanosti i obrazovanja Matko Glunčić koji je nedavno nekorektan termin "djeca s posebnim potrebama" upotrijebio opravdavajući loše rezultate PISA testiranja hrvatskih petnaestogodišnjaka. Dakle – dvostruka uvreda.

Ali nije svako zlo za zlo. Da se ovaj smušenjak naknadno nije pokušao opravdati kako je on u stvari stručnjak – a ne političar, ne bi se nikad rodila sintagma "političar s posebnim potrebama". A baš ona najbolje opisuje svu tu gomilu "stručnjaka", odnosno političkih uhljeba, ili trutova po Boži Petrovu, koji su najveći teret našoj državi, koji su preplavili državnu upravu, lokalnu i područnu samoupravu i sva javna poduzeća pa godinama stežu omču oko virtualnog vrata naše domovine. A, što je najtragičnije, ne guše je ni blizu toliko financijskim teretom vlastitih plaća i brojnih beneficija koliko štetom koju svojim "radom", nesposobni kakvi jesu, naprave državi. Doista ih treba dodatno platiti samo da ne dolaze na posao, po onoj: "Hej, nemoj mi više pomagati, molim te!"

Iako je razvidno iskreno Glunčićevo kajanje zbog izgovorenih riječi, jedini izlaz mu je – ostavka. Jer čak i uvažavajući to, vjerojatno iskreno, buđenje savjesti zbog vrijeđanja djece s teškoćama u razvoju - ali i nacionalnih manjina (također spomenutih u opravdavanju loših rezultata PISA testiranja), što je našu uvijek budnu "Mirko pazi ustaša!" oporbu diglo na zadnje noge, a onda cijelu priču i "regionaliziralo" – krajnje je vrijeme da političari s posebnim potrebama počnu davati ostavke. A on je političar s posebnim potrebama, definitivno jest.

Hajdemo malo preciznije odrediti taj termin. Dakle, riječ je o svima onima koji su zbog pripadnosti nekoj stranci politički instalirani kako bi obavljali posao za koji su potkvalificirani pa, slijedom toga, nesretni sustav koji ih je uhljebio ima od njihovog rada (često višekratno) veću štetu nego korist. I ne podrazumijevaju se pod tim terminom samo visokopozicionirane face.

Ne. Misli se tu i na onog "malog Matinog" kojem je izgorjela šuma dok ju je čuvao od požara, i na onu "malu Martinovu" koja je "bistra, ali neće knjigu u ruke" pa su joj, hajde, uvalili metlu u ruku s kojom je oko iskopala jednom maltezeru. Jer i metlu, gospodo, treba znati držati... Ali nema veze, zna zato "mala Martinova" držati olovku. Istinabog nije baš vješta s njom, ali dovoljno je dobro vozi za zaokruživanje pravog broja u jedan član-jedan glas prilikama, i dovoljno je predizborno lajava za uvjeravanje nekoliko kolegica kako je baš On najbolji za Hrvatsku. Kud ćeš više!?

Naravno da Glunčić nije ni prvi, a, nažalost, ni zadnji političar s posebnim potrebama. On je na neki način kumovao tom terminu, a davanjem ostavke bi pokazao moralnu veličinu i tako, mlad je još, otvorio sebi mogućnost za neku poziciju u sljedećem sastavu vlade. Naravno, uz uvjet da je spreman četiri godine intenzivno raditi na sebi. Usput, (kako je sve to vezano) da je ostavku dao na vrijeme ne bismo danas dovodili u pitanje političku težinu kandidata za splitskog gradonačelnika i predsjednika saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Andre Krstulovića Opare. Naime, na sjednici Odbora nije uspio obuzdati nekulturnu i agresivnu SDPovku Sabinu Glasovac u nastupu s kojim nas je podsjetila na neke proleterske diktatorice, iako su i poluge Poslovnika i argumenti bili na njegovoj strani. Kako će se onda snalaziti u splitskom grotlu?

Za argumentiranje činjenice u što političari s posebnim potrebama pretvaraju Hrvatsku dovoljno je proanalizirati političke događaje tijekom nekoliko tjedana. Bilo kojih nekoliko tjedana od samostalnosti naovamo, čak i onih tijekom "sezone kiselih krastavaca" (silly season, ljetni mjeseci bez zanimljivih političkih događanja). Evo dva recentna, brzopotezna primjera...

Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić se nedavno šeretski smiješio s naslovnice Globusa tražeći kolektivnu ostavku sudaca Ustavnog suda, "najveće prijetnje nacionalnoj sigurnosti Hrvatske". Iznenađuje da je za ovu "hrabru popu-pop" izjavu dobio podršku javnosti. Da stvar bude gora, i predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov ga podržava obrazlažući kako su Orepićeve riječi izvučene iz konteksta! Ostaje nepoznato kako se to "najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti" izvlači iz konteksta!?

Gdje su tu posebne potrebe? Ne ulazeći ovdje u objektivne probleme sastava i procedure izbora sudaca Ustavnog suda, činjenica je da Orepić traži kolektivnu ostavku sudaca za koje su, za sedam od deset njih (ukupno ih je trinaest), 3. lipnja glasali i MOSTovci. A i da nisu, sudci su izabrani dvotrećinskom većinom(!) od istog onog saziva Hrvatskog sabora koji je baš toga Petrova i baš toga Orepića, odnosno vladu u kojoj su bili potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova respektivno, potvrdio. I to "samo" natpolovičnom(!) većinom. Pa što je onda navedeni dvojac, ako ne role-model političara s posebnim potrebama. S tim da Vlaho "gdje je nestao čovjek" Orepić ne bi smio proći samo s jezikovom juhom predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, nego podnijeti ostavku ili biti smijenjen. On je ipak izvršna vlast – znači očekuje se da radi nešto – dok je Petrov, nakon kratkog izleta u "radi nešto" shvatio kako to nije za njega i mudro se ufoteljio kao predsjednik "kokošinjca", a s te pozicije može kokodakati što želi bez većih posljedica.

I drugi primjer... Do Sabine "proleterske diktatorice" Glasovac, titulu najnekulturnijeg i najagresivnijeg saborskog zastupnika je kratko, ali ponosno nosio Ivan Vrdoljak. On je nedavno na nabrajanje HNSovih uhljeba od strane Mare "trenutno MOSTovac, tražim šestu političku stranku" Kristića zapjenio s govornice spominjući Goebbelsa, fašiste, Srbe, prebrojavanje krvnih zrnaca, ubijanje ljudi po ulici... i što li već sve nije nadrobio.

Stavljajući na stranu pitanje: "Zašto MOST uopće proziva HNSove uhljebe kad će ih i tako legalno zamijeniti sa svojima?", stavljajući na stranu i pitanje: "Što to tako jako mori Vrdoljaka da ga je osoba bez političkog kredibiliteta prisilila na nekontroliranu overreakciju?", činjenica je da je Vrdoljak i u narednima danima nastavio napadati MOST. Odnosno, bar je on mislio da ih napada izjavom hladne glave(!) kako "sastavljaju Schindlerove liste", vjerojatno uvjeren kako je Oskar Schindler ubijao Židove s liste! Pa za koji dan, opet hladne glave(!), priznaje da je "pizza majstora postavio na čelo HEPa"! Ukratko, vrlo je blago ovog gospodina, koji je vodio jedan od najvažnijih resora u Kukuriku vladi, nazvati samo političarem s posebnim potrebama...

Dakle, kad idući put čujete nebuloznu raspravu o raznoraznim uzrocima hrvatskog duga, kad čujete da za to često besramno dnevnopolitički optužuju mirovine branitelja, kad čujete da je neku jadnu obitelj izbacilo iz stana zbog mizerne ovrhe, kad vidite staricu kako kopa po kontejneru u potrazi za ostacima hrane i plastičnim bocama, kad se zapitate zašto se u Hrvatskom saboru bave s čokoladicama, i s "Jakove izdrži", i s lososima, i sa šrafcigerima, i sa sličnim idiotarijama, znate tko je za to kriv – političari s posebnim potrebama. Onda!? Što čekate gospodo? Idemo – ostavke!

boris.traljic.com

Ocjene (10)


Komentari (15)


@5 Da je o ovom pitanju govorio zastupnik Orepić, to bi bilo ok. I BP sam prigovorio samo zato što ga je branio (moguće zbog ranijeg nagovaranja na istup?). Ili npr. novinar Orepić. Ovako... Nisam duboko analizirao zbog više primjera. "Šaranje" :) BorisTraljic 0 0 0


@Borise Traljiću, vidiš dpkle smo dogurali, nas iznenađuj ei čak iritira kada nbetko kaže ono što misli, pa nije bitno tko je to. Orepiću je pun kufer ovakve politike. kako d aradi policija, kada su u Ustavnom sudu korumpirani suci ? Laci 0 0 0


Fascinira koliko su neki ljudi u želji da budu u pravu spremni zanemariti čak i vlastiti um! Orepić nije zastupnik on je ministar! Ministar iz stranke koja je birala suce US. Zašto o tome nije govorio u doba biranja istih? Branjenje Orepića za ono IDujas 1 0 0


što je govorio na način kako je to učinjeno je idiotizam (a nije to učini ni 'retard' ni manjinac nego Predsjednik Sabora) . IDujas 1 0 0


Politički korektan tekst.Uz promašeni (nekorektni)spomen Tomića.I da-jadnu obitelj se ne izbacuje iz stana zbog mizerne ovrhe.Sve u svemu, izvana dobar, iznutra loš tekst. VeNLO 0 0 0

Analiza

Političari s posebnim potrebama, što čekate s ostavkama?

16.12.2016. 12:41, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Osobe s posebnim potrebama. Invalidi. Hendikepirane osobe. Koliko ste samo puta u razgovoru koristili ove sintagme naprežući vlastite moždane vijuge do usijanja ne bi li iz skromnog fonda poznatih vam riječi skrpili neki termin koji smatrate korektnim, neuvredljivim i društveno prihvatljivim? Ili retard. Eto, baš je tu pogrdnu "urbanu" riječ, omiljenu splitskim ulicama, nedavno u jednoj kolumni na izrazito uvredljiv način (is)koristio Ante Tomić. Usput, interesantno je da su takve riječi neodoljive baš onim osobama koje su i Split i urbano upoznale tek u zrelim godinama. Štoviše, upravo zbog te agresivne i neskrivene želje za urbaniziranjem, asimilacijom, ili posplićavanjem ako ... više >

  • 7
  • 3
  • 0
  • 15

Analiza

Kadroviranje bez kadrova: Kuma Carmen Electra u HEPu?

28.11.2016. 08:47, Hoće li, i koliko, političke štete MOST imati zbog slučaja 'kum'?

– Nije nju, moj Nikolica, kum Joso namjerno. Nije, ne usto se ja odavde dabogda...
– Nemoj Boga! Znam, znam ja da nije...
– Ma ne bi on mrava zgazio. Nevolja... taman je bio brokvu zabijo, a kuma Ane ravno pod čekić. I tras! A đe je gledala nesretna!?
– Al' se isto onda po dubrovačkoj bolnici šuškalo da je imala frakturu na obje strane glave!?
– Ta druga!? Ma kako je pala, tresnula o pod kol'ko je duga i široka! Nego da se ja vratim... Odslužio je on svoje. Pune tri godine, znaš i sam, al' sad mu tamo za poso traže potvrdu o nekažnjavanju. Ma nevolja na nevolju, kažem ti. I kako sad to riješiti? Kako!?
– Što Vlaho govori?
– Kaže: "Ne mogu Božo. Ne mogu! Da ju je bar silovo, il' tako nešto, dalo bi se, al' nanošenje teške tjelesne ozljede... jednostavno ne mogu!" Ma razumijem ja njega.
– Dobro je... mijenjat ćemo onda statut.
– Hvala ti Nikolica... K'o bratu ti hvala! Valjo nam je on i dolje, znam, za one naše projekte i sve... Al' 'ko bi od naših bolje vodio firmu s tol'ko zaposlenih? Ajde reci!? Zna kum Joso s ljudima, nema kod njega...
– Slažem se.
– Idem. Pričo bi ja, al' moram u Brisel, kasnim već. Sreća da je sad blizu, preko puta he, he.
– Što ti je Europa moj prijatelju, možeš danas pješke od Zagreba do Brisela. Za dva-tri minuta. Ha, ha, ha!
– Nemoj! Moram biti ozbiljan... znaš novinari i to... Ej, (dobro da sam se sjetio) nemoj zaboravit kad budeš mijenjo statut... kum Joso je srednja škola.

-----

Treba ovdje prije svega istaknuti – postoje neki detalji u uvodnoj pričici koji ne odgovaraju stvarnim događajima. U stvari... hajde dobro, evo – cijela priča je izmišljena. Ali je u isto vrijeme i potpuno istinita. Štoviše tragično istinita, jer precizno opisuje glavne probleme modernog hrvatskog društva, opisuje sav onaj uhljebnički klijentelizam, zlouporabu položaja, nepotizam, ortaštvo, rodjaštvo, bahatost i voluntarizam koji, sad već predugo, guše našu domovinu.

Baš je na tom tragu MOST nezavisnih lista odlučio promijeniti Članak 23. Statuta Hrvatskih voda, odnosno ukloniti iz njega uvjete o visokoj stručnoj spremi i pet godina iskustva na rukovodećim poslovima u vodnogospodarskim djelatnostima kako bi na mjesto zamjenika generalnog direktora mogao imenovati nekog neuvjetnog uhljeba iz vlastitih redova.

U stvari nije korektno ovako uopćeno pisati, nije to mala stvar – treba ove licemjerne kokošare (kako se sami prozvaše) koji hrvatsku javnost očito smatraju nakupinom idiota, nazvati imenom i prezimenom. Dakle, Nikola Grmoja je preko Upravnog vijeća u sastavu Slaven Dobrović (predsjednik), Davor Romić (zamjenik predsjednika), Božo Galić, Davor Ljubas, Katarina Ujdur, Bernardica Rubčić i Zoran Čavlović iskasapio Statut Hrvatskih voda kako bi na mjesto zamjenika generalnog direktora tog društva s imovinom od nekih trinaest milijardi kuna, zaposlio neuvjetnog uhljeba, kuma Bože Petrova, Maria Bukmira. Pardon, da bi ga na to mjesto, u skladu sa Statutom, imenovao ministar Slaven Dobrović.

Hajdemo najprije demantirati onu već medijski viralnu: "Nije Mario Bukmir kriv." Kriv je! U svakom slučaju. Kriv je ako je znao za kasapljenje Statuta – jasno samo po sebi, zbog sudjelovanja u posebno amoralnoj zlouporabi ovlasti zbog koje bi ostvario nekakvu osobnu korist. A kriv je i ako nije znao – onda je kriv zato što je doista onakav kakvog ga, u tom slučaju, gleda kum, taj, hm, oktroirani MOSTov lider (Je li se ikad javno sastalo najviše tijelo MOSTa – Sabor MOSTa nezavisnih lista – koje bira predsjednika i predsjedništvo? Osim onomad u ilegali, u virtualnoj konobi virtualnog kuma Jose...), onda je kriv jer je najobičniji idiot koji pada na: "što se treseš kume Mario, to ćeš ti lijevom rukom..."

Treba malo vremena posvetiti i onoj drugoj, također medijski viralnoj: "Mario Bukmir je sposoban iako nema ni uvjetovanu formalnu naobrazbu ni uvjetovano iskustvo." Prokleto moguće. Svi smo se najmanje desetinama, a neki od nas i stotinama puta uvjerili u inteligenciju, mudrost i sposobnost ljudi kojima je životna priča uskratila formalnu naobrazbu. Na kraju krajeva Bill Gates, Steve Jobs i Mark Zuckerberg nisu završili fakultete. Ali isto tako, bitno je istaknuti, nije im padalo na pamet uhljebljivanje u javnu ustanovu s imovinom od dvije milijarde dolara kasapeći pritom političkom mačetom pravila igre, nego su zasukali rukave i svoju sposobnost pokazali u realnom sektoru. Nadalje, "veliku sposobnost" Maria Bukmira možda najbolje oslikava njegovo pismo medijima (izvor: dnevnik.hr), vjerojatno najvažnije pismo koje je napisao u karijeri, a u kojem je uspio svoj najvažniji poslovni projekt pogrešno nazvati Anglomeracija Metković. Umjesto aglomeracija (od lat. agglomerare: skupljati)... jedno N gore-dole.

Iako ovo pomalo počinje sličiti na čerečenje jednog uhljeba, ili točnije "uhljeba u pokušaju" jer je, eto, odustao od kandidature koja formalno, da stvar bude još konfuznija, u procesu imenovanja ni ne postoji, u cijeloj priči doista nije bitan gospodin Bukmir. On je samo lakmus papir licemjerja i kokošarskog karaktera bagaže koja se naziva MOST nezavisnih lista. Ako sad mislite: "Pa sve stranke to rade, svi su oni isti!", vjerojatno ste u pravu. Trebalo bi, istinabog, provjeriti je li bilo baš ovakvih kasapljenja statuta na ovoj razini, ali nije ni to toliko bitno.

Što je onda, dovraga, bitno?

Bitno je da je platforma čija je agenda... ma evo vam citat iz programa: "Poguban utjecaj politike na poslovanje javnih poduzeća, očituje se u političkom kadroviranju rukovodećih struktura i masovnom zapošljavanju stranačkog kadra." Dakle, bitno je da politička platforma koja izborni rezultat temelji isključivo na ovakvoj retorici, ne samo "politički kadrovira rukovodeće strukture", nego politički kadrovira neuvjetne kadrove mijenjajući zbog toga temeljne akte javnih poduzeća.

Bitno je da su napokon, makar nakratko, strgnute hipokritske maske i da je Nikola Grmoja, pod pritiskom idiotske javnosti konačno primoran govoriti istinu, poručio urbi et orbi: "Mi smo isti kao SDP!" Doduše nešto drugačijim riječima: "Statut je u Hrvatskim vodama mijenjan i zbog postavljanja gospodina Kukića!" Znači, kad su oni mogli zlouporabljivati ovlasti, zašto ne bismo i mi? Prava logika, nema što. Usput, čak i ova Grmojina istina je amortizirana laž, jer je za SDPovca Sinišu Kukića mijenjan Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu kako bi se kao diplomirani pravnik mogao zaposliti u Vodnogospodarskom odjelu Osijek. Nadalje, prava je istina da se taj Pravilnik po odredbi Članka 44. Statuta morao već ranije promijeniti. Ukratko, da ne izgubite nit, Nikola Grmoja je navedenom izjavom samo argumentirao: "Puno smo mi gori od SDPa!"

Bitno je, nadalje, da je Božo "nisam pojma imo" Petrov gledao u kamere nacionalnih televizija, odnosno gledao u oči nas, idiotsku hrvatsku javnost, i bez treptaja nas slagao da Statut nije mijenjan zbog kuma Maria, dok mu je pobočnik Nikola "Božo drugi put nazovi da uskladimo laži" Grmoja gotovo u isto vrijeme s "u čemu je problem" čuđenjem tvrdio: "Statut je mijenjan jer želimo staviti tog čovjeka na tu poziciju."

Bitno je i to, da je Nikola "spori" Grmoja bahato i bez imalo dvojbe izgovorio: "Bukmir je naš čovjek, čovjek od našeg povjerenja i ima sve kvalifikacije." Jebeš kriterije, jebeš formalnu naobrazbu (ne učite djeco, učlanite se u MOST NL), jebeš uvjete... Grmoja je tu da nam odredi tko je za što kvalificiran. I nema draga moja idiotska hrvatska javnosti ama baš nikakve razlike, osim alineje članka nekog statuta koju treba mijenjati, između tvrdnje: "Bukmir je kvalificiran, ne usto se ja odavde dabogda!", i tvrdnje: "Kum Joso je nevin, ne usto se ja odavde dabogda!", i tvrdnje: "Kum Mate je travar i namješta želudce – nema kvalificiranijega za pročelnika Zavoda za gastroenterologiju sad kad je otišo Kujundžić, ne usto se ja odavde dabogda!" Eto, dođe tako i to vrijeme pa mi idiotska hrvatska javnost, pored svih nevolja, moramo trpjeti da nam jedan bahati metkovski samoprozvani kokošar objašnjava tko je kvalificiran za nešto u što se razumije koliko i, e za ovu razinu komunikacije je sigurno kvalificiran, Mare u krivi ku...

Ogromna je šteta koju će MOST nezavisnih lista napraviti hrvatskom društvu. Nešto poput "uragana Zoran", jer nemaju kadrova, a ta ih "sitnica" očito ne sprječava da kadroviraju. Nameću se zato brojna pitanja... Je li veći politički krimen, na indicijama temeljen, sukob interesa Tomislava Karamarka ili kadroviranje neuvjetnih kum-kadrova? Planira li se Andrej Plenković riješiti MOSTa koji mu s licemjernim populizmom već neko vrijeme predstavlja politički, a s nesposobnim kadrovima u javnim poduzećima, i proračunski uteg? Točnije je pitanje, kada Andrej Plenković planira...? Znate li da je i HEP u "MOSTovoj kvoti"? Znate li vrijednost HEPove imovine? Itd.

-----

Hajdemo završiti malo vedrije. Može? Evo... Jesu li istinita šuškanja da je Carmen Electra Božina kuma? Ma, u stvari, i ako jest – neka je. Ona je u redu. S njenim imenovanjem će se složiti najmanje polovica idiotske hrvatske javnosti. Muška polovica, naravno. Jer, osim "moje ime je moj program", ona ima i sve ostale atribute, pardon, ima i sve ostale uvjete za, na primjer, predsjednicu Uprave HEPa. Statut?
– Nemoj! Moram biti ozbiljan... znaš novinari i to... Ej, (dobro da sam se sjetio) Nemoj zaboravit kad budeš mijenjo statut... kuma Carmen je srednja škola.

boris.traljic.com

Ocjene (10)


Respektira (9): VeNLO, Interstellar, viewer, IDujas, 5none5, Spektator, siouxica, Mac316, RepopeR


Slaže se (1): viewer


Komentari (15)


druge autore koji su u ideji komplikacije uhodanog i lagodnog života onim opetovano potvrđenim kamenim glavama(krajnja faza licemjera kad mozak pokameni zbog uvjeravanja i samog sebe da nisi ono što jesi)iz naših tzv velikih stranaka,dakle uvažavajić RepopeR 0 0 0


i i one naše drage autore koji su se ponadali da će Mostova ideja teške komplikacije inače uhodanog funkcioniranja velikih stranaka biti sjajno,ako ne i spasonosno rješenje morao sam reagirati kako sam već reagirao.Vidim da sam pogodio koga sam htio, RepopeR 0 0 0


i ta mi je plaća više nego dovoljna, kao što sam eto badava imao to zadovoljstvo uživiti se u spomenuto iz opisa,ali i uz to podržati spasonosnu ideju ma koliko god je cipelarili,blatom i ostalim nabacivali,sada i ubuduće. RepopeR 0 0 0


@R Iskreno zahvaljujem na komentarima. Nakon što sam ih pročitao osjećam se, hm, ponosno i pomalo posramljeno. Zašto? Davno sam shvatio da je analiza osjećaja gubitak energije i, najčešće, vodi prema pogrešnim zaključcima. Zato još jednom samo-hvala. BorisTraljic 0 0 0


Čini se kako se je autoru dogodila omaška i da je sasvim slučajno koristio jedninu umjesto množine u izrazu 'bahati metkovski samoprozvani kokošar'.Trebalo je 'kokošari':) VeNLO 0 0 0

Analiza

U drugi krug izbora za predsjednika SDPa idu Davor Bernardić i Ranko Ostojić.

Rijetko koji SDPovac je nakon ove objave Središnje izborne komisije nezadovoljno razbio daljinski upravljač, ili nabio u zid najbližu stolicu, ili ošamario životnog partnera, ili što već nezadovoljni SDPovci rade kad gube izbore. Ne. Prolomio se Hrvatskom uzdah olakšanja mase od dvanaest tisuća ponosnih jedan-glas-članova koji su u prvom krugu što namjerom – što greškom zaokružili jednog od ova dva kandidata. Niste ga čuli? Promakao vam je, šteta. To je bio... znate onaj uzdah s maksimirskih tribina kad na gradskom derbiju Dinamo-Lokomotiva neki tamnoputi Brazilac, "proizvod" slavne Dinamove škole nogometa, promaši penal? E sad zamislite tu nepreglednu gomilu s tribina strateški raspoređenu po cijeloj Hrvatskoj. Hučalo je, baš je hučalo...

Možda se uzdah olakšanja omakao i još pokojem od nešto manje od trideset i sedam tisuća jedan-glas-članova Partije koliko ih je ostalo nakon što je Arsen Bauk prije nekoliko godina pročistio popise i izbrisao, među ostalima, i Milku Planinc i Vladimira Bakarića samo da bi prekinuo šuškanja zlih jezika kako su i oni, primordijalni hrvatski demokrati i ponosni jedan-glas-članovi, na jednim izborima podržali Zorana Milanovića. Da Bauk nije bio tako revan imala bi i danas Partija članova koliko i udruga Naš Hajduk. Skoro.

Uzdahnula je ta nepregledna gomila partijaša zbog ogromnog tereta koji je napustio njihove senzibilne socijaldemokratske duše. Jer sad, u drugom krugu, jednostavno ne mogu pogrešno(g) izabrati. Koji god da od ove dvojice postane predsjednik neminovno će, obojici je to bio temelj kampanje, vratiti SDP na put stare slave. Nejasno je samo na koju "staru slavu" misle? Onu iz devedeset i druge kad su imali jedanaest saborskih zastupnika, ili onu iz devedeset i pete kad su ih imali deset?

Nije ironija, bilo da SDP povede Bernardić ili, trenutno inferiorniji, Ostojić, budući rejting Partije je zacrtan – oštro silazan. Razlog je jednostavan – oba su politički neupotrebljivi. Kao i ostalih pet kandidatkinja i kandidata za predsjednika iz prvog kruga. Kao, uostalom, i najveća većina trenutno visokopozicioniranih SDPovaca, redom oportunih aparatčika (hrvatski: dupelizaca) koje nije pomeo čak ni razorni uragan "Zoran" jer su do savršenstva istrenirali pravovremeni bendover pokret. A ostali... znamo kakve su posljedice uragana za (moralno) vertikalne objekte.

Od dvije tisuće i sedme, otkad je postao predsjednik SDPa, Zoran Milanović je pune četiri godine, dokon nakon gubitka svojih prvih parlamentarnih izbora, intenzivno radio na uklanjanju slobodnomislećih članova. Danas znamo da ga je na to samo malim dijelom nagnao osjećaj za političko preživljavanje, odnosno znamo da pravi povod brojnim čistkama leži u njegovom egocentričnom karakteru koji ne trpi ni najmanju kritiku ili, ne daj Bože, savjet. Preostale SDPove beskičmenjake možda najslikovitije opisuje Siniša Hajdaš-Dončić. Ne zbog – ja sam sto godina ispred ove zatucane države – karijernog uzimanja supruginog prezimena, kako ste možda pomislili, nego zbog "uzimanja" šefove mimike, specifičnog kešenja kad želi naglasiti neke izgovarane riječi. Ako nije riječ o koincidenciji – rijetkom tiku kod dvojice suradnika – onda je ovo primjer olimpijskog bendovera.

Zoran Milanović je vjerojatno već od preuzimanja predsjedničke funkcije, tako je to u hrvatskoj socijaldemokraciji, planirao ići u mirovinu iz Partije, odnosno iz Sabora ili Vlade, kako se već karte poslože. Bio je premlad, preneiskusan. Nije tada shvaćao da politički uspjeh SDPa vrlo malo ovisi o SDPu sâmom. Istinabog, ovisi ponešto o lideru. A on lider jest – ma koliko se to nekima u Partiji nesviđalo – lider kakvoga više nikad neće imati. Nije tada Milanović shvaćao da politički uspjeh SDPa ovisi gotovo isključivo o HDZu, koji je nepobjediv ako je pozicioniran na desnom centru, i bez nekakve velike medijski razvikane korupcijske afere. Nije to, vjerojatno, shvatio ni dvije tisuće i jedanaeste kad su ga sretne Sanader-Hernádi okolnosti pomazile i, ni krivog ni dužnog, ubacile u fotelju predsjednika Vlade. Koju, usput budi rečeno, nije prečesto grijao.

Tada mu se vlastita uragan-politika prvi put razbila o glavu. Kome povjeriti ministarstva? Ali, iznenađujuće, čak ga ni to u samozaljubljenom hodu iznad zemlje nije previše zabrinjavalo, do te mjere da je i dalje nastavio s čistkama. I to s kakvim čistkama, pomeo je svog najsposobnijeg ministra Slavka Linića! Nažalost, ove za Milanovića sretne Sanader-Hernádi okolnosti pokazale su se kao izuzetno nesretne za Hrvatsku, jer ćemo još godinama osjećati posljedice vladanja najgore hrvatske (po nekim izvorima i europske) vlade.

Neovisno o svemu ovome, Milanovića nikad... čekajte ovo zaslužuje bold, Milanovića nikad SDPovci ne bi smijenili. Otišao je sam. Otišao je kad je napokon shvatio da njegov uspjeh doista ovisi o HDZu, kad je shvatio da će taj HDZ nakon Tomislava Karamarka (s kojim bi se, iako je od njega izgubio više izbora, još nekako i borio) dugo godina voditi nerješivi mu Andrej Plenković. Eh da, i kad je shvatio da je taj Plenkovićev HDZ odlučio čvrsto držati desni centar.

Iza sebe je ostavio pustoš u državi. I Bernardića, ili Ostojića, u Partiji. I onih ambicioznih pet. I ostale, brojne keseće ili nekeseće bendovere. Ukratko – i u SDPu je ostavio pustoš.

Dakle, iako su karakterom, mentalitetom i stilom komunikacije Bernardić i Ostojić potpuno različiti, za SDP je potpuno svejedno tko će od njih biti budući predsjednik. Ruku na srce, značajno bi različito izgledao eventualni Bernardićev od eventualnog Ostojićevog SDPa, ali je zato podjednak uspjeh na idućim parlamentarnim izborima koji čeka i prvi i drugi, koji god. Uspjeh sveden na izborni rezultat u VIII. izbornoj jedinici. Ne slažete se? Što onda, hoće li možda Bernardićeva prva odluka – hitno vraćanje Aleksandre Kolarić – pomoći Partiji? Ili možda Ostojićeva osveta izdajniku Hajdaš-Dončiću? Ma dajte, molim vas... budite ozbiljni.

Za stjecanje dojma o ovim kandidatima najbolje je bilo 23. studenog poslušati emisiju U mreži Prvog Hrvatskog radija.

Namjerno ili slučajno udaljen od mikrofona (ili stišan od tonca) je govorio stari politički lisac Ranko Ostojić, s autoritativnim, ali nezainteresiranim, jebe me se, komunikacijskim stilom, s hrapavim glasom koji neodoljivo podsjeća na glas kakvog kroničnog alkoholičara – toliko upečatljivim da se slušatelju načas doista pričini miris jeftinog konjaka vraćenog iz dubine želuca – s jakim dalmatinskim narječjem i to, da cijela stvar bude sirovija, dodatno začinjenim splitskouličnim "kako bi ti reka" i "ono" poštapalicama. Pravi mamac za kontinentalne SDP glasače, nema što...

Namjerno ili slučajno primaknut mikrofonu (ili poglašnjen od tonca) je govorio nesigurni Davor Bernardić, s književnim, razgovijetnim, zainteresiranim i uključivim komunikacijskim stilom, sa seksi glasom koji neodoljivo podsjeća na glas kakve voditeljske zvijezde, ali toliko iznenađujuće politički neiskusan, s nizom izgovorenih gafova i lako provjerivih neistina, s neskrivenim respektom prema protukandidatu, čak i sa strahom i, što je najgore, s velikim nestrpljenjem da se ovo što prije okonča kao da govori sebi: "Sad je prilika Davore, sad ili nikad!", ostavljajući dojam čovjeka kojem je pobjeda na ovim izborima ispunjavanje svih ambicija, a ne samo prvi koračić na dugom putu tranzicije SDPa u prohrvatsku socijaldemokratsku stranku. Role-model lidera, nema što...

Dakle, dragi jedan-glas-članovi SDPa, doista ne možete pogriješiti. Potpuno je svejedno hoće li vam budući predsjednik biti "ala brale" Ostojić ili "samo 3922 preferencijalna glasa" Bernardić. Predsjednici trećih opcija su rijetko kad previše značajni...

boris.traljic.com

Ocjene (13)


Komentari (7)


Milanović je ostavio toliku pustoš, da ovu godinu bez vlade, imamo rast od 3%. Sad će neki reći, da to nema veze s vlašću/vladom u pravu su. Ali netko je morao počistit sav taj nered, koji se nataložio svih ovih godina, da bi uopće došlo do breakeven viewer 0 0 0


@viewer O pustoši koju je ostavio Milanović sam više puta pisao. Ovdje nisam ponovo iznosio argumente nego pustošenje samo naveo kao činjenicu. Više sam se bavio s čistkama/kadroviranjem u SDPu. Rast je posebna tema. BorisTraljic 0 0 0


Respekt za bavljenje onim što je pomelo SDP, ali jedino se ne sdlažem sa onim "svejedno" za koga glasuju. Ako imaju imalo pameti glasati će za Bernardića, jer je "Ostoja Ranković" prava pošast za demokraciju i osobnu slobodu građana. Laci 0 0 0


@BT, naravno da respektiram tvoj stav. Mislim da se u Hr. demokracija pogrešno tumači. Demokracija nije anarhija! Postoje pravila ponašanja, bilo da se radi o korporacijama ili pol. strankama. Na Z1 sam gledao diskusiju o SPD-u, jedan od gostiju je viewer 0 0 0


bio neki Milčić i ako je ono što je on govorio protiv Milanovića i gen. protiv stranke demokratski standard, onda laku noć Hr. Pored njega sjede Holy i Vidović i sve to slušaju bez ikakve intervencije. Normalan čovjek bi se ustao i otišao iz studija. viewer 0 0 0

Analiza

Bijela i konzervativna Amerika je odlučila ubiti globalizaciju

15.11.2016. 09:39, Amerika izabrala: Što donosi Trumpova era?

Samo tri od tristo najutjecajnijih američkih medija bilo je na strani Donalda Trumpa u predizbornoj kampanji za 44. američkog predsjednika.
(45.? Mislite? Pitajte Donalda, po njemu se Barack Obama ne računa... prvo – on je nigg... Afroamerikanac, drugo – vjerojatno je i musliman, a, usput, i treće – krivotvorio je vlastiti rodni list. Štoviše, Trump je najavio kako će poništiti njegova dva mandata, odnosno sve odluke koje je taj Afroamerikanac donio u prethodnih osam godina u Bijeloj kući.)

Nadalje, osim što je Hillary Clinton uživala gotovo plebiscitarnu podršku medija, nije manje bitno da su je podržali brojni, ili točnije, svi značajni američki celebrityji. Ti globalno utjecajni megabogataši, financijski vjerojatno teži od kompletnog američkog vanjskog duga, su redom žestoko kritizirali njenog protukandidata, mnogi pritom izbacujući iz sebe takav govor mržnje da bi ih sam Trump bio rado angažirao za savjetnike. Usput, njega je podržala, a što imam izgubiti, Kirstie Alley.

Hrvatski čitatelj dobro poznaje te celebrityje. To su one face koje ponekad zalutaju pa stignu i do nas, najčešće na Huar ili u Dubrounik, pa danima pune naše medije vlastitim ljubavnim traumama, frizurama, pirsinzima, tetovažama, modom, osobnim trenerima, kuharima, jogom, scijentologijom i sličnim bedastoćama. Mi im dođemo kao neka ultimativna potvrda svjetske popularnosti, jer ako ih prepoznaju kod nas, u slijepom crijevu Europske unije, onda su definitivno globalno poznati. "Kako je bilo u Hrvatskoj? Hej, stvarno super, sedam dana sam bio na naslovnici Jutarnjeg! A ja deset, he, he..."

Mediji i celebrityji... da ne dužimo, cijelo opisivanje predizbornog odnosa snaga kandidata za američkog predsjednika, opisivanje na primjer nekome tko se danas probudio iz višemjesečne kome, možemo strpati u samo jednu rečenicu: "S jedne strane smo imali iskusnu političarku bivšu državnu tajnicu Clinton, suprugu bivšeg američkog predsjednika, majku jedne kćerke iz tog, jedinog, braka, uz podršku medija, celebrityja i ostalih najutjecajnijih struktura američkog društva koje bi i rahmetli Osamu bin Ladena dovele do Ovalnog ureda, a s druge strane ekscentričnog milijardera Trumpa s političkim iskustvom Bože Petrova, sa šestoro djece iz tri braka, s tisućama tužbi, utajama poreza, bankrotima, protuzakonitim poslovanjima, seksističkim i rasističkim ispadima..."
Vaga? Ma u pravu su bili svi oni koji su kritizirali ankete još prije izbora – pa naravno da su bile netočne, premala je u njima bila prednost tajnice Clinton.

Ali kako nam, od naših političara, na sve šupljine već izlazi da su "izbori najtočnija anketa", a epilog američkih predsjedničkih izbora znamo, danas je doista smiješno sveopće zgražanje, šok i nevjerica. Veliki dio Amerike i svijeta kao da upravo prolazi DABDA faze – negiranje, ljutnja, pogodba, depresija, prihvaćanje (Denial, Anger, Bargaining, Depression, Acceptance).
Istinabog, pomalo je i zabavno u tom procesu pratiti prosvjede koje organiziraju američke liberalne, napredne, urbane, feminističke, i kako si već sve ne tepaju, udruge, a koji vode do neminovnog, sigurnog kao smrt, prihvaćanja Donalda Trumpa kao 45. (44.?) američkog predsjednika.

Ono što nije zabavno, odnosno ono što je čak pomalo tužno i mučno, jest recentna analiza tajnice Clinton koja FBI optužuje za izborni poraz. Takvo bedluzersko ponašanje je usporedivo s nekim netalentiranim pjevačem, "Kozoderixom" koji se uporno natječe na nekakvom pjevačkom talent showu i neprestano se ljuti na žiri zato što gubi. Još je mučnije ako taj pjevač ima formalnu glazbenu naobrazbu... u stvari, možda je ovo najbolja usporedba – tajnica Clinton se razotkrila kao Ronald Braus američke politike!

Ali ako mudro prebacimo TV program kad ugledamo Ronalda Brausa ili tajnicu Clinton, pa tako izbjegnemo one ljudske, empatijske mučnine, ima tu zabave više nego u deset realityja. Evo na primjer, kako ne uživati u "analizama" američkih i svjetskih "analitičara" o "uzroku povijesnog iznenađenja", a koje se mahom bave potpuno nebitnim predizbornim događajima ili događajima koji su minorno utjecali na konačni izborni rezultat: FBI istraga o e-mailovima Hillary Clinton, nedovoljna izlaznost Afroamerikanaca, Amerika još nije spremna probiti "stakleni strop", odnosno birati ženu za predsjednicu, i slično?

Ti "analitičari" kao da zaboravljaju da je s one strane broja Afroamerikanaca koji su izašli na izbore i FBIeve "kriva je-nije kriva" dileme, čovjek čiji poslovni uspjeh nema nikakve veze s "američkim snom", kao da zaboravljaju da je percepcija američke javnosti kako je riječ o običnom beskrupuloznom mešetaru uvijek s jednom nogom u zatvoru s kojim se njegov prosječan birač nikako ne može poistovjetiti, kao da zaboravljaju da se na njegove seksističke ispade može nasmijati samo pokoji krezubi redneck iz Alabame koji svako jutro odvali triščetinu supruzi, tek tako – znat će ona već zašto, kao da zanemaruju činjenicu da će se sada dodatno bogatiti trgovinom dionica predviđajući nekim čudom njihovo kretanje nakon govora američkog predsjednika. (Zar je čudno što će raditi samo za dolar? I naši bi neusporedivo poslovno nesposobniji političari u našoj maloj Hrvatskoj, vjerujte, radili samo za kunu... ili, kako ono, 9.999 kuna, svejedno.) Pa kako se onda takav ljigavac, kakav definitivno jest Donald Trump, dokopao Ovalnog ureda?

Uz sve svoje mane Trump je osjetio (ili je, vjerojatnije, to osjetio dobro plaćen savjetnik) sve frustracije prosječnog Amerikanca. Amerikanca kojem je puna kapa nelojalne konkurencije Meksikanaca i ostalih doseljenika koji osim što dižu razinu kriminala, za našeg Amerikanca puno značajnije, i nelojalno konkuriraju, odnosno obaraju vrijednost rada radeći na crno za male novce... naravno, pa zar ih čeka plaćanje poreza, ili skupog zdravstva, ili školstva i svega ostalog? Osjetio je Donald frustracije Amerikanca koji je dobio otkaz iz softverske tvrtke zato što milijarde diljem svijeta kradu njene proizvode. Amerikanca koji konstantno gubi na dionicama inovativne tvrtke zato što Kinezi jeftinim kopijama kloniraju njene patentirane proizvode. Amerikanca koji vidi da se islamski doseljenici sve teže asimiliraju u društvo. Prosječnog Amerikanca koji je, ovi izbori su to pokazali, bijel i konzervativan.

Amerika je, htjeli mi to priznati ili ne, još uvijek ispred ostatka svijeta, a izborom Donalda Trumpa za predsjednika je zadala smrtnu ranu projektu globalizacije. Ona je dovoljno samouvjerena, samodostatna i moćna da to može, i nije je briga što će o svemu tome reći ostali. Trump je dobio izbore samo na jasnom obećanju da će se boriti protiv globalizacije, i to unatoč ljigavom rasističkom i seksističkom svjetonazoru. Ovo "unatoč ljigavom rasističkom i seksističkom svjetonazoru" je doista važno, jer pokazuje koliko većinski, bijeli konzervativni Amerikanac mrzi globalizaciju i preko čega sve zbog toga prelazi. Zato većinu Trumpovih predizbornih baljezgarija, osim reduciranja broja useljenika i ogromnih carina na uvoznu robu, poglavito na onu iz Kine, treba zaboraviti.

A gdje smo mi u svemu tome? Radost Srba zbog izbora Trumpa možda i nije neutemeljena. Mi smo ipak dio Europske unije, makar samo kao slijepo crijevo te zemlja-zrak tvorevine, koja se po treći put u kratkom vremenu iznenadila s globalno značajnim političkim događajima: od ruske aneksije Krima, preko Brexita do izbora Trumpa. Upravo ovaj posljednji događaj joj je, jadnoj iznenađenoj, najveći udarac.

Donald Trump Europsku uniju teško može gledati kao bliskog saveznika. I ne samo zbog poslovnog nerva, zbog kojeg svakog gleda kao konkurenciju. Temeljni problem je u dijametralno suprotnim stavovima po pitanju globalizacije. U najutjecajnijim europskim državama antiglobalizacijski pokret tek sramežljivo proviruje iako se ta zajednica glup-gluplji naroda doslovno raspada pod pritiskom od jedva milijun islamskih izbjeglica.

Europska unija je liberalna, napredna, urbana, feministička, i kako si već sve ne tepa, i može slobodno sa sličnim američkim udrugama organizirati prosvjede protiv izbora Trumpa. Ako požuri možda ih doista i uspije organizirati prije raspada, jer europski antiglobalizacijski pokret, ono što se u hrvatskim medijima nepravilno naziva "jačanje europske desnice", će sada bujati kao neko tijesto potpomognuto "američkim super-Donald-kvascem". Slabašna konstrukcija začuđene Europske unije ga sigurno neće moći zadržati...

boris.traljic.com

Komentari (27)


Trumpa,njegove politike i značenja koje sve to ima.Čini mi se da malotko vidi o čemu se tu radi.Amerika izluđuje svijet novom vrste utrke,utrka u bezveznom predsjedniku.Tko si još to osim njih može tako što priuštiti,a funkcionirati i ostati na nogam RepopeR 1 1 0


Evo jedna po temi za zabavu (nije za Barometar): https://www.facebook.com/boris.traljic.autor/posts/1698932250422883 ili http://boris.traljic.com/trump-ce-puuuuuno-bolje-koristiti-mozak-obame/ BorisTraljic 0 0 0


Za entuzijaste i samograditelje prikladno Arduino rješenje za preživljavanje,.. može se naći ovdje,a prikladan je i za širu ignore listu: http://makezine.com/2011/08/16/enough-already-the-arduino-solution-to-overexposed-celebs/ RepopeR 0 0 0


Borise Traljiću , sjajan članak, a sve kojji se "zdušno" zalažu za migrante bih upitao samo jedno: Bi li bili sretni da im se koji "low skilled" afganistanac, sirijac, marokanac ili kongoanac "uvali" u obitelj ili susjedstvo ? Ili da im uzme Laci 0 0 0


radno mjesto neki "hi skilled" Indijac ? Amerikanci, bar veći dio njih, se nada da će Trump zaustvaiti tu ludost. Što se nas tiče, mi nemamo trenutno političara koji ne bi "virio" iz guzice bankarskog lobija, kojih nije briga za nas. Laci 0 0 0

Analiza

Aman, kako se mi ono danas zovemo? Bošnjaci dajdžinice, Bošnjaci...

10.11.2016. 10:08, Stoji li politika iza uhićenja u Orašju? Kako se Hrvatska treba postaviti?

Desetoricu hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, uhitili su po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine pripadnici SIPAe 31. listopada u Orašju. Terete ih za ratni zločin. Kakav? U ovom slučaju to nije bitno, ne trebate trošiti vrijeme na guglanje optužnice. I ne, nije ovo nikakvo aboliranje.

Optužnica u ovom slučaju nije bitna jer ovaj slučaj nema nikakve veze s pravosuđem – ovdje je riječ o političkoj poruci koju šalju predstavnici većinskog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, riječ je o oštroj, snažnoj i jasnoj političkoj poruci poslanoj Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, odnosno poruci onima bez kojih ta oksimoronska država danas ne bi ni postojala, bez kojih bi u devedesetima snage UNa hrabro promatrale još nekoliko Srebrenica i, što je najporaznije, s kojima dijele jedan entitet dok agresori, toliko o svjetskoj pravdi, samostalno vladaju drugim.

Stvar je, istinabog, još malo mučnija... još je malo kompliciranija.  Dakle, ovdje je riječ je o političkoj poruci "stambolskog sultana" koji preko "bosanskog paše" hapsi Hrvate kako bi poslao poruku Europskoj uniji.

A to, onda, nameće brojna pitanja:
Kakve su to vođe koje se dragovoljno podjarmljuju za nekoliko datulja i kahvu zabijajući pritom kamu u leđa bratskom, osloboditeljskom ako hoćete, narodu?
Zašto im je draži daleki "sultanat" od sugrađana?
Koji to narod predstavljaju takve vođe?

Za početak evo jedna pričica...

----------

Vratio se, tako, neki Atif iz džihada u bosanskohercegovačku mahalu blizu hrvatske granice. Baš u mjesecu ramazanu, malo prije Lejletul Kadara. I, kako je običaj, već je iduću noć pozvao komšije i cijelu rodbinu na iftar. Ali kakav iftar – ganiluk! Sofra puna svega: 'oćeš begovu čorbu il' tarhanu, 'oćeš sahan il' burek il' ćevap il' sarmu il' teleće pečenje, 'oćeš datulje il' hošaf il' baklavu il' tufahiju il' kadaif...

I baš kad je Amila, hanuma Atifova, kahvu ispekla započeše muškarci ozbiljnu priču. Najprije je komšija, koji je sjedio odmah do domaćina, počeo hvaliti hranu i kuću u kojoj se "od vakta i zemana poštuju običaji", ali već nakon nekoliko kurtoaznih rečenica priča skrene na politiku. Riječ onda uze domaćin. "Ne može ovo više ovako", i "mi moramo ovo", i "oni nam rade ono", i "puno sam ja u džihadu naučio", i svašta je još nešto Atif učio najbliže koji su ga slušali pazeći da tiho dišu kako ne bi propustili koju riječ tog kršnog muškarca s dugom paperjastom bradom. Iznenada ga starija žena neprimjereno prekine baš na vrhuncu retoričkog zanosa.
– Mi ovo, mi ono... Aman, Atife, kako se mi ono danas zovemo?
– Bošnjaci dajdžinice, Bošnjaci...

----------

Ne treba zamjeriti zbunjenoj starici, bila je još djevojčurak četrdeset i osme kad se na popisu stanovništva FNRJ, osim kao Hrvatica ili Srpkinja, mogla izjasniti kao neopredijeljena muslimanka (tako je babo i bio upis'o), a onda pedeset i treće kao neopredijeljena Jugoslavenka, pa od šezdeset i prve kao etnička Muslimanka. S velikim M. A danas je, eto, Bošnjakinja...

Taj njen put do Bošnjakinje, odnosno put stvaranja etničkog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, je bio trnovit. Narod su postali tek u sedamdesetima Titovom izmišljotinom, kao Muslimani s velikim početnim slovom. Zamislite narod koji se zove, na primjer, Kršćani. Ili Budisti.
A onda su se u devedesetima sami prozvali Bošnjacima, što opet nije nikakvo povijesno ime tog naroda nego eponim po hidronimu rijeke koja se spominje još u predslavensko doba – Bosne (Bassanus). Mogli su se na isti način nazvati i Dalmatincima. Štoviše, to bi bilo primjerenije jer se rimska provincija Dalmatia prostirala većim dijelom Bosne i Hercegovine.

I evo, malo pomalo smo došli do onog bitnog – iako je nacionalno pitanje bosanskohercegovačkih muslimana već nekoliko desetljeća formalno-pravno riješeno i iako su međunarodno priznati kao narod Bošnjaci koji je danas, uz Hrvate i Srbe, konstitutivni narod Bosne i Hercegovine, nešto im tu ne štima. Nešto ih svrbi. Neovisno o formalno-pravnim činjenicama bosanskohercegovački muslimani vlastito etničko pitanje još uvijek smatraju neriješenim, a njegovo rješavanje je amanet njihovim intelektualcima i političkim vodstvu. Ne postoji danas za Bošnjake društveno važnija tema i zato se već godinama bošnjačka intelektualno-znanstvena elita trsi pronaći nekakav nacionalni kontinuitet znajući kako se ostatak znanstvenog svijeta nekad sprdao s nazivom Muslimani, a danas se podsmjehuje nazivu Bošnjaci. Najblaže rečeno podsmjehuje.

Problem se zakomplicirao nakon što su genetska istraživanja pokazala da Bošnjaci nisu podrijetlom ni Turci ni Arapi nego, jebiga, Slaveni.
– Jeste li onda Hrvati?
– Jok!
– Srbi?
– Aman!
Dakle, trebaju pronaći neki slavenski narod koji je to područje naselio i onda se nazvao po lokalitetu. Postoji li uopće takav narod? Zanimljiv je odgovor, ili prijedlog, ili, još bolje, zanimljivo je rješenje koje im je dao jedan hrvatski znanstvenik, povjesničar Zlatko Hasanbegović: "Bošnjačka nacija ne ovisi o djelovanju pojedinaca u prošlosti već od volje i sposobnosti ovog i budućih bošnjačkih naraštaja da sebe vide i izgrađuju kao poseban i samosvojan narod. Sve ostalo je romantičarska manipulacija poviješću koja kod kompetentnih stručnjaka izaziva podsmijeh. Pojednostavljeno, za bošnjačku budućnost je nažalost ili na sreću relevantnije djelovanje Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića od pokušaja traženja odgovora na pitanje jesu li Keops i Kefren živjeli u Visokom ili na obalama Nila, jesu li tzv. bogumili protomuslimani, te je li Mehmed Fatih okupator ili otac nacije."

Aktualna agresivna i tvrdoglava potraga za bošnjačkim nacionalnim kontinuitetom jednu oksimoronsku tvorevinu, protektorat točnije, kao što je Bosna i Hercegovina baca upravo tamo gdje ju je beogradski politički tisak bacio još u osamdesetima, u tamni vilajet. Ne zbog sâme potrage. Nikako, to je bošnjačko legitimno pravo, nego zato jer su agresivnost i tvrdoglavost te potrage samo refleksija sukobljenih interesa konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?) Bosne i Hercegovine. Hajdemo još malo o tim interesima, odnosno o interesima Amerike/Europske unije, Rusije i Turske.

Srpski interes je jasan i entitetski odvojen – pripajanje Republike Srpske Srbiji. Republika Srbija je trenutno (nije li uvijek?) razapeta između istoka i zapada, i u velikom je strahu da će izabrati pogrešnu stranu pa pokušava sjediti na dvije stolice (ne pokušava li uvijek?). Primamljiva joj je snaga bratske Putinove Rusije, ali može li Rusija pomoći u aneksiji Republike Srpske? Može li pomoći u vraćanju Kosova? S druge strane s Amerikom su nedavno ratovali, oni su im uzeli Kosovo, a i Dayton je njihova izmišljotina. Kako s njima trgovati? Kako uopće u euroatlantske integracije, kad je tamo već hrvatska busija?

Bošnjački je interes stvaranje unitarne Bosne (i Hercegovine?) kao države bošnjačkog naroda (čitaj: novog Bosanskog pašaluka), a Hrvati i Srbi, koji imaju svoje države, ne bi više bili konstitutivni narodi nego manjine. Hrvati definitivno, a Srbi – otom-potom. To je ono uštimavanje, ono što svrbi bošnjačku javnost pod egidom stava kako su "Bosna i Hercegovina i Bošnjaci jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi". Razlog za tu "nepravdu" im je također jasan – zato što su prihvatili islam i zato što su u percepciji Europljana zapadna granica Turske. I uvijek će to biti. Bošnjaci ne vole Dayton, oduvijek su politički daleko od Rusije, ali s novim buđenjem islama i s globalnim jačanjem turskog političkog utjecaja sve su dalje i od Europske unije.
(Upravo se zato naš Atif s početka vratio iz džihada... Mogao je biti samo dobar insan koji vjeruje u jednog Boga i Muhameda kao njegovog poslanika, koji petput dnevno prostire serdžadu, posti o Ramazanu, pomaže siromašnima i baš je obavio Hadž. To bi bilo realnije, ali sigurno ne bi hrvatskog čitatelja potaklo na dublje razmišljanje o temi...)

A baš je eurointegracija Bosne i Hercegovine hrvatski interes. I to preko reda, jer o brzini te integracije, odnosno, posljedično, o mirenju interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, ovisi (ne)rasplamsavanje nove ratne buktinje. Bez ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju rat je sigurna hrvatska budućnost – uz ulazak, samo izvjesna. Onaj tko to ne shvaća ili, točnije, onaj tko se ne miri s tom činjenicom trebao se roditi na nekom drugom mjestu. Ili se barem tamo preseliti. Jer ne spremati se za skori(?) rat, a živjeti u državi s osmanlijsko-vilajetskim karcinomom u trbuhu – koji, da stvar bude gora, predstavlja jedan predpubertetski narod s krizom identiteta – i uz ratobornu ekspanzionistički nastrojenu slavensku braću na istoku, može samo idiot. Poglavito uzevši u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, odnosno jačanje globalnog utjecaja Rusije i Turske, i agoniju Europske unije.

U ovom kontekstu, u kontekstu sukobljenih interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?), treba sagledati nedavna uhićenja pripadnika HVOa u Orašju. Doista nije potrebno odgovarati na pitanja koja trenutno zaokupljaju hrvatsku javnost: "Jesu li uhićenja selektivna?" i "Je li Hrvatska neselektivno dijelila dokumente BIH tužiteljstvu?" Odgovori su da. Na oba pitanja, jasno, ali to su ipak sekundarna pitanja.

Primarno je pitanje: "Ima li ova Vlada RH strategiju i snagu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, za osiguravanje opstojnosti bosanskohercegovačkih Hrvata?"

----------

Posjetite boris.traljic.com

Ocjene (13)


Komentari (7)


Ne postoji „SLAVENSKA braća na istoku“, ali to nije ispravak, već samo moje mišljenje 5none5 1 0 0


I mene fascinira poznavanje tursko/bošnjavštine, a za sam tekst 5+ Laci 1 0 0


Bosnjacima su se nazvali da bi svima bilo jasno tko je glavni u toj drzavi i cijim se jezikom govori. Nek se zna tko je gazda! I obavezno izostave kad govore o drzavi, rijec Hercegovina. Zemlja Bosna, narod Bosnjaci , jezik bosnjacki. Anyst 0 0 0


Meni smeta sto i nasi na HTV - u sluzbeno govore Bosna. Ne mozes kolokvijalnim govorom govoriti u ozbiljnoj emisiji ili na vijestima. Kao da umjesto Svicarska spiker kaze Svica. Bi li vam to bilo cudno, bi li zvali urednika? Ja sam zvala puno puta. Anyst 0 0 0


Iako po genetskom kodu nisu ni Turci ni Arapi, sto je svima jasno kad pogleda izgled ljudi u BiH, oni su ufurani da jesu, djeca uce u skoli arapski i turski kao mi engleski. A Izetbegovic je svoju zemlju ostavio Erdoganu u "amanet". Anyst 0 1 0

Analiza

Aman, kako se mi ono danas zovemo? Bošnjaci dajdžinice, Bošnjaci...

10.11.2016. 10:08, Stoji li politika iza uhićenja u Orašju? Kako se Hrvatska treba postaviti?

Desetoricu hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, uhitili su po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine pripadnici SIPAe 31. listopada u Orašju. Terete ih za ratni zločin. Kakav? U ovom slučaju to nije bitno, ne trebate trošiti vrijeme na guglanje optužnice. I ne, nije ovo nikakvo aboliranje. Optužnica u ovom slučaju nije bitna jer ovaj slučaj nema nikakve veze s pravosuđem – ovdje je riječ o političkoj poruci koju šalju predstavnici većinskog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, riječ je o oštroj, snažnoj i jasnoj političkoj poruci poslanoj Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, odnosno poruci onima bez kojih ta oksimoronska država ... više >

  • 9
  • 4
  • 0
  • 7

Analiza

Problem je u percepciji hrvatske javnosti, ali... u stvari, ima li u politici uopće nešto važnije od dojma javnosti?

Dakle problem nije daleko. Tu je, u našim glavama. Jer čim mi, hrvatska javnost, čujemo pojam "Hrvatska seljačka stranka" ispred očiju nam prolete crno-bijele fotografije, točnije one s crvenkasto-smeđom sepia nijansom, na kojima Stjepan Radić pokraj neke crkve drži govor nepreglednoj gomili šešira opasanih trobojnica-trakama, stojeći iza pulta prekrivenog narodnim vezovima i zidnjacima s rimama podrške, od nezaobilazne: "Vjera u Boga i seljačka sloga" do pacifističko-dobrosusjedske: "Hrvat rado gosta prima, s njime dijeli sve što ima". Proleti nam na trenutak pred očima i nijemi film na kojem, danak primitivne tehnologije, neprirodno ubrzanim pokretima ruku gestikulira taj debeljuškasti čovječuljak s profesorskom brkobradicom i čujemo čak načas u mislima onaj "frrrrrr" zvuk klepetanja perforacije "živućih fotografija", zvuk koji proizvodi neki nestrpljivi kino-pomoćnik dok prebrzo vrti ručicu kockaste drvene kutije s, unatoč blještavom svjetlu koje probija leću, jasno vidljivom graviranom pločicom "CINÉMATOGRAPHE". Uz napomenu, ugraviranu malo ispod kićenim krasopisom, da su vlasnici patenta Auguste & Louis Lumière.

Proleti nam pred očima i zrnata fotografija od dvadesetog lipnja dvadeset i osme, fotografija beživotnog hrvatskog zastupnika savijenog preko stola koju je dobro obaviješten netko snimio u beogradskoj Narodnoj skupštini oko pola dvanaest, neposredno nakon što je Puniša Račić parabelumom pucao na petoricu HSSovaca, pa onda ugledamo fotografiju Stjepana Radića na odru, pa fotografiju sprovoda – nepregledno mnoštvo i posmrtnu kočiju praćenu ženama i muškarcima u nošnjama (treba li uopće spominjati šešire opasane trobojnica-trakama?)...

I upravo ove slike u glavama hrvatske javnosti, upravo ovaj romantizirani, hlebinski pogled na jednu od najvažnijih političkih stranaka u hrvatskoj povijesti je danas najveći problem HSSa. Moderni hrvatski birač se jednostavno ne uspijeva poistovjetiti s biračem od prije sto godina, sa seljakom (devedeset posto stanovništva je tada bilo seosko) koji je spreman s vilama, ako treba, stati u obranu pravice, ne uspijeva se nikako moderni Hrvat, u današnjem hiperdinamičnom svijetu u kojem svatko gleda samo sebe, poistovjetiti s nekakvom arhaičnom feudalnom seljačkom slogom. A upravo tako javnost percipira HSS, kao arhaičnu seljačkosložnu zadrugarsku stranku koja onda, tim slijedom, zastupa seljačkosložnu i, što je puno važnije, politički odumiruću populaciju, pa je stoga – dok god stranka vodi takvu politiku zauzimanja praktično samo te jedne, uske, sve uže i uže, seljačkosložne biračke niše – vrlo teško očekivati privlačenje većeg broja glasova od ovih, otprilike, trideset i pet tisuća (preferencijalnih), a i tu se radi mahom o HSS nostalgičarima, "zidnjacima" i "licitarima", tradicionalistima i potomcima onih starih članova, onih još iz Kraljevine.

Nadalje, drugi veliki problem HSSa je, odnosno bio je do izbora Kreše Beljaka za predsjednika, nedovoljna medijska zastupljenost i, bez dileme, im je bilo neophodno osvježenje, moderniziranje, usklađivanje s dvadeset i prvim stoljećem, pametan spoj starog i novog, kvalitetna marketinška strategija ili... nazovite to kako hoćete – e, pa za to im je bio krajnji rok. Jer ni najopsesivniji HSSov kroničar u zadnjih deset godina, nakon Zlatka Tomčića do Beljaka, nije uspio napuniti nekakav obiteljski albumčić s izrezanim novinskim člancima o stranci, čak i ako tu uračunamo glasnike gornjeg ili donjeg, ovoga ili onoga, a kao što za moderne klince važi pravilo – ako nisi na fejsu ne postojiš – na potpuno isti način možemo političke stranke staviti u odnos s medijima, pa slobodno možemo konstatirati kako HSS u proteklom desetljeću gotovo nije ni postojao. Čak i jedva zadržao status parlamentarne stranke, jer je "stara dama" hrvatske politike s "Tomčićevih" 10, 17 i 10 saborskih mandata (1995., 2000. i 2003.) spala na 1 i 2 (1+1) mandata (2011. i 2015.). I nije to ništa čudno, jer ne računajući tu i tamo neki plaćeni članak, koji je usput budi rečeno stršio kao Milanović među braniteljima, godinama se nitko nije ozbiljnije bavio ovom arhaičnom, feudalnom, seljačkosložnom i nadasve dosadnom strankom s još dosadnijim predsjednicima.

Krešu Beljaka su HSSovci izabrali za predsjednika isključivo kao osobu kojoj je zadatak pokrenuti modernizaciju stranke i osigurati bolju medijsku zastupljenost. Izbor mladog čovjeka je definitivno razmišljanje u pravom smjeru, jer na njihovu sreću u hrvatskoj politici za ovaj naoko zahtjevan proces modernizacije stranke ne trebaju ni veliki novci, ni dug vremenski period, ni Alex Brown, ni... Ne. Jedino što je potrebno, Andrej Plenković mi je svjedok, jest čovjek. Obrazovan, elokventan, moderan, dopadljiv i, nadasve, medijski zanimljiv lider s nekoliko kvalitetnih suradnika. Ništa više. "Onda, ništa lakše!", reći ćete. Je li?
Ništa teže! Jer, ma koliko su nam hrvatska usta puna samohvale o übersposobnim pojedincima, u politici nas, Zoran Milanović mi je svjedok, najčešće dopadnu – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima, osobe koje te komplekse onda prečesto liječe na ovima i onima preko leđa cijelog hrvatskog naroda.

E sada, mediji su naoko čudne biljke, njima su (čitaj: javnosti) često zanimljivije one – hm, hajde nazovimo osobe – s jakom krizom identiteta i brojnim kompleksima od normalnih, sposobnih i samozatajnih radoholika – hm, hajde recimo dosadnih – osoba. A, u stvari, odnos mediji-javnost je vrlo jednostavan... mediji žive od javnosti i serviraju joj sadržaj koji ona želi konzumirati pa onda i lako monetiziraju taj sadržaj koji, kad je političko novinarstvo u pitanju, možemo svrstati u tri kategorije:
• Sadržaj o najvažnijim političkim akterima, koji, posljedično, zanima najveći dio javnosti
• Sadržaj o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku
• Politička analiza

Može li se onda danas – nakon prelaska u SDPov tabor, nakon ostvarenog izbornog rezultata i postizbornog "čišćenja stranke" – konstatirati kako je Krešo Beljak pravi izbor za lidera HSSa, da je osoba koja zna kako pametno spojiti staro i novo, osoba koja zna kako modernizirati stranku?

Krenimo od medija. Kako su naši "politički analitičari" mahom najobičniji judinoškudaški plaćenici (istinabog često izuzetno prijemčivi, elokventni ili, ovisno o mediju, pismeni) čiji se stavovi formiraju na javnoj dražbi: "Može jedan o... za...?", bilo da su predmet dražbe sami "analitičari" ili njihove medijske kuće, bilo da je sredstvo plaćanja novac ili participacija u nekakvom ideološki obojanom projektu ili oboje, nebitno, tako je i "politička analiza" u Hrvatskoj skoro pa oksimoron. "Politička analiza" se, u stvari, koristi kao jaka poluga za medijsku manipulaciju javnošću i zato se strankama ispod izbornog praga nitko tko je koliko-toliko gledljiv/slušljiv/čitljiv ne bavi. Dok ne stigne narudžba. Uguravanjem HSSa u Narodnu koaliciju, Krešo Beljak je definitivno postao zanimljiv i "političkim analitičarima".

Nadalje, s teretom vlastite prošlosti i s predizbornim izjavama o stranci s kojom dijeli članstvo u Europskim pučanima: "HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba", "Zagreb nikada nije bio balkanska kasaba u kakvu ga želi pretvoriti HDZ" ili "HDZ je vojska konzervativaca, vojska nazadnjaka" Krešo Beljak je sam po sebi postao interesantan medijima pod onom drugom kategorijom – stvaranje sadržaja o intelektualnim i/ili moralnim invalidima involviranim u visoku hrvatsku politiku.

E sada, ako se vodimo s onom kako "nema lošeg marketinga", ako konstatiramo da je Krešo Beljak u pola godine predsjedničkog mandata napunio izrezanim novinskim člancima bar deset velikih obiteljskih albuma, ako kao najvažniji kriterij za ocjenu uspjeha političke stranke pretpostavimo saborske mandate i zaključimo da ih HSS danas ima pet (u odnosu na prošloizborna dva), ako uočimo da je do tih pet mandata došao s dvije tisuće manje preferencijalnih glasova, ako zaobiđemo zaključke "političkih analitičara" o velikom izbornom bojkotu u HSSu i ustanovimo da je bojkot (čitaj: odlazak Branka Hrga i predizborna indiferentnost Marijane Petir) "težak" samo onih dvije tisuće glasova, onda možemo zaključiti kako je izbor Kreše Beljaka pun pogodak za HSS.

Međutim takav zaključak je, po svemu sudeći, daleko od istine. Ranije spomenut "pametan spoj starog i novog" je u stvari ključni kriterij u procesu modernizacije HSSa, kriterij koji prvenstveno podrazumijeva ulazak i u druge biračke niše – već i samo simbolično vraćanje pridjeva "pučka" u naziv stranke bi pokazalo smjer. Krešu Beljaka taj kriterij ne interesira. On je političar milanovićevskog tipa, političar koji ne modernizira HSS, nego ga svojim odlukama i postupcima žrtvuje, uništava mu identitet i koristi ga isključivo kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih ambicija. Kad mu to već nije uspjelo s ORaHom.

S druge strane, Marijana Petir je, vjerojatno, baš ono što danas treba HSSu. Ali njeno oportuno, bilo zbog straha od poraza bilo zbog eurozastupničke plaće, nekandidiranje za predsjednicu stranke u ožujku, pa HSSov vrlo dobar izborni rezultat, odnosno zanemariv gubitak preferencijalnih glasova, i Beljakovo odlično korištenje statutarnih odredbi zbog kojih je trenutno suspendirana – daju joj vrlo slabe izglede za preuzimanje stranke.

U ovom trenutku su i Beljak i Seljaci u magli. Beljak je takav kakav jest, on iz magle neće nikad... A Seljaci? Treba im iz poštovanja prema "staroj dami" zaželjeti sve najbolje....

Ocjene (11)


Respektira (10): Daikan, Dirk15, viewer, VeNLO, siouxica, IDujas, Spektator, Zenga2, RepopeR, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (12)


Sve stoji,ali ipak treba zapljeskati da je netko ZM maznuo 5 mandata i isporučio ih AP.Posve je izgledno da će Blaunpukta smijeniti i da će njegovih 5 mandata ostati u zrakopraznom prostoru i čini se,a takve su i najave,otklizati prema HDZu.Legenda RepopeR 0 0 0


Isina BT, biracko stado, ako pod tim podrazumijevamo seljake, kopni, a nisam sigura da su ideje Petir, okrenute buducnosti. Za Beljaka sam vec napisao da je walking dead man, medjutim, alternativa je bila da HSS ide samostalno na izbore. Da su isli viewer 0 0 0


samostalno imali bi jednog zastupnika. Plenkovic je naucio lekciju i sigurno nece dijeliti bespotrebno plijen. Ako kojim slucajem Petir udje u deal s HDZ-om, HSS ce jednostavno ce nestati. Znaci, alternativa nije biti drugi HDZ, sto Petir pol. zag viewer 0 0 0


ovara, nego daljni rad na image-u stranke, novog HSS, koji ce naravno postovati tradiciju jednim dijelom svog programa, ali isto tako mora biti okrenut buducnosti. Neka na primjer osnuju zakladu za edkuaciju seljaka i cijelozivotno ucenje istih. viewer 0 1 0


@IDujas Članak je samo dio (mislim da je to vidljivo) opširnije analize. "Participacija u nekakvom ideološki obojanom projektu" koja je samo spomenuta kao dio rečenice traži cijelu jednu analizu o motivaciji dijela "političkih analitičara". BorisTraljic 0 1 0

Analiza

Problem je u percepciji hrvatske javnosti, ali... u stvari, ima li u politici uopće nešto važnije od dojma javnosti? Dakle problem nije daleko. Tu je, u našim glavama. Jer čim mi, hrvatska javnost, čujemo pojam "Hrvatska seljačka stranka" ispred očiju nam prolete crno-bijele fotografije, točnije one s crvenkasto-smeđom sepia nijansom, na kojima Stjepan Radić pokraj neke crkve drži govor nepreglednoj gomili šešira opasanih trobojnica-trakama, stojeći iza pulta prekrivenog narodnim vezovima i zidnjacima s rimama podrške, od nezaobilazne: "Vjera u Boga i seljačka sloga" do pacifističko-dobrosusjedske: "Hrvat rado gosta prima, s njime dijeli sve što ima". Proleti nam na trenutak pred ... više >

  • 10
  • 1
  • 0
  • 12