Reputacija 2

  • Bodova 52.1
  • Analiza 2
  • Ocjena 3
  • Anketa 0

Analiza

Hrvatska usahla ljevica i desnica

08.01.2017. 23:03, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Tri su nedavna događaja sabrala u sebi tradicionalnu čamotinju hrvatskog političkog života. Tri događaja koji simbolično kazuju da smo vječite mušterije vrzinog kola koje ne staje i ne prestaje. Tri su to kratke sličice koje govore same za sebe. Svjedoče o nama danas, jučer, ali nažalost i sutra. 

Svi su oni (ne)spremni

 Nikako se ne stišava ova sada već trakavica oko spomen ploče poginulim HOS-ovcima koja je otkrivena u Jasenovcu, „ukrašena“ i standardnim pozdravom „Za dom spremni“. Teško je razumjeti mentalni sklop ljudi koji mrtvi hladni (ili još gore s vrućom zapjenjenošću) podržavaju razbijanje ćiriličnih tabli u Vukovaru, uz tvrdnju kako se radi o nečemu što simbolizira zločin i agresiju, a istovremeno brane „Za dom spremni“, jer, bože moj, to uopće nije onaj „Za dom spremni“ iz perioda 1941-45., već, kako je nedavno tresnuo Zdravko Tomac i još jednom ostao živ, „pozdrav koji je spontano nastao u Domovinskom ratu.“ Polomiše se bulumente desničara, prekopaše silne listine i kartulare, preslušaše tolike opere da bi dokazali kako se radi o starom hrvatskom pozdravu,  maltene još od kralja Zvonimira, i kada im to u konačnici nije uspjelo, dosjetila se  desna perjanica Tomac toliko jednostavnog, i zbog toga  genijalnog rješenja:  Rođeni, nema potrebe da se mučimo s prapoviješću tog pozdrava, ne zanima nas tko se i kada njime služio ranije. Mi ćemo naprosto braniti „Za dom spremni“ iz njegove zadnje faze, iz 90-ih. Ima i taj pozdrav valjda pravo na svoju evoluciju, svoje političko sazrijevanje.  Ako nam se netko usprotivi jednostavno ćemo ga optužiti za obezvrijeđivanje tekovina Domovinskog rata, pa neka proba samo. Briljantno!  Bilo bi još briljantnije kada bi zagovornici povijesno toliko iznijansiranog pristupa kada je u pitanju ZDS, to isto primijenili primjerice i na – crvenu zvijezdu petokraku. No, upravo isti ti tomci, dujmovići itd. će bez da trepnu povući direktnu ravnu crtu (čak ne ni luk) između (Titove) crvene zvijezde i perioda 1941-45. i one koja je rušila, palila i ubijala po Vukovaru. Toliko o dosljednosti i logičnosti. Od čitave te naše jadne i čemerne desnice jedini koji  je u stanju braniti dotični pozdrav u originalu, tj. koliko onaj iz doba NDH, toliko i onaj iz Domovinskog rata, je upravo nekadašnji general HOS-a Ante Prkačin.  On ne bježi od te vrste kontinuiteta. I neka je njegovo razmišljanje povijesno višestruko problematično, ali je on sigurno barem dva do tri koplja pošteniji, a i inteligentniji od svih tih što žele tvoriti kremu hrvatske državotvorne desnice, koja je zapravo odvajkada krivo nasađena i izvitoperena, a zna se, "što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi".

   Hrvatska pak ljevica priča je za sebe. Neka je ona u povijesti imala nešto više sreće, neka je u zadnjih sto godina napabirčila malo tradicije, uspjela stvoriti nekakvu svoju inteligenciju, uzeti dovoljno vlasti da može bar pokušati sprovesti određene ideje, programe, vizije itd. No i za nju je bilanca porazna. Naprosto u nas vampiri caruju i nadesno i nalijevo. Ono što se  kod nas nedavno prepotentno nazvalo „Novom ljevicom“ nije bilo novo ni prije 40 godina. Kada želite izmjeriti društveno-političko zaostajanje jedne zajednice najbolje ćete to učiniti sagledavši ideje koje se u toj zajednici pojavljuju kao „napredne“, „progresivne“. Dokle može dogurati „nova“ ljevica koja za svoje maskote uzima Ivu  Josipovića, Zorana Pusića, usput vjerojatno i Budimira Lončara, Stjepana Mesića itd. Nema potrebe vrijednosno etiketirati ove ljude. Nisu oni nikakvi arhetipski negativci niti išta slično, no dosta je što ni u kom kom slučaju ( ni u kojoj paralelnoj dimenziji) naprosto nisu  – novi.

Živi(o) Mesić

   Onaj koji se s tom činjenicom vlastite prolaznosti možebitno najteže miri  je upravo potonji Stipe Mesić. Nedavna galama koju je podigao povodom oduzimanja postpredsjedničkog mu ureda još je jedan od tih događaja koji gotovo do kraja razgolićuje svu našu političku bijedu, govori o tome koliko su tanke i krhke naše demokratske, pa i  institucionalne tradicije. No, idemo po redu. Kao prvo, pitam se, kakav je to način da bivšem predsjedniku države najprije daš određena prava, beneficije, pa naposljetku i obaveze, koje on zdušno prihvati, odluči nastaviti raditi, putovati, dobrano uživljen u ulogu bivšeg predsjednika, a onda mu to, nakon svega nekoliko godina nasilno oduzmeš. U redu, ako je zakon o uredu bivšeg predsjednika bio loš, ako je trošak takvog ureda (posebno zbog opasnosti da bi ih u budućnosti moglo biti još) za malu zemlju poput Hrvatske prevelik, onda takav  zakon treba mijenjati, ukidati, svim budućim bivšim predsjednicima oduzeti ta prava. Ali zaboga, ostavi čovjeka od 80 i kusur godina, koji uostalom nije bilo tko već dvaputa izabrani predsjednik države, bivši predsjednik vlade, bivši predsjednik sabora, hrvatski član predsjedništva i naposljetku posljednji predsjednik predsjedništva SFRJ, dakle jedna očito markantna politička figura u ovoj kratkoj suvremenoj hrvatskoj povijesti, da koristi pravo koje mu je zakon dao i koje je on objeručke prihvatio. Ako ne poštuješ njega kao osobu, poštuj barem ovu državu i sve one funkcije koje je čovjek u toj državi obnašao. Ne. Očito je to nekim zahrđalim glavama previše za procesuirati. I sam Mesić, nažalost, nije čovjek koji to razumije. Tako je on svojevremeno zdušno provodio detuđmanizaciju, predstavljajući se kao čovjek potpunog diskontinuiteta u odnosu na svog prethodnika.  Sada ga pak zadesuje svojevrsna demesićizacija. No nije to razlog ni za kakvo zlurado radovanje. Takve neprestana deletanja  samo su simptom zaostalosti političke, društvene, kuturne i svake druge sredine. Primitivizma, ako hoćete.

Dragi Pilsel

   Postoje ipak, na toj herojskoj ljevici i oni pojedinci koji su život posvetili borbi protiv svih oblika primitivizma. Jedan od takvih je Drago Pilsel, kršćanski ljevičar (točnije kršćanski socijalist kako se sam deklarira). To će u hrvatskom prijevodu reći, autokritični ljevičar, jer kršćanstvo i ljevica u nas tradicionalno nisu na per tu. No taj autokritični ljevičar imao je „nesreću“ da je u zadnjem intervjuu  (za Jutarnji list) nasuprot sebe imao jednog sve samo ne autokritičnog kršćanina. Patrijarha Srpske pravoslavne crkve presvijetlog Irineja. Ne sumnjam ja u dobronamjernost Pilsela. Ta tko bi imao obraza voditi razgovor s prvim čovjekom crkve naše kršćanske braće, s namjerom da ga objavi na sam dan pravoslavnoga Božića, a pritom to ne činiti isključivo bona fide. Ne sumnjam, dakle, u njegove ekumenističke porive. Međutim, pročitavši intervju, stječe se dojam da nije mogao izabrati goreg sugovornika. Veliki božićni intervju s Aleksandrom Vulinom djelovao bi više ekumenski od ovoga. Od Vulina bar ništa nije previše. U ovom pak slučaju,  niti jedne jedine kršćanske samokritike (nije ona dužnost samo komunista), unatoč svim mogućim, opet dobronamjernim, Pilselovim navođenjima i uvijanjima, nije taj pastir svoga stada uspio pročediti kroz svoje zube. Opleo po biskupima, hodžama, muftijama, Stepincu, a Srbi su ostali oni koji su „također činili zlo, ali manje nego drugi“. „Oluja“ i događanja ´95. nemaju veze s ´91., ali zato itekako imaju s ´41 i ´45. i tako redom, niže Irinej svoju „nisku sjajnih bisera...“.  Genijalnost skoro na razini našeg Tomca (ne bi ni njega bilo teško zamisliti kao kakvog provincijskog biskupa). Nadam se da je ovo konačna pouka naivnom Pilselu da miriti narode na ovim prostorima posredstvom njihovih crkava (uopće vjerskih zajednica), ne samo da je jalov, već možebitno i opasan posao. Pošto nisam siguran da je Pilsel izvukao tu pouku, samo ću, ilustracije radi navesti kratki dijalog sa zadnjeg beogradskog sajma knjiga. Mjesto radnje: štand „Velike Srbije“ ( prodajno mjesto Srpske radikalne stranke  nazvano po istoimenom časopisu koji izdaju). Protagonisti: Vojislav Šešelj i patrijarh Irinej

Šešelj (vidjevši patrijarha): Pomoz´ Bog!

Irinej: Bog ti pomogo vojvodo.

Šešelj: Hoćete l´ malo kod nas Vaša svetosti?

Irinej: Kod „Velike Srbije“?

Šešelj (potvrdno): Kod Velike Srbije!

Irinej: Uvijek i u svako doba...

(...)

Ovaj razgovor je zabilježen kamerom i vjerno prenijet (dostupno na jutjubu). Zato neka se Pilsel i svi pilseli ubuduće mane ćorava posla i ako već žele širiti ekumenizam neka to čine kroz razgovor s manje opskurnim licima. Ovime mogu  samo izazvati kontraefekte. No ako već inzistira onda  je primjerice episkop slavonski Jovan Ćulibrk (kojega Pilsel dobro zna), kao uostalom obrazovaniji i mudriji od Irineja, puno podesniji za širenje tolerancije, razuma i dobre volje među ljudima.

Ma koje vjere.

2

Badu90

Ocjene (8)


Komentari (9)


Zanimljivo kako su se antife i leftardi okomili na ZDS, a kuna, kao takva im ne smeta, dapače, vole kunu. glycerin 0 0 0


Bravo glycerin ! Najkraća i najbolja analiza o tome kako su 'antife i leftardi' koji su protivc ZDS-a, ali vole kunu radi koje su digli barikade, i radi koje su otišli iz Hrvatske, nepošteni mrzitelji Hrvatske, a nikakvi "branitelji" antifašizma Laci 0 0 0


bilo bi lijepo da je fokus bio na jednoj temi pa da se ona razradila. npr. jesu li stvarno tomac i dujmović osobe identičnih stavova, ima li nekakvih linkova, referenci koje to potvrđuju. ili da bar znamo što je to konkretno napravio/izjavio prkačin. Dirk15 1 0 0


Ja se slažem s Antom Prkačinom i nema potrebe trkeljati s nekim opravdanjima i povijesnim traženjima i opravdanjima pozdrava ZDS. Isto tako za mene je velika uvreda kada taj pozdrav brane Z.Tomac, Bujanec, Dujmović i ostali kvazi domoljubi. msesar 0 0 0


Prihvaćam ove primjedbe tj. sugestije. Medjutim, reference zbilja nije teško naći, a kompletni prkacinovi stavovi mogli bi biti predmetom nekog budućeg, zasebnog teksta Badu90 0 0 0

Analiza

Hrvatska usahla ljevica i desnica

08.01.2017. 23:03, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Tri su nedavna događaja sabrala u sebi tradicionalnu čamotinju hrvatskog političkog života. Tri događaja koji simbolično kazuju da smo vječite mušterije vrzinog kola koje ne staje i ne prestaje. Tri su to kratke sličice koje govore same za sebe. Svjedoče o nama danas, jučer, ali nažalost i sutra. Svi su oni (ne)spremni Nikako se ne stišava ova sada već trakavica oko spomen ploče poginulim HOS-ovcima koja je otkrivena u Jasenovcu, „ukrašena“ i standardnim pozdravom „Za dom spremni“. Teško je razumjeti mentalni sklop ljudi koji mrtvi hladni (ili još gore s vrućom zapjenjenošću) podržavaju razbijanje ćiriličnih tabli u Vukovaru, uz tvrdnju ... više >

2

Badu90

  • 8
  • 0
  • 0
  • 9

Analiza

Politika „nema panike“ Europu vodi u propast

23.12.2016. 13:05, Čeka li nas nova eskalacija terorizma? Mogu li Trump i Putin stati na kraj ISIL-ovcima?

Događaji koji su se u posebno gustom rasporedu zaredali u zadnjih godinu dana doimaju se poput svojevrsnog europskog križnog puta. Od tolike gustoće i neprohodnosti političke agende, prosječnom lijenom Europljaninu sada se već teško kroz sjećanje probiti do Pariza u  studenom 2015. No tada smo, nakon terorističkog masakra kakvog Europa ne pamti, svi bili Francuzi,  pjevali Marseljezu, prekrivali svoje fejsbuk profile francuskim trikolorom i osjećali kao da nam je netko dirnuo u svetinju, u kolijevku naše zapadne uljudbe. Danas, godinu dana kasnije,  nitko  se ne zaogrće u njemačku zastavu, ne pjevamo njemačku himnu, ne palimo svijeće.

Taj prijeđeni luk od opće solidarnosti do rezignacije i cinizma znak je da smo, mi Europljani, na pragu svojevrsnog bliskoistočnog sindroma. Onako kako nitko od nas gotovo ni ne trzne na svakodnevne vijesti o eksplozijama na Bliskom Istoku, o raskomadanim Sirijcima, Iračanima, tako smo se sada u stanju još sasvim malo lecnuti na vijesti o pucnjavama u Münchenu, masovnim silovanjima u Kolnu, pregaženim ljudima u Berlinu. Naprosto, Europa je oguglala. Ali Njemačka nije. I ne može. Jer na osjećaj egzistencijalne ugroženosti ne može se oguglati. On je više stvar instinkta, a ne volje. No kada u polje političkog djelovanja umjesto razuma uđe instinkt to je prilično zlokobno upozorenje. Ipak, izgleda da je svako odsustvo instinkta upravo ono što krasi većinu tzv. euročelnika, na čelu s „nesalomljivom frau“ Angelom Merkel. No događaji za to ne haju, već se nemilosrdno nižu i sve više liče kakvom lančanom sudaru.

Treba li podsjetiti da je nakon tog kobnog francuskog studenog uslijedio prosinac, kada je Nacionalna fronta Marine Le Pen ostvarila povijesni rezultat i na regionalnim izborima se pokazala kao pojedinačno najjača politička stranka u Francuskoj. Uvijek (ne)spremni komentatori, poput onih iz Deutsche Welle, lagodno su tu činjenicu proglasili znakovitim, ali ipak benignim, upozorenjem trenutnom francuskom establišmentu, koje se „gotovo sigurno“ neće pretvoriti u pobjedu Marine Le Pen na predsjedničkim izborima 2017.  Tko zna jesu li sada, kada je 2017. pred vratima, barem malkice poljuljani u tom uvjerenju?

Šest mjeseci kasnije dogodilo se ono što se opet „gotovo sigurno“ nije trebalo dogoditi. Famozni Brexit.  Uoči dana B, upravo zbog te „sigurnosti“, većina analiza bila je usmjerena samo na pitanja što s Brexitom dobiva ili gubi Velika Britanija. Čak i nakon iznenađujućih rezultata pozivi „nema panike“ uglavnom su bili upućeni Britancima. U EU kao da uopće nisu uzeli u obzir mogućnost da bi Brexit mogao biti razlog i za njihovu paniku. Jer zapravo nisu uzeli u obzir ni mogućnost da bi se mogao dogoditi. Umjesto da to bude shvaćeno kao upozorenje Europi, George Soros požurio je „upozoriti“ Britance da će zbog Brexita  značajno stradati samo njihova ekonomija. No Soros je barem, za razliku od eurobirokrata, ozbiljno shvatio potencijalnu dalekosežnost tog događaja. Sljedeću misiju usmjerio je protiv Donalda Trumpa.

Dotični Trump nova je rukavica u lice briselskoj sviti. Pobjedu je odnio kandidat koji je u Americi bio daleko veći politički autsajder nego što je primjerice Marine Le Pen to ikada bila u Francuskoj. Doduše, izgleda da mu je to, u trenutnim okolnostima, bila više prednost nego mana. Naravno, oslanjati se na sitne utjehe jalova je rabota. No izgleda da im u Bruxellesu drugo ne preostaje. Stoga su nedavni rezultati austrijskih izbora bili prilika za fraze tipa „Bruxelles može odahnuti“, „Europa slavi“. Ništa ne smeta što je već nekoliko sati kasnije novi udarac stigao iz Italije. Renzijev poučak također je bjelodan primjer kako liberalne, mainstream, proeuropske, nazovite ih kako vam drago, političke elite slabo razumiju politički (i povijesni) trenutak, pa k tome još hazarderski iskušavaju sreću. Kako je moguće da Renzi, koji je svoju političku sudbinu vezao uz ovaj referendum, nije mogao predvidjeti da će njegovo „si“ biti potučeno u omjeru 60:40. Kao da je to učinio namjerno. Sada se već sasvim teško oduprijeti dojmu domino efekta. Ako se ovako nastavi, Njemačka, i Austrija moći će se veseliti što će „pasti“ zadnje.

Europski čelnici, predvođeni Angelom Merkel, ponašaju poput svirača na tonućem Titanicu. Merkel se već i doslovno uživjela u tu muzičku ulogu savjetujući Nijemcima  da se protiv islamizacije bore – božićnim pjesmicama. Takvo sviranje i pjevanje uvijek iste melodije, osim što je tu, vjeruju oni, da spriječi paniku, na kraju prijeti da prouzroči daleko veće žrtve i štete.

Možda će se mnogima previše paničnom učiniti i usporedba s britanskim premijerom Nevilleom Chamberlainom, koji je još u petak 18. kolovoza 1939., na pouzdanu informaciju da Hitler sprema napad na Poljsku (koji se i dogodio 1. rujna), odlučio ne paničariti (da ne bi uznemiravao javnost i tržište), otišao na planirani vikend, te se tek po povratku namjeravao pozabaviti novonastalom situacijom, koja mu je očito pričinjavala mnogo stresa. Rezultati te  Chamberlainove politike „nepaničarenja“ su povijest.

Berlinski događaji još su jedan poziv na buđenje. Hoće li ga Europa, po tko zna koji put, uljuljkana u svojoj lažnoj samouvjerenosti, ignorirati?

2

Badu90

Ocjene (6)


Respektira (5): BorisTraljic, Laci, siouxica, 5none5, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (12)


Iluzija je da itko od ovih quasi-domoljuba širom Europe ima recept, kako se suprostaviti onima, kojima život ništa ne znači i kao što je običaj kod populista, nude jednostvana rješenja za kompleksne probleme. EU će se naviknuti na teror i živjeti će viewer 0 0 0


@none, stari burzovni guru, pok. André Kostolany, je volio reći. Kad kupiš dionice, zaboravi na njih 20 g. i vidjeti ćeš da si dosta zaradio. Ako sam dobro razumio Stiglitza, on pledira za € dvije brzine. Tvrdi € za sjever EU-a i nešto mekši za jug. viewer 0 0 0


Problem je u tome, što bi to bilo moguće prije 30-40 g. ali ne danas, kad je EU a i svijet potpuno umrežen. Apsurdan je primjer Irske, koja se bori protiv toga da Apple plati veći porez. Znači, male države namaju nikakve chance protiv velikih korpora viewer 0 0 0


@Viewer, kakva ti je tu "uvrnuta" filozofija, da si slobodan tek kada platiš cijenu vlastitim životom ? Samo budale mogu podržavati budale koji neprestano "revidiraju" svoje stavove ! A Merkelica upravo to radi. Je li to znak Pameti ? Prije Laci 0 0 0


bih rekao da je to znak osobe koja "lupeta kao Maxim po diviziji", pa kada "promaši" hladnoikrvno "revidira" svoje stavove. Umjesto da se makne i puisti pametnije da rade. Laci 0 0 0

Analiza

Politika „nema panike“ Europu vodi u propast

23.12.2016. 13:05, Čeka li nas nova eskalacija terorizma? Mogu li Trump i Putin stati na kraj ISIL-ovcima?

Događaji koji su se u posebno gustom rasporedu zaredali u zadnjih godinu dana doimaju se poput svojevrsnog europskog križnog puta. Od tolike gustoće i neprohodnosti političke agende, prosječnom lijenom Europljaninu sada se već teško kroz sjećanje probiti do Pariza u studenom 2015. No tada smo, nakon terorističkog masakra kakvog Europa ne pamti, svi bili Francuzi, pjevali Marseljezu, prekrivali svoje fejsbuk profile francuskim trikolorom i osjećali kao da nam je netko dirnuo u svetinju, u kolijevku naše zapadne uljudbe. Danas, godinu dana kasnije, nitko se ne zaogrće u njemačku zastavu, ne pjevamo njemačku himnu, ne palimo svijeće. Taj prijeđeni luk od ... više >

2

Badu90

  • 5
  • 1
  • 0
  • 12