Reputacija 5

Regnum regno non praescribit leges.

  • Bodova 275.0
  • Analiza 73
  • Ocjena 663
  • Anketa 179

Analiza

Populizmom na populizam

22.03.2017. 12:00, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rezultati posljednjih izbora u Nizozemskoj, kao i izbori sami, dobili su golemu medijsku pozornost kakvu inače ne bismo očekivali. Nizozemska naravno nije bilo tko na europskoj društvenoj pozornici, ali nije da se radi o nekakvom globalnom igraču koji ima značajnijeg utjecaja na kretanja na široj razini. U društvenom pogledu Nizozemska više funkcionira kao predvoditelj u provođenju nekih agendi (dekriminalizacija "lakih" droga, legaliziranje i širenje prava na eutanaziju, davanje prava na brak i gay osobama) nego li njihov idejni začetnik, a kamo li netko tko samostalno može utjecati na njihovo uvođenje i u društva gdje prema spomenutom postoji veći ili manji otpor.

Ni ovom se prilikom Nizozemska nije našla u središtu interesa zbog nekog bio-etičkog pitanja, nego kao lakmus papir navodnog skretanja Europe prema bauku populizma. Okolnosti u kojima se populizam - u ovom kontekstu biračka podrška, izražena u okvirima transparentne liberalne izborne demokracije, strankama čiji programi i vođe nisu baš volji medijskom i društvenom establishmentu - izjednačava sa fašizmom, povlači za sobom složena pitanja objektivnosti u izvještavanju. Također, poznavajući etimologiju riječi populizam (zgodan bi prijevod bio narodnjaštvo), moglo bi se - i trebalo - raspredati i o tome kada je to nastupio proces kojim bi dostignuća baš nizozemske revolucije (odnosno borbe protiv španjolske vlasti) i engleske revolucije u 17. st., odnosno francuske revolucije u 18. i europskog Proljeća naroda 1848., a čijom je glavnom posljedicom bilo činjenje naroda političkom Nacijom - odnosno subjektom vlastite sudbine nasuprot ranijem principu monarhija koje su to bile Dei gratia - trebalo vratiti unatrag i zamijeniti sustavom u kojemu će podobnost za vladanje i upravljanje dijeliti parainstitucionalna tijela kao što su katedre društvenih znanosti, glumačka udruženja, NGO-sektor i mediji kao njihov eho, sve pod samoprisvojenim pravom na procjenjivanje tko jest, a tko nije fašist.

Ovime se zapravo ponavlja povijest kasne Rimske Republike kada je vlast i participiranje u istoj oduzimano od Senata, pučke skupštine i izbornih komisija i prenošeno na vojskovođe među kojima će Oktavijan napokon na sebe preuzeti sve prerogative starog sustava, čuvajući na taj način formalno republikansku formu, a da bi kao August ipak postao prvim među jednakima i omogućio da njegovi nasljednici - iako manje sposobni od njega - državu pretvore u Carstvo u kojemu će sve veću važnost dobivati pretorijanska garda kao i ljudi iz neposredne careve okoline, a Senat gubiti svaki smisao. 

Budući da radi o složenom procesu koji bi se mogao okrstiti već ustaljenim anglizmom work-in-progress, o njemu će biti dosta prilike raspravljati. Jedna od metoda kojima se ovaj proces omogućava je i djelovanje na javno mnijenje. Kao što je August preko Vergilija plasirao poruku kako je on kao potomak Askanija Jula i potomak Eneje kojemu su bogovi ionako odredili da vlada Rimom pozvan da to i ostvari, a preko Ovidija širio teze o povratku zlatnog doba, tako se i danas putem medija - čak i bez njihove slutnje ili svjesnog djelovanja - plasiraju teze tko bi trebao imati pravo na vladanje, tko je jamac našeg "zlatnog doba", tko je "građanin" i "obrazovan", a tko "čoban" i "fašist." Tako se i o izborima u zemlji koju prosječni građanin neke "Hrvatske" više poznaje po nogometu, pivu, Amsterdamu i njegovom noćnom životu ili tulipanima, izvještavanjem nastoji dirigirati zauzimanje ispravnog stava i jasno oslikavaju hulje i junaci.

Huljom je, u nizozemskom slučaju bio Geert Wilders i njegova Stranka slobode, a junakom je - pomalo neočekivano - postao Jesse Klaver. 

Raspredati o idejama koje zastupa i programima za koje se Wilders zalaže, predstavljalo bi zahtjevan zadatak, osobnito u svjetlu toga da ga se prikazuje kao nekakvu ksenofobnu neman. No, Wilders je zapravo predstavnik jednog tipa desnice koji u Srednjoj i Istočnoj Europi još uvijek ne postoji, a koji se sve više pokazuje kao ideologija koja ima svoju budućnost, ali koja za sada nema svoj momentum.

Sam Widlers bi svoje ideje odredio kao desničarski liberalizam. Za razliku od političke desnice u "Novim zemljama" EU koje se mahom osim na snažno izraženom etnicitetu zalažu i za konzervativne vrijednosti pa su tako i po bio-etičkim pitanjima mahom protiv legaliziranja narkotika, za ograničavanje ili zabranu abortusa i protiv homoseksualnih brakova, desnica na Zapadu kontinenta u sve većoj mjeri prihvaća sve navedeno kao dio europskog identiteta. Kako tradicionalna desnica mahom ima neku nacionalnu skupinu prema kojoj zauzima anti-stav, Wildersov upadljivi antiislamizam služi za površno izjednačavanje cijele europske desnice premda bi, neosporno je, između primjerice poljske i nizozemske desnice teško došlo do dugotrajnije suradnje. Prenošenje političke borbe na kulturalna i etička pitanja je jednostavnije na Zapadu gdje se politički Narod i politička Nacija približavaju, dodiruju i u svijesti pripadnika poistovijećuju u kudikamo većoj mjeri negoli je to slučaj u Srednjoj i Istočnoj Europi gdje – vidimo uostalom na hrvatskom primjeru – ta pitanja nisu ni izdaleka riješena.

Antiislamizam uostalom nije toliko utemeljen na nekakvim predrasudama prema muslimanima kao manje vrijednima ili opasnima po "čistoću krvi i rase", nego upravo prema pitanju njihove kompatibilnosti s europskim načinom života odnosno - ovisno o kutu gledišta - europskim vrijednostima na čiji bi popis Wilders sigurno uvrstio i abortus, legalnu prostituciju ili homoseksualne brakove, odnosno zakonsku reguliranost svega navedenog. 

Wilders je dugo odbijao suradnju s nešto klasičnijim desničarima kao što su Marine Le Pen, austrijski slobodnjaci ili talijanska Lega Nord. Približavanje do kojega je došlo nije toliko utemljeno na nekakvoj želji da se Europa konzervativizira, koliko na otporu prema dubljoj integraciji EU ili Uniji uopće. Pa ipak, Wilders i ovdje polazi s pozicija liberalizma - pojedinac bi trebao imati slobodu da donosi odluke koje ga se neposredno tiču, a u kontekstu sve netransparentnijeg odlučivanja u EU, pravo nizozemskih državljana je - prema Wildersu - sve više ograničeno. Slagali se s njim ili ne slagali, Wildersova nakana nije pretvoriti Nizozemsku u nekakvu rasno čistu zemlju temeljenu na neoveberovskoj verziji protestantske etike i kalvinističkog puritanizma, a još manje je izolirati od susjeda ili započinjati nove ratove. Svojom agendom zapravo precizira buduća žarišta kulturnog rata u kojemu će - u kontekstu demografskih gibanja - sve ono u što se Wildersovi protivnici kunu u većoj mjeri nego li on sam biti ugroženo baš od onih koje se danas prikazuje kao astrofizičare i violiniste simfonijskih orkestara bliskoistočnih i srednjoazijskih prostora. 

Izvještavanje o nizozemskim izborima, skup narativa koji se uporno - a očito i uspješno - nastojao utuviti kao nekakvu istinu, pažljivijem je promatraču od početka bio očigledan kao još jedan primjer površnosti sa snažnim elementima manipulacije u pozadini. U kontekstu neočekivanog "Brexita" i još manje očekivane Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD-u, nekoliko europskih izbora se počelo promatrati u svjetlu nekakvog "biti ili ne biti" cijelog svijeta. Primjer nizozemskih izbora, a to će postati još očiglednije kada budu održani izbori u Njemačkoj, iskorišten je za svjesnu i krajnje prizemnu manipulaciju.

Izborni rezultat - u kojemu je Wilders ostao daleko od ikakvih šansi za participiranjem u vladi, predstavljen je kao velika pljuska svim tobožnjim natražnjacima koji ne dijele svetu maksimu našega premijera o Europskoj Uniji kao jedinom raison-d'etre svega svijeta. Tako se u javnosti najprije napuhivala opasnost od golemog Wildersovog uspjeha i mogućih katastrofičnih posljedica među kojima se kao glavnom opasnošću nametala mogućnost „Nexita“ – odnosno britanskog scenarija napuštanja Unije. Kada je Wilders ostao u manjini, zapljusnuli su nas gromki naslovi o pobjedi nad populizmom, nizozemskom „Ne!“ povratku u mračnjaštvo i drugim već izlizanim parolama koje jedni te isti krugovi potežu kada govore o svim pitanjima: od krčenja šuma u Južnoj Americi, preko bioetike, prehrane djece do prava pasa na život bez uzice. Ovo oslikavanje trijumfa volje europskih birača da sudjelovanjem na izborima zadrže postojeće stanje zapravo treba promatrati kroz prizmu kampanje za izbore u Francuskoj, jedinoj zemlji gdje doista postoji, doduše na razini statističke pogreške, mogućnost da dođe do promjene na tragu onih koje su se dogodile u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Da najprije demistificiramo Widlersov „potop.“ I površnim praćenjem hrvatskih medija s njihovim vijestima iz Europe i svijeta, prosječni čitatelj/gledatelj je već odavno mogao znati kako nizozemsku političku scenu karakterizira pluralizam zastupljenosti u kojemu zapravo i ne postoje nekakve stožerne stranke koje onda s manjim partnerima formiraju vlast. Dok su isti hrvatski mediji za hrvatske prilike neuobičajeno dugačke pregovore kojima je na kraju iznjedrena vlada Tihomira Oreškovića predstavljali kao nekakvu nezabilježenu nezrelost i deficit demokratskog procesa te ih pratili naslovima i sadržajem katastrofičnog sadržaja, u Nizozemskoj (kao i Belgiji) dugotrajni i složeni postizborni dogovori su nešto uobičajeno (što uostalom tamošnje pretendente na vlast očekuje i sada), a kako znamo ne utječe ni na kvalitetu života, ni na stabilnost ili međunarodni položaj i ugled Nizozemske.

Imajući sve navedeno na umu, sasvim je jasno da je Wildersova pobjeda bila nevjerojatna. Realno gledano, on je ostvario sasvim solidan izborni uspjeh, osobito u odnosu na prethodne izbore, ali je sigurno i sam bio svjestan da nema nikakvih izgleda da se nađe u mogućnosti sudjelovanja u izvršnoj vlasti. Stoga priče o „pobjedi“ ili „povijesnom NE“, nemaju nikakvog utemeljenja, ni opravdanja. Logičnije bi bilo pitati, ako se radi o političaru i agendi koji se nalaze na rubu fašizma, a jedine parole su im širenje netrpeljivosti prema imigrantima i destruktivnosti prema dosezima EU, kako to da u društvu kao što je nizozemsko, jednom od najbogatijih i najuređenijih na svijetu, Wilders uživa podršku koliku uživa, a koja je primjerice domaćoj ekstremnoj desnici (premda Wildersa, kako je rečeno s istom ne treba poistovjećivati) sanak pusti.

Umjesto toga, dobili smo novog Trudeaua u vidu već spomenutog Klavera, kao zamjenu za već pomalo zaboravljenog Tsiprasa. Koliko je Wildersov rezultat predstavljan kao katastrofa, toliko je uspjeh koji je ostvario Klaver sa svojom strankom prenaglašavan da se mogao steći dojam kao da će Klaver sastavljati vladu. Radi se o zapravo jednostavnoj stvari: kao što je u Grčkoj Tsipras zapravo naslijedio biračku podršku koju je imao PASOK, tako su i Klaverovi birači došli iz već postojećeg i jasno određenog bazena glasača „starih“ stranaka u ovom slučaju nizozemskih laburista koji su jedini doživjeli debakl.

Drugim riječima, premda Klaverov uspjeh ne treba umanjivati, ne treba ga ni precjenjivati, a osobito ga ne dovoditi u kontekst tobožnjeg Wildersovog neuspjeha. Kao prvo, Wilders je osvojio više mandata, a kao drugo Klaver je glasove, kao što je rečeno, preoteo nizozemskoj ljevici, odnosno biračkom tijelu za koje je logično očekivati da je najmanje prijemčivo za Wildersove parole.

Ukratko, tresla se brda – rodio se miš. U Nizozemskoj se nije dogodilo ništa što čak i površni poznavatelj tamošnje političke scene nije mogao očekivati. Stvarnom ili zamišljenom Wildersovom populizmu društveni se establishment suprotstavio običnim medijskim populizmom u kojemu je naglasak stavljao na mjesta na koja mu nikako nije bilo mjesto, sve ne bi li se postigao žuđeni dojam. Ukoliko bi se nastavilo s usporedbom grčkog i nizozemskog slučaja, onda u oči upada kako je desni centar u obje zemlje uspješnije nadvladao krizu u koju su tradicionalne stranke upale. Tako je dosadašnji i izgledni budući nizozemski premijer Mark Rutte prošao neokrznut, baš kao što je i u Grčkoj Nova demokracija uspjela opstati kao jedini realni suparnik Tsiprasu. Uzrok vjerojatno treba potražiti u tome što je politički spektar lijevo od centra u većoj mjeri podložan idejama i porukama koje dolaze iz parainstitucionalnih okvira NGO-sektora. Kako je spomenuti sektor – da ne bi ostao bez svrhe, pa prema tome i pristupa državnoj pipi – vrlo sklon neprestanom kritiziranju i ukazivanju na manjkavosti svega i svih, takva retorika ipak homogenizira birače desno od centra, a tradicionalne stranke umjerene ljevice dovodi u problem izloženosti bokova. Ili će retoriku i ponašanje prilagoditi diksursu o etosu manjina i njihovim pravima ili će susljedno gubiti podršku u korist sve mlađih i sve prezentnijih, premda potpuno neiskusnih pretendenata na njihov položaj. Degradacija Račan-Milanović-Bernardić pokazuje sličan trend i u Hrvatskoj.

Praćenje izbora u Njemačkoj će vjerojatno također proći u sličnim „ne-nacizmu-da-Europi“ tonovima u kojima će se u potpunosti smetnuti s uma da bi i jedno zastupničko mjesto u Bundestagu koje bi ostvario „mračnjački“ AfD predstavljalo izborni uspjeh kakav, tradicionalnoj ekstremnoj desnici kudikamo bliži NPD nije nikada ostvario. U kontekstu Vergangenheitsbewältigung(a) odnosno osjećaja trajne krivnje zbog bremena prošlosti njemački izbori su doista „ili-ili“ samo za Angelu Merkel, ne za i Europu u smislu održavanja Unije i svega što ona sobom nosi u društvenom, kulturalnom i gospodarskom pogledu. Još dugo to nikakvi izbori ni u Njemačkoj, ni u Nizozemskoj neće moći promijeniti.

Veću pažnju treba usmjeriti na Francusku, ali još više na Švedsku. Ako Slavenka Drakulić piše da je "Trump bio gotovo u pravu", onda se nešto doista iza brda valja. 

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (13)


Komentari (45)


inicijalna zamisao plemenita -a po svome značenju "utopija" (ou-topos) je plemenita ideja. No u utopijskim projekcijama stvari stoje tako da manjina misli da ono što je za nju plemenuta ideja, predstavlja ideal za sve. A u stvarnosti to nije tako. Interstellar 0 0 0


Ljudi su različiti i imaju različite predodžbe o tome što je dobro, a što nije, pa je sukladno tome jedino razumno uređenje ono koje se zasniva na svojevrsnom "društvenom ugovoru". A svaka utopija se, po prirodi stvari pretvara u distopiju. Interstellar 0 1 0


Uostalom, i činjenica da je sudbina "Barometra" postala neizvjesna, puno govori o tome u kakvom svijetu živimo. Jer na ovom mjestu su se mogli susresti svi naši različiti glasovi i uljuđeno razgovarati. Kad hoćeš kontrolu, prvo napadneš medije. Interstellar 0 0 0


Nisu ti loši komentrai interstellar, ali molim te objasni kako se ostvarila utopija manjine od 1% da vkada sa ovih 99% većine, ubjedivši ih da je to što su oni bogati "idealno" za siromašnu većinu ? Eto ostvarili su svoju utopiju ! malo milom, Laci 0 0 0


malo silom novčarske mafije. Zašto se ne bi njima odgovorilo istom mjerom ? Milton Friedman je svojevremeno rekao: "Tko se ne može uklopiti, neka crkne !", a moglo bi se i ovako: "Tko ne želi pravedno društvo, neka crkne!" ? Pa makar je i tajkun. Laci 0 0 0

Analiza

Kreont iz našeg sokaka

16.03.2017. 16:14, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Kako je bilo i očekivati osnivanje i sastav povjerenstva za suočavanje s prošlošću potegli su za sobom pitanje oko njegovog sastava i kompetencija njegovih članova da budu mjerodavni za donošenje valorizacije kakva nam je prošlost i na koji se način odnositi prema njoj. Hrvoje Klasić tako odbija biti članom navodeći kao razlog premalu zastupljenost povjesničara uopće, a osobito onih koji se bave socijalističkim razdobljem u 20. st. S desnice prigovara Tihomir Dujmović pitajući se gdje su predstavnici Crkve, političke emigracije, pojedini povjesničari (Banac, Jurčević, Hasanbegović) itd. itd.

Pri tome i Klasić i Dujmović zapravo polaze od pogrešne premise da postoji nešto "što ionako svi znaju i svima je jasno" i da sastav povjerenstva izaziva bojazan da će se ta "istina" pokušati sakriti ili revidirati. Budući da Klasić i Dujmović nastupaju na isti način i s istim bojaznima, a s potpuno različitih ideoloških (i političkih) pozicija sasvim je jasno kako nam je povjerenstvo doista potrebno. Ne da napiše povijest, kao što se često može čuti, a što spomenuti dvojac želi implicirati. Činjenice su više manje dobro poznate. U društvu doista postoje oni kojima je teško prihvatiti kako - da obrnem Tuđmana - NDH nije bila samo izraz želje hrvatskog naroda sredinom 20. st. da ima svoju državu, nego i režim s neupitnim zločinačkim karakterom i krvavim tragom, kao što na drugoj polovici mnogi nikako da osvijeste da humanistička krilatica o smrtnoj kazni ne tvrdi da je bolje pobiti 99 nevinih samo da niti jedan krivi ne pobjegne, nego upravo suprotno, a da bismo osobito danas - kada naš kazneni zakonik ne poznaje ni kaznu doživotnog zatvora, a kamo li smrtnu - prema masovnim ubijanjima morali kao društvo zauzeti malo drugačiji stav, pa makar ona i bila počinjena u naše ime.

No, da Klasić i Dujmović ne bi bili usamljeni, svoj glas odlučio je podići i potpisnik ovih redova. U povjerenstvo nam pod hitno treba neki stručnjak za jezik. Bio to hrvatski, srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski kontinuum ili kako ga već nazivali, ali nužno su nam potrebni jezični stručnjaci. Inače će sav trud biti uzaludan pa makar u povjerenstvo imenovali sve povjesničare koje imamo.

Evo i potvrde. Pronalazak moguće masovne grobnice u Gračanima poznati RTL-ov novinar Zoran Šprajc okarakterizirao riječima kako je "počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika." Eto prilike da vidimo kako Šprajc slabo poznaje logiku, a posljedično i koji-mu-već-drago jezik.

Kao prvo, nije počela potraga za grobnicom, nego nekakva grobnica ondje već postoji. Jesu li u njoj doista oni koje Šprajc navodi nešto kasnije u rečenici ili ne, tek treba utvrditi. Druga je logični paradoks, jer je grobnica najprije "navodno masovna", a potom se vrlo precizno navodi karakter onih čija su tijela unutra "navodno" pokopana. Naizgled malena ili nebitna pogreška, ali vrag je u detaljima. Jedan takav je i pitanje na koga Šprajc misli kada koristi frazu "domaći izdajnici"?

Budući da se radi o frazi dobro poznatoj iz perioda za koji Klasić jedino sebe smatra stručnim, a u kojemu je - obzirom na demografsku strukturu - većina čitatelja dulje ili kraće živjela, njoj naizgled ne treba pojašnjenje. Radi se, dakako, o vojnicima ustaških i domobranskih formacija (ako ćemo precizno od studenog 1944. Hrvatske oružane snage) koje su uz jedinice kao što su četnici (kako Mihailovićevi, tako i Pećančevi), Srpsku dobrovoljačku stražu Milana Nedića, Srpski dobrovljački korpus Dimitrija Ljotića, Domobrance Leona Rupnika, baliste na Kosovu i druge poznati i pod nazivom "saradnici okupatora" ili "njegove domaće sluge." Paradoksalno po Šprajca, ali manje bi pogriješio da se poslužio nekom od tih dviju sintagmi.

Naime, ako su nepartizani bili izdajnici, postavlja se pitanje što su, koga i kada izdali? Naime, ni partizani se nisu borili za oslobođenje Jugoslavije, nego za revoluciju i njezinu preobrazbu. Niti jedan partizanski dokument ili politički akat ne spominje 1. prosinca 1918. (datum osnivanja Jugoslavije) kao nekakvo izvorište i temelj cilja svoje borbe. Ako slijedimo logiku praznika i nekih povijesno gledano bitnih odluka, temelji partizanske borbe su zapravo udareni na dva 29. studenog. Najprije 1943. odlukama AVNOJ-a u Jajcu, a potom 1945. kada je proglašena republika. Pri tome valja imati na umu da se nije radilo o formalnom ukidanju monarhije, jer je još u Jajcu najavljeno kako će se o budućem uređenju odrediti nakon završetka rata. 

Imajući sve navedeno u vidu ponovno se postavlja pitanje Šprajcu: koga su i kada pripadnici navedenih izdali? U kontekstu ukupne povijesti Drugog svjetskog rata na europskom prostoru i postupanja Saveznika (budućih pobjednika), jedina Jugoslavija koju su ustaše ili domobrani mogli izdati je ona prva, karađorevićevska. Zalaže li se Šprajc za kontinuitet?

Ponovno se treba nadovezati na događaje nakon svibnja 1945. Naime, sudovi na području Srbije koji su sudili osumnjičenima za zločine (ma kako oni bili definirani) doista su imali i točku o odgovornosti za slom 1941. Međutim, suđenja po toj točki na području Hrvatske nije bilo. Nitko nije optužen za događaje u Bjelovaru 8. travnja 1941. kada su se mahom hrvatski pripadnici kraljevinske vojske pobunili protiv oficira i odbili poslušnost, a što bi se - strogo pravno gledano - moglo smatrati izdajom. 

Lingvistički, logički i pravno fraza o "domaćim izdajnicima" bi predmnijevala da su oni najprije bili "domaći" (što god to bilo), a tek potom su to napustili. Korištena od strane partizana, najprije u ratnim okolnostima kao dio psihološkog ratovanja i mobiliziranja, a potom u okvirima političkog jednoumlja i posvemašnje režimske kontrole na prostorom javne komunikacije - od politike, preko medija do školstva - ova se sintagma mogla održati. Imala je dogmatičan karakter jer je se nije smjelo ni moglo preispitivati, nego se samo opredjeljivati. Danas bi, pak, situacija trebala biti drugačija. Novinar Šprajc bi trebao sam preispitati lingvističko, logično i pravno utemeljenje uporabe ove sintagme - i odustati od nje.

Problem je naravno u tome što Šprajc zapravo nije novinar, nego voditelj, prezenter sadržaja koje stvaraju drugi, a kojima onda nastoji dati nekakav svoj začin. Njegove opaske, geste i grimase nailaze na plodno tlo upravo zbog toga što ih se rijetko propitkuje i ukazuje da iza njih stoje puke floskule. U komunikološkim okolnostima gdje je za uspješan plasman neke poruke ključno da bude lakonski sažeta i upečatljiva, Šprajc se uspješno snalazi, ali povijest i društvena zbilja se ne mogu sažeti u 140 znakova nekog tvita ili sintagmu šeretski izvučenu iz davno napuštenog obrazovnog sustava.

Koja je uopće svrha proglašavanja leševa "domaćim izdajnicima"? U kontekstu društva u kojemu je kroz povijest (neovisno o političkom poretku) izdaja zločin koji se ne prašta ("Oprošteno jest grješnima/zulumčaru, ubojici/oprošteno svima svima/samo nije izdajici!" pjevao je Antun Nemčić Gostovinski još sredinom 19. st. "Hej Slaveni" su završavali s "Proklet bio izdajica svoje domovine!"), govor o "domaćim izdajnicima" - ima sasvim jasnu poruku i cilj. Više od 70 godina nakon kraja rata, Šprajcu je mogućnost identificiranja pokopanih (sjetimo se "navodno masovne grobnice") i evenutalni dostojanstven ukop prilika za upućivanje poruke o tomu kako oni to ne zaslužuju. Dva i pol tisućljeća nakon što se pitanjem izdaje domovine i pokopa (mogućih) izdajnika pozabavio Sofoklo u besmrtnoj "Antigoni". 

Šprajcu se njegove neprofesionalnosti često pravdaju floskulom kako je on novinar "koji ima stav", kao da ga neki "Branimir Bilić" ili "Smiljko Šagolj" (navodnici jer ih ovdje uzimam kao paradigmu za neobjektivnost i pristranost za koji ih prozivaju oni koji plješću Šprajcu i "Šprajčevima") nemaju, što predstavlja samo jednu u moru floskula koje se zbog ogromne količine više ni ne mogu preispitivati.

Zoran Šprajc definitivno ima pravo na svoj stav, ma kako on lingvistički, logično i pravno bio neodrživ. Ima ga i prezenter Šprajc, pa neka njegov poslodavac vodi računa koliko takve površnosti erodiraju povjerenje u medijski sustav. Ono što Šprajc nema pravo je koristiti voditeljsku poziciju za svoje privatne obračune. Barem dok se malo bolje ne pripremi.

-----

U hrvatskoj društvenoj stvarnosti, gornja raščlamba Šprajčevog obračuna s leševima starim preko 70 godina će nažalost biti shvaćena kao pokušaj mijenjanja prošlosti. Ne, nije mi nakana tvrditi da su ustaše i domobrani samim time što nisu bili izdajnici, automatski "good guys", a osobito svojom lingvističko-logično-pravnom analizom ne želim dati povoda tvrdnjama da su, zato što je NDH starija od avnojevske Jugoslavije, pravi izdajnici bili partizani. U povijesti nas ne bi trebalo zanimati je li netko bio "dobar" ili "loš", nego je li se nešto, kako, kada, gdje i zašto dogodilo, te tko je sudjelovao. Davanjem povijesti vrednosnih etiketa zapravo govorimo o sebi i svojim kako nazorima, tako i ciljevima. Zbog te snage legitimiziranja političkih ciljeva će povijest uvijek biti revidirana što ne znači da se mijenja njezin stvaran sadržaj ili da je se krivotvori, nego se najčešće naglasak u različitim vremenima stavlja na različite aspekte prošlosti. 

To bi i trebala biti poanta povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Ne pretresanje njezinog sadržaja, ne nagađanja kojoj bismo se strani pridružili da smo se rodili u 13., 16. ili 19. stoljeću, nego stava koji o određenim vrijednostima zauzimamo danas. 

Davno je prošlo vrijeme kada su Eteoklo i Polinik ubili jedan drugoga. Kreonti danas umjesto prave, nose krunu samoproglašene moralnosti i medijske samodopadnosti. Ali dok ne budu pokopani i Eteoklo i Polinik, neće se moći ušutkati niti Antigona.

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (11)


Respektira (10): plotto, viewer, Spektator, msesar, 5none5, Laci, Interstellar, siouxica, IDujas, VeNLO


Slaže se (1): Zakej


Komentari (11)


Ako želimo objektivno varolizirati sve činjenice i sustave/ambijente u kojima su iste nastale siguran sam da bez pomoći sa strane, to nije moguće. Zalažem se za nadnacionalnu komisiju eksperata, gdje bi zastupnici naroda s ovih prostora bili u manji viewer 0 0 0


i gdje bi se nakon usugnlašenih stavova na svim prostorima južnih Slavena učila ista povijest. Tako bi se izbjegla permanentna etiketiranja, žrtve bi dobile zasluženu satisfakciju a njihovi potomci bi se mogli fokusirati na bitno. A to je budućnost! viewer 0 0 0


Meni je smiješno da neriješena pitanja unutar države riješava nekakav međunarodni tutor i to na zajedničkoj razini " naroda sa ovih prostora".Što nas briga za neriješena unutarnja pitanje Srba,Slovenaca ili Crnogoraca ?To nije naš problem plotto 1 0 0


@plotto, upravo zbog ovakih! Sam si dao odgovor! viewer 0 0 0


@viewer - moje saučešće,ali ja ti ne mogu pomoći u tvojoj boli i neutješnosti što je tvoja država propala. plotto 0 0 0

Analiza

Kreont iz našeg sokaka

16.03.2017. 16:14, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Kako je bilo i očekivati osnivanje i sastav povjerenstva za suočavanje s prošlošću potegli su za sobom pitanje oko njegovog sastava i kompetencija njegovih članova da budu mjerodavni za donošenje valorizacije kakva nam je prošlost i na koji se način odnositi prema njoj. Hrvoje Klasić tako odbija biti članom navodeći kao razlog premalu zastupljenost povjesničara uopće, a osobito onih koji se bave socijalističkim razdobljem u 20. st. S desnice prigovara Tihomir Dujmović pitajući se gdje su predstavnici Crkve, političke emigracije, pojedini povjesničari (Banac, Jurčević, Hasanbegović) itd. itd. Pri tome i Klasić i Dujmović zapravo polaze od pogrešne premise da postoji ... više >

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 10
  • 1
  • 0
  • 11

Analiza

Šta ćeš ti meni govorit'?

09.02.2017. 14:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

a) Uključivanje Ivana Đikića u polemike oko (navodnog) plagiranja koje (možda jest, a možda ni)je počinio ministar Barišić za sobom je povuklo dosta prašine, što nije ni najmanje neobično ozbirom na reputaciju i glas svjetskog znanstvenika koji prati Đikića. Dakako, brzo se poteglo i pitanje Đikićevih motiva. Radi li se o ideologiziranosti i njegovim privatnim vezama s Barišićevim oponentima ili se radi o njegovoj iskrenoj brizi za dobrobit hrvatske znanosti kao takve?

Nažalost, nitko nije uočio - odnosno medijski prezentirao - kako je Đikić sam sebi i svojoj strani u ovom sporu, a koji je, nažalost, očigledno počeo shvaćati i osobno, skočio u usta. Na stranu što Đikić nije filozof i teško da je upućen u metodologiju. S druge strane, ipak je znanstvenik, pa nije baš potpuno nepozvan ili neumjesan. Nije bio. Sada već jest. Kako?

Nakon što je pozvao Plenkovića da smijeni Barišića te nakon što je ovaj to odbio, Đikić se obratio novom analizom u kojoj nastoji dokazati da je čak 9 Barišićevih članaka plagijat. Ovaj postupak je problematičan iz više aspekata. Uz već spomenuto pitanje nadležnosti, Đikić prelazi i granice spora. Naime, Barišić je prijavljen (do tada bio) za jedan slučaj plagijata i u taj slučaj se Đikić i uključio. Nije isključeno da je možda i u pravu i da je Barišić plagijator na kvadrat, ali postavlja se (odnosno trebalo bi se postaviti!) pitanje: tko je i kada Đikića ovlastio meritornim za Barišićev filozofski opus? 

Ovdje nije nakana reći da je taj opus veličanstven ili da je neobično zadužio hrvatsku filozofiju. Nakana je reći da Đikić takvim svojim postupanjem zapravo u pitanje dovodi cjelokupan sustav - kojemu sam ne pripada! - a u kojemu je Barišić ostvario svoju filozofsku karijeru. Dovodi u pitanje recenzente tih 9 radova, uredništva koja su ih objavila, ali i ostale kolege filozofe (pa tako i četvorku koja je Barišića optužila) za nedovoljnu budnost oko tih radova. 

U medijskom opredjeljivanju je jasno da će ideološki protivnici ova pitanja ostaviti po strani. No, zbog čega ih ostavlja Đikić? Dok bi imao puno pravo propitati sustav recenziranja u hrvatskim znanstvenim časopisima i njihovom uređivanju (a gdje je Barišića nemoguće braniti i što je njegova najslabija karika) obilježenim interesnim vezama, Đikić se upušta u meritum ne samo znanosti, nego ni područja kojemu ne pripada. 

Ali šta će mu itko govorit'?

b) Marko Biočina si, pak, dozvoljava još manje reći. Najprije napiše sljedeće:

Iznimno zanimljiv događaj u tom kontekstu dogodio se prošlog tjedna kad je u domaćim medijima objavljena informacija kako je udruga U ime obitelji pokrenula procesa sudske rehabilitacije Filipa Lukasa, nekadašnjeg predsjednika Matice hrvatske, kojeg su komunističke vlasti kao kolaboracionista ustaškog režima 1945. osudile na smrt. 

Dakle, jasno navodi da se radi o jednoj osobi (Lukas) i vjerno i neutralno prenosi problem: komunističke vlasti su ga kao kolaboracionista osudile na smrt, a UiO se zalaže za reviziju sudskog procesa. U ostatku teksta, Biočina će se žestoko obrušiti na ovu ideju što bi mogao biti sasvim legitiman stav da autor potom ne napiše i sljedeće:

Ne ulazeći u konkretni slučaj Filipa Lukasa, ni analizu njegova lika i djela, činjenica da je novi angažman udruge koju vodi famozna Željka Markić fokusiran na poništavanje presuda izrečenih ljudima aktivnima u razdoblju NDH u najmanju je ruku indikativan

Dakle, umjesto da jasno argumentira po čemu je to Lukas zaslužio biti osuđen na smrt, pa bi presudu trebalo ostaviti kakvom ona jest, autor odmah kreće ad homines i smješta UiO među revizioniste prošlosti ustaškog režima. Tomu dojmu valjda treba pridonijeti i foto-oprema teksta na kojoj se na nekomu groblju nalaze Ivan Tepeš, Ruža Tomašić i Pero Ćorić iz sada već davnih dana kada je u HSP AS-u vladala sloga, a koji bi prije nego li UiO zavrijedili epitet apolegeta ustaštva, premda je nejasno kakva je njihova veza s UiO ili jesu li se ikada zalagali za rehabilitaciju Filipa Lukasa. Autor ima pravo imati stav da su "svi oni isti", ali čitatelji bi valjda zasluživali i konkretniju argumentaciju.

Ali šta će njemu itko govorit', kao i Čedi Prodanoviću i Orsatu Miljeniću koji odmah znaju - a da ne žele podijeliti s nama izvor informacija - da se spremaju i rehabilitacije Slavka Kvaternika (to je inače onaj s kojim je Krleža imao neugodna iskustva tijekom pijane novembarske noći - da je ova biografska skica poznata Kvaternikovu bi rehabilitaciju možda zatražio SAAB) i Mile Budaka. 

c) I nakon što je nalaz Državne revizije postao konačan i nakon što je Hrvoje Hribar davanjem ostavke neizravno priznao odgovornost i nakon što je postalo jasno kako je Nadzorni odbor 2015. imao saznanja o nepravilnostima na koje nije reagirao, moguće je napisati sljedeću rečenicuI bio je Hasanbegović u pravu, revizija je utvrdila da se u HAVC-u svakako trošio novac, ali Plenković ima sreću u nesreći što je uz Ninu Obuljen lijeva medijska i ina javnost pa ga mediji sigurno neće razapinjati jer nije smijenio ministricu/pokroviteljicu HAVC-a.

Dakle, u društvu gdje se suočavanje s prošlošću odbija pod parolom da nam je glavnim problemom lopovluk, gdje se lopovima krste više-manje svi političari, športski i gospodarstveni moćnici, gdje su svi uvjereni da su žrtve neprestanog i stalno rastućeg lopovluka, onaj tko je "bio u pravu" je i dalje fašist (vidljivo i iz Barometrove ankete!), a "sreća u nesreći" je da je za lopovluk kriva strana koja je milija lijevoj javnosti, pa nema potrebe da se išta poteže.

Ako je novinarka ovo samo i konstatirala, problematično je jer se na tome i zadržava, a qui tacet... No, kada šuti oporba - onda kao društvo imamo vrlo gadan problem.

Ali što će nama itko govorit'?

----

Ove tri skice - od kojih bi se svaka mogla pretočiti u zasebnu analizu - jasno ukazuju da su se u hrvatskom društvu kriteriji i argumentacija izgubili u korist stranačke opredijeljenosti iza koje se zapravo kriju sitni interesi, a koje se nastoji zaogrnuti plaštem ideoloških svjetonazora i rasprama o stalnoj ugroženosti. 

Danas, kada je protok informacija golem, kada su mogućnosti informiranja kakve nisu nikada bile u prošlosti, doista se događa da od šume ne vidimo drveće. Nije glavni problem u tome što je informacija previše, kao što nisu glavnim uzrokom svjesne i namjerne manipulacije. 

Glavna odgovornost leži na nama, običnim biračima i konzumentima vijesti, koji se prestrastveno opredijeljujemo uvjereni da biramo bivanje na pravoj strani povijesti i zaboravljamo da čovjeka čovjekom čini i sposobnost priznavanja pogreške.

Errare humanum est, sed perseverare diabolicum

Ustrajanje u vlastitim pogreškama nas je pretvorilo rulju koja kao nekada u rimskoj areni, središtu svijeta, urla: "Lopovi!", "Plagijatori!", "Fašisti!"

Ali šta će nama tko govorit'?

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (16)


Respektira (12): Cro-Magnon, Anyst, ivan94, Django, RepopeR, 5none5, siouxica, Spektator, VeNLO, viewer, Zakej, Interstellar


Slaže se (3): Grugru, Zakej, Interstellar


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (73)


filozofija A1 studij - s kojim ne radim, nego s druga dva. Eto toliko. Mogu mjerodavno prosuditi i činjenice i argumente, ali samo one koji su javno dostupni. Sve ovo što je javno protiv njega izneseno, nije utemeljeno. Ministar ionako ne mora biti Interstellar 0 0 0


vrhunski znanstvenik, nego dobar organizator. Ako jedan liječnik, makar bio i nobelovac za područje biomedicinskih znanosti, odlučuje o tome je li netko u mojem području plagirao ili nije, obezvređuje i moju stručnost i kompetenciju. Eto zato. No ako Interstellar 0 0 0


Jure Zovko diže alarm, onda se treba pitati zašto to čini. Glavni argumenti koje je dosad iznio svode se na to da je bio - marksist. Prije 1990. No mi ne možemo biti u Barišićevoj glavi, niti u srcu, pa zanti je li samo činio minimalne ustupke koje Interstellar 0 0 0


tadašnji režim jednostavno zahtijevao od čovjeka koji je želio napredovati. Javnost nema nikakvog prava suditi njegovoj savjesti, a nekompetentni nemaju pravo suditi njegovoj stručnosti. Organizirao je neke znanstvene skupove posvećene hrvatskoj Interstellar 0 0 0


filozofskoj baštini, a to je dragocjeno. Ako makar jednom jedinom čovjeku sudimo mimo zakona i propisa, onako - kako se nama hoće - onda je to zakon linča, prijeki sud. Tome se protivim. Interstellar 1 1 0

Analiza

Šta ćeš ti meni govorit'?

09.02.2017. 14:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

a) Uključivanje Ivana Đikića u polemike oko (navodnog) plagiranja koje (možda jest, a možda ni)je počinio ministar Barišić za sobom je povuklo dosta prašine, što nije ni najmanje neobično ozbirom na reputaciju i glas svjetskog znanstvenika koji prati Đikića. Dakako, brzo se poteglo i pitanje Đikićevih motiva. Radi li se o ideologiziranosti i njegovim privatnim vezama s Barišićevim oponentima ili se radi o njegovoj iskrenoj brizi za dobrobit hrvatske znanosti kao takve? Nažalost, nitko nije uočio - odnosno medijski prezentirao - kako je Đikić sam sebi i svojoj strani u ovom sporu, a koji je, nažalost, očigledno počeo shvaćati i ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 12
  • 3
  • 1
  • 73

Analiza

Jesu li u SDP-u nepismeni?

08.02.2017. 15:00, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Nakon što je na vidjelo izašla činjenica kako je Andrej Plenković kao srednjoškolac oslobođen služenja vojnog roka zbog talasemije minor - donedavno široj javnosti nepoznate bolesti, razvio se živi medijski interes za ovo pitanje. Nije ni neobično. Premijer je, eto, kao srednjoškolac bio anemičan i nije se smio izlagati marširanju, sklekovima ili šatorovanju negdje po bosanskohercegovačkim, makedonskim ili kosovskim vrletima, ali je danas, kada je već prešao biološki vrhunac moći, spreman i sposoban za bavljenje čitavim nizom športova te bismo mogli razmišljati o tomu da ga pošaljemo na sljedeće Olimpijske igre - medalja bi nam bila garantirana.

U kontekstu polemika koje su se povele oko ideje ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka (ili tečaja), jasno je da je ovaj podatak o premijerovom izbjegavanju vojne službe zgodan da ga se povuče kao argument u političkom razračunavanju. Ne bi, naime, trebalo biti sporno da vojna služba postoji u državi čija "glava" i nije sposobna za istu, ali u Plenkovićevom slučaju postoje jasne indicije da je služenje vojnog roka izbjegao u, u najmanju ruku, dvojbenim okolnostima.

To potvrđuje i činjenica da nitko u krugu ljudi zaduženih za Plenkovićev PR nije ni pokušao igrati na kartu tobožnjeg Plenkovićevog domoljublja i odbijanja da služi Armiju koja je služila kao tamničar Hrvata. Naime, Plenković ni četiri godine kasnije nije osjetio zov domovine. Nije poznato je li ga pri tom spriječila talasemija minor ili nešto drugo, ali ova crtica gdje se njegova vjerodostojnost, kao glavna parola političkog djelovanja, može dovesti u pitanje daje zadovoljstvo svakomu onomu kome dosadašnje djelovanje Andreja Plenkovića nije bilo po volji.

I sve bi u tom peckanju bilo u redu, ma kako da se ponovno radilo o pričici koja je malčice predimenzionirana, da se u nastojanje eksploatiranja nisu uključili Arsen Bauk i Peđa Grbin svojim zahtjevom upućenim ministru obrane Damiru Krstičeviću.

Kao što je rečeno, sasvim je opravdano propitkivati i potencirati Plenkovićevo moguće licemjerje i naslađivati se istim, ali nakon bruke s ministarstvom ZA DOM, nakon Glavaševićevog u najmanju ruku upitnog poznavanja faktografije hrvatske povijesti 20. st., ova inicijativa poteže pitanje: jesu li u SDP-u, stranci koja se hrani mitom o tomu kako predstavlja nekakav intelektualizam, nepismeni?

Prije svega treba reći da Bauk i Grbin ne navode objašnjenje zbog čega traže ovo očitovanje. Budući da se uvriježilo bolest nazivati "Plenkovićevom anemijom", jasna je i nakana. Ponavljam još jednom, ona je opravdana. Nema razloga da se ne napakosti političkom protivniku, ali bi se pri tom očekivalo malo više pripreme.

Naime, Plenković je izbjegao služenje vojnog roka u JNA, dakle bivšoj državi i njezinoj vojsci, a SDP-ov duo postavlja pitanje vezano za rok nakon 1. siječnja 1991. Dakako, problematičan je izbor ovog roka.

Kao prvo, nije poznato - a Bauk i Grbin ne daju naslutiti da sami raspolažu tim informacijama - je li HV po svom ustroju preuzela i pravilnik o novačenju (ako je takvo što uopće postojalo!) korišten od strane JNA. Nije nemoguće da je talasemija minor bila preprekom proglašavanja nekog nesposobnim za vojni rok u JNA, dok se liječničke komisije nakon osnivanja HV-a više nisu obazirale na to. Ali, obzirom da se radi o Plenkoviću, SDP-ov dvojac (očito bez kormilara) bi to pitanje trebao postaviti za period u kojemu je djelovala JNA ili makar za onu godinu kada je komisija za novačenje pregledavala budućeg hrvatskog predsjednika vlade. Naime, ako je Plenković muljao - muljao je prije 1. siječnja 1991.

Kao drugo, nije poznato - a Bauk i Grbin ne daju naslutiti da sami raspolažu tim informacijama - je li Plenkovićev slučaj uzrokovao nekakvu medicinsku iznimku, nekakav presedan koji je potom unesen u pravilnik HV-a.

Kao treće, zbog čega baš 1. siječnja? Ili Bauk i Grbin ne znaju da je Hrvatska neovisnost proglasila 25. lipnja 1991., a ostvarila je 8. listopada iste godine? Da je Zbor narodne garde osnovan 20. travnja 1991., ali je ustrojen u sklopu Ministarstva unutrašnjih poslova, pa prema tome nije ni postojao zakonski okvir u sklopu kojeg bi imao ročnike? Da je Hrvatska vojska nastala na temelju Zakona o obrani 21. rujna 1991., a da su prvi ročnici položili prisegu u Pločama 5. listopada 1991. (u sklopu mornaričko-desantnog pješaštva HRM), a drugi u Jastrebarskom 26. prosinca 1991.?

Očigledno ne znaju, nego je poanta bila da se na dnevni red postavi pitanje: "di je tko bio '91.?", pitanje navodno vezano za krezube 'Rvatine (kojima bi Grbin - sudi li se po glazbenom ukusu - potajno želio pripadati!). A ovo čeprkanje po prošlosti, pokazuje i raskorak prema proklamiranoj želji da se okrenemo budućnosti. Suočavanje s prošlošću je, kako rekoh na drugom mjestu i nužno i neizbježno, očito to vide i u SDP-u, pa bi bilo dobro da prestanu biti selektivni, a osobito da brkaju lončiće.

Ako je Plenković muljao, treba mu vaditi mast, tko će ako neće oporba, ali ovolika površnost ili, istinu govoreći, neznanje i prijezir prema činjenicama nisu nešto što građani - osobito oni birači danas oporbene stranke - zaslužuju, a vjerojatno ni očekuju.

Uostalom, ako već moramo gledati samo na prošlost iza 1991., SDP ima priliku postaviti pitanje o reviziji HAVC-a i ulozi, te susljednoj moralnoj odgovornosti članice nadzornog odbora u periodu koji je revizija ocijenila spornim. Kako je o njoj rekao sam Plenković:

‘Želim da se napravi jasna distinkcija između njezine stručnosti i onoga što se čulo o poslovanju HAVC-a. Očekujem od nje da joj prva zadaća bude temeljita analiza poslovanja HAVC-a.’

Zašto šute o tome? Ili misle li doista da su hrvatski građani osjetljiviji na pitanje tko je, a tko nije opravdano izbjegao služenje vojnog roka ili ih više zanima tko je - osobito nakon '91. - nenamjenski i netransparentno trošio naš novac? U velikom su raskoraku između riječi i djela.  

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (14)


Komentari (5)


odličan brzopotezni:)) siouxica 0 0 0


Dobar tekst Alumnus ! I dobar je naslov, jer SDP nije prava oporba jer bi pitala o onom ešto si naveo. No kako da pitaju o ozbiljnom "prljavom vešu" kada u tom prljavom vešu ima i puno njihovih "komada ? A Plenković i sada nije zdrav, boluje od Laci 0 0 0


europeija major ! I puno je manje zlo što nije služio JNA, nego to što sada SLUŽI EU birokraciji ! Nije služio JNA ali ipak zna bacati dimne bombe (ponovno služenje vojske) da odvrati pozornost od neke pizdarije koju sprema., Laci 0 1 0


Najbolje je što su u samom tom zahtjevu imali nekoliko pravopisnih greški što upućuje na to da su doista nepismeni :) ivan94 0 0 0


Samo za info: U JNA vojnoj knjižici i kod ovakvih i sličnih bolesti stavljao se štambilj na kojem piše "NESPOSOBAN U MIRU". Dakle, u ratnim okolnostima nije bilo nesposobnih. HV nije dovodila u pitanje odluke medicinske komisije JNA. Spektator 2 0 0

Analiza

Suočavanje s prošlošću je nužno i neizbježno

06.02.2017. 14:55, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Andrej Plenković je napravio sve. Smijenio je Hasanbegovića, instalirao HAVC-u blisku Ninu Obuljen. Nagodio se s Pupovcem, istrpio je sve što su Irinej u intervjuu, Vulin preko drugih medija i Božović njemu samom u facu izrekli o vezi Jasenovca i Oluje, Hrvata i genocidnosti. Rijetka reagiranja su se svela na "upozorenje kako je riječ o neprimjerenom izričaju" uz neizostavno "upoznavanje naših prijatelja u EU" o nekom problemu te sveto zalaganje za napredak regiona uz " nesebično dijeljenje hrvatskih iskustava na tomu putu." Napravio bi on i puno više, samo da je dobio još malo vremena.

Ali ništa nije pomoglo. Kada bi se provela analiza pisanih tekstova (elektronskih i tiskanih) i svega izrečenoga u eter bilo u sabornici, bilo u nekoj stranačkoj središnjici ili u bilo kojoj drugoj prigodi jedna bi se riječ nametala kao ključna: fašizam! Ništa ne muči ovo društvo kao avet fašizma koja i ima svoju glavu. Ime joj je, zar ste sumnjali, Andrej Plenković, ne samo zbog podudaranja inicijala.

Prilikom nedavne objave Mesićevih Tabletalk's u javnost se nikako nije moglo probiti pravo pitanje: tko danas, kada je Mesić već sedmu godinu bivši predsjednik i kada je na nedavnim izborima doživio preferencijalni fijasko, ima koristi od toga da mu napakosti snimkama koje postoje već 25 godina? Zašto ta snimka nije - zajedno s Jurom i Bobanom - mogla biti objavljena u vrijeme kada je Mesiću doista mogla biti neugodna?

Vjerojatno zbog toga što ni ovom prilikom nije metom bio Mesić. Bio je Plenković. Da ga se podsjeti da se kroz medije u bilo kojemu trenutku može na dnevni red postaviti pitanje fašističke apokalipse koja se valja Hrvatskom i da glas o tomu vrlo brzo može doprijeti do Bruxellesa. A Plenković ima tu upadljivu crtu da su mu kako glas o njemu u Bruxellesu, tako i briselski glasi upućeni njemu vrlo vjerojatno jedino do čega mu je u političkom smislu uistinu stalo. 

Na istom je tragu postavljanje ZDS ploča gdje se bilo koju od mora minornih strančica i udruga u bilo kojemu trenutku, ovisno prema potrebi, može gurnuti u pravcu postavljanja nekog spornog znaka koji će proizvesti buku čijeg se odjeka u belgijskoj prijestolnici novopečeni Poglavnik (pravnik, ali ne iz Bradine!) toliko boji.

Dakle, ne može se tvrditi da potreba suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj ne postoji čak i kad gledamo iz kuta protivnika ove MOST-ove posljednje inicijative.

U moru hrvatskih dvostrukih standarda upravo je pitanje odnosa prema prošlosti jedan od najupadljivijih. Jer, baš oni koji su najstrastveniji u porukama da se 1945. ili 1991. valja ostaviti u prošlosti i povjesničarima, a da se mi kao društvo trebamo okrenuti budućnosti i ne rade ništa drugo nego neprestano čeprkaju po prošlosti, pa i po istim tim godinama tražeći naravno drugačije naglaske. Takvi dvostruki standardi se, očekivano, potežu i povodom ove inicijative.

Tako se MOST optužuje za revizionizam ili nepotrebno otvaranje prošlosti, kao da su diskurs u fašizmu načet u uvodu ovih redova ili neprestano preispitivanje bližih i daljih događaja iz hrvatske prošlosti nešto nepoznato ili sporadično ili kao da se oni ne tiču prošlosti. 

Posebno je paradoksalan stav SDP-a. Pobornici otvaranja arhiva polaze od pretpostavke (ali koju tek treba dokazati!) da se u njima kriju podaci u najmanju ruku škakljivi za mnoge koji danas drže pozicije moći bilo u medijima, bilo u školstvu, bilo u politici ili gospodarstvu. Također, optužuju SDP da je baštinik tog perioda prošlosti kojega se stranka nikada nije odrekla.

SDP čija se retorika u velikoj mjeri svodi na neprestano optuživanje HDZ-a kao kriminalne organizacije i upropaštavača države i društva ovom prilikom upozorava kako se u tim arhivima ionako radi o 80.000 dosjea HDZ-ovaca. Pa gdje ćeš bolje prilike za skidanje sa sebe stigme prošlosti i prokazivanje omraženog političkog protivnika kao obične prilivode i one koji su krivi i za ono što se socijalizmu stavlja na teret? Također, obzirom da je hrvatska "desnica" već pokazala sklonost da se međusobno obračunava optužbama za udbašenje i jugovanje, potvrda barem dijela toga crno-na-bijelo, morala bi samo ići na korist SDP-u (i Hrvatskoj, ako prihvatimo SDP-ove argumente kao točne!).

Samo, Bauk ili onaj tko ga je insturirao što će reći, zna ipak više i šititi nekoga tko nije u tih "80.000" sve ukoliko oni i postoje. A bilo bi dobro znati, ako je građa tajna, kako Bauk zna da se radi o tolikoj brojci. Obzirom da nije povjesničar, a i zagovornikom je okretanja budućnosti, tko je odradio analizu koja je iznijela spomenuti podatak kojim Bauk barata u javnosti, a mediji napuhavaju njegov odjek?

O licemjerju kako SDP-a koji "zna" da bi arhivi pokopali HDZ (i spasili Hrvatsku!) ali ih svejedno ne želi otvoriti, tako još više HDZ-a - koji je imao nebrojeno više prilika da to učini, a lako moguće će sabotirati i ovu priliku, osobito ne odjekne li ona dobro na Najvažnijem mjestu, vjerojatno će se još pisati i dopunit će se morem primjera. Stoga na kraju valja nešto reći i o pitanjima učinkovitosti. (Ključno je, naravno da se arhivi više otvore i da Pupovac ne ucijeni HDZ da pitanje povjeri poslovično učinkovitoj hrvatskoj birokraciji).

Već je upozoreno kako puko prezentiranje podataka ne omogućava i objektivnu reakciju. Nakon što je u javnosti stvoren dojam kako je Hrvatska prepuna lažnih branitelja koji ostvaruju enormna novčana primanja sagradila se fama kako će se sve riješiti objavom popisa, famoznog Registra. Taj je najprije objavljen anonimno, a potom ga je uz veliku pompu objavio tadašnji ministar Matić. Što se dogodilo? Suštinski ništa. Tko je ranije vjerovao kako "pola milijuna lažnih branitelja i usputnih ratnih zločinaca košta Ovu Zemlju milijarde eura mjesečno" taj to vjeruje i danas. Nakon "šatorovanja" to vjeruje i više. Objava Registra zamišljena kao lov na vještice pri čemu je ministarstvo, kao institucija koja je prezentirala Registar, valjda očekivalo da građani sami vode reviziju prijavljujući svoje susjede ili rodbinu s kojom se više ne slažu. 

Dogodilo se da je broj osoba u Registru, suprotno očekivanjima, narastao. Problem, pak, nije u tome, nego u već spomenutoj činjenici da se stav o ovom pitanju nije promijenio. Ni danas kao društvo nismo načisto oko toga koga smatramo, a koga ne hrvatskim braniteljem što predstavlja pitanje oko kojega bi konsenzus bio nužan, a razlike bi trebale biti u tomu što mislimo kakvu ulogu branitelji trebaju (i trebaju li je uopće) imati u širem društvu. 

Vidljivo je da se slična stvar vrlo vjerojatno može dogoditi i s ovom arhivskom građom. Povjesničari u Hrvatskoj su često skloni da jedino i isključivo nastoje potvrditi svoje pretpostavke (osobito kada su ove ideološke prirode) pri čemu selektivno interpretiraju izvore. Primjerice, Hrvoje Klasić ispravno govori kada tvrdi kako je predaja kvislinških snaga pobjedničkoj vojsci one strane čiji su državljani bili u trenutku izbijanja rata dogovorena na Jalti, pa da se prema tome o predaji kod Bleiburga ne može govoriti kao o engleskoj izdaji. No, Klasić "zaboravlja" spomenuti da na Jalti nije dogovoreno da se zarobljenike poubija bez suđenja. Takvih paušalnih procjena bi nesumnjivo bilo s obje ideološke strane.

Naime, kao što je upozoreno s više strana, građa je uoči promjena 90-ih sustavno pročešljana i dio je vjerojatno uništen. Na taj način otvara se prostor manipuliranja. S desne strane, mogu se iznositi optužbe i pravdati ih uništenim podacima, dok se s lijeve može pretvarati kao da tih podataka nije nikada ni bilo i trubiti kako neke tvrdnje nemaju potvrdu u izvorima. 

Povjesničarski je posao, a većina ga hrvatskih povjesničara ipak radi savjesno i odgovorno, dugotrajan i mukotrpan, a rezultati svoju društvenu recepciju (i posljedičnu vrijednost) dobivaju tek naknadno. U rukama hrvatskih "Klasića" i "Jurčevića" arhivski podaci mogu poslužiti samo za produbljivanje podjela koje MOST svojim prijedlogom želi prevladati ili makar približiti. U tom kontekstu, ne smije se počiniti pogreška učinjena objavom Registra koji je - a, nažalost, vjerojatno je to i bilo namjerom - ostao bez adekvatne pratnje kako državnih institucija, tako osobito medija koji nisu ni za milimetar revidirali ranije stavove.

Suočavanje s prošlošću će kad-tad doći na red i suprotno čestom mišljenju, za nju nikada neće biti prekasno. Hoće li se to dogoditi sada i na inicijativu MOST-a ili će ljevica i njoj skloni mediji pokopati cijelu ideju ovisi uvelike i o tomu kako će cijela ideja odjeknuti u Bruxellesu gdje Plenković pomno osluškuje svaki šum.

Za uspješno provođenje neće biti dovoljno otvaranje arhiva i puko kopiranje i diseminacija probranih dokumenata. Suvremena se historiografija kao znanost i afirmirala upravo u procesu izgradnje liberalnog i demokratskog društva tijekom kasnog 18. i 19. st. kada je izgradnjom nacionalne povijesti davala legitimaciju oduzimanja vlasti apsolutističkim monarsima i njezino povjeravanje volji naroda kao novog političkog subjekta.

Danas je historiografija izgubila taj ugled i kontrolu nad porukama i interpretacijama prošlosti u potpunosti su preuzeli politika i s njom povezani mediji koji šalju poruke i utječu na formiranje javnog mnijenja. Suočavanje s prošlošću je stoga velikim dijelom i pitanje kontrole nad njezinim diskursom. 

Plenković može birati hoće li prestati biti fašistom na dva načina: kupovinom ili suočavanjem. Suočavanje bi ga možda koštalo pokoju ruku u Saboru ili još poneki tekst o "pobratimstvu s Pavelićem", ali bi dugoročno bilo i jeftinije i društvu korisnije. Neizbježno je!

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (15)


Komentari (22)


Možda priječe isti oni koji se upravo protive otvaranju arhiva? VeNLO 0 0 0


Za koga je suočavanje s prošlošću nužno i neizbježno? ... Za one koji nemaju budućnosti. Ma, zaboli ih briga! ... Kako si olako zadajemo (bezvezne) ciljeve! mihael 0 0 0


Ja proklamiram: Suočavanje s budućnošću je nužno i neizbježno. ... Tko će se ovoj temi suprotstaviti? Hoće li itko? ... Prošlost je uistinu samo za nadmudrivanja. Budućnost je prijeka potreba. Ili nas neće biti, pa ni naše prošlosto, također! mihael 0 0 0


Hm, @mihael, zašto mi ono pada na pamet "Historia est magistra vitae"? Prošlost treba proučiti i rasvijetliti, da se u budućnosti ne bi ponavljale pogreške. Ne ulijeva se mlado vino u stare posude! Interstellar 0 1 0


"Suočavanje s prošlošću je nužno i neizbježno "- i to kad tad ! A bolje što prije, da nam kvazi domoljubi ne upropaste do kraja budućnost našoj djeci i unucima ! Laci 0 0 0

Analiza

Suočavanje s prošlošću je nužno i neizbježno

06.02.2017. 14:55, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Andrej Plenković je napravio sve. Smijenio je Hasanbegovića, instalirao HAVC-u blisku Ninu Obuljen. Nagodio se s Pupovcem, istrpio je sve što su Irinej u intervjuu, Vulin preko drugih medija i Božović njemu samom u facu izrekli o vezi Jasenovca i Oluje, Hrvata i genocidnosti. Rijetka reagiranja su se svela na "upozorenje kako je riječ o neprimjerenom izričaju" uz neizostavno "upoznavanje naših prijatelja u EU" o nekom problemu te sveto zalaganje za napredak regiona uz " nesebično dijeljenje hrvatskih iskustava na tomu putu." Napravio bi on i puno više, samo da je dobio još malo vremena. Ali ništa nije pomoglo. Kada ... više >

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 8
  • 7
  • 0
  • 22

Analiza

Neovisno o tomu postoji li u američkoj političkoj kulturi tradicija o prvih 100 dana ili ne, jasno je da je novoizabrani predsjednik Trump neće imati. Očito je ni ne traži. Već u prvim danima potpisao je seriju odluka u kojima se malo obazirao na ono što su mu analitičari svih boja i vrsta željeli sugerirati. Na opće iznenađenje i protivno svakoj dosadašnjoj logici, ukusu i običaju - tko ne vjeruje neka pita Ivu Sanadera ili Andreja Plenkovića - Trump je odlučio kao predsjednik pokušati napraviti ono što je obećavao kad je tek želio uvjeriti američke građane da ga izaberu za predsjednika.

Nije ovdje mjesto raspravljati o tomu jesu li te odluke dobre ili loše, ovakve ili onakve, kao ni dovesti u pitanje protivljenje, nego propitati zbog čega su brojni komentatori neupućeni u materiju o kojoj pišu, zbog čega na kraju krajeva lažu, kao i zbog čega prelaze onu granicu netrpeljivosti koju oholo pripisuju isključivo Trumpu. Za ovu prigodu dva primjera iz Hrvatske.

Trump je potpisao odluku i naložio njezino brzo provođenje kojom je na 90 dana onemogućen ulazak u SAD državljanima 7 zemalja. Na popisu se nalaze neki stari američki neprijatelji kao što je Iran, ratom i razaranjima zahvaćeni Irak, Sirija i Libija, kao i Jemen i Somalija, te napokon Sudan. Dakako, o moralnosti i opravdanosti ove odluke bi se dalo nadugo i naširoko raspravljati, ali problem je u interpteracijama.

Trumpovi protivnici su tako požurili dati ovoj odluci medijsko ime "Muslim-Ban" aludirajući kako se radi o zabrani ulaska svim muslimanima uopće. Paradoks ove činjenice nalazi se u tomu što se niti jedna od navedenih zemalja ne nalazi među 5 država s najvećim brojem muslimana (što su redom Indonezija, Pakistan, Indija, Bangladeš i Nigerija). Tek bi Iran bio 6., a potom Sudan 10. Također, sličnu je odluku vezanu uz iračke državljane - razlike su u suštini cjepidlačne - donio i Obama, što naravno nije povuklo suze senatora, kao što ih nije povukla ni Obamina odluka da se intervenira u Libiji. Tek sada se konačno postavlja pitanje zbog čega je Trump izostavio iz ove odluke Tursku, Egipat ili Saudijsku Arabiju i objašnjenje se nalazi u tvrtkama u njegovom vlasništvu koje se nalaze ondje. Zanimljivo je da se u slučaju Saudijske Arabije ista i dovodi u direktnu vezu s terorističkim napadima 11. rujna, ali se ponovno izostavlja pitanje veza Hillary Clinton i iste te Saudijske Arabije koja joj je, između ostalog, financijski pomogla kampanju. No, radi se o američkoj politici i američkoj medijskoj sceni, a kako je rečeno, nakana ovih redova nije ni pravdati ni napadati ovu odluku.

U Hrvatskoj se na ovu odluku nadovezala dopisnica Večernjeg lista Marina Šerić u tekstu pod naslovom "Trump nije povećao, već ugrozio nacionalnu sigurnost." Problem, naravno, nije u stavovima autorice, a još manje u njezinom propitkivanju eventualnih sigurnosnih posljedica koje će ova odluka imati za SAD u bližoj ili daljoj budućnosti. Problem nastaje odmah u prvim redovima kada se autorica upušta u emocionalno manipuliranje čitatelja pričom (nije navedeno odakle je preuzela podatke!) o tomu kako su SAD "krajem 1940. ili početkom 1941." odbile izdati vizu obitelji Frank čijom će najpoznatijom članicom postati tragično stradala Anna čiji je dnevnik lektirno djelo u hrvatskim osnovnim školama. Svrha navođenja ovog primjera je očita, ali usporedba iz nekoliko razloga ne drži vodu.

Kao prvo, ako autorica već želi reći da bi se Iračanima ili Jemencima moglo ili, dapače, da će se dogoditi ono što se dogodilo Židovima u Europi, bilo bi u redu da odmah imenuje i odakle im prijeti opasnost. Je li to Saudijska Arabija - saveznik svih dosadašnjih američkih administracija, koja operira po Jemenu? Je li to Putin s kojim se Trump - a to mu je u očima medijske scene jedan od najvećih grijeha - navodno (!) sprema sklopiti mir, pa čak i (navodno!) partnerstvo, a valjda bi trebao voditi rat do uništenja (čemu je Obama na neki način utro put u tehničkoj fazi svoje administracije protjerivanjem ruskih diplomata i raspoređivanjem vojske po Poljskoj i Baltiku)? Ili netko treći? U svakom slučaju, prilikom ovako velikih usporedbi koje u sebi kriju neskrivenu optužbu za nehumanost i ugrožavanje života milijuna ljudi bilo bi dobro potkrijepiti ih nečim jačim.

Kao drugo, autorica pokazuje površno poznavanje povijesti Drugog svjetskog rata. Na jednom mjestu govori: "(...) za SAD koncentracijski logori i Hitlerovi progoni Židova bili su tek nekakvo nepotvrđeno naklapanje. Razmjere holokausta su osvijestili tek kada su (...) 1945. oslobodili preživjele logoraše Dacahua." Pitanje američkog (i britanskog) (ne)reagiranja na holokaust dok se ovaj događao, predstavlja jedno od složenijih historiografskih pitanja kojega se ovdje može tek uzgredno dotaknuti. Međutim, autorica bi umjesto paušalnih osuđivanja Amerikanaca kao vječito nečovječnih mogla malo promotriti datume. Dakle, kada su Frankovi odbijeni (krajem '40./početkom '41.), SAD još uvijek nisu bile u ratu, ali to nije bio ni Sovjetski Savez mjesto gdje će nacisti prvi put početi s masovnim ubijanjem Židova. Prva masovna pogubljenja u Auschwitzu su se odigrala u rujnu 1941. Dotada su ondje bili smješteni poljski politički zatvorenici. A konferencija u Wannsseu, koju se smatra mjestom gdje je osmišljeno "Konačno rješenje" kao industrijska eksterminacija židovske populacije dogodila se tek u siječnju 1942. 

Čak i kada je Holokaust započeo u svom najgorem obliku, valja imati na umu da je bila riječ o stvari kojom se ni sami nacisti nisu pretjerano hvalili (simptomatično je da se i sam Hitler nikada nije potpisao ni na koju odluku vezanu uz to pitanje), kao i da je bila riječ o dobu kada su informacije kolale nešto sporije, nije bilo društvenih mreža i slično. Dugoročno, američka odluka da Frankovima uskrati vizu je bila pogrešna. Ali nije ona ubila Frankove. Nacisti su! 

Inoslav Bešker, pak, kako bi se od osobe tolike erudicije i očekivalo upozorava na jednu drugu Trumpovu izjavu koja je ostatku hrvatskih medija dotada prošla ispod radara. Američki predsjednik je otvorio mogućnost korištenja torture u postupku prema zarobljenim pripadnicima ISIL-a ili drugih terorističkih skupina. Bešker se, gradeći na zapadnjačkoj tradiciji koja je dokidala kako torturu, tako i smrtnu kaznu, zgraža nad takvom retorikom. Hamburabijevskoj logici "oko za oko, zub za zub" suprotstavlja biblijsko "okretanje drugog obraza." Teško je ne složiti se s Beškerom, čak i kada se uzme u obzir da Trump provođenje torture ne navodi kao gotovu činjenicu, nego tek kao mogućnost dok će konačan pravorijek donijeti sigurnosne službe. 

No, nažalost, Bešker ne odolijeva napasti da se obračuna i sa potencijalnim pristalicama Trumpa - možda ne i ove odluke - u Hrvatskoj i to tipičnim obrascem sadašnjeg trenutka, kojega nije ublažila ni njegova talijanska adresa, optužbama za fašizam. Bešker u priču smjesta uvodi i Pavelića i njegovu "Na ljutu ranu - ljutu travu!" Možda se prenaglašeni amerikanizam Ive Banca Beškeru učinio neprikladnim da citira njegovu misao o Paveliću izrečenu u "Nacionalnom pitanju u Jugoslaviji", Bančevoj neprijeporno najboljoj knjizi, gdje veli: "S Pavelićem, čiji je cilj bio pokazati kako Hrvati ne moraju podmetnuti i drugi obraz, ta se povijest (frankovačke ideologije op. Al.) pretvorila i u moralni poraz." (A možda mu je bilo više stalo da kontekstom s Pavelićem prenaglasi Loru i Dretelj pretvarajući ih u nekakav hrvatski Guantanamo ili nekakve tuđmanovske Jasenovce, što bi već bila neka druga tema.)  

Osim izjednačavanja Trumpa s fašizmom (kao da su u 20. st. fašisti i ISIL bili jedini koji su koristili torturu ili kao da je sami Amerikanci nisu koristili i prije Trumpa, vjerojatno još u doba kada je Clintonova bila first lady), otvorenim ostaje pitanje i želi li paralelom Trump/Pavelić prvoga prikazati kao lokalnog kabadahiju ili drugomu dati nekakvo značenje na svjetskoj sceni? 

Sve bi to ostalo usporedbom koju bi se moglo ocjenjivati kao više ili manje (ne)uspješnom, gdje bi se s autorovim temeljnim stavom - da bi tortura trebala biti davna prošlost - moglo bez zadrške složiti, da Bešker nije napisao i ove dvije rečenice:

Užasno je, brutalno, kako su skončali Mussolini, Ceauşescu, Gaddafi… I oni su mučili, dok im se moglo. 

Bešker pitijski ostavlja prostor da se ove riječi tumače na različite načine. Možda kao predviđanje Trumpove sudbine, a možda i kao poziv da bude takva. Možda kao bojazan, možda kao nadu, a možda i kao želju. 

Ali tu pokazuje da se ispod obraza na čije okretanje poziva Trumpa, nalaze oni hamurabijevski zubi kojima je, u maniri domaćeg "antifašizma", dozvoljeno gristi sve samo dok se drugu stranu može prikazati da je svoje pokazala prva.  Ili, kako sâm Bešker citira Trumpa: "Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom." Samo čemu onda zgražanje?

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (11)


Komentari (21)


Tako da se netreba zamarati s nekakvim ljudskim pravima u takvim slučajevima, jer je to jedna od stvari koja se nikada nikakvim metodama "demokracije" neće promijeniti, ma koliko mi šutjeli o tome.....pogotovo kod "vodećih" demokracija u svijetu NEKOVARAZDIN 0 1 0


poput Američke, Engleske, Francuske ili Njemačke..... NEKOVARAZDIN 0 0 0


Tortura kao način da se dobiju informacije koje su ključne da bi se suzbilo teror ala njujorški blizanci ? Je li moralno dopustiva ? To je ključno pitanje. Mediji, politika i politikantsvo. Kad bi tortura bila sama po sebi zlo, što s paklom ? Boljunac 0 0 0


@siouxica je u pravu za krasan članak dodao bi svjetski općeniti ''ženski marš'' protiv Trumpa. Te progresivne ''žene'' nisu primijetile 8 godina Obaminih intervencija bombardiranja novih ratova dronova sve do policijskih ubojstava crnaca na ulicama Zagorec 0 0 0


Potpuno si u pravu Zagorec ! Laci 0 0 0

Analiza

Priča o američkim predsjedničkim izborima 1960. je odavno obrađivana u svim društvenim znanostima, a kampanja koja im je prethodila predstavlja prekretnicu u predizbornom marketingu. Sučelila su se dva kandidata, republikanac Richard Nixon i demokrat John Fitzgerald Kennedy. Prema svim pokazateljima Nixon je vodio. Ono što je prosječni Amerikanac mogao pročitati u novinama ili čuti na radiju - to su još uvijek bili glavni mediji plasiranja poruka - većinu je privlačilo prema Nixonu čije su poruke i programi izgledali dosljedniji, održiviji, realniji i ostvariviji.

No, onda se upetljao novi medij - televizija. Nixon je - kaže priča - odbio da ga napudraju. Kako je tekla debata, osjećao je sve jači pritisak reflektora, počeo se znojiti, glas mu je zapinjao, izgledao je nelagodno i zvučao isto tako. Kennedy je, pak, bio nasmiješen, opušten, a kao mlađi ispao je i šarmantniji i ljepši. 

Čak i tada je kod onih koji su debatu samo slušali na radiju Nixon prošao bolje. Ali Amerika koja je sve gledala na TV-u se naprosto zaljubila u Kennedyja koji je nakon toga dobio momentum i uspio u onomu što Alu Smithu nije uspjelo 30-ak godina ranije. Postao je prvim katolikom i najmlađim izabranim predsjednikom ikada. Njegova izjava, sada već opća sentencija o tomu kako "ne treba pitati što zemlja može učiniti za pojedinca, nego što on može učiniti za svoju zemlju" predstavlja vjerojatno jednu od najpamtljivijih rečenica ne samo američke, nego i svjetske povijesti.

Ubojstvo u Dallasu i susljedna teoretiziranja o tomu je li se radilo o uroti i kolikih je ona razmjera bila zapečatili su Kennedyjevo mjesto u svijesti javnosti kao mladog, šarmantnog i uspješnog predsjednika i kao jedne od ikona cijelog stoljeća. No, kakav je zapravo bio saldo njegovog predsjednikovanja?

Eskalacija rata u Vijetnamu i totalni fijasko u Zaljevu svinja, pokušaju da se svrgne Castro s jedne, odnosno rješavanje kubanske krize predstavljaju dvije krajnosti pri čemu dosta ovisi o kutu gledišta na koju će se staviti naglasak. 

Ovdje se valja još jednom sjetiti i Nixona koji je 1968. napokon uspio postati predsjednikom da bi 1972. ostvario reizbor s jednom od najvećih izbornih razlika ikada. Nixon je dovršio američku invaziju u Vijetnamu, pobijedio Sovjete u trci na Mjesec, dovršio emancipaciju Afroamerikanaca, dokinuo dominaciju izolacionista u Republikanskoj stranci i prihvatio realnost komunističke Kine počevši time politiku detanta. U njegovo vrijeme SAD su doživjele i gospodarski oporavak koji je ponešto načela naftna kriza 1973. Pa ipak, uspomena na Nixona je pretežno negativna. On je prvi i jedini predsjednik koji je morao podnijeti ostavku zbog zataškavanja afere Watergate. 

Kennedyjev "legacy" usprkos svemu ne čini njegova pripadnost katoličkoj vjeri. Činjenica da je bio prvi (i za sada jedini) katolik se, dakako, ne može ispustiti, ali niti jedna njegova biografija nije napisana iz tog kuta niti je konfesionalno pitanje igralo ikakvu ulogu u njegovom predsjednikovanju. Dapače, 60-godine su bile doba medenog mjeseca tadašnje američke ljevice i Katoličke crkve koja se izrazito bila angažirala u prilog dokidanja rasne segregacije. (Kada je Pavao VI. donio 1968. donio encikliku Humanae vitae, nastupio je kraj tog idiličnog perioda, a Crkva je dobila epitet šovinističke i homofobne nemani koji uživa do danas.)

Obama je također "prvi", a sama činjenica da se i u naslovu teme u sklopu koje se ova analiza postavlja ističe njegova rasna pripadnost, ukazuje da bi njegov primarni legacy mogao postati upravo taj, a nisam siguran koliko bi sam Obama to želio. 

Obama kao "prvi Afroamerikanac" je na mnogo načina posljedica onoga što je započelo s Kennedyjem - priče o dojmu i prezentnosti. Na račun toga Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir prije nego li je napravio ikakav korak u tom pravcu. Priča o Libiji ili Siriji i ulozi Obamine administracije u tomu je već odavno prežvakana. Igre s ruskim diplomatima i raspoređivanje vojske po Srednjoj Europi ga pokazuju kao dureće dijete, a ne osobe koja je trebala donijeti svjetski mir.

Upravo na propast osuđeni "Obamacare" mogao je predstavljati onaj jači legacy - Obame kao borca protiv socijalne nejednakosti, protiv socijalne neosjetljivosti, protiv socijalnog isključivanja onih koji "nemaju." Sigurno da će Obamini obožavatelji u budućnosti nastojati na tomu izgraditi glavno naslijeđe njegove politike, ali sama činjenica da u tomu planu nije uživao unisonu podršku čak ni svojih Demokrata, te pitanje koliko su upravo rasprave oko toga utjecale na postupno republikansko osvajanje oba parlamentarna doma, ali i intervenciju Demokratske stranke u to da nominaciju ne dobije socijalno osjetljiviji Bernie Sanders ukazuju da bi "Obamacare" brzo mogao u povijesnu ropotarnicu.

Obama će sigurno ostati ikonom kulturalne ljevice zbog svog dosljednog zalaganja za prava LGBT populacije u čiju je korist nadredio federalnu razinu onoj zakonodavstvu pojedinih država koje su (pa čak i Kalifornija) pokušavale i referendumima ograničiti brak na onaj između jednog muškarca i jedne žene. Premda se doima da je Obamina administracija po tom pitanju donijela konačnu pobjedu, kulturalni rat ni izdaleka nije gotov. U isto vrijeme dok se ljevica iživljavala na Sjevernoj Karolini gdje su Deutsche Bank i Paypal odustali otvoriti svoje podružnice i otvoriti radna mjesta, na svjetlo dana je izašla znakovita činjenica da oboje posluju u Saudijskoj Arabiji zemlji koju je i Obamina administracija držala za jednog najznačajnijih strateških partnera na Bliskom Istoku. Na to se nadovezuje i relativno mlaka reakcija nakon pucnjave u Orlandu zbog čega je Obama primio znatne kritike i iz redova spomenute zajednice.

Napokon, za procjenu njegovog naslijeđa nužno je i osvrnuti se na rezultate izbora za njegovog nasljednika. Koliko je Obamina kako vanjska, tako i unutarnja politika utjecala na to da predsjednikom postane Donald J. Trump? 

Ljevica i njoj skloni komentatori požurili su na svaki način omalovažiti kako Trumpovu inauguraciju, tako i govor koji je održao. Premda su, primjerice u studiju HRT-a, svega pola sata prije nego li će Trump stati za govornicu, još uvijek svi najavljivali da će održati pomirbeni govor u kojemu će se zahvaliti i pozvati na zajedništvo, 45. predsjednik je ostao vjeran sebi. 

Dok u medijima još uvijek vlada mješavina čuđenja i rezignacije kako je Trump uopće mogao pobijediti, jasno se profiliralo i očekivanje da će se "sabrati" i da će SAD i svijet dobiti svog Andreja-kampanja-je-jedno-vladanje-drugo Plenkovića. Za (pr)ocjenu politike kakvu će Trump voditi treba pričekati još neko vrijeme, ali je sasvim jasno da je u komunikološkom pogledu još uvijek u prednosti pred svojim oponentima.

Trumpa se izrugivalo (a to će se tek nastaviti) zbog osebujne frizure i općenito pojave kojom se ne uklapa u trend estetski izuzetno prezentnih političara novog kova kakvi su Obama, kanadski premijer Justin Trudeau, bivši britanski Cameron, naši Plenković i Milanović, ali i Trumpovi bivši takmaci za republikansku nominaciju Marc Rubio, ali i Ted Cruz. Također, nije mogao ni na koji način igrati na nekakvu manjinsku kartu, kao recimo Obama čija ga ukupna biografija u kojoj su majka i njezina obitelj igrali kudikamo veću ulogu u većoj mjeri otkriva kao WASP-ovca, nego li da se radi o nekakvoj tipičnoj holivudskoj "od geta do zvijezda" priči. 

U sklopu toga, Trump je nedvojbeno procijenio da plenkovićevskom pričom ne bi izborio ni nominaciju, a kamo li pobjedu. Igrao bi na protivničkom terenu, prema njegovim pravilima. Slanje tradicionalnih političkih poruka i bez estetske prezentnosti teško, ali ipak, može proći samo ljevici. (Primjera ima i na našoj političkoj sceni. Neka čitatelj zamisli kako bi parola "Anka je Mrak" zvučala da dotičnoj uz ime stoji akronim HDZ ili HSP).

Rezignacija i osporavanje do kojih je doveo Trumpov izbor nužno ga moraju usporediti s Lincolnom. Premda se "Abe" učvrstio na svim ljestvicama kao najveći američki predsjednik svih vremena, dok se od Trumpa očekuje da bude najgori, valja se ovdje podsjetiti da je i njegov izbor bio po mnogočemu prijeporan.

Lincoln je, a to se zaboravlja, bio prvi republikanac koji je postao predsjednikom, dakle bio je novina u establishmentu koja je popunila vakuum nastao raspadom vigovske stranke. Njegovo podržavanje abolicionizma je dovelo do secesije najprije 7, a nakon njegovog poziva na oružano gušenje još 4 (i pokušaja u još dvije) saveznih država i do građanskog rata - najkrvavijeg sukoba u povijesti SAD-a. U sklopu njega je Lincoln proveo dokidanje ropstva, ali da se radilo o osjetljivoj stvari za koju nije uživao tako široku podršku čak ni u svojoj biračkoj bazi svjedoči što je čuvena Proklamacija o emancipaciji oslobodila samo one robove koji su se još uvijek nalazili na područjima pod kontrolom Juga, drugim riječima Lincoln nije oslobodio robove koje je realno mogao. Reizbor 1864. je ostvario zahvaljujući tomu što je general Sherman zauzeo Atlantu uoči izbora donijevši time potreban impuls kampanji u kojoj je Lincoln jako slabo stajao. Ukratko, malo je nedostajalo da ostane zapamćen kao jedan od najneuspješnijih predsjednika ikada.

Sviđalo se nekomu ili ne, ali na toj tankoj liniji se nalazi i Trump. Dobio je izbore usprkos, a ne zahvaljujući medijskoj eliti i bit će zanimljivo pratiti hoće li voditi i takvu politiku. Ukoliko to bude slučaj, SAD i svijet će doista ući u novo doba o čijem se razvoju tek može nagađati. U tom će se slučaju mnoge stvari morati vrednovati iz drugačijih očišta. Danas malo tko zna kako se zvao neposredni Lincolnov prethodnik. Obami se to neće dogoditi samo zato što je bio prvi, ali sigurno nije htio da ga pamte po tomu.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (8)


Respektira (7): Boljunac, Jung-fu, siouxica, 5none5, VeNLO, Spektator, Interstellar


Slaže se (1): Interstellar


Komentari (5)


Hm, hm, Alumnus, niste li po pitanju,Obamina afroameričkog identiteta malo " plagirali" Mariju Selak? 😊 Inače, što se tiče privlačnosti naših političara, iz moje ženske perspektive najprivlačniji na hrvatskoj političkoj sceni je - Hasanbegović. Interstellar 1 0 0


Ako i jesam, onda je bilo nesvjesno. Nisam čitao tekst dotične. Može link? :) Alumnus 0 0 0


Ne, nema "linka", hrvatski "poveznice". Ona je to izjavila u emisiji "Peti dan" prošli tjedan. Skoro istim riječima. Btw, uopće ne mislim da ste svjesno "plagirali", jer neki zaključci jednostavno logično slijede iz činjenica. Interstellar 0 0 0


Uživao sam čitajući. Spektator 1 0 0


odlično 5none5 0 0 0

Analiza

Boris Lalovac dostojanstveno napušta na neko vrijeme javnu scenu. On doduše, prema vlastitim riječima, nije kriv za ono što mu (uskoro bivša) supruga stavlja na teret, ali će svoju nevinost dokazivati na sudu. Mimo zagriženih desničarskih portala, koje ionako malo tko doživljava ozbiljno, mediji također poštuju presumpciju nevinosti, kao i privatnost života i bivšeg ministra, a sadašnjeg saborskog zastupnika i njegove supruge. Udruge koje se bave zaštitom žena od obiteljskog nasilja, također reagiraju vrlo trezveno i umjereno, ne dopuštajući da stereotipi o muškim nasilnicima nadvladaju razum i izlože ekonomskog stručnjaka Lalovca nepotrebnoj harangi. Hrvatsko se društvo doista pokazuje kao ono u kojemu su dosegnuti vrlo visoki standardi lučenja javnog i privatnog, te povjerenja u institucije koje će - pomnom istragom, promptno i transparentno - donijeti svoj pravorijek i zaštiti kako dobar glas uključenih u ovaj slučaj, tako i opravdani interes široke javnosti.

Tako je to danas. Tako bi vjerojatno trebalo biti uvijek. Međutim...

U sljedećim danima će situacija sigurno kulminirati i vrlo brzo će se zauzeti strane. Očekivati je i javljanje teze kako je Andrej Plenković (uskoro bivšoj) gospođi Lalovac uvjetovao napredovanje u stranačkoj hijerarhiji podmetanjem afere zastupniku Lalovcu. U hrvatskom javnom prostoru nije ništa neobično da se sve pripisuje stranačkim opredjeljenjima i sukladno njima zauzima stav. Na drugoj strani će se izbacivati teze kako su Lalovčevu ženu tukli i Milanović, Ostojić ili čak i Milanka Opačić.

Tako je to toliko puta bilo jučer, tako će to biti sutra. Tako vjerojatno ne bi trebalo biti nikada. Međutim...

Sama činjenica da Lalovac, suprotno uobičajenom običaju naših političara - za ovu priču je iznimno podudaranje sa slučajem Barišić - najavljuje svoje povlačenje, a ne izbacuje optužbe o političkom podmetanju ili nekakvoj sličnoj teoriji zavjere, ukazuje da u ovom slučaju doista vrijedi ona o dimu i vatri. Nadati se je da institucijama neće trebati, kao u Barišićevom slučaju, preko pet godina da odrade posao.

U kontekstu maloprije iznesenih indicija, cijeli slučaj otvara neka pitanja na koja vjerojatno nećemo čuti odgovor.

1. Je li se Tončika Lalovac doista obraćala nadležnim institucijama, konkretno MUP-u i kada?

2. Je li vrh SDP-a, kako Lalovčeva tvrdi, doista bio upoznat s ovim optužbama? Tko je i na osnovi čega odlučio da ih se zanemari?

Najava DORH-a da postupa prema prijavi i da ima indicija, ukazuje da ova prijava nije bila anonimna. To baca određenu sumnju na reagiranje SDP-a, iako treba utvrditi je li prijave doista i bilo. Također, bilo bi vrijedno znati kronologiju, odnosno je li najprije - pa makar anonimno - slučaj prijavila udruzi B.a.B.e. ili DORH-u?

Doduše, suzdržanost priopćenja B.a.B.e.-a u kojemu se izjašnjavaju samo o tomu da se Lalovčeva možda jest, možda nije, obratila na njihovu adresu, a propuštaju iznijeti uobičajene tirade o nekontroliranom nasilju nad ženama koje hara Hrvatskom - također je vrlo indikativno. Zašto bi se njima obraćala anonimno, ako se nije bojala pod imenom i prezimenom obratiti institucijama?

3. Je li se sa svojom pričom obraćala ikojem drugom mediju prije Bujanca? Ako jest, zbog čega ta priča nije objavljena? Osobito stoga što su puštene snimke prilično jak materijal, a mediji su se kroz prošlost hvatali i na manje.

Ovdje već dolazimo do vrlo škakljivog terena. Spomenuta snimka, sve i da je lažna (a što za sada nitko ne tvrdi!), trebala je privući pažnju pa makar da je polazište otišlo u suprotnom smjeru: tko i zašto želi napakostiti Lalovcu.

Kad se sjetimo kako su mediji bez pretjeranog oklijevanja emitirali video na kojemu se navodno nalazila Blanka Vlašić u činu oralnog seksa, da bi se ispostavilo da je riječ o anonimnoj Bugarki koja čak i nije toliko sličila atletičarki koja je tada bila na vrhuncu svojih športskih uspjeha, ne možemo ne uočiti dvostruke standarde. Nažalost, ali snimke nasilja poznatih jednako tako jamče i klikove i posjećenost nekog portala. Zbog čega bi mediji odbili tako pruženu priliku? Tko je to donio odluku?

Objektivnosti radi, treba naglasiti kako se situacija po ovom pitanju ipak od slučaja "Vlašić" popravila. Kada je počeo kolati glas o snimkama na kojima se nalazila Tina Katanić, mediji su složno odlučili bojkotirati njezino objavljivanje. S druge, pak, strane nisu prešućivali da snimka postoji te da je sadržaja neugodnog po Katanićku. Što je također indikativno za aktualni slučaj.

Do sada najpoznatiji slučaj u kojemu je neki političar bio nasilan prema ženi datirao je još iz 90-ih, a u njega je upleten bio Vice Vukojević. Doduše, žena o kojoj se radilo nije mu bila supruga, a na kraju se ispostavilo da uopće nije ni postojala. Sve to, ipak, nije sprečavalo da se Vukojevića godinama po medijima, ali i sabornici, razvlači kao silovatelja, a kako se navodno silovanje dogodilo u ratu i kao ratnog zločinca, a obzirom da je fantomska žrtva bila Bošnjakinja i kao ksenofoba, fašista i što je već trebalo.

Vukojevićev primjer ne svjedoči samo o očitim dvostrukim standardima. Svjedoči i o očiglednoj instrumentaliziranosti hrvatskih institucija, kako službenih, tako i onih iz nevladinog sektora. Naime, Vukojević je za sporno djelo bio optuživan još 1993., a optužnica je podignuta tek 2007. (odbačena 2011.). 

Predsjednički izbori u SAD-u su za sobom otvorili pitanje kako vjerodostojnosti, tako i provjerljivosti informacija koje se šire svim mogućim medijskim putovima. Umjesto da se pokušaju utvrditi kriteriji objektivnosti, sve je skrenulo u razračunavanje po nekakvoj desno-lijevoj liniji. 

Slična borba lansiranjem optužbi vlada i u Hrvatskoj. Desničarska glasila su tako iznijela seriju optužbi na račun političkih predstavnika ljevice, a koja nikada nisu dobila odjeka na nacionalnoj razini. Možda najpoznatiji su Milanovićevi boravci na Krku. Dok su se mainstream mediji više bavili pitanjem financiranja, nikada nisu dublje propitkivali što je tadašnji premijer na Krku uopće radio i od kakvog je to državnog interesa bilo. To je pružilo prostor "Bujancima" da lansiraju teze o Milanovićevoj navodnoj bračnoj nevjeri, pa čak i očinstvu s jednom članicom nekada popularne ženske glazbene skupine iz Rijeke. Plasirane su i priče o tomu kako se i nije starao za uzdržavanje djeteta. 

Sve te priče, koje nisu bile potkrijepljene nikakvim fotografijama, snimkama ili izjavama osoba spremnih istupiti imenom i prezimenom, mogle su se doimati kao obično naklapanje ili ispravnije rečeno, klevetanje s ciljem da se oblati tadašnjeg predsjednika vlade. Također, svakim novim plasiranjem teza u stilu "prijateljica susjedine kume nam je rekla" ili "bliski prijatelji vratara zgrade u kojoj radi Milanovićeva supruga upoznali su nas s" samo je dodatno narušavalo ionako slab kredibilitet "Bujanaca."

Ovom snimkom i slučajem Lalovac, Velimir Bujanec je u ime cijele scene čijim je jednim od zaštitnih lica, izborio veliku pobjedu i produljio si vijek trajanja. Možda sada Bernardić dobije blizance?

Šutnja i suzdržanost onih koji su inače vrlo glasni kada se slične stvari događaju u tuđem ili im manje dragom dvorištu - također govori više od tisuću riječi.

No, danas kada je protok informacija brži i veći nego li nikada ranije, povjerenje u institucije i medije opada na svakodnevnoj bazi. Povjerenje da će se postupiti kao u prvom pasusu ovog teksta, više i ne postoji. 

Horacije se zalagao za Zlatnu sredinu, a Hegel je tezi i antitezi pretpostavljao sintezu. Hrvatski medijski prostor, pak, bira ići iz krajnosti u krajnost između buke i šutnje. No, kako reče Ciceron: "Cum tacent, clamant!"

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (13)


Komentari (33)


Slučaj je vrlo zanimljiv. S medijskog gledišta i s gledišta vjerodostjnosti nga što smo vidjeli na Bujici. Ipak ima i nekih odataka koje se može bez problema provjeriti i naknadno. Npr. da je gđa Lalovac operirana od dva karcinoma, da je bila pod Boljunac 0 0 0


kemoterapijom i da je ona vrlo imućna osoba (ili iz imućne obitelji) pa da je navodno čak i bivi ministar i saborski zastupnik Lalovac priprijetio joj da će mu ona morati plaćati - alimentaciju 😃 !!!! Boljunac 0 0 0


Eh, pa je li to istina ? Istina da je muna i da se nje Lalovac nje držao zbog njezinog bogatstva ? Navodno da je bila ili da jest članica HDZ-a, a udala se za SDP-ovca , odnosno SDP-ovac se oženio s HDZ-jkom. Je li to bila ideološka pomirba 😍 ! Boljunac 0 0 0


Ali kad je riječ o medijima strašno me kopka prilog u jednom tjedniku koji govor o kaznenoj prijavi protiv bivših političkih dužnosnika u RH zbog pljačke 178 milijarda kuna, a ostali mediji o tome šute kao zaliveni. Svotica od 178 mlrda Boljunac 0 0 0


je jednaka kao 1.5 puta Proračuna RH za 2017. g. ili kao nekih 60-tak peljeških mostova. Nikoga to ne zanima; to kamo su nestale tih 178 mlrda kuna ? Čemu se time baviti kad imam naslnike ala karate odvjetnike koji su od ničega naprave slona. Boljunac 0 0 0

Analiza

Glavni krimen Predsjednice - nije 'naša'

11.01.2017. 12:40, U čemu je tajna Predsjedničinog puta u SAD?

Predsjednici se jako često zamjera da, za razliku od svog prethodnika, ne vodi politiku spajanja nego razdvajanja. A zamjera joj tko? Oni koji su je prozvali "Barbi", "Karamarkova kujica", koji su osporavali njezin izbor, koji su joj se izrugivali tijekom njezine inauguracije, kojima je bila lutka na koncu Karamarka, pa NATO-a, a sutra će biti bilo čija lutkica jer joj ionako nikada neće priznati samosvojnost. Oni koji pozivaju na decentralizaciju i dislociranje ministarstava, a potom srčano i strasno napadaju predsjedničino seljakanje ureda po mjestima izvan Zagreba. Oni koji su je napali jer je izrezala supruga sa slike, a nisu nikada pitali gdje je na toj slici princ Philip.

KGK ima krimen koji ima. To nije članstvo u Trilaterali, nejasno napuštanje ministarske funkcije, praktički nepoznato obavljanje funkcije u NATO-u i susljedno napuštanje iste. Njezin krimen nisu ni neka neispunjena obećanja, propusti u protokolu, pa čak ni netransparentnost ovog posljednjeg putovanja. Njezin krimen je taj što nije "naša", odnosno pobijedila je "našeg" Ivu Josipovića. Onog istog koji je boravio u SAD-u pa su mediji stalno najavljivali da "tek što se nije susreo s Obamom". Onog koji se vratio iz SAD-a noseći radosnu vijest o ukidanju viza koje hrvatski državljani, doduše, i danas moraju vaditi, ali on je bio "naš." Zato i danas prilikom svakog mjerenja popularnosti moramo slušati kako je predsjednik Josipović u isto vrijeme svoga mandata imao postotnu popularnost neslućenih razmjera, neovisno o tomu što ona nikada nije potvrđena na izborima. Da, dok nas predsjednica navodno dijeli, Josipović je, prema onima koji su glasovali za njega, izbore i izgubio (usprkos anketama....) zato što nas nije trebao spajati.

Procjenjivanje posljednjeg putovanja je stoga očekivano otišlo u ustaljene vode već postojećih stereotipa o KGK. Što bi se, uostalom, promijenilo da se doista susrela s Obamom? "Koje svrhe ima put i susret s predsjednikom kojemu je istekao mandat?" rekli bi kritičari. Da je slikala selfie s Trumpom? "Koje svrhe ima susret u trenutku dok Trump još nije ni ušao u svoj ured i nema još ni sastavljen kabinet?" zagrajala bi medijska javnost. Ako želimo da netko pogriješi, naći ćemo načina da mu svaki potez ocijenimo kao grešku. 

Od uvođenja sadašnjeg, nedovoljno definiranog sustava, Hrvatska sa svojim predsjednicima ima samo probleme. S jedne strane, odaziv građana na izbore je obično visok, što daje na snazi njihovom izbornom legitimitetu (pa tako i KGK), ali su im ovlasti malene, a k tome i prilično nejasno definirane. Upravo je Zoran Milanović, doduše bahato i iz sasvim drugačijih motiva, svojim ignoriranjem predsjedničinih poziva pokazao slabost, protokolarnost, pa ako netko hoće i nebitnost položaja predsjednika. Očekivati je da će u sljedećoj kampanji napokon i mediji prestati ispitivati kandidate o stvarima na koje ne mogu utjecati jer nisu u njihovoj nadležnosti. Također, uz sve nijanse slične se zamjerke mogu predbaciti i oponentima Ive Josipovića. I njemu su se često kao gafovi (pr)ocjenjivale sasvim nebitne stvari iz istog razloga. Nije bio "naš." 

Koja bi, dakle, trebala biti uloga predsjednika RH?

U svom praćenju anketne popularnosti, mediji ukazuju da KGK gubi popularnost zato što više nema Milanovića kojemu bi oponirala. Na taj način zapravo daju odraz frazi izbačenoj još prilikom prvog Mesićevog izbora kako "nije dobro da su sva jaja u istoj košari." Prema tomu ispada kako bi predsjednik trebao biti neke vrste tihe, ali vječne oporbe aktualnoj izvršnoj vlasti. Ovo sasvim odgovara duhu vremena u kojemu je bitno kritizirati, ali se moramo zapitati kakvog smisla ima demokracija u kojoj bi izbore trebali dobivati protestni glasovi?

Mesić je uveo još jednu površnu i ispraznu praksu istupanja iz stranačkog članstva čime se tobože predsjednika dovodilo u nadstranački položaj, što se odmah rušilo na sljedećim izborima kada su kandidati dobivali podršku onih stranaka kojima su pripadali, kao što su i tijekom cijelog mandata sve troje bili "optuživani" za bliskost jednoj političkoj agendi. Napokon, ove dvije stvari ("različite košare" i "stranačka nezavisnost nakon izbora") stoje u suprotnosti. Ali već smo vidjeli da to pitanje "predsjednika koji spaja, a ne razdvaja" nije do kraja jasno.

Nepobitna je činjenica da, sve da Mesić, Josipović i Grabar Kitarović i nisu skupili čitav niz gafova i promašaja, predsjedničku ulogu valja mijenjati, odnosno da definirana ovako kako je jednostavno nema smisla. 

Prvo rješenje o kojemu je već bilo riječi u javnosti, pa i u jednoj od debata Milanović-Plenković je prebacivanje izbora u Sabor, po uzoru na Njemačku. Uloga predsjednika bi se time doista svela na puki protokolarizam, a utvrđivanjem visoke kvalificirane većine koju neki kandidat mora dobiti (npr. 2/3 ili 3/5) njegov bi izbor bio posljedica vrlo širokog kompromisa. Premda bi se očekivalo da bismo time napokon dobili predsjednika prihvatljivog najširim slojevima stanovništva, ovakvom načinu izbora se mogu naći zamjerke. Jedna je već rečena - građani RH još uvijek pokazuju velik interes za izbor predsjednika i možda im ga ne bi trebalo samo tako oduzeti. Druga je što nema razloga vjerovati da izbor predsjednika ne bi tekao kao izbor sudaca Ustavnih suda. Pa bi nam glavom države mogao postati Gordan Dolović, za sve koji ga poznaju Davorin Mlakar ili Ingrid pipl-mast-trast-as Antičević Marinović. 

U kontekstu izbornog interesa, valjalo bi razmisliti i o povratku na polupredsjednički ili čak prelasku na puni predsjednički sustav. U prvi mah je jasno da bi obje ove ideje naišle na snažan otpor, ponovno građen na površnim stereotipiziranjima o diktaturi, amerikanizaciji i slično, no njime bi se možda napokon mogla izvršiti racionalizacija administracije smanjivanjem i broja mjesta u Saboru, kao i ministarstava u Vladi. Također, neposredno izabrani predsjednik koji bi imao široke - dakako, ne i neograničene ovlasti - imao bi kudikamo veći legitimitet, a uslijed izbora bi ga bilo i kudikamo lakše maknuti s tog mjesta jer ne bi postojao način da se održi nekakvom postizbornom trgovinom i koaliranjem. Također, na taj bi se način i izbore za Sabor moglo pretvoriti u neposredne izbore čime bi i njegove ovlasti porasle. Ukratko, postoje preduvjeti da se poveća transparentnost odlučivanja i da se izbije moć iz ruku stranačkih klanova. Upravo oni bi predstavljali glavne oponente ovoj ideji jer sada, osim uloge predsjednika, i Sabor služi samo kao ukras i paravan.

Ironično, ali čak i ideja monarhije, kada je se malo razradi pokazuje prednosti pred postojećim stanjem. Ma kako da je ova ideja na prvu smiješna i bila bi - kada bi je se ozbiljno uzelo u razmatranje - dočekana s prijezirom i ruganjem, ukoliko procjenjujemo da nam treba nekakva figura u državi koja će doista imati minimalno odbijanje, onda bi to mogao biti kralj, odnosno na osnovi Pragmatične sankcije iz 1712. koja se već nalazi u Ustavu i kraljica. Monarh - kao logičan izbor nameće se netko od Habsburgovaca - ne bi prolazio izborni proces, pa se time zamjerio gubitničkoj strani. Već po svom porijeklu bi bio nadstranačka osoba u punom smislu te riječi pa bi i to moglo pozitivno utjecati na popularnost monarhije. Također, obzirom na konzervativnu narav takvog uređenja, smanjila bi se propitkivanja ovlasti jer monarh ne bi pokušavao plivati u nejasnim vodama kao što su kreiranje vanjske politike, pokušavajući si time dati više na važnosti. Nesumnjivo bi imao uglađene manire, bio bi svjestan svoje protokolarne uloge, prvi vjerojatno ne bi bio vičan hrvatskom jeziku pa bi imao i malene šanse da se nekomu zamjeri. 

U općoj estradizaciji politike, vjenčanje monarha, djeca, razbijanje automobila, lov, odlazak na svadbe drugih krunjenih glava, njihovi dolasci u posjete našemu kralju izazivali bi interes sličan današnjem, ali s manje žuči. Pitanje financiranja također može biti pogodno riješeno. Pantovčak i(li) ured u Visokoj i ljetna rezidencija na Brijunima ionako su mjesta koja koristi predsjednik. Obzirom na poslovičnu dugovječnost Habsburgovaca krunidbene ceremonije bi nam bile kudikamo rjeđe od inauguracija, a također bi nestali troškovi izbora predsjednika. Također, dobili bismo još jedan praznik - Kraljev rođendan. Ukoliko bismo izvukli pouke iz basne o žabi i volu (koje obično ne povučemo kada dobijemo organizaciju športskih događanja) Hrvatska bi mogla biti jedna skromna, ali dostojanstvena i stabilna monarhija.

---

Da je manje licemjerja i stranačke pristra(s)nosti već bi se odavno uočilo da sadašnja ustavna definicija položaja predsjednika RH ne funkcionira i da ne bi profunkcionirala ni kada bi Tonino Picula pobijedio na sljedećm izborima. Predsjednik koji ima glasačko zaleđe, a nema realne ovlasti ne može ispunjavati puku protokolarnu funkciju, pa niti biti simbolom zajedništva. Promjene u tom pogledu se nameću kao nužne, osobito kada se i ideja o monarhiji - kada se malo zagrebe ispod površine - nameće kao alternativa više prihvatljiva u odnosu na sadašnje uređenje. Ono se pokazuje da samo stvara trošak i dovodi do zamornih, a suštini ispraznih sporova, dok su rezultati - nikakvi. Čak i kad nisu, kao u aktualnom slučaju, nevidljivi.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (13)


Respektira (9): VeNLO, BorisTraljic, Spektator, RepopeR, siouxica, Interstellar, ivan94, 5none5, IDujas


Slaže se (1): omblez1


Ne slaže se (3): bereza, Mac316, Laci


Komentari (51)


bira sabornika jer bi se u svakoj jedinici bralo samo po jednog zastupnika. Time bismo dobili odgovornu stranku za cijelu RH i odgovorne sabornike u lokalnim zajednicama. Ovako niri imamo odgovorne stranke niti sabornike. Zar je teško shvatiti ? Boljunac 0 0 0


ajooj...cit. "Kolinda GK nije bezbojna osoba. Ima znanja, iskustava, volje i poznanstva relevantnom svijetu. Može puno učiniti "..e svašta, stvarno svašta NEKOVARAZDIN 0 0 0


Baš svašta, stvarno svašta , može se čuti o predsjednici. Za Mesića i Jsipovića ni blizu tome što ide Kitarovićki. Svi u svijetu se natežu oko toga kako da se zbliže s novo najavljenom Amerikom, a KGK je trebala ići u Sj. Koreju ? Ili na Kubu ? Boljunac 0 0 0


Zbilja je situacija dramatična i vrlo složena ! Josipović je u Izraelskom Knesetu govorio o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, a Miro Kovač pak veli za Truma da zagovara Darvinizam u politici. Plenković je požurio u Izrael, možda da ih upozori Boljunac 0 0 0


na opasnog Trumpa, koji kao nije daleko od onoga austrijskog zanesenog pitura. Činjenica je da u povjesti vrijedi načelo : tko je jači, taj kvači. Netko to otvoreno zagovara, a drugi se pak isto tako ponaša ali sve umotava u milosrđe i humanost. Boljunac 0 0 0

Analiza

Gordijski čvor hrvatskog pravoslavlja

08.01.2017. 16:29, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rezultati popisa stanovništva 2011. pokazali su zanimljiv podatak da u Hrvatskoj živi oko 16.700 osoba koje se u nacionalnom smislu deklariraju kao Hrvati, a u vjerskomu kao pravoslavci. Na taj su način zasjenili i kudikamo tradicionalnije (o popularnosti da ne govorimo) Hrvate muslimane s oko 9.700 pripadnika (kao i ukupan broj Mađara, Slovenaca, Čeha i brojnih drugih - no riječ je o temi za neku drugu priliku). Dakako, odmah se nametnulo nekoliko tumačenja ovog - mada vjerojatno prisutnog - ranije neuočenog fenomena. I njega se, kao uostalom i većinu drugih, moglo simplificirati i tumačiti na često i oprečne načine, ovisno o agendi koju se zastupa.

Na jednom polu nalazi se tumačenje prema kojemu je 16.700 pravoslavnih Hrvata s jedne strane ostatak, a s druge strane potvrda u kojemu bi smjeru tekao razvoj nacionalnog identificiranja pravoslavnog življa da nije bilo upliva nacionalno usmjerene Srpske pravoslavne crkve s njezinom dosljednom praksom izjednačavanja pravoslavne konfesije s pripadnošću srpskoj naciji. Hrvati pravoslavci na taj način mogu poslužiti i kao dokaz izreke o "poturici goroj od Turčina", odnosno o nesrpskom porijeklu velike većine hrvatskih Srba. 

Dakako, stvar bi se mogla promatrati i sa suprotnog tumačenja prema kojemu spomenutih 16.700 predstavljaju pokušaj mimikrije ili posljedicu pritiska, i jedno i drugo kao posljedicu straha pred nanovo oživjelim "ustaškim gujama", "fašizmom" ili kako već tko hoće okrstiti vladu Andreja-džabe-sam-krečio Plenkovića.  

Valja, ipak, naglasiti da su veći medijski odjek imale ideje o autohtonosti hrvatskog pravoslavlja, vjerojatno i zbog toga što se službena SPC u Hrvatskoj uglavnom suzdržala od javnog izjašnjavanja o ovoj pojavi, nego se sva njezina pažnja usmjerila na izjednačavanje ideje o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi s fašizmom. U kontekstu svega opisanog, ponovno su na vidjelo izašle težnje o obnovi HPC-a, no čiji se razvoj za sada pokazuje jako udaljen od vjerskih pitanja, kao i akcijom u kojoj za sada veći udio imaju kojekakvi pripadnici hrvatske ekstremne desnice, nego li sami Hrvati pravoslavci. 

Nakon neuspješnih pokušaja registracije HPC-a makar kao udruge, te pojavljivanja njezinih arhiepiskopa na događajima kao što su obilježavanje hudojamske i(li) vukovarske tragedije, ovo se pitanje ponovno vratilo u središte medijske pozornosti vodokršćem organiziranim na blagdan Bogojavljenja (odnosno Badnjak prema julijanskom kalendaru) na zagrebačkom Cvjetnom trgu ispred sjedišta Zagrebačko-ljubljanske mitropolije SPC. Ako je itko želio kompromitirati HPC, nije mogao izvesti bolji razvoj situacije.

Na vidjelo su izašle sve mane i poteškoće aktualnih pokušaja obnove HPC. Kao prvo, pokazalo se da već sada postoje dva arhiepiskopa HPC-a te još jedna inicijativa koju predvodi nepravoslavac iz Zadra s više ili manje neuvijenom nostalgijom za ustaškim razdobljem. Naravno, sve tri strane se međusobno optužuju pa javnost može doznati i druge škakljive detalje iz biografija obojice arhiepiskopa među kojima su za vjersko pitanje bitni oni o vrlo upitnom kanonskom ređenju i legitimitetu obojice. Također, usprkos prostoru koji svim trima hrvatsko-pravoslavnim inicijativama dodjeljuju skloni mediji, upitno je koliko je sudjelovanje običnih vjernika pravoslavaca. Na Cvjetnom trgu ih se nije moglo vidjeti, a nema ih ni u aktivnim istupima (osim, dakako, anonimno što podsjeća na "neimenovane izvore bliske vrhu stranke").

Ovdje na vidjelo izlazi promašenost dosadašnjih pokušaja afirmacije HPC-a i njihov izvjesni neuspjeh. Neosporno je da trenutačno od HPC-a postoje svega dvojica arhiepiskopa. Sama činjenica da su prvi svećenici odmah i arhiepiskopi sugerira vrlo velik stupanj osobne ambicije i taštine. Očekivalo bi se, naime, da će Crkva koja pretendira u prvom koraku okupiti 16.700 vjernika ipak započeti postupnijim koracima. Ovdje za usporedbu valja podsjetiti da je i izvorna HPC koja je 1942. imala i snažno političko zaleđe, veći broj svećenika te povoljnije riješeno materijalno pitanje, ipak na čelu imala Germogena na časti mitropolita, umjesto planirane patrijarha. 

Kontekst događaja na Cvjetnom trgu, pak, pokazuje kako su najveći prijatelji HPC u suštini gori od njezinih neprijatelja. Nije li neobično da je za događaj koji je pompozno najavljivan kao prva javna manifestacija nakon 72 godine izabran blagdan Bogojavljenja (Vodokršća) i da se cijeli obred prvotno trebao odigrati u prostoru pokrajnjeg trgovačkog centra? Budući da HPC za liturgijske praznike (s bitnim izuzetkom Uskrsa!) koristi gregorijanski kalendar, za vjersku reafirmaciju bi pogodnije bilo obilježavanje Božića. Kako je već istaknuto, očigledno je primarni motiv bilo provociranje SPC i "prigodna" poruka o "odj****nju". To samo pokazuje da mnogi zagovornici obnove HPC-a na umu imaju isključivo nadu kako će to napakostiti SPC-u, pa čak i poslužiti kao nekakav vid desrbiziranja (uz mogućnost kroatiziranja) većine od 190.000 ukupnog broja pravoslavaca.

Na tom su tragu nekonzistentne i izjave o tomu kako bi u Hrvatskoj smjela postojati (pa prema tomu, valjda, i djelovati) samo HPC da bi se potom njezina registracija tražila na osnovi argumenta kako ni primjerice Makedonska ili Crnogorska pravoslavna crkva (koje SPC također ne priznaje) nisu srpske, kao ni Bugarska PC, a sve legalno djeluju u Hrvatskoj. Ukoliko bi SPC trebalo izbaciti iz Hrvatske, znači li to da bi istu sudbinu trebale podijeliti i preostale tri pravoslavne crkve? 

Napokon, sama podjela, kako samih HPC, tako i njihovih podržavatelja s krajnje desnice ukazuje na dobro poznati scenarij sektaštva, međusobnog podmetanja i susljednog puta u obično sredstvo manipuliranja prema potrebi. 

Sve nas to vraća na pitanje analize postojanja 16.700 Hrvata pravoslavaca. Naime, osim pukog konstatiranja činjenice da postoje i susljednih pokušaja političkog instrumentaliziranja, nitko nije zašao u dublje pretresanje pitanja koja se nameću sama po sebi, a koja nisu sva vezana uz pitanje porijekla. U kojim su krajevima naseljeni? Radi li se o kompaktnim grupama ili pojedincima raštrkanim diljem RH? Kakva je dobna struktura? Koliko je obraćenika na pravoslavlje, a koliko osoba koje su to po obiteljskoj tradiciji? Radi li se o krštenim vjernicima ili samo onima koji se identificiraju uz tradiciju? Kakva je vjernička praksa i gdje je vrše? Kakav je stav prema SPC-u? Obavljaju li svoje vjerničke potrebe u nekoj od njezinih parohija? Postoji li tendencija za izdvajanjem u vlastitu autokefalnu crkvu? 

Nije, naime, isključeno da takva tendencija možda i postoji bez asistencije antisrpski nastrojenih nepravoslavaca u kojemu bi se slučaju nužno nametnulo i pitanje odnosa države prema ovoj ideji.

U kontekstu gore opisane skepse potpisnika ovih redova prema dosadašnjem razvoju situacije oko obnove HPC-a, odbijanje tadašnjeg ministra Arsena Bauka da registrira HPC može biti samo na korist hrvatskim pravoslavcima. Problem je što se Bauk zasigurno nije vodio opisanim nelogičnostima i nedosljednostima, nego uvriježenim izjednačavanjem HPC u periodu 1942.-1945. s fašizmom. Još je veći problem što bi Bauk (ili će danas-sutra neki drugi nadležni ministar, neovisno koje stranačke provenijencije) odbio registrirati HPC sve da svih 16.700 dođe u procesiji s kanonski zaređenim svećenstvom nedvojbene apostolske sukcesije i to će ponovno pravdati istim, fašističkim, argumentom. (Valja, ironije radi, spomenuti kako se brojka Bunjevaca antihrvata gotovo u dlaku poklapa s brojem Hrvata pravoslavaca. No, odnos srpske politike prema ovom pitanju je kudikamo manje skrupulozan nego li onaj hrvatske).

Zbog specifične naravi pravoslavlja, osobito u organizacijskom pogledu, danas je teško i pobrojati sve podjele i frakcije koje postoje među crkvama te tradicije, kao i uzroke zbog kojih dolazi do podjela. Nacionalno pitanje je nedvojbeno jedno od njih, a upravo ono po kojemu je SPC uključena u dva spora: s CPC i MPC, premda će službena objašnjenja uvijek nijekati ovu vezu nacionalnog i konfesionalnog. Iz tog razloga sasvim je jasno da će SPC u Hrvatskoj uvijek nastojati spriječiti registraciju bilo kakve HPC, neovisno o tomu što se formalno ne bi radilo o njezinom odcjepljenju od SPC-a. 

Ovdje, pak, dolazimo do zanimljivog odnosa hrvatske politike, ali i medijske scene prema klerikalnom. 

Nedavno je Milorad Pupovac u jednom intervjuu ponovio sad već ustaljenu mantru o klerikalizmu kao fašizmu naših dana, odnosno o nužnom očuvanju sekularnih vrijednosti. Isti onaj Pupovac koji već godinama figurira kao domaćin božićnog domjenka izrazito nabijenog pravoslavnom tradicijom u koju uostalom nekršćanske varijante kao Xmas ili Žićbo, karakteristične za Zapad, još nisu prodrle. Isti je domjenak već 15-ak godina neizostavno mjesto hodočašća svih hrvatskih političkih elita, a da nikomu od brojnih vitezova sekularizma nije riječ o upitnoj praksi. (Sama praksa nipošto nije upitna, ali jesu dvostruki kriteriji o kojima može posvjedočiti nes(p)retni Bernardić sa komentarima svog odlaska na polnoćku). No, odnos SPC prema politici, kao i politike prema njoj predstavlja poseban gordijski čvor vrijedan zasebne analize.

U pravoslavnim nadmetanjima hrvatska će politika i mediji imati vrlo bitnu ulogu koja će biti daleko od objektivnosti, a kamo li neutralnosti. Slučaj 16.700 Hrvata pravoslavaca nas podsjeća da se vjernike često vrlo površno doživljava, a obično ništa ne pita. Još više nas podsjeća kako su licemjerni kriteriji sezanja granica sekularnog.

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (8)


Komentari (14)


zato i makedonska, ruska, crnogorska i kojekakve druge pravoslavne denominacije. Ne vidim razloga zašto ne bi postojala i Hrvatska pravoslavna crkva po istom obrascu, osim ako to ne smeta istovremeno i rkt crkvi i SPC-i. I tu je najvjerojatnije NEKOVARAZDIN 0 0 0


odgovor...tako nešto je nepojmljivo i jednima i drugima, i zato to treba satrti u startu, etiketirati i prigrliti te nesretne ljude pod svoje okrilje....a u pravu je autor teksta...svakako ovo zahtijeva dublju analizu ljudi koji su se tako NEKOVARAZDIN 0 0 0


deklarirali, tu bi onda mnoge stvari bile jasnije. NEKOVARAZDIN 0 0 0


Problem je u srednjoeuropskom razumijevanju i formalno pravnoj definiciji prava na ispovjedanje vjere. Za razliku od američke, (srednjo)europska tradicija vrlo teško dopušta osnivanje novih religija. U Americi registreiraš novu crkvu poput kakve ... omblez1 0 0 0


tvrtke, dok je to u Europskim državama, uglavnom zbog dominacije jedne crkve, skoro nemoguće. Ja sam za američku varijantu. Pođeš kod bilježnika i registriraš crkvu, pa neka te prati ko hoće i želi. Vjerovanje tu i tako i tako već davno nema uloge. omblez1 0 0 0

Analiza

Gordijski čvor hrvatskog pravoslavlja

08.01.2017. 16:29, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rezultati popisa stanovništva 2011. pokazali su zanimljiv podatak da u Hrvatskoj živi oko 16.700 osoba koje se u nacionalnom smislu deklariraju kao Hrvati, a u vjerskomu kao pravoslavci. Na taj su način zasjenili i kudikamo tradicionalnije (o popularnosti da ne govorimo) Hrvate muslimane s oko 9.700 pripadnika (kao i ukupan broj Mađara, Slovenaca, Čeha i brojnih drugih - no riječ je o temi za neku drugu priliku). Dakako, odmah se nametnulo nekoliko tumačenja ovog - mada vjerojatno prisutnog - ranije neuočenog fenomena. I njega se, kao uostalom i većinu drugih, moglo simplificirati i tumačiti na često i oprečne načine, ovisno ... više >

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.
  • 8
  • 0
  • 0
  • 14

Analiza

'Mali ptič - vel'ki krič!': Zbog čega su aktivisti odlučili postati političari

20.12.2016. 14:43, Može li Nova ljevica ugroziti SDP?

Osnivanje "Nove ljevice" (NLj), drugtitotepitaj koje već stranke na hrvatskom političkom spektru, privlači pažnju ne zbog nekog pretjeranog uvjerenja u njezinu eventualnu važnost ili ogroman potencijal, nego zbog zanimljivosti trenutka da su se njezini osnivači odlučili spustiti u političku arenu, umjesto ostajanja u visinama do sada stečenih položaja (makar samoproglašenih i makar samopercipiranih) moralnih vertikala. Neovisno o tomu koliko se netko (ne) slagao s agendom i metodama koje su do sada zastupali i koristili Rada Borić, Nadežda Čačinović, Dragan Markovina, Zoran Pusić i(li) Vesna Teršelič, neosporno je da su svi oni prepoznatljivi široj javnosti, neizostavni sugovornici medija, a zahvaljujući svom statusu društvenih aktivista načelno ih se smatralo na neki način i nedodirljivima - jer su, nominalno, istupali u ime ideja ljudskih prava, pravde, pomirenja i sličnih gordih parola. Iz te pozicije društvenih aktivista i angažiranih intelektualaca mogli su se komotno petljati u sferu svakodnevne politike, a da ih se pri tom ne percipira kao sudionike strančarskog politikantstva, čak i kad su i otvoreno zauzimali jasan pro-stav u nečiju korist. Na kraju, ali ne i najmanje važno - osim zadovoljštine ega, svi su i prilično opipljivo naplatili svoj angažman, praktički bez ikakve odgovornosti prema mecenama među kojima je najizdašnija bila Država koja im je bila poput najbrižnije majčice, premda su je, čak i u trenucima kada su im usta bila najjače priljubljena uz njezine sise, uvijek doživljavali kao maćehu. 

Pobrojati sve udruge koje je ekipa sada okupljena u NLj osnovala i u kojima je participirala, predstavljalo bi obiman posao, kao i navođenje svih mogućih zadaća koje su proklamirali kao cilj i svrhu postojanja. Spuštanje, dakle, takve jedne "moćne gomilice" s uzvišenog položaja "glasa savjesti" u arenu stranačkih nadmetanja predstavlja značajan iskorak koji se ne može jednostavno mimoići, neovisno o izvjesnom brzom potopu političkih ambicija.

Prije nego li se iznesu neke teze oko toga zbog čega su aktivisti odlučili postati političari, valja objasniti skepsu u njihov izborni potencijal. Osnivanje NLj uvelike podsjeća na dva već viđena fenomena na hrvatskoj političkoj sceni. Prvo je osnivanje mnoštva pravaških stranaka čiji su osnivači redovito iznosili slične stavove o općoj ugroženosti hrvatstva u svom totalitetu i potrebi promptnog djelovanja s vrlo širokim zahvatima. Uz izostanak ikakve svijesti o stvarnoj situaciji na terenu, za sve je te stranke pogubnim bilo i nemanje ikakvog plana dugoročnog, etapnog djelovanja. Redovito su se iznosili programi za čije bi ostvarenje bila potrebna apsolutna vlast. Kada bi se ideje rasplinule u svjetlu izbornih rezultata, elan bi splasnuo i vratio se u retoriku o udbaškim i srpsko-masonskim plaćenicima. Drugi pol je osnivanje stranaka kao što su ORaH, Radnička fronta ili Naprijed Hrvatska Ive Josipovića, elitističkih skupina u kojima se suštinski nitko nije želio baviti radom na terenu nego je odmah želio voditi visoku politiku širokog zamaha također pokazujući suštinsko nerazumijevanje društva u kojemu se djeluje. Tko može zamisliti Radu Borić kako u nekom MZ-u rješava pitanje postavljanja klupica u park kraj osnovne škole ili Zorana Pusića kako se bavi puknućem cijevi u nekoj ulici? Misli li itko da će Vesna Teršelič sjesti u automobil i obilaziti Bjelovarsko-bilogorsku, a Markovina Karlovačku županiju, i ondje osnivati podružnice? 

Osnivanje NLj, dakle, nameće pitanje motiva i stanja hrvatske ljevice u sadašnjem trenutku. Nakon dvostrukog poraza na državnim izborima, a potom tijekom i nakon unutarstranačkih izbora u SDP-u kao bitan medijski motiv nametnula se potreba "povratka istinskoj socijaldemokraciji", odnosno fraza o tomu kako u Hrvatskoj "i ne postoji prava ljevica." Susljedno se nametnula i slika Andreja Plenkovića kao predsjednika vlade bez prave oporbe i izazivača. NLj postavlja sebi ambiciozan zadatak izazvati i jedne i druge.

Gleda li se profil NLj s tog famoznog lijevog kuta, upadljiva je naglašena ideologiziranost čiji su naglasci suštinski vrlo udaljeni od stvarnih problema koji muče ovo društvo. Za ovu je prigodu zanimljivije što osnivanje NLj ukazuje na to da se na lijevom dijelu intelektualne scene za poraz SDP-a na izborima, ali i kao dokaz „izdaje“ ljevice od te iste stranke, i dalje krive Milanovićeve izjave o susjedima. Drugim riječima, novoljevičari zaključuju kako su bavljenje pitanjima (anti)fašizma, liberalizma, klerikalizma (pri čemu, prilično autoritativno isključivo sebi pridržavaju pravo kako faktičnog tako i vrednosnog procjenjivanja svega navedenoga) i drugih, ono na čemu je SDP zakazao, izgubio biračku podršku, pa susljedno i vlast, te bi oni sada na tomu svemu mogli kapitalizirati svoj do sada stečeni položaj u društvu.

Da ove parole imaju svoju zavodljivost, svjedoči i periodično, ali redovito oglašavanje novoizabranog predsjednika SDP-a Davora Bernardića koji je već skupio finu kvotu za citiranje izjava u kojima hvali Tita, strepi od povampirenog fašizma, povezuje socijaldemokraciju s Lenjinom (!) i Maom (!!)…ukratko provodi nekakvu samolustraciju za navodne Milanovićeve grijehe nedovoljne budnosti. Osnivanje NLj u takvom kontekstu sigurno stavlja Bernardića pred određene izazove. Nije tajna da su svi navedeni donedavno više ili manje uvijeno, ali bili svojevrsnim auksilijarima SDP-a, te su mogli poslužiti kao nekakav njegov tam-tam. Sada, pak, postaju otvorenim konkurentima. Kako su parole o (anti)fašizmu ili (anti)klerikalizmu, ma koliko kao javnost bili zamoreni njima, neosporno moćno (k tome prilično jednostavno!) sredstvo političke mobilizacije, Bernardić se nalazi u određenom procijepu. Bilo kakvo otvorenije i konkretnije pomicanje prema centru, drugim riječima izrada pravih reformskih programa, doticanje pitanja demografije, poreza, sustava obrazovanja, stanogradnje i sl., otvarat će mu bok i izlagati ga napadima za „izdaju“, „prodaju“, „slizavanje s krupnim kapitalom“ i sličan arsenal etiketiranja. S druge strane, bilo kakvo nadmetanje s NLj oko toga tko je veća ljevica, nužno vodi u radikalizaciju retorike i medijska razračunavanja.

Znači li to da je pravi dobitnik ovakvog scenarija Andrej Plenković?

Takav bi zaključak bio jednostavan, ali baš zbog toga nije točan. Naime, Plenković je uložio golem trud da različitim postupcima zadobije, ne podršku (jer je i ne može dobiti), nego bar poštedu većeg (tj. lijevog) dijela medijske i NGO scene. U tu svrhu žrtvovao je i Hasanbegovića, bio spreman opaliti i šamar desnici imenovanjem Nine Obuljen – favoritkinje i onih koji sada sjede u NLj – kao i preplatiti Pupovca kao nužan ukras na odijelu europejstva, umjerenjaštva i uljuđenosti kojima se kiti. Projekcije rastrošnog proračuna sugeriraju da bi Plenković bio spreman, po uzoru na Sanadera, i vratiti „(NGO) dite materi“ (=proračunu!) sve samo da, baš kao nekada Sanader, može po Bruxellesu paradirati kao nova verzija kumordinara Žorža. Sada mu NLj dio tih aduta izbija iz ruku. NLj možda neće imati mnogo podružnica, snažnu biračku podršku ili zastupljenost u Saboru. No, imat će – kao što ovih nekoliko dana zorno pokazuju – od ranije izgrađenu snažnu medijsku mrežu za širenje svojih poruka u kojima će se Plenković, htio-ne htio, morati baktati pitanjima „tko je gdje bio '41./'91.?“ i je li temelj Hrvatske u nekoj odluka Hrvatskog Sabora ili nekom od zasjedanja AVNOJ-a. Nema dvojbe da će mu to donijeti i nekih benefita – prilikom izbora neće morati sam zaoštravati retoriku u svrhu dobivanja „još samo ovaj put“ glasova desnice, no NLj mu je svojim osnivanjem jasno poručio: „Džabe si krečio!“

Gubitnicima osnivanjem NLj mogli bi postati i HNS – koji je do sada, barem u liku Vesne Pusić, imao prostor za izbacivanje i nešto radikalnijih ljevičarskih teza u čemu sada neće biti usamljen, ali i hrvatska desnica – jer će se HDZ sada doimati desnijim nego što pod Plenkovićevim vodstvom to i jest. S druge strane, sada se U ime obitelji nameće kao još bitniji igrač na polju nevladinih organizacija. 

Osnivanje NLj će moguće najveću korist donijeti predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Jedini kakav-takav izborni potencijal NLj ima upravo na predsjedničkim izborima. Postoji dovoljno prepoznatljivih lica, kao i dovoljno ega, da se profilira kandidat koji bi imao šanse biti više od pukog postranika u izbornoj utrci. Kako slična situacija vlada i u SDP-u, gdje su neki već najavili predsjedničke ambicije (a neki mediji u tu ulogu guraju i Milanovića!), za sada je teško očekivati nekakav kompromis i izlazak s jednim lijevim kandidatom. Tada obično profitira treći. No, do izbora se karte mogu i više puta ispremiješati. 

Bilo iz uvjerenja da je vrijeme sazrijelo za njihov angažman, bilo iz nemogućnosti da se osobne ambicije, taštine i ega, a vjerojatno i materijalni interesi, zadovoljavaju na dosadašnji način, sijaset hrvatskih lijevih intelektualaca odlučio se na političku igru. Hoće li uspjeti uhvatiti se u i zaigrati kolu u kojem će se vrtjeti s ostalim dugogodišnjim igračima ili će im stranka postati posljednjim tangom, za sada nije moguće dati odgovor. Da će ostati jednako bučni kao do sada, spremni upirati prstom u sve i svakoga, u to nema sumnje. 

Sada će žuljati one i koje do sada nije žuljalo, ali će i sami morati primiti udarce na koje nisu navikli. 

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Komentari (15)


Ma, ljudi moji, na ovo društvo lezilebovića je šteta trošiti riječi. Pravi su "lešinari" koji su si umislili da nad "lešom" SDP-a mogu doći do političkog probitka. Ako izađu na izbore doživeti će do sada neviđenu katastrofu kod glasača. Laci 0 0 0


ovo je vjerojatno i maksimum zanimljivosti koji se može ispumpati iz teme o šaki civilnosektoraških zgubidana kojima su sline procurile za veći komad kolača, tako da - respekt! Mac316 0 1 0


Čini se vrlo izglednim da je Bernardić ispod potrebne razine.Njegova kanididatura za gradonačelnika govori o tome.Dobar dio simpatizerske infrastrukture osjeća to i u tom smislu NLJ je proteza Bernardićevom SDPu i svim fragmentima koje je Milanović RepopeR 0 0 0


u svom nevjerojatno živopisnom pohodu ostavio za sobom.NLJ je pokušaj da se to sve nekako repakira u upotrebljiv doprinos jednom kada se budu zbrajali mandati. Visavis konačne aktivacije NGOlegendi,da je nema NLJ,trebalo bi je izmisliti. RepopeR 0 0 0


Ja pak mislim da je inicijatorima osnivanja NLJ njihova umišljenost u svoju veličinu i vrijednsot - udarila u glavu. Jer, kako drugačije objasniti napuštanje njihova udobnog i neodgovornog društveni položaja i upustili se u dnevnu politku . Boljunac 0 0 0

Analiza

Kakva nam reforma školstva treba?

08.12.2016. 14:08, PISA katastrofa: Kako konačno prestati sa štancanjem štrebera?

Hrvatsko je društvo opsjednuto reformama i domaćim zadaćama i iskompleksirano navodnim zaostajanjem za zapadnim uzorima, a posljedične frustracije u kombinaciji s nekim segmentima povijesnog i društvenog naslijeđa dovode do inflacije propisa, strategija i drugih pisanih planova, te tumorskog bujanja kojekakvih agencija, udruga i kakvih sve ne društava kojima glavnim smislom postaje vlastito opstajanje pa stoga neprestano nalaze pogreške u procesima koje bi navodno trebali samo pratiti i kontrolirati. Sve se to prelama i preko sustava obrazovanja, a na njemu je možda i najvidljivija iskarikiranost cijelog našeg društveno angažiranog djelovanja.

Autor ovih redaka bio je studentom viših godina kada je najavljeno uvođenje "Bolonje." Valjda da izbace sve frustracije, predavači su nama studentima kojih se to u danom trenutku nije previše neposredno ticalo, možda i po nekom međusobnom dogovoru, održali čitav niz tirada protiv spomenute reforme upozoravajući na nedovoljan vremenski prostor za njezino provođenje, neke nekomplementarnosti i štošta što tada nisam najbolje ni razumio (niti sam bio zainteresiran). "Bolonja" je uvedena, politika i oni koji su nadgledali provođenje su se hvalili kako Hrvatska "savjesno ispunjava domaće zadaće", "približava se Europi", "unapređuje", "reformira", "modernizira", "dobiva priznanja i pohvale", "pokazuje se kao lokomotiva regije"...

Na istim tim višim godinama dvopredmetnog studija nastavničkog smjera, isti je potpisnik ovih redova polazio nastavu iz dviju metodika koje su ga trebale osposobiti za samostalno izvođenje nastave po dobivanju diplome. (Ovom prilikom neću potezati pitanje zbog čega se tada slušalo gradivo iz pedagogije, didaktike, psihologije odgoja i obrazovanja, metodike nastave svake od studijskih grupa koju je netko studirao, ali je nakon toga svejedno po diplomi valjalo polagati stručni ispit čiji je velik dio činilo upravo maloprijespomenuto gradivo.). Polazište na jednoj od tih metodika bilo je otprilike sljedeće: pred sobom ću imati 30 đaka (tada je o demografiji doslovce govorio samo Stjepan Šterc) kojima će moj predmet biti "kruh svagdašnji" i jedini smisao njihovih mladih života. Niti jednom cijenjeni (sada već pokojni) profesor nije doveo u pitanje učenički interes, pa čak ni pubertet, nesređene obiteljske odnose, zdravstvene poteškoće ili bilo šta drugo što bi moglo utjecati na nastavu. U tu idilu je nemir unio drugi predavač druge metodike lakonskom izrekom: "Djeca kad su mala piju mlijeko, kad narastu piju krv!" stavivši naglasak na (minimalne) ishode učenja, a zanemarivši već tada uvriježene metodičke dogme o "učeniku kao subjektu nastavnog procesa kojemu je predavač samo (naravno skromni i zanemarivi) pomagač i posrednik na putu ka znanju." 

Ove dvije anegdotalne pričice imaju za cilj ukazati iduće: obrazovanjem se kod nas u velikoj mjeri bave službe i osobe koje s realnim stanjem na terenu imaju malo ili nimalo dodira. Razlika u pristupu između dvojice metodičara ogleda se upravo na toj točci. Prvi je u školstvu radio relativno kratko i vrlo davno, dok drugi zapravo i nije bio zaposlenikom fakulteta, nego predavačem u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, a kasnije vlasnikom i ravnateljem jedne privatne.

Ova dihotomija postaje upadljiva, ali i problematična i u općem dojmu široke javnosti kako je škola obrazovna, ali i odgojna institucija. Iz tog dvojstva rađa se široka paleta mogućnosti za reformska djelovanja i daljnju degradaciju ukupnog obrazovnog sustava. Kako bi školstvo trebalo imati i tu snažnu odgojnu funkciju njezino se mjerilo uzima i kao osnovica uspjeha obrazovne dimenzije. U sprezi s dominantnom paradigmom političke korektnosti izbrkane su ravnopravnost i "istost", pa se umjesto da svi budu ravnopravni - odnosno imaju jednake šanse koje će potom ostvariti sukladno svojim sposobnostima, sklonostima i društvenim uvjetima, sve nastoji pretvoriti istima - da imaju identičan, naravno maksimalan, uspjeh. 

Posljedično to dovodi do napuštanja koncepta "neuspješnog učenika." U toj viziji svaki je neuspjeh na obrazovnom planu posljedica čitavog niza čimbenika samo ne mogućnosti da ne znaju svi sve ili - strpajte me u zatvor - nemaju jednake intelektualne i radne sposobnosti. Krivi su preopširni programi! Krivo je zaključivanje ocjena na polugodištu! Kriv je prevelik broj predmeta! Kriv je lektirni popis! Krivi su predavači! Krivi su kojekakvi psihološki sindromi. Na ovomu posljednjemu se također savršeno ogleda patološka zaljubljenost našeg društva u ideju savršenosti djece. Dok sam predavao u nekoliko osnovnih i srednjih škola tamošnji psiholozi, pedagozi ili sami roditelji su me upozoravali da ovo ili ono dijete ima ADHD, disleksiju, disgrafiju, diskalkuliju i čitavu seriju dis-ova, ali uz neizostavne opaske kako su takva djeca zapravo "genijalci, s posebno istančanim načinima izražavanja koja naš kruti i zastarjeli obrazovni sustav sputava; kako su upravo od tog poremećaja bolovali Edison ili Einstein" (koji je, prema mojim iskustvima, očito bio suština onoga što bi se na engleskom izrazilo kao disability - jer nije bilo dis-a od kojeg on nije patio). Ukratko, shvatio sam zbog čega bogovi one koje mrze učine učiteljima.

Svaki se problem, dakle, nastoji riješiti nekom novom strategijom, pa ma kako one često bile i međusobno suprotstavljene. Primjerice, s jedne strane se trubi o prevelikom broju predmeta, a neprestano se iznose prijedlozi o zdravstvenom ili građanskom odgoju, filmskoj kulturi i sl. (Upadljivo je kako bi naglasak tih predmeta trebao biti na odgoju - vidljivo već i iz imena, a ne na obrazovanju!). Neprestano se organiziraju kojekakve radionice, na koje se često pozivaju i predavači iz inozemstva, gdje se prikazuju sve noviji i sve suvremeniji metodički pristupi koji u hrvatskoj Kompleksiji stvaraju zelotski žar za njihovom čim bržom i čim temeljitijom aplikacijom upravo u duhu "zapadnih vrijednosti." Ponovno, realni problemi - od složenih društvenih i gospodarskih prilika u kojima nam djeca odrastaju preko nedovoljnog interesa pa do - robija mi ne gine - nesposobnosti mnogih da usvoje i ovako postavljeni minimum nastavnog gradiva, zapravo nikoga ne zanimaju. Uvijek će postojati isprika u nekakvoj našoj zaostalosti.

Naglasak na odgojnoj dimenziji dominirao je i Jokićevim rukovođenjem kurikularnom reformom. Medijski je najveći odraz imao predloženi lektirni popis. Uvođenje poezije ("poezije"?) Branimira Štulića je, s jedne strane, pokazivalo otvorenost i avan(t)gardu hrvatskih kurikularnih stručnjaka koji su time anticipirali ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, a s druge, navodno, izlazilo u susret interesima učenika (subjekata obrazovnog procesa kojima ne trebaju predikati!). "Nova" paradigma je zapečaćena izbacivanjem "Judite" da ne bi koji nadobudni predavač došao u napast pitanjem boje njezinog prstena poticati štrebetanje. Kao da nije moguće pitati što je pjesniku stara kmetica i u kojoj saveznoj državi, odnosno gradskoj četvrti stanuje - pitanja koja je lakše naučiti jer je tekst kraći, ali koja jednako tako isključivo potiču na bubetanje na pamet. Nije mi ovime cilj cijeli prijedlog reforme p(r)okazati kao promašen, nego ukazati da su i pohvale često bile kontradiktorne.

Sustav postavljen na način da su za sve eventualne nedostatke odgovornim unaprijed proglašeni predavači i postojeći programi, dok je krivnja skinuta s učenika i onih koji programe predlažu, često iniciraju, a redovito potvrđuju - susljedno producira i dobro poznate mane u pogledu njegove kontrole koja je maksimalno izbirokratizirana. Inspekcije su zainteresirane da nastavnici imaju ispunjene pripreme (nevažno pišu li ih svake godine iznova ili samo mijenjaju datume na onima od prethodnih godina) i dnevnike sa svim odgovarajućim rubrikama. U općoj maniji ispunjavanja obrazaca i nemaju druge "opipljive" materijale prema kojima bi mjerili nečiji (ne)uspjeh. To je i kontekst u kakvom linijom manjeg otpora dolazi do inflacije odlikaša - jer time su u danom trenutku zadovoljni svi. Umjesto da školstvo bude sredstvom selekcije, nameće se srozavanje kriterija. Dok se zalažemo za, dakako poticajnu, kompetitivnost, mlade generacije nastojimo što dulje poštedjeti toga. Pa se čudimo što toliko dugo ostaju s roditeljima ili toliko kasno izlaze na tržište rada ili primarno teže dokopati se položaja u državnoj službi - gdje vlada dobra, stara, obrazovnim sustavom zapečaćena uravnilovka.

Ovom prilikom ovdje valja stati. Posebnu, naime, temu predstavlja pitanje za kakvo bi nam to društvo obrazovanje moralo biti zamašnjakom. Ideja prema kojoj bi se naglasak morao pomaknuti sa društvenih i humanističkih znanosti prema prirodoslovlju dobiva sve veći medijski i društveno odjek. PISA-ino testiranje kao povom ovomu tekstu također naglasak stavlja na matematiku i prirodoslovlje. U tipičnoj hrvatskoj maniri usmjerenost ka STEM-u se proglašava svetim gralom spasenja i zadaćom društva. Premda bi, u postojećim gospodarskim okvirima, tako usmjereno (osobito visokoškolsko) obrazovanje zapravo stvaralo radnu snagu za izvoz. 

Izvorno značenje latinske riječi reforma zapravo znači "preoblikovanje" - onoga što u suštini ostaje isto. Nama, pak, treba promjena na bolje onoga što je u suštini loše. Ali treba nam promjena u skladu s domaćim uvjetima, a ne pokušaj da se jednim potezom prebrišu desetljeća različitog društvenog razvoja ("zaostalosti" kako bi neki rekli).

Tri su zadaće ključne:

- vraćanje naglaska obrazovne dimenzije u središte cjelokupnog procesa

- vraćanje obrazovnog procesa u ruke onih koji rade u njemu, a ne oko njega

- gradiranje procesa na način da bude selektivan

Tek tada će se moći razmišljati o pravim promjenama programa i sadržaja, kao i razbijanje uravnilovke među učiteljima i školama. No, to zahtjeva rezove i rušenje nekih s vrha piramide...

6

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Ocjene (8)


Komentari (36)


nekih nastavnika djetetu s eogadi njegov predmet, a kod drugog taj isti predmet zavole ? I to ista djeca, z akoju bi ti rekao da su manje vrijedna ! Ja osobno nikada ne bih očito obdarenom djetetu za muziku dao jedinicu iz matematike, čak i da je Laci 0 0 0


ne zna, a ne bih dao jedinicu ni očito obdarenom djetetu za matematiku i fiziku, ako mu "ne ide" pojest ili zemljopis. Treba ih učiti razmišljati i kako doći do znanja o tome što će im nekada trebati. A min. 60 % nastavnika nije za to sposobno Laci 0 0 0


Alumnus uopće ne govori o "štrebanju". Je li tako, Alumnus? Vi govorite o učenju, usvajanju znanja kao preduvjeta za složenije kognitivne i intelektualne procese. I da su neka djeca jednostavno - manje darovita od druge (eufemizam). To je činjenica. Interstellar 0 1 0


Ako na isticanje važnosti STEM područja gledamo tako kao autor teksta da će to ionako biti radna snaga za izvoz, poput nogometaša koji su također traženi, onda bih ja sugerirao da sve napravimo kako bismo izvezli ekonomiste i pravnike s burze rada! MDoresic 0 0 0


Važnost da, ali se autor boji da bi se spomenuto uvelo u tipičnoj hrvatskoj maniri 'ako je tako na Zapadu...' bez pravih priprema, jasno definiranih i vremenski preciziranih ciljeva, te sa strukom iz STEM-a kao ukrasom. Baš kao s ekonomijom i pravom. Alumnus 0 1 0