Reputacija 6

  • Bodova 316.8
  • Analiza 172
  • Ocjena 647
  • Anketa 0

Analiza

Neugodna istina o suvremenom mitu

18.03.2017. 12:54, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

„Bez obzira što gospodin Trump kaže da nema globalnog zatopljenja, Kinezi kažu da ga ima, i smo svi svjesni da ga ima“, bubne zastupnica Mrak Taritaš usred Sabora pri raspravi o potvrđivanju Pariškog sporazuma, i naravno ostade živa (hvala Bogu). Iako Mrak Taritaš nije dala nijedan dokaz o fantomskom globalnom zatopljenju (niti objasnila kad su Kinezi postali autoritet po tom pitanju), sasvim je zorno opisala stanje svijesti onih koji takvu novostvorenu ideologiju, novu religiju i novu moralnost, podupiru iz priprostog i jednostavnog razloga što su ga „svjesni“, iskazujući tako stanje svijesti koja ne traži nikakav daljnji dokaz. Taritašova stranačka kolegica Pusić, kao glasni zagovaratelj svih liberalnih dogmi se malo (jako malo) bolje pripremila, pa je kao dokaz globalnog zatopljenju navela Al Goreov urnebesni film Neugodna istina, film koji je bezbroj puta razotkriven kao laž, s bezbroj neistinitih i iskrivljenih podataka, i koji je, kao takav, postao neugodna istina jedino za svog autora koji će zauvijek ostati „budući američki predsjednik“.

Kako sad stvari stoje, velika je vjerojatnost da će Sabor jednoglasno potvrditi Pariški sporazum (koji bi nam u cilju smanjenja ispuštanja CO2 mogao uvesti i porez na ugljikov dioksid u sklopu računa za struju, kao što je to učinila Švedska 2005. godine, jer naknada za obnovljive izvore nije dovoljna, i jer se cijelo pitanje ipak vrti jedino oko novca), jer je takvo stanje svijesti, i jer u Saboru ne vidim „zagovarače zaštitnih aluminijskih folija na glavi, također poznate kao Živi zid“. Možda zaštitne aluminijske folije na glavi predobro funkcioniraju, pa su živozidaši postali imuni na svakodnevne gluposti, ili možda ne znaju jednostavnu i znanstveno poznatu (a uporno prešućenu) istinu, koja glasi; kad bismo udvostručili današnju količinu CO2 u atmosferi, što je fizički nemoguće jer nemamo dovoljno ugljena i nafte, i jer bi većinu ionako apsorbirali oceani, temperatura bi porasla tek za 0,1-0,2 stupnja celzija.

Prije četiri milijarde godina, zbog jake vulkanske aktivnosti, CO2 je činio 80% atmosfere, koji se taložio na morsko dno u obliku vapnenca, i kojeg danas vidimo u izdignutim vapnenačkim stijenama. Razina CO2 je otada stalno padala do današnjih 395 dijelova na milijun. Zanimljivost u današnjoj maničnoj panici o globalnim zatopljenjem povezanoj s povećanjem razine CO2, leži u činjenici da je sadašnja razina CO2 jako blizu donjoj razini od 220 dijelova na milijun, na kojoj biljke više ne mogu preživjeti jer ne bi mogle obavljati fotosintezu. Svi znamo da ugljični dioksid pospješuje rast biljaka, pa stoga i znamo i da je, kroz poznatu noviju povijesti mini-globalnih zagrijavanja (poput one u 12-om stoljeću), u kojim je uvijek dolazilo i do povećanja CO2 u atmosferi bez obzira na ljudsku aktivnost, za posljedicu uvijek imalo bogato doba s obiljem hrane i rasta populacije. Pitanje je stoga, što uistinu zabrinjava paničare globalnog zatopljenja?

Odnos uzroka i posljedica u teoriji globalnog zatopljenja je upravo suprotan od onog kakvim se danas predstavlja. Povećanje CO2 u atmosferi je posljedica zatopljenja a ne suprotno kako tvrdi Al Gore, a razlog za to je vrlo jednostavan s obzirom na to da su oceani najveći rezervoari ugljičnog dioksida, i da njegovo ispuštanje ili apsorbiranje ovisi o morskoj temperaturi. Ugljik stalno kruži u prirodi, sunce u ekvatoru zagrijava oceane na više-manje 18 stupnjeva celzija, što potiče isparavanje vode i ispuštanje CO2. Pod utjecajem pasatnih vjetrova CO2 se širi na sjever i jug, gdje ponovo bude apsorbiran od hladnih voda sjevernog i južnog Atlantika i Pacifika. Postoji dakle stalno kruženje CO2 u prirodi, pri čemu govorimo o količinama od 90 gigatona (gigaton=10 na 9-tu tona) ugljika. Nadalje, vulkani svake godine proizvedu više ugljičnog dioksida nego li sve tvornice, automobili, avioni i svi drugi izvori ljudske proizvodnje CO2 zajedno, životinje i bakterije proizvode 150 gigatona ugljičnog dioksida svake godine, a ljudska djelatnost tek skromnih 6,5 gigatona godišnje.

Klimatske promjene kojim smo svjedoci, koje nitko ne spori i koji kao naziv sve češće zamjenjuje prenapadno i sve teže dokazivo „globalno zatopljenje“, uzrokuju promjene na suncu koje svojom aktivnošću zemlji isporučuje više ili manje topline, koje solarnim vjetrovima jača ili slabi zemljinu magnetosferu, štiteći nas tako, jače ili slabije, od kozmičkog zračenja koje stvara naoblaku, i koja kao važan regulator bitno utječe na zemaljski klimu. Uzrokuje pacifička dekadna oscilacija (PDO) sa svojim pozitivnim 30-godišnjim ciklusima kretanja morskih struja u smjeru kazaljke na satu koje donosi toplu vodu Arktiku i tope led, i negativnim u smjeru suprotnom kazaljke na satu sa suprotnim efektom, pa naizmjenično po 30 godina topi sjeverni polarni led, a potom ga 30 godina akumulira. Uzrokuju promjene El Niño i La Niña koji mijenjaju klimu na zemlji u kraćim vremenskim intervalima, i razni drugi poznati i nepoznati faktori.

S obzirom na to da se radi o prirodnom procesu izmjena kratkih mini-globalnih zatopljenja i mini-ledenih doba u razdoblju toplih međuglacijalnih perioda, koja su uvijek popraćena odgođenim rastom CO2, efekt ljudske djelatnosti je potpuno zanemariv. CO2 u atmosferi čini samo 1% stakleničkog efekta, obzirom da upija tek dva vrlo uska dijela frekvencija infracrvenog spektra, od 4,2 mikrona i 14-16 mikrona, dok vodena para, koje u atmosferi ima sto puta više, odnosno 30.000 dijelova na milijun, upija vrlo širok pojas duž spektra, pa stoga i čini 95% učinka stakleničkog efekta (a njega, kao što smo rekli, regulira sunčeva aktivnost), čime možemo zaključiti da ispuštanje CO2 prouzročenim ljudskom aktivnošću i koja iznosi tek 4% ugljika u atmosferi (znači 4% od 1% sveukupnog stakleničkog efekta CO2), nema mjerljiv učinak na globalno zatopljenje.

Globalno zatopljenje je globalni odgovor na globalna liberalna pitanja u vječnoj potrazi za zaradom koja nema uporište u novostvorenoj vrijednosti, već u vječnoj ljudskoj glupost koja svoju strast za ideologijama i moralnostima uvijek spremna platiti novim nametima. Potrazi u kojoj se okreću milijarde dolara, u kojoj bogatstvo industrije mora ostati u bogatim industrijaliziranim zemljama, jer bogatstvo je moć nad siromašnim, dok siromašne dobivaju naknadu prodajući za sitne pare svoju kvotu emisije ugljika koju ionako ne mogu potrošiti, jer im nudimo nepouzdanu i tri puta skuplju tehnologiju obnovljivih izvora energije s kojima je nemoguće pokrenuti ikakvu industrijalizaciju, potpisujući tako pristanak na daljnji život u siromaštvu. Ugljični kredit je postao još jedna izmišljena valuta s kojom se trguje i zarađuje, o kojoj ovise stotine tisuća radnih mjesta ljudi koji stoga žele da se cijela dogma i nastavi, što je boljka svake birokracije, i čiji račun, kroz dodatna davanja i izmišljene poreze, plaćaju građani u vječno jednosmjernom preljevu novca od siromašnih prema bogatim.

U Hrvatskim okvirima, jednostrani moralni saborski cvrkut duboke vjere u ovaj suvremen mit, dokazuje duboke liberalne korijene svih hrvatskih stranaka (osim onih koje su svoje glave prekrili aluminijskim folijama da niti čuju niti vide), ostajući tako vjerni globalnom moralu koji nas osiromašuje, jer bogati ne bi bili bogati bez novca siromašnih, niti bi danas mogle napredovali bez besplatne školovane radne snage iz zemalja koje svojim radnicima ne mogu ponuditi posao. Na lokalnoj hrvatskoj razini, naši političari ne odustaju od navade osiromašenja svojih građana putem globalnih liberalnih teorija u koje duboko vjerujemo, pa nam onda nije ni bitno što su bez ikakva uporišta u znanosti neovisne od politike i njenog novca.

Kako je najavljeno na početku analize, tako je i bilo, Sabor je jednoglasno potvrdio Pariški sporazum o klimatskim promjenama kojeg je Hrvatska potpisala u travnju prošle godine, i koji obavezuje i siromašne i bogate države, na smanjivanje emisije stakleničkih plinova, kako bi se u kratkom roku od 15 godina svela na brojke koje bi izbjegle moguću „svjetsku tragediju“. Iako nemam sumnje da će Pariški sporazum uspješno odraditi svoj primarni ekonomski cilj da siromašni ostanu siromašni a bogati još bogatiji, također nemam sumnje da će „uspješno“ smanjiti globalno zatopljenje, pitate se zašto?

U svojim 60-to godišnjim ciklusima PDO je 1940. godine započeo svoj negativni ciklus kojeg karakterizira povećanje arktičkog leda i smanjenje temperature, upravo zbog toga su znanstvenici sve do 1977. plašili svijet najavom novog ledenog doba. 1977. godine PDO je poprimio pozitivni ciklus i cijela priča se promijenila, i ovaj put u korist onih koji svaku priču znaju dobro naplatiti. Pozitivan ciklus PDO-a, pa onda i globalnog zatopljenja (potvrđen satelitskim mjerenjima temperature, koja su igrom slučajnosti, započela 1979. godine), trajao je do travnja 2008. godine,. Već godinu dana kasnije led na Antarktiku je bio 1 metar deblji nego li 2007. godine, a on i dalje raste, s iznimkom u godinama pojačanog djelovanja El Niña koje zagovornici globalnog zatopljenja i dalje koriste kao dokaz svoje teorije. Zemlja je dakle 2008. godine ušla u negativni ciklus PDO-a, pa će Pariški sporazum biti uspješan bez obzira bude li se provodio ili ne.

Zemlja ima svoje cikluse izmjene toplih i hladnih perioda koju znanost još nije shvatila, pa tek umišlja da je plod našeg djelovanja, iako je sasvim jasno da sve što se događa danas, događalo se i prije kad nikakav ljudski utjecaj nije bio moguć. U nastupajućem 30-to godišnjem hladnijem periodu (ovisno dakako u sunčevoj aktivnosti i drugim, poznatim i nepoznatim faktorima) društvu bi bilo bolje da promišlja o dodatnim i sigurnijim izvorima energije, a običnom čovjeku da skuplja drva, moleći se da za života ne sazna(mo) što znači istinska svjetska katastrofa koja nas u bližoj ili daljoj budućnosti sigurno čeka, a zove se novo ledeno doba, ali ovaj put s ogromnom populacijom, a bez beskrajnih stada mamuta koji bi nas mogle prehraniti.

6

5none5

Ocjene (9)


Respektira (8): VeNLO, Django, Laci, plotto, Spektator, Cro-Magnon, Alumnus, Interstellar


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (23)


u svom znamenitom djelu - "MMF- 4 koraka do prokletstva" !! Tko nije pročitao od Enghdala- "Sjeme uništenja",svakako preporučam.To nisu nikakve teorije zavjere nego okrutna stvarnost.To su tio globalistički projekti iskorjenjivanja gladi u svijetu plotto 0 0 0


ili bolesti cijepljenjem djece u režiji Bill Gatesa ( jednog od jačih dioničara Monsanta) gdje sve frca od deklarativno plemenitih ideja,koje su zapravo zločinački pothvati,ljudi koje tituliraju filantropima,umjesto zločincima. plotto 0 0 0


Eh, 5none5, naknadno sam morao dodati RESPEKT, jer je tvoj tekst izazvao fantastično korisne komentare, i otvorili temu puno širu od lažnog ili istinitog mita o štetnosti CO2. Ako postoji opasnost po fotosintezu, onda je tema zatopljavanja out ! Laci 1 0 0


@Spektator: Vasa primjedba je tocna (ostavio sam rijec GMO na pogresnom mjestu kad sam skracivao recenicu). Naravno, poanta je na teskoj neeticnosti i protuprirodnosti postupka, koji, eto, ne smeta deklariranim ljubiteljima prirodnog i organskog. Cro-Magnon 1 0 0


Imam vingdova k'o u priči pa možda otvorim banku;) Na tvojim tekstovima ih nisam baš uštedio jer nakon što si odradio kaznu (ono kad ti je rejting išao s BBB plus na BBhaha), iz priče u priču si bivao sve bolji i nisi slučajno šestica. VeNLO 1 0 0

Analiza

Stete Department o ljudskim pravima: Gle tko to govori

09.03.2017. 07:55, Kakvo je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj?

Vrag će ga znati zašto State Department ne izvještava o stanju ljudskih prava u SAD-u, jer kad bi izvještavalo, to bi svakako bilo zanimljivo štivo. Kako ne izvještava, to umjesto njih s veseljem rade Rusi i Kinezi, izvještajima utemeljenim na podacima američkih i nezavisnih organizacija za ljudska prava, pa o stanju ljudskih prava u Americi i mi nešto znamo. Kad bi ipak izvještavali, sumnjam da bi taj izvještaj bio puno drugačiji od istog takvog izvještaja za Hrvatsku, osim možda o stanju sudstva, jer je sudstvo u Americi možda efikasnije, ali sumnjam da je išta manje korumpirano. Ako pak ne izvještava jer možda postoje američke institucije koje to redovito rade, možda bi ih trebalo podsjetiti da i mi imamo iste takve institucije, i vjerojatno puno više takvih institucija od njih. Imamo tako institucije, poput pučkog pravobranitelja koje se bave ljudskim pravima svih nas, civilna društva koje se bave ljudskim pravima svake pojedinačne narodne, seksualne i svake druge manjine koju možete zamisliti. Imamo također bliskog istočnog susjeda koji o svakoj hrvatskoj mani izvještava na dnevnoj razini, imamo sjevernog susjeda koji o svakoj hrvatskoj „greški“ odmah tužaka Europskoj komisiji, imamo južnog susjeda koji se ne prestaje žaliti… ma dobro shvatili ste. Ono što niste shvatili i što nitko još nije shvatio jest, zašto toliko pažnje pridajemo upravo izvješću State Departmenta?

Iako u izvješću State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj niti mogu niti imam potrebu naći mane, mogu i želim pitati, tko nam to govori? Zar država koja mukotrpni godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u 200 država diljem svijeta ne može nadopuniti istim takvim izvještajem za vlastitu državu? Država koja je od devet osnovnih međunarodnih ugovora i konvencija o ljudskim pravima, uspjela potpisati samo tri? A da pri tome nije niti ratificirala niti sudjelovala u nizu najvažnijih konvencija o ljudskim pravima, poput Međunarodne konvencije o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Konvencije o pravima djeteta, koju je veleposlanik SAD-a u UN doduše potpisao u doba administracije Ronalda Reagana, ali ni Clinton, ni Bush ni predsjednik Obama nisu našli oportuno da dokument proslijede Senatu kako bi prošao postupak ratifikacije. Pa, prema službenim informacijama UN-a, SAD-e ne sudjeluje u 17 međunarodnih instrumenta koji se bave ljudskim pravima.

Kakva su stoga ljudska prava u SAD-u? Kako nisu ratificirali Konvenciju o pravima djeteta, u SAD-u je moguća praksa suđenja maloljetnicima kao odraslim osobama i slanje istih na doživotne robije. Tjelesno kažnjavanje je legalno u 19 država. U Americi svake godine u prosjeku 2,1 milijun žena biva napadnuto od muškaraca, što za posljedicu ima da su, u prosjeku, svaki dan tri žene ubijene od strane vlastitih partnera.

Što se prava žena i djece tiče, američki policijski službenici su priča za sebe. Prema podacima iz javnih izvora 2010. godine, policijski službenici bili su upleteni u 618 seksualnih napada, zlostavljanja i silovanja, od čega su u 180 slučajeva žrtve bili maloljetnici. U toj istoj godini, prema izvješću nevladinih organizacija, bilo je registrirano više od 5.000 slučajeva prekomjerne uporabe ovlasti od strane policijskih službenika. The Wall Street Journal 2014. godine izvještava o 1.800 policijskih ubojstva koji su se desila u 105 policijskih uprava između 2007. i 2012. godine, dok Associated Press iste godine tvrdi da se 400 smrtnih slučajeva događa svake godine kao rezultat aktivnosti u provođenju zakona od strane američkih policijskih službenika.

 O rasizmu u redovima američke policije ne treba trošiti puno riječi. Svi se još sjećamo slučaja nenaoružanog 18-godišnjeg Afroamerikanca Michael Browna kojega je bijeli policajac Darren Wilson  ubio u Fergusonu, ispalivši u njega skoro cijeli magazin svog službenog pištolja, a što je izazvalo masovne proteste u 170 američkih gradova. Policajac Wilson, naravno, nije bio osuđen ni od porote u Missoriju, niti od one u New Yorku, pa ne čudi da u tom istom New Yorku, u kojem rasne manjine čine polovicu stanovništva, isti su predmeti 80% svih tamošnjih policijskih istraga. O stanju ljudskih prava u Americi mogli bi nastaviti u još barem dvije analize, a da pri tome nijednim slovom ne spomenemo povijest njihovih ratova i povijest njihovih rasizma koji se protežu do dana današnjeg.

Ako se takva država stoga usudi kritizirati stanje ljudskih prava u Hrvatskoj, možda bismo se mogli s pravom zapitati, kakvo je tek stanje ljudskih prava u Hrvatskoj? Stanje ljudskih prava u Hrvatskoj je upravo onakvo kakvo je opisao State Department, odnosno, problemi s ljudskim pravima u Hrvatskoj su isti kao i u Americi, ali i proporcionalno manji s obzirom na broj stanovnika, intenzitet rasnih napetosti i, što svakako smatram najbitnijim, oružja u opticaju i psihološko-kulturno-povijesnoj potrebi i navici da se s njim koristimo. Prevedeno, stanje ljudskih prava u Hrvatskoj je dobro, pa možda čak i vrlo dobro, i ni na koji način se ne može uspoređivati s Amerikom, već samo s europskim zemljama.

Dokaz ovoj tvrdnji su upravo događaji koje opisujemo kad postavljamo pitanje o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Uzmimo na primjer napad na gej klub u Zagrebu, što nam to govori? Da postoje ljudi koji mrze gej populaciju? Na svakom mjestu u svijetu i u svakom dobu povijesti naći ćete ljude koji vole gejeve, koji su prema njima ravnodušni, koji ih ne vole i one koji ih mrze. Zašto bi se današnja Hrvatska po tome razlikovala? Zar društvo ne čine sto ljudi sto čudi? Zar nam puno više ne govori činjenica da je to učinjeno pod okriljem noći i od strane šačice, svima nama nekih čudnih ljudi? Zar nam puno više ne govori da su se sve institucije natjecale kako bi što jasnije i glasnije artikulirale svoje zgražanje? I zar bi u državi i društvu u kojem vlada rasizam, ksenofobija, netolerancija i sve ostale negativnosti koje sami sebi često spočitavamo, LGBT zajednica imala hrabrosti reći da u Hrvatskoj na par dana mora sve stati kako bi se najprije riješili njihovi problemi i zaliječilo njihovih par zadobivenih ogrebotina? Svakako da ne, i da se to može dogoditi samo u društvu u kojem se, bar na principijelan način, pokušavaju poštivati sva ljudska prava. Sve rečeno važi i za srpsku i svaku drugu manjinu.

 Jesi li dječja ljudska prava ugrožena u Hrvatskoj? Jesu, jednako kao i dječja prava u većini europskih država u kojim ni roditelji ne mogu spriječiti Mengeleovu praksu nasilnog unošenja kemijskih spojeva u postupku zvanom obvezno cijepljenje, ugroženo im je pravo na jednaku kvalitetu školskog obrazovanja, pravo na školski obrok ako im ga roditelji ne mogu platiti, itd. Jesu li ženska ljudska prava ugrožena? Dabome da jesu, žene su ugrožene i na poslu i u braku, ugroženo im je pravo na jednaka primanja za isti posao i mogućnosti napredovanja kakve imaju muškarci, a donekle su ugrožene i njihove reproduktivne slobode i prava, upravo kao i u nekim europskim državama. Ali unatoč svemu tome, u Hrvatskoj nijednom političaru ne bi palo na kraj pameti izreći onaj idiotizam koji si je dozvolio poljski europarlamentarac Janusz Korwin-Mikke u europskom parlamentu, o tome kako su žene gluplje pa onda i zaslužuju manju plaću. Što na kraju s onom šakom ridikula koji su se postrojili na Trgu bana Jelačića? Ridikuli kakvih ima svugdje u svijetu, ništa više i ništa manje i nikakav dokaz porasta fašizma u Hrvatskoj, već upravo suprotno, na porast fašizma bi ukazala masovna i učestala postrojavanja na trgovima diljem zemlje. Hrvatska se stoga ni na koji način ne razlikuje od država s kojim se mora uspoređivati, onim Europskim.

Možemo stoga zaključiti da su ljudska prava u Americi tek mrtvo slovo na papiru, a njihova izvješća s kojim godinama mašu u nedostatku samokritike i s velikom dozom licemjerja, tek američko opravdanje za mnoge oružane invazije, ograničene intervencije i poticane obojene revolucije. Što Amerika misli o ljudskim pravima svojih građana i svih građana svijeta, jasno su nam pokazali dokumenti koje je ovih dana objelodanio Wikileaks, i koji jasno pokazuju na koji način Amerika štiti ljudska prava svih onih koji se usude prčkati po internetu, kupiti pametni telefon ili pametnu televiziju. Kad stoga predsjednik HNS-a Vrdoljak kaže da je Hrvatska tim izvješćem dobila pljusku, trebalo bi ga zapitati kakva je to pljuska bila? Jer zasigurno i on zna da nije bila moralna, obzirom da se moralne pljuske mogu dobiti samo od moralnih ljudi, dok moralne institucije, a kamo li države, nikad nisu ni postojale. Čemu onda tolika graja na to što State Department misli, logičnije bi bilo taj američki dokument pogledati s podsmjehom i ukazati na to tko nam to govori.  

6

5none5

Ocjene (12)


Komentari (12)


@5n5, odlican si, gust mi je citati. Nadam se da zaradjujes od pisanja-:) Anyst 1 0 0


@Amyst ma naravno, što su čitatelji zadovoljniji, to mi je duša bogatija 5none5 0 1 0


Danas su drugovi koji se nazivaju antifašistima,a prešaltali se na neoliberalni fašizam,imali dirljiv performans sa tortom u obliku petokrake. Izvještaj State Departmenta je sigurno bio po njihovoj volji. plotto 1 0 0


Izvanredna analiza i ujednom kritika stavova u nas da sve što dolazi sa zapada, naročito iz SAD moramo shvatati ozbiljno. To što State Deoartement govori o ljudskim pravima je čista glupost i bezobrazluk. Njihovo poimanje ljudskih prava su Laci 0 0 0


najočitija u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, u podržavanju Izraela, u podržavanju saudijskih šeikova, u pomaganju svih neneraodnih režima po Južnoj i Srednjoj Americi, te po "tetošenju" nacista i proganjaju "komunista". Kritika im je shit ! Laci 0 0 0

Analiza

Junckerova Bijela knjiga je tek dokaz broj dva da je Brisel (Bri-sel, tvrdo štokavski s naglaskom na prvi slog) u teškoj panici a EU u još težoj krizi, dokaz broj jedan, za nas Hrvate, je trenutak kad je „briselski projekt“ Plenković postao manje briselski, te hrabro izjavio da su Junckerovi stavovi o Hrvatsko-Slovenskoj arbitraži irelevantni.

 Da nešto ne štima s EU, Hrvati kao da su naslutili od samog početka, pa smo u njegov parlament slali zvučna imena s margina političke aktualnosti, ljude koji su u svojim strankama i hrvatskoj politici bili višak ili na smetnji, pa smo ih u Briselu držali sa strane ili u rezervi, znajući da tamo ne mogu napraviti nikakvu štetu. Što bi nam drugo mogla govoriti imena Jakovčić, Borzan, Maletić, Petir, Radoš, Škrlec, Šuica, Tolić, Tomašić, Zovko? Što nam govori ime Picula? Čovjek koji nije ispunio svoj istinski potencijal kao prirodni nasljednik Ivice Račana, već samo vlastite materijalne ambicije prirodne svakom političaru. Picula možda, poput Plenkovića, čeka svoj red, čeka poziv iz matice kako bi ispunio svoje mesijansko poslanje u vidu spasa vlastite stranke, kad za to dođe odlučan trenutak i odlučan poziv, a u međuvremenu se kao kronični spavač briselski jasli, polako (baš poput Plenkovića) pretvara u velikog EU sanjara.

Brexit nije povod europske krize, već njena posljedica, izbor Trumpa nije slučajni splet okolnosti izazvan besmislenim američkim izbornim sustavom, već odgovor na opasnu politiku zapada, odgovor za koji je američki narod smogao snage, zanemarujući lažljivi medijski mainstream i upozorenja holivudske tvornice snova, dok je europski ostao spavati uljuljkan milozvučnim krilaticama liberalne basne o lažnim slobodama i lažnim jednakostima, obzirom da su upravo to pojmovi koje su Europljani prvo izgubili. Europsku krizu izazvala je zajednička valuta u kovačnici eurozone, u kojoj su države, kao nekadašnji kovači vlastite sreće, ubrzo otkrile da je tuđi čekić veći i da bolje kuje, prepolovivši tako Europu na bogatu i zaposlenu te siromašnu i nezaposlenu. Europsku krizu izazvala je bahata politika zapada prema arapskim zemljama, politika s kojom želimo kupiti naftu a prodati oružje, što za posljedicu stvara logičnu emigrantsku krizu i porast terorizma. Europsku krizu izazvalo neprincipijelno miješanje u ruska pitanja, kao kad Rusija odluči vratiti Krim, komad oduvijek ruske zemlje, pa Europa od nje stvara principijelnog neprijatelja broj jedan, dok je svojevremeno ta ista Europa nezainteresirano promatrala kako se Britanci bezobzirno iživljavaju nad Argentincima vraćajući Fokland, 12.000 km udaljen od Britanije, neprincipijelnost koja danas gomila vojne snage na europsko-ruskoj granici i stvara klimu već zaboravljenog hladnog rata.

Bijela Junckerova knjiga želi zadržati poslovični optimizam europskih birokrata, iako je razvidno da u pet njenih zamišljenih scenarija nedostaje jasnoće i jedinstvene vizije europske budućnosti. Briselski birokrati tako ostaju tijelo za sebe, u Europi u kojoj nacionalni parlamenti već stavljaju europski projekt pod znak pitanja, i u kojim postaje sve važnija i hitnija rasprava o tome kako provariti EU dezintegraciju, i kojim putem poći kad nadvladamo ovaj propali ekonomski eksperiment. Nedorečenost i neodređenost Bijele knjige je razumljiva sama po sebi kako se približavaju izbori u Nizozemskoj, Bugarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Češkoj, jer gotovo i ne postoji Vlada koja je sad spremna pratiti ambicije Junckerove inicijative, dok bi se s izbornim ciklusom 2021-22 EU mogla naći u posljednjih pet godina svog istinskog postojanja, a u kojem bi još neko duže vrijeme mogle preživjeti jedino dobro ukorijenjene briselske strukture u svojoj kuli babilonskoj.

Europa s više brzina kao Junckerov, ali i Francuski i Njemački favorit, je Europa koja je trebala postojati od samog početka. Europa prilagođena svakoj svojoj članici i Europa koja svoje bogatstvo može pretočiti na nove članice je Europa u koju je Hrvatska trebala ući po cijenu svog suvereniteta, ali ono što je bilo u EU izlogu, nije bilo u EU dućanu, samo je cijena bila ista. Ako stoga Europa koju su nam "prodali" hadezeovski i esdepeovski eurofili, pa između ostalih i Tonino Picula, sad već bjelodano nije Europa u koju smo trebali ući onako nepripremljeni i onako naglavačke, kojim povodom eurosanjar Picula želi ponoviti nedavnu hrvatsku eurointegracijsku grešku koja nas je koštala duge i teške ekonomske krize, s uništenom industrijom i izgubljenim radnim mjestima, najavom da se, u slučaju Europe s više brzina, Hrvatska mora kvalificirati u grupu koja vozi najbrže? Kojom razumnom matematikom Picula vidi svoju domovinu u grupi zemalja koje ekonomskom Europom voze u petoj brzini? S obzirom na to da hrvatski ekonomski fićek tu brzinu i nema, i zašto bismo se, po njemu, trebali s EU čvršće integrirati u vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici? Zar samo zato što je brod ekonomske integracije davno otplovio, pa je sad svaki povod dobar kako bi njegova briselska stolica i njegov europski san ostao netaknut?

Briselski birokrati bi se danas rado okrenuli Europi s više brzina, jer je ona s jedinom, petom brzinom, izletjela u drugom zavoju, ali postoji velika opasnost da je za takvu Europu već kasno. Ostali scenariji iz Junckerove Bijele knjige samo oslikavaju Brisel i njene birokrate, pa onda i Tonina Piculu a sve donedavno i Plenkovića, kao ljude izgubljene u svojim snovima i bez dodira sa stvarnošću i svojim narodom. Hrvatska se u ovim uvjetima mora uzdati u ono što se oduvijek morala a nije smogla snage uzdati, u vlastitu ekonomiju i vlastitu političku pamet (ako je od oboje još išta ostalo), te prestati pjevati europsku himnu Odu radosti na njemačkom jeziku, kao što je to učinjeno u Zagrebu tijekom proslave ulaska u EU, jer ta pjesma ima bar tri hrvatska teksta. U Europi gdje je oduvijek svatko brinuo svoje brige, Hrvatska se mora prvenstveno okrenuti sebi te hrvatskim rječnikom i po domaći rješavati svoje probleme, a tek poslije svojim europskim partnerima u rješavanju onih zajedničkih.

6

5none5

Ocjene (8)


Respektira (7): Cro-Magnon, Zakej, VeNLO, plotto, viewer, siouxica, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Komentari (11)


Tako je krenuo taj pohlepni stampedo,a temelji zajednice nisu stvarani na čvrstim nogama,nego vise na direktivama i uredbama koje su dolazile iz paracentara moći.Od postavljanja komesara EK,koji nisu izravno birani od naroda EU,nego su postavljani plotto 0 0 0


po nečijim direktivama do EP koji ej lužio vise kao dekoracijam,nego je imo stvaro učešće u vlasti,Kasnije je nešto od toga popravljeno,ali kako bi lik poput Junckera došao na čelo na čelo EK,da nije kao premijer Luxemburga zamračio multikorporacija plotto 0 0 0


milijarde €,koje su zapravo otuđene iz budžeta matičnih država.Postoji i onaj dio naših slabosti,na koji možemo više utjecati,a taj je dio naša rak rana.Imam osjećaj da nikad nije bilo ovoliko korupcije u svijetu.Možda je subjektivno,ali mislim da je plotto 0 0 0


upravo sadašnji tzv,. grabežljivi neoliberalizam tome dramatično pridonio. plotto 0 0 0


Izvrsna naliza stanja 5none5, Točno, ma tko lamentira, koje šanse ? plotto je sve lijepo zaokružio svojim komentraima. Oni koji stalno nas okrivljuju što ne "iskoristimo" bolje EU, su teške demagoške neznalice. Laci 0 0 0

Analiza

Temeljni dohodak kao odgovor na propadanje socijalne države i rast populizma

02.03.2017. 10:01, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Možemo se do mile volje čuditi rastu populizma u zapadnom svijetu, do besvijesti se zgražati nad izrečenim tvrdnjama populističkih lidera koja, u očima pravovjernih, zatiru dostignute civilizacijske razine. Možemo u nevjerici okretati glavu i kolutati očima nad od naroda izglasanim Brexitom, od naroda izabranim Trumpom, nad rastom popularnosti Marine Le Pen, nad Orbanovoj ustrajnosti. Ali samo oni koji su vlastitom voljom slijepi na sve probleme današnjice, koji uporno okreću glavu na sam spomen problema kojeg je liberalizam izazvao, neće priznati da je rast populizma odgovor na propadanje socijalne države. Teško im je također priznati, mada su svakodnevno toga sve svjesniji, da potisnuti problemi, problemi od kojih okrećemo glavu, stvaraju nove još veće probleme u vidu očiglednog rasta desnog nacionalizma. Nečija je „pravda“ kroz povijest uvijek bila nečija nepravda, pa se u takvoj povijesti nastavljamo vrtjeti u krug bez etične, filozofske i snage same logike, da istinsku pravdu, onu socijalnu, omogućimo svima.

Unatoč globalnim previranjima na početku ovog 21 stoljeća, unatoč snazi globalizma na krilima kapitala i iskrivljenoj ideji socijalističke internacionale, unatoč otporu pokradenih i osiromašenih masa koje relativno dobro detektiraju problem, pa spas traže u nacionalnom identitetu, nacionalnom lideru i zatvorenom tržištu, problem izlaska iz ove političko-povijesne zavrzlame, nikad nije bio bliže rješenju.

Carl Frey i Michael  Osborne s Oxford Martin School su 2013 predvidjeli da se u relativno kratkom vremenu (desetljeće ili dva) može automatizirati 47% radnih mjesta u SAD-u. Predvidjeli su tako inovacije poput samovozećih automobila, s kojim se upravo ovih dana eksperimentira, i koji će ukinuti zanimanja poput taksista i vozača u prijevozu. Automatizacija i robotizacija koji nam olakšavaju posao, nam taj posao i kradu. Nije rijetkost u nekim industrijama da posao kojeg su nekad obavljala sto radnika, danas tek nadgledaju trojca visokostručnih inženjera. Sve neizvjesnija je stoga priroda današnjeg tržišta rada i za visokokvalificirane radnike, a kamoli li za slabo plaćene poslove koji ne zahtijevaju posebne vještine. Dolazi tako do rasta nejednakosti plaća, sve većeg broja privremenih poslova i ugovora na određeno vrijeme, kao i bezobzirnih poslodavaca (za koje papa tvrdi da bi bilo bolje da su ateisti nego kršćani) koji lobiraju kod političara za pogodovanje zakonskim aktima, kojim se sve češće izvlače s praksom koja graniči s izrabljivanjem.

Sustav socijalne sigurnosti, čak i u bogatim državama koje na njega troše pravo bogatstvo, postao je s vremenom presložen, neefikasan i ponižavajući, te žudi za pojednostavljenjem. Primatelj socijalne naknade je diskriminiran samom činjenicom da je prima, jer je tim obilježen negativnim i nepoželjnim društvenim statusom. Nadalje, zbog uvjeta koje mora ispunjavati, često je prikraćen za slobodu traženja ili stvaranja vlastitog radnog mjesta. Kod nas je čest uvjet, pa onda i prepreka primanja socijalne pomoći, posjedovanje osobnog automobila, a jedan od uvjeta je i  boravak na prijavljenom području koju lokalna institucija pokriva, što svakako ne pridonosi potrazi za poslom, niti toliko razvikanoj potrebi mobilnosti radnika na modernom tržištu rada. U socijalno bogatijim društvima je slična praksa, pa su primaoci socijalne naknade spriječeni da npr. svoje naknade ulažu u vlastiti posao, kako beneficiju ne bi izgubili, te ograničeni vremenom zbog čestih prijava i prikupljanjem potrebne dokumentacije i potvrda.

Nakon godina provedenih na marginama političke misli, univerzalni temeljni dohodak (UTD) je tijekom zadnjih godina znatno dobio na popularnosti kod mainstream zapadnih ekonomista, pa je danas u fazi testiranja u Nizozemskoj, Italiji i Finskoj, razmatra se u Škotskoj, dok su ga na referendumu odbili bogati Švicarci zbog straha od povećanja poreza. Finska je vlada u fazi eksperimenta kojim će 2.000 nezaposlenih ljudi u dobi između 25 i 58 godina dobivati zagarantiranu sumu novca koja će predstavljati temeljni dohodak u visini 560 eura mjesečno. Tu će svotu primati pune dvije godine (razdoblje trajanje eksperimenta) i ona će zamijeniti  njihovu naknadu za nezaposlenost, ali će ovaj dohodak nastaviti primati i ako u međuvremenu nađu posao. Za Fince znamo da su predvodnici društvenih inovacija, ali ideja UTD se širi i dalje od Skandinavije, pa su među njegovim pobornicima i IT poduzetnik Elon Musk, bivši Clintonov ministar rada Robert Reich, francuski socijalistički predsjednički kandidat Benoît Hamon i južnokorejski predsjednički kandidat Lee Jae-myung, te mnogi industrijalci koji se nadaju da će zbog temeljnog dohotka moći smanjiti cijenu rada i tako se okoristiti vlastitim poreznim izdvajanjima. UTD bi mogao zaštiti sve veći broj ljudi koji radi na sve nesigurnijem tržištu rada, te im olakšati prijelaz s jednog privremenog zaposlenja na drugi.

Sve je veći broj političara, poduzetnika i političkih stratega koji tvrde kako bi temeljni dohodak mogao biti rješenje za neke od najvećih problema našeg vremena. UTD bi mogao biti povijesni iskorak iz kolotečine stalnih sukoba između kapitala i njegove stalne potrebe za profitom, nasuprot socijalnim potrebama većine. Industrija bi povećana izdvajanja na ime poreza zbog potreba UTD nadoknadila smanjenom cijenom rada u okvirima koliko im sindikati dozvole, radnik bi dobio veću socijalnu sigurnost te smanjenu ovisnost o poslodavcu, dok bi država napokon ispunjavala svoju obavezu pružanja socijalne sigurnosti i nesmetanog kretanja kapitala, uz opći benefit smanjenih socijalnih tenzija i radikalnih političkih promjena.

Robotizacijom radnih mjesta u općem globalnom trendu rasta populacije, radna mjesta postaju sve rjeđa, pri tome je slaba utjeha u najavi da će napredak znanosti s vremenom stvoriti nova, obzirom da svi živimo u sadašnjosti. U svijetu s manje radnih mjesta, pa onda i sve više ljudi bez prihoda, sredstva će se morati redistribuirati od onih koji posjeduju bogatstvo i proizvod, prema onima koji ga žele a nemaju s čime kupiti, jer visoka produktivnost kao nosioca razvoja, je besmislena u svijetu koji proizvod ne može platiti. Rješenje kako bi se današnje (dobre ili loše) ekonomske zakonitosti mogle nastaviti, kako bi se kapital mogao kretati i sve zadržalo ekonomski smisao kojeg sada ima, je svakako UTD, koji već razvija reputaciju aspirina za svjetsku politiku, čudotvornog lijeka koji će riješiti brojne probleme, od zastarjele, nemoralne i nepraktične socijalne naknade, do nadomjeska plaća za radnih mjesta koja bi trebala nestati.

6

5none5

Ocjene (8)


Respektira (6): siouxica, bereza, plotto, oldgal, viewer, VeNLO


Slaže se (2): oldgal, Laci


Komentari (22)


države trn u oku neoliberalnih globalista,koji ih žele ukinuti.U tom namjerno stvorenom,neviđenom kaosu,sumnjivi tipovi poput Soroša,tituliraju se filantropima,iako je razvidno da je to obmana i opsjena jer taj agent Rothschilda i Rockfellera za plotto 0 0 0


specijalne operacije,financira alate za širenje NWO agende.Offtopic je ,ali u tijeku je obojen revolucij u Makedoniji. Hoću reći da primjena teorije u praksi izgleda sasvim drugačije i da ono što se tobože deklarira,nije cilj,nego sredstvo plotto 0 0 0


za postizanje cilja,koji nema veze sa prvotno deklariranim ciljem.Kakao bi rekli,"ništa nije onako kako se na prvi popgled čini" !! plotto 0 0 0


isprika za gramatičke pogriješke.Nažalost,uvijek u raskoraku sa vremenom pa se žurim što i nije opravdanje. plotto 0 0 0


@Laci https://youtu.be/xtpgkX588nM @plotto 3 za tebe: https://youtu.be/jbkSRLYSojo https://youtu.be/QpdyCJi3Ib4 https://youtu.be/5JiYcV_mg6A i jedan za obojicu https://youtu.be/kh7nfnUIAvA i za sve nas (na spomen sjajnog profesora) RepopeR 0 0 0

Analiza

Temeljni dohodak kao odgovor na propadanje socijalne države i rast populizma

02.03.2017. 10:01, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Možemo se do mile volje čuditi rastu populizma u zapadnom svijetu, do besvijesti se zgražati nad izrečenim tvrdnjama populističkih lidera koja, u očima pravovjernih, zatiru dostignute civilizacijske razine. Možemo u nevjerici okretati glavu i kolutati očima nad od naroda izglasanim Brexitom, od naroda izabranim Trumpom, nad rastom popularnosti Marine Le Pen, nad Orbanovoj ustrajnosti. Ali samo oni koji su vlastitom voljom slijepi na sve probleme današnjice, koji uporno okreću glavu na sam spomen problema kojeg je liberalizam izazvao, neće priznati da je rast populizma odgovor na propadanje socijalne države. Teško im je također priznati, mada su svakodnevno toga sve svjesniji, ... više >

6

5none5

  • 6
  • 2
  • 0
  • 22

Analiza

Odakle toliko nepovjerenje u cijepljenje

22.02.2017. 08:23, Treba li odluku o cijepljenju djece prepustiti roditeljima ili struci?

Cijepljenje je van svake sumnje najveći izum i najveće postignuće u medicini otkad su vračevi kamenog doba prizivali bogove za pomoć u izlječenje člana svog plemena, sve ostalo je povijest ljudske pohlepe i bezobzirnosti.

Da bi shvatili problem cijepljenja, ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu, prisjetimo  se jedne usputne ali dobro poznate činjenice - cjepivo protiv bjesnoće kojim smo po zakonu dužni cijepiti svog četveronožnog ljubimca traje tri godine, pa ipak, dužni smo svake godine izdvojiti 150 kuna za ovu pohlepu veterinarskih stanica. Cjepivo protiv Humanog Papilloma virusa (HPV), djeluje oko pet godina, a daje se djevojčicama od 12-13 godina, stoga i nema nikakvog učinka u razdoblju za koje pretpostavljamo da bi ove djevojčice trebale postati seksualno aktivne. Treba također naglasiti da 95% žena koje se zaraze virusom HPV, nikad ne dobiju rak grlića maternice, pa mnogi stručnjaci, umjesto ovog dokazano opasnog cjepiva (uzrokuje neplodnost i smrt, pa je Japan 2013. povukao svoju preporuku mladim osobama da se cijepe protiv HPV-a), preporučuju  redovit papa test, kako bi se otkrila mogućnost raka maternice.

Kad stoga govorimo o nepovjerenje u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u pohlepnu farmaceutsku industriju, također govorimo o nepovjerenju prema podmićenim doktorima koji je bezrezervno zastupaju, a ne o sumnji prema imunizaciji samoj po sebi.

Zanimljivo je da roditelji koji se protive cijepljenju svog djeteta, u pravilu se protive cijepljenju svog drugog djeteta, a iz očitog razloga što su s prvim preživjeli tešku traumu zbog nuspojava koje je cjepivo izazvalo. Nisu stoga to roditelji koji se informiraju na internetu i pokušavaju prodati neku svoju pamet, već roditelji s iskustvom kojeg nikom ne bi poželjeli.

Kad stoga govorimo o nepovjerenju (ili prevelikom povjerenju) u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u liberalni sistem u kojeg se „svi“ kunemo, govorimo o nepovjerenju u sustav ponude i potražnje, u sustav tržišne ekonomije, u kapitalistički sistem koji svima dozvoljava bogaćenje, i koji stoga ne poznaje sentimentalnost ni društvenu odgovornost prema ikome osim prema sebi.

Kad stoga govorimo o odgovornosti roditelja koji ne žele cijepiti svoje dijete, pa onda spominjemo njihovu odgovornost prema ostatku društva, trebamo govoriti i o odgovornosti svih segmenta društva prema ovom pitanju. Odgovornosti farmaceutske industrije čiji je jedini cilj stjecanje profita, i koje stanovništvo doživljava kao mušterije kojim se proizvod mora prodati, željeli i trebali oni to ili ne. Odgovornosti službene medicine koja a priori podržava farmaceutsku industriju pod opće poznatom parolom kako je imunizacija spasila milijune života, kao da netko sumnja u to, kao da svi mi to ne znamo pa nam trebaju autoriteti u liku doktora da nam to objasne.

Nitko zdrave pameti ne sumnja u imunizaciju per se, ali svi pomalo sumnjamo u proizvod napravljen po sistemu ekonomske logike po kojem mora biti što jeftiniji u proizvodnji a što skuplji na tržištu, sistem koji nam stoga kaže da je sigurnosno ispitivanje proizvoda preskupo, pa mnoge farmaceutske industrije unaprijed traže zaštitu od odgovornosti u slučaju eventualnih nuspojava. Sumnjamo u logiku da se proizvod nameće silom zakona, kako bi se prodao u što većim količinama. Pokušajte samo na tren zamisliti tu logiku da posjedujete industriju s proizvodom kojeg po sili zakona svi moraju kupiti, zamislite da još posjedujete i ekskluzivu na tržištu, pa možete određivati cijene po želji, tko to ne bi poželio? I gdje je tu zdrava pamet?

Moramo stoga na kraju govoriti i o odgovornosti države prema svom narodu, odgovornosti kojom nameće bockanje naše djece, proizvodima o kojima nemaju nikakve stručnosti da ga ocjenjuju, pa te ocjene prepuštaju pojedincima i institucijama u debelom sukobu interesa, priklanjajući se tako opće prihvaćenim stavovima onih koje doživljavamo kao autoritete jer su u većini, pa su onda “u pravu“. Mada svi znamo da je kroz povijest, većina uglavnom bila u krivu, i redovito u sukobu interesa.

Mogli bi ovdje lukavo i neutralno pozvati javnost na jednu duboku javnu raspravu kojom bi odlučili što je najbolje za društvo (koje je cijepljenje uistinu potrebno i koja su cjepiva dokazano sigurna), pa ipak znamo da to ne bi imalo nikakvog efekta, obzirom da bi se u toj raspravi sukobilo ono što se u društvu uvijek sukobljava, sukob vlastitog interesa protiv nekakvih tuđih interesa. Najbolji je stoga društveni izbor pojačan nadzor farmaceutskih (i svih drugih) proizvoda na tržištu, pojačana edukacija stanovništva, ali ne edukacija koja se pretvara u propagandu i nametanje mišljenja, već ravnopravni pristup javnosti svih zastupljenih mišljenja. Te svakako izbjegavanje bilo kakve prisile kojom roditelji gube svoja elementarna roditeljska prava nad djecom. A sve pod parolom da su necijepljena djeca opasnost za ostalu djecu. Jer, kojom je to logikom jedno necijepljeno dijete u razredu opasnost za svoje cijepljene kolege? Zar ne osjećamo da nas takvim argumentima prave budalama? Pravo pitanje za stručnjake je otkuda se necijepljena djeca uspijevaju zaraziti u sredini u kojoj je bolest skoro pa iskorijenjena? A također, u svjetlu aktualne panike koja je nastala zarazom ospica, pitanje, otkad je takva relativno benigna  zaraza postala sveopća opasnost za društvo?

Tko uostalom može sumnjati da pobude roditelja po ovom pitanju nisu iz čiste ljubavi i zabrinutosti prema svom djetetu, također tko uopće može sumnjati da interesi struke nisu, između ostalih poštovanih razloga, ekonomski? Za koliki postotak doktora možemo reći da su pošli u medicinu iz čisto humanih i altruističkih razloga, a koliko iz novčanih? Za koliki postotak roditelja, s druge strane, možemo reći da žele zlo svom djetetu? Ne bi li država morala uskladiti tu logiku pri donošenju odluke?

Mnoge bolesti u zapadnom svijetu su, zahvaljujući  imunizaciji, iskorijenjene, ali se  cijepljenje djece protiv njih i dalje nastavlja. Mnogi neprovjereni proizvodi se olako, po sili zakona, nameću. Politika cijepljenja mora stoga biti usklađena tako da podržava informirani izbor građana, i da država uspostavi bolji sustav nadzora cjepiva, sustav koji bio pod strogim nadzorom nekakve institucije za sprječavanje sukoba interesa.

6

5none5

Ocjene (13)


Respektira (10): Zagorec, Jung-fu, BorisTraljic, viewer, Spektator, Zakej, plotto, siouxica, Interstellar, VeNLO


Slaže se (2): trudnica, Laci


Ne slaže se (1): VilimTell


Komentari (50)


Austrija, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Island, Irska, Litva, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo puštaju ljudima izbor hoće li voziti lijevom ili desnom stranom ceste. VeNLO 0 0 0


Nisam upoznat... ako im pada postotak procijepljenosti, vjerojatno. Kako se tamo necijepljenje odražava na zdravstveno osiguranje, premije... nemam podataka. PS Stvarno bih sad završio :) BorisTraljic 0 0 0


PS Europska unija inače nije autodestruktivna tvorevina koju overliberalizacija neće srušiti. I to na više područja... :) BorisTraljic 0 0 0


Ovdje nije riječ o Uniji, već o pojedinim zemljama. O Autodestrukciji, hrvatstvu koje ne zna što bi sa sobom, drugom prilikom. VeNLO 0 0 0


Da je ''udruženi zločinački poduhvat'' dokazuju stat države o tuberkulozi . Incidencija godinama HVALA BOGU (cijepljenju?) ispod EU % za obavezno, mogli bi selektivno samo par HR regija. Uporno 100% cijepimo neznam zakaj. To sam izbjegao bez suda. Zagorec 0 0 0

Analiza

Unatoč raznim teorijama, ostaje činjenica da je novogodišnji posjet naše Predsjednice SAD-u i dalje, u najmanju ruku, čudan, ali i posjet kojeg je naša Predsjednica, po njenim riječima, odradila samo zato što ga nije odradio hrvatski veleposlanik u SAD-u i zato što njoj „ništa nije ispod časti“. Ako bi ipak preskočili pitanje zašto su ti posjeti uvijek novogodišnji i tajnoviti, ostao bi nam čišći prostor za nagađanje kako je naša Predsjednica, pomalo zbunjena američkim izbornim rezultatima i u nedostatku uputa stare administracije, u SAD otišla uspostaviti kakav takav kontakt s novom administracijom. Kako je opći dojam tog posjeta negativan, izgleda da uspostava veze s Trumpovim ljudima nije uspjela i da tome nije pomogao ni navodni posjet, vjerojatno jednako zbunjenom, Pentagonu. Ako podržavamo teoriju da je naša Predsjednica, iz visokih američkih političkih i vojnih krugova, poslana u Hrvatsku po zadatku, očigledno je da je, zbog američkih političkih previranja, ostala bez uputa. Najnoviji pokušaj uspostavljanja kontakta s administracijom koja ju, očigledno i javno, ignorira, pretvorio se u pravu pravcatu sačekušu naše predsjednice prema američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu.

Na konferenciji o sigurnosti u Münchenu  naša se Predsjednica lukavo postavila između Mikea i njemu predviđenog mjesta, te strpljivo čekala njegov dolazak kako bi ga "srdačno pozdravila", sačekuša koju nijedan gentlemen ne može eskivirati, ali je može učiniti beznačajnom, upravo kako je Mike Pence i učinio. Cijeli je susret, po računici revnih novinara, trajao osam sekundi, pri čemu je pozdrav naše Predsjednice trajao šest sekundi, a odgovor američkog predsjednika pune dvije, sasvim dovoljno da kaže nešto kurtoazno, ali i što bi bez sumnje trebalo zvučati kao „molaj me ženo“. Nakon čega je naša Predsjednica skupila hrabrosti za sljedeću izjavu „Gospodin Pence i ja sastali smo se kratko, izmijenili nekoliko rečenica, ali vrlo srdačnih i konstruktivnih rečenica. Dogovorili smo se o daljnjoj suradnji“. Nakon toga najčudnije zvuči njena izjava kako ruski ministar vanjskih poslova Lavrov najviše cijeni njenu iskrenosti.

Važnost ovog susreta, u političkim okvirima, jednak je otkriću Zealamdije u zemljopisnim okvirima, odnosno cijelog jednog (osmog) kontinenta kojeg, od naših očiju, skrivaju duboke i mračne vode Tihog oceana, odnosno, imaginarne političke obale za koje se mogu privezati samo imaginarni politički brodovi. Susretom od cijelih osam sekundi, Predsjednica ukazuje na „važnost“ njenog polu-mandata, kojim je u nježnim štiklicama gazila čvrstim vojničkim korakom prema vlastitoj afirmaciji. Iz njenih usta tako saznajemo  Ja sam bila jamac stabilnosti u ove dvije turbulentne godine mojeg mandata…“ ili Ja se zalažem za Hrvatsku koja je suverena i samostalna (ali), koja je članica EU i NATO-a…“, ili prijašnjih izjava kako je bila sukreator politike ulaska Hrvatske u EU i NATO, itd. Sve u svemu, polumandat u kojem je, poput većine hrvatskih državnika, uglavnom liječila vlastite komplekse inferiornosti u odnosu na megazvijezde svjetske političke scene.

Za razliku od Kolindi nedostupne američke administracije koja svugdje vidi neprijatelja, pa tako gleda i državnike bliske bivšoj administraciji, ruska Vlada svugdje vidi i traži saveznike, baš poput Busha prije napada na Irak, kad smo imali prilike upoznati se s državicama za koje nismo ni znali da postoje. Iako je u četvrtak, prije legendarne sačekuše, izjavila da je miješanje nekih zemalja, posebno Rusije, prijetnja integracijama zemalja jugoistoka Europe u EU i NATO, u subotu je, nakon sastanka s Lavrovom na marginama konferencije  o sigurnosti, susret ocijenila kao vrlo pozitivan i srdačan. Za Lavrova Kolindi nije trebala sačekuša, te se vrlo brzo i lako uspjela dogovoriti oko poduzimanja mjera kako bi se riješio problem zagađenje zraka iz ruske rafinerije u Bosanskom brodu, a koji utječe i na život stanovnika Slavonskog broda.

Rješenje da se rafinerija prebaci na čišći plin kao energent Rusi su predložili još početkom prosinca. Tijekom pregovora se, međutim, u Zagrebu iznenada pojavio bivši američki podtajnik za energetske poslove u inozemstvu Amos Hochstein, i nakon nekoliko izjava o Hrvatskoj kao pouzdanom američkom partneru i zemlji koja se zalaže za diversifikaciji opskrbe plinom Europske unije, sve ubrzo pada u zaborav. Na sreću stanovnika Slavonskog i Bosanskog broda, Donald Trump je za novog ministra energetike odabrao Ricka Perrya, dok je specijalna pomoćnica državnog tajnika za energetske poslove u inozemstvu Mary Burce Warlick, bivša američka veleposlanica u Srbiji.

Nema sumnje, stoga, da za novi dogovor s Rusijom Kolinda mora zahvaliti dolasku novih dužnosnika u američkoj administraciji, kojima takav dogovor, bez obzira čiji će se plin koristiti (da li hrvatski ili ruski iz Mađarske), nije nikakav problem, a ponajmanje izdaja savezništva između Washingtona i Zagreba.

Dapače, opće ignoriranje Kolinde sa strane Trumpove administracije i potpredsjednika Mikea Pencea u Münchenu, možda šalje poruku kako Kolindina više puta izrečena krilatica „od Rusije ne smijemo praviti neprijatelja“, nije samo prigodna parola za novinarske uši, već novi smjer nove američke administracije, pa onda i uputa našoj predsjednici da rješava probleme s onim s kim ih ima i da tako ona i Hrvatska postanu vanjskopolitički čimbenik kakav žele biti. 

6

5none5

Ocjene (7)


Respektira (3): viewer, NEKOVARAZDIN, VeNLO


Slaže se (2): NEKOVARAZDIN, Laci


Ne slaže se (2): Cro-Magnon, RepopeR


Komentari (15)


ako ti kažeš, he-he, žena kojoj ništa nije ispod časti svakako nešto vrijedi, ono što ja mogu vidjeti je kako to radi i kako sve to izgleda, a ne izgleda bog zna kako, teško mi je respektirati osobe koje imaju potrebu lažima veličati svoja dostignuča 5none5 0 0 0


@5none5: Inače rado čitam tvoje analize, ali mislim da ti se ovaj put omaklo nekako previše cinizma, zluradosti, i političke hipohondrije. Glavu gore majstore, malo vedrije idući put! Cro-Magnon 0 0 0


@Viewer: "Prčevitost" je istrčavanje na teren Budeslige 2011. s timom bez golmana i stopera ali s "prčevitim" centarforom? Rezultat: ispadanje u dva ranga nižu "credit rating" ligu. Cro-Magnon 0 0 0


@Viewer: "Prčevitost" je ponizno zaduživanje i nabijanje javnog duga do nebesa, a onda "tough talk" nakon što su se novci uzeli? Cro-Magnon 0 0 0


@Viewer: "Prčevitost" je nepoštivanje svakoga i svačega, stvaranje sukoba na sve strane, i ubijanje svake šanse za istinsku hrvatsku socijaldemokraciju? Hvala. Cro-Magnon 0 0 0

Analiza

Unatoč raznim teorijama, ostaje činjenica da je novogodišnji posjet naše Predsjednice SAD-u i dalje, u najmanju ruku, čudan, ali i posjet kojeg je naša Predsjednica, po njenim riječima, odradila samo zato što ga nije odradio hrvatski veleposlanik u SAD-u i zato što njoj „ništa nije ispod časti“. Ako bi ipak preskočili pitanje zašto su ti posjeti uvijek novogodišnji i tajnoviti, ostao bi nam čišći prostor za nagađanje kako je naša Predsjednica, pomalo zbunjena američkim izbornim rezultatima i u nedostatku uputa stare administracije, u SAD otišla uspostaviti kakav takav kontakt s novom administracijom. Kako je opći dojam tog posjeta negativan, izgleda ... više >

6

5none5

  • 3
  • 2
  • 2
  • 15

Analiza

Kao pobornik slobode izražavanja svake individualnosti, možda zvuči kontradiktorno što sam i pobornik školskih odora, a pobornik sam iz čisto praktičnih razloga. Pobornik sam također naziva „školske odore“ jer želim izbjeći sve negativne konotacije koje „uniforma“ nosi sa sobom.

Iako su moja djeca davno prošla to razdoblje školovanja (kažem „to razdoblje“ jer školovanje je cijelo-životni proces), muke moje djece i djece moje djece tek započinju jer upravo ulaze u to razdoblje svog života. Ono što bi prvi dan škole trebao predstavljati za svako dijete i za svakog roditelja, trenutak djetetova uzbuđenja i roditeljskog ponosa, polako se pretvara u njihovu zajedničku noćnu moru. Mnogi misle da su prvašići premladi da bi shvaćali materijalni sustav vrijednosti koji ih razlikuje, ali uvjeravam vas da to nije tako i da su ga shvatili već u vrtiću, i da već u vrtiću djeca razlikuju djecu koja nemaju od djece koja imaju, jer su skupe stvari uvijek nekako ljepše od jeftinih. Razlikuju lijep i novi kaputić od starog izblijeđenih boja, poznaju razliku između skupih kožnih tenisica i onih krpenih kupljenih na sajmu, pa nije rijetkost da se već u vrtićkoj dobi djeca posežu za tuđim stvarima kako bi zadovoljila svoju potrebu za jednakošću.

U cijeloj ovoj priči roditelji, a prvenstveno majke, nisu od nikakve pomoći, odgojene na stranim i domaćim sapunicama u kojim ljubav nikad nije bit priče, već je to socijalna nejednakost i kako je se uz pomoć „ljubavi“ nadići, već u tim ranim danima upućuju svog potomka s kojim djetetom da se druže, a s kojim ne. Kad dijete stoga prvi dan stupa u školu, već zna što ga očekuje, zna da se mora zaštiti tako što će izgledati prihvatljivo većem broju djece, zna kakvu torbu mora nositi, kakvu pernicu imati, vrlo dobro zna kakve cipele ili tenisice mogu „proći“, a kakve ne. Ta se dječja noćna mora tako pretvara u roditeljsku noćnu moru, jer uz vlastitu želju da joj dijete izgleda lijepo, mora također ispunjavati i dječje želje i njenu potrebu da bude in, pa ako je to dijeti još i kćer, te se roditeljske medvjeđe usluge spram svoje djece, dupliciraju.

Doba odgoja na mudrosti kako nije važno je li roba nova ili stara, skupa ili jeftina, već je važno da je čista i zakrpana, vrijeme kad se nitko nikome nije rugao jer su više-manje svi, osim rijetkih sinova ljudi koji su se partijski zbrinuli, bili jednaki, a ni ti sinovi bogatijih se nisu rugali jer su i oni željeli biti dio društva od kojeg se nisu željeli razlikovati. To vrijeme je dakle davno prošlo i svršeno vrijeme, pa iako i danas (kao i uvijek) vrijedi zakon krda, i svi u njemu žele biti isti, danas to ipak žele biti na oku ugodniji i bogatiji način.

Zašto međutim u zemlji u kojoj su većina siromašni, vrijedi zakon krda u kojem su svi naizgled bogati? Pa zato što su ljudi prestali gledati svojim očima u stvarnost koja ih okružuje, već percipiraju samo onu stvarnost kojom su preko medija bombardirani. Danas vidimo samo onu stvarnost koja je prijemljiva, ugodna oku, jer je upakirana u primamljivu reklamu i šareni papirić koji od nas stvara estetske ovisnike, pa kako onda ne bi pretvorila u ovisnike i djecu koja gledaju našim očima? Doba konzumerizma se nadovezalo na doba hiperprodukcije, pa više nije problem proizvodnja već prodaja, društva propadaju zajedno sa svojim industrijama, ne zbog nemogućnosti proizvodnje ili održavanja kvalitete, već zbog nekonkurentnosti, odnosno zbog nemogućnosti da proizvodi i prodaje sve brže i brže, sve više i više i sve jeftiniju robu (sustav u kojem je roba sve ljepša i sve nekvalitetnija).

Da bi to konkurentno ludilo moglo preživjeti, psihologija krda se mora mijenjati, više nije dovoljno da ti odjeća bude čista i zakrpana, mora biti nova i po mogućnosti što skuplja. Moda više nije smjernica ili uputa, postala je zakon kojem se treba podvinuti, u tom ludilu ljudi gube vlastiti osjećaj za lijepo, te sve više traže modne savjete od stručnjaka koji su svoj hobi ili istančan ukus, pretvorili u znanost. Za održavanje ovog tempa više ne važi izgovor kako se nema novca i kako malo zarađujemo, jer banke (da, zle banke) su izmislile kartice, koje nam omogućuju kredite, plaćanje na rate u kojim se izgubio osjećaj da nešto plaćaš, al je ostao lijep osjećaj da nešto kupuješ. Zahvaljujući karticama, svaki put kad odemo do dućana kupiti jednu stvar, usput kupimo još devet, i tako pridonosimo našem gospodarstvu zasnovanom na sistemu u kojem se novac mora vrtjeti, a sve na opće veselje banaka (da, zlih banaka), koje u našem društvu proizvode jedinu stvar spomena vrijednu, pa stoga i odnose jedinu zaradu spomena vrijednu.

Ako u tom sustavu ludila i izvrnutih vrijednosti, gospodin Bandić želi djeci moje djece kupiti dvije zimske i dvije ljetne majice, za mene je to više nego super, jer sigurno će zaštiti moje unuke od jutarnjeg pitanja, što obući? I tako smanjiti svakodnevnu muku moje djece koja im pokušavaju udovoljiti. Ako Bandić želi pokušati zaštiti siromašniju djecu (i njihove roditelje) od bogatije djece (i njihovih roditelja), ja kažem, neka pokuša, kakvo je zlo u tome? Pri tome mi uopće nije bitno, niti me briga što sve to radi u cilju vlastite samopromocije i predizborne kampanje, jer njegove su brige samo njegove, dok su brige djece moje djece, uvijek nekako i moje.

6

5none5

Ocjene (10)


Respektira (7): NEKOVARAZDIN, plotto, Interstellar, Jung-fu, siouxica, VeNLO, Alumnus


Slaže se (2): NEKOVARAZDIN, Laci


Ne slaže se (1): Grugru


Komentari (18)


@venlo Dobio sam i ja jednu na poklon ali ne od škrtog VL, al mi je malčice tisna, pa nekako s proljeća moram biti dva-tri dana na juhici i lešom da bi se moga šminkati 5none5 0 0 0


@grugru živimo u društvu u kojem odijelo čini čovjeka, kaj se tu more? 5none5 0 0 0


i ja imam takvu majicu.....rado ju nosim kad je vrijeme.....e sad...sjećam se doba plavih kuta (obaveznih), na tjejesnom curice (i cure) one crne trikoe na tjelesnom, a mi plave gačiće i bijela majica (često i potkošulja).. NEKOVARAZDIN 0 0 0


pa često oblačenje bijelih košulja i plavih hlača/šoseva, crvenih marama i plavih titovki....pa zar netko želi ponovo ugasiti svjetlo da opet nastane mrak? ....lijepa vremena.... NEKOVARAZDIN 0 0 0


Odeee voda na nečiji mlin he-he,,, crvene marame i titovke? Stvaranje od djece partijske vojnike? Sva sreća što se to svijetlo ugasilo, ne palilo se više nikad,, ta su vremena bila lijepa iz drugih razloga 5none5 0 0 0

Analiza

Kao pobornik slobode izražavanja svake individualnosti, možda zvuči kontradiktorno što sam i pobornik školskih odora, a pobornik sam iz čisto praktičnih razloga. Pobornik sam također naziva „školske odore“ jer želim izbjeći sve negativne konotacije koje „uniforma“ nosi sa sobom. Iako su moja djeca davno prošla to razdoblje školovanja (kažem „to razdoblje“ jer školovanje je cijelo-životni proces), muke moje djece i djece moje djece tek započinju jer upravo ulaze u to razdoblje svog života. Ono što bi prvi dan škole trebao predstavljati za svako dijete i za svakog roditelja, trenutak djetetova uzbuđenja i roditeljskog ponosa, polako se pretvara u njihovu zajedničku ... više >

6

5none5

  • 7
  • 2
  • 1
  • 18

Analiza

Politički prigodne eskalacije mržnje

13.02.2017. 13:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Dok u svijetu raste politički prigodna eskalacija mržnje, optužbi i uvreda prema Donaldu Trumpu, koju predvodi iskompleksirana i za svaki moral inkompetentna američka estrada, a koja se doživljava kao politički korektna, dotle Hrvatska, tamo preko Drine ima svog dežurnog moralnog nadzornika koji mjeri i važe svaku izgovorenu riječ na hrvatskoj političkoj, kulturnoj i svakoj drugoj sceni. Nadzornik koji proučava svako političko krvno zrnce, svaki politički gen u svakom sumnjivom lancu DNA. Važe težinu svakog spomen kamena koji se postavi, mjeri težinu i umjetnički dojam svake otkrivene biste, veličinu slova kojom je ispisana, njenu boju i smisao. Pa ako ga nema, lako se nadoda, jer nema smisla izgubiti i jednu jedinu prigodu kako bi se Hrvatsku optužilo za eskalaciju govora mržnje, za ustašizaciju, za fašizaciju, i kakvu god „zaciju“ treba.

Ali čuvari morala tamo preko Drine ne znaju ni po' mise, jer je Hrvatska, baš poput sve-grešnog Donalda Trumpa, u većoj mjeri na udaru moralne policije iz vlastitih redova, nego li od četnika, LGBT zajednica, financijskih globalista (a ubrzo i Trumpista), Rusa, Kineza, Francuza i Engleza iz cijelog svijeta. Jer Hrvatska je trn u oku samoj sebi, pa kako ne bi i drugima.

Na sramotne optužbe arapskih izbjeglica kako su ih Hrvatski policajci tukli, uništavali dokumente, tjerali da potpisuju papire koje nisu razumjeli, uništavali mobitele, a one kvalitetnije čak i krali, ministar Orepić je najavio brzu i efikasnu istragu. Ipak, takvu istragu nisu zatražili dežurni nadzornici hrvatskog morala, nije to zatražio ni SDP ni HDZ, nije to zatražio ni HNS ni Most, nije zatražila ni LGBT zajednica, kao ni slični čuvari vlastitih guzica. Zašto? Da li možda zato što takvo postupanje policije nije u sukobu s proklamiranim moralom?

Pa možda su u pravu. U znanstveno fantastičnom filmu Elysium, u kojem glumi za svaku ulogu dobar Matt Damon, uloga policajca je dodijeljena robotima, a ono što je u tom filmu zanimljivo jeste da se ti roboti-policajci ponašaju poput ljudi-policajaca, u jednakoj su mjeri arogantni, u jednakoj mjeri koriste prekomjernu silu, i baš poput ljudi-policajaca u Francuskoj, koji su izazvali velike sukobe jer su mladića silovali s pendrekom (simbolom politički korektne policijske okrutnosti), okrutni. Ali zašto bi roboti-policajci bili takvi? Roboti nemaju vlastito mišljenje ni vlastiti stav, roboti su za svaku radnju programirani, pa kad izvode radnje kakve izvode, to samo znači da su tako programirani. Zašto se onda ljudi-policajci tako ponašaju? Pa iz istog razloga, tako su programirani i takvo su naređenje dobili.

Zašto se ponekad ljudi koji nisu policajci okrutno ponašaju? Zašto na primjer bacaju suzavac na klub Super-super? Pa vjerojatno zato što su i obični ljudi za okrutnost programirani. Doduše to se u „humanom“ svijetu zove odgoj, pa kakav otac takav sin. Vidjeli smo to u Karlovcu kad su hrabrim zajedničkim snagama i šakama ojačanim bokserom, unakazili jedno izbjegličko dijete. Ali ni tada se dežurni moralisti i ostali čuvari svojih guzica nisu na sva zvona oglasili tražeći brzu i efikasnu istragu (koja je ipak uslijedila), a naročito se nije oglasila LGBT zajednica. Zašto? Zar samo zato što mlada izbjeglica nije pripadnik njihovog kluba ponosnih?

Unatoč svemu rečenom, nije mi ovdje namjera postaviti pitanje otkud LGBT zajednici moralno pravo da za suzavac u klubu Super-super traži brzu i efikasnu istragu, jer apsolutno svako ima pravo čuvati svoju guzicu na način kako znade i umije. Namjera mi je ipak postaviti pitanje otkud potreba svih istaknutih stranaka, svih istaknutih medija i svih drugih dežurnih čuvara lažnog društvenog morala, tako glasno i napadno tražiti brzu i efikasnu istragu, upravo u slučaju suzavca i duboko potresene LGBT zajednice?

Koliko svi mi, u ovom slučaju, iskazujemo simptome programiranosti? I kažem upravo „programiranost“, jer sumnjam da je itko od nas odgojen na principijelnoj  hipersenzibilnosti prema LGBT zajednici. Tko nas je programirao da reagiramo ovako a ne onako, u ovom a ne u onom slučaju? Tko nas je programirao da ne reagiramo na socijalnu nepravdu? Zašto deložacije doživljavamo s podsmjehom i tvrdnjom da su uništene obitelji same sebi krive? Zašto nemamo nikakav moralni i ljudski osjećaj kad sirotinja kopa po smeću? Već ga dodatno potičemo ostavljajući hranu na kontejneru da ga gladni lakše vidi i da mu stvorimo naviku dolaska na kontejner po svoj ručak. Kad smo, unatoč odlaska u crkvu, kad ljudi koji do trafike odlaze u autu, na misu u nedjeljnoj robi idu pješke kako bi ih se lakše vidjelo, izgubili kršćansku empatiju prema onima koji uistinu pate, i okrenuli pogled tamo gdje nam novovjeka estradna božanstva (ti čuvari svojih guzica) upiru prstom? Kad smo postali narod debila koji ne prepoznaje govor mržnje političkih elita prema narodu? Govor mržnje bogatih prema siromašnima? Nije li samo programiranje kojem smo izloženi, govor mržnje pametnih prema glupim, lukavih prema naivnim? Nisu li eskalacije govora mržnje za koje smo optuženi, u svojoj biti govor mržnje onih koji znaju čuvati svoje guzice, spram onih koji to ne znaju? Ima li hrvatski narod, izložen tolikom govoru mržnje iz vlastitih redova, potrebu da brine o dežurnim moralistima s one strane Drine? Sumnjam.

6

5none5

Ocjene (8)


Respektira (7): Grugru, Spektator, VeNLO, viewer, Alumnus, siouxica, Cro-Magnon


Slaže se (1): Laci


Komentari (12)


ntu je suspektno. Tako i mala skupina navijača Partizana na tekmi protiv Cedevite. Rulja ih nanjušila u kafiću, navukla kapuljače i onda krenula u akciju. Tko normalan može tući goste nekog lokala bez ikakva razloga? Samo umnoboli nacionalisti i ološ viewer 0 1 0


A ja tu večer gledao reprizu Alo Alo, falija:) Puno pitanja u tekstu koji sugeriraju ne baš lijepe odgovore. Pa bi se moglo govoriti i o programirajućem pokušaju? VeNLO 1 0 0


Upss, nadao sam se da je pokušaj deprogramiranja,,, i nisi kriv za gledanje reprize, pokraj onako seksi Renea svak bi poželio učlaniti se u klub ponosnih 5none5 0 0 0


@5none5: Cestitke na hrabrom tekstu o nezahvalnoj temi. Cro-Magnon 1 0 0


5none5 rekao si - "Doduše to se u „humanom“ svijetu zove odgoj, pa kakav otac takav sin. ", no berezu su upravo kritizirali što Plenkoviću navodi njegov odgoj, jer tobože on nije kriv što su mu roditelji bili takvi kakav je on sada. Odgoj je sve ! Laci 0 0 0

Analiza

Politički prigodne eskalacije mržnje

13.02.2017. 13:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Dok u svijetu raste politički prigodna eskalacija mržnje, optužbi i uvreda prema Donaldu Trumpu, koju predvodi iskompleksirana i za svaki moral inkompetentna američka estrada, a koja se doživljava kao politički korektna, dotle Hrvatska, tamo preko Drine ima svog dežurnog moralnog nadzornika koji mjeri i važe svaku izgovorenu riječ na hrvatskoj političkoj, kulturnoj i svakoj drugoj sceni. Nadzornik koji proučava svako političko krvno zrnce, svaki politički gen u svakom sumnjivom lancu DNA. Važe težinu svakog spomen kamena koji se postavi, mjeri težinu i umjetnički dojam svake otkrivene biste, veličinu slova kojom je ispisana, njenu boju i smisao. Pa ako ga nema, ... više >

6

5none5

  • 7
  • 1
  • 0
  • 12

Analiza

Snoviđenja iz našeg i ostalih paralelnih svjetova

11.02.2017. 16:29, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Najveći grijeh lopova nije prijevara, krađa ili razbojstvo, najveći njegov grijeh leži u činjenici da je uhvaćen (trenutak kad je uistinu postao lopov), i to je grijeh kojeg mu nijedan pošten lopov ne može oprostiti.

Komentirajući slučaj Saucha, Zoran Milanović je rekao da su premijerske i ministarske dnevnice u gotovini zapravo nepoštena stvar. „Meni je to potpisivala tajnica Hrvatske vlade, a dnevnica za premijera i ministre u gotovini je nepoštena stvar, jer te troškove nemaš kao premijer, ali to je dolazilo i dolazilo na moj stol, fizički, vjerojatno preko Sauchinog ureda, ali potpisnik mojeg ureda je bila Zorica Matković, tajnica Vlade. Ljude koje zatičete u Vladi ne poznajete, oni tamo prate svaku vladu, zato birate suradnike kojima vjerujete i to je itekako moja politička i moralna odgovornost, pravna nije“, te dodao - "To je sustav državne uprave koji smo naslijedili, s jedne strane ideš u fiskalizaciju, sve se digitalizira, međutim, ovdje i dalje postoji sustav u kojem netko napiše putni nalog, on se spušta dva-tri kata, vraća se kuverta, to se sravnjuje, nalog se zatvara i to je sve ono što zanima reviziju. Ovo je netko gledao svojim gladnim okicama i sad ćemo vidjeti čije su to oči".

Najveći grijeh političara Sauche nije što je krao (ako je krao), već što je uhvaćen (ako je uhvaćen) s rukama u medu u sustavu državne uprave kojeg je Milanović, pa onda i svi premijeri prije i poslije njega naslijedio, a nitko nije mijenjao. A to je grijeh kojeg nijedan pošten političar ne može oprostiti. Sauchi su danas svi njegovi prijatelji, sve njegove stranačke i saborske kolege (osim 'ludog' Pernara) okrenule leđa (i po kratkom postupku poslali u Remetinec), jer je razotkrio sustav koji nije doživio fiskalizaciju i digitalizaciju poput ostatka sustava običnog hrvatskog puka. Običan hrvatski puk tako ispada obična hrpa lopova kojoj treba fiskalizacija, digitalizacija i svaka druga mjera kontrole kojom se nadzire plaćanje poreza i izbjegavanje punjenja hrvatskog proračuna. Hrvatski političari pak žive u sustavu u kojem međusobnom potpisuju putne i tko zna kakve druge naloge, nalozi se spuštaju dva-tri kata niže, vraća se kuverta, sve se sravnjuje, nalog se zatvara, itd. iako znaju, kaže Milanović, kako je isplata dnevnica u gotovini nepoštena stvar, jer troškovi ne postoje.

Sustav državne uprave kojeg je Milanović naslijedio, a nije mijenjao, je nepošten i prema običnom hrvatskom puku, koji dnevnicu ili plaću u gotovini nije vidio tako odavno da se više i ne sjeća kako prava gotovina izgleda. Već sva primanja u koja su uključeni i postojeći redoviti troškovi, po sili zakona, prima preko računa, pa ako ima sreće, pokrije minus na računu, ako ne, samo ga smanji. Ali sam taj sustav državne uprave nije rudiment zaostao iz vremena prije fiskalizacije i digitalizacije svega što se fiskalizirati i digitalizirati može, već njen, pomno zaštićen, zakržljali ostatak, sasvim dobro smišljen da sasvim dobro služi. Trebamo li stoga vjerovati da je samo Tomislav Saucha imao gladne okice (ako je gladne okice imao), i da je on prvi koji se dosjetio i zadnji koji će se dosjetiti kako je lako, u sustavu državne uprave, potpisivati naloge i mijenjati ih za pune kuverte gotovine, na čiji pogled svačije okice postaju gladne, a sve u dubokoj sjeni sveprisutne fiskalizacije i digitalizacije.

Jesu li naši političari  lopovi? Ma nisu, oni su, poput običnog hrvatskog puka, obični ljudi. Dapače, naši političari su potekli iz tog poštenog hrvatskog puka, odnosno, iz sasvim običnog skupa lopova bez prilike, jer prilika čini lopova, pa kad je nema, svi smo pošteni. Jesu li naši političari ipak  lopovi? Ma jesu, ne zato što su takvi u duši, već zato što žive u sustavu prilika, prilika koje je netko omogućio, a nikome nije bilo ni na kraj pameti mijenjati. Jesu li naši političari nepošteni? Ma nisu, svačije su okice gladne pri pogledu na gotovinu, naši političari, potekli iz našeg hrvatskog puka, se po tom pitanju, od njega nimalo ne razlikuju. Jesu li naši političari ipak nepošteni? Ma jesu, jer sustav prilika pogleda na gotovinu, koju su sebi omogućili, nisu omogućili i običnom  hrvatskom puku, a to je, priznat ćete, ipak nepošteno.

Sustav državne uprave s političarima koji u njemu žive je svijet za sebe, u odnosu na stvarnost običnog hrvatskog puka, to je nekakav paralelni svijet, pa kad se ta dva svijeta, nekakvim metafizičkim zakonima kretanja, slučajno dotaknu, tada vidimo snoviđenja poput vilenjaka ili patuljka, vidimo aveti, duhove, NLO-e, vidimo čudovište Nessie iz istoimenog jezera, vidimo  bigfoota ili Sauchu (ako je to Saucha uopće bio), a ponekad, ako imamo puno, puno sreće, možda čak i gotovinu. Ali to su tek fatamorgane koje običnog čovjeka iz istog takvog hrvatskog puka, puno ne impresioniraju. Njega impresioniraju čudovišta koje njemu sliče, a opet ga nimalo ne razumiju, čudovište poput Pernara koji sliči na avet, ili bilo što drugo strašno, ali ne iz nekog paralelnog svijeta, već iz njegovog vlastitog, a to je uistinu previše, stoga budala neće dobiti naš glas.

6

5none5

Ocjene (10)


Respektira (7): Cro-Magnon, Instruktor, Grugru, viewer, Anyst, Laci, Interstellar


Slaže se (2): Instruktor, viewer


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (13)


Kako Tuđmanovi nisu imali? Domovina, Kaptol banka, restorani, proizvodnja vafla za sladolede...none je u pravu. Sustav čini lopova u toj mjeri da ga permanentno dovodi u iskušenje. Isto tako istina je da je se uz malo dobre volje već mogao uvesti red viewer 0 0 0


Pa viewer, sve što si naveo za Tuđmanove je točno, ali to je 'bumo' rekli biznis, a to što je radio Saucha je ordinarni lopovluk. Vafli za sladoled nijemkrađa iz proračuna već od Todorića, koji je to nadoknadio drugačije. To je korupcija a ne krađa. Laci 0 0 0


Ako imate vremena i nacina, procitajte knjigu "Frikonomija" (Freakonomics), dio kada je u jednom danu 1987 nestalo 7 milijuna djece u Americi! Fenomenalno prikazuje vezu izmedju uloga, vjerovatnosti da se bude uhvacen, i proporcionalne napasti. Cro-Magnon 0 0 0


@Laci, ti znaš moj stav o svim nepodoštinama i krađama: sudit i zatvor. Ja sam samo htio reći da se to poduzetništvo, nakon Tuđmanove smrti, u potpunosti ugasilo. Znači, imalo je veze s njegovim autoritetom i vezama. Nisam govorio o kriminal u obitel viewer 0 0 0


Naravno viewer da j eimalo veze sa vezama, pa Todorić bi još prodavao cvijeće da nije imao veze, zar ne ? I braća Veselica su imali veze, pa se nisu okoristili njome, bar ne kao Saucha. Nisu svi potencijalni lopovi -- No way ! Laci 0 0 0

Analiza

Snoviđenja iz našeg i ostalih paralelnih svjetova

11.02.2017. 16:29, Što se krije iza afere 'Dnevnice' i kako će ona utjecati na SDP?

Najveći grijeh lopova nije prijevara, krađa ili razbojstvo, najveći njegov grijeh leži u činjenici da je uhvaćen (trenutak kad je uistinu postao lopov), i to je grijeh kojeg mu nijedan pošten lopov ne može oprostiti. Komentirajući slučaj Saucha, Zoran Milanović je rekao da su premijerske i ministarske dnevnice u gotovini zapravo nepoštena stvar. „Meni je to potpisivala tajnica Hrvatske vlade, a dnevnica za premijera i ministre u gotovini je nepoštena stvar, jer te troškove nemaš kao premijer, ali to je dolazilo i dolazilo na moj stol, fizički, vjerojatno preko Sauchinog ureda, ali potpisnik mojeg ureda je bila Zorica Matković, tajnica ... više >

6

5none5

  • 7
  • 2
  • 1
  • 13

Analiza

Kako je Most presjekao gordijski čvor

09.02.2017. 10:08, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Izgleda da je u zemlji fašista i antifašista najteže biti ono što pokušava Nino Raspudić, i antifašist i anti-antifašist. Stavovi koji se s usana blagoglagoljivih i „dobronamjernih“ tumača naše bliske prošlosti definiraju kao otpor svim totalitarizmima, u stvarnosti se uvijek pretvaraju u relativiziranje kako ustaških, tako i partizanskih zločina. Jedni se tako opravdavaju borbom za tisućljetnom narodnom težnjom za nezavisnošću, i optužuju s punim pravom druge za zločin nad vlastitim narodom, dok se ovi drugi opravdavaju svojim dobrim namjerama (koje uvijek nekako nađu svoj put u pakao) u stvaranju pravednijeg društva, i optužuju protivnike za zločin iz mržnje (jer su valjda njihovi bili iz ljubavi). U zemlji fašista i antifašista povijest tako ostaje relativna ali bitna, a stvarnost zločina tek igra relativiziranja i moraliziranja u kojoj dugoročno svi gube. Kao i u svakoj igri gdje su ulozi veliki, katarza dolazi tek kad se karte polože na stol, kad se svi suoče s činjenicama koje oslobađaju dušu i dozvoljavaju povratak u stvarnost.

Gordijski čvor je sinonim za veliki problem koji se teško rješava, a Hrvati su ga spoznali na vlastitoj koži zamrsivši se, nimalo slučajno, u vlastitoj povijesti. U ovoj maloj govnarskoj državici u kojoj je često vladao pessimus dux Sclavorum, iz doba dok smo duxa imali, i kad smo silnicima ovog svijeta naplaćivali danak mira (tributum pacis), sve je krenulo naopako kad smo bez vlastitog duxa ostali, a prihvatili tuđeg koji nije brinuo naše brige, već svoje osobne, pa je u Hrvata vođenje svojih osobnih briga postao tisućljetni model vladanja.

Gordijski čvor nitko nije razriješio, pa nije to pokušao ni Most, već ga je presjekao kamom, oštricom iskovanom za punog mjeseca, i koja udara iznenada, iz potajice i odozdo, i onemogućava bilo kakvu obranu. Most je tako zatekao svoje žrtve, koje su u iznenadnoj promjeni pravila igre mogle samo nastaviti s onim što su oduvijek najbolje radile, s moraliziranjem i relativiziranjem. Mogli smo tako čuti da su Državni arhivi češljani i pročišćeni, a mogli smo čuti i V.d. ravnatelja Državnih arhiva, dr. sc. Marija Stipančevića, da nisu. Mogli smo čuti SDP-ovu prijetnju kako u HDZ-u ima 80 tisuća komunista, kao da je biti komunist nešto loše, a ako jest, onda nisu dobro promislili već sami sebi upali u usta. Mogli smo čuti „prijetnju“ HDZ-a kako, umjesto dopune, pripremaju potpuno novi zakon. Iz kojih pobuda i kad su se toga sjetili teško je reći, ali ako su oni ti koji ovim povodom žele ostati zapamćeni u povijesti, onda je za to prekasno. Iz usana svjetskih prvaka u moraliziranju i relativiziranju, mogli smo samo čuti daljnje moraliziranje i relativiziranje o tome kako su ti arhivi nebitni, kako država ima važnijih posla, kako treba nastaviti kurikularnu reformu, ulaganje u radna mjesta, spriječiti iseljavanje mladih, za koje je Pernar za saborskom govornicom, održao čak četiri minuta šutnje uz taktove Lijepe naše iz Culejevog mobitela. Mogli smo tako čuti na desetine izgovora umotanih u šareni papirić istine, ali istina je samo jedna i zove se prioritet. Pa kad čovjek slomi nogu, najprije mora doktoru, da kost namjesti a nogu imobilizira.

A Hrvati su od pustog moraliziranja i relativiziranja dobili disocijativni poremećaj identiteta, pa više ne znaju jesu li doktor Jackel ili mr. Hyde, niti tko je od te dvojce dobar a tko loš. Pa Hrvati prije suočavanja sa svim svojim životnim problemima moraju poštivati prioritet, i po preporuci psihijatra suočiti se s prošlošću i doživjeti katarzu. A katarzu smo mogli doživjeti i prije, da je HDZ smogao snage suočiti se s prošlošću svojih 80 tisuća bivših komunista, kao i s poviješću u režiji HDZ-a koja nastupa nakon i dalje tajnovitog razdoblja, 22. prosinca 1990. godine. Katarzu smo mogli doživjeti i u režiji SDP-a, koji bi rado rasvijetlio povijest pretvorbe i privatizacije, i kad bi se Državni arhivi mogli otvarati na preskok i po modelu kojim se relativiziraju prioriteti društva.

Ali sada, kad je gordijski čvor presječen, i kad prođe razdoblje od dva mandata koje HDZ redovito zasluži, a kad SDP dobije onaj svoj redoviti protestni mandat, moći će, ako je bez grijeha, narodu predočiti i to razdoblje i suočiti ga i s tom katarzom, pa da povijest stavimo ad acta i zaslužimo nove prioritete.

6

5none5

Ocjene (11)


Respektira (8): Interstellar, Daikan, Vlaho, Jung-fu, VeNLO, RepopeR, viewer, Alumnus


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (2): mihael, RepopeR


Komentari (17)


viewer nisam gledao Otvoreno na koju si skojevku mislio? msesar 0 0 0


Slažem se s Jung-fuom i podržavam donošenje tog zakona s kojim bi se 5none i slične ažurante promašene teme, ako ne utamničilo, a barem kaznilo nekako,hehe VeNLO 0 1 0


MOST se samo uglibljuje i nestat će u vlastitom blatu. Otvoriti arhive do 22.12.1990. a ne otvoriti sve arhive najcrnjeg našeg perioda privatizacije je prevara svih nas. Oni se bore za bolju prošlost a ne za budućnost. Sad ih je prešao i Barišić. mihael 0 0 0


mihael imaš pravo, ako se ne otvore arhive i za period nakon 22.12.1990. onda je jasno da se radi o skretanju pozornosti sa aktera pljačkaške privatizacije. Valentić, Gregurić, Škegro, barbić, Šeks, Pašalić, Todorić, Tedeschi, ...po cijenu Laci 0 0 0


života neće dopustiti otvaranje arhive za period nakon 22.12.1990., jer bi se pokazalo prljavo lice stvaranja hrvatske države, za razliku od svijetlog lica kojim su izašli našiu bojovnici iz rata - Jesu li nas prevarili ? pjeva Thompson ! Jesu ! Laci 0 0 0

Analiza

Kako je Most presjekao gordijski čvor

09.02.2017. 10:08, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Izgleda da je u zemlji fašista i antifašista najteže biti ono što pokušava Nino Raspudić, i antifašist i anti-antifašist. Stavovi koji se s usana blagoglagoljivih i „dobronamjernih“ tumača naše bliske prošlosti definiraju kao otpor svim totalitarizmima, u stvarnosti se uvijek pretvaraju u relativiziranje kako ustaških, tako i partizanskih zločina. Jedni se tako opravdavaju borbom za tisućljetnom narodnom težnjom za nezavisnošću, i optužuju s punim pravom druge za zločin nad vlastitim narodom, dok se ovi drugi opravdavaju svojim dobrim namjerama (koje uvijek nekako nađu svoj put u pakao) u stvaranju pravednijeg društva, i optužuju protivnike za zločin iz mržnje (jer su ... više >

6

5none5

  • 8
  • 1
  • 2
  • 17

Analiza

U pismu koje je uputio Janeti Yellen, predsjednici Vijeća guvernera Sustava federalnih rezervi SAD, zamjenik predsjednika američkog Odbora za financijske usluge (Financial Services Committee) zastupničkog doma kongresa Patrick McHenry kaže: „Unatoč jasnoj poruci predsjednika Donalda Trumpa da daje prednost interesima Amerike u međunarodnim pregovorima, čini se da  Federalne Rezerve i dalje pregovaraju međunarodna pravila o regulaciji financijskih institucija s globalnim birokratima u inozemstvu, bez transparentnosti, bez odgovornosti za bilo koga, i bez ovlasti da to čine“. Pismo definira politiku koja Americi daje prioritet i u međunarodnim financijama, i propituje učešće SAD-a u tri međunarodna tijela, Bazelskom odbor za nadzor banaka, Vijeću za financijsku stabilnost i Međunarodnom udruženju osiguravateljnih nadzornih tijela. McHenry napominje da ta međunarodna tijela penaliziraju SAD u područjima kao što su kapitalni zahtjevi, osiguranju, derivatima, te upravljanju sistemskim rizicima i imovinom. McHenry također kritizira nedostatak transparentnosti tih organizacija, te očekuje od svih institucija da podržavaju američku ekonomiju i da propituju sve međunarodne ugovore koje prijete radnim mjestima u Americi.

Ovo pismo je važno iz dva razloga. Prvi je taj što stavlja američku centralnu banku na mjesto koje joj pripada, odnosno priznaje njenu neovisnost po pitanju monetarne politike, ali ne i u postavljanju američkih ciljeva, te spada u jedno od najjasnijih političkih direktiva jednoj centralnoj banci. Drugi razlog je njegova poruka, kako je doba (bar što se Amerike tiče) globalne financijske suradnje gotova, jer ako SAD-e budu smatrale da međunarodna financijska koordinacijska tijela više ne djeluju u interesu SAD-a, ove institucije će izgubiti na svojoj važnosti.

Postoji li sličnost između ovog pisma i predsjedničinog predstavljana preporuka njenog Vijeća za gospodarska pitanja? Naglašavajući kako cilj preporuka nije ulaziti u izvršne ovlasti Vlade Republike Hrvatske, već biti konstruktivan partner u postizanju zajedničkog cilja, Predsjednica je, između ostalog, preporučila i ulazak u eurozonu uz paralelni, postupni, dobrovoljni i tržišno stimuliran proces jačanja pozicije domaće valute u domaćem gospodarstvu. Također je naglašena važnost jačanja uloge domaće valute kroz aktivniju monetarnu politiku i monetarnu ekspanziju u granicama tolerirane umjerene deprecijacije kune u odnosu na euro za 2% godišnje u razdoblju od 5 godina. Pa ipak, Predsjednica nije ovom preporukom svog Vijeća ušla u izvršne ovlasti Vlade, već u neovisne ovlasti HNB-a i njenog guvernera Vujčića, čiji se sljedeći mandat, kao vrlo važno političko pitanje, već duže vrijeme razmatra u HDZ-u. Ako postoji sličnost u činjenici da ni Predsjednica ne želi ulaziti u pitanja neovisnosti HNB-a, već samo želi tu instituciju postaviti na „svoje mjesto“, a omogućiti da Vlada Republike Hrvatske postavlja ciljeve važnih za državu, oduzimajući tako HNB-u ulogu koja joj ne pripada, onda je možda i jasniji misteriozni put KGK u Ameriku, gdje se sastala s ljudima bliski Trumpu.

Kopirajući Trumpovu politiku „America First“, Predsjednica možda pokušava kopirati i njegovu politiku ekonomskog nacionalizma koja, zbog snažnog globalističkog pokreta, najvjerojatnije neće potrajati, ali bi ipak moglo potrajati puno duže nego što se Trumpovi oponenti nadaju. Ono što bi ipak moglo potrajati, kao Trumpovo nasljeđe, je smanjena uloga središnjih banaka, odnosno međunarodnih financijskih institucija koje preko centralnih banaka nameću svoju globalnu politiku suverenim državama. U tom cilju je guverner Vujčić, kao izrazit predstavnik tih međunarodnih financijskih krugova, postao smetnja, i trebalo bi ga zamijeniti s nekim iz vlastitih redova, s nekim tko možda sudjeluje i u radu Vijeća za gospodarska pitanja, kao na primjer gospođa Martina Dalić.

6

5none5

Ocjene (3)


Respektira (3): Grugru, VeNLO, Alumnus


Komentari

Analiza

U pismu koje je uputio Janeti Yellen, predsjednici Vijeća guvernera Sustava federalnih rezervi SAD, zamjenik predsjednika američkog Odbora za financijske usluge (Financial Services Committee) zastupničkog doma kongresa Patrick McHenry kaže: „Unatoč jasnoj poruci predsjednika Donalda Trumpa da daje prednost interesima Amerike u međunarodnim pregovorima, čini se da Federalne Rezerve i dalje pregovaraju međunarodna pravila o regulaciji financijskih institucija s globalnim birokratima u inozemstvu, bez transparentnosti, bez odgovornosti za bilo koga, i bez ovlasti da to čine“. Pismo definira politiku koja Americi daje prioritet i u međunarodnim financijama, i propituje učešće SAD-a u tri međunarodna tijela, Bazelskom odbor za nadzor banaka, ... više >

6

5none5

  • 3
  • 0
  • 0
  • 0

Analiza

Živi kao da će sto godina biti mir, spremaj se kao da će sutra biti rat, je mudrost starog Rima koju su nam pripadnici partije (danas prigodno nazvani „antifašisti“) desetljećima prodavali pod Titovu. Pa iako je ta mudrost u doba Jugoslavije važila, jer je trebala braniti državu (i sistem) koja je bila njihovih ruku djelo, danas im više ne važi, jer bi trebala braniti državu koju mrze više od nekadašnjeg klasnog neprijatelja.

Služenje vojnog roka je jedna od stupidnijih situacija koje mogu zahvatiti pojedinca u njegovom životu, osim naravno ako je ljubitelj Ramba i slične hollywoodske propagande pod patronatom Pentagona. Ali ono što je stupidno za pojedinca, ne mora biti i za državu. Živjeti i raditi kao da će sto godina biti mir, a spremati se kao da će sutra biti rat, je jedan od postulata zdrave pameti, postulat koji nam nalaže da radimo, proizvodimo i stječemo, a na kraju i osiguramo plodove svog rada od ugroza nad kojim nemamo kontrolu. Mišljenje pak, kako se radi o militarizaciji društva, koje širi ekipa proistekla iz partizanske borbe, i koja je iznimno cijenila militarizaciju društva u državi koja je bila njihovih ruku djelo, je odraz njihove „zdrave pameti“ kojom se želi spriječiti sposobnost obrane države i naroda, kojeg je oduvijek smatrala za svog neprijatelja.

Daljnji argument kojim se želi spriječiti sposobnost obrane Republike Hrvatske je pomanjkanje novca. I kako je bolje da se novac planiran za vojnu spremnost hrvatskog čovjeka usmjeri u školstvo, kurikularnu reformu, znanost i radna mjesta, ali bez objašnjenja zašto u sve te istinske potrebe društva nije ulagano u desetljeću bez troška obveznog vojnog roka. Za sam problem pomanjkanje novca treba, pak, priupitati ali i dovesti na red, sve one koji primaju saborsku plaću, sve one koji primaju saborsku mirovinu, i one koji takvu mirovinu tek očekuju. Naša država uistinu mora ulagati u školstvo, znanost i radna mjesta, ali kao i sve druge države, i u sposobnost hrvatskog čovjeka da je obrani. Ali ne samo da je obrani, već i u sposobnost države da se prehrani, sposobnost da hrvatski čovjek proizvodi mlijeka i jaja, prvenstveno za svoje potrebe, a što ostane za izvoz. Sposobnost države da se financira, jer iz financijske samodostatnosti proizlazi i financijska sigurnost, a iz nje sve ostale sigurnosti.

Hrvatska država ne može birati prioritete, jer sve nabrojeno spada pod hrvatske prioritete. Istinski prioriteti nastaju tek u izvanrednim situacijama poput rata, elementarnih nepogoda, velikih epidemija ili gladi. Ulaganje u vojsku ima stoga istu logiku i prioritet kao i sve o čemu ovisi hrvatska sigurnost, pitanje je samo koliko novaca se može izdvojiti i u što konkretno uložiti. U tom smislu, obvezni vojni rok je uistinu dimna zavjesa iza koje se krije nešto puno prozaičnije, jer netko mora zaraditi na opremanju vojske, na javnim nabavama i natječajima, u čemu su se SDP i HDZ odavno usavršili.

Kad se pogleda bez stranačke dioptrije, ne postoji istinski sukob vojnih doktrina i ulaganja između Krstičevića i Kotromanovića. Kotromanović želi kupiti novi sustav PZO kao odgovor na srpsku nabavu borbenih lovaca MiG 29. Osim što se u ovoj izjavi opet vrtimo oko Srbije, a ne oko utvrđene vojne doktrine, bitni dio je „kupiti“. Pa tako Kotromanović želi i investicije u eskadrile vojnih aviona, helikoptera i ostale moderne borbene tehnike. Krstičević na mala vrata uvodi light obvezni vojni rok, možda kao zadovoljavanje predsjednice Grabar-Kitarović koja je to najavila u svojoj predsjedničkoj kampanji, ali i vjerojatnije kao dimnu zavjesu, kojom se zamaskirala njegova izjava o potrebnih mlrd € za novu eskadrilu borbenih lovaca. Izjava koja je tako ostala bez ikakvih komentara u medijima, bez obzira na to što je dana u godini za koju nam je Miroslav Bago, u dnevniku Nove tv, izračunao da kao društvo moramo izdvojiti 10 mlrd € (75,2 mlrd kn.), na račun svih naših dugova, što ovu dimnu zavjesu čini jednu od najuspješnijih u hrvatskom XXI stoljeću.

Manija kupovanja je tako postala rak rana našeg društva, manija kojom ne želimo osposobiti našeg čovjeka da brani svoju državu, već kupovati vojnu opremu koja će to raditi umjesto nas. Ne želimo poticati hrvatskog čovjeka da proizvodi mlijeko i jaja za svoju državu, već želimo kupovati mlijeko u prahu i jaja sa salmonelom, ne želimo uspješnu industriju, nju ćemo prodati, a kupiti… (ali tu priču već znate), a kao parodija svega je svakako kupovina novca samog.

Što će Hrvatskoj obvezni vojni rok u doba kad se ratovi vode tehnologijom upravljanom putem joysticka, je jedno od pitanja koje postavljaju neinformirani ili zlonamjerni. Pravo je pitanje što će nama skupa eskadrila borbenih aviona? Hrvatska ne može imati u planu borbu protiv bogatije i nadmoćnije borbene sile, za to postoje vojni savezi poput NATO, čiji smo član, i kojem možemo i moramo pridonijeti tek u skladu sa svojim mogućnostima. Država Izrael je u svim svojim pobjedničkim ratovima protiv susjednih arapskih država najprije uništila neprijateljevu borbenu avijaciju, i to bi učinila u jednom jedinom danu, sve ostalo je bilo stvar borbene obučenosti i motiviranosti izraelskog vojnika. Kupovati stoga preskupu vojnu tehnologiju koja može biti uništena u par sati, a ne ulagati i obučenost i motiviranost hrvatskog vojnika, koji se nikako ne može uništiti u tako kratkom periodu, je svakako glupost. Rat u Vijetnamu je povijesna pouka za sva vremena, pouka koja kaže da vojna tehnologija ne može pobijediti motiviran i obučen narod, osim ako ima nesreću da živi u goloj pustinji, gdje je kao na dlanu izložen neprijatelju s joystickom u ruci.

Što može naučiti hrvatski ročnik u kratko vojnoj obuci? Apsolutno sve što treba. Može naučiti vojnu hijerarhiju i disciplinu, svoje obaveze i prava kao hrvatskog vojnika, može naučiti održavati i koristiti oružje, pucati iz puške i bacati bombu preko Čikole. S tom obukom imat će znanje i sposobnosti nekadašnjeg prosječnog hrvatskog ročnika, koju je stekao u bivšoj JNA, osim ako nije bio partijski motiviran da sazna štogod više. Kotromanović kaže da to razdoblje nije dovoljno da se obuči dobar tenkist ili posada topa, ali i Kotromanović zna da za to služe profesionalne jedinice, a ako one nisu dovoljne, kako to nije znao u doba kad je on bio ministar? Takva light obuka bi trebala biti dostatna jer bi se trebala obaviti bez vojne, političke i domoljubne demagogije koja je opterećivala JNA. Krstičević bi se stoga trebao ostaviti gluposti kako će ročnici saditi cvijeće. A Plenković kako Hrvat voli vojsku, što je na tren zazvučalo kao da će zapjevati onu njihovu „rado ide Srbin u vojnike“. Činjenica da Hrvat ne ide rado i nije ljubitelj vojske, je jedna od najljepših osobina mog naroda. Ali kad ode, onda je to vojnik kojeg respektiraju i narodi s vojnim joystickom u ruci.

5

5none5

Ocjene (12)


Komentari (24)


Bog ti pozlatio i blagoslovio riječi, volio bi dijeliti tvoj optimizam, ali što je tako sveto u interakciji da ne bi uključivalo i ubijanje? Ima li ona neko novo, meni nepoznato značenje? 5none5 0 0 0


Ako misliš da je ludilo koje dovodi do međusobnog ubijanje ljudi spada pod interakciju, onda imaš obrnuto proporcionalan doživljaj, jer rat je po svom učinku upravo egoistični nedostatak interakcije kod ljudi, to jest sve u svemu nedostatak uma. Jung-fu 0 0 0


Ma ne mislim ja ništa osim da pojam interakcija nema veze s moralom niti s osjećajem dobra i zla, interakcija je samo pojam koji opisuje naš odnos s drugim ljudima, kad izražavamo i svoju ljubav i svoju mržnju, ali naravno i ravnodušnost 5none5 0 0 0


nema veze s dobrim i zlim niti s moralom, ali izražava i dobro i zlo i ostale moralne osobine... ;) Jung-fu 0 0 0


„kad izražavamo!!“ uostalom nema smisla braniti kriv zaključak gradeći oko njega cijelu (uvijek dobrodošlu) pacifističku filozofiju, niti me zbog toga hvatati za riječ,,, peace ;) 5none5 0 0 0