Analiza

Sve ono što se događalo oko Podravkinog nadzornog odbora i uprave u proteklih mjesec dana nalikovalo je na uobičajena događanja nakon promjene vlasti u svakoj našoj državnoj kompaniji. Ali u ovom slučaju radi se o kompaniji koja uopće nije većinski državna, jer Hrvatska u njoj, i to uglavnom kroz HZMO, ima tek nešto više od četvrtine vlasništva. Dovoljno za kontrolu, ali nipošto dovoljno za ključni utjecaj u upravljanju.

Pretpostavimo načas da je Podravka američka kompanija, dioničko društvo. Podaci o rastu prihoda i dobiti, a pogotovo o rastu vrijednosti dionica bili bi sasvim dovoljni da dioničarima ne bi padalo na pamet tek tako mijenjati upravu. Doduše, moguće je da bi dioničari smatrali da napredak komanije nije dovoljno ambiciozan te bi u tom slučaju tražili provjerenog menadžera s dugogodišnjim uspješnim vođenjem kompanije slične veličine koja posluje u kompetitivnom okruženju i koji bi bio kakva-takva garancija da bi se ambiciozni program, kojega bi sam novi menadžer napisao, iznio i obranio pred predstavnicima vlasnika, i proveo. To je, vrlo pojednostavljen, scenarij koji bi se u Americi, koju uzimam samo kao primjer pravog tržišnog sustava, odigrao.

No, vratimo se u stvarnost. Podravka, jedna od naših najvećih kompanija, jedna od stožernih u prehrambenom sektoru, mijenja upravu. Postavljaju se pitanja. Zašto? Je li pada prihod ili dobit? Ne. Pada li vrijednost dionica? Ne. Isplaćuje li se dividenda? Da. Pa zašto želite promijeniti menadžment? Nismo zadovoljni. Čime? Nema odgovora. Sporim rastom? Nema odgovora, barem ne javnog.

Dobro, pretpostavimo da dioničari nisu zadovoljni brzinom rasta kompanije i da promjenom uprave žele potaknuti veći rast. Dražava, pak, za razliku od drugih dioničara, može imati i neke druge ciljeve, kao što je na primjer jača suradnja Podravke s domaćim poljoprivrednim sektorom i veće zapošljavanje. Takvi su ciljevi sasvim legitimni, dok god ne dovode u pitanje glavni cilj ostalih vlasnika, a to je pristojna dobit.

Sljedeća pretpostavka je da Podravka svoje pozitivne rezultate ostvaruje  zahvaljujući knjigovodstvenoj ekvilibristici, a takva su se mišljenja mogla čuti u javnosti. Poznato je da se knjigovodstveni rezultati neko vrijeme mogu prikazivati tako da tvrtka iskazuje povećanu ili smanjenu dobit ili čak gubitak ako je to u interesu vlasnika. No, takvo prelijevanje iz šupljega u prazno teško može trajati više od par godina, a nezavisne  revizorske kuće takvu bi praksu vrlo vjerojatno objavile u svojim izvješćima. S obzirom da se nitko nije službeno referencirao ni na kakve podatke financijskih ili revizorskih izvješća, vjerojatno je da nekih većih nepravilnosti niti nema.

Razlog nezadovoljstva mogla bi biti i prošlogodišnja akvizicija slovenskog Žita čime neki nisu bili zadovoljni smatrajući da mirovinski fondovi moraju jače investirati na hrvatskom tržištu. Ali takvu stratešku odluku uprava niti ne može donijeti bez suglasnosti NO.

S obzirom da privatni mirovinski fondovi imaju približno polovicu vlasništva nad Podravkom, bilo bi logično da imaju presudan utjecaj prilikom izbora uprave. Ali ne lezi vraže, dolazi do državne intervencije te ministar Marić nazoči sjednici nadzornog odbora i stječe se dojam da je, umjesto fondova, većinski vlasnik Podravke - država. Ministar Marić, naime,  javno izjavljuje da Mrsić mora otići, jer je postavljen politički te podupire izbor Marina Pucara. Drugi ministar u istoj vladi podupire konkurenta Gordana Kolaka, treća struja u istoj stranci zalaže se za trećeg kandidata. No upada u oči kako su u cijeloj toj borbi ostali suvlasnici naizgled bili potpuno pasivni. Kažem naizgled, jer ne možemo znati što se događalo iza kulisa, ali rasplet situacije pokazuje da je ova pretpostavka vrlo vjerojatna.

Analizirajmo predložene kandidate. Marin Pucar je bivši član uprave Podravke i nekadašnji direktor Zvečeva. O njegovim menadžerskim sposobnostima koje bi ga kvalificirale kao pravoga kandidata koji će osigurati veći rast Podravke u budućem razdoblju nemamo nikakvo saznanje, kao niti o njegovim planovima. O njima, očito, nema pojma niti nadzorni odbor koji ga je imenovao pa se postavlja pitanje na temelju kojih činjenica je zaključeno da je on bolji kandidat od Zdravka Mršića. Izgleda samo na temelju članske knjižice. Doduše, barem je bio član uprave Podravke pa poznaje situaciju, a bio je i direktor jedne manje tvornice u prehrambenom sektoru.

Što se tiče Gordana Kolaka, njegove su reference bile još skromnije. Čini se da je najveća bila upravo preporuka ministra Krstičevića koji ga je hvalio kao odličnog i pouzdanog časnika iz Domovinskog rata. Svaka čast Kolaku, kao časniku i branitelju, ali nejasno je kako ga ta kvalifikacija kvalificira za menadžera tvrtke veličine Podravke. Pri tome, njegove reference iz realnog sektora su zanemarive. Naime, riječ je o tvrtkama veličine do tristotinjak zaposlenih koje su čvrsto povezane s državnim jaslama te nisu niti bile izložene pravom tržišnom nadmetanju. Treći kandidat, profesor Marko Kolaković s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, najranije je ispao iz svih kombinacija, ali on je bio bez ikakvog praktičnog iskustva, a kada profesori vode kompanije to rijetko kada dobro završi.

Na temelju iznesenoga može se zaključiti kako je izbor Marina Pucara, između navedena tri kandidata, još bio i najbolji. Međutim, kriteriji kojima su se u ime vlasnika rukovodili članovi NO bili su sve samo ne vlasničko racionalni. Ako su vlasnici bili nezadovoljni stopama rasta, što preostaje kao jedini poslovno logičan razlog za smjenu menadžmenta, nisu se potrudili niti na koji način osigurati da budući menadžer s visokom vjerojatnošću bude bolji od prethodnika. Izabrali su bez dovoljno jakih referenci, bez izloženog programa i bez ikakvog jamstva. Dovoljno je postaviti se u ulogu vlasnika Podravke i zapitati se: Bih li ja izabrao glavnog menadžera na ovakav način?

No, kriteriji su očito bili racionalni iz neke druge perspektive i to je ono što nas treba osobito brinuti, jer ne zaboravimo da su pravi vlasnici Podravke mirovinski fondovi kojima smo povjerili našu budućnost. Da bi stvar bila još i gora, uglavnom su to obvezni mirovinski fondovi, a tek nekoliko postotaka drže dobrovoljni. Dakle, Hrvati su povjerili svoju budućnost u mirovini mirovinskim fondovima, mirovinski fondovi ulažu, između ostaloga, u dionice dobrostojećih poduzeća kako bi za svoje članove, a članovi za to plaćaju nemalu naknadu, ostvarili dobit koja bi trebala poslužiti za isplatu podebljanih mirovina kada za to dođe vrijeme. Nažalost, ovaj slučaj pokazuje da vlast, za neke svoje neiskazane pa time i nejasne ciljeve, ostvaruje svoj utjecaj na privatne mirovinske fondove u puno većoj mjeri nego li smo to mogli i pretpostaviti. Zato se s pravom možemo zapitati što će biti s našim mirovinama? Mirovinski fondovi pokazali su se kao vrlo slab jamac.

5

Spektator

Ex praemissis falsis, conclusio falsa.

Interakcija

 
UČINIO -> 327 75 8 453
PRIMIO <- 296 60 24 664

Dostignuća

Vingd 396.00
Bodovi 178.8
Prijedlozi 3 11.00
Analize 41 380.00
Ankete 206

Ocjene (15)


Komentari (14)


@Mihael katastrofalna je nezainteresiranost mirovinaca,državi se nema kaj zamjeriti,dioničar ima pravo gurati svog. Sve miriši na artiljerijsku pripremu prije ''iznenadnog'' neprijateljskog preuzimanja od poznatih kupaca pa mirovinci očekuju zaradu. Zagorec 0 0 0


Podravka je samo dirigirani nastavak, "drugim sredstvima", upropaštavanja svega što vrijedi u Hrvatrskoj, što je hrvatrsko i što posluje uspješno. Ne objasniti zašto Mršić treba "ići", je isto kao reći Podravka mora "pasti" ! Po 'direktivi' ! Laci 0 0 0


nekog nešto u ovoj "državi" čudi? NEKOVARAZDIN 0 0 0


@Zagorac, Brkić je nedavno kritizirao mirovince, zbog njihova slizivanja s državom. Odnosno, žašto ne investiraju u dionice i vrijednosne papire van Hr. i time smanje ovisnost o državi. Kako vidimo mirovinci ne odlučuju ni o čemu,oni su obični pijun viewer 0 1 0


@viewer država ukupno ima cca25%(HZMO10%,RH 9%,5%) i prilično je logično da ima pravo postavljati predsjednika uprave.Primjedba da su mirovinci neravnopravni ne stoji.na taj način izbjegava se prava kritika same izabrane osobe koja vrišti kritikom RepopeR 0 0 0