Analiza

Post 1;26,27,28 „».......I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!..«”

Knjiga postanka iz koje je izvučen citat još se nije ni zahuktala, a već problem. Najprije sve fino i krasno, a onda drvo spoznaje (ili drvo života), zmija, ženska radoznalost i povodljivost, Adamovo slušanje žene i kraj priče o životu u raju.Naravno, ženina je krivica veća, jer se dala zavesti od Sotone (u obliku zmije) i nagovoriti Adama da i on proba plodove s drva života. Bar tako mužjaci shvaćaju događaje.

Post 3;16,17 "A ženi reče:»Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’,u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,a on će gospodariti nad tobom.«
A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!"

Eto Bog se razljutio na prve ljude jer su htjeli više od onoga što im je bilo namijenjeno i istjerao ih iz raja. I još ih dodatno kaznio. Ženu mukama pri rađanju i nagovještajem podložnosti muškarcima, a muškarce teškim radom kojim će trebati prehraniti sebe, žen(e)u i djecu. Da, žene, ne samo jednu. U počecima Biblije, kao i danas u npr. islamskom svijetu i u nekim drugim "civilizacijama" mnogoženstvo je itekako rašireno.

U tzv. civiliziranom, zapadnom svijetu, odbačen je princip patrijarhata i mnogoženstva, a pomalo i princip braka. Iako je po Bibliji na mnogo mjesta apostrofirana potreba podložnosti žene muškarcu i njena skoro pa isključiva funkcija  majke i stroja za rađanje, i Hrvati su kao i mnogi drugi narodi prihvatili druge vrijednosti. Prije svega osobnost čovjeka kao jedinke i potpunu jednakost spolova. Barem deklarativno, ovisno o stupnju obrazovanosti, svjetonazoru i dijelu Hrvatske u kojem žive i rade i u skladu s tim, životnom filozofijom koju su im usadili preci i okolina.

Direktna posljedica toga je pad nataliteta i odumiranje, odn. negativni demografski trendovi. Žene su kroz svoju zasluženu jednakost dobile i mogućnost odluke žele li biti majke ili ne žele. Dana im je mogućnost da same ili u dogovoru s partnerom dogovore kada žele roditi i koliko djece žele imati. Uz to, dodatna „pogodnost” padu nataliteta je i (nametnuta) trka za profitom i karijerama, u kojoj djeca postaju smetnja, jer postaju dodatna obaveza.Nažalost po mnoge, prošla su vremena kad je samo muškarac mogao sam osigurati sve što je potrebno za svoju družicu i djecu, a pogotovo u današnje vrijeme postaje apstrakcija da i najmanja familija može normalno živjeti samo od jedne plaće.

Treba se zapitati zapravo otkuda sve to i zašto se tako dramatično nariče nad propašću pojedinih naroda? Kakve veze za opstanak cjelokupnog čovječanstva, a time i Božje naredbe o napućivanju zemlje i množenju ljudi, s tim da li će neki narod opstati ili nestati s nekih područja? Jedni propadaju i nestaju, drugi rastu i jačaju. Čista prirodna selekcija. Nestale su i puno veće civilizacije i narodi od Hrvata. Nestanak prijeti i Nijemcima, Francuzima,ali u smislu u kojem ih mi gledamo. U smislu bijelih Europljana. Tamo se povećava udio ljudi koji po našim shvaćanjima nisu Nijemci ili Francuzi. Jer imaju muslimanska ili neka čudna neeuropska imena i tamnije su boje kože. Ali oni se vode kao Francuzi ili Nijemci. Tamo su rođeni i tamo ih svojataju. Sposobnost asimilacije i prihvaćanja drugih i drugačijih su odlike civilizacijskih dosega. Mi smo u Hrvatskoj još jako daleko od toga da prihvatimo druge i drukčije kao Hrvate. Kod nas svatko ko se malo odmakne od tradicionalnih shvaćanja i tradicionalne vjere i običaja, postaje persona non grata, takvi postaju izopćenici, čudaci, njima se prijeti i protiv njih se čak i referendumi organiziraju .A sami, zahvaljujući mnogim faktorima, nismo u mogućnosti osigurati dovoljan natalitet. Tu nikakve pronatalitetne politike ili zabrane (poput zabrane abortusa) neće ništa promijeniti. Treba se pomiriti s tim da je doba kada su žene bile isključivo strojevi za rađanje bez ikakvih prava prošlo, kao i s tim da je osobni komoditet zamijenio želju i potrebu za žrtvovanjem za veliku obitelj. Da je prije 100-tinjak godina nakon osmog djeteta netko pitao ondašnje žene žele li još roditi,kakav bi odgovor bio? Pogotovo kad su pogledale svoju bosonogu,gladnu i polugolu djecu. Argumentacije tradicionalista da su ljudi nekad željeli imati velike familije unatoč neimaštini ne drže vodu. Prije bi bilo da je razlog velikih obitelji bio kao danas npr. u romskim obiteljima. Neznanje i neobrazovanost.

Rođenjem djeteta, bez da ga se išta pita, uključuje ga se u zajednicu.Upisuje se kao član nekog naroda ili vjerske zajednice dok je još potpuno nesvjestan i nemoćan da samostalno živi. I tako postaje Hrvat, Nijemac ili netko treći.

Iskreno, što će biti s ovim u administrativnim linijama ograničenim prostorom zvanom Republika Hrvatska ili Europa, i šta će biti s Hrvatskim narodom, europljanima ili bilo kime na ovom svijetu kroz 200 ili 300 godina, baš me briga. Uostalom, te granice su se kroz stoljeća non-stop mijenjale, kao i vladari i okruženja i uređenja. Da li će se kroz 100, 200 ili 300 godina ponovo mijenjati ili skroz nestati, kako ja ili netko od nas može na to utjecati? Pronatalitetnom politikom?

Za 200 godina teško da će me se netko sjećati. Ispada sebično, ali baš me briga. Kako mene, tako i svakog vjernika ne bi trebalo brinuti šta će biti s Hrvatskom, jer svaki vjernik bi trebao znati šta se događa nakon smrti i kraja ovozemaljskog života. Sve je opisano u Ivanovom otkrivenju, evanđeljima i poslanicama: otk 21;1 2 „tada spazih novo nebo i novu zemlju, jer su prvo nebo i prva zemlja nestali. Ni mora više nije bilo....otk 21;4.”..neće više biti smrti. Više neće biti tugovanja,ni plakanja,ni boli,jer je sve staro nestalo”. Dakle,sve je novo, sve je izmijenjeno. Pretpostavka da nema ni Hrvatske . Čemu se onda brinuti.

Nije bio moj izbor da se rodim baš ovdje i da budem Hrvat i pripadnik rkt crkve( dobro, bar ovo zadnje sam svojom voljom promijenio).Tako je ispalo. Rekli bi neki Božja volja. Želim preživjeti ovaj svoj život najbolje što mogu, othranit onoliko djece koliko mogu othraniti da ne rastu u neimaštini i gladni, nego da imaju kolko-tolko normalan život. Ne želim biti zec i stvarati socijalne slučajeve i gladnu djecu koju će netko jednog dana u svome interesu slati u ratove ili ih mučiti i na njima zarađivati na najgori mogući način. A sve samo zato jer zbog neimaštine nisu imali, niti će ikada imati jednake šanse kao „elita”. Zato je bolje imati jedno ili dvoje djece, nego šest ili sedam. Bez obzira na „više ciljeve” opstanka naroda. Iako ni u tom slučaju nitko nemože garantirati da i njih ne čeka ista sudbina. Kad bi svi gledali najprije tko je kakav čovjek, a tek onda da li je naš ili njihov, onda bi i svijet, a i ova Hrvatska, bila puno bolje i ljepše mjesto. Ovako dok se gledaju samo (opet Biblijski) trnovi i skale u očima drugih, a ne vide balvani u svojim očima, nema sreće ovdje. Štiteći kriminalce i probisvjete samo zato jer su naši, narod si sam potpisuje smrtnu kaznu.Nije baš lijepo da djeca rastu u takvom okruženju. I da takvi budu uzori. A jako puno mladih ljudi (dobro, ja baš i nisam više mlad, pišem o onome o čemu razgovaram s djecom i njihovim prijateljima kad se dotaknemo takvih tema) razmišlja upravo na takav način.

Imaginarne priče o opstojnosti, zajedništvu i krvi i tlu padaju u vodu prvi put kad ozbiljno zakrulji želudac od gladi i kad se čovjek osjeti nemoćan pred nadolazećim problemima. Kad čovjek shvati da nema što dati jesti djetetu, da neće imati za platiti račune i rate kredita, a time i izgledno izgubiti mjesto za život, onda mu je najmanja briga na svijetu da li će njegov narod opstati i da li je dovoljno za opstanak naroda imati troje djece ili ih treba imati četiri, pet ili više. U tim trenucima čovjeku pada na pamet odlazak.  Pad nataliteta na jednom području, ali porast na drugom. Globalno se ništa nije dogodilo.

Naravno da i stupanj komocije određuje stupanj nataliteta. Ljudi danas (opet, dopalo se to nekom ili ne) traže mjesto pod suncem i za sebe.Ne samo za potomstvo i vlastodršce i nekakve imaginarne komade tla omeđene nekakvim „povijesnim” granicama. Zašto se odricati mogućnosti lagodnog života? Život je kratak i ljudi danas mijenjaju prioritete. Nekad je glavni moto bio patnja i mučenje, teški rad,odricanje da bi jednog dana bilo bolje. A taj dan velikoj većini ljudi nikad nije došao. Bar ne na ovom svijetu. I ljudi to kroz obrazovanje i razmjenom informacija shvaćaju sve više i više.

I danas nam s oltara i političkih govornica pokušavaju prodavati iste mantre, ali ljudi više ne žele da im se prodaju takve priče. Pogotovo mladi ljudi. Žele živjeti život dostojan čovjeka. Imati vremena za sve, a ne samo za to da budu sluge budućim generacijama i vlastodršcima. A želja za povećanjem nataliteta nije ništa drugo nego želja elite da i svojim potomcima osiguraju dovoljno nepismenih i gladnih ljudi, koji će u njihovom interesu ratovati, robovati i plaćati poreze da bi ovi mogli uživati. I ginuti za njih u njihovim ratovima.

Pitat će netko gdje su u tekstu rješenja za porast nataliteta?

Nemam ih, niti me interesiraju. Kroz 30-tak godina (ukoliko me kakva bolest ili nesreća ne makne ranije) neće me više biti briga ni za Hrvatsku ni za Hrvate. Bit ću naime mrtav. Godinica više manje ne mijenja na stvari

Usudio bih se reči, kad bi većina ljudi na Zemlji razmišljala na način da žive za trenutak i da puste druge živjeti, da se ne petljaju u tuđe živote i običaje, da se ne opterećuju granicama, plemenima niti razlikama, sve bi bilo ljepše i normalnije. I nitko se ne bi bavio natalitetom na ovaj način.Jer tog problema ne bi nti bilo.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 159 122 34 628
PRIMIO <- 506 102 76 1,093

Dostignuća

Vingd 794.00
Bodovi 143.6
Prijedlozi 3 3.00
Analize 171 774.00
Ankete 343

Od istog autora

Ocjene (3)


Respektira (3): Laci, 5none5, viewer


Komentari (3)


Uf, uf kako možeš tako? A šta je s nacijom? Bar onim zdravim dijelom, kad odbijeno orjunaše, jugofile, agnostike, ateiste, ljevičare? Ako se zdravi dio puka ne bude razmnožavao ode sve u 3pm. Doći će nam "crnčuge", islamisti i nedajbože srbi, a onda viewer 0 0 0


svakako da analiza nije baš domoljubna, ali nije ni pogrešna u kontekstu vremena (onog dužeg) kad će Hrvati, poput ostalih naroda, biti kosooki mulati ;) 5none5 0 0 0


Respekt za hrabrost na ovaj način govoriti o natalitetnoj politici. Ali jedino što vrijedi u tekstu je poslednji pasus o tome da svi ljudi na Zemlji razmišljaju na isti način, pa da nam budu dobro ! Ali toga nikad biti neće. Laci 0 0 0

Analiza

Post 1;26,27,28 „».......I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!..«” Knjiga postanka iz koje je izvučen citat još se nije ni zahuktala, a već problem. Najprije sve fino i krasno, a onda drvo spoznaje (ili drvo života), zmija, ženska radoznalost i povodljivost, Adamovo slušanje žene i kraj priče o životu u raju.Naravno, ženina je krivica veća, jer se dala zavesti od Sotone (u obliku zmije) i nagovoriti Adama da i on proba plodove s drva života. Bar tako mužjaci shvaćaju događaje. Post 3;16,17 "A ženi reče:»Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’,u ... više >

  • 3
  • 0
  • 0
  • 3

Analiza

Demografiji nema spasa dok se ne riješimo politikantstva i desno-lijevih sitničavosti

09.11.2016. 18:32, Nakon chata: Hoće li Plenkovićeva Vlada zaustaviti negativne demografske trendove?

Da nema Stjepana Šterca u hrvatskom javnom prostoru gotovo da ne bi postojala osoba kojoj bi se mogla pripisati atribucija "demograf." Uz Šterca u javnosti pod spomenutim stručnim nazivom istupa još samo Anđelko Akrap. Daleko od toga da su spomenuta dvojica jedini hrvatski demografi, no njihov slučaj zorno svjedoči na kako je niskoj razini opća svijest o demografskom problemu. Čak ni danas kada su jasno vidljivi pojačano iseljavanje, posljedice pada nataliteta, te starenje stanovništva uslijed produljenog životnog vijeka. 

Razlozi zbog kojih se ovaj problem razvio do sadašnjih razmjera već su obrađivani u tekstovima koji iznose teze o promjeni kulturoloških obrazaca i o iluzornosti očekivanja da se situacija preokrene povećanjem nataliteta. Stoga ovom prilikom valja nešto reći o uzrocima zbog kojih se ovaj problem ne može staviti u fokus javnosti, kako one koju čine političari, tako i one koju čine obični birači. Mnogo toga vidljivo je i analizom odgovora koje je dao g. Šterc.

Prvim je razlogom i dalje uvriježena mantra kako gospodarski oporavak sam po sebi jamči rješavanje svih ostalih problema. Zaraženost hrvatske političke scene ovom mantrom je vjerojatno neizlječiva. U demografskim okvirima gledano, pogubnost ovakvog stava je upravo u tomu što se Hrvatska već sad u mnogim sferama suočava s nedostatkom radne snage (npr. medicina) osobito one mlađe i stručne, a ta boljka postaje još upadljivija kada se zađe u problematiku onoga što se naziva realnim sektorom, odnosno onoga koji bi trebao biti zamašnjakom općeg poboljšavanja gospodarskih prilika tako što bi stvarao stvarne(!) vrijednosti. Stvaranje bilo kakvih predispozicija za ikakvo pokretanje proizvodnje, pa radilo se tu o šibicama, plastičnim igračkama, poljoprivrednim kuturama ili visokosofisticiranim uređajima bilo koje vrste nužno se temelji na mlađoj i u tom smjeru obrazovanoj i formiranoj radnoj snazi. Na drugačiji način, tj. realno govoreći demografski je oporavak preduvjet i temelj gospodarskog, a ne obrnuto.

Međutim, kako pokazuje Štercovo iskustvo u suradnji s HDZ-om, politika i dalje demografski oporavak promatra kao pitanje socijalne pomoći, odnosno smatra da će se mladi odlučiti na veći broj djece ili rađanje uopće, ukoliko bi mogli računati na nekakvu materijalnu, makar socijalnu pomoć Države. 

Dok bi se promjena te paradigme još nekako i mogla provesti, ostale će vjerojatno predstavljati onu prepreku na kojoj će hrvatsko društvo nesumnjivo pasti. 

Naime, čak i Šterc koji je neosporno svjestan važnosti demografije i opravdano govori kako se radi o "strateškim pitanjima" koja se "ne mjere cijenom, jer je u pitanju razvoj i opstanak" ipak problemu pristupa sa određene svjetonazorske točke. U razgovoru s njime bilo je izrazito upadljivo kako je njegov pristup rješavanju demografske krize utemeljen na osloncu na vlastite snage: podizanju nataliteta i povratku iseljeništva. Za njega je demografija i dalje primarno pitanje identiteta. 

U društvu koje nema konsenzusa oko toga što je uopće njegov identitet, zastupanjem takvih stavova, cijenjeni profesor nesvjesno čini štetu. Ispod oba gore citirana teksta, isti je kolega s Barometra ostavio poruku (vjerojatno će i ovaj put) čiji sadržaj otprilike glasi: "Što će biti s Hrvatskom i Hrvatima za 50 godina, iskreno me baš boli briga!" Umjesto da se taj stav olako proglasi kroatofobijom ili deficitom domoljublja, treba ga promatrati kroz kulturološku prizmu u kojoj je očit nedostatak svijesti o tomu da društva trebaju imati određeni konsenzus. Jasno da demografskom problemu ne treba pristupati kao pitanju domoljublja, osobito jer smo društvo u kojemu jedna možda ne toliko brojna, no ne i zanemariva, k tomu sigurno veoma glasna skupina domoljublje povezuje sa šovinizmom ili fašizmom. Ovdje nije mjesto propitkivati (ne)opravdanost, kao ni porijeklo tih teza, nego upozoriti kako ih se ne može zaobići.

Priče o rađanju većeg broja djece ili povratku iseljenika, nažalost, nesumnjivo imaju potencijal da ih se s lijeve strane prikaže kao "pretvaranje žena u strojeve za rađanje" i "povratak potomaka ustaških koljača kao novi vid fašizacije." Ovaj vid prelamanja kulturnog rata preko demografije (koja NB s njime ne bi trebala biti povezana) uočava i sam Šterc kada uspoređuje primjer Danske koja je svoje stanovništvo jednom slikovitom kampanjom pozvala na rađanje djece, a što bi u Hrvatskoj bilo vjerojatno dočekano na nož od većine tzv. nevladinog sektora.

Dakako, to ne znači da od oporavka nataliteta ili stvaranja uvjeta za povratak iseljenika (osobito onih koji su nedavno otišli) treba odustati, ali dugoročno predstavljaju vrlo varav zalog za budućnost. Osobito stoga što bi najviše smetnji njihovom uspjehu dolazilo baš iz same Hrvatske.

Treći, a spletom vanjskopolitičkih okolnosti i vjerojatno najizgledniji put poboljšavanja demografske slike je useljavanje stanovništva iz Afrike ili s Bliskog Istoka – što u Hrvatskoj samo po sebi jamči nove probleme. Šterc na jednoj strani šalje dramatična upozorenja o slomu mirovinskog sustava u roku od pet godina pri čemu je sasvim jasno da se taj problem u spomenutom roku ni na koji način ne može riješiti podizanjem nataliteta. Pri povratku iseljenika pretpostaviti je kako profesor cilja na one koji su napustili Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina ili najšire gledano dva desetljeća. Međutim, čak i kada bi se nekim čudom doista svi odlučili vratiti (što je iluzorno očekivati) valja napomenuti kako su oni također napustili demografski već jako načeto društveno tkivo i da bi demografski problem postojao i dalje.

Dolazak i naseljavanje stranaca nije nova priča. Primjerice u hrvatskoj je književnosti kao jednomu od odraza duha vremena još u 19. st. ustaljen motiv stranca (tada obično Nijemca, Čeha ili pripadnika nekog drugog naroda iz Austro-Ugarske) koji dolazi na hrvatsku grudu i kupuje hrvatsku zemlju, s koje nestaje hrvatski čovjek i ne čuje se više smijeh hrvatske djece, nego samo plač hrvatskih majki kojima su djeca u tuđini. Strah od stranaca nije nekakva novina u hrvatskom društvu, kao što nije uzrokovan nikakvim novonastalim rasizmom ili fašizmom.

Danas, kada među nama žive brojni Mileri, Šmitovi, Hanovi, Vodičke, Hlušičke, Novaci, Nađevi, Hegeduši i ostali, a koje odavno ne osjećamo (niti se oni sami osjećaju) kao strance – vidimo da su bojazni prethodnih stoljeća unekoliko bile neopravdane. Hrvati nisu nestali. Dakako, potencijalni novi Hrvati su kulturološki i po mnogo čemu drugomu kudikamo manje srodni nego li su to bili Švabe i Pemci, no njihova (ne)spremnost na integriranje nije jedinim problemom koji se otvara.

Šterc svoj oprez prema useljavanju temelji na procjenama kako društva uspješno mogu prihvatiti i integrirati onolik broj kulturološki različitih pridošlica koji ne bi prelazio 15 % ukupnog stanovništva. No, osim jezične, klimatske ili iskustvene barijere, nema tog pitanja od kojega hrvatska stranačka politika ne može učinit problem.

Zoran primjer su nacionalne manjine koje su pretvorene u sredstvo za vrlo široku uporabu: za plašenje većinskog naroda od strane desnica, kao izborna pričuva ljevice, za pokazivanje navodno vrlo visoke hrvatske uljuđenosti pred Zapadom od obje strane te kao profesionalno zanimanje od strane brojnih samih pripadnika manjina. Pri svemu tomu nikako da izađe na vidjelo kako su svakodnevni problemi običnih Čeha, Mađara, Rusina, Bošnjaka, Talijana…. identični onima Hrvata, kao i da bi ratne rane uzrokovane od lokalnih Srba ili njima nanesene lakše i brže zarasle kada bi neki prestali biti „Srbi“ po zanimanju i vratili se bivanju Srbima po nacionalnosti.

Potencijalni useljenici imaju sve predispozicije da umjesto da u Hrvatskoj potraže sudbinu bolju od one koju su ostavili i da njoj pruže budućnost dugotrajniju nego li si je sama pripremila – postanu politički instrument: za plašenje, pokazivanje, prepucavanje, a na kraju i kao profesionalno zanimanje. Ili sam jedini kojemu je uvjerljiv scenarij osnivanja kojekakvih agencija za njihov smještaj, nevladinih udruga spremnih da ih za pozamašna sredstva iz vladinog proračuna brane od vladine rasističke ili fašističke politike, ideja o dodjeljivanju saborskih mjesta i čitavom nizu uskogrudnih i kratkovidnih postupaka koji će samo onemogućiti uspješnu integraciju i demografsku obnovu?

Iz prosvjeda seljaka i branitelja naučili smo se kako je hrvatska javnost osjetljiva na novčana potraživanja. Stoga Štercova dramatična upozorenja o tomu kako nam o demografiji ovise i primanja možda pokrenu svijest javnosti u pravcu kako bi demografska obnova – bila ona utemeljena na povećanju nataliteta, povratku hrvatskog iseljeništva ili doseljavanju ljudi iz Trećeg svijeta – trebala u najvećoj mjeri biti lišena sitnog politikantstva i hrvatskih desno-lijevih sitničavosti. 

Demografska obnova je preduvjet gospodarskog oporavka, a njezin uspjeh ovisi o uspješnom provođenju sva tri načina jer niti jedan sam po sebi ne garantira uspjeh: niti će natalitet naglo porasti, a povratak iseljenika biti golem, kao što nismo spremni na velik prihvat stranih useljenika.

O toj obnovi ovisi ne tako udaljena budućnost ne samo svakog od nas ponaosob, nego i našeg društva kakvog smo do sada izgradili (a koje ima svoje broje vrijednosti!), te osobito brojnih poboljšanja koja se moraju provesti. Stoga su politički i društveni konsenzus presudni za dugoročan uspjeh.

5

Alumnus

Regnum regno non praescribit leges.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 156.3
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (7)


Respektira (6): viewer, Refamolitelj, BorisTraljic, siouxica, Zenga2, Spektator


Slaže se (1): Zenga2


Komentari (5)


Povrat iseljenika je šuplja priča. Po svim procjenama je potencijal na razini cca. 10% , a oni koji su voljni doći nađu se pred birokratskom hidrom, koja ubija u njima i ono malo entuzijazma. Kad vidite sve one papire koje morate ispuniti, potvrde i viewer 0 0 0


uvjerenja koja morate pribaviti , preživjeti razen terenske kontrole i raspitivanja kod susjeda, dali vas poznaju... i na kraju priče, koja može potrajati nekoliko godina, ako dobijete državljanstvo, morate ga platiti 1.5000,00 kn. Dok Izrael ima age viewer 0 0 0


nciju, od koje dobiješ kuma, koji se brine o tebi u svim sfereama života i pratite na tvome putu integracije. I nisu na žalost samo institucije te, koje su odbojne i bez empatije, u puno slučejeva jei okruženje u kojem se useljenik nađe otežava viewer 0 0 0


Osim toga nama kao naciji mora biti jasno, da smo ulaskom u EU ušli u novu fazu slobode kretanja i življenja, tako da domoljublje, bez dobre i redovne plaće, ne znači ništa. Možemo mi na tisuće liječnika školovati, potrošiti milijarde na njihove spec viewer 0 0 0


ijalizacije, većina njih će otići, ako im se ponde bolji uvjeti rada i napredovanja. Isto vrijedi i za druga zanimanja. Zato mi moramo pod hitno poraditi na efikasnosti radnih mjesta, na novim tehnologijama, na cjeloživotnom učenju..ako to ne ostvari viewer 0 0 0