Analiza

Plenkovićev grozomorni dan poslije-ne može prodati HEP!

20.01.2017. 12:53, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Prva kao trnje, druga kao slama, a treća klizi sama, ovako tepaju lozi, šljivi rakijoljupci. Poslovica ne govori o tomu što se događa dan poslije. O danu poslije se kod nas ne misli rado. Ne čine to ni zajmotražitelji, kupci stanova kreditom s valutnim euro i CHF klauzulama, oni u debelim zimskim i minusima na računima. Ozbiljni ljudi ne razmišljaju samo o danu poslije, već i o godinama i desetljećima poslije. Zasad su nam sporadični problem građani s blokiranim računima, oni koji čekaju deložacije po nalogu austrijskih štedionica. Jer nisu greška sustava, već proizvod sustava koji je napravljen tako da najprije crpi lakomislene, potom one ranjivije, manje sposobne (sustavno, ali polako ćemo svi doći na red). Svatko od nas može odlučiti prijeći prije ili kasnije u tabor lakomislenih jer smo ljudi, emotivni, impulzivni, nekad kratkovidni.

No, upravo zato što poznajemo same sebe i imamo ovu, teškom mukom izborenu državu. Iz svojeg rada, zarade, imovine financiramo sve razine vlasti. Ne samo zato da bi se hodnici i bezbrojni uredi punili rodijacima, kumovima, već ponajprije zato da bismo imali sigurnost, nekoga tko će promišljeno, odgovorno, s pogledom od nekoliko desetljeća unaprijed voditi ove naše manje i veće lokalne zajednice, državu u cijelosti.

Ne postoje samo tabori odgovornih i lakomislenih. Danomice se pretrčava iz tabora onih koji svojim radom financiraju državu u tabor onih koji iz države, državne imovine crpe svoje brzopotezne zarade. I danas u javnosti egzistira laž o prodaji INE – ona da je HDZ i dr Sanader prodao MOL-u INU. Besprizorna i politikantska laž. Mađarima su INU prodali hrvatski građani. Njih 44 000 koji su kupili dionice INE po 1.690 kuna, 28 000 radnika INE koji su dionice platili 1.366 kuna. Svi oni, uključujući i branitelje iz Braniteljskog fonda (7% dionica) su u listopadu 2008. prodali svoje dionice MOL-u po cijeni od 2.800 kuna. Lako je izračunati koliko su naši domoljubni burzovni veleigrači zaradili na INI.

Kad znamo za pravu povijest i ignoriramo ovu politikantsku, onda nam ne zvuče čudno povici dojučerašnjih logističara i posjetitelja famoznog braniteljskog šatora (ni dan danas nitko ne zna zašto je taj šator bio podignut, niti zašto je demontiran) koji su na spomen prodaje HEP-a uskliknuli Nama 7%. Slatko je prodavanje našeg i sjedanje novca na sasvim privatni i sasvim osobni račun od prodaje onog što bi trebala biti imovina svakog od nas. Možda je taj usklik prijetnja novim šatorom, tko zna!?!

Svakim novim danom koji slijedi nakon dramatične pressice o državnom reotkupu INE u Badnjoj večeri, izranja sve više kako je bila riječ o retoričkoj sanaciji štete nakon dojave o izgubljenoj arbitraži s MOL-om u Ženevi. Biva jasno kako je Plenkovićeva samouvjerenost tek poza. Koja je moćna kad treba odbrusiti zastupniku Živog zida, a slabašna kad treba progovoriti o famoznom razrađenom planu za reotkup INE. Takvog plana nema. O tomu svjedoči i Plenkovićev poziv za kreativne prijedloge o načinima prikupljanja novca za reotkup. Možda je jedini postojeći plan onaj o prodaji HEP-a, kojeg bismo mogli pripisati MMF-ovoj izaslanici u hrvatskoj Vladi Martini Dalić. Koja ne skriva osmijehe na svaki spomen prodaje HEP-a.

No, osmijeh bi joj mogao prisjesti. Ne samo njen, nego i onih koji su već braniteljski avansirali ćar od prodaje poklonjenih dionica HEP-a. I to ne zbog Petrovljevih snoviđenja o promjeni Ustava i njegovom novobraniteljskom svehrvatskom gardu; ne radi odgovornosti dosadašnjih ustavotvoraca; ne radi strateških promišljanja naših Vlada o energetskoj sigurnosti, suverenitetu. Od otuđivanja HEP-a iz našeg posjeda (našeg – hrvatskog, hrvatske države i njenih građana) neće nas spasiti promjenaški trećeputaši s kriptoklerikalne desnice. Paradoksalno - spasit će nas nestrateška promišljanja onih koje smo plaćali za strategije, aljkavost zakonodavaca, lakomislenost onih koji se uzajamno oslovljavaju kao uvaženi, zaštićeni imunitetom (ali ne i protiv gripe s hrvatskim cjepivom jer ga nemamo, kao ni bilo kojeg drugog, Imunološki zavod još krepava, a krepati ne može).

Naši 'uvaženi' dizatelji ruku petkom su 2009. donijeli Zakon o vodama, a 2011. izmjene tog zakona. S tim zakonom je Sabor potezom pera (pero... ta mala, ta obična stvar, a kako živa, kako puna snage! Kad iz njeg' teče novih riječi čar, a bogami i ćar) u vlasništvo države prebacio imovinu HEP-a člankom 22 te vodne građevine za proizvodnju električne energije – brane, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, tuneli i druge građevine, uređaji i oprema pripadajući ovim građevinama - proglasio vlasništvom države.

Sukladno zakonu, država se već uknjižila na hidroelektrane Dubrava, Velebit i Senj – kumulativne instalirane snage oko 574 megavata i prosječne godišnje proizvodnje 1,6 teravatsati energije, što je ugrubo između četvrtine i trećine njegova portfelja. Opaa!!

Što ćemo sad? Što bi to aktualna vlast prodala, a da je vlasništvo HEP-a? One hidroelektrane na koje se još nije uknjižila?

Upravo radi posljedica koje su nastale donošenjem tog zakona je HEP uputio ustavnu tužbu – država mu je po staropretvorbenoj navadi potezom pera otela imovinu i vlasništvo, stavljajući se tako u istu ravan s bosanskohercegovačkom i srpskom državom koje su HEP-u davno otele njegovu imovinu. I sve višegodišnje profite iz te imovine (našu struju već više od 20 godina prodaju nama). Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom- kaže članak 49 Ustava RH, a u 50-om se dodaje: Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Kako država nije HEP-u isplatila ni lipu za oduzeto vlasništvo, a donijela zakon kojim se vlasništvo stečeno na temelju ulaganja oduzima – jasno je kako HEP-ova tužba ima i te kakvog utemeljenja.

Dakle, još jednom je naša sudbina u rukama Ustavnog suda, onog istog koji je bio izložen besprimjernom napadu desetarskog ministra unutarnjih poslova iz redova notornog Mosta, koji bi štitio već zaštićeni HEP kroz Ustav. Država se dovela u situaciju da ne može prodati HEP onako elegantno kako je to zamislio onaj (vjerojatnije 'ona' novopridošla iz MMF-a) koji je savjetovao Plenkovića netom prije pressice na Badnju večer.

Država ne može bez presude Ustavnog suda niti vratiti HEP-u njegovo vlasništvo jer bi revna europosmatračka skupina iz Brussela rekla kako je to miješanje u tržište i nedopuštena subvencija HEP-u. Zasad se i HEP i država ponašaju kao da sporni Zakon o vodama nije ni donesen. HEP nije umanjio vlastitu imovinu, a država nije porezno umanjila HEP-ove obaveze po osnovi gubitka dijela vlasništva. Niti jedno izvješće HEP-a od 2009-e do danas ne uzima u obzir posljedice tog zakona čiji knjigovodstveni zapis u HEP-ovim knjigama bi prikazao sasvim drugačiju poslovnu sliku HEP-a. Niti bi njegova kreditna sposobnost bila tolika, niti bi država ubirala toliko prihoda od HEP-ove dobiti.

Možemo pretpostaviti kako će aktualna vlast (ova epizoda s HEP-om i INOM bi mogla pokazati kako se radi o najnekompetentnijoj Vladi u hrvatskoj povijesti, ona Zokijeva bi se doimala kao ekspertna) u vremenu koje slijedi, svoj politički cilj koji se da iščitati iz dosad rečenog – prodati HEP, kupiti Inu pa prodati INU kako bismo na kraju priče ostali i bez HEP-a i bez INE – pokušati ostvariti silovanjem prava, neustavnim radnjama. Pokazujući se jako daleko od domoljublja i poštenja.

Da, Vlada pod savjetničkom palicom Martine Dalić bi možda mogla pronaći kakvu zakonsku smicalicu pa prodati HEP-ove hidroelektrane koje mu je zakonom već otela. Ne proda li ih, morat će prije ili poslije za te iste zakonom otete hidroelektrane objaviti koncesijski natječaj na kojeg će se moći javiti bilo koja svjetska kompanija. Ili kraće – HEP nam je već otet, otuđen, samo je pitanje vremena kad će to biti i stvarno.

Stvari na početak može vratiti samo Ustavni sud. Nikako promjena Ustava jer on zasad jedini štiti nas od nas samih kojima treća čaša rakije s početka teksta – klizi sama.

5

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Ocjene (7)


Respektira (5): 5none5, plotto, viewer, Alumnus, siouxica


Slaže se (2): plotto, Laci


Komentari (16)


Martinu Dalić,stalnu savjetnicu MMF-a su kao kukavičje jaje ubacili u Vladu upravo sa tim ciljem.Jasno da ona nema apsolutno nikakav izborni legitimitet i da je Plenković znao unaprijed da će ju staviti ili na mjesto ministrice finacija ili plotto 1 1 0


gospodarstva.Zdravko Marić,korporativni financijaš je treća osoba,uz Plenkovića i Dalić,uključena u prodaju državnih monopola.Uz neoliberalnu kvaziljevicu i lažne domoljube sa desnom na srcu,a lijevom u hrvatskoj lisnici,slabo nam se piše. plotto 0 0 0


No svejedno,taj plan bi oporba mogla osujetiti,baš kao što je oporba bila aktivna u sprečavanju pokušaju prodaje HAC-a.Zašto je oporba kad dođe na vlast za prodaju,a kad su opozicija,uvijek su protiv ? Zato jer znaju da će oni na vlasti dobiti mito plotto 0 0 0


a oporba želi taj mito za sebe pa su automatski protiv. plotto 0 0 0


i dalje najjači! 5none5 1 0 1

Analiza

Plenkovićev grozomorni dan poslije-ne može prodati HEP!

20.01.2017. 12:53, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Prva kao trnje, druga kao slama, a treća klizi sama, ovako tepaju lozi, šljivi rakijoljupci. Poslovica ne govori o tomu što se događa dan poslije. O danu poslije se kod nas ne misli rado. Ne čine to ni zajmotražitelji, kupci stanova kreditom s valutnim euro i CHF klauzulama, oni u debelim zimskim i minusima na računima. Ozbiljni ljudi ne razmišljaju samo o danu poslije, već i o godinama i desetljećima poslije. Zasad su nam sporadični problem građani s blokiranim računima, oni koji čekaju deložacije po nalogu austrijskih štedionica. Jer nisu greška sustava, već proizvod sustava koji je napravljen tako da ... više >

5

VeNLO

http://pokretpatriot.com/
  • 5
  • 2
  • 0
  • 16

Analiza

Drama oko Ine i Plenković kakvog ne poznajemo

16.01.2017. 16:24, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Prošlo je već nekoliko tjedana otkako je premijer Andrej Plenković na prilično spektakularan način uveo samog sebe u izravan angažman po pitanju beskrajne trakavice s upravljačkim sporovima u Ini. I dok bismo očekivali da će protekom vremena u kojemu je ta tema opet došla u žarište interesa javnosti stvari postati jasnije i da će javnost steći bolji uvid u logiku i motive koji stoje iza politika koje se vode oko Ine, događa se nešto sasvim suprotno: mnoga neodgovorena pitanja izazivaju sve više zbunjenosti, a nedostatak pouzdanih informacija koje bi bile dostupne javnosti svakim se danom sve više osjeća.

Osnovno pitanje na koje je odgovor i dalje nedokučiv pitanje je stvarnih motiva što stoje iza načina na koji je Plenković ušao u ovu priču. Taj način je sa stajališta metodologije upravljanja javnom komunikacijom jednoznačno jasan: svrha predbožićne bombastične najave renacionalizacije Ine bila je da zasjeni negativne efekte vijesti koja je u isto vrijeme objavljena, one o gubitku arbitraže protiv Mola u sporu u kojemu je Hrvatska bila tužitelj, procesu što je trebao "izjednačiti rezultat" i uspostaviti ravnotežu u odnosu na drugi arbitražni spor, onaj u kojem je Mol tužitelj i za koji je izgledno da će ga Mol dobiti - jer ova vijest defacto znači da je Republika Hrvatska u arbitražnim pripetavanjima doživjela potpuni debakl.

U odnosima s javnošću postupak što ga je proveo Plenković, gdje je jednu gromoglasnu vijest "prekrio" drugom, još gromoglasnijom, naziva se "ograničavanje štete", gdje se kao šteta očito percipira eventualno masovno nezadovoljstvo što bi moglo nastati u javnosti kada se formalnim objavljivanjem gubitka spora daje čvrst i konkretan dokaz o nesposobnosti, neodgovornosti i nemaru političara koji su aktivno bili uključeni u arbitražnu priču.

I upravo tu se nalazi misterij ovakvog Plenkovićeva angažmana jer znamo da on, barem po javno dostupnim informacijama, uopće ne spada u političare koji bi po pitanjima arbitraže mogli snositi bilo kakvu političku odgovornost. S jedne strane znamo da su pitanja Ine spala na razinu međunarodnog arbitriranja umjesto da ostanu u domeni racionalnih pregovora i dogovora ponajprije zbog besprizornog nemara, bahatosti i nekompetencije Milanovićeve vlade. S druge strane je Božo Petrov i Most, koji su dobar dio etičkog kapitala što su ga stekli dosljednim stavom prema pitanju Karamarkovog sukoba interesa potrošili - svjesno ili nesvjesno, planski ili spontano - na predočavanju samih sebe kao mesija po pitanju Ine, stavljajući u prvi plan ne svoju principijelnost, nego svoj ispravan stav, a taj stav je deklarirano bio da Hrvatska ne smije odustati od arbitraže. Na trećoj strani nalazi se sam HDZ, u kojemu je vladao Karamarko, i koji je zagovarao sasvim suprotan stav, tj. da arbitražu treba izbjeći. Nije nam poznato da se itko u HDZ-u javno suprotstavio tom stavu, a pogotovo to nije učinio Plenković.

Plenković se, dakle, ne može izravno povezati s odgovornošću za politiku koja je zagovarala inzistiranje na arbitraži, i koja je sad doživjela debakl. To, dakle, nije njegov debakl i neizbježno se moramo zapitati - zašto? Zašto on "vadi kestenje iz vatre" za druge, pogotovo zašto to promišljeni i riziku neskloni Plenković čini na način koji je po svakoj racionalnoj prosudbi riskantan, težak, kompliciran i povlači veliku vjerojatnost neuspjeha i koji je već izazvao mnogo prijepora i oprečnih stavova, doveo do situacija koje novi hrvatski premijer u svakoj drugoj prilici svim naporima izbjegava?

Iako nemamo, kao ni cijela javnost ni minimalnu količinu potrebnih informacija da bismo mogli izvući sveobuhvatne zaključke, ono što već iz prethodnog izlaganja možemo nedvojbeno zaključiti jest da je riječ o jako čudnoj i neobičnoj situaciji koja se opire bilo kakvom jednostavnom objašnjenju. I kada nemamo informacija, onda nam ostaju špekulacije.

Premda se u javnosti sve više oblikuje slika da je Plenkovićeva vlada iznimno zatvorena za medije, zasad bismo novoj vladi trebali dati barem "povlasticu sumnje", tj, dobronamjerno pretpostaviti da nije riječ o nedostatku elementarnog demokratskog instinkta, nego o strahu osnovanom na empirijskom iskustvu: u dosadašnjoj hrvatskoj društvenoj realnosti "otvoreni prema medijima i bliski s medijima" su bili samo političari koji su nad medijima imali veliku kontrolu (kao Milanović na državnoj razini, ili Bandić, Vlahušić, Linić i Jakovčić na lokalnoj), tako da nam evidentno Plenkovićevo zaziranje od medija ponajprije jasno govori bar to da on nad medijima nema kontrolu kakvu su imali ili imaju fingirano otvoreni političari. No to je druga tema, a za našu priču bitno je napomenuti kako distanciran stav prema medijima neminovno stvara tendencije k špekulacijama oko stvarnih motiva Plenkovićeve politike. Jer kada ni analizama ne preostaje ništa drugo nego špekulacije, što tek ostaje dnevnim novinama, koje žive od svakodnevnog dotoka vijesti i informacija, a ovdje ih skoro pa nema?

I kad se okrenemo pretpostavkama, mogućnosti su brojne. Moguće je, naprimjer, da ovakav Plenkovićev nastup znači kako je on odlučio spašavati Most, kako bi održao komfornu saborsku većinu, u odnosu na tanku i neizvjesnu većinu što bi HDZ-u preostala u slučaju urušavanja Mosta i posljedičnog njihova izlaska iz koalicijskog sporazuma. Tekuća događanja oko Ine imaju potencijal da potpuno politički potope nedoraslu Mostovu politiku po tom pitanju, gdje su sve karte bacili na neargumentiran i pojednostavnjen stav (apriorno podržavanje arbitraže) oko jedne problematike za koju se sve vrijeme zna da je složena. Ako je Plenković ocijenio da su Mostovci nesposobni sami se izvući iz sadašnje situacije, a da on istodobno cijeni kako mu je stabilna saborska većina glavni prioritet, takva logika bi mogla objasniti njegove poteze.

Zatim je moguće i da je Plenković procijenio kako je dobro predstaviti sebe kao svemogućeg premijera koji rješava sve probleme, i da će mu takva politika održati ili možda povećati popularnost.

Na kraju, najpikantnija mogućnost je da je u HDZ-u sve vrijeme postojala vrlo tiha ali vrlo ukorijenjena struja koja je zagovarala dijametralno suprotnu politiku oko Ine u odnosu na onu Karamarkovu. Za takvu pretpostavku neki solidni argumenti postoje: neskriveni Plenkovićev mentor, Vladimir Šeks, gurnut je na marginu tijekom Karamarkovog vodstva, a u isti klub uglednih a marginaliziranih HDZ-ovaca spadaju Franjo Gregurić i Nikica Valentić, obojica osobe koje su pupčanom vrpcom vezane za socijalističko-politički ustroj funkcioniranja Ine (razvili su istaknute menadžerske karijere tijekom netržišnog etatističkog poslovanja te kompanije). U tom scenariju ovakav razvoj događaja bi pokazivao da je Plenković toliko ovisan o toj struji da je u specifičnim okolnostima prisiljen ići u osobne političke rizike kako bi ispunio temeljne ciljeve te interesne grupacije.

Što je od toga ono što se doista događa? Očito je da nam je potrebno još informacija, koje se od javnosti zasad brižljivo skrivaju, ali koje će ipak kad-tad procuriti u javnost. Ono što znamo je da se prikrivanje za javnost bitnih informacija po svemu sudeći približava svom vrhuncu: najnovija Plenkovićeva najava, kako će vlada pokušati osporavati rezultat arbitraže - još dramatičnije gura stvari u smjeru koji smo opisali. Plenković se upušta u još riskantniji potez s velikom vjerojatnošću neuspjeha, suprotno svemu onome što o njemu dosad znamo, a što je stvorilo u javnosti sliku smirenog pragmatika. Suprotno i elementarnim postulatima pravne struke kojoj Plenković nominalno pripada (osporavanje arbitraže, čije je pravorijek po definiciji unaprijed prihvaćen od uključenih strana svojevrsni je pravnički salto mortale). Sve vrije u tajnoj drami i samo čeka da izbije na površinu.

6

Dirk15

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 466 13 13 1,127
PRIMIO <- 870 178 96 2,274

Dostignuća

Vingd 1,302.00
Bodovi 208.4
Prijedlozi 2 8.00
Analize 126 1,294.00
Ankete 286

Ocjene (3)


Respektira (3): Alumnus, siouxica, Laci


Komentari (27)


D u krivu... al nebitno, jer ovdje ne komentiramo tuđe komentare nego tekst i teze iz teksta, pa držmo se toga:) siouxica 0 0 0


Svi mi koji dolazimo iz realne ekonomije znamo za "Peters principe". Mišljenja sam da je ovaj fenomen u politici češći slučaj, s time da politika rijetko snosi posljedice svoje nesposobnosti. U slučaju AP radi se o porivu Mesije, koji želi spasiti viewer 0 0 0


naciju od ugarskog ropstva. prizemni političi instinkt, koji nema blage veze s ekonomskim postulatima. Koliko politika vodi računa o svojoj imovini, dokazale su sve dosadašnje vlade. Zato je iluzurno očekivati od politike da se ovaj put ponaša drugči viewer 0 0 0


Točno viewer ! Plenki je samo "ušminkanija" verzija svih dosadanjih političkih "štakora", koji čak u životu, za razliku od nekih, nije radio ništa od praktične vrijednosti, već je samo "mrčio" papire, a i to tek "onako" usput. Ekonomija , Laci 0 0 0


gospodarstvo, razvojni projekti, monetarna politika...sve je to za njega "špansko" selo. Ali on i onako smatra da ne treba ništa znati, jer će drugi raditi a on pobirati zasluge. O odgovornosti frazira, ali ju ne preuzima. Božović ga je po..šao! Laci 0 0 0

Analiza

Hrvatska politka je imala, i još uvijek ima krive strateške ciljeve !

30.12.2016. 12:55, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Ako se složimo oko toga da izraz 'strateški ciljevi' znače isto što i 'dugoročni ciljevi' u bilo čemu od politike do športa, onda moramo priznati da je hrvatska politika pod krinkom da radi "za dobro naroda hrvatskog", oduvijek zapravo radila protiv istinskih strateških ciljeva Hrvatske i hrvatskog naroda. Ne želeći ići previše unatrag, poći ću od činjenice da je hrvatska politika bila ta koja je aktivno radila na stvaranju takozvane prve Jugoslavije, čak se moljakalo Srbe da daju svoga kralja za kralja te Jugoslavije. Sve što se posle toga dešavalo je dokaz da je ulazak u neku Jugoslaviju, bio strateški pogrešan interes za Hrvatsku. Tim pogrešno odabranim strateškim interesom stvaranja Jugoslavije, Hrvatska i Hrvati su sebi dugoročno natovarili na vrat Srbe sa svojim strateškim ciljem vladanja Jugoslavijom, pa i Hrvatskom i Hrvatima.

Tijekom drugog svjetskog rata hrvatska politika opet odabire pogrešan strateški cilj priključivši se naci-fašističkom bloku, ne uviđajući katastrofalnu pogrešku tako odabranog strateškog cilja. Ovaj pogrešan odabir još i dan danas se sveti Hrvatskoj i Hrvtaima, jr ga svi mrzitelji i protivnici Hrvatke i Hrvata koriste kao argument o maltene genetskoj ustašoidnosti Hrvata.

Naravno da nema govora o nekoj kolektivnoj odgovornosti ili zajedničkoj grešci hrvatske politike i hrvatskog naroda, već se radi isključivo o tome da je hrvatsk apolitka, da su hrvatski političari bili ti koji su radiuli pogrešne izbore, bilo iz neznanja, bilo iz osobne sujete ili osobne koristi.

Jedno od rijetkih dobrih izbora strateških ciljeva je bilo, kada se '90-ih odlučilo "rastati" se od Jugoslavije, konačno i za sva vremena, podnoseći goleme ljudsk ei materijalne žrtve za taj strateški cilj, koji je konačno i ostvaren. No nakon završetka domovinskog rata, gotovo niti jedna hrvatska Vlada nije uspjela definirati istinske strateške ciljeve Hrvatske, jer sve što se povremeno proglašavalo strateškim ciljem, ubrzo se pokazalo pogrešnim i štetnim za Hrvatsku.

Od prvih dana stvaranja nove Hrvatske države, privatizacija se proglasila vrhovnim strateškim ciljem, bez ozbiljnijeg razmatranja što, kako, pod kojim uvjetima i kome treba dopustiti da privatizira ? I stvorili su se Kutlei, Hypo banke, Damiri Vrhovniki, i ostala lešinarska bratija, koja je "čerupala" sve što su hrvatski ljudi decenijama stvarali u znoju lica svog.

Ako smo se složili da su strateški ciljevi zapravo dugoročni ciljevi, onda je potpuno nejasno, ili čak jasno, da hrvatska politika nema danas uopće nikakove strateške ciljeve, sem ako osobne probitke i tajkunska bogaćenja ne smatramo "strateškim interesima".

Ako se bez pardona dopustilo uništavanje jedne Prvomajske, tvrtke sa vrhunskim kadrom i znanjem na polju strojogradnje, jednog Jedinstva sa vrhunskim kadrom i znanjem na polju opreme za prehranbenu industriju, jednog Šavrića sa vrhunskim kadrom i znanjem na polju proizvodnje namještaja, jednog Končara-Požega-grijaći elementi sa vrhunskim kadrom i znanjem na polju proizvodnje grijaćih elemenata za proizvođače kućanskih aparata diljem svijeta, jedne Jugoplastike,...i konačno proglasivši da i Končar kao takav nije strateška grana industrije, onda je jasno da hrvatska politika zdušno i neznalački radi na uništavanju svega što je bilo, i što bi moglo biti od strateškog interesa za hrvatsko gospodarstvo.

I konačno dolazimo do pitanja-Je li otkup INE strateški interes Hrvatske ? A odgovor je jednoznbačan-NIJE ! Nije jer je Mađarima "predata" jedna donekle zdrava INA, a sad bi trebali otkupiti, skuplje nego što smo je prodali, jednu devastiranu INU ! I to bi je trebali otkupiti tako da natovarimo goleme dugove na vrat još donekle zdravim javnim tvrtkama od istinskog strateškog interesa, kao što je naprimjer HEP ?! Hrvatska politika je digla ruke, unatoč tome što deklarativno tvrdi da nije, od poljoprivrede, od elektrostrojogradnje, od industrijskih razvojnih centara, od farmacije, i inih drugih grana koje mogu "povući naprijed", što je naša politika dokazala namjernim upropaštavcanjem Imunološkog zavoda, jer ako imunološki Zavod nije stratreški interes neke zemlje, onda zaista u toj zemlji nema nikakovih strateških interesa.

Politika se "zaklinje" da neće prodavati vode, energetski sektor, šume, zdravstveni sektor i obrazovni sektor. No koliko vrijedi riječ naših političara smo se mogli bezbroj puta uvjeriti na njihovim neostvarenim obećanjima, ili čak dapače postupcima suprotnim tim obećanjima. Ako INA nije bila strateški interes kada se "predavala" Mađarima, zašto bi ona bila od strateškog interesa sada, kada vrijedi objektivno manje nego onda, ali ju nam Mađri žele "uvakiti" skuplje nego što su je kupili ?

Možda bi čak najpametnije bilo prodati hrvatske dionice INE nekome tko najviše nudi, a zadržati samo poslovanje s gorivom i plinom na benzinskim postajama, uz pametnu restriktivnu politiku za otvaranje benzinskih postaja za strane tvrtke. I uz pametne dogovore sa proizvođačima opreme za punjenje elektro-auto akumulatore, na svim INA-im benzinskim postajam, ili čak po principu držanja napunjenih akumulatora i mijenjanje praznog za puni akumulator uz naplatu troškova punjenja. Time bi se potaknula proizvodnja industrije opreme za punjenje akumulatora, i sama proizvodnja akumulatora.

Ako se bolje razmisli, ne treba trošiti novac na otkup dionica INE od Mađara, neka rade s njima što žele, dapače treba se osloboditi dionica koje nas vezuju za Mađare, i početi se ozbiljno baviti gorenavedenim mogućnostima, koje mogu biti od strateškog interesa za hrvatsko gospodarstvo, prvenstveno hrvatsku industriju. Svako je zlo za neko dobro, pa tako i zlo učinjeno "partnerstvom" sa MOL-om, može izaći na dobro, ako se odustane od danas sulude ideje da INA MORA biti naša.

Naš osnovni strateški interes treba biti da je našem narodu bolje nego danas, a to se ne može postići sa ovakvim "šugavim" partnerstvom, kao što je bilo ovo sa MOL-om. A strah da će MOL svoj dio prodati Rusima je neopravdan, pa zar se to nije dokazalo sa željezarom Sisak ? Zato smatram da je u slučaju INA jedini strateški interes ŠTO SKUPLJE PRODATI VLASTITI DIO DIONICA, i što efikasnije poslovati sa onim dijelom INE, koji bi s ebavio distribucijom i prodajom derivata svih vrsta, i za sve vrste vozila. Naravno da to iziskuje i promjenu u načinu upravljanja i postavljanju te odabiru rukovodstva te nove tvrtke, jer je to bio i jedan od razloga za ovako loš završetak "partnerstva" sa MOL-om.

Paralelno s tim politika bi morala konačno razmisliti, analizirati i definirati što su to strateški interesi Hrvatske i hrvatskih građana, pa djelovati u tom smjeru, bez promjene strateških ciljeva svaki put kada dođe neki novi mandatar. A kada bi  se našlo dovoljno snage i hrabrosti, valjalo bi da se procesuiraju SVI koji su do sada bili vinovnici ostvarivanja dosadanjih "genijalnih" strateških ciljeva, sa konačom štetom po Hrvatsku.

5

Laci

Samo je glupost beskonačna

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 758 753 258 4,036
PRIMIO <- 1,016 240 72 2,589

Dostignuća

Vingd 1,250.00
Bodovi 212.4
Prijedlozi 23 6.00
Analize 468 1,216.00
Ankete 330

Ocjene (2)


Respektira (1): bereza


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (11)


i svačim, a najviše sa uvoznom robom ! Imaš pravo, za zemlju znanja se nije znalo što je to...a to ja i govorim da naša politika nema strategiju razvoja, a i ne zna što je to strategija razvoja. Tko zatvara jedan Imun ološki zavod, taj nema pojma Laci 0 0 0


o strateškim ciljevima ni tvrtki, ni gospodarstva, ni zemlje. Pa tko ne bi pljuvao po onim čija je strategija razvoja prodaja Bijelke noći, i napuštanja sirijskih polja ? Treba ih valjda nagraditi za to ? Rimac razvija elektro-auto, ali politika Laci 0 0 0


u tome ne vidi moguću stratešku važnost i mogućnost biti prvi u nečemu, pa ćemo zato uvoziti i elektro-aute, i stanice za opunjenje i akumulatore ! Vizionarska politika zaista ?! A ti misliš kao i političari, da je narod kriv (ja i ostali) što Laci 0 0 0


nemamo suvisli strategiju razvoja zemlje. Očekuješ da će EU Komisija smisliti neku strategiju razvoja za HRvatsku ? Hoće, ali tako da nas pretvori u sobarice, konobare i šivače lopti za neke siće od nadnica. Ja i ti bi napravili bolju strategiju Laci 0 0 0


razvoja od ovih štetočina, koji pričaju o Zemlji znanja, a uništavaju Imunološki zavod. Laci 0 0 0

Analiza

Hrvatska politka je imala, i još uvijek ima krive strateške ciljeve !

30.12.2016. 12:55, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Ako se složimo oko toga da izraz 'strateški ciljevi' znače isto što i 'dugoročni ciljevi' u bilo čemu od politike do športa, onda moramo priznati da je hrvatska politika pod krinkom da radi "za dobro naroda hrvatskog", oduvijek zapravo radila protiv istinskih strateških ciljeva Hrvatske i hrvatskog naroda. Ne želeći ići previše unatrag, poći ću od činjenice da je hrvatska politika bila ta koja je aktivno radila na stvaranju takozvane prve Jugoslavije, čak se moljakalo Srbe da daju svoga kralja za kralja te Jugoslavije. Sve što se posle toga dešavalo je dokaz da je ulazak u neku Jugoslaviju, bio strateški ... više >

5

Laci

Samo je glupost beskonačna
  • 1
  • 0
  • 1
  • 11

Analiza

Tko je brifirao Tomislava Karamarka oko INA-e?

29.12.2016. 10:28, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Ne čudi stav koji su imali mnogi, a među kojima i Božo Petrov, da je Hrvatska dobro stajala u arbitraži u sporu oko vlasništva nad Inom. Taj stav temeljio se na čvrstim dokazima koji povezuju MOL sa spornom transakcijom Roberta Ježića, a ti su dokazi vjerodostojni i više nego uvjerljivi.  

Idemo nabrojati sve NESPORNE činjenice:

1. MOL-ov plaćeni konzultant, izvjesni Imre Fazakas, upravljao je ciparskim offshore tvrtkama Hangarn i Ceroma koje su uplatile 5 milijuna eura Robertu Ježiću. Slučajnost? Tko bi vjerovao da je to slučajnost?

2.  Jozsef Toth, glavni savjetnik Zsolta Hernadija, bio je tajni vlasnik Hangarna, jedne od offshore tvrtki koja je uplatila novac Robertu Ježiću. Stvarni vlasnik tvrtke Ceroma niti danas nije poznat, ali nesporno je potvrđeno da je njome upravljao MOL-ov konzultant Fazakas. Neoboriv dokaz.

3.  Tvrtka Ceroma uplatila je Robertu Ježiću 2,4 milijuna eura. Ostatak u visini od 2,6 milijuna eura Ježiću je uplatila tvrtka Hangarn koja je primala uplate od MOL-a.

4.  Ništa od navedenog Robert Ježić nije znao kada je dao iskaz USKOK-u u kojem je svjedočio da je od MOL-a primio novac za Ivu Sanadera. Prije iskaza USKOK-u, Robert Ježić nije znao da je stvarni vlasnik firme Hangarn glavni savjetnik Zsolta Hernadija. Također, Ježić nije znao da je Imre Fazakas, koji je zastupao i upravljao firmama Ceroma i Hangarn, istovremeno MOL-ov plaćeni konzultant. Nije znao da je MOL uplaćivao novac Hangarnu. Tek nakon prvog iskaza Roberta Ježića saznalo se da svi putevi vode prema MOL-u. Sve navedeno apsolutna je potvrda vjerodostojnosti svjedočenja Roberta Ježića.

5.  I konačno, taj ispravan stav o krivici MOL-a, temeljio se i na činjenici da su sve institucije hrvatskog pravosuđa utvrdile da je MOL podmitio Ivu Sanadera; i USKOK i zagrebački Županijski sud i Vrhovni sud. I hrvatski pravni tim u arbitraži također je smatrao da su dokazi više nego uvjerljivi. Treba znati da Ustavni sud nije dio hrvatskog pravosuđa.

Na kraju, dok su se gotovo sve dobro informirane osobe oslanjale na hrvatsko pravosuđe i na naš pravni tim u arbitraži, gospodin Karamarko tvrdio je da ima druge informacije. Sudeći prema informacijama koje dolaze iz našeg pravnog tima, tadašnji potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, nakon što je dokazni postupak u arbitraži završen, nije  želio da ga naš pravni tim brifira o stanju predmeta. Postavlja se pitanje, tko ga je onda brifirao ako to nisu napravile hrvatske institucije i pravni tim Republike Hrvatske?

Interakcija

 
UČINIO -> 1 1 - -
PRIMIO <- 9 - - 10

Dostignuća

Vingd 6.00
Bodovi 52.4
Analize 1 6.00
Ankete 9

Ocjene (9)


Komentari (10)


Ja u svemu tome što si baš lijepo iznjela ne vidim nikakvu vezu sa Ivom Sanaderom. U razvijenom svijetu demokratskih pravnih sustava nije dovoljno znati da je netko kriv, nego to i dokazati van razumske sumnje. omblez1 0 0 0


@omlez1, misliš: Recht haben und Recht bekommen ist...mi koji smo živjeli u D znamo kako je bavarska porezna uprava dokazala B.Becker da je živio 183 dana u D, a ne kako je on tvrdio u CH i pošteno ga oporezovali. Isto tako se može dokazati nesrazmje viewer 0 0 0


imovine Sanadera i njegovih obiteljskih primanja. U čemu je problem? Znase koje nekretnine posjeduje u svojoj užoj i široj rodbini, štednje i tijek novaca, transakcije, satove, odijela, slike i ostala imovina...pa ako je potrebno platiti stručnjaka viewer 0 0 0


Nema sumnje da bi ozbiljna istraga izvan svake sumnje dokazala umiješanost IS u korupcije radnje, ali takvu istragu treba i provesti. Pitam se, je li to kod nas uopće moguće Spektator 0 0 0


@viewer, apsolutno se slažem 1005-no s tobom da se poput Bekeru utaja poreza, S ! anaderu još lakše mogla dokazati korumpiranost ! Ovo j ejoš jedna dokaz da je naš Ustavni sud leglo branitelja korupcije u Hrvatskoj. Laci 0 0 0

Analiza

Tko je brifirao Tomislava Karamarka oko INA-e?

29.12.2016. 10:28, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Ne čudi stav koji su imali mnogi, a među kojima i Božo Petrov, da je Hrvatska dobro stajala u arbitraži u sporu oko vlasništva nad Inom. Taj stav temeljio se na čvrstim dokazima koji povezuju MOL sa spornom transakcijom Roberta Ježića, a ti su dokazi vjerodostojni i više nego uvjerljivi. Idemo nabrojati sve NESPORNE činjenice:1. MOL-ov plaćeni konzultant, izvjesni Imre Fazakas, upravljao je ciparskim offshore tvrtkama Hangarn i Ceroma koje su uplatile 5 milijuna eura Robertu Ježiću. Slučajnost? Tko bi vjerovao da je to slučajnost?2. Jozsef Toth, glavni savjetnik Zsolta Hernadija, bio je tajni vlasnik Hangarna, jedne od offshore tvrtki ... više >

  • 9
  • 0
  • 0
  • 10

Analiza

Umjesto nebuloze o preuzimanju, Hrvatska se treba riješiti INA-e

29.12.2016. 07:20, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Toliko smo već puta čuli da je INA strateška kompanija, strateški interes, pitanje za biti ili ne biti Hrvatske i tko zna što još ne. Pri tome nije nitko definirao što su točno strateški interesi Hrvatske i zašto bi to trebala biti baš INA, kompanija sa stotinjak benzinskih crpki i nekoliko ne previše profitabilnih naftnih polja (ona u Siriji su do daljnjega na ledu). Na tržištu derivata ima toliko goriva da ne znaju što će s njim, pa se može jako jeftino nabaviti bez da se ide u avanturu od dvije milijarde eura, uvećanu za poduzetnički rizik obnavljanja dviju skupih rafinerija. Kada bi se ove mogle isplatiti i MOL bi ih obnovio, a MOL ima veliko tržište, prodajnu mrežu u više zemalja i niz drugih distributera neovisno od INE, dakle neusporedivo bolju tržišnu situaciju.

Ali da se vratim na pitanje strateškog interesa. Da li je on u Hrvatskoj uopće definiran? Dali su to Dalekovodi, Elektroprivreda, Vode, da li je to prometna infrastruktura, ako da, da li je to Jadrolinija, Croatia Airlines, HŽ, (Auto) Ceste itd itd? Ključno pitanje je tko koristi uslugu a tko plaća ceh, i što takav jedan potez donosi korisnicima usluga odnosno kupcima naftnih derivata u Hrvatskoj? Pri donošenju odluke treba misliti i o tome da nam se ostaci državnog, planskog gospodarstva svaki dan, već dvadeset i neku godinu, razbijaju o glavu. Što sve nije trebalo spašavati novcem poreznih obveznika? Nisam zlopamtilo, ali se sjećam vremena kada su se sičušni Tour Operatori proglašavali nacionalnim interesom. Ina Tours u vlasništvu INE, dakle države, je puštena da propadne jer je bila loša, a za velike novce je kupljen još gori (Bemex Tours) od privatnog vlasnika. Jer su to eto bila strateška poduzeća za Hrvatsku. I jedan i drugi nisu imali na računu ni za platiti najam prostorija u kojima su radili ali se stvorila atmosfera u kojoj politika nije mogla drugo nego spašavati nacionalne interese, pa što  god oni razumni o tome, i onda i sada, mislili. Sigurno postoji javni interes protiv privatizacije voda, protiv privatizacije Elektroprivrede, pa ako hoćete i protiv privatizacije Jadrolinije i HŽa. Zašto se ne bi privatizirao HAC nisam nikada razumio, mislim da i Croatia Airlines treba ići u privatne ruke pa neka pokažu što znaju.

Ali apsolutno najveća nebuloza je ova s ponovnim preuzimanjem većinskog paketa dionica INA-e. Plenkovića je vijest o izgubljenoj arbitraži očito zatekla u stanju neke čudne predblagdanske euforije pa je ispalio topovski udar i izjavio da će Hrvatska preuzeti INU. Kao da on o tome može odlučiti, pita se i MOL. Ako je točno da smo i drugu arbitražu već izgubili, i ako je točno da ćemo morati platiti troškove arbitraže i penale u iznosu od 700 milijuna eura, mislim da bi MOL-u trebalo prodati i ostale udjele, tako da imaju sve, jer se i onako ponašaju kao da imaju sve. Nakon što bi odbili onih 700 Mil, s ostale 1,3 miljarde bi mogli vratiti dio duga za auto ceste ili dio nekog drugog, skupog duga – imamo ih dovoljno.

Koja bi korist bila od toga da INA ponovo uđe u vlasništvo Hrvatske Države? Uvjeren sam – nikakva. Vidim sam štetu. Osim ogromnog troška samog preuzimanja tu je i skupa obnova rafinerijske infrastrukture, koju bi mi svi morali godinama plaćati. Gorivo na toj, našoj INInoj pumpi nebi bilo nimalo jeftinje nego što je sada na MOLovoj, nimalo jeftinije nego na onoj Petrolovoj, Croduxovoj ili Lukoilovoj. Nitko ne postavlja pitanje,  pa onda nema ni odgovora, koliko uspješno bi se, i da li bi bilo uopće moguće, plasirati derivate iz tih rafinerija na trzišta van Hrvatske. Pristup tim tržištima bi za INU bio jako otežan ako ne i nemoguć. Čak i ako bi bili u stanju postići konkurentnu kvalitetu, teško da bi mogli konkurirati cijenom. Rotterdam ima cijene kojima teško pariraju i tehnološki i geografski vrhunski postavljene rafinerije u Europi. Nisam siguran da bi mi mogli ponuditi derivate po cijeni po kojoj se mogu nabaviti u Niozemskoj ili negdje drugdje na slobodnom tržištu. Pa bi nam se INA vrlo brzo razbila o glavu (čitaj proračun).

Čudi me da nitko ne govori o automobilima na električni pogon. Za električne automobile su već sada radijusi od 500 Km realnost. Tim će automobilima cijene, što zbog subvencija, što zbog većih serija sigurno padati, pa će kada se uzmu olakšice, biti konkurentne cijenama auta sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. Razumnije bi bilo investirati novce, koje bi trebalo izbrojati za obnovu rafinerija, u brze elektro punionice po parkinzima velikih gradova, na odmorištima auto cesta i td. Tu postoji veliki potencijal za zapošljavanje onih koji će biti pogođeni eventualnim prestankom rada i proizvodnje u pojedinim segmentima u INI, recimo tako da im se dodijele koncesije za takve punionice.  Uvjeren sam da su brze elektro punionice strateški interes za razvoj hrvatskog turizma. Već od 2030. se u Njemačkoj više ne smiju prodavati automobili na tekuća goriva, siguran sam da će i druge zemlje slijediti taj primjer. Dobro ste pročitali - u Njemačkoj se od 2030. više neće prodavati automobili sa motorima na tekuće gorivo. To je za 13 godina.

Mislim da ce Plenković shvatiti da se zaletio i da će spustiti loptu na zemlju i dobro promisliti što će učiniti. Njegova ishitrena izjava nije ništa drugo nego podilaženje javnosti, koja je, zbog višegodišnjeg ponavljanja gluposti o strateškoj važnosti, osjetljiva na sve što se odnosi na INU. Bez obzira što javnost misli, preuzimanje INE bi, koliko ekonomski, toliko politički bilo katastrofa za zemlju. Ako MOL ugasi Sisak, platit će otpremnine po zakonu a možda i više od toga, a država i Plenković mogu, umjesto obnavljanja ekonomski neodržive rafinerije dio tih sredstava usmjeriti i u socijalne programe, financiranje malog produzetništva i, kako rekoh, za financiranje stanica za brzo punjenje elektro automobila.

Ako pak većina i dalje, potpun pogrešno, misli da je Hrvatskoj potrebna naftna kompanija može se pokušati ući u neki deal sa Čermakom, to bi isto bila katastrofa, ali puno manja. Došlo je vrijeme da se shvati da je INA dio Hrvatske industrijske prošlosti. Što se prije s time pomirimo, to nam svima bolje.

Sretna vam i berićetna 2017.

Interakcija

 
UČINIO -> 3 1 5 68
PRIMIO <- 45 18 7 114

Dostignuća

Vingd 60.00
Bodovi 61.6
Prijedlozi 1 0.00
Analize 12 60.00
Ankete 4

Ocjene (11)


Respektira (9): Dirk15, Anyst, bereza, Zagorec, 5none5, RepopeR, Spektator, VeNLO, siouxica


Slaže se (2): viewer, Laci


Komentari (24)


omblez1, ono što si rekao u svezi toga da se protivi zdravom razumu sve što je RepopeR o tome rekao je i ekonomska, i gopodarskai, i politička istina odn. besmislica. Uostalom nije ti odgovorio u čemu je INA strateški interes, zar ne ? Laci 0 0 0


LNG Krk je već u važnim EU planovima opskrbe i diverzifikacije.U tim planovima se vrlo jasno polazi od toga da on mora biti isplativ,a tek onda se navode drugi argumenti.Ono što mene brine jeste trenutačno ozračje s Rusijom visavis službene EU. Naime RepopeR 0 0 0


s jedne strane Rusi snažno djeluju kontra LNGa jer to ruinira njihovu jednu od najvažniju polugu(ovisnost o energentima),a s druge strene EU panično reagira kontra Rusije jer se uvjerila u žestinu i ozbiljnost situacije.Opasnost je da se zbog te RepopeR 0 0 0


eufemistički rečeno povećane senzibilnosti(panike) reagira na štetu glavnog argumenta isplativosti,te da Hr u tom smislu bude nekakva usputna žrtva nastale situacije.S druge pak strane treba iskoristiti upravo taj trenutak da se stvar završi. RepopeR 0 0 0


Opširnije o EU LNG strategiji na https://goo.gl/Bvq5m1 svakako pogledati mapu planova, uvod, ključne točke i naravno zaključak. Sretna (L)Nova Godina! RepopeR 0 0 0

Analiza

Umjesto nebuloze o preuzimanju, Hrvatska se treba riješiti INA-e

29.12.2016. 07:20, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Toliko smo već puta čuli da je INA strateška kompanija, strateški interes, pitanje za biti ili ne biti Hrvatske i tko zna što još ne. Pri tome nije nitko definirao što su točno strateški interesi Hrvatske i zašto bi to trebala biti baš INA, kompanija sa stotinjak benzinskih crpki i nekoliko ne previše profitabilnih naftnih polja (ona u Siriji su do daljnjega na ledu). Na tržištu derivata ima toliko goriva da ne znaju što će s njim, pa se može jako jeftino nabaviti bez da se ide u avanturu od dvije milijarde eura, uvećanu za poduzetnički rizik obnavljanja dviju skupih ... više >

  • 9
  • 2
  • 0
  • 24

Analiza

Slučaj INA: Hrvatska protiv Hrvatske

28.12.2016. 14:42, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

Najava kupnje INA-e je, prema stranci Pametno, sporna iz nekoliko razloga. Podsjećamo na kronologiju cijelog događaja s velikim političkim utjecanjem na donošenje odluka. Hrvatska je 2003. godine krenula u prodaju dijela kompanije i partnerski odnos sa stranim vlasnikom jer je takva strategija tada označena kao nacionalni interes. Prihvaćen je MOL jer je za 25%+ "zlatnu dionicu”ponudio znatno više od tvrtke OMV (505 milijuna dolara, u odnosu na 420 millijuna dolara). Zatim su uslijedile javne ponude dionica INA-e 2006. i 2007. godine. I te su prodaje bile u strateškom nacionalnom interesu. Zatim dolazimo do 2008. kada MOL otkupljuje još 22,15% te dolazi do razine vlasništva od 47,15%. Nastavlja otkup u 2010. godini i uspijeva povećati udio u vlasništvu te postaje najveći pojedinačni vlasnik. HANFA obustavlja prodaju dionica 2011. zbog netrasparetnog trgovanja dionicama inozemnih investitora u korist MOL-a.

Borba Hrvatske protiv Hrvatske započinje nakon uhićenja nekadašnjeg premijera Sanadera. Njega sud proglašava krivim za uzimanje mita u slučaju Sanader - Hernadi i to za iznos od 5 milijuna dolara. Vlada 2013. i 2014. godine pregovara s MOL-om, u 5 pregovaračkih rundi. Sporan je Ugovor o upravljačkim pravima iz 2009. i općenito poslovni rezultati kompanije. Započinje obrat u strateškom nacionalnom interesu gdje Hrvatska razmatra mogućnost otkupa dijela dionica.  Istovremeno se partneri nalaze u dva međunarodna arbitražna postupka, jedan u Genevi  - oko upravljačkih prava, tužitelj Vlada HR, drugi u Washingtonu – oko plinskog poslovanja, tužitelj MOL. Napetost raste krajem 2014. kada MOL smanjuje svoje rafinerijske kapacitete na europskom tržištu i najavljuje zatvaranje jedne od dviju rafinerija u RH. Polovinom 2015. godine Vrhovni sud ukida presudu Županijskog suda Ivi Sanaderu za uzimanje mita. Radnici u rafineriji Sisak prosvjeduju protiv najave zatvaranja rafinerije. Oreškovićeva Vlada izjavljuje da će pričekati nalaz arbitraže i da će onda donijeti odluku. U međuvremenu se otkriva ugovor Petrović-Šarić za razdoblje 2013. - 2015. zbog čega u konačnici, sredinom 2016. godine pada Vlada RH i dolazi do izvanrednih parlamentarnih izbora.

Novi izbori u rujnu 2016. godine rezultiraju sličnim sastavom Vlade, a na samom kraju 2016. godine Arbitražni sud za međunarodne pravne sporove Ujedinjenih naroda u Genevi donosi presudu o nepostojanju dokaza o mitu koju temelje i na  činjenici da ne postoji pravomoćna presuda protiv Sanadera. Premijer Plenković najavljuje potpuno novi strateški nacionalni cilj o otkupu svih dionica koje nisu u hrvatskom vlasništvu. Arbitražni postupak u Washingtonu oko plinskog poslovanja još nije završen. Mnoge činjenice za javnost nisu još dostupne te svi navodi temelje se na dosadašnjem izvještavanju medija.

Nameće se logično, prvo pitanje: Zašto je je otkup velike količine dionica postao strateški nacionalni interes, potpuno suprotan strateškom interesu prethodnih godina? U međuvremenu je INA izgubila dio svog profitabilnog biznisa, a cijena nafte na međunarodnim tržištu je pala. Hrvatska je bila iznimno nezadovoljna ugovorom iz 2009. o upravljačkim pravima u INA-i. Zašto taj ugovor nije Vlada raskinula u razdoblju važenja pravomoćne presude za uzimanje mita? Je li točno pravno tumačenje suca Vrhovnog suda ili DORH-a? Koji su ekonomski ciljevi sada relevantni za kupnju MOL-ovih dionica? Nitko nema prava pozivati se na političke ciljeve ako oni pritom nisu temeljeni na ekonomskim ciljevima. Ne prodaje se vlasništvo da bi se isto kupilo bez ekonomskih razloga. Ako se vlasništvo jednom prodano ponovo kupuje iz iracionalnih razloga kao što su emocije, ponos, čast ili nostalgija, onda je pitanje tko će zapravo tu kupnju platiti, uz koju cijenu i na temelju kojih direktnih i indirektnih troškova? Slučaj INA-e pokazuje od samog početka visoku upletenost politike u poslovno partnerski odnos s MOL-om, umjesto da obje strane doprinose rješenjima u cilju boljeg poslovanja kompanije.

Pretpostavimo da čak i imamo mogućnosti tj. sredstava za kupnju, je li to nužno znači da bi znali ponovno stečenim vlasništvom efikasno upravljati? Uostalom te bi mogućnosti mogle biti usmjerene i u druge ciljeve koji su možda strateški i dugoročno važniji za Hrvatsku. Pitanje je koliko je nafta danas važna tehnologija, kada se energetika mijenja iz temelja. Uz dosadašnje tehnološke trendove, INA bi, brže nego što većina misli, mogla postati tehnološki zaostali gubitaš u potrazi za sanacijama državnim novcem, kao što je do jučer bio slučaj s brodogradilištima. Da imamo viška novca, a nemamo, bilo bi ih bolje ulagati u tehnologije budućnosti kao što su nanotehnologija i robotika, ili kupovati dionice provjerenih tehnoloških kompanija. Gdje su nam primjeri efikasnog upravljanja državnim poduzećima? Upravo ona su dokazano najslabija karika hrvatskog gospodarstva. Proteklih 25 godina svjedoci smo da su državna poduzeća služila samo kao poligon za uhljebljivanje stranačkog kadra. U tome su se natjecali i HDZ i HNS i SDP, a sad i Most. I sad nas uvjeravaju da će ovaj put biti drugačije. Zašto bi im vjerovali? I još jedan aspekt koji nije manje važan. U međunarodnoj partnerskoj suradnji nismo uspjeli. Bez obzira tko je kriv i kako tko ocjenjuje tu krivnju, činjenica da nakon početnih 25% nismo razvili kvalitetnu poslovnu suradnju. Ne treba tražiti krivnju u drugima. Zapitajmo se što nismo napravili, a morali smo, kad smo ušli u parnerstvo. S partnerima se dogovara, a ne sudi. S partnerima se gradi, a ne ruši. Zašto bi bilo koji drugi, budući partner ušao s nama u sličan posao? Jedna Vlada dogovara, druga Vlada osporava, jedan premijer završi na sudu, a drugi izazove prijevremene izbore. I to sve uvijek zbog iste kompanije koju zovemo nacionalnim ponosom. Najprije je hoćemo prodati, jer je to nacionalni strateški cilj pa potom kupiti jer je to isto nacionalni strateški cilj. Problem doista postaje ozbiljan kad se neznanje i nezrelost zaredaju u više političkih generacija. Jedni ne mogu toliko priskrbiti koliko drugi uništiti. Politika je ovdje, bez ikakve osobne odgovornosti, nacionalni ponos pretvorila u nacionalnu sramotu. 

Od 2003. i prodaje prvih 25%, na prodaji INA-e izredale su se sve vladajuće garniture, a svaka nas je, svakim svojim potezom, samo sve dublje uvlačila u problem. I sad premijer pobjedonosno donosi odluku o kupnji INA-e, ostali se slažu, netko manje netko više, ali nitko nije protiv, osim stranke Pametno, jer u ovoj priči svi koji su u zadnjih 13 godina bili na vlasti imaju ''putra na glavi''. Više nije ni važno tko je prodao, a prodavali su svi, važno je koliko ćemo to svi skupa plaćati, sada u otkupu i kasnije u investiranju.  

Interakcija

 
UČINIO -> - - - -
PRIMIO <- 19 5 5 41

Dostignuća

Vingd 26.00
Bodovi 68.2
Prijedlozi 1 0.00
Analize 3 26.00

Ocjene (10)


Respektira (8): Laci, Dirk15, viewer, Harvey, 5none5, IvicaPuljak, siouxica, natasa


Slaže se (1): mihael


Ne slaže se (1): Neretvanin


Komentari (22)


Kad je već argumentiran stav protiv ponovne kupnje dionica, šteta da nije dan bar neki prijedlog: što u ovoj sadašnjoj konkretnoj situaciji treba napraviti. Dirk15 0 0 0


Nije se desilo da "...kad se neznanje i nezrelost zaredaju u više političkih generacija.i", veá se desilo da su sve naše političke generacije pljačkale ovu zemlju jer su bile a i još su koruptabilna i podložne uzimanju mita ! I to je to ! Laci 0 0 0


U Vladi RH ili imamo genijalce, koji u pola sata smisle dobar plan, ili imamo igrače koji igraju za tuđe interese. Kako genijalaca baš i nema,to je najveća vjerojatnost da će INA-u kupiti ili Amerikanci ili Angela Merkel! Čujemo se za mjesec dana. mihael 0 0 0


Arbitraža oko plinskog poslovanja doduše još nije završena, ali analiza bez osvrta na vjerojatni ishod arbitraže, prihvaćam i pozitivan ako se za to podastru argumenti, je jednostavno manjkava. Spektator 0 0 0


U kakvim smo to mi problemima kad nam jouvšuvjek pada na pamet govoriti--pisati o Ini i Ivi Sanaderu ? franek 0 0 0

Analiza

Kako je Božo Petrov odigrao za MOL

26.12.2016. 20:44, Je li otkup Ine strateški interes Hrvatske?

'Mogu reći da sam brifiran kao potpredsjednik Vlade da imamo razloga biti optimistični oko ishoda te arbitraže. Bilo kakve druge informacije koje se pojavljuju u medijima, mene stvarno interesira tko je njih brifirao.'

Ako ovoj gramatički upitnoj, a estetski neuspjeloj rečeničnoj konstrukciji čak i ne dodamo kontekst, možemo puno toga saznati. Vidimo odmah lika koji sjedi s nekakvim vladarskim žezlom u ruci i prima šefove tajnih službi koji mu izlažu detaljne informacije o nekakvom sudskom sporu, a koje su u potpunosti točne. Za razliku od bezveznih informacija kojima se 'brifiraju' drugi elohimi.

Kontekst je međutim svima poznat. Riječ je o razgovoru Zorana Šprajca i potpredsjednika Vlade Bože Petrova od 19.travnja 2016. u kojem Božo Petrov izražava svoj optimizam oko ishoda arbitraže kojeg je Vlada Zorana Milanovića pokrenula protiv mađarskog Mol-a zbog upravljačkih prava u INI. U isto to vrijeme, neki drugi koje brifira netko nepoznat Petrovu, dakako – riječ je o omraženom Tomislavu Karamarku, kojeg je kasnije progutala politička ropotarnica povijesti, izražava drugačiji stav: Hrvatska treba odustati od arbitraže i postići politički dogovor s MOL-om jer nema šanse dobiti arbitražu u Ženevi, a gubitak tog spora bi automatski doveo do gubitka arbitražnog postupka kojeg je MOL protiv Hrvatske pokrenuo u Washingtonu. U tom slučaju, Hrvatska bi MOL-u morala platiti pet milijardi kuna odštete.

Na Badnju večer smo saznali od premijera Plenkovića da je Hrvatska izgubila arbitražni spor s MOL-om u Ženevi. Pa je pravo vrijeme za novi Šprajcov razgovor s Božom Petrovom. Sa slijedećim pitanjima: Tko vas je i s kakvim informacijama 'brifirao' u travnju ove godine? Jeste li nasjeli na dezinformacije stranih tajnih službi? Budući da je Tomislav Karamarko očito raspolagao s točnim informacijama, ali je ipak, zahvaljujući vašim političkim manevrima politički potonuo, jesu li točne i informacije kako će Hrvatska nakon izvjesnog gubitka spora na arbitraži u Washingtonu morati MOL-u isplatiti najmanje 700 milijuna eura odštete? Čije interese ste štitili u travnju ove godine inzistiranjem na nastavku arbitražnog spora? Jeste li Vi g. Petrov zapravo MOL-ov igrač u Hrvatskoj? Ako i niste, informacije iz Ženeve nam govore kako ste tu ulogu odigrali, bili je svjesni ili ne.

U međuvremenu je višemjesečni objektivni zagovornik MOL-ovih interesa u Hrvatskoj, Božo Petrov dakle, s mjesta potpredsjednika Vlade zahvaljujući domaćoj inačici izigravanja demokratske volje puka, postao predsjednik Sabora. Dok je zagovornik hrvatskih nacionalnih interesa Tomislav Karamarko završio političku karijeru sa slijedećim pravorijekom Povjerenstva za sukob interesa:  u sukobu je interesa zbog iznošenja osobnih stavova i prijedloga za povlačenje Hrvatske iz arbitraže s MOL-om. A osobito zato što je to isto zagovarao na sastanku Vijeća za suradnju Domoljubne koalicije i Mosta.

Vidimo dakle da MOL-ove interese (a to se ponajprije odnosi na zagovaranje nastavka arbitraže u Ženevi) nije promovirao samo Petrov, protiv hrvatskih interesa je nastupila i institucija hrvatske države! Da nije bilo tih inkriminiranih Karamarkovih 'osobnih stavova', mogli bismo reći kako je sad lako biti general poslije bitke. Ma je Karamarko to bio usred bitke, pravovremeno.

Ishod arbitraže u Ženevi ukazuje na stvarnost, drastično drugačiju od one koju su nam skoro godinu dana prezentirali mediji, istraživački novinari i oni sa zadatkom. Hoće li nam se itko od involviranih u masovno zavaravanje javnosti ispričati? Treba li reći da neće? Iako je riječ o skandaloznom dezinformacijskom ratu političara i medija protiv hrvatske javnosti i hrvatskih interesa!

No, stvari nisu počele s Karamarkom (iako neke jesu, a u korijenu su njegovog pada – uhićenje Boljkovca recimo, ali to je druga i nerazriješena tema u hrvatskoj nacionalnoj zbilji). Ono što je Zorana Milanovića navelo na arbitražni spor s MOL-om jesu ishodi sporova hrvatske države protiv dr Ive Sanadera, presude koje je imao u džepu. Zvonki, slavodobitni glas tadašnjeg heroja hrvatskog pravosuđa suca Ivana Turudića koji izgovara: Optuženi Ivo Sanader kriv je zato što je kao predsjednik Vlade s Hernadijem iz MOL-a dogovorio da će za iznos od 10 milijuna eura dogovoriti izmjenu dioničarskog ugovora i neosnovano omogućiti utjecaj nad tim trgovačkim društvom (INA). Podsjetimo i da je sudac Turudić,tj Županijski sud u Zagrebu obavezao ključnog svjedoka Roberta Ježića da mora u roku od 15 dana uplatiti iznos od 5 milijuna eura koje je imao na računu svoje tvrtke u Švicarskoj, a koje su bile dokaz mita za dr Sanadera. Drugih 5 milijuna eura sudski utvrđenog mita na suđenju nije dokazano,a Ježić nikad nije u Državni proračun uplatio ni jedan eur.

Nažalost, kad danas pravnici tvrde kako presuda UN-ovog suda u Ženevi neće utjecati na sudske procese protiv dr Sanadera u Hrvatskoj, oni su u pravu. Čujemo od bivših ministara floskule o pravu i pravdi valjda zato jer pravda nije pobijedila u Ženevi. Nije li legitimno upitati se onda Je li pravda pobijedila u slučaju Sanader? Jer, htjeli se mi s tim suočiti ili ne – na arbitraži u Ženevi se arbitriralo i hrvatskom pravosudnom sustavu. UN-ov sud je odbio prihvatiti dokaze hrvatskog pravosuđa o MOL-ovom stjecanju upravljačkih prava u INI na osnovu isplaćenog mita premijeru Sanaderu!

Možda je Zoran Milanović, pritisnut MOL-ovom tužbom u Washingtonu tek naivno povjerovao u međunarodnu vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa i potegao kontratužbu. Ili možda nije imao informacije o Sanaderovoj krivnji/nevinosti s kojima je baratao Karamarko? U isto to vrijeme 'svi mi smo znali' da je Sanader lopov, izdajnik, kriminalac i krupna riba na čelu zločinačke organizacije. Jesmo li svi mi bili tek nekakav bihevioralni eksperiment obijesnih centara moći koji po Šeksovim tvrdnjama upravljaju ovom zemljom?

Međutim, kao u iritantnoj TV reklami – to nije sve! S presudom  UNCITRAL-a, arbitražnog suda UN-a u Ženevi po hrvatskoj tužbi, arbitraža u Washingtonu će skoro izvjesno završiti poput ove u Ženevi. Dok će nas ova prvoizgubljena koštati tek nekoliko milijuna eura sudskih troškova koje moramo platiti, ona u Washingtonu je teška najmanje 700 milijuna eura. Pa nas onda i ne čudi dramatično obraćanje sadašnjeg premijera javnosti tek nekoliko sati prije ponoćke. S objavom o rezultatu arbitraže i odmah potom s informacijom o odluci Vlade RH o otkupu ININIH dionica u vlasništvu MOL-a s čime je upoznata i predsjednica RH, i predsjednik Sabora, i mađarska vlast, i uprava MOL-a. Očito je Plenković jednu užasavajuću vijest (koja nužno otvara pitanja o vjerodostojnosti hrvatskog pravosuđa, implicitno i hrvatske države) odlučio prekriti onom koju će cjelokupna javnost prihvatiti s oduševljenjem. Ponovo ćemo ovladati INOM, a nećemo se dodatno zadužiti.

S pretpostavkom da bi u slučaju hrvatskog otkupa MOL-ovih dionica INE bio prekinut arbitražni spor u Washingtonu, Plenkovićeva računica je jasna – čeka li, gorimo za 700  milijuna eura. Ako namakne još cca milijardu i po eura, postat će heroj i najveći državnik u Hrvata od Tuđmana naovamo. Znamo da Plenković ima samo naš novac ili novac s kojim će zadužiti svakog od nas pojedinačno. Jedini koji je doslovno naš i da ga ima u količinama dostatnim za otkup MOL-ovog dijela INE jest onaj koji se nalazi u Obveznim mirovinskim fondovima. Istim onim koji su u Milanovićevim vizijama trebali postati vlasnici HAC-a. Misli li Plenković nacionalizirati Obvezne mirovinske fondove i oteti nam štednju iz drugog mirovinskog stupa?

Ostavimo ta pitanja 'za poslije', nismo još razriješili ni ova koja su prethodila arbitražama, ona o pravosuđu, centrima moći i zakulisnim igrama kojima smo izloženi već skoro cijelo desetljeće.

5

VeNLO

http://pokretpatriot.com/

Interakcija

 
UČINIO -> 980 37 100 1,639
PRIMIO <- 1,567 315 112 2,997

Dostignuća

Vingd 2,070.00
Bodovi 193.3
Analize 256 2,064.00
Ankete 1

Komentari (32)


da se JANAF pusti u obrnutom smjeru(kako bi se još jače pojačala potencijalna ovisnostEU),do zamamnih ponuda par ruskih giganata da otkupeINU(što je USA i EUultimativno spriječila).Naravno,ne smije se smetnuti niti izgradnja LNGna Krku koji je protiv RepopeR 0 0 0


ruskih energetskih interesa jer gricka ovisnost regije o Ruskim dobavnim pravcima(uočljiva je propaganda kojom se ide protiv LNGa https://goo.gl/RiiiyI ).Uvažavajući sve+i-argumente raznih uključenih u diskusiju o sudbiniINE,ipak treba stvari sagleda RepopeR 0 0 0


ti šire,Hrvatska s novim korakom može iskoračiti vrlo snažno i bitno,a INA može biti samo kamenčić u cijeloj priči,a skupa obuhvaćeno(INA,LNG,JANAF,rafinerije,nova istraživanja,povratak Sirije,.)mogu biti važni iskoraci i mogućnosti. RepopeR 0 0 0


@Wonderful multipli za mikro malu INAu su beskorisni osim cijene nafte uprav(a) i okruženja ovise previše o lokalnoj i svjetskoj politici (Sirija). Bio bi lud kad bi kupio kratio ili opcijama igrao INAu na tankom volumenu to je za lokalne kockare. Zagorec 0 0 0


MA LJUDI JE LI TO MOGUĆE? nITKO NE PITA NA TEMELJU ČEGA SU MOU PREDATA UPRAVLJAČKA PRAVA. NEKA NA TO ODGOVORI KARAMARKO AKO ZNA. KAD BI, ONDA BI TO BILA DRUGA PRIČA!!!!!!! MDoresic 0 0 0