Analiza

Okometrijske procjene prof. Đikića i natprosječni uspjesi znanstvenika s IRB-a

21.11.2014. 14:49, Nakon chata sa Đikićem: Je li nam doista 70 posto znanstvenika neproduktivno? Što učiniti s njima?

Čitajući izjave nedvojbeno jednog od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika s područja najopćenitije, znanosti o životu (eng. life sciences), prof. dr. sc. I. Đikića na chatu Barometra, pozornost mi je privukla njegova ocjena znanstvenika koji rade u Institutu Ruđer Bošković. Po okometrijskoj ocjeni tog svjetski poznatoga i priznatog znanstvenika, zaposleni u IRB-u postižu natprosječno dobre rezultate. Postavlja se pitanje što potiče tog znanstvenika, a nije jedini, da svoje dragocjeno vrijeme troši na analizu, zapravo po njihovom mišljenju nesposobnosti ljudi koji rade u hrvatskoj znanosti.

Prof. I. Đikića upoznao sam 23. prosinca 2002. kada smo gostovali u emisiji Znanstveno sučeljavanje Hrvatske televizije zajedno s akademikom V. Paarom (HT, 1. program), a u povodu dodjela Nobelovih nagradâ u 2002. Tada sam stekao dojam o toj osobnosti koji nisam promijenio do danas.

U proteklih dvanaestak godina, prof. I. Đikić osim što postiže svjetski priznate rezultate, vrlo mnogo vremena posvećuje hrvatskom medijskom prostoru u kojem prenosi svoje poruke. Ne samo o svojoj uspješnosti, zbog koje bi trebao obvezno biti članom HAZU-a. Besprijekorno obučen tumači mladima kako znanost omogućuje bogatstvo i prepoznatljivost. A onim znanstvenicima koji rade u hrvatskim uvjetima tumači kako su nesposobni, nisu produktivni itd.

Slično nastupa još jedan vrlo uspješni znanstvenik prof. I. Štagljar iz Kanade. tumači slično. Mi smo uspjeli u svijetu, mi smo velikani kojima je dopušteno da se onima koji rade u zemlji obraćamo kao nesposobnima i neproduktivnima. Bila bi zanimljiva psihološka analiza takvih ponašanja.

Vaš uspjeh su započeli graditi hrvatski treneri

Prvo pitanje koje postavljam, gdje su ti velikani studirali i tko ih je doveo do toga da se mogu otisnuti u svijet. Njihovi hrvatski treneri, svi sa Sveučilišta u Zagrebu. Valja to oprimjeriti. Do sada sam jedini nastavnik u 33 godine dodjele International Education Award koju dodjeljuje Society of Plastics Engineers sa sjedištem u SAD, a koji je izvan Sjeverne Amerike. Bilo je to još daleke 1998. U tu nagradu je ugrađen i moj prvi volonterski inozemni staž u Centre d'études des matières plastiques, Pariz, Francuska. Radio sam pod vodstvom prof. P. Duboisa i prof. M. Chataina. Osim u rješavanju zadataka Centra sudjelovao sam i u radu sa studentima Ecole Nationale Supérieure des Arts et Metières (ESNAM). Kao volonter na kraju staža zamolio sam prof. P. Duboisa da mi napiše svojevrsnu preporuku. Na prvo mjesto stavio je da je moj rad u Centru svjedočio da sam izvrsno obrazovan na svom matičnom fakultetu. Ne samo usput. Nitko me nije pitao za diplomu i popis radova. Razgovarala su obojica profesora sa mnom. Shvatili su da sam dobro obrazovan i da donosim iskustvo koje inženjeri mojih godina obično nemaju (tijekom studija radio sam kao konstruktor kalupa i strojeva za preradu plastike). Istina, pokazao sam i jedan stručni rad iz časopisa Strojarstvo objavljen 1963. Koji je kasnije preveden na francuski i otvorio mi karijeru u Njemačkoj i sve što je iz toga proizašlo. Kako su naši nastavnici tako slabi znanstvenici a proizvode robu za svjetsko tržište. Kao što su Modrići, Manđukići i drugi prerasli hrvatsku ligu, tako su Đikići, Štagljari i drugi prerasli stvarno nepovoljne prilike za znanost u Hrvatskoj. I sretno im u svijetu.

Okometrijska procjena

Na pitanje kako ocjenjuje IRB kao najveću hrvatsku znanstvenu ustanovu koja postoji preko 60 godina i zapošljava 800 osoba i kako ocjenjuje njihove rezultate i znanstvenu produktivnost, slijedio je pravi okometrijski odgovor.

»Očekivao bih puno veće (o. a. vjerojatno bolje) rezultate od toliko znanstvenika. IRB nije izuzetak u Hrvatskoj, vjerojatno je samo manji broj tamošnjih znanstvenika produktivan. Tamo postoji možda 50 kvalitetnih znanstvenika koji bi u pravoj sredini mogli biti produktivni na njemačkoj razini. Još 100-injak njih ima drugu razinu, također produktivnu, jer u znanosti nije potreban samo vrh i krema. I tu je još treća kategorija, još njih 100, malo ispod druge, koji bi trebali biti spona suradnje i vlastite kreativnosti. Preostale bih uključio da temeljem svojih sposobnosti pokušaju dobiti vlastite grantove ili alternativne projekte.«

I sada objašnjenje izraza okometrijski. Onako, od oka, procijenjeno. Po mojim podatcima IRB ima oko 330 znanstvenika i nešto više od 150 znanstvenih novaka (oni koji se pripremaju da jednog dana budu samostalni znanstvenici). U analizi pretpostavit će se, sposobnosti zaposlenih znanstvenika i znanstvenih novaka u IRB raspoređeni su po normalnoj ili Gaussovoj krivulji. Po toj krivulji samo 3 do 4 % promatrane skupine zaslužuje naziv genije ili izvrstan. Dalja analiza se odnosi samo na onih oko 330 znanstvenika. Po toj računici u IRB-u trebalo bi djelovati samo 10 do 13 izvrsnih znanstvenika. A ugledni svjetski stručnjak tvrdi da ih ima pedesetak. Ta ocjena može biti po okometrijskoj metodi i pretpostavlja postojanje jedne nove krivulje raspodjele. Po kojoj su znanstvenici iz IRB-a natprosječno uspješni, upravo suprotno od onoga što tvrdi prof. I. Đikić. Pribroji li se tome još onih 200 koje spominje, dovodi se u pitanje samo osamdesetak znanstvenika. Sigurno je da ih ima petnaestak koji ne zaslužuju da se kite nazivom zaposlenik IRB-a. Slična razmatranja vrijede i za znanstvene novake.

Trideset i dvije godine do stalnog radnog mjesta

Još jedan stav prof. I. Đikića zaslužuje analizu. »U našem institutu u Frankfurtu samo su dva doživotno stalno zaposlena profesora, ostali su na trolling 5 (evaluacije svakih 5 godina).« Odgovor glasi. Došao sam na Fakultet strojarstva i brodogradnje 1965. Bio sam provjeravan svakih pet godina do 1997. kada sam izabran u trajno zvanje redovitog profesora. Dakle pune 32 godine, nisam imao osigurano trajno radno mjesto.

Već ova dva podatka govore da se treba ipak malo bolje udubiti u stvarno stanje, a ne s visoka tumačiti ono što nam kao svjetsku mudrost nudi ugledni znanstvenik iz Njemačke. Dok će nam razni sveprisutni profesori određivati pravila izbora po tzv. međunarodnim kriterijima koji se temelje na besplatnoj rasprodaji hrvatske pameti stranim izrabljivačima (banke podataka), dok se ne priznaje rad na projektima, izumima itd., hrvatska znanost dobivat će sve manje novca. Potencijalnog proizvodnog gospodarstva koje stvara novu vrijednost je premalo (svaka čast Njemačkoj) pa nema novaca za ništa. To je druga tema. Ipak dodatak. Ovaj je autor na najvišim razinama u posljednje četiri godine dva puta predlagao da politika pozove hrvatske znanstvenike da pripomognu izlasku iz krize. Uzalud, jer o hrvatskoj znanosti odlučuju vrhunski znanstvenici koji pretvaraju hrvatske znanstvene časopise u drugorazredne podružnice kineskih znanstvenika ili koji tvrde da je samo prirodna znanost, znanost. A i tehničari bi se trebali preispitati jesu li učinili sve što se može. Pritom informatika je samo dio rješenja. Cijeli IT-sektor temelji se ipak na realnim proizvodima, kabelima, osobito optičkim. Netko to mora načiniti. No to je druga tema.

Dušobrižnicima poput prof., I. Đikića i prof. I. Štagljara hvala što posvećuju svoje vrijeme i ovoj zemlji i njezinoj znanosti. Ali Hrvatska treba ipak druga i brža rješenja od onih što će biti možda lijek za x godina. I neka ne zaborave tko ih je odgojio da su se mogli otisnuti u svijet. Ponovimo, hrvatski treneri.

5

ICatic

Znanstvenik i sveučilišni profesor, inženjer strojarstva

Interakcija

 
UČINIO -> 10 5 2 36
PRIMIO <- 149 34 9 251

Dostignuća

Vingd 220.00
Bodovi 92.8
Analize 27 220.00
Ankete 2

Ocjene (9)


Respektira (6): Vjeran, VeNLO, Laci, draxy, visitor, siouxica


Slaže se (2): Vjeran, Laci


Ne slaže se (1): visitor


Komentari (20)


Slažem se Zagorec s tobom, ali budimo pošteni pa priznajmo da ni Đikić, ni Radman nisu ništa drugo nego ono što ti nazivaš "astrofizičarima". A šahtovi koji se lome i odbijanje veštačenja koliko košta bojanje tunela su prave sramote za struku Laci 0 0 0


Laci mislio na zagrebačke autohtone kolničke "potonule" u cestu šahtove koji su nerješivi naučni problem za Bandiće a i za moj auto a da o saobraćajkama ko ova zadnja s policijskim kombijem ne govorimo. Prevladava astrofizika. Uloženo/Dobiveno-1000 Zagorec 0 0 0


Već dugo pripremam tekst o znanstveno-obrazovnoj problematici ... možda "skupim hrabrosti" i objavim ga. Pokušat ću, ovdje, nešto sažeti u komentaru ... Moja definicija "vrhunskog trenera" je - onaj koji napravi najmanju štetu razvoju talenta. Panter 0 0 0


Vrhunski trener ne mora biti (i najčešće nije) vrhunski znanstvenik. Puno je važnije da je vrhunski psiholog dovoljno zreo za objektivno vlastito pozicioniranje u znanosti. Je li g. Đikić imao takve trenere koje ne želi zaboraviti? Treba njega pitati Panter 0 0 0


@ICatic Pošto je u tekstu spomenut i g. Paar, upitao bih vas jeste li pogledali njegove knjige za Fiziku za gimnazije? Mislim da su te knjige dokaz da se g. Paar ne smije baviti trenerskim poslom. Bar ne za srednje škole. Tema je preosjetljiva. Panter 0 1 0

Analiza

Bez promjene Zakona o radu, ni znanost nam ne može napredovati

14.11.2014. 17:26, Nakon chata sa Đikićem: Je li nam doista 70 posto znanstvenika neproduktivno? Što učiniti s njima?

Stanje u hrvatskoj znanstvenoj zajednici se ne razlikuje previše od onog u ostalim segmentima društva. Apatija i robovanje starim navikama, to da je najvažnije dokopati se zvanja i stalnog radnog mjesta a poslije ćemo lako, pouzdan je znak da će i na tom polju biti vrlo teško provesti imalo ozbiljnije reforme. A jako su potrebne, iako se na produkciju novih zakona, pravilnika i općenito dokumenata koji se odnose na znanost i obrazovanje ne možemo požaliti. Nažalost, u znanosti produkcija ima sasvim drugo značenje i upravo je ona veliki problem kad uspoređujemo konkretan doprinos znanosti našem i društvima razvijenih zapadnih zemalja. Kod nas je vrlo malo znanstvenika koji rade u gospodarstvu a oni koji su u institutima i posebice na fakultetima, ne produciraju baš preveliki broj međunarodno relevantnih znanstvenih radova. Istina je da premalo novca izdvajamo za znanost no još veća je da i to koliko imamo, koristimo neracionalno. Uzrok tomu je što previše proračunskih sredstava odlazi na hladni pogon, a premalo na konkretne znanstvene projekte. Pa se onda znanstvenici žale da nemaju sve potrebno za rad, da im nedostaje i mnogo osnovnog, a oni koji raspoređuju sredstva iz državnog proračuna da izdvajamo koliko možemo. U tim je uvjetima moguće i nužno dvoje, da to što imamo koristimo puno efikasnije nego sada i da se poveća međunarodna konkurentnost naših znanstvenika i njihovih projekata. Ovako, samo rijetki među našima uspijevaju dobiti inozemne grantove pa nije ni čudo što kad se dogodi, to gledamo kao senzaciju.

Profesor Ivan Đikić je jedan od naših najpoznatijih znanstvenika s jakom međunarodnom reputacijom i svakako bi tebalo pomnije razmisliti o onome što govori da treba učiniti kako bi se naša znanstvena zajednica više integrirala u svjetsku. Bez toga smo i na tom polju osuđeni na izolaciju i polagano odumiranje, kao što se već godinama događa u gospodarstvu. Problem je što starija generacija znanstvenika, čast izuzecima, zauzima istovremeno i pozicije na institutima i one na fakultetima. A kako kaže Đikić, nastavu umjesto njih drže asistenti. Pitanje je onda čime se uopće bave ako nam je produkcija znanstvenih radova tako mala. Očito je da nešto nije u redu, odnosno da stvari nisu posložene onako kako treba i kako je uobičajeno u svijetu.

To što praktično svi u znanosti osim znanstvenih novaka imaju zaposlenje na neodređeno vrijeme, tako to predviđa naš Zakon o radu, ne djeluje stimulirajuće na njihovo zalaganje i produktivnost u znanstvenom radu. Dobit će istu plaću, bez obzira jesu li u nekakvom normalnom vremenskom ciklusu objavili znanstveni rad ili nisu. Odnosno, hoće li se vidjeti kako su i koliko korisno utrošili dodijeljena im financijska i materijalna sredstva. Nasuprot tome, ukoliko bi njihov rad bio podložan periodičnoj evaluaciji, ne formalnom ocjenjivanju koje ni na što ne utječe već pravoj, za očekivati je da bi više vodili računa o tome da korisno utroše vlastito vrijeme i sredstva koja su im dodijeljena, sve kako bi se poslije 3-5 godina imali čime podičiti. Ukoliko ne rade po ugovoru već na neodređeno vrijeme zasnivaju radni odnos, uz iznimno jaku zakonsku zaštitu od otkaza, jasno je da ih samo vlastiti entuzijazam može natjerati da rade ono što se od njih očekuje i daju svoj stvarni maksimum. U aktualnom sustavu plaća i nagrađivanja za iznimne rezultate, nužno će se dogoditi da entuzijazam prije ili kasnije splasne a znanstvenik se utopi u prosječnost ili još gore. Samo pristanak na to da se mjeriš s najboljima u poslu, za što je potrebno da i na sebe primjenjuješ međunarodno priznate kriterije uspješnosti, može te natjerati da daš sve od sebe.

Nesigurnost da ćeš nakon evaluacije zadržati poziciju i radno mjesto, bez obzira na ono što govore sindikati, zna itekako biti poticajna. Kad se ista prihvati kao normalna, a u znanosti je vani posve normalno raditi na ugovor, prestaje biti opterećenje i počinje dodatno motivirati znanstvenika da prione poslu. U tom smislu puno govori podatak koji je iznio Đikić, da u njegovom institutu gdje je osamdesetak zaposlenih, samo dvojica imaju doživotno zagarantiranu poziciju dok ostali moraju svakih 5 godina prolaziti kroz postupak evaluacije. Bilo bi o tome jako zanimljivo čuti komentar hrvatskih sindikata u znanosti i visokom obrazovanju koji se poput ostalih iz perjanice zaštitnika radničkih prava bore za što restriktivniju primjenu instituta rada na određeno vrijeme. Razumljiv je njihov strah od mogućih zloporaba, no protiv njih se treba boriti drugim sredstvima, prije svega pravne države, a ne ukidanjem mogućnosti da oni koji žele, ipak prihvate i primijene međunarodni standard.

Kad je o standardima riječ, lako je razumjeti zašto se Ivan Đikić zalaže za izravnu primjenu međunarodno prihvaćenih. On je jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika baš po tim mjerilima. Ne bi čak bilo ni teško, smatra on, prepisati primjerice njemačke propise koji se odnose na znanost ali se boji kako bi umjesto na trud da ih primijenimo u praksi, više energije trošili na to kako da ih zaobiđemo.

Kao društvo nas itekako treba brinuti takva ocjena. Nije toliki problem kad se protiv reformi buni radništvo ili njihovi sindikati, posvuda su normalni prosvjedi tih slojeva društva. No kad otpor pruža najobrazovaniji dio društva, koji treba biti jedan od nositelja napretka, a ne trude se ni oni koji bi trebali predvoditi reforme i krčiti put pozitivnim promjenama, znak je za uzbunu. Tijekom niza desetljeća smo već postali majstori u donošenju strategija, zakona, pravilnika i raznih drugih propisa. Čak i dobrih. Ali u zaobilaženju toga istoga, što smo si sami netom zadali kao orjentire, nažalost smo velemajstori. Stalno zapinjemo na provedbi, naša navika je da već pri donošenju zakona tražimo rupe kroz koje ćemo se provući i nastaviti starom praksom. Zalud su nam centri znanstvene izvrsnosti kad recenzije projekata i znanstvenih radova obavljaju samo domaći znanstvenici, često po principu „ja tebi ti meni“. Umjesto da se izvrgnemo međunarodnoj znanstvenoj konkurenciji, mi se zatvaramo u vlastite skučene okvire. Narodna izreka kako je bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu kao da vodi većinu čelnih ljudi u hrvatskoj znanosti. Pa smo puni znanstveno-obrazovnih ustanova, katedri i centara, dojam je da samo kako bi neki imali zvučne funkcije, dok prave rezultate postižu gotovo isključivo oni koji su čvrsto integrirani u međunarodnu znanstvenu zajednicu.

Znanstvenici s međunarodnim iskustvom, koji su stekli titule i postigli uspjeh u oštroj međunarodnoj konkurenciji, trebali bi biti zamašnjak pozitivnih promjena. Oko njih bi trebalo okupljati timove spremnih da rade po modelu najuspješnijih inozemnih znanstvenih ustanova. Nažalost, i kad se pokušalo nešto takvo u MedILS-u, nije uspjelo. Najviše zbog toga što je izostala odgovarajuća potpora države i neželje odgovornih da do kraja primijene međunarodne standarde, kako u radu tako i u financiranju. Zbog toga je možda rješenje da se ne ide na osnivanje novih ustanova već u okviru postojećih da se formiraju grupe kojima će lideri biti znanstvenici s međunarodnim iskustvom a zadaća da pokažu kako se može raditi drukčije i bolje, i postizati bolje rezultate. Paralelan sustav inače nije dobar, pogotovo u upravljanju, ali se zbog specifičnosti problema i velikih otpora prema promjenama drukčije ne može povesti reforma. Kroz određeni broj godina, jer nijedna se promjena ne može dogoditi preko noći, pozitivna iskustva bi se mogla primijeniti i kod drugih.

Ulazna vrata mladima u svijet znanosti bi mogle biti upravo takve skupine jer vrlo je važno da se ne razočaraju odmah na početku. Vrijeme koje je potrebno da se zatvori jedan do dva evaluacijska ciklusa bi također moglo pomoći jer bi dio kočničara koji trenutno zauzima važne položaje u znanosti prirodnim putem ustupio mjesto mlađima koji su spremniji za izazove današnjice i svakako, zainteresiraniji za to kakvu će budućnost imati generacije znanstvenika koje tek dolaze.

8

visitor

s odmakom se bolje vidi

Interakcija

 
UČINIO -> 1,026 66 41 2,989
PRIMIO <- 1,297 278 249 3,244

Dostignuća

Vingd 2,796.00
Bodovi 260.9
Prijedlozi 4 15.00
Analize 266 2,712.00
Ankete 419

Ocjene (7)


Respektira (5): Panter, draxy, Kristijan_Krkac, siouxica, Losonsky


Slaže se (1): TomoZD


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


KK, zakon je bitan u navedenom kontekstu, strogo ograničava rad na određeno koji je nužan želimo li slijediti tuđu dobru praksu...naravno da samo to ne čini reformu..nešto sam još spomenuo no niti mogu niti sam kanio ulaziti u ostalo, ima u uvodniku visitor 0 1 0


OK. Kristijan_Krkac 1 0 0


Ni ja ne mislim da je ZOR ključan za napredak znanosti ... Žao mi je što tekst nisi izgradio oko odlične konstatacije "Ovako, samo rijetki među našima uspijevaju dobiti inozemne grantove". Panter 1 0 0


očekujem još analiza pa grantove ostavljam drugima..zakon mi je bio interesantan jer je ovo još jedan kontekst u prilog raspravi treba li se i što u njemu mijenjati..sumnjam da sindikati o njemu uopće vode računa, kao i o mnogočemu drugom visitor 1 0 0


HR znanost bi morala investitoru RH vratiti barem 50% investicije, mjerljivo, dugoročno. Nemožemo se baviti afričkim demografijama i astrofizikom, automobilima lovačkim ili svemirskih lethelicama. Da se tak delalo zadnjih 30g nebi bilo ove diskusije. Zagorec 0 0 0

Analiza

Bez promjene Zakona o radu, ni znanost nam ne može napredovati

14.11.2014. 17:26, Nakon chata sa Đikićem: Je li nam doista 70 posto znanstvenika neproduktivno? Što učiniti s njima?

Stanje u hrvatskoj znanstvenoj zajednici se ne razlikuje previše od onog u ostalim segmentima društva. Apatija i robovanje starim navikama, to da je najvažnije dokopati se zvanja i stalnog radnog mjesta a poslije ćemo lako, pouzdan je znak da će i na tom polju biti vrlo teško provesti imalo ozbiljnije reforme. A jako su potrebne, iako se na produkciju novih zakona, pravilnika i općenito dokumenata koji se odnose na znanost i obrazovanje ne možemo požaliti. Nažalost, u znanosti produkcija ima sasvim drugo značenje i upravo je ona veliki problem kad uspoređujemo konkretan doprinos znanosti našem i društvima razvijenih zapadnih zemalja. ... više >

8

visitor

s odmakom se bolje vidi
  • 5
  • 1
  • 1
  • 9