Analiza

"Pravo bez sile je nemoćno. Sila bez prava je nasilna. Zato treba nastojati, da ono što je pravedno, bude jako, a ono što je jako, da bude pravedno".  (Blaise Pascal)

Svaki spomen Vukovara u meni će uvijek izazvati neke vrlo žive slike:

Onu o „Traumi“ u Zagrebu, mračnih dana studenog 1991. Dolaska, iz pretrpane vinkovačke bolnice, u našu ranjeničku sobu dvojice Vukovaraca iz prvog (nažalost i jedinog) konvoja kojim je evakuiran dio ranjenika iz pakla grada i njegove sustavno bombardirane bolnice označene kao „leglo ustaša i zengi“. Starijeg, koji je tog 16. studenog meni, „legi do“, u suzama rekao da je obrana grada presječena i da je sve gotovo. I mlađeg, dečka od nepunih dvadeset, u teškom stanju, koji je stenjao od bolova. Buđenja sljedećeg jutra i njegovog praznog kreveta. Nama, koji smo pod jakim sedativima čvrsto sve prespavali,  nisu htjeli reći. Ipak smo saznali. Iskrvario je tu noć u krevetu, liječnici su se do jutra borili za njega. Nisu uspjeli...

Prazan stan u vlasništvu MORH-a, vrata do stana moje stare tete i useljavanje prognanice starije dobi s odraslim, rijetkom bolešću pogođenim sinom u invalidskim kolicima, ovisnom o majčinoj skrbi. Suprug poginuo u obrani. Grad je napustila s plastičnom vrećicom u ruci, sina su joj na leđima iznijeli, jer se kolicima nitko nije mogao, niti htio baviti. Često smo kasnije razgovarali uz kavu, ona i sin u kolicima. Doniranim. U njenu, nekad lijepu i veliku kuću bogatog imanja, kasnije je saznala, Arkan je smjestio svoj štab. Povratak kući nije dočekala. Uvenula je '94. od tuge i užasa, u progonstvu...

U Vukovar sam odlazio, ali isključivo dan, dva nakon službenog obilježavanja pada grada, kako bih se poklonio žrtvama na Ovčari, trudeći se izbjeći odvratnu, učestalu politikantsku instrumentalizaciju tužne obljetnice. Korisno je to iskustvo - stajati sam sa sobom pred spomenikom, usred puste, blatnjave njive, u zimskoj izmaglici s tmastim oblacima nad glavom, i pokušati si dočarati ono što se događalo te noći. Dublje proniknuti u stravu nemoćnih žrtava izvučenih iz traktorskih prikolica, kundacima  guranih pred jamu, dok su čekali izvjestan metak u leđa... Meni je to iskustvo pomoglo - plastično sam shvatio i još uvijek shvaćam sav razmjer vukovarske tragedije i svu bezdušnost i zvjerstvo zločina na Ovčari, daleko plastičnije od čitanja službenih dokumenata:

"Otprilike 21. studenog 1991., srpske vojne snage odstranile su otprilike 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer 21. studenog 1991., vojnici su deportirali žrtve u skupinama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici." (iz optužnice haškog tribunala na suđenju vukovarskoj “trojki” 2007., izvor Wikipedia)

“…vidio je 40-50 osoba u uniformi, stajali su pored velike jame, u kojoj su ležala tijela do tada strijeljanih zarobljenika. Nije poznavao osobe u uniformi. Vidio je kako je formiran strijeljački stroj, da su zarobljenici ubijani s udaljenosti od 2-3 m. Bili su u grupama od 7-8 zarobljenika, postrojenih ispred jame, licem okrenuti prema jami. Jedan od zarobljenika je pokušao pobjeći iz prikolice, no ubili su ga.” (priznanje optuženog Ivana Antasijevića pred Specijalnim sudom za ratne zločine RS, na suđenju za zločin na Ovčari 2005., izvor Wikipedia) 

Nešto smo propustili ili zaboravili uvažiti u nastavku priče oko dvojezičnih ploča u Vukovaru. Propustili smo, kao već notorni slučaj kod nas, raščistiti s prošlošću, i zauvijek okončati sve prijepore vezane uz rat devedesetih. Propustili smo udijeliti pravdu svima onima koji je još uvijek čekaju, sa sve manje nade da će je i dočekati. Zaboravili smo uzeti u obzir onu ljudsku, intimnu stranu cijele vukovarske ratne i poratne tragedije, ono što sam manjkavo pokušao dočarati svojim slikama s početka teksta, kao osoba koja je od ratnog Vukovara bila udaljena gotovo 250 kilometara, s vrlo blijedom slikom onoga što su ti ljudi tamo proživjeli, i još proživljavaju. Konačno, zaboravili smo ostaviti šansu vremenu, da pokuša zaliječiti rane.

Ministar Bauk, kao savjestan i pedantan državni dužnosnik, temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. (34,87% Srba u Vukovaru), Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (čl. 12), i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH (čl. 4), proveo ih je u praksu. Birokratski, bez emocija, na tragu plemenitih i civiliziranih europskih tekovina uvažavanja manjinskih prava, razvoja tolerancije i suživota. Potez za svaku pohvalu svih onih koji smatraju da je striktno provođenje zakona temelj pravne države. Volio bih vjerovati i da je ministar postupio u dobroj namjeri.

Je li tu uistinu bilo dobre namjere? Je li hrvatska država stvorila sve preduvjete, izgradila solidan, prošlošću nebremenit temelj za buduću toleranciju i miran život dvaju naroda u Hrvatskoj? Očito, nije!

U svjetlu posljednjih izjava Veljka Džakule, koji tvrdi da u čitavom nizu mjesta i općina dvojezičnost nikad nije provedena, objašnjenje za Vukovar nameće se samo po sebi. Umjesto poteza usmjerenih na gospodarski procvat grada, vraćanja barem dijela njegove stare slave najbogatijeg kraja bivše države, vlast je odabrala otvaranje samo još jednog ideološkog fronta. Kao i mnogo puta dosad, uostalom. Nema se znanja i sposobnosti ostvariti gospodarski uzlet zemlje, nema se hrabrosti korijenito mijenjati teritorijalni ustroj države, nema se volje reformirati javnu upravu, ne zna se reformirati školstvo...ali se uvijek zna i može baciti kost oko koje ćemo se glodati, kako bi se skrenula pozornost s vlastitog nerada i nesposobnosti. Loša prosvjeta - uvedi svjetonazorski kontradiktoran zdravstveni odgoj. Gospodarstvo u kolapsu - zagrebi po još svježim i bolnim ranama - i okači dvojezične ploče u Vukovar!

Prije tako striktne vukovarske primjene Zakona o dvojezičnosti valjalo se valjda dohvatiti ženevskih i haških konvencija o ratnom pravu i zapitati se nismo li Zakonom o općem oprostu, izvana nametnutom kao jednom od modaliteta mirne reintegracije Istočne Slavonije, dopustili da zločin u mnogo slučajeva ostane nesankcioniran?  Dok je interventna policija onih mučnih dana u Vukovaru bila odlučna doslovno „mijenjati lični opis“ prosvjednika kako bi obranila demokraciju, toleranciju i uvažavanje prava manjina, ista odlučnost nije iskazana sve ove protekle godine u progonu ratnih zločinaca, u gradu, ali i šire. Gdje je nestala odlučnost svih državnih odvjetnika RH dosad, u progonu onih koji im se, po svjedočenjima silovanih žena u Vukovaru, cere u lice dok u kafani, spokojni, abolirano-amnestirani ispijaju jutarnje rakijice? Kako je moguće da je, barem prema sumnjivoj, više puta obaranoj presudi Županijskog suda u Zadru krhka žena, sama samcijata na razne načine (vatrenim oružjem, kamom, tupim predmetima, ali i gaženjem tenkom) pobila 84 Škabrnjana,uglavnom nemoćnih staraca, za to dobila, pa u međuvremenu i odslužila šest (?) godina? Ako se Gotovinu u Haagu teretilo zbog prekomjernog i neselektivnog granatiranja Knina, a naša država pokrenula histeričnu potragu za famoznim topničkim dnevnicima kako bi se ta krivnja dokumentima dokazala, zašto DORH nikad nije poduzeo ništa kako bi raščistio pitanje „nižeg ešalona“ u srpskim redovima, koji je nasumičnim bombardiranjem Osijeka, Zadra, Siska, Karlovca, Dubrovnika, na koncu i Zagreba provodio teror nad civilima zabranjen i kažnjiv navedenim konvencijama o ratnom pravu? Koji je stav Vlade RH, pravosuđa RH, dr. Pupovca i njegovog  SNV-a po tim pitanjima  i što svi oni očekuju od hrvatskog naroda? Da prihvati da su „institucije odradile dovoljno svog posla“ u tim slučajevima, pa neka se izvoli priviknuti da neposredni ubojice s Ovčare, Škabrnje, Kozibroda i ostalih mjesta  pokolja slobodno i nekažnjeno danas šetaju naokolo? Kao i vukovarski silovatelji i „topnici“ koji su, pripiti, svoje krsne slave slavili bombardiranjem žena i djece u hrvatskim gradovima?

Treba li ponovno na silu, zakonom i dekretom stvarati licemjernu i umjetnu toleranciju i suživot, nalik na bratstvo i jedinstvo u SFRJ, kao najveću i krvavim ratom tragično demantiranu floskulu komunističkog režima? Prvo svedimo i raščistimo račune, pa onda pokušajmo!  

Ako smo već mi, „nevukovarci“, „neškabrnjani“, „nekozibrođani“ morali pognuti šiju pred zahtjevom međunarodnih faktora i naše poslušne politike tako željne euroafirmacije, o  nužnosti hitne pomirbe, oprosta i dobrosusjedske suradnje, ako smo pristali zaboravljati žrtve i zločin, ako je već bivši predsjednik RH dostojanstvo zemlje i svoje funkcije srozao u blato šaljući hrvatske udžbenike na ocjenu i (valjda) odobrenje kolegi predsjedniku RS, Šešeljevom prvoborcu i četničkom vojvodi u Beograd, ako se već desetljećima ponižavajuće pravdamo i svađamo sa zločincima oko oslobađanja vlastite zemlje, nismo li barem Vukovarce mogli poštedjeti, pa pričekati da vrijeme učini svoje? Izgleda da nismo!   

Da se ne pravimo blesavima. Nikome zdravog razuma u ovoj zemlji ćirilica kao pismo ne smeta. Stručnjaci jezikoslovci  nedvojbeno su nam dokazali, početak je to pismenosti u Hrvata.

Ćirilica smeta kao simbol onih koji su devedesetih Hrvatskoj i regiji donijeli smrt i razaranje, zločin i genocid. Simbol je još uvijek nekažnjenog zločina. A za tvorbu takve mračne simbolike i animoziteta prema svemu s istoka nitko nema pravo prozivati Hrvate. Zasigurno ne Bauk, Pupovac, Vučić, Nikolić, i svi slični njima koji misle da se suživot, mir i tolerancija mogu temeljiti na zaboravu, dekretu. I pogotovo na sili!

5

damir_pacek

"Ako niste liberal s 30, nemate srca! Ako ste liberal s 40, nemate mozga!"

Interakcija

 
UČINIO -> 232 40 10 668
PRIMIO <- 198 40 16 625

Dostignuća

Vingd 292.00
Bodovi 138.7
Prijedlozi 1 3.00
Analize 31 280.00
Ankete 63

Ocjene (8)


Respektira (6): IDujas, siouxica, Kokach, msesar, VeNLO, Dirk15


Slaže se (2): BorisTraljic, Alumnus


Komentari (15)


srbska intelektualna ekipa šalje svijetu preko 300 radova godišnje u svijet po pitanju balkanskih pitanja, hrvatska šalje toliko da zagrebačko sveučilište bude ispod srpskog sveučilišta, malo smo zapeli u nekoj briji? u_prolazu 0 0 0


Hvala svima na pohvalama, uz ispriku. Upravo sam doputovao u Zg :) damir_pacek 0 0 0


Odlična analiza! Zamjeram jedino što si u nabrajanju onih koji mir i toleranciju pokušavaju nametnuti dekretom izostavio prvog među njima bez kojeg se sigurno nije radilo apsolutno ništa, premijera Zorana Milanovića. IDujas 0 0 0


Naravno ID, i on. Nisam htio širiti, jer bi nas to daleko odvelo. Istine radi, nije baš Milanović prvi počeo - pada mi na pamet koalicijski partner SDSS-a koji je Stanimiroviću omogućio da postane saborski zastupnik. Problem je hrvatske politike damir_pacek 0 0 0


nemoć da se odupre tadašnjem pritisku izvana, kako bi se ispunili "kriteriji" za članstvo u EU. damir_pacek 0 0 0

Analiza

'Izgon' ćirilice - najgora politička odluka od proglašenja neovisnosti

21.08.2015. 15:21, Bez ćirilice: Što novi Statut znači za Vukovar? Hoće li ova odluka opstati?

Kad bi se organizirao neki natječaj za najgoru političku odluku koju je neko hrvatsko tijelo vlasti donijelo od proglašenja neovisnosti do danas, aktualna odluka vukovarskog Gradskog vijeća o "izgonu" ćirilice imala bi ozbiljnu šansu ostvariti apsolutnu pobjedu. Ta odluka je štetna, destruktivna i naprosto glupa na svim razinama na kojima se uopće može analizirati.

Kad se počne od "teorijske" podloge ove odluke, lako se može doći do najmanje dva porazna zaključka. Znamo li da je u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda, u uvjetima u kojima narod nije imao ni svoju državu niti svoju vojsku ni znatnu ekonomsku snagu, pa niti za europske omjere značajnu brojnost upravo snažno oslanjanje za kulturu, znanost i obrazovanost omogućilo narodni opstanak kroz tako dugi slijed nepovoljnih uvjeta, onda je prvo što moramo pomisliti da ovakva odluka negira sve postojeće zasade hrvatske kulture, znanosti i tradicije. Ćirilica se, naime, a priori proglašava srpskim pismom, čime se negira otprilike osamsto od tisuću godina znane hrvatske povijesti, kao i cjelokupna hrvatska historijska znanost i znanost o književnosti. S jedne strane se, dakle, odbacuje tisućgodišnja tradicija oslanjanja na obrazovanje i kulturu i "intelektualne" podloge za ovu odluku traže u birtijaškom przničenju i stadionsko-huliganskoj "pučkoj" filozofiji, a s druge strane se postiže praktički potpuno suglasje s velikosrpskom kvaziznanstvenom matricom negiranja hrvatskog naroda.

Može li gore od toga? Može, jer je ova odluka jednako štetna i u dugoročnom političkom smislu - degradira se i Vukovar kao simbol hrvatskog stradanja, kao i plemenite vrijednosti Domovinskog rata jer se cjelokupni ratni sukob umjetno i lažno pokušava naknadno preobraziti u sukob sa svim Srbima. Iako je nesporna činjenica da je u jednom trenutku povijesti prilično zastrašujući broj srpskih birača dao potporu Slobodanu Miloševiću, isto tako je nesporno da mu je nezanemarljiv broj Srba pružao snažan otpor od prvih trenutaka ratne drame pa sve do danas: snažne demonstracije na beogradskim Terazijama pravile su "Slobi" toliko problema da se morao odlučiti poslati na njih tenkove; mnoge neovisne beogradske radio-postaje borile su se protiv miloševićevske propagande faktički cijeli rat, imajući stalno glavu u torbi; isto tako, na većini hrvatskih ratišta na obrambenoj strani sudjelovali su i hrvatski vojnici srpske nacionalnosti; naposljetku, i u vukovarskim podrumima, pod monstruoznom paljbom zločinačke JNA pokušali su se zaštiti i Srbi. I ne samo Srbi, nego i, recimo, vukovarski Rusini, također velike žrtve velikosrpske agresije, narodnost koja se također temeljno koristi - ćiriličnim pismom.

Sve ove ljude i činjenice vukovarsko Gradsko vijeće kao da bi željelo izbrisati i zaboraviti, na silu svodeći cjelokupnu kompleksnost rata, putem crno-bijele interpretacije karaktera ćirilice kao pisma, na neistinitu koncepciju "mi i oni", a upravo je to bila težnja velikosrpskih ideologa i '91. i danas. Umjesto istine o plemenitom obrambenom ratu miroljubive i tolerantne države protiv naci-fašističkog agresora, koncepcija "mi i oni" zapravo izjednačava obje strane, time i njihovu krivnju, a velikosrpska ideologija i u novo vrijeme upravo to svijetu predstavlja u umivenoj formi priče o raspadu Jugoslavije kao "sukobu balkanskih nacionalizama" uključujući stalni aktivni rad na relativiziranju krivnje, u čemu je naročito perfidan i uspješan, recimo Dejan Jović.

Ni treća dimenzija ove odluke nije ništa bolja. Bio to dio opće politike HDZ-a koja deklarativno ignorira kontekst šire regije, ili ne, ova odluka je neka vrsta otvorenog poziva na smanjenje prava Hrvatima gdje god je to moguće, recimo u Vojvodini ili BIH, a to opet ide na ruku velikosrpskim poticateljima novih napetosti. Nije teško zamisliti da se vukovarskim HDZ-ovim čelnicima, uronjenim u prizemna lokalna prepucavanja, živo fućka za Hrvate u drugim zemljama, ali je teško zamisliti kako na takvoj političkoj platformi HDZ može računati na bezrezervnu podršku Hrvata u BIH.

Ova odluka je, dakle, na svim zamislivim razinama porazno štetna i zapravo u svim aspektima aktivno podupire povampirenu velikosrpsku politiku, što jednostavno govori o tome da nije bilo političke pameti i promišljenosti u trenutku kada je donošena. No i dalje ostaje otvorenim pitanje motiva donošenja odluke - prokazuje li ova odluka HDZ kao stranku koja je ostala bez ikakve koncepcije, i djelovanje joj se svodi na politiku proizišlu "spontano" iz kavanskih emotivnih ispada? Ili je riječ o nečemu drugom, beskrupuloznom politikantstvu, potezu koji treba navući Milanovića na tanak led, gdje bi se isti natjerao na snažno izjašnjavanje i time očekivano izgubio znatan dio priželjkivanih glasova s desnice?

Kakvi god bili polazni motivi, postavlja se pitanje ima li Tomislav Karamarko izlaznu strategiju ako jednom utvrdi da su stvari otišle predaleko? Ima li on snage i autoriteta eventualno natjerati vukovarske HDZ-ovce da opozovu vlastitu odluku, čak i pod cijenu raspuštanja gradskog ogranka? Ovdje se izgleda počinju nazirati plodovi koncepcije dugogodišnje "konsolidacije" HDZ-a, procesa u kojem je Karamarko, baš isto kao Milanović, "skinuo glave" svakome tko mu je i najmanje oponirao.

Tako konsolidirane stranke funkcioniraju na načelu gole poslušnosti, bez ikakve misaone snage koja stoji iza njihovog djelovanja, što se tako dobro vidi kod ove vukovarske odluke. No prividna potpuna odanost u stvarnosti je jako ograničena, jer poslušnici pristaju biti poslušnicima samo dok su njihovi parcijalni interesi zadovoljeni, a to u strankama poput HDZ-a i SDP-a znači bezuvjetno osiguranje uhljebljenja na nekom od mnogobrojnih neradničkih fotelja u javnoj upravi, a ponekad znači i obvezu državnih čelnika da zadovolje lokalna iživljavanja u svojim ograncima. Tako prividna disciplina funkcionira samo dok nitko s vrha "ne talasa", a kako bi izgledalo kad bi nominalni stranački silnici umjesto pukih pojedinačnih smjenjivanja članova stranke koji se usuđuju misliti svojom glavom, pokušali napraviti programski zaokret unutar otužnih stranačkih rutina - to dosad nismo imali priliku vidjeti na hrvatskoj političkoj sceni. Ako Karamarko izbjegne bilo kakvo jasno izjašnjavanje o ovom vukovarskom stanju, to će najviše voditi na pomisao da HDZ više niti nema snage voditi konkretnu politiku državnog značaja.

Milanovićeva šutnja priča je za sebe. Već odavno je jasno da je SDP prestao voditi državu i da ministri ove vlade naprosto sjede u foteljama, hine da nešto rade a zapravo sav napor ulažu u šminkanje lažne medijske slike o sebi. Izbjegavanje oglašavanja o ovom slučaju najprije pokazuje da je Milanović spreman odreći se bilo kakvih načela i političkih koncepta ako to daje nadu za grabljenje još pokojeg glasa, pogotovo na desnici. Znamo kako je takva politika završila na primjeru Josipovića, a budući da predsjednička funkcija nosi mnogo manje konkretne obveze od premijerske, ostaje samo nada da će birači najoštrije kazniti takav prizemni oportunizam. Posebno je gadljivo to da se općenito smatra kako su na prošlim izborima srpski glasači činili nezanemarljiv postotak SDP-ovog biračkog tijela, SDP-ovci su postavili pojedine predstavnike srpskog naroda i u vladu, a Milanović će izgleda imati obraza potpuno ih ostaviti na cjedilu istog trena kada je ocijenio da je to oportuno.

Tu do izražaja dolazi i pozicija predsjednice, hiperaktivne predsjednice koja se bavila svim i svačim u zadnje vrijeme. Po mnogima je gubila vrijeme na mnoge za predsjedničku funkciju neprimjerene i trivijalne stvari, a sada kad je krajnje nužno imati od nje snažno i odlučno državničko izjašnjavanje - predsjednica šuti.

Vukovarska odluka primjer je koji pokazuje kako se hrvatska politika općenito katastrofalno srozava u svakom smislu - intelektualnom, državničkom, pa čak i na razini suvisle pragmatike. A uz ovakve lidere možemo očekivati da će se daljnje djelovanje politike ponajprije svesti na gorljivi udruženi juriš na fotelje u vrijeme izbora, dok će ostalo vrijeme svakodnevna politika biti prepuštena goloj inerciji i lokalnom populizmu bez ikakve šire vizije vođenja države. Uza sve druge probleme, izgleda da su najveći problem države loši lideri.

6

Dirk15

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 466 13 13 1,127
PRIMIO <- 870 178 96 2,274

Dostignuća

Vingd 1,302.00
Bodovi 208.4
Prijedlozi 2 8.00
Analize 126 1,294.00
Ankete 286

Ocjene (5)


Respektira (4): siouxica, VeNLO, msesar, damir_pacek


Slaže se (1): Losonsky


Komentari (19)


Super platforma za beskrajno polemiziranje, super platforma za gubljenje energije itd. a asterodi dolazi. "Tu du du, nema nam pomoći" kako su to jednostavno sročili TBF-ovci. Ili ipak ima? Samo se trebamo prizemljiti prije asteroida... BorisTraljic 0 0 0


Ako srpski narod ponosito priznaje latinicu na svojem teritoriju, zašto na hrvatskom traži čirilicu? Matematika je univerzalni jezik ako dođe do astereoida, a zašto je jedinstven jer ga svi uvažavamo. u_prolazu 0 0 0


Odbacimo povijest, odbacimo različit razvoj jezika i pisma, odbacimo da je to nacionalna kamapanja jer mnogi su odbacili čirilicu prije rata, postavimo pitanje zašto narod koji priznaje dva pisma, traži oba od svojih pisma na tuđem teritoriju? u_prolazu 0 0 0


Do god Ćirilica bude simbol za "ovo je Srbija", U simbol za "ja sam ustaša, Svastika za "Ja sam nacista" i Crvena petokraka za "Ja sam komunista", ja sam protiv njih jer su simboli ! Ako ćirilica bude samo pismo, U samo slovo, Svatsika znak Laci 1 0 0


sa zidova indijskih hramova, a petokraka prastari znak za zvijezdu, onda više nitko neće imati ništa protiv njih, sem nekih budala. Laci 0 0 0

Analiza

Rat pismima ili VUKOVAR protiv BYKOBAPA

21.08.2015. 08:43, Bez ćirilice: Što novi Statut znači za Vukovar? Hoće li ova odluka opstati?

Pismo je, u najužem smislu, skup simbola koji služe za prijenos jezične poruke, i besprijekorno obavljaju svoj posao dok god postoje ljudi koji su ih sposobni pretvoriti u jezik kojim govore i obratno. Ti simboli su sami po sebi dosadni, čak su i poruke koje prenose, najčešće, izuzetno dosadne. Međutim ponekad, vrlo rijetko, pod kontrolom pravog šifranta poruke koje prenose mogu biti izuzetno emotivne, mogu nas i nasmijati i rasplakati, i razbjesniti i umiriti, i raznježiti i uzoholiti i rezignirati i zapaliti i motivirati i deprimirati i... ma mogu na zilijun načina utjecati na nas te poruke koje izuzetna osoba šifrira dosadnim simbolima. Međutim, u Hrvatskoj već dvadeset i pet godina sami simboli su ti koji izazivaju zilijun emocija, neovisno koliko je dosadna ili zanimljiva poruka koju nose.

Službeno pismo hrvatskog jezika je latinica, međutim jednu riječ koja je cijela napisana latiničnim simbolima nitko u Hrvatskoj neće dešifrirati kao riječ napisanu latiniciom, BYKOBAP. /bai.kobæp/ tako bi otprilike ovu riječ izgovorio prosječni svjetski pučkoškolac pod jakim utjecajem američke popkulture, a koji je naučio kako dešifrirati latinične simbole. Ali ne i hrvatski pučkoškolac, jer on će, kao i svi odrasli hrvatski građani, neovisno jesu li sposobni dešifrirati samo dva-tri simbola ćirilićnog pisma ili uče ćirilicu od rođenja, bez ikakvih problema izgovoriti ovu riječ na isti način – /vukovar/. Ovu gomilu latiničnih simbola svi u Hrvatskoj čitaju kao ćirilicom napisanu riječ, neovisno kako će sami tu riječ u rečenici napisati, neovisno je li, na primjer, "cijeli Vukovar sravnjen sa zemljom" ili je "цео Вуковар сравнут са земљом" (ceo Vukovar sravnut sa zemljom), neovisno je li Vukovar "pao" ili je "ослобођен" (oslobođen) devedesetiprve.

U Hrvatskoj već sami simboli izazivaju emocije, jer prosječni Hrvat, koji je ujedno i etnički Hrvat, kad pročita riječ VUKOVAR ispuni se tugom i ponosom, prisjeti se osjećaja nemoći i motiviranosti za obranu vlastite obitelji, vlastitog naroda, teritorija... Međutim kad ta ista osoba pročita riječ BYKOBAP, koja, iako šifrirana drugačijim simbolima, ima potpuno isto značenje, dominantne emocije su bijes i agresija, kako već bijesni možemo biti prema vlastitim krvnicima, emocije koje potiskuje samo kršćanski odgoj i "opraštanje, a nezaboravljanje". S druge strane kad većina Hrvata, koji su etnički Srbi, pročita riječ bilo VUKOVAR ili BYKOBAP, svejedno, dominantna emocija je sram zbog etničke povezanosti sa zvijerima koji su "cijeli Vukovar sravnili sa zemljom" ili "цео Вуковар сравнули са земљом" (ceo Vukovar sravnuli sa zemljom), opet tužno svejedno...

Temeljni problem je što Hrvate, etničke Srbe, "predstavlja" manjina koja se borbeno ne smatra "Hrvatima" nego "hrvatskim građanima". "Where is the fucking difference", upitao bi se onaj prosječni amerikanizirani svjetski pučkoškolac, ali što znaju ti balavci o hrvatsko-srpskim odnosima. Nije problem što su oni "hrvatski građani" a ne "Hrvati", jer, treba se složiti sa prosječnim svjetskim balavcem, "there is no fucking difference". Problem je što se ti "predstavnici" hrvatskih etničkih Srba ne mire s činjenicama, što sizifovski pokušavaju prekrojiti recentnu hrvatsku povijest, izjednačiti žrtvu i agresora, izazivati sukobe te raditi sve ono što su smislili njihovi prekodrinski i prekodunavski mozgovi za ostvarivanje vlastitih ekspanzionističkih političkih ciljeva. A ta povijest koju prekrajaju ih je trebala naučiti da će se njihove prekoriječne delije povući kao zečevi kad zagusti, a da su oni ti koji će zbog straha od osvete, straha i srama zbog terora koji su godinama radili, opet prelaziti traktorima Drinu i Dunav.

Ma koga normalnog boli briga kojim će tko pismom prenositi jezične poruke? Koga je briga tko će s dosadnim ćirilićnim simbolima šifrirati dosadne, polupismene poruke, jer malo je na ovom svijetu pravih šifranata... Bitno je, dok vrijeme ne zaliječi rane, da VUKOVAR ne bude BYKOBAP. A vrijeme još nije učinilo svoje i "rat pismima" lako može eskalirati. Brzo se kod nas puške iskopavaju, danas mirno zakopane pod slavonskom pšenicom. Želiš li to gospodine Pupovče Milorade? (prvo prezime pa ime, poštujući pravila jezika etničke manjine, pr. B.T.)

Interakcija

 
UČINIO -> 271 9 - 534
PRIMIO <- 601 100 106 1,680

Dostignuća

Vingd 542.00
Bodovi 119.1
Analize 110 542.00
Ankete 20

Ocjene (4)


Respektira (3): VeNLO, IDujas, RepopeR


Slaže se (1): Laci


Komentari (10)


..višoj razini koja to može pravo voditi,pa je prepušten glavinjanju i situacijama u kojima se mora emocionalno izvlačiti.Priznati im da su domoljubi,ali uskratiti im maksimalno kune (tako bih ja). RepopeR 1 0 0


...Pupovac hrvatski domoljub ? zašto vrijeđate čovjeka ? Laci 0 0 0


@L P.je hrv.dom. u dva razdoblja.(1)Za vrijeme Tuđ.kada kao viđeniji Srbin ipak utječe na mnoge druge viđ.Srbe da prihvate Hrv kao svoju državu što je bilo nevjerojatno važno.(2)Davanje potpore J.Kosor u trenutku pristupu EU.Su par.exce. dom. činovi. RepopeR 0 0 0


..ne spominjem drugo lice medalje(ne sad) tj.kakve je sve koristi i koncesije g.P.iz toga izvukao,ali mislim da govorim o bitnom.Treba novi"vođa"koji će postaviti nove milenijske ciljeve i u tome usmjeriti sve snage, pa i naših srpskih sugrađana. RepopeR 0 0 0


..Cijelo nam društvo treba"hitno"modernizirati.Ne kič-modernističkim akcijama(tipa homoseksualnih brakova),nego stvarnom i dubinskom modernizacijom društva da prihvatimo priključak s modernim svijetom.Tu nam trebaju svi i trebamo mir i strpljivosti. RepopeR 0 0 0

Analiza

Rat pismima ili VUKOVAR protiv BYKOBAPA

21.08.2015. 08:43, Bez ćirilice: Što novi Statut znači za Vukovar? Hoće li ova odluka opstati?

Pismo je, u najužem smislu, skup simbola koji služe za prijenos jezične poruke, i besprijekorno obavljaju svoj posao dok god postoje ljudi koji su ih sposobni pretvoriti u jezik kojim govore i obratno. Ti simboli su sami po sebi dosadni, čak su i poruke koje prenose, najčešće, izuzetno dosadne. Međutim ponekad, vrlo rijetko, pod kontrolom pravog šifranta poruke koje prenose mogu biti izuzetno emotivne, mogu nas i nasmijati i rasplakati, i razbjesniti i umiriti, i raznježiti i uzoholiti i rezignirati i zapaliti i motivirati i deprimirati i... ma mogu na zilijun načina utjecati na nas te poruke koje izuzetna osoba ... više >

  • 3
  • 1
  • 0
  • 10