Analiza

Neovisno o tomu postoji li u američkoj političkoj kulturi tradicija o prvih 100 dana ili ne, jasno je da je novoizabrani predsjednik Trump neće imati. Očito je ni ne traži. Već u prvim danima potpisao je seriju odluka u kojima se malo obazirao na ono što su mu analitičari svih boja i vrsta željeli sugerirati. Na opće iznenađenje i protivno svakoj dosadašnjoj logici, ukusu i običaju - tko ne vjeruje neka pita Ivu Sanadera ili Andreja Plenkovića - Trump je odlučio kao predsjednik pokušati napraviti ono što je obećavao kad je tek želio uvjeriti američke građane da ga izaberu za predsjednika.

Nije ovdje mjesto raspravljati o tomu jesu li te odluke dobre ili loše, ovakve ili onakve, kao ni dovesti u pitanje protivljenje, nego propitati zbog čega su brojni komentatori neupućeni u materiju o kojoj pišu, zbog čega na kraju krajeva lažu, kao i zbog čega prelaze onu granicu netrpeljivosti koju oholo pripisuju isključivo Trumpu. Za ovu prigodu dva primjera iz Hrvatske.

Trump je potpisao odluku i naložio njezino brzo provođenje kojom je na 90 dana onemogućen ulazak u SAD državljanima 7 zemalja. Na popisu se nalaze neki stari američki neprijatelji kao što je Iran, ratom i razaranjima zahvaćeni Irak, Sirija i Libija, kao i Jemen i Somalija, te napokon Sudan. Dakako, o moralnosti i opravdanosti ove odluke bi se dalo nadugo i naširoko raspravljati, ali problem je u interpteracijama.

Trumpovi protivnici su tako požurili dati ovoj odluci medijsko ime "Muslim-Ban" aludirajući kako se radi o zabrani ulaska svim muslimanima uopće. Paradoks ove činjenice nalazi se u tomu što se niti jedna od navedenih zemalja ne nalazi među 5 država s najvećim brojem muslimana (što su redom Indonezija, Pakistan, Indija, Bangladeš i Nigerija). Tek bi Iran bio 6., a potom Sudan 10. Također, sličnu je odluku vezanu uz iračke državljane - razlike su u suštini cjepidlačne - donio i Obama, što naravno nije povuklo suze senatora, kao što ih nije povukla ni Obamina odluka da se intervenira u Libiji. Tek sada se konačno postavlja pitanje zbog čega je Trump izostavio iz ove odluke Tursku, Egipat ili Saudijsku Arabiju i objašnjenje se nalazi u tvrtkama u njegovom vlasništvu koje se nalaze ondje. Zanimljivo je da se u slučaju Saudijske Arabije ista i dovodi u direktnu vezu s terorističkim napadima 11. rujna, ali se ponovno izostavlja pitanje veza Hillary Clinton i iste te Saudijske Arabije koja joj je, između ostalog, financijski pomogla kampanju. No, radi se o američkoj politici i američkoj medijskoj sceni, a kako je rečeno, nakana ovih redova nije ni pravdati ni napadati ovu odluku.

U Hrvatskoj se na ovu odluku nadovezala dopisnica Večernjeg lista Marina Šerić u tekstu pod naslovom "Trump nije povećao, već ugrozio nacionalnu sigurnost." Problem, naravno, nije u stavovima autorice, a još manje u njezinom propitkivanju eventualnih sigurnosnih posljedica koje će ova odluka imati za SAD u bližoj ili daljoj budućnosti. Problem nastaje odmah u prvim redovima kada se autorica upušta u emocionalno manipuliranje čitatelja pričom (nije navedeno odakle je preuzela podatke!) o tomu kako su SAD "krajem 1940. ili početkom 1941." odbile izdati vizu obitelji Frank čijom će najpoznatijom članicom postati tragično stradala Anna čiji je dnevnik lektirno djelo u hrvatskim osnovnim školama. Svrha navođenja ovog primjera je očita, ali usporedba iz nekoliko razloga ne drži vodu.

Kao prvo, ako autorica već želi reći da bi se Iračanima ili Jemencima moglo ili, dapače, da će se dogoditi ono što se dogodilo Židovima u Europi, bilo bi u redu da odmah imenuje i odakle im prijeti opasnost. Je li to Saudijska Arabija - saveznik svih dosadašnjih američkih administracija, koja operira po Jemenu? Je li to Putin s kojim se Trump - a to mu je u očima medijske scene jedan od najvećih grijeha - navodno (!) sprema sklopiti mir, pa čak i (navodno!) partnerstvo, a valjda bi trebao voditi rat do uništenja (čemu je Obama na neki način utro put u tehničkoj fazi svoje administracije protjerivanjem ruskih diplomata i raspoređivanjem vojske po Poljskoj i Baltiku)? Ili netko treći? U svakom slučaju, prilikom ovako velikih usporedbi koje u sebi kriju neskrivenu optužbu za nehumanost i ugrožavanje života milijuna ljudi bilo bi dobro potkrijepiti ih nečim jačim.

Kao drugo, autorica pokazuje površno poznavanje povijesti Drugog svjetskog rata. Na jednom mjestu govori: "(...) za SAD koncentracijski logori i Hitlerovi progoni Židova bili su tek nekakvo nepotvrđeno naklapanje. Razmjere holokausta su osvijestili tek kada su (...) 1945. oslobodili preživjele logoraše Dacahua." Pitanje američkog (i britanskog) (ne)reagiranja na holokaust dok se ovaj događao, predstavlja jedno od složenijih historiografskih pitanja kojega se ovdje može tek uzgredno dotaknuti. Međutim, autorica bi umjesto paušalnih osuđivanja Amerikanaca kao vječito nečovječnih mogla malo promotriti datume. Dakle, kada su Frankovi odbijeni (krajem '40./početkom '41.), SAD još uvijek nisu bile u ratu, ali to nije bio ni Sovjetski Savez mjesto gdje će nacisti prvi put početi s masovnim ubijanjem Židova. Prva masovna pogubljenja u Auschwitzu su se odigrala u rujnu 1941. Dotada su ondje bili smješteni poljski politički zatvorenici. A konferencija u Wannsseu, koju se smatra mjestom gdje je osmišljeno "Konačno rješenje" kao industrijska eksterminacija židovske populacije dogodila se tek u siječnju 1942. 

Čak i kada je Holokaust započeo u svom najgorem obliku, valja imati na umu da je bila riječ o stvari kojom se ni sami nacisti nisu pretjerano hvalili (simptomatično je da se i sam Hitler nikada nije potpisao ni na koju odluku vezanu uz to pitanje), kao i da je bila riječ o dobu kada su informacije kolale nešto sporije, nije bilo društvenih mreža i slično. Dugoročno, američka odluka da Frankovima uskrati vizu je bila pogrešna. Ali nije ona ubila Frankove. Nacisti su! 

Inoslav Bešker, pak, kako bi se od osobe tolike erudicije i očekivalo upozorava na jednu drugu Trumpovu izjavu koja je ostatku hrvatskih medija dotada prošla ispod radara. Američki predsjednik je otvorio mogućnost korištenja torture u postupku prema zarobljenim pripadnicima ISIL-a ili drugih terorističkih skupina. Bešker se, gradeći na zapadnjačkoj tradiciji koja je dokidala kako torturu, tako i smrtnu kaznu, zgraža nad takvom retorikom. Hamburabijevskoj logici "oko za oko, zub za zub" suprotstavlja biblijsko "okretanje drugog obraza." Teško je ne složiti se s Beškerom, čak i kada se uzme u obzir da Trump provođenje torture ne navodi kao gotovu činjenicu, nego tek kao mogućnost dok će konačan pravorijek donijeti sigurnosne službe. 

No, nažalost, Bešker ne odolijeva napasti da se obračuna i sa potencijalnim pristalicama Trumpa - možda ne i ove odluke - u Hrvatskoj i to tipičnim obrascem sadašnjeg trenutka, kojega nije ublažila ni njegova talijanska adresa, optužbama za fašizam. Bešker u priču smjesta uvodi i Pavelića i njegovu "Na ljutu ranu - ljutu travu!" Možda se prenaglašeni amerikanizam Ive Banca Beškeru učinio neprikladnim da citira njegovu misao o Paveliću izrečenu u "Nacionalnom pitanju u Jugoslaviji", Bančevoj neprijeporno najboljoj knjizi, gdje veli: "S Pavelićem, čiji je cilj bio pokazati kako Hrvati ne moraju podmetnuti i drugi obraz, ta se povijest (frankovačke ideologije op. Al.) pretvorila i u moralni poraz." (A možda mu je bilo više stalo da kontekstom s Pavelićem prenaglasi Loru i Dretelj pretvarajući ih u nekakav hrvatski Guantanamo ili nekakve tuđmanovske Jasenovce, što bi već bila neka druga tema.)  

Osim izjednačavanja Trumpa s fašizmom (kao da su u 20. st. fašisti i ISIL bili jedini koji su koristili torturu ili kao da je sami Amerikanci nisu koristili i prije Trumpa, vjerojatno još u doba kada je Clintonova bila first lady), otvorenim ostaje pitanje i želi li paralelom Trump/Pavelić prvoga prikazati kao lokalnog kabadahiju ili drugomu dati nekakvo značenje na svjetskoj sceni? 

Sve bi to ostalo usporedbom koju bi se moglo ocjenjivati kao više ili manje (ne)uspješnom, gdje bi se s autorovim temeljnim stavom - da bi tortura trebala biti davna prošlost - moglo bez zadrške složiti, da Bešker nije napisao i ove dvije rečenice:

Užasno je, brutalno, kako su skončali Mussolini, Ceauşescu, Gaddafi… I oni su mučili, dok im se moglo. 

Bešker pitijski ostavlja prostor da se ove riječi tumače na različite načine. Možda kao predviđanje Trumpove sudbine, a možda i kao poziv da bude takva. Možda kao bojazan, možda kao nadu, a možda i kao želju. 

Ali tu pokazuje da se ispod obraza na čije okretanje poziva Trumpa, nalaze oni hamurabijevski zubi kojima je, u maniri domaćeg "antifašizma", dozvoljeno gristi sve samo dok se drugu stranu može prikazati da je svoje pokazala prva.  Ili, kako sâm Bešker citira Trumpa: "Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom." Samo čemu onda zgražanje?

Ocjene (11)


Komentari (21)


Tako da se netreba zamarati s nekakvim ljudskim pravima u takvim slučajevima, jer je to jedna od stvari koja se nikada nikakvim metodama "demokracije" neće promijeniti, ma koliko mi šutjeli o tome.....pogotovo kod "vodećih" demokracija u svijetu NEKOVARAZDIN 0 1 0


poput Američke, Engleske, Francuske ili Njemačke..... NEKOVARAZDIN 0 0 0


Tortura kao način da se dobiju informacije koje su ključne da bi se suzbilo teror ala njujorški blizanci ? Je li moralno dopustiva ? To je ključno pitanje. Mediji, politika i politikantsvo. Kad bi tortura bila sama po sebi zlo, što s paklom ? Boljunac 0 0 0


@siouxica je u pravu za krasan članak dodao bi svjetski općeniti ''ženski marš'' protiv Trumpa. Te progresivne ''žene'' nisu primijetile 8 godina Obaminih intervencija bombardiranja novih ratova dronova sve do policijskih ubojstava crnaca na ulicama Zagorec 0 0 0


Potpuno si u pravu Zagorec ! Laci 0 0 0