Analiza

Zašto je Šeksov prijedlog za referendum o 'pravom' državnom prazniku promašen

08.10.2016. 11:28, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Danas obilježavamo Dan neovisnosti. Ne mogu napisati slavimo, jer slavljeničke atmosfere nema. Mediji već nekoliko godina uporno recikliraju jednu te istu priču kako je uzrok tomu ili a) neznanje građana oko toga što se točno obilježava ili b) zbrka nastala mijenjanjem datuma. Za prvo se ne može poreći da već nekoliko godina isti ti mediji savjesno upozoravaju i nude tumačenja što se dogodilo 25. lipnja, a što 8. listopada 1991., dok se oko promjene datuma pretjeruje kao da su mijenjani barem 10 puta, a ne samo jednom. Dapače, dulje Dan državnosti obilježavamo 25. lipnja, nego li smo to činili 30. svibnja (premda smo ovaj drugi sigurno u većoj mjeri slavili).

Jedan od prigovora na "nove" datume koji se može čuti je taj da se radilo o pretjeranom postupku u tzv. "detuđmanizaciji", odnosno da su datumi praznika promijenjeni iz čiste pakosti. Nezahvalno je procjenjivati psihološke motive osoba tada angažiranih u to, ali promotre li se stvari sine ira et studio, uvođenje Dana neovisnosti je bilo jedan od pametnijih i povijesno gledano opravdanijih poteza. Naime, kako ću prikazati kasnije u tekstu pojam državnost je kudikamo fleksibilniji i ne pogađa točno bit borbe 1991. Izborena neovisnost je ono što čini (odnosno moglo bi činiti) Republiku Hrvatsku samostalnom (!) državom i samosvojnim političkim subjektom. (Suvremena globalistička kretanja i pitanje koliko "male" države mogu biti realno smatrane samostalnima na simboličkoj razini nema toliko značenje koliko na onoj bitnijoj - realnoj). 

Ako držimo do vlastite neovisnosti - onda je Hrvatska to postala 8. listopada 1991. u skladu sa odlukama kako naroda na referendumu, tako i Hrvatskog Sabora i ne postoji niti jedan realan razlog zbog kojega spomenuti datum ne bi bio državnim praznikom.

Kada se govori o Danu državnosti ne može se pobjeći od činjenice da je njegova ideja bila plod Tuđmanovih historicističkih promišljanja. Na njihovoj je osnovi sastavljen i tekst Ustava s povijesnom lutrijom, kako bi je nazvao Krleža, godina koje imaju ili bi trebale imati značenje za ideju hrvatske državnosti. Tuđman nije njezinim tvorcem. Radi se o iskristaliziranom narativu čiji se korijen nalazi još u okvirima plemićkog Sabora i njegovog pozicioniranja u odnosu prema Ugarskoj u drugoj polovici 18. st., a koji je onda zaokružen tijekom i nakon Ilirskog narodnog preporoda, da bi ga (s različitim naglascima) prihvatili i Strossmayer, Rački, Starčević te na kraju Radić i Maček. Ideja je to prema kojoj je Hrvatska još od 9. st. bila najprije samostalnom državom, a potom je svojevoljno ulazila u saveze s drugima zadržavajući uvijek pravo na samoodređenje. Temeljem i ključnim dokazom te državnosti smatrao se Hrvatski Sabor. 

Otuda i godine u Ustavu. Ukazujem na one gdje se spominje Sabor. Prva je 1527. kada je donesena odluka da se za hrvatske kraljeve izaberu Habsburgovci. Sljedeća je 1712. kada je Sabor, neovisno o ugarskom, proširio pravo nasljedstva na žensku lozu Habsburgovaca. Zatim 1848. kada je proglašeno ujedinjenje Trojedine Kraljevine, 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba potom 1918. kada su prekinute veze s Habsburgovcima. Ono što je zajedničko svim tim događajima je to da ih se može tumačiti na način da je Hrvatska postupala samostalno pa čak i protiv volje Ugarske koja ju je držala podčinjenim dijelom (partes subjectae). Tuđman, dakako, nije vidio ili želio vidjeti da se svi događaji mogu tumačiti i u svjetlu nepovoljnom po takvu ideju državnosti.

Tako Sabor iz 1527. nije bio jedini, jer je druga grupa plemića (vjerojatno i brojnija) na svom saboru nešto ranije za kralja izabrala Ivana Zapolju. Oba pokazuju samostalno odlučivanje, ali zbog čega je onda prohabsburški važniji od prozapoljinog? Pragmatičnu sankciju 1712. vladar nije želio uvažiti baš zato da ne bi povrijedio težnje Mađara, pa joj je samo odao simboličko priznanje, a Marija Terezija je faktično pravo nasljedstva i na hrvatsko prijestolje dobila odlukom Ugarskog Sabora 1722. Ujedinjenje hrvatskih zemalja ostalo je neostvarenim snom do Banovine Hrvatske, Ugarsko-hrvatska nagodba je bila diktatom mađarske strane u kojemu je važećim ostao jedan od najvećih falsifikata u hrvatskoj povijesti - Riječka krpica, ustupak na koji čak ni izrazito mađaronski orijentirana delegacija hrvatskih poslanika nije željela potpisati. Vezano uz događaje 1918. kada se nariče kako Hrvatski Sabor nikada nije prihvatio ujedinjenje u Kraljevinu SHS, "zaboravlja" se napomenuti da je isti taj Sabor, na istoj toj sjednici 29. listopada svoje ovlasti prenio na Narodno Vijeće.

Banovina Hrvatska je trebala dobiti svoj Sabor, ali Maček je otezao s raspisivanjem izbora, pa zbog rata do toga nije ni došlo. Zanimljiv je Drugi svjetski rat. Naime, antifašizam koji je spominje u Ustavu također ima svoju "saborsku" dimenziju. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a ono se proglasilo ni više ni manje nego "jedinim pravim državnim Saborom Hrvatske." Što bi rekli na boldanu riječ svi oni koji su akademika Reinera požurili proglasiti fašistom i revizionistom? Simbolička važnost Sabora (a ne program Kulturnjaka 2016!) je i za partizane očito predstavljala vrlo bitan politički kapital upravo u kontekstu obećavanja da će nova Jugoslavija biti organizirana kao federacija, nasuprot centralizmu prethodne.

U ovom kratkom povijesnom kontekstu neke Tuđmanove simbolične odluke postaju jasnijima. (Slična historicistička pričica postoji i iza držanja ruke na srcu tijekom intoniranja himne, prakse koju danas vrše samo članovi HDZ-a i hrvatski športaši, a koja - suprotno uvriježenom mnijenju ne cilja oponašati Amerikance nego ima svoj korijen u nekim zapisima iz 19. st.). U obnovi višestranačkog hrvatskog Sabora, Tuđman je vidio i nastavak ideje hrvatske državnosti koja - na ovaj ili onaj način - predstavlja jedan od kamena temeljaca moderne hrvatske političke misli: od Gaja do danas. Stoga je simbolički Dan državnosti vidio u njegovom konstituiranju, a ne u ovoj ili onoj njegovoj odluci (a kamo li u pobjedi HDZ-a kako se zlobno i iz sitnih političkih interesa znalo imputirati).

Vladimir Šeks postupa uskogrudno kada poziva na referendum kojim bi se utvrdio "pravi" hrvatski državni praznik predlažući povratak na 30. svibnja. Kao prvo, da u Hrvatskoj postoji nekakva izražena nostalgija za tim datumom već bi odavno postojala nekakva paralelna događanja ili načini obilježavanja. Građani bi kitili kuće i stanove zastavama, oblačili svečanija odijela, a facebook profili bi se užarili od čestitanja "pravog" hrvatskog praznika. Kao drugo, referendum nije dobra ideja već i zbog toga što bi stranke vrlo vjerojatno lobirale za "svoje" datume izazivajući podjele među biračima. Također, iskustvo posljednjeg referenduma nas je naučilo da strana čije mišljenje izgubi, neće demokratski prihvatiti stav većine, nego će ga na svaki način omalovažavati ili ignorirati. Budući da bi praznici trebali spajati društvo - potreban je vrlo široki konsenzus.

Dan neovisnosti zbog svega gore navedenoga ne bi trebalo dirati i on bi trebao biti neupitnim. Oko Dana državnosti bi se možda mogao napraviti kompromis pa njegov datum vratiti na 30. svibnja, već i zbog praktičnih razloga da lipanj ne bude prekrcan praznicima koji dolaze u vrlo brzom slijedu jedan za drugim. Ukoliko bi javna procjena bila da imamo previše praznika - možda bi upravo Dan državnosti mogao postati spomendanom.

Da bi, pak, ovi praznici u punoj mjeri zaživjeli - potreban je i veći trud političara svih boja. Posljednjih godina se uvriježilo da se više ili manje svi državni praznici obilježavaju polaganjem vijenaca i to obično koji dan ranije. Upravo bi to trebali biti dani kada bi se pod pokroviteljstvom Vlade, Sabora ili Ureda predsjednika/ice mogla organizirati nekakva javna događanja: od koncerata, do izložbi i sajmova. Ne trebaju to biti vojne parade ili javne govorancije, nego događaji koji bi povezivali ljude i podsjećali ih da ma koliko je izvrtali i ironizirali ostaje činjenica da: Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. 

Svim urednicima, kolegama autorima na Barometru i svim čitateljima - čestitam Dan neovisnosti.

Ocjene (7)


Respektira (6): Interstellar, Spektator, viewer, BorisTraljic, siouxica, Zenga2


Slaže se (1): mihael


Komentari (11)


---osvrnuo zbog čega to možda ne bismo morali slaviti. Ako je i Škrabalova ideja, neovisnost je hrvatska. Što se tiče Dana državnosti, osobno bih ga vratio na 30. svibnja (to vidim da u tekstu nisam dovoljno naglasio), ne samo zbog onoga što nazivam Alumnus 0 0 0


...pratkičnim razlozima, nego i zbog simboličkog prihvaćanja kontinuiteta državnosti kako se na nju nadovezao Tuđman. Što se, pak, tiče referenduma, Šeksu bih više vjerovao da nije Grbinu držao motku kada je ovaj rušio inicijativu UiO. Također,... Alumnus 0 0 0


...kako sam rekao, praznici bi trebali biti hrvatski, a ne SDP-ovi, HDZ-ovi ili ne znam već čiji. Skeptičan sam da bi se to referendumom postiglo. Ima ih koji neće slaviti nikada, ali puno je više onih koji gledaju kroz "naši/vaši" prizmu. Alumnus 0 0 0


@Alumnus, referendum bi obznanio većinsku volju hrvatskog naroda! Oni koji ishod referenduma ne bi prihvatili sami bi sebe deklarirali militantima bilo lijeve bilo desne provenijencije. Slaviti ili ne je osobna odluka pojedinca. Šeks je stari sple IDujas 0 0 0


tkaroš kojega netko treba potjerati iz politike! Na žalost na njegovim spletkama još uvijek mnogi profitiraju i potežu njegove veze. Karamarko je bio najbliže da ga opravdano 'pokopa' ali nije uspio! IDujas 0 0 0