Analiza

Zarobljeni u dnevno-političkoj virtualnoj stvarnosti

12.01.2017. 09:29, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Ljudi ne vide svojim očima već svojim mozgom, pa je mozak jedino mjesto u kojem postoji svijet za koje mislimo da nas okružuje. Vidni živac, koji izlazi iz stražnje strane očne jabučice, dovodi svjetlosne podražaje (električne signale)  centru za vid u zatiljnom dijelu mozga. Ljudski mozak je zaštićen unutar lubanje kao zaštitnim kućištem sastavljeno od ukupno 22 zajedno spojenih kostiju. Zašto ovo govorim? Opće je uvjerenje da su oči naš prozor u svijet, odnosno da naš mozak vidi svijet poput čovjeka koji stoji ispred prozora i promatra okolinu. Ali to je daleko od istine, mozak egzistira u potpunoj tami naše lubanje koju možemo zamisliti kao sobu bez prozora. Jedini vidni kontakt s okolinom ima stoga preko očiju, koje vidnim živcem šalje svjetlosne podražaje u centar za vid koji tumači sliku, i koji se nalazi u djelu lubanje (mozga) koji je na suprotnoj strani od očiju. Naš mozak stoga, u tamnoj samici naše lubanje, ima vidni kontakt s okolinom, nečim što sliči na kabelsku televiziju, u kojoj su oči odašiljač, vidni živac prijenosni kabel, a centar za vid, televizija koju mozak promatra. Potpuno ista stvar vrijedi za sva osjetila kojim mozak tumači okolinu.

Ljudski mozak sadrži otprilike stotinu milijardi neurona, svaki je sinapsama povezan s nekoliko tisuća drugih neurona, kojim komuniciraju putem protoplazmatskih vlakana pod nazivom aksioni, i koji prenose signale strujnih impulsa koji se zovu akcijski potencijal (ili bar tako tvrdi Wilipedija). Zašto je to bitno? Zahvaljujući činjenici da mozak komunicira električnim signalima, a električna struja je ultimativna energija koja pogoni zakone fizike (teorija električnog svemira), upravo objašnjenu svjesnost živih bića, te naravno kompjuter, pa smo tako, kao svjesna bića, kompatibilni  kako s našom okolinom tako i s našom visokom tehnologijom. Zbog te kompatibilnosti danas se radi na BCI (brain-computer interface), odnosno na direktnoj povezivosti kompjutera i mozga, a u cilju pomoći kod fizički hendikepiranih osoba, i u kojem je do sada uspostavljena samo jednosmjerna komunikacija, ali u oba pravca. U tom smislu, onako teoretski, mogli bi spojiti, preko nekog budućeg BC sučelja, sve osjetilne centra u našem mozgu, na igricu Super Marijo. Iako je mozak najmoćniji kompjuter koji trenutno egzistira, ipak je sva njegova logika ovisna o osjetilnim podražajima koje prima, kad bi ga stoga priključili na igricu Super Marijo, ta bi mu igrica bila jedina dostupna stvarnost. Brzo bi se tako promijenila logika naše stvarnosti, pa bi potrebu za preživljavanjem, hranjenjem, potrebu za duhovnošću ili razmnožavanjem, zamijenili željom da skačemo s gljive na gljivu, i savladavamo sve ostale prepreke u cilju spašavanja princeze Breskvice.

Ako je stoga našem mozgu (pa onda i nama samima), u samoći i tami vlastite „sobe“ i preko „strujnih kabela“, „televizija“ jedini kontakt sa svijetom oko sebe. I ako zanemarimo činjenicu da naše oko percipira samo uzak djelić elektromagnetskog spektra koji čini 0,005% materije i energije u poznatom svemiru (pa onda i oko nas). Ostaje činjenica da mozak barata tek s podacima koji su mu na raspolaganju, i s tim podacima stvara sliku svijeta i događaja oko nas, pa ako su ti podaci ograničeni, lažni ili iskrivljeni, takva je i percepcija naše stvarnosti.

Kako bi jasnije objasnili koliko se slika svijeta i razumijevanja mijenja u kontaktu s novim električnim impulsima koje zovemo informacija, podsjetimo se na nedavne analize s kojim smo razbijali glavu pitanjem, zašto siromašne države vode utrku u naoružanju? I pogledajmo kako se slika mijenja, kad naš „kompjuter“ obogatimo istraženim podacima.

Godina 2006-08 ugovorena je nabava 126 oklopnih vozila Patria, ukupne vrijednosti 180 milijuna eura. Sva su vozila isporučena do 2015, ali do danas je tek 73 u operativnoj upotrebi.

Tijekom 2014. godine Ministarstvo obrane, preko donacije SAD-a, nabavilo je 220 komada „modernih“ oklopljenih borbenih vozila, za koje je MORH platio 12,5 milijuna kuna PDV-a. Iako su do kraja prošle godine svi trebali biti u borbenoj funkciji, tek su 82 vozila naoružana teškom strojnicom 12,7 mm i koriste se u raznim segmentima vojske, ovisno o verziji vozila. Za ostale MORH ne želi dati podatke, tek se saznaje da više od četvrtine tih vozila trune u Remontnom zavodu na Jankomiru, zajedno s otpisanim tenkovima i topovima iz Domovinskog rata.

Svi se još sjećamo kako je prije dvije godine potpisan ugovor s njemačkim ministarstvom obrane, o kupnji 12 operativnih haubica PzH 2000 kalibra 155 mm. Pa da tu priču skratimo maksimalno, recimo da suprotno najavama, još nijedna nije u Hrvatskoj.

Što se doniranih helikoptera Kiowa tiče, obuka pilota i mehaničara je trebala započeti u kolovozu, ali naravno da nije, jer je navodno zbog štednje, MORH odbio obuku od američke vojske, što će tek biti sa školskom i bojevom municijom, tek je za vidjeti.

Kako bi ostavili šećer za kraj, recimo i da je u sklopu projekta VOGIS, MORH 2006 s tvrtkom Geofoto potpisao ugovor o izradi novih vojnih topografskih karata vrijedan 80 milijuna kuna. Iako je projekt trebao biti gotov do 2010., Geofoto je predao tek manji dio karata, ali i te su bile bez ucrtanih novih mreža autocesta. Unatoč skandalu, Geofotu projekt nije oduzet, ali je firma u međuvremenu otišla u stečaj, a MORH je ostao bez svoji karata.

Kad bi ove podatke nadopunili najavom naših vlasti o kupnje dodatne skupe visoko-tehnološke vojne opreme, i dali je mozgu priključenom na igricu Super Mario, svakako bi zaključio da ta virtualna stvarnost nema nikakvo uporište u logici, te može biti samo plod premaštovitih umova. I da je u toj „igrici“, cilj MORH-a postati najmoćniji čuvar tuđeg starog vojnog željeza na planeti, a sve o trošak poreznih obveznika. Mozak koji je priključen na stvarnost iz koje ove informacije dolaze, može samo to zaključiti. Ako vidimo da helikopteri ne lete, haubice ne stižu, borbena vozila se ne koriste, a MORH ne uspijeva pošteno prehraniti petnaestak tisuća profesionalnih vojnika, ako znamo da ozbiljna država ne najavljuje jačanje vlastitih oružanih snaga na naslovnicama dnevnih listova, već to radi potiho, i pokazuje neprijatelju tek s druge strane nišana, onda i znamo da Hrvatska i Srbija i dalje neće razmjenjivati (hvala Bogu) bojevu municiju, već samo verbalne gluposti koje skreću pažnju s jada ove naše stvarnosti. Također će, zbog očitog nemara iskazanog prema nabavljenoj vojnoj opremi, zaključiti da se radi o šopingholičarenju  (ne)odgovornih osoba koji se u svojoj ovisnosti ponašaju poput narkomana. Kad informaciju nadopunimo poznatim podatkom da za cijeli šoping ne postoji novac, onda je očito da se radi o opsesivno kompulzivnim poremećajem kojeg hitni treba tretirati.

Ako ipak cijela konstatacija nije točna, to samo znači da mozak nije zaprimio dovoljno podataka da sagleda cijelu sliku, a već smo spomenuli koliko je naš mozak ograničen osjetilnim organima na koje je priključen i pomoću kojih može dešifrirati tek dio stvarnosti. U popunjavanju slike o ponašanju naših (ne)odgovornih dužnosnika, pomogle bi nam dodatne informacije koje bi, na primjer, odgovorile na pitanje, dali naša Vlada prodaje HEP da bi kupila INA-u, ili kupuje INA-u da bi prodala HEP? Ili na nebitna pitanja, što naša Predsjednica radi u Americi? Ili još bolje, kojeg vrapca radi u Hrvatskoj? Ili za globalnu sigurnost važno pitanje, kako je moguće da Obama započinje mandat s Nobelom za mir, a završava kao predsjednik države koja je u prošloj godini, na druge zemlje, bacila 26.171 bombu, što iznosi 72 bombe dnevno, odnosno 3 na sat. Pitanja na koje mozak priključen na spomenutu stvarnost može nadalje samo slijegati ramenima, dok onaj priključen na igricu, samo nastaviti gromoglasni smijeh, zbog neuvjerljivosti cijele virtualne izmišljotine.

Problem stvarnosti koju umišljamo kao realnost je što u njoj odijelo čini čovjeka, pa svaka danguba može steći važnost čim postane ministar obrane ili Predsjednik. U alternativnoj stvarnosti super Marija, odijelo nema važnosti, zato Marijo cijelo vrijeme i bez kompleksa, skakuće okolo u radnoj robi, dapače, u tom svijetu on je i jedini vojnik vrijedan postojanja u bilo kojoj stvarnosti, vitez koji spašava djevu u nevolji.

Dok nas ciklon Luca tako politički nekorektno, a po američkom senatoru Rubiu, bogohulno smrzava usred globalnog zatopljenja, dušu bi lakše ugrijali mogućnošću da se BC sučeljem spojimo na neku realniju stvarnost. Jer mozgu je svejedno, obzirom da je cjelokupna „stvarnost“, njeni zvukovi, boje ili materija, samo različita frekvencija energije, koju naš mozak pretvara u električni impulsi a potom dekodira, što svaku „stvarnost“ čini virtualnom, ali nipošto manje realnom.

Treba li nas stoga sekirati kad skup podataka kojeg zovemo Predsjednica, kaže da je kritiziraju oni koji nisu skloni Hrvatskoj? I kad stoga takvu kritiku upućuje skupu podataka koji su puškom branili skup podataka koji se zove Hrvatska, u doba dok je ona svirala diple u skupu podataka pod nazivom HDZ? odgovor je i da i ne, jer sve je relativno i ovisi da li je naš mozak priključen na spomenutu virtualnu stvarnost, koja tada, čvrstim zagrljajem, postaje i jedina realnost, ili smo se iz te loše režirane virtualne igrice isključili, i uključili u drugu, u kojoj s anđelima na vrh neba igramo  raub, preferans i ajnc. 

Ocjene (13)


Respektira (10): Anyst, Zagorec, Jung-fu, VeNLO, Interstellar, viewer, NEKOVARAZDIN, bereza, siouxica, Alumnus


Slaže se (2): Laci, NEKOVARAZDIN


Ne slaže se (1): RepopeR


Komentari (14)


Neslaganje,ne što se ne slažem već da malo ukradem fokus.Eto to je princip koji se koristi.Naime,što želim reći:čovjekov mozak nezaštićen je pred dobrom pričom(ma koliko ona imala fulanaca).Npr.oko nije izdvojeni organ,već je oko zapravo dio mozga. RepopeR 0 0 0


Oko nikak nije projektor,a vidni živac uopće nisu nalik žicama koje vode struju.Struja kojom neuroni operiraju je potpuno drugačija i drugačijeg karaktera nego je iz ove gore(dobre)priče...Priča je odlična,ali to ne garantira da je sve ili dio iz nje RepopeR 0 0 0


uopće ispravan.Takvi smo mi ljudi zabezeknuti pred dobrom pričom,ali naknadno moramo upaliti spori dio našeg sivonje,jer ovaj prvi voli dobre priče.Svaka kompeticija pa i ona međudržavna utrka je i u pričama.Čija će priča bolje proći,to je danas RepopeR 0 0 0


supersonika,time se danas pobjeđuje. Priče kojima se omalovažava samog sebe,one su kod nas jako moderne i uvijek zelene(hrvatski evergreen).Kako mi s tim uspijevamo kroz desetljeća,nije mi jasno,to tek treba domisliti,ali pokazuje se uspješno. RepopeR 0 0 0


@none, lijepo pises, svidja mi se-:) Anyst 0 0 0