Analiza

Prema kriterijima i preporukama NATO saveza, čiji smo dio, Hrvatska je dužna u obrambene  svrhe godišnje izdvajati dva posto BDP-a. O ulasku u NATO savez nitko nije direktno pitao narod, nije bilo referenduma. Sve parlamentarne stranke u to vrijeme, od 2007. do 2009. godine, kada se proces pregovora i ulaska odvijao, bile su za ulazak Hrvatske u taj vojni savez pa se od strane vladajućeg HDZ-a smatralo da prave potrebe za referendumom ni nema. SDP na čelu s Milanovićem, kao i drugi partneri iz oporbe, su podupirali inicijativu za skupljanje potpisa za referendum o navedenom pitanju, ali to nije značilo da se protive ulasku, nego naprotiv da su za ulazak, ali mu žele dati puni legitimitet.

Dakle, priče o militarizaciji društva i  kako umjesto toga valja ulagati u znanost, a ne u vojsku su u suprotnosti s prethodnom danom podrškom ulasku Hrvatske u NATO od strane SDP-a i HNS-a. Tada, kada smo ulazili znalo se da članstvo u NATO-u  košta i danas se ništa nije promijenilo. U ovom slučaju, vjerodostojno preispitivati u Saboru ulaganje u obranu mogu samo stranke kojih tada nije ni bilo, dakle Živi Zid i Most.  

Država je dužna ispunjavati svoje preuzete obveze kako prema vlastitim građanima, tako i prema drugim državama i savezima. Dužnost je države držati se dogovora sa svojim saveznicima i uložiti u obranu dogovoreni iznos, ili ukoliko isto smatramo preskupim, valja isti ugovor raskinuti i izići iz saveza. Tada se, ako tako odlučimo, možemo  brinuti za svoju obranu samostalno ili se potpuno demilitarizirati, ne ulagati ni kune u obranu, nego sva svoja sredstva uložiti u znanost, vjerujući valjda da je rat postao stvar prošlosti i da u nj više nitko ne vjeruje, a pogotovo naši napredni-neradikalni te nefundametalni susjedi iz „regiona“.

No, ulaganje u obranu i sigurnost ne znači nužno uvođenje obveznog vojnog roka. Zar nije naša odluka imati profesionalnu vojsku koja može na dobar način zadovoljiti naše sigurnosne potrebe? Naša profesionalna vojska trenutno broji oko 14 500 osoba. Postavlja se pitanje dobne strukture djelatnih vojnih osoba. Koliko ih je spremno za mirovinu i u kojem roku? Postavlja se također pitanje koliko se brzo mogu na adekvatan način djelatne vojne osobe zamjenjivati ročnicima koji se u vojsku još uvijek javljaju dobrovoljno (u 2016. Prisegnuo je 17. naraštaj ročnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju i to 485 ročnika, od kojih je i 50 ročnica – podaci sa stranica MORH-a).

Može li 14 500 osoba, adekvatno obraniti 2374,9 km granice na kopnu.  (6,1 vojnik na kilometar kopnene granice) i 948 km granice na moru, bez pričuvnog sastava? Teško. Hrvatskoj je definitivno potreban pričuvni sastav u slučaju ugroze, budući da imamo ogromne granice s obzirom na površinu zemlje, te nepovoljan oblik s obrambenog stajališta. Pričuvni sastav su u tradicionalnom smislu svi odrasli muškarci sposobni za vojnu službu, s tim da se preferiraju oni mlađe životne dobi zbog psiho-fizičkih odlika koje krase tu životnu dob.

 Vojni rok je u Hrvatskoj ukinut 2008. godine. Od tada, pa do eventualnog novog uvođenja obveznog vojnog roka 2019. će proći 10. godina. Posljednji  ročnici koji su služili obvezni vojni rok bit će 2019. godine tridesetogodišnjaci. Mlađe generacije u dobi od 18 do 30 godina koje, kako nam to povijest pokazuje,  redovno predstavljaju okosnicu vojskama u ratnim operacijama u eventualnoj potrebi za obranom zemlje i naroda 2019. godine neće znati ništa o vojnim vještinama.

Naš najveći vojni saveznik, Amerika, traži veće ulaganje u obranu i diljem svijeta zvecka oružjem. Naši dojučerašnji neprijatelji, a sadašnji suradnici u stvaranju stabilnosti u regiji bivaju „darivani“ modernom vojnom opremom od zemlje protiv koje RH ima podignute ekonomske sankcije.

Naše iskrene želje za boljim svijetom neće promijeniti stvarnost koja je oko nas. Teško je ne sjetiti se situacije na početku rata u BiH u kojoj su se našli tada još Muslimani, a danas  Bošnjaci, koji su u velikoj većini čvrsto vjerovali u vječnost Jugoslavije i neraskidivost komšijskih odnosa, u čestitost i nepristranost JNA,  pa su zbog te vjere i nespremnosti na ratni sukob gorko platili tisućama života.

Ulaganje u obranu zemlje je ulaganje u znanje i vještine mladih ljudi, potencijalnih vojnika (bilo profesionalnih bilo u pričuvi). Njihovo opremanje će vjerojatno biti izvršeno od domaće tekstilne industrije, nosit će vjerojatno hrvatske kacige, možda i poneki dio naoružanja iz domaće proizvodnje. Ukoliko bude mudrosti, i hrana koju će jesti će biti iz domaće proizvodnje. Dakle, ako se bude pazilo, svi ti troškovi mogu biti poticaj domaćoj industriji. U obranu smo se obvezali ulagati, bolje je pri tom ulagati u vještine mladih ljudi nego u remonte zastarjelih MIG-ova i nabavu opreme od koje naše gospodarstvo nema nikakve neposredne koristi.

Prigovori o nevjerodostojnosti predsjednika Vlade i licemjerju istoga, budući da sam nije služio vojsku; a sada eto želi da ju drugi služe, u potpunosti stoje. Njegovo nesluženje vojnog roka s obzirom na činjenice da mu je majka liječnik kardiolog i da je oslobođen vojnog roka baš po osnovi kardiološke bolesti, a da se istovremeno javno znao pohvaliti svojim bavljenjem košarke, je u neskladu. Ili je priča o  bavljenju košarkom puko pretjerivanje na srce bolesnog kibica ili se predsjednik Vlade, inače spretan košarkaš, izvukao od služenja vojnog roka.

No, to ne može umanjiti vrijednost inicijative, koja je zapravo posve minimalistička. Trideset dana u službi domovine za one koji žele nositi pušku i duplo više za one s prigovorom savjesti, se teško može nazvati vojnim rokom, prije upoznavanjem s vojnim vještinama. S druge strane, kad se promotri žestina u odbijanju inicijative, čovjek se upita je li ovo ista ona zemlja koju su prije ne tako puno godina obranili i oslobodili najbolji vojnici u tom trenutku povijesti. 

Ocjene (9)


Respektira (7): Spektator, VeNLO, Instruktor, 5none5, siouxica, Alumnus, RepopeR


Slaže se (1): Instruktor


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


Laci@ Sjevernoatlanski ugovor koji je RH potpisala u članku 3. obvezuje države potpisnice da održavaju i razvijaju svoje individualne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu, a u članku, a članak 5. glasi Potpisnice smatraju da se oruž Zakej 0 0 0


oružani napad na jednu treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pomoći potpisnici koja je napadnuta uključujući uporabu oružane sile. Dakle i mi smo dužni braniti druge NATO članice. Zakej 0 0 0


Blago Poljacima "kad ih Rusi napdnu", a mi ih branimo, nemaju se što brinuti ! A moš' mislit kako bi nas branili da Taliojani hoće uzeti istru. A i "mirnodopski ratni profiteri" bi se ovim prijedlogom obilato okoristili ?! Laci 0 0 0


Jednomjesečna vojna obuka nije nikakav vojni rok, prije kratki tečaj koji se može organizirati i na neki jeftiniji način. Naime, opravdani je strah da bi ova inicijativa prije bila usmjerena u zadovoljavanje nečijih trgovačkih apetita, Spektator 0 0 0


nego u kvalitetnu obuku (hr. školovanje) tinejdžera. Naime, ministar obrane je poznat po svojim trgovačkim vezama s državom, a očajna realizacija ukinutog vojnog roka ne daje nam nade da će ovaj puta biti bolje. Spektator 0 0 0