Analiza

Tko su to 'MI' a tko 'ONI' ? (Gdje ste bili 80-ih ?)

06.11.2015. 13:33, Što donose izbori 8.11.? Tko će u nedjelju slaviti i hoćemo li znati tko sastavlja novu vladu?

Ovaj tekst neće biti analitički. Više emotivno-nostalgičan. Ali dan je do izbora, za analize više i onako nema vremena, prekosutra biramo. Ne toliko osobe. Jer nažalost, osobe su na svim dijelovima političkog spektra više ili manje kompromitirane, potrošene ili nevjerodostojne. Prekosutra ćemo, po svemu sudeći birati ponovo između dva svjetonazora. Barem nominalno zvana – Socijaldemokracija i Demokršćanstvo. Jer u stvarnosti, one to i nisu. 'MI' ili 'ONI'”… rekao bi premijer na odlasku.

Hrvatskoj je Socijaldemokracija nasušno potrebna. Ali ne ovakva. Ovakav SDP, koji nema socijalne osjetljivosti koliko stane ispod nokta, koji nema ni znanja ni političke volje ni sposobnosti, a kamoli hrabrosti da se iole ozbiljno uhvati u koštac sa osnovnim i notornim nelogičnostima u ovoj državi, SDP koji se ne može osloboditi poriva da kao svoju glavnu kvalitetu ističe svoj svjetonazorski i ideološki profil, SDP koji se ne može osloboditi vlastite povijesne hipoteke (čitaj: SKH-ovskih ideoloških okova i mentaliteta), koji je od 1990. utočište za sve one koji (po naredbi druga Milanovića i njegovog američkog šaptača) zbog višeg cilja (čitaj vlasti) mašu trobojnicom a žale za petokrakom, SDP koji je spreman napraviti kolektivan čin ideološke lobotomije i odreći se vlastitog identiteta mjesec dana prije izbora ne bi li se digao iz mrtvih, čak i koalirati sa Glavaševom para-strankom, takav SDP jednostavno nije socijaldemokratska stranka. Takav SDP ne zaslužuje apsolutno ništa manje od - totalnog izbornog debakla, prijezira i političkog zaborava. Oni nisu ljevica, iako bi to željeli biti. Oni su u stvari anti-desnica. I to im je jedini program. Koji će pokušati ostvariti čak i tako da se (privremeno) ponašaju upravo kao tvrda desnica.

Zar oni stvarno vjeruju da će im itko (normalan) to 'kupiti'?  Zar je moguće da su toliko naivni? Do jučer je premijer zajapuren vikao u kamere – ili MI ili ONI !!! A danas on osobno iz najvećeg JA postaje gorljivi ON… Zna li on uopće tko su to 'MI', a tko 'ONI' ?

Moja malenkost spada u generaciju rođenu 60-ih godina 20-og stoljeća. Generaciju koja je djetinjstvo proživjela pod Titom i SKJ, adolescenciju i odrastanje u krhkom političkom vakuumu kriznih osamdesetih, dok smo karijeru i obitelj gradili u vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, tj. u devedesetima. Generaciju koja je na svijet došla u "zlatno doba" Jugoslavije... Dovoljno kasno da ne nosimo izravnu hipoteku i mentalitet NOB-a, dovoljno rano da u 90-ima sudjelujemo u političkim promjenama Europe u svojim odraslim (kasnim 20-im) godinama.

Danas smo - mlađi pedesetogodišnjaci. Najveći broj ravnatelja, direktora, upravitelja, predsjednika uprava ili nadzornih odbora, načelnika, političkih moćnika... spada tu negdje.. u tu dobnu skupinu. Mi smo generacija koja upravlja ovom državom, njenim velikim sustavima, politikom, polugama vlasti, privatnim sektorom...

Ne manje važno, mi smo i roditelji... roditelji današnjih maturanata, studenata... dakle onih koji bi uskoro trebali od nas početi preuzimati odgovornost za vođenje ove države, njene politike i ekonomije... Mislim zato da je naš utjecaj na političko-ekonomsko-sociološke tokove u zemlji trenutno prilično značajan... a time i naša odgovornost. Pa, nije li logično zapitati se - a što je to naša generacija ponijela sa sobom iz doba svojeg ljudskog, intelektualnog i političkog formiranja?

Vratimo se, dakle, kojih 30-ak godina u prošlost. U doba našeg odrastanja... dakle u osamdesete.

U našoj maloj ulici u zapadnom dijelu Zagreba, živjelo je možda nekih 150-ak obitelji. Ne biste vjerovali kojom se preciznošću znalo - tko su to 'MI' a tko 'ONI'. Točno smo znali koji su članovi SK, koji su vojna lica, koji su SUP-ovci, a koji ne slave Božić. S podsmijehom i prijezirom su se gledali (i pokazivali prstom) oni koji su našom ulicom božićna drvca kući s placa nosili u dane između Božića i Nove Godine. To su bila vremena kada se i na blagdane radilo i išlo u školu. Kada su se u školama dijelile opomene i ukori zbog postavljanja "Novogodišnjih" ukrasa prije 26. prosinca. Sjećam se kao danas, kada nam je učiteljica na sam Božić u trećem razredu osnovne dala zadatak da napišemo "čestitku obitelji za Novu Godinu". Oko 85% nas je napisalo "Sretan Božić i Nova Godina, dragi xyz... ". Učiteljica je tada glasno, jasno i posprdno pred 30-ak pari zbunjenih dječjih očiju "objasnila" kako ne postoji tako nešto, da što je to uopće Božić? Hajte djeco, ne pišite gluposti. Sjećam se kako su curama u školi naređivali da skidaju križiće sa lančića oko vrata. Prvo smo se tome kao djeca čudili, a onda je sa odrastanjem, rastao i inat. Sjećam se kako smo mi dečki na Božić ili Uskrsni ponedjeljak u školu dolazili u kravatama ("njima" u inat), kako smo svi, kao po komandi, nosili od kuće božićne kolače i častili se pod odmorima, sjećam se i kako me je razrednica jedva spasila od ukora kada sam u 4. razredu gimnazije na Božić 1983. na zid zalijepio svojom rukom nacrtanu A4 sliku mlade žene sa djetetom, i na nju zalijepio dvije kuglice i par girlandi.

Mi smo tada, iako jako mladi, i te kako dobro znali tko su to 'MI' a tko 'ONI'.

Politički, Zagreb je bio prilično 'uškopljena sredina. Sve poluge vlasti držali su komunisti, strukturno i ciljano 'dehrvatizirani' pojačanom represijom i tihom 'lustracijom' nakon Hrvatskog proljeća. Formalno, 'demokracija' je postojala, u vidu 'samoupravljanja' i 'delegatskog sistema'. Svako toliko održavali su se neki 'izbori', ako se tako može nazvati proces u kojem na listi za npr. Općinsko vijeće dobijete 12 kandidata, a morate zaokružiti njih 10. Naravno, svi kandidati bili su članovi SKH. Pa smo na 'izborima' birali po jedinom kriteriju koji je dozvoljavao barem neku diferencijaciju. Od ponudjenih 12 imena, nismo zaokružili ona 2 koja su nam se najmanje činila 'naša'. Pa su tako prolazili Ante, Stjepan, Josip, Franjo, Ivan, Luka, i sl. a nezaokruženi bi redovito ostajali Mile, Živojin, Sreten, Jovan, Miralem, Šerif, Janez, Borut, Ljubče i tome slično. Koliko god to iz današnje perspektive zvučalo politički nekorektno, netolerantno i šovinistički, to je tada bila realnost. Narod je, lišen mogućnosti da sudjeluje u demokraciji, na taj način slao umotanu poruku vladajućim strukturama da politika nasilno dehrvatiziranog bratstva i jedinstva pod pokroviteljstvom komunizma u Zagrebu jednostavno ne prolazi.

Jer, mi smo tada jako dobro znali tko su to 'MI' a tko 'ONI'.

Kurioziteta radi, u to doba nije bilo npr. animoziteta između hrvatskog Sjevera i Juga, tj. Zagreba i Splita, bar ne u obliku kakvom danas svjedočimo. Nikad neću zaboraviti kako sam 1981. nakon derbija Dinamo Hajduk na Maksimiru, pješačio u nepreglednoj koloni u kojoj su izmiješani i zagrljeni hodali i navijači Dinama i Hajduka, Maksimirskom i Vlaškom prema Trgu, pjevajući 'Dinamo i Hajduk, dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska'... pa kako je cijela kolona kao na komandu stala pred zgradom u Vlaškoj 117, na čijem se pročelju i danas nalazi hrvatska šahovnica, i u glas (pod mrkim pogledima dežurnih SUP-ovaca u civilu) otpjevala 'Lijepu našu' i nastavila skandirajući do Trga. Mržnja i antagonizam? Gluposti...

Jer, mi smo tada jako dobro znali tko su to 'MI' a tko 'ONI'.

Vlast u SR Hrvatskoj obnašao je tada Savez komunista. Apsolutnu vlast. Vlast bez oporbe i bez legalne mogućnosti kritike. Vlast pod kojom se zbog krive izgovorene riječi, krivog ispričanog vica, krive slike u novčaniku, krive pjesme na nekom rodjendanu, krive zastave na svadbi, i sličnih neoprostivih vizualno-verbalno-misaonih krimena, išlo na razgovore u 'milicijsku stanicu', ostajalo bez posla, nazadovalo u karijeri, išlo sucu za prekršaje, pa i u zatvor. Tada su Centralnim komitetom tog SKH predsjedavali redom Milka Planinc, Josip Vrhovec, Mika Špiljak, Stanko Stojčević i na kraju - Ivica Račan.

Puno je toga izgovoreno i napisano o (nedvojbeno važnoj) ulozi Ivice Račana u osamostaljenju Hrvatske, ali za nas koji smo ta vremena proživjeli, lik i djelo posljednjeg Prvog Komuniste u Hrvata ostaje simbolom i poveznicom sa prošlim, brzo prežaljenim vremenima. Ne zaboravimo da je 25.lipnja 1991. pri izglasavanju Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ivica Račan, sa zastupnicima tadašnjeg SKH-SDP bio protiv donošenja teksta u kojem se ukida mogućnost udruživanja u novu zajednicu sa ostalim republikama bivše SFRJ. Taj čin koštao ih je totalnog debakla na izborima 1992. Unatoč naučenoj lekciji, ni Račan, a kasnije niti njegov nasljednik Zoran Milanović, nisu našli za shodno javno napraviti čak ni benignu, moralno-verbalno-deklarativnu 'lustraciju', u kojoj bi se bar na razini programa i statuta stranke ogradili od negativnog nasljeđa vladavine SKH.

SDP se kao stranka, nikada u svojoj 25-godišnjoj povijesti, nije jasno i javno distancirao od kontinuiteta Saveza Komunista Hrvatske kao ni lika i djela Josipa Broza Tita. To su za mene njihovi daleko najveći, i povijesno neoprostivi krimeni.

Jer, mi i danas znamo tko su to 'MI' a tko 'ONI'.

Iskreno i duboko se nadam, za dobrobit i zdravlje političke scene u Hrvatskoj, da će Milanović na izborima doživjeti potop. Nadam se da će to biti dovoljan razlog da ga SDP pošalje u političku mirovinu i na čelo stranke postavi modernog socijaldemokrata, koji će imati i pameti i petlje javno reći - politika SDP je bila pogrešna, prekidamo praksu koketiranja sa nasljedjem jugo-komunizma i osnivamo modernu socijaldemokratsku stranku sa hrvatskim predznakom. Koja više neće vaditi trobojnice i stavljati ruku na srce samo u predizbornoj kampanji.

Dok se to ne dogodi, moj glas dobiti neće. Bez obzira da li na 'drugoj strani' sjedio Tomislav Karamarko, Mickey Mouse ili mr. Bean. Sasvim svejedno. To je jednostavno moj dug prema vlastitom političkom i ljudskom integritetu.

Naime, ja već više od 40 godina jako dobro znam tko su to 'MI' a tko 'ONI'.

Ocjene (9)


Komentari (14)


@msesar-validan point ali ne radi se ovdje o tome. Kao sto napisah, svejedno mi je tko je s druge strane, SDP namjeravam kaznjavati na izborima sve dok javno ne odbace kontinuitet SKH. Nazalost, u ovom odnosu snaga jedino ih Domoljubna moze srusiti. Gospon_Fulir 0 2 0


Gospon_Fulir ne bavim se SDP-om i partijom. Nikada moj glas nisu imali, ali više nema ni HDZ. Jednom komunist, uvijek komunist i kakva je razlika između Ivana Šukera, D.Kosora, B.Hrga naspram Josipa Leke, Z.Komadine i dr. msesar 0 0 0


Generacijo, hvala za nostalgično podsjećanje na vrijeme kad je hrvatski narod bio jedinstven u očuvanju svog nacionalnog identiteta. Bojim se da su to samo lijepe uspomene... damir_pacek 0 1 0


Jedina razlikovna stvar između MI i ONI oduvijek je - izvlačimo li Mi korist od države ili ONI. Što je vidljivo i iz ovog prisjećanja. Bili smo i ostali u komunističko-korupcijskom stisku. Pa i danas MI i ONi crpe državu,na naš račun. VeNLO 0 0 0


Izvanredno, gospon Fulir ! Čestitam ! I ja se nadam izbornom rezultatu koji i vi očekujete. Boljunac 1 0 0