Analiza

Terminalna faza hrvatske nacije - demografska bitka je već izgubljena

16.03.2015. 16:20, Može li Hrvatska i na koji način preokrenuti demografske trendove i spriječiti izumiranje?

Demografska bitka je već izgubljena. Okolnosti takve tvrdnje su složene i s mnogostrukim uzrocima od kojih ću se nekih dotaknuti u nastavku teksta, ali ukupan zaključak se ne može promijeniti - biološki gledano suvremena hrvatska nacija prešla je svoj zenit. U sklopu iseljavanja i nepovoljnog omjera umrlih/novorođenih ono što se danas naziva hrvatskom nacijom u obliku u kojemu danas egzistira moglo bi nestati u manje od dva stoljeća - još uvijek mnogo za jedan ljudski vijek, ali tako malo za ukupnu povijest. Kraj je doslovce tu iza ugla.

Za demografski slom nisu najviše odgovorni ni gospodarstvo, ni politika, odgovorna je suvremena kultura življenja u kojoj jednostavno nema mjesta za mnogočlane - biološki održive obitelji. Hrvatska tragedija se sastoji u tome što smo mi i dalje društvo koje se bazira (ili želi bazirati) na međusobnoj solidarnosti. 

Svi koji naivno iznose tvrdnje o tomu kako "hrvatski ljudi vole djecu i obitelj" i kako bi "mladi imali djece, samo da se stabilizira gospodarska situacija" naivno se varaju. Koliko djece se rađa u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj ili ostalim zemljama koje su žuđeni san hrvatskih emigranata? Ili da budem još precizniji: u kojim se to društvenim, etničkim i vjerskim krugovima rađaju? Ne u onim najbogatijim ili nužno materijalno situiranim.

Suvremena zapadna civilizacija djecu treba isključivo kao ukras. Možete plaće dignuti na 10 000 eura, povećati rodiljne naknade, skratiti radno vrijeme i uvesti dječji doplatak, potencijalni roditelji iskoristit će taj priljev sredstava i vremena za ulaganje u slobodno vrijeme: ono što se u brošurama samopomoći zove "posvećivanje samom sebi." 

Prije 60-ak godina je u SAD-u jedna plaća mogla pokriti sve troškove četveročlane obitelji (otac + majka + 2 djece) pri čemu se nije nužno radilo samo o najosnovnijoj prehrani i odijevanju. Danas i roditelj A i roditelj B svojim zajedničkim prihodima ne mogu u punoj mjeri zadovoljiti standardne prohtjeve tročlanog kućanstva (ponovno, mimo nužne prehrane i odijevanja). Brojni hrvatski emigranti čije reklame, pardon ispovijesti, svaki dan možemo čitati u nekim od dnevnih novina nikada ne govore o tomu kako su u Hrvatskoj kopali po kantama za smeće (omiljeni lajtmotiv svakog komentatora za društvenom mrežom). U Hrvatskoj, budimo realni, gladi nema. Oni spominju nešto što se neodređeno zove dostojanstvom - osim uređenosti lokalnih društava, tu se nesumnjivo radi i o subjektivnom osjećaju da se markirana odjeća, geek-potrepštine, redoviti tjedni odlazak u kino, teretanu i šoping nakon nekog vremena mogu postići bez odlaska u minus ili stalne strepnje oko istog, kao što je to u Lijepoj Našoj. 

Koji bi to poslodavac danas bio voljan reći: "Eto, neka roditelj A ostane raditi kod mene, a njegov partner roditelj B neka ostane kući i podiže minimalno troje djece. Odmah mu dajem dvostruko veću plaću plus još neke dodatke." Ili kako utvrditi kojeg će roda biti roditelj A? Sociologija, estetska kirurgija, filozofija, psihijatrija i antropologija su našle načina i sposobnosti da uvjere ljude kako je kirurško uklanjanje penisa ili nadogradnja istog od umjetnih materijala jače od tamo neke XX ili XY kombinacije kromosoma, ali još nisu našle načina da roditelj A i roditelj B budu u istoj mjeri sposobni ostati kod kuće i glumiti rode u svim mogućima kombinacijama zajedničkog života: bračnim, vanbračnim, istospolnim ili kakvim već sve ne. Sve i kad bismo našli altruistički raspoložene poslodavce, morali bismo se vratiti na - u međuvremenu proglašenu retrogradnom, nazadnom i zaostalom - spolnu podjelu uloga, pa bi (kromosomski gledano) žene morale ostati kod kuće i rađati potrebnu brojku od minimalno troje djece, a (kromosomki gledano) muškarci bi bili oni koji bi privređivali izvan doma: baš kao u mrskom neolitiku, srednjem i novom vijeku, 19. st. i većem dijelu 20.-og stoljeća. Tko je spreman na to? Nisu li žene (u najširem shvaćanju) konačno dokazale da "mogu sve kao i muškarci" pa i to da ne moraju rađati.

I ovi gornji redovi nisu pitanje mizoginije. Pitanje su biologije - koja i dalje nositelju kombinacije XX kromosoma povjerava donošenje na svijet novog bića nakon sve samo ne lakih 9 mjeseci i prilično stresnog iskustva samog čina poroda. (Nije bezveze još Sofoklo pisao: "Lakše je muškarcu tri puta ići u rat, nego li ženi roditi jedno dijete."). Biologija je stvorila ljudsko mladunče potpuno nesposobnim za samostalno preživljavanje do barem sedme godine života i upućenost na skrb odrasle jedinke. Antropološki razvoj  je pak doveo do toga da nositeljica XX kromosoma danas može odbiti takvu ulogu i da ostatku zajednice to ne bude zazorno, nego često i vrlo poželjno razmišljanje. A sve navedeno nema nikakve veze s gospodarstvom. Hrvatska je nacija svoj biološki put završila. 

Zbog čega naglašavam ovo "biološki"? Zbog toga, što na užas pojedinih ekstremnih desničara, nacije nisu organske zajednice u kojima se isključivim međusobnim spolnim općenjem od prekida gradnje Kule babilonske naovamo produciraju novi i novi Hrvati s pedigreom rasne i nacionalne čistoće, nego su dobrim dijelom i socijalni konstrukt izgrađen na procesu integracije grupa i pojedinaca koje možda po nekom bitnom obilježju (npr. jeziku) naizgled i ne spadaju u onu naciju u koju će se integrirati. Drugim riječima, hrvatska je nacija u sebe uspjela integrirati "Nijemce" Lisinskog, Gaja, Šenou ili Vraza, "Čehe" Zajca i Vjenceslava Novaka, "Talijana" Bukovca, "Mađara" Vukotinovića, "Slovake" Šuleka i Penkalu, "Poljaka" Mihanovića, "Srbe" Preradovića i Runjanina, "Bošnjake" Bašagića, Nametka ili Fadila Hadžića. Navodnike postavljam zbog toga što su svi navedeni tim zajednicama mogli pripadati po porijeklu (ili jeziku svog djetinjstva), ali se zapravo nikada nisu u punoj mjeri integrirali u njih, izabravši - karikirano rečeno - slobodno i svojevoljno pripadanje hrvatskoj naciji.

Problem suvremene hrvatske nacije je taj što je ona danas jasno zaokružena i identificirana te bi se za priljev po uzoru na gore opisane trebalo čekati nekoliko generacija. Hrvatsko društvo, pak, nije sklono prinudnoj asimilaciji. Možemo li zamisliti da se u Liku naseli primjerice 100 000 Ukrajinaca, a da hrvatsko ministarstvo donese uredbe prema kojima bi njihova djeca u školama svu nastavu trebala od početka slušati isključivo na hrvatskom jeziku, a da se odraslima kao uvjet za državljanstvo postavi poznavanje hrvatskog jezika i povijesti na, recimo, A razini s državne mature u roku od 3 godine? Tko ne zna: deportacija natrag. Ovakav je scenarij nemoguć. To bi onemogućavalo asimilaciju, dovodilo do političke podijeljenosti i možebitnih poteškoća sve kad Ukrajinci i ne bi bili jezično i kulturno prilično blizak narod. S druge strane, bi li to dugoročno poboljšalo demografsku sliku koja je kod Ukrajinaca još i crnja nego li kod nas?

Ne treba, također, smetnuti s uma, da velik dio naših državljana pokazuje prilično veliku razinu netrpeljivosti s jedne strane prema Srbima ili Bošnjacima (koji su nam također, po mnogočemu bliski ili barem takvi da se možemo razumjeti), a s druge prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kojima neki niječu i pripadnost hrvatskoj naciji uopće. Kako bi takvi dočekali doseljenike iz npr. Nigerije, Vijetnama ili Bangladeša kada bi njihova prisutnost postala izrazito upečatljivija od puke egzotike kakvu predstavljaju danas? A tek dolazim do ključnog pitanja: na koji način bi Hrvatska trebala postati žuđenim odredištem primjerice Bangladešana? Hoće li oni, ukoliko i dođu danas sutra i postanu značajan demografski faktor biti voljni preuzeti socijalne obveze koje mi sami više međugeneracijski nismo u stanju ispunjavati? Bi li bili voljni financirati "besplatno" obrazovanje za našu studentsku populaciju koja će u dobnoj strukturi biti tek nešto brojnija od njihove? Ili subvencije jaslica i vrtića za našu dječju populaciju koja bi sigurno postala malobrojnija od njihove? Tzv. nevladin sektor je jedini koji se barem neko vrijeme ne mora brinuti za porezne dotacije.

Da podvučem, trenutačna situacija ne nudi prostor za uvjerenje da RH uopće ima mogućnost da uopće privuče doseljenike na svoj prostor, a još manje da ih uspješno integrira. Odlaskom autocesta, vodne i ostalih infrastruktura u privatno vlasništvo (što je sve izglednija neminovnost) za njihovo privlačenje će se pobrinuti sam (dakako, strani) vlasnik, ne pitajući imamo li ili nemamo strategiju. A naše potomke čeka izuzetno turbulentnih dvjestotinjak godina prije nego li se sami integriraju u neku novu zajednicu. Bliskoistočni šeikati (UAE ili Katar) imaju situaciju u kojoj strani radnici čine čak i većinu stanovništva, ali domicilno zadržava punu kontrolu nad resursima i političkom moći. Hrvatska je tu bliža Fidžiju gdje postoji veliko trvenje potomaka domorodaca i potomaka indijskih i bengalskih doseljenika iz britanskog kolonijalnog perioda.

Preokretanje biološkog aspekta demografije je, kako sam već istaknuo, nužno povezano s kulturološkim obratom. Njega je međutim, usprkos nastojanjima brojnih da zaokrenu kotač povijesti, nemoguće očekivati. 

Nekome možda na veselje, nekome na užas, nekome na brigu, ali hrvatska nacija kakvom je poznajemo ide prema svom neumitnom kraju. Bolovi još nisu jaki, ali terminalna faza je već počela.

Komentari (35)


Država nam je pokvarena onoliko koliko mi sami a to je ni manje ni više nego u ostatku Eu. Da su sve makinacije na nešto nižem nivou jesu, ali nisu samo zato pokvarenije jer su umotane u manje celofana. IDujas 1 0 0


znate, onak iskreno, kaj bude s Hrvatima i Hrvatskom za 200, 100 ili 50 godina...baš me briga... NEKOVARAZDIN 0 0 1


Ljudi se sve kasnije odlučuju za roditeljstvo, kad biološki vlak prođe. Profitiraju klinike za umjetnu oplodnju (privatne,one druge mi plaćamo). Sve više je neplodnih ljudi.GMO, chemtrailsi,cjepiva su teorije zavjera, neplodnost nije teorija. VeNLO 0 1 0


odličan tekst!..iz komentara vidim da ima neslaganja oko gladi..mislim da se u posljednje vrijeme iz čisto političkih razloga to prenaglašava..nezaposlenost se jako dugo vrti oko te brojke , ali se baš ne mogu sjetiti medijske halabuke kao sad visitor 0 0 0


Angela Merkel je Poljakinja, Engleska kraljica u većem dijelu Njemica itd itd (Ibro Šveđanin he he) i u čemu je problem? ... Naciju treba shvaćati u širem kontekstu. Demon_Clean 0 0 0