Analiza

Suočavanje s prošlošću je nužno i neizbježno

06.02.2017. 14:55, Što bi otvaranje arhiva značilo za Hrvatsku?

Andrej Plenković je napravio sve. Smijenio je Hasanbegovića, instalirao HAVC-u blisku Ninu Obuljen. Nagodio se s Pupovcem, istrpio je sve što su Irinej u intervjuu, Vulin preko drugih medija i Božović njemu samom u facu izrekli o vezi Jasenovca i Oluje, Hrvata i genocidnosti. Rijetka reagiranja su se svela na "upozorenje kako je riječ o neprimjerenom izričaju" uz neizostavno "upoznavanje naših prijatelja u EU" o nekom problemu te sveto zalaganje za napredak regiona uz " nesebično dijeljenje hrvatskih iskustava na tomu putu." Napravio bi on i puno više, samo da je dobio još malo vremena.

Ali ništa nije pomoglo. Kada bi se provela analiza pisanih tekstova (elektronskih i tiskanih) i svega izrečenoga u eter bilo u sabornici, bilo u nekoj stranačkoj središnjici ili u bilo kojoj drugoj prigodi jedna bi se riječ nametala kao ključna: fašizam! Ništa ne muči ovo društvo kao avet fašizma koja i ima svoju glavu. Ime joj je, zar ste sumnjali, Andrej Plenković, ne samo zbog podudaranja inicijala.

Prilikom nedavne objave Mesićevih Tabletalk's u javnost se nikako nije moglo probiti pravo pitanje: tko danas, kada je Mesić već sedmu godinu bivši predsjednik i kada je na nedavnim izborima doživio preferencijalni fijasko, ima koristi od toga da mu napakosti snimkama koje postoje već 25 godina? Zašto ta snimka nije - zajedno s Jurom i Bobanom - mogla biti objavljena u vrijeme kada je Mesiću doista mogla biti neugodna?

Vjerojatno zbog toga što ni ovom prilikom nije metom bio Mesić. Bio je Plenković. Da ga se podsjeti da se kroz medije u bilo kojemu trenutku može na dnevni red postaviti pitanje fašističke apokalipse koja se valja Hrvatskom i da glas o tomu vrlo brzo može doprijeti do Bruxellesa. A Plenković ima tu upadljivu crtu da su mu kako glas o njemu u Bruxellesu, tako i briselski glasi upućeni njemu vrlo vjerojatno jedino do čega mu je u političkom smislu uistinu stalo. 

Na istom je tragu postavljanje ZDS ploča gdje se bilo koju od mora minornih strančica i udruga u bilo kojemu trenutku, ovisno prema potrebi, može gurnuti u pravcu postavljanja nekog spornog znaka koji će proizvesti buku čijeg se odjeka u belgijskoj prijestolnici novopečeni Poglavnik (pravnik, ali ne iz Bradine!) toliko boji.

Dakle, ne može se tvrditi da potreba suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj ne postoji čak i kad gledamo iz kuta protivnika ove MOST-ove posljednje inicijative.

U moru hrvatskih dvostrukih standarda upravo je pitanje odnosa prema prošlosti jedan od najupadljivijih. Jer, baš oni koji su najstrastveniji u porukama da se 1945. ili 1991. valja ostaviti u prošlosti i povjesničarima, a da se mi kao društvo trebamo okrenuti budućnosti i ne rade ništa drugo nego neprestano čeprkaju po prošlosti, pa i po istim tim godinama tražeći naravno drugačije naglaske. Takvi dvostruki standardi se, očekivano, potežu i povodom ove inicijative.

Tako se MOST optužuje za revizionizam ili nepotrebno otvaranje prošlosti, kao da su diskurs u fašizmu načet u uvodu ovih redova ili neprestano preispitivanje bližih i daljih događaja iz hrvatske prošlosti nešto nepoznato ili sporadično ili kao da se oni ne tiču prošlosti. 

Posebno je paradoksalan stav SDP-a. Pobornici otvaranja arhiva polaze od pretpostavke (ali koju tek treba dokazati!) da se u njima kriju podaci u najmanju ruku škakljivi za mnoge koji danas drže pozicije moći bilo u medijima, bilo u školstvu, bilo u politici ili gospodarstvu. Također, optužuju SDP da je baštinik tog perioda prošlosti kojega se stranka nikada nije odrekla.

SDP čija se retorika u velikoj mjeri svodi na neprestano optuživanje HDZ-a kao kriminalne organizacije i upropaštavača države i društva ovom prilikom upozorava kako se u tim arhivima ionako radi o 80.000 dosjea HDZ-ovaca. Pa gdje ćeš bolje prilike za skidanje sa sebe stigme prošlosti i prokazivanje omraženog političkog protivnika kao obične prilivode i one koji su krivi i za ono što se socijalizmu stavlja na teret? Također, obzirom da je hrvatska "desnica" već pokazala sklonost da se međusobno obračunava optužbama za udbašenje i jugovanje, potvrda barem dijela toga crno-na-bijelo, morala bi samo ići na korist SDP-u (i Hrvatskoj, ako prihvatimo SDP-ove argumente kao točne!).

Samo, Bauk ili onaj tko ga je insturirao što će reći, zna ipak više i šititi nekoga tko nije u tih "80.000" sve ukoliko oni i postoje. A bilo bi dobro znati, ako je građa tajna, kako Bauk zna da se radi o tolikoj brojci. Obzirom da nije povjesničar, a i zagovornikom je okretanja budućnosti, tko je odradio analizu koja je iznijela spomenuti podatak kojim Bauk barata u javnosti, a mediji napuhavaju njegov odjek?

O licemjerju kako SDP-a koji "zna" da bi arhivi pokopali HDZ (i spasili Hrvatsku!) ali ih svejedno ne želi otvoriti, tako još više HDZ-a - koji je imao nebrojeno više prilika da to učini, a lako moguće će sabotirati i ovu priliku, osobito ne odjekne li ona dobro na Najvažnijem mjestu, vjerojatno će se još pisati i dopunit će se morem primjera. Stoga na kraju valja nešto reći i o pitanjima učinkovitosti. (Ključno je, naravno da se arhivi više otvore i da Pupovac ne ucijeni HDZ da pitanje povjeri poslovično učinkovitoj hrvatskoj birokraciji).

Već je upozoreno kako puko prezentiranje podataka ne omogućava i objektivnu reakciju. Nakon što je u javnosti stvoren dojam kako je Hrvatska prepuna lažnih branitelja koji ostvaruju enormna novčana primanja sagradila se fama kako će se sve riješiti objavom popisa, famoznog Registra. Taj je najprije objavljen anonimno, a potom ga je uz veliku pompu objavio tadašnji ministar Matić. Što se dogodilo? Suštinski ništa. Tko je ranije vjerovao kako "pola milijuna lažnih branitelja i usputnih ratnih zločinaca košta Ovu Zemlju milijarde eura mjesečno" taj to vjeruje i danas. Nakon "šatorovanja" to vjeruje i više. Objava Registra zamišljena kao lov na vještice pri čemu je ministarstvo, kao institucija koja je prezentirala Registar, valjda očekivalo da građani sami vode reviziju prijavljujući svoje susjede ili rodbinu s kojom se više ne slažu. 

Dogodilo se da je broj osoba u Registru, suprotno očekivanjima, narastao. Problem, pak, nije u tome, nego u već spomenutoj činjenici da se stav o ovom pitanju nije promijenio. Ni danas kao društvo nismo načisto oko toga koga smatramo, a koga ne hrvatskim braniteljem što predstavlja pitanje oko kojega bi konsenzus bio nužan, a razlike bi trebale biti u tomu što mislimo kakvu ulogu branitelji trebaju (i trebaju li je uopće) imati u širem društvu. 

Vidljivo je da se slična stvar vrlo vjerojatno može dogoditi i s ovom arhivskom građom. Povjesničari u Hrvatskoj su često skloni da jedino i isključivo nastoje potvrditi svoje pretpostavke (osobito kada su ove ideološke prirode) pri čemu selektivno interpretiraju izvore. Primjerice, Hrvoje Klasić ispravno govori kada tvrdi kako je predaja kvislinških snaga pobjedničkoj vojsci one strane čiji su državljani bili u trenutku izbijanja rata dogovorena na Jalti, pa da se prema tome o predaji kod Bleiburga ne može govoriti kao o engleskoj izdaji. No, Klasić "zaboravlja" spomenuti da na Jalti nije dogovoreno da se zarobljenike poubija bez suđenja. Takvih paušalnih procjena bi nesumnjivo bilo s obje ideološke strane.

Naime, kao što je upozoreno s više strana, građa je uoči promjena 90-ih sustavno pročešljana i dio je vjerojatno uništen. Na taj način otvara se prostor manipuliranja. S desne strane, mogu se iznositi optužbe i pravdati ih uništenim podacima, dok se s lijeve može pretvarati kao da tih podataka nije nikada ni bilo i trubiti kako neke tvrdnje nemaju potvrdu u izvorima. 

Povjesničarski je posao, a većina ga hrvatskih povjesničara ipak radi savjesno i odgovorno, dugotrajan i mukotrpan, a rezultati svoju društvenu recepciju (i posljedičnu vrijednost) dobivaju tek naknadno. U rukama hrvatskih "Klasića" i "Jurčevića" arhivski podaci mogu poslužiti samo za produbljivanje podjela koje MOST svojim prijedlogom želi prevladati ili makar približiti. U tom kontekstu, ne smije se počiniti pogreška učinjena objavom Registra koji je - a, nažalost, vjerojatno je to i bilo namjerom - ostao bez adekvatne pratnje kako državnih institucija, tako osobito medija koji nisu ni za milimetar revidirali ranije stavove.

Suočavanje s prošlošću će kad-tad doći na red i suprotno čestom mišljenju, za nju nikada neće biti prekasno. Hoće li se to dogoditi sada i na inicijativu MOST-a ili će ljevica i njoj skloni mediji pokopati cijelu ideju ovisi uvelike i o tomu kako će cijela ideja odjeknuti u Bruxellesu gdje Plenković pomno osluškuje svaki šum.

Za uspješno provođenje neće biti dovoljno otvaranje arhiva i puko kopiranje i diseminacija probranih dokumenata. Suvremena se historiografija kao znanost i afirmirala upravo u procesu izgradnje liberalnog i demokratskog društva tijekom kasnog 18. i 19. st. kada je izgradnjom nacionalne povijesti davala legitimaciju oduzimanja vlasti apsolutističkim monarsima i njezino povjeravanje volji naroda kao novog političkog subjekta.

Danas je historiografija izgubila taj ugled i kontrolu nad porukama i interpretacijama prošlosti u potpunosti su preuzeli politika i s njom povezani mediji koji šalju poruke i utječu na formiranje javnog mnijenja. Suočavanje s prošlošću je stoga velikim dijelom i pitanje kontrole nad njezinim diskursom. 

Plenković može birati hoće li prestati biti fašistom na dva načina: kupovinom ili suočavanjem. Suočavanje bi ga možda koštalo pokoju ruku u Saboru ili još poneki tekst o "pobratimstvu s Pavelićem", ali bi dugoročno bilo i jeftinije i društvu korisnije. Neizbježno je!

Ocjene (15)


Komentari (22)


Možda priječe isti oni koji se upravo protive otvaranju arhiva? VeNLO 0 0 0


Za koga je suočavanje s prošlošću nužno i neizbježno? ... Za one koji nemaju budućnosti. Ma, zaboli ih briga! ... Kako si olako zadajemo (bezvezne) ciljeve! mihael 0 0 0


Ja proklamiram: Suočavanje s budućnošću je nužno i neizbježno. ... Tko će se ovoj temi suprotstaviti? Hoće li itko? ... Prošlost je uistinu samo za nadmudrivanja. Budućnost je prijeka potreba. Ili nas neće biti, pa ni naše prošlosto, također! mihael 0 0 0


Hm, @mihael, zašto mi ono pada na pamet "Historia est magistra vitae"? Prošlost treba proučiti i rasvijetliti, da se u budućnosti ne bi ponavljale pogreške. Ne ulijeva se mlado vino u stare posude! Interstellar 0 1 0


"Suočavanje s prošlošću je nužno i neizbježno "- i to kad tad ! A bolje što prije, da nam kvazi domoljubi ne upropaste do kraja budućnost našoj djeci i unucima ! Laci 0 0 0