Analiza

Šta ćeš ti meni govorit'?

09.02.2017. 14:44, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

a) Uključivanje Ivana Đikića u polemike oko (navodnog) plagiranja koje (možda jest, a možda ni)je počinio ministar Barišić za sobom je povuklo dosta prašine, što nije ni najmanje neobično ozbirom na reputaciju i glas svjetskog znanstvenika koji prati Đikića. Dakako, brzo se poteglo i pitanje Đikićevih motiva. Radi li se o ideologiziranosti i njegovim privatnim vezama s Barišićevim oponentima ili se radi o njegovoj iskrenoj brizi za dobrobit hrvatske znanosti kao takve?

Nažalost, nitko nije uočio - odnosno medijski prezentirao - kako je Đikić sam sebi i svojoj strani u ovom sporu, a koji je, nažalost, očigledno počeo shvaćati i osobno, skočio u usta. Na stranu što Đikić nije filozof i teško da je upućen u metodologiju. S druge strane, ipak je znanstvenik, pa nije baš potpuno nepozvan ili neumjesan. Nije bio. Sada već jest. Kako?

Nakon što je pozvao Plenkovića da smijeni Barišića te nakon što je ovaj to odbio, Đikić se obratio novom analizom u kojoj nastoji dokazati da je čak 9 Barišićevih članaka plagijat. Ovaj postupak je problematičan iz više aspekata. Uz već spomenuto pitanje nadležnosti, Đikić prelazi i granice spora. Naime, Barišić je prijavljen (do tada bio) za jedan slučaj plagijata i u taj slučaj se Đikić i uključio. Nije isključeno da je možda i u pravu i da je Barišić plagijator na kvadrat, ali postavlja se (odnosno trebalo bi se postaviti!) pitanje: tko je i kada Đikića ovlastio meritornim za Barišićev filozofski opus? 

Ovdje nije nakana reći da je taj opus veličanstven ili da je neobično zadužio hrvatsku filozofiju. Nakana je reći da Đikić takvim svojim postupanjem zapravo u pitanje dovodi cjelokupan sustav - kojemu sam ne pripada! - a u kojemu je Barišić ostvario svoju filozofsku karijeru. Dovodi u pitanje recenzente tih 9 radova, uredništva koja su ih objavila, ali i ostale kolege filozofe (pa tako i četvorku koja je Barišića optužila) za nedovoljnu budnost oko tih radova. 

U medijskom opredjeljivanju je jasno da će ideološki protivnici ova pitanja ostaviti po strani. No, zbog čega ih ostavlja Đikić? Dok bi imao puno pravo propitati sustav recenziranja u hrvatskim znanstvenim časopisima i njihovom uređivanju (a gdje je Barišića nemoguće braniti i što je njegova najslabija karika) obilježenim interesnim vezama, Đikić se upušta u meritum ne samo znanosti, nego ni područja kojemu ne pripada. 

Ali šta će mu itko govorit'?

b) Marko Biočina si, pak, dozvoljava još manje reći. Najprije napiše sljedeće:

Iznimno zanimljiv događaj u tom kontekstu dogodio se prošlog tjedna kad je u domaćim medijima objavljena informacija kako je udruga U ime obitelji pokrenula procesa sudske rehabilitacije Filipa Lukasa, nekadašnjeg predsjednika Matice hrvatske, kojeg su komunističke vlasti kao kolaboracionista ustaškog režima 1945. osudile na smrt. 

Dakle, jasno navodi da se radi o jednoj osobi (Lukas) i vjerno i neutralno prenosi problem: komunističke vlasti su ga kao kolaboracionista osudile na smrt, a UiO se zalaže za reviziju sudskog procesa. U ostatku teksta, Biočina će se žestoko obrušiti na ovu ideju što bi mogao biti sasvim legitiman stav da autor potom ne napiše i sljedeće:

Ne ulazeći u konkretni slučaj Filipa Lukasa, ni analizu njegova lika i djela, činjenica da je novi angažman udruge koju vodi famozna Željka Markić fokusiran na poništavanje presuda izrečenih ljudima aktivnima u razdoblju NDH u najmanju je ruku indikativan

Dakle, umjesto da jasno argumentira po čemu je to Lukas zaslužio biti osuđen na smrt, pa bi presudu trebalo ostaviti kakvom ona jest, autor odmah kreće ad homines i smješta UiO među revizioniste prošlosti ustaškog režima. Tomu dojmu valjda treba pridonijeti i foto-oprema teksta na kojoj se na nekomu groblju nalaze Ivan Tepeš, Ruža Tomašić i Pero Ćorić iz sada već davnih dana kada je u HSP AS-u vladala sloga, a koji bi prije nego li UiO zavrijedili epitet apolegeta ustaštva, premda je nejasno kakva je njihova veza s UiO ili jesu li se ikada zalagali za rehabilitaciju Filipa Lukasa. Autor ima pravo imati stav da su "svi oni isti", ali čitatelji bi valjda zasluživali i konkretniju argumentaciju.

Ali šta će njemu itko govorit', kao i Čedi Prodanoviću i Orsatu Miljeniću koji odmah znaju - a da ne žele podijeliti s nama izvor informacija - da se spremaju i rehabilitacije Slavka Kvaternika (to je inače onaj s kojim je Krleža imao neugodna iskustva tijekom pijane novembarske noći - da je ova biografska skica poznata Kvaternikovu bi rehabilitaciju možda zatražio SAAB) i Mile Budaka. 

c) I nakon što je nalaz Državne revizije postao konačan i nakon što je Hrvoje Hribar davanjem ostavke neizravno priznao odgovornost i nakon što je postalo jasno kako je Nadzorni odbor 2015. imao saznanja o nepravilnostima na koje nije reagirao, moguće je napisati sljedeću rečenicuI bio je Hasanbegović u pravu, revizija je utvrdila da se u HAVC-u svakako trošio novac, ali Plenković ima sreću u nesreći što je uz Ninu Obuljen lijeva medijska i ina javnost pa ga mediji sigurno neće razapinjati jer nije smijenio ministricu/pokroviteljicu HAVC-a.

Dakle, u društvu gdje se suočavanje s prošlošću odbija pod parolom da nam je glavnim problemom lopovluk, gdje se lopovima krste više-manje svi političari, športski i gospodarstveni moćnici, gdje su svi uvjereni da su žrtve neprestanog i stalno rastućeg lopovluka, onaj tko je "bio u pravu" je i dalje fašist (vidljivo i iz Barometrove ankete!), a "sreća u nesreći" je da je za lopovluk kriva strana koja je milija lijevoj javnosti, pa nema potrebe da se išta poteže.

Ako je novinarka ovo samo i konstatirala, problematično je jer se na tome i zadržava, a qui tacet... No, kada šuti oporba - onda kao društvo imamo vrlo gadan problem.

Ali što će nama itko govorit'?

----

Ove tri skice - od kojih bi se svaka mogla pretočiti u zasebnu analizu - jasno ukazuju da su se u hrvatskom društvu kriteriji i argumentacija izgubili u korist stranačke opredijeljenosti iza koje se zapravo kriju sitni interesi, a koje se nastoji zaogrnuti plaštem ideoloških svjetonazora i rasprama o stalnoj ugroženosti. 

Danas, kada je protok informacija golem, kada su mogućnosti informiranja kakve nisu nikada bile u prošlosti, doista se događa da od šume ne vidimo drveće. Nije glavni problem u tome što je informacija previše, kao što nisu glavnim uzrokom svjesne i namjerne manipulacije. 

Glavna odgovornost leži na nama, običnim biračima i konzumentima vijesti, koji se prestrastveno opredijeljujemo uvjereni da biramo bivanje na pravoj strani povijesti i zaboravljamo da čovjeka čovjekom čini i sposobnost priznavanja pogreške.

Errare humanum est, sed perseverare diabolicum

Ustrajanje u vlastitim pogreškama nas je pretvorilo rulju koja kao nekada u rimskoj areni, središtu svijeta, urla: "Lopovi!", "Plagijatori!", "Fašisti!"

Ali šta će nama tko govorit'?

Ocjene (16)


Respektira (12): Cro-Magnon, Anyst, ivan94, Django, RepopeR, 5none5, siouxica, Spektator, VeNLO, viewer, Zakej, Interstellar


Slaže se (3): Grugru, Zakej, Interstellar


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (73)


filozofija A1 studij - s kojim ne radim, nego s druga dva. Eto toliko. Mogu mjerodavno prosuditi i činjenice i argumente, ali samo one koji su javno dostupni. Sve ovo što je javno protiv njega izneseno, nije utemeljeno. Ministar ionako ne mora biti Interstellar 0 0 0


vrhunski znanstvenik, nego dobar organizator. Ako jedan liječnik, makar bio i nobelovac za područje biomedicinskih znanosti, odlučuje o tome je li netko u mojem području plagirao ili nije, obezvređuje i moju stručnost i kompetenciju. Eto zato. No ako Interstellar 0 0 0


Jure Zovko diže alarm, onda se treba pitati zašto to čini. Glavni argumenti koje je dosad iznio svode se na to da je bio - marksist. Prije 1990. No mi ne možemo biti u Barišićevoj glavi, niti u srcu, pa zanti je li samo činio minimalne ustupke koje Interstellar 0 0 0


tadašnji režim jednostavno zahtijevao od čovjeka koji je želio napredovati. Javnost nema nikakvog prava suditi njegovoj savjesti, a nekompetentni nemaju pravo suditi njegovoj stručnosti. Organizirao je neke znanstvene skupove posvećene hrvatskoj Interstellar 0 0 0


filozofskoj baštini, a to je dragocjeno. Ako makar jednom jedinom čovjeku sudimo mimo zakona i propisa, onako - kako se nama hoće - onda je to zakon linča, prijeki sud. Tome se protivim. Interstellar 1 1 0