Analiza

Sport naš svagdašnji (i ne samo naš)...i gospa

30.01.2017. 10:30, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Čudan smo mi narod. A narod čine pojedinci. Skup čudnih pojedinaca onda čini i čitav narod čudnim. Evo, pogledajmo samo rukomet. A slično je bilo i s nogometom, vaterpolom, košarkom...pojedinačnim sportovima poput skijanja, tenisa. U jednom trenutku najbolji na svijetu, a u drugom gazimo po dojučerašnjim ikonama ko po lanjskom snijegu. Ili nečem još gorim. Kao po nečem u što baš ne volimo stati.

Najnoviji primjer, rukomet. Autor ovog članka ima dvadesetak godina aktivnog bavljenja tim lijepim sportom. Doduše, ne na ovako visokoj razini kao što su reprezentacije ili prvoligaški klubovi. Ali ipak. Nekako se ne sjećam da su nas treneri ikada zamarali nekakvim gospama ili nekim višim bićima koja bi nam trebala pomagati u ključnim momentima. Iako smo živjeli, kako neki vole reči, u totalitarističkom mraku , nikad, ali nikad nitko nije ni riječju spomenuo, bilo u klubu, bilo na okupljanjima prespektivnih kadeta i juniora ondašnje države da se igra za bilo koga drugog osim za domovinu/otadžbinu i za sebe. Pogotovo nikom nije palo na pamet prizivati nekog iz susjednih država. Zamislite samo, imamo Tita i partiju,imamo Špiljke,Markoviće, Milke Planinc i slične, a nekakav trener ili izbornik kao motivaciju veli :"pomoći će nam Gadafi u ključnim trenucima, znate, on i ja smo prijatelji". Obzirom da se ovaj smatrao višim bićem.Misli se na Gadafija.Time se želi napomenuti čitateljima da nije baš ni zgodno prizivati viša bića ako su ta viša bića iz drugih država.I još k tome nepriznata. Naime, gospi ima i u našoj matičnoj državi, i to službenih i priznatih, poput one u Sinju, na Bistrici ili u Aljmašu ili Trsatu. Možda je tu Babić pogriješio. Kriva adresa, pa nije bilo ni adekvatne reakcije.

Usporedio bih to s našim komšijama. Navijači FK Partizana iz Beograda,u kojemu je naš prvi predsjednik jedno vrijeme bio....ups...kriva tema...dobro,ajmo dalje, znali su u trenucima kad im baš nije i išlo vikati "pomozi bože". Malo čudno, obzirom na tadašnju državu koja je vjeru satirala u korijenima. Tako bar mnogi tvrde. Pogotovo je to čudno za jedan takav klub. Poslije je to preuzeto globalno, pa Srbi na svim svojim utakmicama, bilo klubova bilo reprezentacija viču pomozi bože kad god im neide. A u zadnje vrijeme to moraju poprilično često vikati. Jer i njima i nama (i to ne samo u sportu) još samo Bog može pomoći. Oni su bar direktni, pa traže pomoć direktno od Boga. Mi, po običaju, idemo malo okolo. Pa prvo kod gospe, nek ona proba prvo "pripremiti teren" . Kao kod zapošljavanja u državnim službama. Ono "alo rođo..čuj, možeš mi ti riješiti malog, da ne zovem dalje, ti si si dobar s ravnateljem, pa ćeš mi ti to riješiti....".O rodbinskim vezama da se ni ne govori. Ako znaš direktorovu majku, pa di ćeš bolje. Uokolo pa na mala vrata.Rodbinske veze, tako drage i uobičajene u Hrvata.

Zašto jedna takva usporedba? Zašto se traži pomoć od Boga (ili gospe) u sportu gdje igraju dvije ekipe sastavljene od vjernika iste vjere? Želi se dokazati i pokazati da Bog (ili majka njegova) više voli nas (ili Srbe ili one proklete skandinavske protestante i ateiste) pa eto, želi i može pomoći jednima. Ili odmoći drugima. U Bibliji, pogotovo u Starom zavjetu, istini za volju,Bog je puno puta intervenirao u ratnim sukobima, i pomagao svojem narodu.A znalo se dogoditi i da nije. Kad su ga razljutili i nisu slušali.  A njegov izabrani narod su židovi. A kolko je poznato, mi nismo židovi. Nisu ni Srbi. Mi smo s židovima tamo od 1941-1945 imali jedan malo drukčiji odnos. I ne sjećamo se nikakve Božje intervencije u njihovu korist. Naši tadašnji sponzori, Nijemci, imali su s njima isto takav odnos, čak i na jednom jačem nivou. Ni tamo nije Bog intervenirao. Dakle, ako se nije miješao u takvim situacijama, u situacijama neviđenih tortura i stradanja, zašto i kako očekivati da će intervenirati i stati na nečiju stranu u nekakvoj utakmici. A pogotovo je čudno kad se to očekuje na nižim razinama, pa se očekuje da će gospa, majka božja, valjda ponukana velikom ljubavlju prema Hrvatima reči sinu nek malo pogura Duvnjaka ili Horvata da zabiju presudni sedmerac. Ili da intevrenira da neki tamo Norvežanin ili Slovenac promaše prazni gol. Usput, jel netko pitao dotičnu i ima li kakvu pismenu potvrdu da ona želi biti kraljica Hrvata i naša zaštitnica? Ukazivala se ona i u Portugalu, Meksiku, Francuskoj i na još puno mjesta u svijetu, pa je malo sebično od Hrvata da želimo ekskluzivu.

No, da se vratimo na sport. Rukomet konkretno. Izbornik Babić i njegov stručni tim su isključivi krivci za ovaj neuspjeh (jer ne zaboravite, živimo u Hrvatskoj, sve ispod zlatne medalje nije vrijedno).Zato i piše neuspjeh. Iako biti u bilo čemu četvrti u svijetu za nas bi trebalo biti izuzetno ostvarenje, obzirom na uvjete koje pružamo mladima. I ne samo sportašima.Mladima općenito. Osim što im omogućujemo da sad, obzirom da smo u EU, puno lakše odu u druge države. Pa i sportaši.A oni svi to koriste.

Izbornik  Babić sad snosi itekakvu odgovornost što mu se izvlače njegova uvlačenja gospe i Isusa u utakmice i u sport. Nitko na ovom svijetu nemože i nesmije nikome osporiti njegova vjerska uvjerenja. Međutim, nametanje svojih uvjerenja svima postaje problem.Ne vjerujem da su svi igralču Hrvatske rukometne reprezentacije baš tako veliki vjernici da bi ih takav pristup dodatno motivirao. Možda je kod nekih takav pristup djelovao i s kontraefektom. Istina je voda duboka, reklo bi se.

Zamislite da npr. Njemački izbornik u bilo kojem sportu (ili neki od skandinavaca) počne tako pričati. Napravili bi si nereda u reprezentaciji da bi ovi gubili već dobivene utakmice.Zamislite da vode s recimo 8 razlike 15 minuta prije kraja i izbornik krene zazivati Allaha i zahvaljivati mu. Umjesto da govori igračima koju akciju da odigraju, da ih motivira s recimo važnosšću utakmice ili s pričama o tome kako ih gleda cijela država. I izgubi utakmicu, jer bi se pola ekipe predalo odma,jer ne žele slušati Allaha, a druga polovica uvjerena da ih ovaj nosi, počne pucati po golu iz nemogućih pozicija i promašivati. I onda krenu preispitivati vjeru. A protivnici u međuvremenu budu fokusirani samo na igru. I ni krivi ni dužni pobijede. I odnesu medalju dok ovi još razmišljaju o tome kakav dar dati i kakvu žrtvu prinijeti Bogu za zahvalu na pobjedi. Jer su njihove reprezentacije sastavljene od kršćana (protestanata, katolika), muslimana , ateista . Evo u rukometu Norveška repka. Ili Francuska npr.U nogometu Njemačka. Ima ih odasvud. I naravno, ljudi odigraju za državu i za sebe. Nikakva viša bića ne spominju. I gle čuda, uspješniji su od nas.I Francuzi, a i Nijemci. U rukometu. A i nogometu. A i u skoro svemu,osim vaterpolu. Ali u vaterpolu na Srbi zezaju. A ni jedni ni drugi ni treći ovdje spomenuti nisu katolici. Bar ne u takvim postocima kao mi Hrvati. Francuska je u odnosima katolici-protestanti pola pola, kao i njemačka. Srbi su pravoslavci. Skandinavci protestanti preko 80 %. Uostalo, kad bi se Bog ili majka njegova toliko zanimao za sport, zbog svog fanatizma i uvjerenja, sportaši s bliskog istoka bi uz Allahovu pomoć trebali rasturati u svim sportovima. Doduše, rasturaju, ali to s sportom nema previše veze. A niti s Bogom. No, to je opet druga tema.

Simpomatično je da smo izuzetno talentirana sportska nacija, i da nekim čudom uvijek imamo generacije mladih sportaša koji pokazuju izuzetnu talentiranost i mogućnosti. I onda, što je isto simpomatično, kad treba postići one prave rezultate, koji se mjere stupnjem plemenite kovine (zlato, srebro ili bronca) , imenujemo za vođe tih istih mladića i sportaša, likove koji po ničemu to ne zaslužuju. Osim što možda ispunjavaju želje njihovih mecena. Pa se onda događaju ovakve stvari. Kljun Kljajić i Lino Červar su uspjeli. Ali zato jer su psihički pripremili igrače i nisu dozvoljavali miješanje moćnika u priču. Struka i znanje i taktika nisu nikad bili upitni. Osim sad kod ovog zadnjeg stručnog stožera.A i kod Goluže ranije. Interesantno je kako (još možda interesantnije zašto) dajemo tako izuzetne generacije sportaša trenerima koji to nisu. Jer neke stvari tu doista ispadaju nevjerojatne. Kao da netko ne želi iz svojih tko zna kakvih interesa da se postigne uspijeh. I to onaj vrhunski. Jer je neshvatljivo da je npr. Ćiro Blažević dobio onu ekipu s Prosinečkim, Štimcem,Šukerom, Bilićem i ostalima kraj jednog Ivića. Možda zato jer (vjerojatno) Ivić ne bi dozvolio da mu predsjednik sugerira tko da igra.A  Ivić nije imao ni čin hrvatske vojske nit je bio HDZ-ovac. Možda je u tome bio problem.Možda.Pa bi možda onda Prosinečki više igrao.Pa bi možda uspjeli biti i svjetski prvaci. Možda. Tko bi to sad znao. Ili kako (kad je već rukomet u pitanju) Babić (ili ranije Goluža) postanu izbornici reprezentacije koja uvijek ima potencijala za najviše domete kraj sve sile naših stručnjaka koji postižu izuzetne rezultate u klobovima po svijetu. I imaju i iskustva i ne zamaraju se ničim osim rukometom. Možda je i u tome njihov problem. I u gospi. Sad čekamo šta će i kako Babićev pandan u nogometu, Ante Zdravko Čačić završiti svoju priču s nogometnom reprezentacijom. Ima izuzetnu generaciju. Ne kao onu koju je imao Ćiro, ali ona generacija je ionako izašla iz nekog drugog sistema školovanja mladih sportaša.

Ocjene (4)


Respektira (2): Django, 5none5


Slaže se (1): Laci


Ne slaže se (1): Django


Komentari (4)


zaboravio si spomenuti onaj biser na kraju utakmice sa Slovencima „nema veze, mi smo sinovi svjetla“ 5none5 0 1 0


za sve venlo postoji mjesto i vrijeme, a i nije mi jasno zašto bebić, uz toliki duhovni napredak, i dalje iskazuje siromaštvo duha 5none5 0 0 0


Bravo NEKOVARAZDIN, sjajann tekst ! Eh da smo barem u nečem važnijem, anprimjer gospodarstvu ČETVRTI na svijetu ! Babić i stručni tim su mogli učiniti više, ali se Babić bar molio Bogu ! Plenki se moli EU-u i Merkalici, što je svakako gluplje ?! Laci 0 0 0


Ma nije to baš tako kao što pišeš. Pogledaj nogometaše na svjetskim prvenstvima. Kada ulaze na teren ili zabiju gol, dodiruju tlo i prekriže se. Ili se zahvaljuju Alahu. Od kuda ti znaš što treneri u svijetu sve govore i kome se sve zahvaljuju. Django 0 0 0