Analiza

Prijeti li SDP-u festival demokracije?

28.09.2016. 12:28, Nakon chata: Tko je najbolji kandidat za novog šefa SDP-a?

Nedavna vijest da će se za na izborima za predsjednika SDP-a natjecati čak osam kandidata zazvučala je nestvarno. Iako poigravanje s terminom izbora, odugovlačenje od više od mjesec i pol do datuma prvog kruga izbora (planira se održati 19. studenog) neugodno vonja na slične Milanovićeve manipulacije odugovlačenja s parlamentarnim izborima, s vjerojatnom namjerom da se ostavi što više prostora za zakulisne igre, što dalje od očiju običnog članstva, za nadati se da će se ipak ova impresivna brojnost kandidata što više održati do trenutka održavanja izbora. Jer to bi bio rijetko viđeni festival demokracije u SDP-u, stranci koja je već okorjela u načinu funkcioniranja koji se može usporediti jedino s ustrojem preostalih svjetskih diktatura ili pak s ustrojem njihove "sestrinske" stranke, HDZ-a.

Prednosti "hiperdemokratskog" načina odvijanja izbora su brojne, a ilustriranje tih prednosti mogu se vidjeti i kroz ukazivanje na očite nedostatke dijametralno suprotnog pristupa načinu provođenja izbora. Sjećamo se da je netom nakon ostavke Tomislava Karamarka naglo počeo rasti broj pretendenata na funkciju predsjednika, ali da su zatim kandidati počeli "dobrovoljno" odustajati jedan po jedan, sve dok se stanje nije svelo na grotesknu situaciju izbora s jednim kandidatom. Prema mnogim raspoloživim informacijama, do toga je došlo jer je Milijan Brkić uspio nametnuti svoj stav svim relevantnim tijelima te stranke. Osnova teza iza tog stava, koncepcije sasvim je jednostavna: izborna konkurencija između kandidata izaziva podjele i svađe, i time se ugrožava temeljna stabilnost stranke.

Kako to izgleda u praksi, možemo vidjeti već kratko vrijeme poslije parlamentarnih izbora. Iako je na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković dobio iznimnu ceremonijalnu podršku, a prema tezama koje je promicao Brkić i koje su podržala HDZ-ova stranačka tijela, to bi trebalo jamčiti apsolutnu stabilnost u stranci, u stvarnosti to nije tako - nezadovoljnici iz tzv. desne struje na razne načine pružaju otpor vrhu stranke i latentni sukob stalno tinja. Pritom za ovo razmatranje nije bitno hoće li snaga podrške koju Plenković ima na kraju prevladati i omogućiti novom predsjedniku HDZ-a da suzbije otpore ili ne - bitno je da je osnovna teza o "jedinstvu" i "stabilnosti" koju bi trebalo osigurati suzbijanje konkurencije na izborima - nije ostvarena: izborima s jednim kandidatom u HDZ-u nijedan postojeći sukob nije razriješen, nego su oni samo gurnuti ispod površine, gdje se manje vide, ali time i teže kontroliraju, pa se usuđujemo reći da takva situacija može čak i više zaprijetiti željenoj stabilnosti.

Da su održani "normalni" izbori u kojima bi bar dominantna oponentska struja dala svoga kandidata, čak i da je Plenković na takvim izborima ipak nadmoćno pobijedio, njegov eventualni protukandidat imao bi legitimitet javnog izražavanja težnja frakcije ili bar struje u stranci, i takvo izražavanje dalo bi mogućnost za transparentan dijalog i razrješavanje nesuglasica pred cjelokupnom stranačkom i općom javnosti. Nadalje, izborna razina podrške bi argumentima svakog kandidata dala težinu u svim daljnjim diskusijama, ali uz istodobnu jasnu obvezu da se poštuje izborima utvrđena hijerarhija u kojoj se zna "čija riječ je zadnja". Ovako, eliminiranje konkurencije unaprijed gurnulo je sve sukobe pod površinu, gdje će nezadovoljstvo i dalje tinjati, gdje se nezadovoljnici osjećaju žrtvama čak i kad nisu imali priliku doznati koliku stvarnu podršku unutar stranke imaju, a jedino oružje koje Plenkoviću ostaje nepromijenjeno je otkako ga je Staljin uveo u svjetsku političku praksu - neprestane čistke političkih oponenata, proces koji bi se hipotetički mogao završiti tek onog trenutka kad bi u stranci kao jedini profil članstva ostali potpuni poslušnici, a u praksi, u velikim strankama takvo idealno "završno" stanje zapravo se ne postiže nikad.

Ovdje smo ilustrirali besmisao izbora s jednim kandidatom, čime se dolazi do zaključka da je imati dva kandidata na izborima već velika prednost u smislu perspektiva za razvoj demokratičnosti unutar neke stranke. U našim uvjetima prednost većeg broja kandidata još je izraženija: veliki broj kandidata čini međusobne trzavice besmislenim. Tko bi još poželio osuti drvlje i kamenje na čak sedam svojih protukandidata? Ili se fokusirati samo na jednog neprijatelja uz opasnost da se svi drugi iz revolta udruže protiv inicijatora sukoba? Takav prividan kaos u stvari tjera sve sudionike na kvalitetniji dijalog i uvažavanje suparnika.

Isto važi i za potencijalnu opasnost od naknadnih čistki. Eliminiranje cijele vojske izbornih suparnika i njihovih podržavatelja bilo bi ne samo besmisleno nego i neizvedivo. Ako pretpostavimo da bi u drugom krugu izbora svaki od kandidata koji nije prošao dao podršku nekom od preostalih kandidata, svaki od njih bi uz svoju odluku morao dati i neko obrazloženje, tako da kandidat/ica koji/a na kraju pobijedi neće imati luksuz da djeluje po svom nahođenju kao dosadašnji "silnici" u dvjema najvećim strankama (uz izuzetak prvog predsjednika HDZ-a, Franje Tuđmana, koji je upravljačka znanja stekao mnogo prije nego što je preuzeo vođenje stranke). To jest, pobjednik koga daju takvi izbori morao bi uvažavati primjedbe svojih podržavatelja, ali i težnje svojih suparnika, i jedini način na koji bi uopće mogao suvislo djelovati je da napravi kvalitetan program i onda ga pokuša provesti. Kandidat kojega bi iznjedrili demokratični izbori jednostavno ne bi imao drugog izbora jer "jedinstvo" i "stabilnost" ne bi mogao provoditi čvrstorukaškim metodama.

Demokratični izbori, dakle, daju kandidata koji je po mjerilima boljševičko-diktatorskog upravljanja "slab", ali je po demokratskim mjerilima jedini profil kandidata koji može osigurati razvoj demokracije u nekoj stranci, i time napokon uvesti stranku, a možda i državu u krug civiliziranih europskih država. Koliko je pogubno za stranku imati čelnika čiji je osobni autoritet jedina kohezijska snaga, dobro pokazuje i apsurdni oproštajni govor Zorana Milanovića, gdje on izjavljuje kako se "borio za malog čovjeka" a Glavni odbor stranke mu gromko plješće. Kad znamo da je u svom djelovanju na vlasti SDP pokazao iznimnu bešćutnost, upravo okrutnost prema "malom čovjeku", čak i u onim najizrazitijim slučajevima kao što su izbjegavanje uvođenja pravednijih sustava ovrhe i socijalne skrbi, iživljavanje na malim poduzetnicima i obrtnicima, rezanje proračuna na stavkama koje pogađaju najugroženije uz istodobno nezajažljivo trošenje na vlastiti luksuz - onda možemo samo promatrati Milanovića kao tipičan slučaj "jakog" lidera kojega ta "jakost" ohrabruje da ne osjeća nikakvu moralnu i ljudsku odgovornost ni prema svome stranačkom članstvu niti prema cjelokupnoj javnosti.

No s druge strane ne treba zaboraviti kako ukorijenjena nedemokratska praksa stvara velike sile otpora promjenama. Život u sjeni širokih pleća čvrstorukaškog lidera, život je s velikim povlasticama, a uz minimalnu osobnu odgovornost, i to je san cijele plejade stranačkih vojnika koji su navikli na takav sustav i od njega očekuju sve najbolje za sebe osobno. Drukčiji tip lidera izabranog na drukčijem tipu izbora prijetio bi tektonskim urušavanjem dobro utvrđenih rutina, i zato se ne treba čuditi ako se mnoge strane udruže kako bi spriječile promjene. Ono u što smo sigurni je da su takve snage u SDP-u iznimno brojne.

Tako da će biti zanimljivo pratiti u idućih mjesec i pol dana koliko će se uspjeti održati krhko sadašnje stanje, u kojem osam kandidata za predsjednika stranke samom brojnošću svoga sudjelovanja "prijeti" napraviti značajan demokratski pomak u djelovanju SDP-a. Za snage koje se opiru promjenama može biti problem što ih je temeljita Milanovićeva negativna selekcija ostavila bez umješnog koordinatora koji bi u kratko vrijeme mogao uspješno slomiti početke demokratskih procesa u stranci. Ali možda i za to postoji rješenje: od HDZ-a na mjesec i pol dana posuditi Milijana Brkića.

Ocjene (8)


Komentari (22)


radi o stranci (CDU) a ne o državi nije važno koliko je Kohl dugo bio Kancelar nego koliko je bio na čelu stranke; u tom vremenu nije imao ni protukandidata niti jednog poznatog protupretendenta. omblez1 0 0 0


Kada ću i kakvu analizu ja napisati odlučiti ču ja sam onda kada mi se učini da je nešto zanimljivo za barometraše. A ako je cjepidlačenje dobronamjerno ukazivanje na pogreške onda te molim da ti meni uvijek "zacijepšidlačiš". Ja rado učim i zahvalan omblez1 0 0 0


sam svakome ko mi ukaže na neku pogrešku. omblez1 0 0 0


Odlična analiza! Ne postojanje više kandidata za stranačke funkcije zapravo je odustajanje od demokratske procedure! Potvrđivanje odnosno glasanje za jedinog kandidata je besmislica i nije mi jasno da se na to odazvalo 90.000 ljudi (bedaka). Što je IDujas 0 0 0


natjeralo HDZ-ove protukandidate da odustanu tek ćemo saznati! Savršeno je jasno da Plenković ne bi na tim izborima pobijedio da je imao protukandidata! IDujas 0 0 0