Analiza

Populizmom na populizam

22.03.2017. 12:00, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rezultati posljednjih izbora u Nizozemskoj, kao i izbori sami, dobili su golemu medijsku pozornost kakvu inače ne bismo očekivali. Nizozemska naravno nije bilo tko na europskoj društvenoj pozornici, ali nije da se radi o nekakvom globalnom igraču koji ima značajnijeg utjecaja na kretanja na široj razini. U društvenom pogledu Nizozemska više funkcionira kao predvoditelj u provođenju nekih agendi (dekriminalizacija "lakih" droga, legaliziranje i širenje prava na eutanaziju, davanje prava na brak i gay osobama) nego li njihov idejni začetnik, a kamo li netko tko samostalno može utjecati na njihovo uvođenje i u društva gdje prema spomenutom postoji veći ili manji otpor.

Ni ovom se prilikom Nizozemska nije našla u središtu interesa zbog nekog bio-etičkog pitanja, nego kao lakmus papir navodnog skretanja Europe prema bauku populizma. Okolnosti u kojima se populizam - u ovom kontekstu biračka podrška, izražena u okvirima transparentne liberalne izborne demokracije, strankama čiji programi i vođe nisu baš volji medijskom i društvenom establishmentu - izjednačava sa fašizmom, povlači za sobom složena pitanja objektivnosti u izvještavanju. Također, poznavajući etimologiju riječi populizam (zgodan bi prijevod bio narodnjaštvo), moglo bi se - i trebalo - raspredati i o tome kada je to nastupio proces kojim bi dostignuća baš nizozemske revolucije (odnosno borbe protiv španjolske vlasti) i engleske revolucije u 17. st., odnosno francuske revolucije u 18. i europskog Proljeća naroda 1848., a čijom je glavnom posljedicom bilo činjenje naroda političkom Nacijom - odnosno subjektom vlastite sudbine nasuprot ranijem principu monarhija koje su to bile Dei gratia - trebalo vratiti unatrag i zamijeniti sustavom u kojemu će podobnost za vladanje i upravljanje dijeliti parainstitucionalna tijela kao što su katedre društvenih znanosti, glumačka udruženja, NGO-sektor i mediji kao njihov eho, sve pod samoprisvojenim pravom na procjenjivanje tko jest, a tko nije fašist.

Ovime se zapravo ponavlja povijest kasne Rimske Republike kada je vlast i participiranje u istoj oduzimano od Senata, pučke skupštine i izbornih komisija i prenošeno na vojskovođe među kojima će Oktavijan napokon na sebe preuzeti sve prerogative starog sustava, čuvajući na taj način formalno republikansku formu, a da bi kao August ipak postao prvim među jednakima i omogućio da njegovi nasljednici - iako manje sposobni od njega - državu pretvore u Carstvo u kojemu će sve veću važnost dobivati pretorijanska garda kao i ljudi iz neposredne careve okoline, a Senat gubiti svaki smisao. 

Budući da radi o složenom procesu koji bi se mogao okrstiti već ustaljenim anglizmom work-in-progress, o njemu će biti dosta prilike raspravljati. Jedna od metoda kojima se ovaj proces omogućava je i djelovanje na javno mnijenje. Kao što je August preko Vergilija plasirao poruku kako je on kao potomak Askanija Jula i potomak Eneje kojemu su bogovi ionako odredili da vlada Rimom pozvan da to i ostvari, a preko Ovidija širio teze o povratku zlatnog doba, tako se i danas putem medija - čak i bez njihove slutnje ili svjesnog djelovanja - plasiraju teze tko bi trebao imati pravo na vladanje, tko je jamac našeg "zlatnog doba", tko je "građanin" i "obrazovan", a tko "čoban" i "fašist." Tako se i o izborima u zemlji koju prosječni građanin neke "Hrvatske" više poznaje po nogometu, pivu, Amsterdamu i njegovom noćnom životu ili tulipanima, izvještavanjem nastoji dirigirati zauzimanje ispravnog stava i jasno oslikavaju hulje i junaci.

Huljom je, u nizozemskom slučaju bio Geert Wilders i njegova Stranka slobode, a junakom je - pomalo neočekivano - postao Jesse Klaver. 

Raspredati o idejama koje zastupa i programima za koje se Wilders zalaže, predstavljalo bi zahtjevan zadatak, osobnito u svjetlu toga da ga se prikazuje kao nekakvu ksenofobnu neman. No, Wilders je zapravo predstavnik jednog tipa desnice koji u Srednjoj i Istočnoj Europi još uvijek ne postoji, a koji se sve više pokazuje kao ideologija koja ima svoju budućnost, ali koja za sada nema svoj momentum.

Sam Widlers bi svoje ideje odredio kao desničarski liberalizam. Za razliku od političke desnice u "Novim zemljama" EU koje se mahom osim na snažno izraženom etnicitetu zalažu i za konzervativne vrijednosti pa su tako i po bio-etičkim pitanjima mahom protiv legaliziranja narkotika, za ograničavanje ili zabranu abortusa i protiv homoseksualnih brakova, desnica na Zapadu kontinenta u sve većoj mjeri prihvaća sve navedeno kao dio europskog identiteta. Kako tradicionalna desnica mahom ima neku nacionalnu skupinu prema kojoj zauzima anti-stav, Wildersov upadljivi antiislamizam služi za površno izjednačavanje cijele europske desnice premda bi, neosporno je, između primjerice poljske i nizozemske desnice teško došlo do dugotrajnije suradnje. Prenošenje političke borbe na kulturalna i etička pitanja je jednostavnije na Zapadu gdje se politički Narod i politička Nacija približavaju, dodiruju i u svijesti pripadnika poistovijećuju u kudikamo većoj mjeri negoli je to slučaj u Srednjoj i Istočnoj Europi gdje – vidimo uostalom na hrvatskom primjeru – ta pitanja nisu ni izdaleka riješena.

Antiislamizam uostalom nije toliko utemeljen na nekakvim predrasudama prema muslimanima kao manje vrijednima ili opasnima po "čistoću krvi i rase", nego upravo prema pitanju njihove kompatibilnosti s europskim načinom života odnosno - ovisno o kutu gledišta - europskim vrijednostima na čiji bi popis Wilders sigurno uvrstio i abortus, legalnu prostituciju ili homoseksualne brakove, odnosno zakonsku reguliranost svega navedenog. 

Wilders je dugo odbijao suradnju s nešto klasičnijim desničarima kao što su Marine Le Pen, austrijski slobodnjaci ili talijanska Lega Nord. Približavanje do kojega je došlo nije toliko utemljeno na nekakvoj želji da se Europa konzervativizira, koliko na otporu prema dubljoj integraciji EU ili Uniji uopće. Pa ipak, Wilders i ovdje polazi s pozicija liberalizma - pojedinac bi trebao imati slobodu da donosi odluke koje ga se neposredno tiču, a u kontekstu sve netransparentnijeg odlučivanja u EU, pravo nizozemskih državljana je - prema Wildersu - sve više ograničeno. Slagali se s njim ili ne slagali, Wildersova nakana nije pretvoriti Nizozemsku u nekakvu rasno čistu zemlju temeljenu na neoveberovskoj verziji protestantske etike i kalvinističkog puritanizma, a još manje je izolirati od susjeda ili započinjati nove ratove. Svojom agendom zapravo precizira buduća žarišta kulturnog rata u kojemu će - u kontekstu demografskih gibanja - sve ono u što se Wildersovi protivnici kunu u većoj mjeri nego li on sam biti ugroženo baš od onih koje se danas prikazuje kao astrofizičare i violiniste simfonijskih orkestara bliskoistočnih i srednjoazijskih prostora. 

Izvještavanje o nizozemskim izborima, skup narativa koji se uporno - a očito i uspješno - nastojao utuviti kao nekakvu istinu, pažljivijem je promatraču od početka bio očigledan kao još jedan primjer površnosti sa snažnim elementima manipulacije u pozadini. U kontekstu neočekivanog "Brexita" i još manje očekivane Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD-u, nekoliko europskih izbora se počelo promatrati u svjetlu nekakvog "biti ili ne biti" cijelog svijeta. Primjer nizozemskih izbora, a to će postati još očiglednije kada budu održani izbori u Njemačkoj, iskorišten je za svjesnu i krajnje prizemnu manipulaciju.

Izborni rezultat - u kojemu je Wilders ostao daleko od ikakvih šansi za participiranjem u vladi, predstavljen je kao velika pljuska svim tobožnjim natražnjacima koji ne dijele svetu maksimu našega premijera o Europskoj Uniji kao jedinom raison-d'etre svega svijeta. Tako se u javnosti najprije napuhivala opasnost od golemog Wildersovog uspjeha i mogućih katastrofičnih posljedica među kojima se kao glavnom opasnošću nametala mogućnost „Nexita“ – odnosno britanskog scenarija napuštanja Unije. Kada je Wilders ostao u manjini, zapljusnuli su nas gromki naslovi o pobjedi nad populizmom, nizozemskom „Ne!“ povratku u mračnjaštvo i drugim već izlizanim parolama koje jedni te isti krugovi potežu kada govore o svim pitanjima: od krčenja šuma u Južnoj Americi, preko bioetike, prehrane djece do prava pasa na život bez uzice. Ovo oslikavanje trijumfa volje europskih birača da sudjelovanjem na izborima zadrže postojeće stanje zapravo treba promatrati kroz prizmu kampanje za izbore u Francuskoj, jedinoj zemlji gdje doista postoji, doduše na razini statističke pogreške, mogućnost da dođe do promjene na tragu onih koje su se dogodile u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Da najprije demistificiramo Widlersov „potop.“ I površnim praćenjem hrvatskih medija s njihovim vijestima iz Europe i svijeta, prosječni čitatelj/gledatelj je već odavno mogao znati kako nizozemsku političku scenu karakterizira pluralizam zastupljenosti u kojemu zapravo i ne postoje nekakve stožerne stranke koje onda s manjim partnerima formiraju vlast. Dok su isti hrvatski mediji za hrvatske prilike neuobičajeno dugačke pregovore kojima je na kraju iznjedrena vlada Tihomira Oreškovića predstavljali kao nekakvu nezabilježenu nezrelost i deficit demokratskog procesa te ih pratili naslovima i sadržajem katastrofičnog sadržaja, u Nizozemskoj (kao i Belgiji) dugotrajni i složeni postizborni dogovori su nešto uobičajeno (što uostalom tamošnje pretendente na vlast očekuje i sada), a kako znamo ne utječe ni na kvalitetu života, ni na stabilnost ili međunarodni položaj i ugled Nizozemske.

Imajući sve navedeno na umu, sasvim je jasno da je Wildersova pobjeda bila nevjerojatna. Realno gledano, on je ostvario sasvim solidan izborni uspjeh, osobito u odnosu na prethodne izbore, ali je sigurno i sam bio svjestan da nema nikakvih izgleda da se nađe u mogućnosti sudjelovanja u izvršnoj vlasti. Stoga priče o „pobjedi“ ili „povijesnom NE“, nemaju nikakvog utemeljenja, ni opravdanja. Logičnije bi bilo pitati, ako se radi o političaru i agendi koji se nalaze na rubu fašizma, a jedine parole su im širenje netrpeljivosti prema imigrantima i destruktivnosti prema dosezima EU, kako to da u društvu kao što je nizozemsko, jednom od najbogatijih i najuređenijih na svijetu, Wilders uživa podršku koliku uživa, a koja je primjerice domaćoj ekstremnoj desnici (premda Wildersa, kako je rečeno s istom ne treba poistovjećivati) sanak pusti.

Umjesto toga, dobili smo novog Trudeaua u vidu već spomenutog Klavera, kao zamjenu za već pomalo zaboravljenog Tsiprasa. Koliko je Wildersov rezultat predstavljan kao katastrofa, toliko je uspjeh koji je ostvario Klaver sa svojom strankom prenaglašavan da se mogao steći dojam kao da će Klaver sastavljati vladu. Radi se o zapravo jednostavnoj stvari: kao što je u Grčkoj Tsipras zapravo naslijedio biračku podršku koju je imao PASOK, tako su i Klaverovi birači došli iz već postojećeg i jasno određenog bazena glasača „starih“ stranaka u ovom slučaju nizozemskih laburista koji su jedini doživjeli debakl.

Drugim riječima, premda Klaverov uspjeh ne treba umanjivati, ne treba ga ni precjenjivati, a osobito ga ne dovoditi u kontekst tobožnjeg Wildersovog neuspjeha. Kao prvo, Wilders je osvojio više mandata, a kao drugo Klaver je glasove, kao što je rečeno, preoteo nizozemskoj ljevici, odnosno biračkom tijelu za koje je logično očekivati da je najmanje prijemčivo za Wildersove parole.

Ukratko, tresla se brda – rodio se miš. U Nizozemskoj se nije dogodilo ništa što čak i površni poznavatelj tamošnje političke scene nije mogao očekivati. Stvarnom ili zamišljenom Wildersovom populizmu društveni se establishment suprotstavio običnim medijskim populizmom u kojemu je naglasak stavljao na mjesta na koja mu nikako nije bilo mjesto, sve ne bi li se postigao žuđeni dojam. Ukoliko bi se nastavilo s usporedbom grčkog i nizozemskog slučaja, onda u oči upada kako je desni centar u obje zemlje uspješnije nadvladao krizu u koju su tradicionalne stranke upale. Tako je dosadašnji i izgledni budući nizozemski premijer Mark Rutte prošao neokrznut, baš kao što je i u Grčkoj Nova demokracija uspjela opstati kao jedini realni suparnik Tsiprasu. Uzrok vjerojatno treba potražiti u tome što je politički spektar lijevo od centra u većoj mjeri podložan idejama i porukama koje dolaze iz parainstitucionalnih okvira NGO-sektora. Kako je spomenuti sektor – da ne bi ostao bez svrhe, pa prema tome i pristupa državnoj pipi – vrlo sklon neprestanom kritiziranju i ukazivanju na manjkavosti svega i svih, takva retorika ipak homogenizira birače desno od centra, a tradicionalne stranke umjerene ljevice dovodi u problem izloženosti bokova. Ili će retoriku i ponašanje prilagoditi diksursu o etosu manjina i njihovim pravima ili će susljedno gubiti podršku u korist sve mlađih i sve prezentnijih, premda potpuno neiskusnih pretendenata na njihov položaj. Degradacija Račan-Milanović-Bernardić pokazuje sličan trend i u Hrvatskoj.

Praćenje izbora u Njemačkoj će vjerojatno također proći u sličnim „ne-nacizmu-da-Europi“ tonovima u kojima će se u potpunosti smetnuti s uma da bi i jedno zastupničko mjesto u Bundestagu koje bi ostvario „mračnjački“ AfD predstavljalo izborni uspjeh kakav, tradicionalnoj ekstremnoj desnici kudikamo bliži NPD nije nikada ostvario. U kontekstu Vergangenheitsbewältigung(a) odnosno osjećaja trajne krivnje zbog bremena prošlosti njemački izbori su doista „ili-ili“ samo za Angelu Merkel, ne za i Europu u smislu održavanja Unije i svega što ona sobom nosi u društvenom, kulturalnom i gospodarskom pogledu. Još dugo to nikakvi izbori ni u Njemačkoj, ni u Nizozemskoj neće moći promijeniti.

Veću pažnju treba usmjeriti na Francusku, ali još više na Švedsku. Ako Slavenka Drakulić piše da je "Trump bio gotovo u pravu", onda se nešto doista iza brda valja. 

Ocjene (13)


Komentari (45)


inicijalna zamisao plemenita -a po svome značenju "utopija" (ou-topos) je plemenita ideja. No u utopijskim projekcijama stvari stoje tako da manjina misli da ono što je za nju plemenuta ideja, predstavlja ideal za sve. A u stvarnosti to nije tako. Interstellar 0 0 0


Ljudi su različiti i imaju različite predodžbe o tome što je dobro, a što nije, pa je sukladno tome jedino razumno uređenje ono koje se zasniva na svojevrsnom "društvenom ugovoru". A svaka utopija se, po prirodi stvari pretvara u distopiju. Interstellar 0 1 0


Uostalom, i činjenica da je sudbina "Barometra" postala neizvjesna, puno govori o tome u kakvom svijetu živimo. Jer na ovom mjestu su se mogli susresti svi naši različiti glasovi i uljuđeno razgovarati. Kad hoćeš kontrolu, prvo napadneš medije. Interstellar 0 0 0


Nisu ti loši komentrai interstellar, ali molim te objasni kako se ostvarila utopija manjine od 1% da vkada sa ovih 99% većine, ubjedivši ih da je to što su oni bogati "idealno" za siromašnu većinu ? Eto ostvarili su svoju utopiju ! malo milom, Laci 0 0 0


malo silom novčarske mafije. Zašto se ne bi njima odgovorilo istom mjerom ? Milton Friedman je svojevremeno rekao: "Tko se ne može uklopiti, neka crkne !", a moglo bi se i ovako: "Tko ne želi pravedno društvo, neka crkne!" ? Pa makar je i tajkun. Laci 0 0 0