Analiza

O Denis Derkovom promicateljstvu „polovnjaštva“ !

14.03.2017. 10:57, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

U Večernjem listu od 13.ožujka o.g. uvaženi kolumnista Denis Derk u kolumni Kultiviranje, pod naslovom „Pobornici tvrdog kapitalizma u kulturi, urazumite se!“, kritizirajući stavove nekih koji misle da hrvatske filmaše ne treba financirati javnim novcem, već se oni trebaju pobrinuti sami da nađu novac za svoje projekte, a zalažući se  za državno financiranje privatnih projekata, budući da mi nismo bogata zemlja kao SAD, i nesvjesno je otvorio temu o kojoj se u nas ne govori, a što je još gore i ne razmišlja. A radi se o tome da se konačno moramo uozbiljiti i odlučiti priznati sami sebi za što smo se zapravo u domovinskom ratu borili? Za odcjepljenje od Jugoslavije ? Za samostalnu i suverenu hrvatsku državu ? Za prekid sa komunističko socijalističkim društvenim uređenjem ? Za plansku ili tržišnu privredu odnosno plansko ili tržišno gospodarstvo ? Za socijalnu državu, ili za državu koja funkcionira na principima neoliberalnog globalnotržišnog kapitalizma ? Pitanja su to na koja naša politika nikada nije decidirano odgovorila. Što je pak jedan od uzroka zašto smo u ovoj situaciji dobrano ograničenog suvereniteta, uništenog realnog sektora gospodarstva, zadužemosti prema inozemstvu „do guše“, bijega mladih  'glavom bez obzira' iz zemlje, sve većeg raslojavanja na mali broj imućnih i veliku većinu sirotih građana, i u situaciji opće deprimiranosti građana u pogledu mogućnosti da se stanje popravi.

Osim na pitanje želimo li biti samostalna država neovisna od Jugoslavije, nismo ni na jedno od gornjih pitanja odgovorili jasno i sustavno, već smo „polovnjačkim“ rješenjima državu pretvorili u kaotičnu tvorevinu gdje paralelno egzistiraju i funkcioniraju u politici, u gospodarstvu, u sudstvu i u funkcioniranju države na svim nivoima, zakoni, rješenja i prakse, koje su dijelom komunističko socijalističke, dijelom kapitalističke, a dijelom ordinarno kriminalne, mafijaške, i pljačkaške. A dok se na sva gore postavljena pitanja neće biti odgovoreno na jasan i decidiran način, i po njim azauzeti jasni i decidirani stavovi, ovoj državi neće biti boljitka, ni u jendom segmentu njenog funkcioniranja.

No da ne zaboravim naslovnu tvrdju da Denis Derk zapravo promiče takovo „polovnjaštvo“, zalažući se za državno financiranje filmskih projekata, bezpogovorno i bez miješanja države u to što se snima, tvrdeći da bi ukidanje financiranje od strane države naših filmaša značilo primjeniti „tvrdi kapitalizam“, valja reći neke stvari, koje Denis Derk očito previđa, namjerno ili nenamjerno. Naime država ima neke obveze koje umjesto nje, na osnovi dostignutih civilizacijskih standarda u XXI stoljeću, ne može preuzeti nitko drugi. A to su uglavnom stvari definirani u Općoj deklaraciji o ljudskim pravijma UN, a to su: svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, jednakost pred zakonom, svatko ima pravo na slobodu kretanja, svatko ima pravo na vlasništvo, svatko ima pravo na rad, svatko ima pravo na obrazovanje,..., ali se nigdje ne spominje pravo pojedinca ili grupa da budu financirane državnim novcem za neke svoje privatne projekte ili privatne djelatnosti. A nakladništvo, filmaštvo, i kulturna djelatnost općenito je nešto što spada u tu kategoriju, koja nije temeljno ljudsko pravo, već nešto što se dogovara između države i pojedinaca, ako država smatra da služi općem dobru. Država je dužna brinuti o obrazovanju, zdravlju i zaštiti svojih građana od svakovrsnih ugroza, pa u tu svrhu financirati obrazovni sustav, zdravstveni sustav, pravni, policijski i vojni sustav. No financiranje svega drugog ovisi o interesu države glede opće korisnosti nečega, ili od mogućnosti financiranja nečega što bi bilo općekorisno.

„Problem“ filmaša sa državom, koju Denis Derk pokušava problematizirati kao nešto što treba biti neupitno i bez kontrole države, odnosno onoga tko daje novce, je suprotna svim temeljnim postavkama sustava kapitalizma u kome, pretpostavljam, živimo ili smo rekli da trebamo živjeti. Tvornice zatvaramo i tjeramo u stečaj dok kažeš 'keks', jer su 'nerentabilne' i ne mogu svoje troškove pokriti svojim prihodima, ali za „kulturu' moramo davati novce, mada služi samo veoma, veoma uskom krugu ljudi. A pitanje je zašto bi financirali nakladništvo, kad i tako navodno nitko ne kupujue i čita knjige, zašto bi financirale filmaštvo kada ti filmovi ne donose dobit i gleda ih mali broj ljudi ? Za financiranje i takve vrste 'kulturne' djeletnosti valja žrtvovati dio proračunskih sredstava, ali samo za one sadržaje koji su u općem interesu, a ne svih onih koje filmaši zamisle, a pogotovu ne za one koji su direktno antidržavni, antikulturni i anticivilizacijski (poput performansa javnog klanja živine).

Osobno držim da se naša politika, bez da pita narod, odlučila za kapitalizam, i da je stvorila sustav sukladan sa tom filozofijom, čija j eosnovna premisa-nema besplatnog ručka ! I koji se nevoljko doduše, ali ipak drži toga da mora poštivati temeljna ljudska prava, ali ništa više od toga. Traženje da se financira nešto što se ne isplati, je komunističko socijalistički recidiv, koji još u mnogim glavama nije prevladan. Prema tome valja da se urazume filmaši i njihovi zastupnici poput Denisa Derka, koji j einač eu svojim kolumnama opravdano kritičan u svezi nekih pojava, ali u ovom slučaju obrane filmaša, upada u realsoc filozofsku zamku obrane nečega, što se XXI stoljeću i u društvenom uređenju po nacrtu liberalnog globalnotržišnog kapitalistočkog gospodarenja, ne može braniti. Tko voli, nek izvoli, pa neka plati filmaše, ali tražiti to od države kao neku obvezu je besmisleno. neke njihove projekte možda i vrijedi podržavati, ali sve što im pada na pamet nikako, za to neka traže sponzore.

Ocjene (4)


Respektira (4): Alumnus, Cro-Magnon, BorisTraljic, IDujas


Komentari