Analiza

Narod kao krajnji korisnik uvijek plaća cjelokupni račun

04.02.2017. 13:27, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Ruralna legenda nam govori kako se prije nekoliko godina u HDZ-ovoj središnjici razmišljalo o tomu da se zakonski onemogući invalidima domovinskog rata koji su 100% nesposobni za bilo koji rad obavljanje načelničke, gradonačelničke dužnosti. Pa su krenuli brojati i nabrojali 150 takvih načelnika, samo iz svojih redova. Dakako, od ideje se odustalo. Zar nije pošteno da državu vode oni koji su je stvarali, logički se upitalo, izostavljajući onaj dodatak o upravljačkim sposobnostima. Tako nismo uspjeli saznati do danas koliko nesposobnih za ikakav rad arči i banči po hrvatskim gudurama, manjim i većim zabitima ove europske provincije. Važeći zakon o lokalnim izborima pak kaže kako načelnik općine mora imati prebivalište na području općine. Ali ruku na srce, tko bi s dužnosničkom plaćom, s 24-satnim korištenjem službenog vozila (ne jeftinijeg od 200 000 kuna) poželio živjeti u Erveniku, Benkovcu, po bukovačkim zabitima u kojima ni vukova nema (pa vučice potrebite parenja napastvuju lokalne pse).

Još ako je ta općina pod posebnom državnom skrbi pa ne plaćaš cjelokupni iznos poreza ni na što, a živiš u gradu koji samo što nije uveo prirez, odlaziš po domjencima, županijskim kružocima i svako malo u Zagreb. Hotelski smještaj, minimalno četiri zvjezdice plus dnevnice. Pa kreneš zbrajati -volonterska naknada za načelnički rad plus mirovina plus dnevnice plus ušteda na automobilu i prijevozu plus poklonjeni stan plus ono što se ne zna – jeb'o Njemačku i Irsku zajedno. Svakih nekoliko godina netko s vrha priprijeti reformom lokalne samouprave, smanjenjem broja gradova, općina, županija, uhvate se ćoravog posla. Organizira se skup župana, pošalje poruka pa skup načelnika i pošalje poruka, pa skup gradonačelnika i pošalje poruka, a u svakoj poruci P.S. znamo što ste vi (koji zagovarate reformu) i vaši napravili, imamo crno na bijelo, bolje vam je da odustanete. Ovi odustanu, odgode za neke slijedeće parlamentarne izbore.

Jedino istraživanje koje imamo (i svjedoči nam da ako već vukova nema, Vuka ima), a da je u njemu simbiotički povezana korupcija i lokalna samouprava jest ono Vuka Vukovića (Vuković je zaključio da lokalni čelnici slobodno mogu polovicu novca namijenjenog davanju poslova putem javne nabave kanalizirati sumnjivim, odnosno koruptivnim putem i da time neće ugroziti svoj politički položaj). Naravno, na to istraživanje smo prigodno zaboravili. Nitko nije čitanjem istraživanja došao na ideju da bi načelničke, gradonačelničke mandate trebalo ograničiti na dva mandata, kao što smo to učinili s predsjedničkim mandatom i tako spriječiti stvaranje trajnih koruptivnih mreža.

Jedna od zadnjih odgoda reforme lokalne uprave odnosi se na datum 1.siječnja 2018. U formi 'ili-ili'. Najavio ju je aktualni predsjednik Sabora Božo Petrov, čelnik platforme i stranke Most. Budući da dolazi odozdo, iz lokalne uprave, kao i cijela njegova platforma, to ga čini kvalificiranim za promišljanje kvalitetnih prijedloga o poboljšanju učinkovitosti cijele državne uprave i lokalne samouprave. Početne pretpostavke o tomu da je državni aparat prevelik, da je broj zaposlenih u lokalnoj upravi prevelik, da je sve to zajedno preskupo za broj ljudi s kojim upravljaju – razradit će Mostov ministar, zubar iz Omiša, poznatiji kao „HDZ 'ko ih jebe“ Ivan Kovačić. Dakle, ili će se reforma prihvatiti ili će se donijeti zakonsko ograničenje po kojem se za plaće zaposlenika neće moći izdvojiti više od 15% proračuna jedinice lokalne uprave. Mrkva i batina. A možda se i drugačije dogovori.

Svatko tko ima državu zna da država nije besplatna. Nije bila besplatna ni Jugoslavija, ni stara Jugoslavija, ni Austrougarska, niti su to bile Ilirske pokrajine pod upravom maršala Marmonta (kojem se Split odužio ulicom/pješačkom zonom koja vodi do Rive). Nekad je bilo dovoljno izdvojiti desetinu uroda za prehranu svećenstva i vlastelinstva, otad nije napredovala samo tehnologija, filozofija, znanost, usavršeni su i modeli izdržavanja državnog aparata. Uvijek je problem bio isti – kako natjerati ljude da ne rade samo za sebe, već ih prisiliti i na dodatni rad. Rješenje je uvijek bilo u porezima. U suverenim državama, koje su same stvarale novac, porezi su bili način za uništavanje novca (što će državi novac od podanika, ako ga sama može stvoriti koliko joj treba – upravo zato da bi prisilila ljude da rade i za državu, njene gospodare i službenike prisiljavajući ih na plaćanje poreza u novcu,a do novca se može samo prodajom svojih proizvoda ili kao najamni radnik). Naša država ne stvara svoj novac, već koristi euro, a kune su svojevrsni bonovi (poput Konzumovih) pa sve nas naša država prisiljava da dođemo do eura s kojim će onda ona plaćati svoje službenike i korištenje novca uopće (pročitati sjajan tekst o tomu dr Zvonimira Šikića)

Kako smo, osim nedjeljiva po Ustavu (a teritorijalno raspolućena država u stvarnosti, tko misli drugačije, neka proba hrvatskom cestom od Metkovića do Dubrovnika) i socijalna država, poreze će uvijek plaćati onaj koji ima, koji radi, a država će uzevši najprije svoj dio potom prebacivati novac skupljen porezima socijalno ugroženim skupinama. Onaj koji ima, koji stvara, koji radi, izdržavat će dakle i državu, i socijalu. Svaka socijalna skupina ima svoja stečena prava i po vlastodršce je izrazito opasno zadiranje u ta prava. Može li onaj dio koji radi stvoriti dovoljno za državu, njene potrebe i za socijalu? Ukupni vanjski dug kojeg imamo nam zorno prikazuje da ne možemo.

Kako će onda reformisti slijediti logiku po kojoj valja ukinuti općine koje se ne mogu same izdržavati? Kad to ukupno ne može ni država u cijelosti.

Jedna od obrambenih vještina oligarhija na vlasti jest sposobnost utjecanja na razdiobu narodnog bijesa. Primjerice – u nadležnost lokalne države staviš bolnice, infrastrukturu, a onda im izmjenom poreznog zakona otmeš dio od pripadajućeg poreza za potrebe opće države. Pa ljudi nisu bijesni recimo na Marića, nego na Bandića. Onda im drugom 'reformom' otmeš slijedeći dio pa lokalna uprava mora posegnuti za dizanjem komunalnih naknada ne bi li zadržala postojeći nivo svog službeničkog standarda, svojih naknada za služenje narodu. Kako god taj unutardržavni rat završavao, nama je svejedno. Jer se radi o borbi za porezni plijen otet od nas. U toj vrtnji u krug, ne zavrti li nam se u glavi, shvatit ćemo da plaćamo, nismo li na državnoj sisi, apsolutno sve. Svaki HDZ-ov domjenak, svaki SDP-ov kredit, svaku agenciju, svaki radi i nerad bilo kojeg sluge naroda.

Kad bi nam država, opća i lokalna, manje koštala, uz isti rad imali bismo veće plaće, bili bismo konkurentniji kao društvo, imali bismo više. Ili barem bismo bili dužni manje. Pomislili bismo da je rast plaća opći interes, ali nije. Rastu li plaće recimo zaposlenicima u javnom sektoru, u državnoj upravi, one će rasti iz povećanog ubiranja poreza od onih kojima država ne isplaćuje plaću.

Još jedne lokalne izbore dočekat ćemo u nereformiranoj državi. Od rata na dalje ne mijenjamo ništa u teritorijalnom ustroju, zapravo ne mijenjamo nikakve politike. Naša pozicija na usporednim ljestvicama s drugim zemljama nam govori da skoro ništa ne činimo kako treba, da druge države čine sve bolje.

Na spomen bilo koje reforme, javljaju se otporaši – skupine kojima bi ikakvo reformiranje ugrozilo dosadašnje načine egzistencije. Jer je njima ovako kako jest dobro, a nama u cjelini nije. Krene se s outsourcingom pa se odustane, krene se s kurikularnom reformom pa se ona odugovlači. Svaki iskrsli problem se rješava povećanjem poreza, bilo PDV-a, bilo uvođenjem nameta na telekomunikacijske usluge, a zemlja smo s najsporijim internetom, ujedno i najskupljim u ovom dijelu svijeta (čak je i u Keniji Internet brži).

Svaka država može neko vrijeme tolerirati (ili čak poticati) neravnotežu između broja ljudi u njoj prema kojima je neprijateljska i broja onih kojima je na korist. Kad ta neravnoteža postane sustavna, socijalni nemiri postanu nužnost. Unatoč hrvatskoj neravnoteži, većih socijalnih nemira nije bilo, ni nakon šest-sedam godina konstantnog pada BDP-a; unatoč gubljenju 240 000 radnih mjesta. Kriza, recesija – odnosno sva nepamet vladajuće oligarhije i stanovništva s još neugaslim samoupravno socijalističkim mentalitetom – nije prestala zbog nekih ingenioznih poteza vlasti, zbog promjena državnog ustroja, smanjivanja troška države i povećanja njene učinkovitosti. Iz krize su nas povukle dvije međusobno nepovezane stvari. Rast prihoda od turizma, što zbog ratova na Bliskom Istoku, što zbog Grčke i njene euro eutanazije, a druga stvar je iseljavanje nezaposlenog, blokiranog stanovništva. Kako su počele pristizati doznake iseljenih, zavrtio se krug potrošnje, a onda se osvijestilo i gospodarstvo.

Možemo li sebi dopustiti da nam se život događa, da smo pasivni konzumenti drugdje zamišljenih scenarija ili smo sazreli za pisanje vlastitih scenarija? Po kojima ćemo mijenjati sve što nije u duhu vremena i sve što ne vodi ka blagostanju nacije i države. Na retorička pitanja se ne odgovara, ali na ovo će odgovoriti vrijeme, ne odgovorimo li mi sami. 

Budu li se političari na vlasti izvlačili na slabokrvnost i uzmicali pred problemima, morat ćemo mijenjati i njih.

Ocjene (5)


Respektira (5): Spektator, siouxica, 5none5, Laci, Alumnus


Komentari (1)


Ma daj VeNLO, nisu naši političari slabokrvni, već su slaboumni pokvarenjaci. A oni koji nisu pokvareni "ispadaju" iz igre za vlast. Imađ li ideju kako d aih promijenimo ? Izborima se očito do sada to nije uspjelo ! Šta da se radi ??? Laci 0 0 0