Analiza

Kreont iz našeg sokaka

16.03.2017. 16:14, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Kako je bilo i očekivati osnivanje i sastav povjerenstva za suočavanje s prošlošću potegli su za sobom pitanje oko njegovog sastava i kompetencija njegovih članova da budu mjerodavni za donošenje valorizacije kakva nam je prošlost i na koji se način odnositi prema njoj. Hrvoje Klasić tako odbija biti članom navodeći kao razlog premalu zastupljenost povjesničara uopće, a osobito onih koji se bave socijalističkim razdobljem u 20. st. S desnice prigovara Tihomir Dujmović pitajući se gdje su predstavnici Crkve, političke emigracije, pojedini povjesničari (Banac, Jurčević, Hasanbegović) itd. itd.

Pri tome i Klasić i Dujmović zapravo polaze od pogrešne premise da postoji nešto "što ionako svi znaju i svima je jasno" i da sastav povjerenstva izaziva bojazan da će se ta "istina" pokušati sakriti ili revidirati. Budući da Klasić i Dujmović nastupaju na isti način i s istim bojaznima, a s potpuno različitih ideoloških (i političkih) pozicija sasvim je jasno kako nam je povjerenstvo doista potrebno. Ne da napiše povijest, kao što se često može čuti, a što spomenuti dvojac želi implicirati. Činjenice su više manje dobro poznate. U društvu doista postoje oni kojima je teško prihvatiti kako - da obrnem Tuđmana - NDH nije bila samo izraz želje hrvatskog naroda sredinom 20. st. da ima svoju državu, nego i režim s neupitnim zločinačkim karakterom i krvavim tragom, kao što na drugoj polovici mnogi nikako da osvijeste da humanistička krilatica o smrtnoj kazni ne tvrdi da je bolje pobiti 99 nevinih samo da niti jedan krivi ne pobjegne, nego upravo suprotno, a da bismo osobito danas - kada naš kazneni zakonik ne poznaje ni kaznu doživotnog zatvora, a kamo li smrtnu - prema masovnim ubijanjima morali kao društvo zauzeti malo drugačiji stav, pa makar ona i bila počinjena u naše ime.

No, da Klasić i Dujmović ne bi bili usamljeni, svoj glas odlučio je podići i potpisnik ovih redova. U povjerenstvo nam pod hitno treba neki stručnjak za jezik. Bio to hrvatski, srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski kontinuum ili kako ga već nazivali, ali nužno su nam potrebni jezični stručnjaci. Inače će sav trud biti uzaludan pa makar u povjerenstvo imenovali sve povjesničare koje imamo.

Evo i potvrde. Pronalazak moguće masovne grobnice u Gračanima poznati RTL-ov novinar Zoran Šprajc okarakterizirao riječima kako je "počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika." Eto prilike da vidimo kako Šprajc slabo poznaje logiku, a posljedično i koji-mu-već-drago jezik.

Kao prvo, nije počela potraga za grobnicom, nego nekakva grobnica ondje već postoji. Jesu li u njoj doista oni koje Šprajc navodi nešto kasnije u rečenici ili ne, tek treba utvrditi. Druga je logični paradoks, jer je grobnica najprije "navodno masovna", a potom se vrlo precizno navodi karakter onih čija su tijela unutra "navodno" pokopana. Naizgled malena ili nebitna pogreška, ali vrag je u detaljima. Jedan takav je i pitanje na koga Šprajc misli kada koristi frazu "domaći izdajnici"?

Budući da se radi o frazi dobro poznatoj iz perioda za koji Klasić jedino sebe smatra stručnim, a u kojemu je - obzirom na demografsku strukturu - većina čitatelja dulje ili kraće živjela, njoj naizgled ne treba pojašnjenje. Radi se, dakako, o vojnicima ustaških i domobranskih formacija (ako ćemo precizno od studenog 1944. Hrvatske oružane snage) koje su uz jedinice kao što su četnici (kako Mihailovićevi, tako i Pećančevi), Srpsku dobrovoljačku stražu Milana Nedića, Srpski dobrovljački korpus Dimitrija Ljotića, Domobrance Leona Rupnika, baliste na Kosovu i druge poznati i pod nazivom "saradnici okupatora" ili "njegove domaće sluge." Paradoksalno po Šprajca, ali manje bi pogriješio da se poslužio nekom od tih dviju sintagmi.

Naime, ako su nepartizani bili izdajnici, postavlja se pitanje što su, koga i kada izdali? Naime, ni partizani se nisu borili za oslobođenje Jugoslavije, nego za revoluciju i njezinu preobrazbu. Niti jedan partizanski dokument ili politički akat ne spominje 1. prosinca 1918. (datum osnivanja Jugoslavije) kao nekakvo izvorište i temelj cilja svoje borbe. Ako slijedimo logiku praznika i nekih povijesno gledano bitnih odluka, temelji partizanske borbe su zapravo udareni na dva 29. studenog. Najprije 1943. odlukama AVNOJ-a u Jajcu, a potom 1945. kada je proglašena republika. Pri tome valja imati na umu da se nije radilo o formalnom ukidanju monarhije, jer je još u Jajcu najavljeno kako će se o budućem uređenju odrediti nakon završetka rata. 

Imajući sve navedeno u vidu ponovno se postavlja pitanje Šprajcu: koga su i kada pripadnici navedenih izdali? U kontekstu ukupne povijesti Drugog svjetskog rata na europskom prostoru i postupanja Saveznika (budućih pobjednika), jedina Jugoslavija koju su ustaše ili domobrani mogli izdati je ona prva, karađorevićevska. Zalaže li se Šprajc za kontinuitet?

Ponovno se treba nadovezati na događaje nakon svibnja 1945. Naime, sudovi na području Srbije koji su sudili osumnjičenima za zločine (ma kako oni bili definirani) doista su imali i točku o odgovornosti za slom 1941. Međutim, suđenja po toj točki na području Hrvatske nije bilo. Nitko nije optužen za događaje u Bjelovaru 8. travnja 1941. kada su se mahom hrvatski pripadnici kraljevinske vojske pobunili protiv oficira i odbili poslušnost, a što bi se - strogo pravno gledano - moglo smatrati izdajom. 

Lingvistički, logički i pravno fraza o "domaćim izdajnicima" bi predmnijevala da su oni najprije bili "domaći" (što god to bilo), a tek potom su to napustili. Korištena od strane partizana, najprije u ratnim okolnostima kao dio psihološkog ratovanja i mobiliziranja, a potom u okvirima političkog jednoumlja i posvemašnje režimske kontrole na prostorom javne komunikacije - od politike, preko medija do školstva - ova se sintagma mogla održati. Imala je dogmatičan karakter jer je se nije smjelo ni moglo preispitivati, nego se samo opredjeljivati. Danas bi, pak, situacija trebala biti drugačija. Novinar Šprajc bi trebao sam preispitati lingvističko, logično i pravno utemeljenje uporabe ove sintagme - i odustati od nje.

Problem je naravno u tome što Šprajc zapravo nije novinar, nego voditelj, prezenter sadržaja koje stvaraju drugi, a kojima onda nastoji dati nekakav svoj začin. Njegove opaske, geste i grimase nailaze na plodno tlo upravo zbog toga što ih se rijetko propitkuje i ukazuje da iza njih stoje puke floskule. U komunikološkim okolnostima gdje je za uspješan plasman neke poruke ključno da bude lakonski sažeta i upečatljiva, Šprajc se uspješno snalazi, ali povijest i društvena zbilja se ne mogu sažeti u 140 znakova nekog tvita ili sintagmu šeretski izvučenu iz davno napuštenog obrazovnog sustava.

Koja je uopće svrha proglašavanja leševa "domaćim izdajnicima"? U kontekstu društva u kojemu je kroz povijest (neovisno o političkom poretku) izdaja zločin koji se ne prašta ("Oprošteno jest grješnima/zulumčaru, ubojici/oprošteno svima svima/samo nije izdajici!" pjevao je Antun Nemčić Gostovinski još sredinom 19. st. "Hej Slaveni" su završavali s "Proklet bio izdajica svoje domovine!"), govor o "domaćim izdajnicima" - ima sasvim jasnu poruku i cilj. Više od 70 godina nakon kraja rata, Šprajcu je mogućnost identificiranja pokopanih (sjetimo se "navodno masovne grobnice") i evenutalni dostojanstven ukop prilika za upućivanje poruke o tomu kako oni to ne zaslužuju. Dva i pol tisućljeća nakon što se pitanjem izdaje domovine i pokopa (mogućih) izdajnika pozabavio Sofoklo u besmrtnoj "Antigoni". 

Šprajcu se njegove neprofesionalnosti često pravdaju floskulom kako je on novinar "koji ima stav", kao da ga neki "Branimir Bilić" ili "Smiljko Šagolj" (navodnici jer ih ovdje uzimam kao paradigmu za neobjektivnost i pristranost za koji ih prozivaju oni koji plješću Šprajcu i "Šprajčevima") nemaju, što predstavlja samo jednu u moru floskula koje se zbog ogromne količine više ni ne mogu preispitivati.

Zoran Šprajc definitivno ima pravo na svoj stav, ma kako on lingvistički, logično i pravno bio neodrživ. Ima ga i prezenter Šprajc, pa neka njegov poslodavac vodi računa koliko takve površnosti erodiraju povjerenje u medijski sustav. Ono što Šprajc nema pravo je koristiti voditeljsku poziciju za svoje privatne obračune. Barem dok se malo bolje ne pripremi.

-----

U hrvatskoj društvenoj stvarnosti, gornja raščlamba Šprajčevog obračuna s leševima starim preko 70 godina će nažalost biti shvaćena kao pokušaj mijenjanja prošlosti. Ne, nije mi nakana tvrditi da su ustaše i domobrani samim time što nisu bili izdajnici, automatski "good guys", a osobito svojom lingvističko-logično-pravnom analizom ne želim dati povoda tvrdnjama da su, zato što je NDH starija od avnojevske Jugoslavije, pravi izdajnici bili partizani. U povijesti nas ne bi trebalo zanimati je li netko bio "dobar" ili "loš", nego je li se nešto, kako, kada, gdje i zašto dogodilo, te tko je sudjelovao. Davanjem povijesti vrednosnih etiketa zapravo govorimo o sebi i svojim kako nazorima, tako i ciljevima. Zbog te snage legitimiziranja političkih ciljeva će povijest uvijek biti revidirana što ne znači da se mijenja njezin stvaran sadržaj ili da je se krivotvori, nego se najčešće naglasak u različitim vremenima stavlja na različite aspekte prošlosti. 

To bi i trebala biti poanta povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Ne pretresanje njezinog sadržaja, ne nagađanja kojoj bismo se strani pridružili da smo se rodili u 13., 16. ili 19. stoljeću, nego stava koji o određenim vrijednostima zauzimamo danas. 

Davno je prošlo vrijeme kada su Eteoklo i Polinik ubili jedan drugoga. Kreonti danas umjesto prave, nose krunu samoproglašene moralnosti i medijske samodopadnosti. Ali dok ne budu pokopani i Eteoklo i Polinik, neće se moći ušutkati niti Antigona.

Ocjene (11)


Respektira (10): plotto, viewer, Spektator, msesar, 5none5, Laci, Interstellar, siouxica, IDujas, VeNLO


Slaže se (1): Zakej


Komentari (11)


Ako želimo objektivno varolizirati sve činjenice i sustave/ambijente u kojima su iste nastale siguran sam da bez pomoći sa strane, to nije moguće. Zalažem se za nadnacionalnu komisiju eksperata, gdje bi zastupnici naroda s ovih prostora bili u manji viewer 0 0 0


i gdje bi se nakon usugnlašenih stavova na svim prostorima južnih Slavena učila ista povijest. Tako bi se izbjegla permanentna etiketiranja, žrtve bi dobile zasluženu satisfakciju a njihovi potomci bi se mogli fokusirati na bitno. A to je budućnost! viewer 0 0 0


Meni je smiješno da neriješena pitanja unutar države riješava nekakav međunarodni tutor i to na zajedničkoj razini " naroda sa ovih prostora".Što nas briga za neriješena unutarnja pitanje Srba,Slovenaca ili Crnogoraca ?To nije naš problem plotto 1 0 0


@plotto, upravo zbog ovakih! Sam si dao odgovor! viewer 0 0 0


@viewer - moje saučešće,ali ja ti ne mogu pomoći u tvojoj boli i neutješnosti što je tvoja država propala. plotto 0 0 0