Analiza

Kraj labave monetarne politike i mogući slom eurozone

14.09.2016. 18:01, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Europska Centralna Banka, sa svojeg zadnjeg sastanka, dala je do znanja da se quantitative easing završava kako je i planirano, odnosno 31. ožujka 2017., te da neće biti proširenja programa. Tržišta su očigledno očekivala drugačije vijesti, jer su burze, nakon odluke, snažno potonule. Spekuliralo se, naime, kako bi ipak moglo doći do novih izvanrednih programa monetarne politike, kao što su direktna kupnja dionica od ECB (neke centralne banke su počele s time) ili čak ‘helicopter money’, čiji su elementi već prisutni u Japanu. 

Tržišta su očekivala nastavak programa jer je i sam Draghi to spominjao kao mogućnost, ali još više iz razloga što quantitative easing, sa svojim završetkom, još neće postići jedan od svojih glavnih ciljeva, to jest inflaciju do 2%. 
Realno postignuti cilj monetarnih popuštanja je pad kamatnih stopa na državne obveznice. To je državama (prvenstveno eurozone), koje su bile pod pritiskom kamata na javni dug, donekle olakšalo držanje pod kontrolom deficit proračuna (Portugal i Španjolska to nisu uspjele), ali ne i svođenje javnoga duga na dogovorenih 60% BDP. Od završetka ožujka 2017. monetarna politika će se promijeniti. Analiza ECB tvrdi da je QE pokazao pozitivne efekte na ekonomiju i cijene, te da je ‘osnažio očekivanja’. ECB predviđa inflaciju od 1.2% u 2017. odnosno 1.6% u 2018. Stoga pretpostavlja kako će na koncu monetarne potpore, tržišta reagirati kao da je inflacija stvarno počela rasti.

Kako neće više biti otkupljivanja vrijednosnih papira, vrijednost financijskoga sektora bi trebala početi padati. Obzirom da je quantitative easing bio jedno snažno dopingiranje financijskog sektora, usljed nedostatka novih doza, reakcija financijskih tržišta će biti povećanje kamata na državne obveznice. Da bi se očuvao napuhani financijski sektor, profit odnekud mora dolaziti. Sa skupljim novcem koji će dolaziti do javnosti, uz rast problema financijskoga sektora, opet će rasti i problemi zaduženih država, paralelno sa neriješenim problemima realne ekonomije.

Problem monetarnih popuštanja nije bio toliko u količini oslobođene likvidnosti, koliko u nemogućnosti da se sredstva adresiraju zemljama u stvarnim teškoćama. Aktualni ugovori dozvoljavaju ECB da kupuje obveznice po fiksnim stopama između ekonomsko različitih zemalja. To znači da je veliki dio izdataka centralne banke završio u super likvidnoj Njemačkoj, a ne u zemljama koje su u stvarnim teškoćama s likvidnošću. Da se stvarno htjelo suočili s problemima nelikvidnosti pojedinih zemalja, odnosno s problemima asimetrične Europske Unije, kojoj nedostaju elementi solidarnosti, trebalo je prevladati barem te regresivne aspekte europske monetarne politike, ali Njemački i drugi konzervativci, blokirali su mogućnost i tako skromnih promjena.

Ne trebaju stoga čuditi konflikti koji se množe po Europskoj Uniji. 
U svom nedavnom razgovoru s novinarima Draghi je izrazio nadu da će se Njemačka aktivirati u pravcu povećanja unutrašnje potražnje i stimulirati uvoz strane robe, kako bi se smanjile nejednakosti koje proizlaze iz prekomjernog njemačkog suficita. "Njemačka nema namjeru smanjiti svoj vanjsko trgovinski suficit", odgovorio je odmah Wolfgang Schäuble, pritom je optužio ECB kako je uostalom sama kriva za rast njemačkog suficita: "Ako je (zbog monetarne politike) višak unutar eurozone u svojoj cjelini porastao za 3.6%, ne treba se onda čuditi da je čak i njemački trgovinski višak porastao". Na pitanje novinara ima li Njemačka program za smanjenje trgovinskog suficita, Schäuble odgovara: "Ne vidim ni da je ECB promijenila svoju monetarnu politiku". 
Stav njemačkih jastrebova, koje personificira Schäuble, je u osnovi točan. QE je ponešto oslabio euro i dodatno ojačao Njemačku super kompetitivnost, što je rezultiralo još večim trgovinskim viškovima. Njemačka kao država, kao i svaka druga država, ima legitimno pravo braniti ono što smatra svojim interesima, ali mora biti jasno da je takav stav, unutar Unije sa zajedničkim tržištem, nešto posve neodrživo.

Na pomenutoj pressici Draghi je još dodao kako EU nije planska ekonomija, i da, dakle, ne postoje jednostavne metode kako smanjiti trgovinske viškove zemalja kao što je Njemačka. Draghi je ovdje doduše korektno izrazio stanje stvari, ali osim što je dao alibi Njemačkoj, ostavio je i probleme da vise u zraku. Kad bi se guverner Europske Centralne Banke doista htio baviti pravim problemima, trebao bi povući paralelu svojim argumentima i priznati kako eurozoni prijeti implozija upravo i zbog planskih deficita proračuna, koji su na snazi. Takozvane 'strukturne reforme' ili fiscal compact, naime, nisu ništa drugo nego vid planske ekonomije, gdje je cilj očuvati vrijednost financijske imovine najbogatijih.

Mnogi predviđaju kako će Njemačka, na ovaj ili onaj način, ipak morati platiti masivne neravnoteže između vjerovnika i dužnika eurozone. Njemačka u eurozonu puno izvozi svojih roba, a malo uvozi realne vrijednosti drugih članica. Ono što u osnovi dobiva iz mnogih članica su uglavnom vrijednosni papiri. Ne treba biti veliki mudrac za utvrditi kako ti papiri predstavljaju opasnost, jer jednog dana kada Grčka, Španjolska, Portugal ili Italija definitivno utvrde kako su, po tekućim ugovorima, ti dugovi neotplativi, netko će među njima prvi proglasiti default na dugove denominirane u eurima i povratiti svoju valutu, što bi moglo označiti (kaotični) kraj eurozone.

 Ako se predviđanja ECB ostvare, a inflacija se 2018. počne približavati ciljanim 2%, što mnogi analitičari potvrđuju, ECB će morati zatvoriti svoju 'tiskaru' i povratiti autoritet stroge monetarne politike. Ali nakon zatvaranja QE, samo će Europi ostati odgovornost da riješi asimetrije koje razbijaju Uniju (SAD, Velika Britanija, Kina i Japan kombinirali su labavu monetarnu politiku sa fiskalnom ekspanzijom). Između članica EU nanovo će se povećavati razlike u rastu, zaposlenosti i prihodima, odnosno ponovo će jačati negativni efekti eura na slabe ekonomije.

Budućnost stoga nudi nekoliko eventualnih solucija, prva je promjena europskih ugovora, to jest, pojednostavljeno, da Njemačka i druge zemlje vjerovnici, odobre onoliki rast deficita, koliki je potreban da bi se omogućio rast u cijeloj Europi. Druga mogućnost je visoka nezaposlenost i nizak rast, ponajprije u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj, sa sigurnom stagnacijom u velikom djelu Europe, treća je naprosto slom eura. Njemačka politika vjerojatno neće dopustiti promjenu europskih ugovora i ukidanje npr fiscal compact, međutim, teško je politički očekivati da druga solucija, koja zapravo već traje predugo, traje zauvijek, tim više što se pomenutim zemljama sve više približava i Francuska, dok Portugal, po pitanju duga, deficita i bankarskoga sustava, sve brže tone ka Grčkom scenariju. Gledano realno politički, široko se dakle otvaraju vrata trećoj soluciji. 

Kao odgovor na mogući slom eurozone, u zadnje vrijeme aktualiziraju se ideje eura sa dvije (ili tri) brzine, što u ovom trenutku zvuči isuviše komplicirano za sprovesti. Europa se doduše upravo dijeli na interesne skupine, pa tu s jedne strane imamo Italiju, Francusku, Grčku ili Portugal, s druge Višegradsku skupinu, na trećoj strani su zemlje vjerovnika, gdje dominira Njemačka, a na četvrtom mjestu su zemlje trenutno 'nesvrstanih', koje poput Hrvatske očekuju rasplete. U svim zemljama, zakonomjerno stvorenom konfiktu, rastu što patriotizmi što nacionalizmi.

Čini se da 'europski osjećaji' postoje još samo kod pojedinih dobro plaćenih parlamentaraca, koji ugodno rade i žive ispod staklenog zvona Europskoga prlamenta. Uz to, europska je birokracija za sebe očuvala socijalističke standarde, pa još uvijek idu u "zasluženu" mirovinu sa mlađahnih 55 godina. Britanski The Telegraph tvrdi da je od nastanka europske birokracije do danas umirovljeno 22.000 službenika i njihovih pomagaća, te da su za njihove zlatne mirovine građani EU do danas izdvojili 60 milijardi eura, koji se uredno nalaze na bankarskim računima. To znači osiguranih 2.7 milijuna eura za mirovinu svakog tog "sposobnog" eurokrata. Ne čudi stoga da to vip društvance još uvijek sanja i inducira na građane blaženi europski san.

Za rješenje tolikih nagomilanih problema, vjerojatno bi onda najbolja solucija bi bila da sama Njemačka izađe iz eura, jer ona je doista u najboljem položaju da se suoči i kontrolira posljedice sloma tog europskog eksperimenta.

Ocjene (6)


Respektira (6): 5none5, Zenga2, Daikan, VeNLO, siouxica, Spektator


Komentari (2)


Dobra analiza. Naime, na jedjoj strani su sveopce kamate na zajmove jako niske, na drugoj pak strani prinosi na zivotna osiguranja su nikakvi. Isto tako, industrija stambene stednje stenje pod pritiskom niskih kreditinih kamata komercijalnih banaka. viewer 0 0 0


Pobuna premijera Renzia na samitu u Bratislavi, nije htio sudjelovati u zaključnom obraćanju javnosti s Mekel i Hollande: "ne želim glumiti zajedništvo", napao je i fiscal compact : "Evidentno je da nije funkcionirao, po nama on nema budućnost... Jung-fu 0 0 0