Analiza

Ova postizborna predstava, koju nota bene, samo valjda hrvatski mediji, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko doživljavaju kao nešto nenormalno, nelegitimno, neproceduralno, neparlamentarno i ne-dobro po bilo kojem kriteriju, polako ulazi u finale.

Da se naslutiti da će formiranjem struktura vlasti, početi jedna sasvim nova medijsko-dušebrižnička hajka, i da ćemo idućih mjeseci (i godina) živjeti u post-MOSTovskoj Hrvatskoj, obasipani beskonačnim naklapanjima o tome tko je tu kog nadigrao, tko je bio bolji "dribler" tko se koristio prljavim i granično kriminalnim metodama, tko je što potpisao pa poslije pogazio, tko je što smio a tko nije, tko je birače na ovaj ili onaj način "preveslao", itd..

Za doborobit dakle, zdravog razuma, ponovimo malo neke osnovne činjenice.

Prvo, činjenica jest da se u Hrvatskoj od smrti Franje Tuđmana na ovamo vladalo isključivo na bazi većinske dominacije jednog od dva suprotstavljena tabora. Bilo da je riječ o Sanaderovim vladama, bilo o onoj Račanovoj ili Milanovićevoj koaliciji, uvijek je vlada bila ta koja je "vedrila i oblačila", Sabor je stabilnom većinom njihove zakonske prijedloge izglasavao, oporba je (u pravilu) bila potpuno ignorirana, te nije imala nikakvog značajnog utjecaja na vodjenje države. Četiri vlade, dvije HDZove, dvije SDPove, jednak stil vladanja, samo sa suprotnim ideološkim predznakom. Rezultat tog razdoblja je gospodarsko-socijalno-demografsko-sociološko-moralni rasap hrvatskog društva. Jedini zaista velik, pozitivan i neupitan rezultat tog razdoblja je ulazak Hrvatske u NATO i EU (na stranu sad što smo sve potpisali i od čega sve odustali kako bi ostvarili taj cilj), i zanimljivo, to je također jedini projekt oko kojeg su vladajući i oporba postigli konsenzus.

Drugo, parlamentarna demokracija u kojoj se vlast obnaša na temelju parlamentarne većine na izborima izabranih zastupnika, podrazumijeva da ti zastupnici odlučuju o svim bitnim pitanjima u zemlji. Naravno, očekuje se da oni koji su izabrani u Sabor na najbolji način predstavljaju interes onih koji su ih izabrali, a na temelju izbornog programa koji su prezentirali u kampanji.

Treće, u zrelim demokracijama posve su normalne situacije u kojima za formiranje vlasti postoji nužnost sklapanja postizbornih koalicija, kako bi se stranke, grupacije i pojedinci u parlamentu, a koji dijele srodne programe i interese, udružili i formirali većinu. Također su posve normalne situacije u kojima se ta većina jedva uspije sastaviti, i to često udruživanjem stranaka i pojedinaca koji baš i nisu na istoj strani političkog spektra. (Primjera za to ima koliko god hoćete, da ne nabrajamo).

Četvrto, ovaj izborni ciklus u Hrvatskoj bio je po mnogočemu specifičan, jer se događao u vrijeme posvemašnje društvene krize, a nakon 16-godišnje vladavine dviju velikih stranaka koje su svojim većinsko-dominantno-agresivnim kontroliranjem političke scene, ostavile vrlo gorak okus u ustima biračkog tijela, koje je davajući naizmjence vlast jednima i drugima, došlo do jedino mogućeg zaključka - jašio nad nama Kurta ili Murta, isto nam se piše.

Peto, ovim izborima prethodilo je razdoblje vladavine premijera Milanovića. Da se razumijemo... bilo je u Hrvatskoj svakakvih premijera, no Zoran Milanović ih je uspio apsolutno sve nadmašiti u sveukupnosti loših karakteristika - neuljuđenost, bahatost, nedostatak socijalne inteligencije, svađalački nastup, isključivost, potcjenjivanje i omalovažavanje političkih protivnika, nedosljednost i nevjerodostojnost Milanovića kao osobe, samo su bile njegovi osobni ukrasi na velikoj torti zvanoj – notorna neučinkovitost i neuspjeh Kukuriku vlade.

Šesto, pojavio se fenomen zvan MOST. Izgradili su image na jednoj jedinoj činjenici i poslali poruku - mi smo na lokalnim razinama uspjeli demontirati vladavinu HDZa i SDPa. Ljudi nas podržavaju, zadovoljni su i mislimo da možemo taj model preslikati na državnu razinu uz udruživanje u platformu MOST Nezavisnih Lista, te tražimo vašu podršku za taj projekt dragi građani, a zauzvrat Vam obećajemo da se nećemo nakon izbora prikloniti niti jednoj od velikih stranaka kako bismo im omogućili pobjedu. MOST je u tom trenu jednostavno popunio prazninu koju je trebalo popuniti - opcija koja je po svemu nova, nekompromitirana, koja nije dio ili spin-off postojećih struktura i koja je pozvala birače na zajedničku demontažu HDZa i SDPa.

Kad sve zbrojimo i podvučemo, dogodilo se jedino što se i moglo. HDZ i SDP su zadržali svoje biračko tijelo, dok je MOST pokupio sve ono što je, razočarano i frustrirano prethodnim razdobljem, vapilo za nečim radikalno novim na političkoj sceni. MOST je dobio dovoljno mandata da bude ključan u formiranju vlasti, a dvije velike koalicije dovedene u pat-poziciju i prisiljene da se nadmeću u tome tko će bolje privući naklonost MOSTa i uspjeti formirati vlast.

Proces koji je uslijedio nije ništa drugo nego jedini mogući scenarij. Da se MOST odmah nakon izbora priklonio jednoj strani (što su svi zazivali), potpisali bi sami sebi političko samoubojstvo. Dobili bismo premijera (Karamarka ili Milanovića), jedna od velikih koalicija bi proglasila pobjedu, i za par mjeseci sve bi bilo isto kao i prije - MOST bi se asimilirao unutar svoje koalicije, izgubio identitet, a Hrvatska bi se opet našla taocem većinske vladavine jedne od dviju političkih opcija.

Ovako, već 5 tjedana gledamo nešto što u hrvatskoj politici davno nije viđeno, gledamo jednu političku opciju koja unatoč pritiscima, osudi medija i javnosti i prljavim udarcima i s lijeva i s desna, unatoč nemoralnim ponudama ustraje u osnovnoj ideji o širokoj suradnji za dobrobit države, ne mijenja stav i drži se onog u što vjeruje, pa koliko god to izgledalo neostvarivo i utopijski.

Izgleda da se nitko u Hrvatskoj ne zna nositi s dosljednošću. Jer, budimo realni, to je dosad bio uglavnom nepoznat pojam među hrvatskim političarima.

"Nec Hercules contra duos", kaže stara latinska poslovica. (Ni Herkul ne može sam protiv dvojice). Tako ni u ovom postizbornom okršaju, nitko od 3 glavna sudionika političkih pregovora ne može sam protiv druge dvojice. Osim utopijske tripartitne suradnje, postojala su 3 scenarija u kojem bi "dvojica" srušila "Herkula".

Prvi, u kojem bi SDP i HDZ zajedničkim snagama izazvali konstituiranje Sabora i nove izbore, nije mogao proći zbog međusobog animoziteta i nepovjerenja između te "dvojice" kao i straha od neizvjesnih ishoda novih izbora.

Pitanje jest - od preostala dva ishoda (MOST+SDP ili MOST+HDZ), koji predstavlja veće izigravanje volje birača? Imajući u vidu ono što sam gore naveo, mislim da bi koaliranje MOSTa i SDPa bila prevara svih birača koji su glasali za MOST. Nitko od njih nije glasao za ostanak Zorana Milanovića na vlasti. Treba biti pošten i to priznati. MOST je dobio glasove iz tri grupacije birača. Glasači lijeve opcije, koji su razočarani vladavinom Zorana Milanovića, glasali su za MOST kao alternativu, jer nisu htjeli za HDZ. Glasači desne opcije, koji su htjeli smijeniti Zorana Milanovića, a zbog ovih ili onih razloga ne vole HDZ, glasali su također za MOST. Konačno, glasači koji nisu pripadali ni lijevom ni desnom svjetonazorskom bloku, oni koji prethodnih godina možda i nisu izlazili na izbore, u MOSTu su prepoznali novu opciju, nešto s čime se mogu identificirati i dali im svoj glas kao opciji koja otvara nešto drukčiji pristup politici.

Ostala nam je opcija koja se trenutno i čini jedinom izglednom za rasplet - a to je vlada koju će podržati MOST i Domoljubna koalicija. Kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri održala dosljednost prema biračima, potrebno je to izvesti tako da HDZ ne ispadne pobjednik izbora, da Vlada koja iz toga proizađe ne bude isljučivo HDZ-ova s ponekim počasnim mjestom za MOSTove ljude, i na kraju, ako prava tripartitna vlada nije moguća, treba u vladu uključiti bar neke osobe iz koalicije Hrvatska Raste.

Prijedlog koji je izgleda, trenutno na stolu, a to je Vlada s nestranačkim premijerom, sa 60% ministarstava iz Domoljubne koalicije, 20% ministarstava predloženih od strane MOSTa i preostalih 20% ministarstava ponuđenih nestranačkim stručnjacima ili nekima iz koalicije Hrvatska raste (a mislim da bi HNS ili možda neke druge stranke iz lijevog bloka takvu ponudu objeručke prihvatili radije nego da se nađu na gubitničkoj strani), ima zato šanse za uspjeh. I to bi predstavljao najbolju translaciju volje birača u izvršnu vlast. Jedini koji bi time bili nezadovoljni su SDP i oni članovi lijeve koalicije koji se ne priklone takvoj vladajućoj većini. A to je i očekivano jer - oni nezadovoljni čine oporbu.

U tim okolnostima, nakon svega viđenog, uvjeren sam da je to jedini ishod koji omogućava da svi iz ovog izađu više-manje čistog obraza. Božo Petrov jer je uspio uvesti radikalne promjene u hrvatsko političko okruženje i ostao (u najvećem dijelu) dosljedan onome što je obećao, Tomislav Karamarko jer je žrtvujući osobnu ambiciju (funkciju premijera, iako će ga to možda koštati funkcije u HDZu) spasio HDZ od ostajanja u oporbi i državu od još 4 godine Milanovićeve vladavine, Zoran Milanović jer je rekao odlučno "ne" (iako će ga to možda koštati funkcije u SDPu) ali je bar ostao dosljedan sebi, kao i oni zastupnici lijeve koalicije koji se priklone većini jer su pokazali odgovornost i stavili dobrobit države ispred ideoloških podjela, a preostali zastupnici koji bi sa SDPom otišli u oporbu, zbog dosljednosti i načela da neće sa HDZom.

Kao što vidite, sve se može predstaviti na probavljiv način, zato sam uvjeren da će ovi izbori biti po mnogočemu povijesni, ako ni po čemu drugom, a ono po tome što nitko nakon svega neće priznati poraz.

A hoće li "Herkul srediti dvojicu", ili će "dva loša ubiti Miloša", saznat ćemo vrlo brzo.

Ocjene (21)


Komentari (33)


Odlčan tekst, bravo Gospon Flir ! Laci 1 0 0


Dobar tekst. Samo jedna stvar, Most je jasan i po svojim stajalištima o izbornom legitimitetu i idejama u kojem smjeru mijenjati izborni zakon . Ako će se u reformsku vladu uključiti dio Hrvatske raste, a ne cijela, onda to može biti samo SDP. Zivac 1 0 0


Razuman tekst. Iskreno se nadam suradnji MOST-a i Domoljubne koalicije uz micanje Karamarka s premijerske funkcije. Zenga2 1 0 0


Razlog za neslaganje:Jedini zaista velik, pozitivan i neupitan rezultat tog razdoblja je ulazak Hrvatske u NATO i EU.Nitko me nije pitao želim li u NATO,,a na ref o aneksiji HR u EU sam rekao NE.Tako da tu nema ničeg velikog i pozitivnoga. VeNLO 1 0 0


@VeNLO- respekt za drukcije misljenje, no mislim da je u tom trenu to bio ipak cilj oko kojeg se velika vecina gradjana nasla na istoj liniji. Naravno, da smo tada znali za kaos koji sada vlada u EU, pitanje je kako bi prosao referendum. Gospon_Fulir 0 0 0