Analiza

Između realnosti i kenjaže

05.09.2016. 10:31, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

U svjetlu novih verbalnih napetosti na liniji Zagreb-Beograd pomalo u sjeni ostaje nova inicijativa iz Banja Luke - referendum kojim bi Republika Srpska usvojila 9. siječanj (januar) kao svoj nacionalni praznik. Za Hrvate koji do nacionalnih praznika nit' šta drže, nit' šta mare (već su im, ovisno o preferencijama, bitniji 10. travnja ili 27. jula) ovo pitanje naizgled i ne predstavlja drugo do li kenjažu na koju će odgovoriti nekom od kenjaža uobičajenih za diskurs o susjednom Protektoratu. Čak i one rijetke reakcije koje nadilaze opisani diskurs ostaju unutar granica stidljivih pokušaja da se u javnu raspravu pokuša ubaciti priča o najvećoj anatemi hrvatske politike - trećem entitetu kojim bi bh Hrvati dobili nešto po uzoru na svoje konstitutivne partnere u Protektoratu. 

Pitanju Republike Srpske stoga treba pristupiti iz perspektive koja neće biti ni ignorantska, ali niti kroatocentrična, premda se naravno pitanje ovog entiteta - htjeli mi to ili ne - dotiče i tiče i hrvatske politike (štogod pod tim podrazumijevali). Nino Raspudić svoju analizu verbalne kenjaže hrvatske politike također dobrim dijelom gradi sa kroatocentričnih polazišta stavljajući fokus na značenje koje ona ima za preostale bh Hrvate. Tim četirima kroatokenjažama, mogla bi se dodati i peta koju unisono dijele i bošnjački (i probošnjački) istupatelji u javnom diskursu, a koja se svodi na neprestano podsjećanje da je Republika Srpska utemeljena na genocidu (preciznije, masovnom etničkom čišćenju) i kako su njezin nastanak i postojanje nepravedni. Problem, dakako, nije u tomu da su navedeni stavovi nužno pogrešni. To, u nekoj nategnutoj formi, nisu ni one četiri kroatokenjaže. Srž problema je taj što se s tih, ovisno o kutu gledišta idealističkih, odnosno irealnih stajališta vodi i realna politika. Stoga njezini neuspjesi nimalo ne začuđuju.

(Doduše, valja ovdje naglasiti kako postoji sve više pokazatelja kako krug oko Bakira Izetbegovića polako ide u smjeru politike historijskog dogovora između Srba i Bošnjaka na tragu onoga za koji se još početkom 90-ih zalagao Muhamed Filipović Tunjo siva eminencija suvremene bošnjačke nacionalne misli. Ova bi tema zahtijevala zasebnu eksplikaciju.)

U tim idealističkim promišljanjima RS predstavlja glavnu prepreku uspostavi "građanske" BiH - jedinstvene države koja bi samim svojim jedinstvom dosegla neslućeni prosperitet. Riječ je o diskursu zaostalom još iz ratnih zbivanja iz kojih kola nekoliko zabluda koje do danas diktiraju medijski kontekst u kojemu će se tumačiti sadašnjica, kao i potencijalna budućnost Protektorata. Ključna zabluda kojom se do danas hrane bošnjačka javnost, kao i hrvatska na području Lijepe Naše je ona o tomu kako je ratna vlada u Sarajevu bila jedini legitimni predstavnik Bosne i Hercegovine, dok su politička vodstva bh Hrvata i Srba bila neke vrste pobunjenikabez ikakvog legaliteta. Činjenica je kako je međunarodna zajednica (MZ) formalno-pravno priznavala Izetbegovićevu vladu kao legalnu, no još je veća činjenica kako se cijeli rat u BiH može promatrati i kao kulisa iza koje su paralelno tekli pregovori o budućem ustroju zemlje u kojemu je MZ bh Hrvate, a osobito bh Srbe tretirala kao i više nego ravnopravnu stranu te da je razgraničenje dvaju entiteta dobrim dijelom teklo granicama bojišnica, kao i da je Daytonski sporazum predstavljao kompromis kojim se nastojalo zadovoljiti dalekosežne planove svih triju strana:

- bh Srbi su dobili RS kao garanciju da se neće naći pod direktnom ingerencijom nekakve vlade sa središtem u Sarajevu

- bh Hrvati kantonalno/županijsko uređenje Federacije s mogućnošću da barem u nekim županijama imaju nekakvu verziju Trećeg entiteta

- k tome su jedni i drugi dobili model konfederalnih odnosa sa Srbijom, odnosno Hrvatskom (model kojim je vjerojatno Tuđman bio namamljen na prihvaćanje sporazuma, a koji je ostao mrtvo slovo na papiru)

- Bošnjaci su dobili očuvanje BiH kao jedinstvenog Protektorata pri čemu su se mogli nadati da će ga demografskim kretanjima jednom uspjeti pretvoriti u "Bosnu za Bošnjake"

Distanciranjem (najblaže rečeno) hrvatske politike od BiH maksimalistička bošnjačka politika se mogla usmjeriti ka RS-u, odnosno njegovom dokidanju, no s mršavim uspjehom. Milorad Dodik koji je unutar RS-a svoju karijeru izgradio na oponiranju SDS-u - stranci odgovornoj (ili zaslužnoj, ovisno o kutu gledanja) za nastanak srpskog entiteta, uz međunarodnu je podršku postao neupitni vođa 49% BiH, ali je na razini iste svoju karijeru usmjerio na izrazito oponiranje ikakvom dokidanju zasebnog položaja spomenutih 49%. 

Ne ulazeći u pitanje načina stvarnog Dodikovog vladanja u RS-u, činjenica je kako je u njezinoj "vanjskoj" politici pokazao zavidnu spretnost i vještinu. Prvo i osnovno, nikada nije izgubio podršku Srbije. Sjedili ondje "četnici" Vučić i Nikolić ili "demokrati" i "građani" Tadić i Đinđić, Dodik je uvijek mogao računati na više ili manje otvorenu, ali u svakom slučaju nedvosmislenu podršku srpske politike. Načelno ne podržavanje referenduma ili slični postupci, puka su kozmetika jer je Beograd svjestan kako Zapad i dalje inzistira na čuvanju makar vanjskog obruča BiH. Kao drugo, Dodik se uspio nametnuti kao jedini realni partner bh Hrvata u razgovorima oko potencijalnog preustroja BiH. To mu je omogućeno s jedne strane politikom službenog Zagreba koja se kreće u okvirima četiri kenjaže, a s druge službenog Sarajeva koje je bh Hrvatima nametalo Komšića, a više ili manje otvoreno i više ili manje redovito poteže pitanje ukidanja županija kao jedine kakve-takve institucionalne brane najmalobrojnijeg naroda. Koliko je Dodik u tomu, zahvaljujući Zagrebu, imao lak posao svjedoči i to da se ideju trećeg entiteta projicira u okviru eventualne podjele Federacije, pri čemu bi RS ostao teritorijalno neokrhnut, a što dodatno truje odnose Hrvata i Bošnjaka što će perfidni predsjednik RS-a znati iskoristiti. Napokon, kako pokazuje popis stanovništva RS je danas doista etnički srpski, usprkos izrazito negativnim demografskim kretanjima.

Za eventualno ukidanje RS-a, dakle, postoje 3 scenarija koje ću ovdje poredati od najmanje vjerojatnog do onog najvjerojatnijeg.

Prvi je samoukidanje, odnosno da stanovnici RS-a sami odluče kako im je dosta segregacije i kako je njihova budućnost u jedinstvenoj BiH. Obzirom na sada već četvrt stoljeća u kojem postoje zasebne obrazovne institucije i gotovo neograničen prostor za plasiranje vlastite verzije događanja iz prošlosti i vizija budućnosti, ovakav scenarij predstavlja teški SF.

Drugi je novi rat u kojemu bi Federacija napala, vojno savladala i potom politički progutala RS. Premda djeluje i kao veći SF od prethodnog, ovaj je ipak ponešto vjerojatniji iako tek u sklopu nekih širih ratnih sukoba, odnosno u nekoj ipak nešto daljoj budućnosti.

Najvjerojatniji (što ne znači i izvjestan) je međunarodni pritisak kojim bi se serijom dogovora unutar MZ-a, mrkvom i batinom prema Beogradu i Banja Luci dovelo do uspostave nove probosanske garniture. Dakako, postavlja se pitanje od koga i s kim, te je li ukidanje RS-a uopće cilj MZ-a kao stvarnog gospodara BiH. Međunarodna je zajednica sigurno zainteresirana za funkcionalniju BiH što ne znači da bi takva BiH morala biti utemeljena na unitarističkim konceptima. 

Dodikovo zveckanje referendumom se u ovakvom kontekstu treba promatrati ponajprije kao dio medijskog rata usmjerenog na prema svim trima čimbenicima u bh politici. Za domaću (u ovom slučaju eresovsku) javnost radi se o uobičajenoj metodi traženja Vuka Brankovića. Emotivni naboj kojim ovakve diskusije o (samo za hrvatsku društvenu zbilju nepotrebnim) datumima državnosti dodatno služe sprečavanju etabliranja ikakvog diskursa koji bi težio jedinstvenosti BiH mimo sadašnjih vrlo labavih okvira. 

Prema Federaciji Dodik nastavlja neprestanim iritiranjem, izazivanjem emotivno nabijenih reakcija i pokazivanjem nemoći Sarajeva da se nametne kao glavni čimbenik u Protektoratu neovisno o demografski povoljnoj slici. Napokon, MZ će se uprijeti u sprečavanje održavanja referenduma ili priznavanja njegovih rezultata, ali time se i uvući u rasprave oko nadležnosti svih mnogobrojnih instanci u kompliciranoj shemi vladanja u Protektoratu pružajući RS-u još jednu mogućnost da se dodatno afirmira.

A bh Hrvati? Nastavit će ih pratiti usud odustajanja od varijante pitanja za referendum o nezavisnosti BiH za koju su se zalagali:

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)

Njihovim izlaskom na referendum je izglasovana nezavisnost BiH, koja je potom uređivana u znatnoj mjeri bez njih i na njihov račun. 

Ostat će sve dublje zakopani u ono što obično nastaje kenjažom.

Ocjene (9)


Komentari (25)


@boljunac, nazovi Hrvata ili Srbina ili Muslimana iz Hercegovine Bosancem ili nedajboze Bosnjakom pa ces vidjeti sta ce ti reci-:) Anyst 0 0 0


Hrvati će iz BiH nestati bez trećeg entiteta, Heceg-Bosne. Rat je najizgledniji scenarij. Zenga2 0 0 0


Tuđman nije bio namamljen u konfederalni koncept, nego upravo obratno: Tuđman je tim konceptom namamio bh Hrvate da potpišu Daytonski sporazum. Dirk15 0 0 0


@Dirk - mislim da je bila riječ o lančanoj reakciji. Tuđmana je zavela konfederalna koncepcija pa je pritisnuo bh Hrvate da odustanu od svog entiteta. Vaša tvrdnja neosporno stoji. Alumnus 0 0 0


Anyst, zaboga, kad sa ja ustvrdio da su Hrvati, Srbi ili Muslimani - Bošnjaci ? Jauporno pišem Bšnjaci,a ti pak pišeš - Bosanci. Drugo, ne znam kako se izjašnjavaju muslimani u Hercegovini. Tko su i što su oni ? Boljunac 0 0 0