Analiza

Gordijski čvor hrvatskog pravoslavlja

08.01.2017. 16:29, Slobodna tema: Ovo ne smije proći nezapaženo...

Rezultati popisa stanovništva 2011. pokazali su zanimljiv podatak da u Hrvatskoj živi oko 16.700 osoba koje se u nacionalnom smislu deklariraju kao Hrvati, a u vjerskomu kao pravoslavci. Na taj su način zasjenili i kudikamo tradicionalnije (o popularnosti da ne govorimo) Hrvate muslimane s oko 9.700 pripadnika (kao i ukupan broj Mađara, Slovenaca, Čeha i brojnih drugih - no riječ je o temi za neku drugu priliku). Dakako, odmah se nametnulo nekoliko tumačenja ovog - mada vjerojatno prisutnog - ranije neuočenog fenomena. I njega se, kao uostalom i većinu drugih, moglo simplificirati i tumačiti na često i oprečne načine, ovisno o agendi koju se zastupa.

Na jednom polu nalazi se tumačenje prema kojemu je 16.700 pravoslavnih Hrvata s jedne strane ostatak, a s druge strane potvrda u kojemu bi smjeru tekao razvoj nacionalnog identificiranja pravoslavnog življa da nije bilo upliva nacionalno usmjerene Srpske pravoslavne crkve s njezinom dosljednom praksom izjednačavanja pravoslavne konfesije s pripadnošću srpskoj naciji. Hrvati pravoslavci na taj način mogu poslužiti i kao dokaz izreke o "poturici goroj od Turčina", odnosno o nesrpskom porijeklu velike većine hrvatskih Srba. 

Dakako, stvar bi se mogla promatrati i sa suprotnog tumačenja prema kojemu spomenutih 16.700 predstavljaju pokušaj mimikrije ili posljedicu pritiska, i jedno i drugo kao posljedicu straha pred nanovo oživjelim "ustaškim gujama", "fašizmom" ili kako već tko hoće okrstiti vladu Andreja-džabe-sam-krečio Plenkovića.  

Valja, ipak, naglasiti da su veći medijski odjek imale ideje o autohtonosti hrvatskog pravoslavlja, vjerojatno i zbog toga što se službena SPC u Hrvatskoj uglavnom suzdržala od javnog izjašnjavanja o ovoj pojavi, nego se sva njezina pažnja usmjerila na izjednačavanje ideje o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi s fašizmom. U kontekstu svega opisanog, ponovno su na vidjelo izašle težnje o obnovi HPC-a, no čiji se razvoj za sada pokazuje jako udaljen od vjerskih pitanja, kao i akcijom u kojoj za sada veći udio imaju kojekakvi pripadnici hrvatske ekstremne desnice, nego li sami Hrvati pravoslavci. 

Nakon neuspješnih pokušaja registracije HPC-a makar kao udruge, te pojavljivanja njezinih arhiepiskopa na događajima kao što su obilježavanje hudojamske i(li) vukovarske tragedije, ovo se pitanje ponovno vratilo u središte medijske pozornosti vodokršćem organiziranim na blagdan Bogojavljenja (odnosno Badnjak prema julijanskom kalendaru) na zagrebačkom Cvjetnom trgu ispred sjedišta Zagrebačko-ljubljanske mitropolije SPC. Ako je itko želio kompromitirati HPC, nije mogao izvesti bolji razvoj situacije.

Na vidjelo su izašle sve mane i poteškoće aktualnih pokušaja obnove HPC. Kao prvo, pokazalo se da već sada postoje dva arhiepiskopa HPC-a te još jedna inicijativa koju predvodi nepravoslavac iz Zadra s više ili manje neuvijenom nostalgijom za ustaškim razdobljem. Naravno, sve tri strane se međusobno optužuju pa javnost može doznati i druge škakljive detalje iz biografija obojice arhiepiskopa među kojima su za vjersko pitanje bitni oni o vrlo upitnom kanonskom ređenju i legitimitetu obojice. Također, usprkos prostoru koji svim trima hrvatsko-pravoslavnim inicijativama dodjeljuju skloni mediji, upitno je koliko je sudjelovanje običnih vjernika pravoslavaca. Na Cvjetnom trgu ih se nije moglo vidjeti, a nema ih ni u aktivnim istupima (osim, dakako, anonimno što podsjeća na "neimenovane izvore bliske vrhu stranke").

Ovdje na vidjelo izlazi promašenost dosadašnjih pokušaja afirmacije HPC-a i njihov izvjesni neuspjeh. Neosporno je da trenutačno od HPC-a postoje svega dvojica arhiepiskopa. Sama činjenica da su prvi svećenici odmah i arhiepiskopi sugerira vrlo velik stupanj osobne ambicije i taštine. Očekivalo bi se, naime, da će Crkva koja pretendira u prvom koraku okupiti 16.700 vjernika ipak započeti postupnijim koracima. Ovdje za usporedbu valja podsjetiti da je i izvorna HPC koja je 1942. imala i snažno političko zaleđe, veći broj svećenika te povoljnije riješeno materijalno pitanje, ipak na čelu imala Germogena na časti mitropolita, umjesto planirane patrijarha. 

Kontekst događaja na Cvjetnom trgu, pak, pokazuje kako su najveći prijatelji HPC u suštini gori od njezinih neprijatelja. Nije li neobično da je za događaj koji je pompozno najavljivan kao prva javna manifestacija nakon 72 godine izabran blagdan Bogojavljenja (Vodokršća) i da se cijeli obred prvotno trebao odigrati u prostoru pokrajnjeg trgovačkog centra? Budući da HPC za liturgijske praznike (s bitnim izuzetkom Uskrsa!) koristi gregorijanski kalendar, za vjersku reafirmaciju bi pogodnije bilo obilježavanje Božića. Kako je već istaknuto, očigledno je primarni motiv bilo provociranje SPC i "prigodna" poruka o "odj****nju". To samo pokazuje da mnogi zagovornici obnove HPC-a na umu imaju isključivo nadu kako će to napakostiti SPC-u, pa čak i poslužiti kao nekakav vid desrbiziranja (uz mogućnost kroatiziranja) većine od 190.000 ukupnog broja pravoslavaca.

Na tom su tragu nekonzistentne i izjave o tomu kako bi u Hrvatskoj smjela postojati (pa prema tomu, valjda, i djelovati) samo HPC da bi se potom njezina registracija tražila na osnovi argumenta kako ni primjerice Makedonska ili Crnogorska pravoslavna crkva (koje SPC također ne priznaje) nisu srpske, kao ni Bugarska PC, a sve legalno djeluju u Hrvatskoj. Ukoliko bi SPC trebalo izbaciti iz Hrvatske, znači li to da bi istu sudbinu trebale podijeliti i preostale tri pravoslavne crkve? 

Napokon, sama podjela, kako samih HPC, tako i njihovih podržavatelja s krajnje desnice ukazuje na dobro poznati scenarij sektaštva, međusobnog podmetanja i susljednog puta u obično sredstvo manipuliranja prema potrebi. 

Sve nas to vraća na pitanje analize postojanja 16.700 Hrvata pravoslavaca. Naime, osim pukog konstatiranja činjenice da postoje i susljednih pokušaja političkog instrumentaliziranja, nitko nije zašao u dublje pretresanje pitanja koja se nameću sama po sebi, a koja nisu sva vezana uz pitanje porijekla. U kojim su krajevima naseljeni? Radi li se o kompaktnim grupama ili pojedincima raštrkanim diljem RH? Kakva je dobna struktura? Koliko je obraćenika na pravoslavlje, a koliko osoba koje su to po obiteljskoj tradiciji? Radi li se o krštenim vjernicima ili samo onima koji se identificiraju uz tradiciju? Kakva je vjernička praksa i gdje je vrše? Kakav je stav prema SPC-u? Obavljaju li svoje vjerničke potrebe u nekoj od njezinih parohija? Postoji li tendencija za izdvajanjem u vlastitu autokefalnu crkvu? 

Nije, naime, isključeno da takva tendencija možda i postoji bez asistencije antisrpski nastrojenih nepravoslavaca u kojemu bi se slučaju nužno nametnulo i pitanje odnosa države prema ovoj ideji.

U kontekstu gore opisane skepse potpisnika ovih redova prema dosadašnjem razvoju situacije oko obnove HPC-a, odbijanje tadašnjeg ministra Arsena Bauka da registrira HPC može biti samo na korist hrvatskim pravoslavcima. Problem je što se Bauk zasigurno nije vodio opisanim nelogičnostima i nedosljednostima, nego uvriježenim izjednačavanjem HPC u periodu 1942.-1945. s fašizmom. Još je veći problem što bi Bauk (ili će danas-sutra neki drugi nadležni ministar, neovisno koje stranačke provenijencije) odbio registrirati HPC sve da svih 16.700 dođe u procesiji s kanonski zaređenim svećenstvom nedvojbene apostolske sukcesije i to će ponovno pravdati istim, fašističkim, argumentom. (Valja, ironije radi, spomenuti kako se brojka Bunjevaca antihrvata gotovo u dlaku poklapa s brojem Hrvata pravoslavaca. No, odnos srpske politike prema ovom pitanju je kudikamo manje skrupulozan nego li onaj hrvatske).

Zbog specifične naravi pravoslavlja, osobito u organizacijskom pogledu, danas je teško i pobrojati sve podjele i frakcije koje postoje među crkvama te tradicije, kao i uzroke zbog kojih dolazi do podjela. Nacionalno pitanje je nedvojbeno jedno od njih, a upravo ono po kojemu je SPC uključena u dva spora: s CPC i MPC, premda će službena objašnjenja uvijek nijekati ovu vezu nacionalnog i konfesionalnog. Iz tog razloga sasvim je jasno da će SPC u Hrvatskoj uvijek nastojati spriječiti registraciju bilo kakve HPC, neovisno o tomu što se formalno ne bi radilo o njezinom odcjepljenju od SPC-a. 

Ovdje, pak, dolazimo do zanimljivog odnosa hrvatske politike, ali i medijske scene prema klerikalnom. 

Nedavno je Milorad Pupovac u jednom intervjuu ponovio sad već ustaljenu mantru o klerikalizmu kao fašizmu naših dana, odnosno o nužnom očuvanju sekularnih vrijednosti. Isti onaj Pupovac koji već godinama figurira kao domaćin božićnog domjenka izrazito nabijenog pravoslavnom tradicijom u koju uostalom nekršćanske varijante kao Xmas ili Žićbo, karakteristične za Zapad, još nisu prodrle. Isti je domjenak već 15-ak godina neizostavno mjesto hodočašća svih hrvatskih političkih elita, a da nikomu od brojnih vitezova sekularizma nije riječ o upitnoj praksi. (Sama praksa nipošto nije upitna, ali jesu dvostruki kriteriji o kojima može posvjedočiti nes(p)retni Bernardić sa komentarima svog odlaska na polnoćku). No, odnos SPC prema politici, kao i politike prema njoj predstavlja poseban gordijski čvor vrijedan zasebne analize.

U pravoslavnim nadmetanjima hrvatska će politika i mediji imati vrlo bitnu ulogu koja će biti daleko od objektivnosti, a kamo li neutralnosti. Slučaj 16.700 Hrvata pravoslavaca nas podsjeća da se vjernike često vrlo površno doživljava, a obično ništa ne pita. Još više nas podsjeća kako su licemjerni kriteriji sezanja granica sekularnog.

Ocjene (8)


Komentari (14)


zato i makedonska, ruska, crnogorska i kojekakve druge pravoslavne denominacije. Ne vidim razloga zašto ne bi postojala i Hrvatska pravoslavna crkva po istom obrascu, osim ako to ne smeta istovremeno i rkt crkvi i SPC-i. I tu je najvjerojatnije NEKOVARAZDIN 0 0 0


odgovor...tako nešto je nepojmljivo i jednima i drugima, i zato to treba satrti u startu, etiketirati i prigrliti te nesretne ljude pod svoje okrilje....a u pravu je autor teksta...svakako ovo zahtijeva dublju analizu ljudi koji su se tako NEKOVARAZDIN 0 0 0


deklarirali, tu bi onda mnoge stvari bile jasnije. NEKOVARAZDIN 0 0 0


Problem je u srednjoeuropskom razumijevanju i formalno pravnoj definiciji prava na ispovjedanje vjere. Za razliku od američke, (srednjo)europska tradicija vrlo teško dopušta osnivanje novih religija. U Americi registreiraš novu crkvu poput kakve ... omblez1 0 0 0


tvrtke, dok je to u Europskim državama, uglavnom zbog dominacije jedne crkve, skoro nemoguće. Ja sam za američku varijantu. Pođeš kod bilježnika i registriraš crkvu, pa neka te prati ko hoće i želi. Vjerovanje tu i tako i tako već davno nema uloge. omblez1 0 0 0