Analiza

Glavni uzrok demografskog pada je izmijenjena uloga žena, a ne gospodarska situacija

11.08.2016. 23:22, Izumiranje i predizborna obećanja: Shvaćaju li stranke ozbiljnost demografske situacije?

Svaki plan za nekakvu demografsku politiku svodi se na materijalna pitanja. Kada bi Hrvati imali osiguran krov nad glavom i stalna primanja bilo bi nas k'o Kineza. Otprilike tako idu stereotipna razmišljanja. 

Naizgled nevezan za ovaj, u hrvatskom se javnom prostoru često može čuti i drugi stereotip vezan za demografiju i materijalna davanja. Prema njemu u Njemačkoj, Francuskoj ili skandinavskim zemljama velike mase stanovništva afričkog, arapskog i turskog porijekla dolaze u dotične zemlje i ondje ne rade ništa drugo do li djece koristeći blagodati socijalnog sustava koji bi onda i Hrvatska trebala preslikati kod sebe.

E sad, posljednjih godina je i Hrvatska (ponovno!) postala iseljenička zemlja. Svaki dan u medijima čitamo ispovijedi naših iseljenika koji (češće) hvale zemlje useljenja i opisuju svoje uspjehe koji se događaju gotovo preko noći ili (rjeđe) upozoravaju da nije baš zlato sve što sija. Po društvenim mrežama postoje grupe u kojima se izmjenjuju iskustva i mladi Hrvati međusobno bodre da potraže sreću, bogatstvo i blagostanje u Njemačkoj, Irskoj ili nekoj drugoj od brojnih zapadnih dembelija gdje je jedino moguć "život dostojan čovjeka."

U tim grupama i ispovijedima nešto kronično nedostaje. Nema niti jedne ispovijedi koja bi išla tipa: "Prvo je otišao suprug i našao stan, obavio prijavu i našao nekakav posao, a onda sam došla i ja. Odmah smo prionuli 'poslu' i srećom već za dva mjeseca sam ostala trudna. Ima cura i žena kojima treba i po pola godine, pa i više. Valjda ih pritisak sputava. Akobogda kroz pet godina mogu roditi četvero djece, a ako nas posreći možda budu i blizanci. Onda bi suprug mogao i prestati raditi, a nama će biti lijepo. Oduvijek smo željeli veliku obitelj, a hvala Bogu Švedska nam je to i omogućila."

Dobro, ovo je možda i malo previše karikirana priča, no kad ste pročitali makar ovakvu: "Jest, nije ovdje med i mlijeko, ali tko želi raditi bit će za to adekvatno nagrađen. I suprug i ja smo zadovoljni, a što je najbitnije i mirni. Vjerujem da ćemo se dogodine odlučiti i za dijete, a vjerojatno ubrzo nakon njega i na još jedno. Nismo jedino sigurni hoćemo li ih nazvati po djedovima, kako smo htjeli, ili ćemo im ipak dati njemačka imena u znak zahvalnosti našoj novoj domovini. U Hrvatskoj naša djeca ionako ne bi ni bila rođena."

Nema ni ovakve? Zaključak je, dakle, jasan. Broj rođene djece je zapravo najmanje povezan s gospodarskom situacijom, a ako i jest onda je obrnuto proporcionalan. Pa, ipak, u Hrvatskoj je to i dalje prevladavajuća mantra. Potpuno pogrešna. Valja se ovdje prisjetiti da naše (pra)bake nisu mogle računati (niti im je uopće padalo na pamet) ni na dječje vrtiće, ni na osigurane udžbenike, ni na dječje doplatke, ni na plaćeni rodiljni, pa čak ni na pretjeranu pomoć naših (pra)djedova koji su zapravo vrlo malo sudjelovali u skrbi za malu djecu, nedoraslu za pomoć u svakodnevnim poslovima. 

Toliko inzistiranje na materijalnim prilikama kao demografskom ključu, vjerojatno svoj uzrok ima u prizemnim dnevnopolitičkim potrebama gdje je jedino potrebno upozoravati na (zapravo uvijek) aktualnu gospodarsku krizu i optuživati vladajuću garnituru za isto. Prava istina je, pak, ta da se u Hrvatskoj još 60-ih godina prošlog stoljeća broj živorođenih spustio ispod broja mrtvorođenih i da je otada do danas ostao ispod. Nekoliko desetljeća maskirale su ga migracije unutar bivše države. Zahvaljujući doseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine, te u manjoj mjeri onih iz Vojvodine, ukupan broj stanovništva RH je rastao. Međutim, sada je bh-demografski bazen presušio, pa je dugo pokrivani problem odjednom postao akutan. 

Rješenje, dakle, nije u poboljašavanju gospodarske situacije ili makar kakvoj materijalnoj pomoći. Realno gledano, ma koliko možda iskrena i hvalevrijedna bila inicijativa za jednokratnom isplatom od 1000 €, radi se o toliko naivnoj ideji da bi stvarno bilo pravo čudo kada bi ona ikoga motivirala da se odluči imati dijete koje već nije planirao imati. Autor ovih redaka je duboko uvjeren da se to ne bi postiglo čak ni kada bi se tih 1000 € isplaćivalo i na godišnjoj razini sve do djetetove punoljetnosti, a prilično sam siguran da bi čak i na mjesečnoj razini imalo prilično ograničen učinak.

Naime, dok naše (pra)bake nisu imale osigurane sve spomenute benefite i društvena su očekivanja od njih bila kudikamo manja, a svodila su se na to da budu dobre majke i marljive supruge i kućanice. Danas takvo što očekivati je politički nekorektno. Rađanje nije pitanje gospodarstva nego pitanje kulture samoostvarenja pojedinca. A od današnjih se žena ne očekuje da se ostvare kao majke, nego da ostvare karijeru i materijalnu promociju kao spoj nečega što se zove neovisnost i emancipacija. Da dokažu da mogu baš sve kao i muškarci. 

Riskirajući da me se pogrešno shvati, ne mogu ne iznijeti subjektivnu misao kako me uvijek zapanjivalo kako su svi borci za tu navodnu ravnopravnost žena, zapravo borci za identičnost žena s muškarcima. Nesvjesno zapravo time šalju poruku kako je biti muškarac i vrednije nego biti žena. Naizgled se doima da živimo u svijetu u kojemu su muškarci sve više feminizirani. Kad se zagrebe ispod površine, upadljivo je da se radi o trivijalnim i prolaznim stvarima poput mode ili društvenih manira. U isto vrijeme živimo u svijetu izrazito maskuliniziranih žena koje se socijalnom ljestvicom gibaju upravo tipično muškim obrasicma ponašanja: natjecanjem, grupiranjem u čopore i sklonošću ka ritualnim oblicima uređivanja međusobnih odnosa. Upravo izmijenjena uloga žena je glavnim uzrokom demografskog pada. Premda su za roditeljevanje potrebni i muškarci, biologija je takva da je žena ona koja devet mjeseci nosi dijete koje nakon, u odnosu na ostala živa bića, izrazito bolnog porođaja još nekoliko godina ostaje praktički nesposobno za samostalan život. A biologija i sociologija često ne idu ruku pod ruku.

Ovime ni najmanje ne želim potezati pitanje krivnje, a kamo li je svaljivati na žene. Argumenata ("argumenata") u prilog tomu da se nema djece ili ih bude što manje ima još: od ekološke zabrinutosti, antropološkog pesimizma, hedonizma i čitavog niza drugih. Hrvatska politika ih, pak, nije ni svjesna, a kamo li da je spremna ulaziti u njih. Kao što to nisu ni politike na Zapadu.

Useljavanje je, dakle, jedini način da se demografski trendovi okrenu ka porastu stanovništva. Očigledno je, pak, da će i njih diktirati vanjski čimbenici. U Hrvatskoj će to ići smjerom daljnje privatizacije nacionalnih dobara i postupnom ukidanju socijalne države, kako bi se otvorio prostor za pokretanje gospodarstva neopterećenog fiskalnim pritiskom koji će potom postati primamljiv za jeftinu radnu snagu s Bliskog i Srednjeg Istoka, te Afrike. K tomu će, zahvaljujući trudu posljednjih nekoliko generacija Hrvata ti useljenici mahom imati riješeno stambeno pitanje. 

Ako je i po čemu, onda je upravo po demografskim trendovima Hrvatska punopravni dio žuđene Europe. Iz tog razloga je nemoguće očekivati od naših političkih struktura da pronađu rješenje prije, a kamo li mimo, ukupnih europskih trendova. Ono što je nedvojbeno je to da će se hrvatski socijalni sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti raspasti upravo na pitanju demografije. Politika bi se stoga trebala usmjeriti na pronalaženje rješenja kako da taj slom što brže - jer bezbolan neće biti - prođe. Nadati se je da ga neće potražiti u eutanaziji starog stanovništva. Sintagma o "nedostojnom životu" se posljednjih godina prečesto i prelako valja hrvatskim jezičnim i medijskim prostorom.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (9)


Komentari (19)


ma tko je željan seksa kad može mobitelom loviti Pokemone? 5none5 0 0 0


Analiza bez puno vrijednosti, samo osoban dojam. Da bi doveo u vezu ovako dvije ozbiljne stvari poput nataliteta i ravnopravnosti žena, ovdje bi ti bilo potrebno jako puno istraživačkog-statističkog i komparativnog rada. miliwan 0 0 0


Kako ne vidim niti jednu ljestvicu, brojku ili bilo što nalik na komparativnu metodu, ostajem pri tome da autor zaključuje naprečac, temeljem svojih predrasuda i dojmova. miliwan 0 0 0


jučer sam baš negdje pročitao da je hr prva u eu po broju muškaraca srednjih godina koji žive s roditeljima, i to mi se čini nesumnjivim dijelom ekonomskog aspekta demografije. no ovaj tekst je svakako super izvukao jedan važan dio te teme. Dirk15 0 0 0


onak iskreno......kaj bu s Hrvatskom državom i Hrvatskim narodom za 50-tak ili stotinjak godina.......baš me briga....postoji u narodu i bolji izraz za to, al nije za javnu objavu NEKOVARAZDIN 0 0 0