Analiza

Demografiji nema spasa dok se ne riješimo politikantstva i desno-lijevih sitničavosti

09.11.2016. 18:32, Nakon chata: Hoće li Plenkovićeva Vlada zaustaviti negativne demografske trendove?

Da nema Stjepana Šterca u hrvatskom javnom prostoru gotovo da ne bi postojala osoba kojoj bi se mogla pripisati atribucija "demograf." Uz Šterca u javnosti pod spomenutim stručnim nazivom istupa još samo Anđelko Akrap. Daleko od toga da su spomenuta dvojica jedini hrvatski demografi, no njihov slučaj zorno svjedoči na kako je niskoj razini opća svijest o demografskom problemu. Čak ni danas kada su jasno vidljivi pojačano iseljavanje, posljedice pada nataliteta, te starenje stanovništva uslijed produljenog životnog vijeka. 

Razlozi zbog kojih se ovaj problem razvio do sadašnjih razmjera već su obrađivani u tekstovima koji iznose teze o promjeni kulturoloških obrazaca i o iluzornosti očekivanja da se situacija preokrene povećanjem nataliteta. Stoga ovom prilikom valja nešto reći o uzrocima zbog kojih se ovaj problem ne može staviti u fokus javnosti, kako one koju čine političari, tako i one koju čine obični birači. Mnogo toga vidljivo je i analizom odgovora koje je dao g. Šterc.

Prvim je razlogom i dalje uvriježena mantra kako gospodarski oporavak sam po sebi jamči rješavanje svih ostalih problema. Zaraženost hrvatske političke scene ovom mantrom je vjerojatno neizlječiva. U demografskim okvirima gledano, pogubnost ovakvog stava je upravo u tomu što se Hrvatska već sad u mnogim sferama suočava s nedostatkom radne snage (npr. medicina) osobito one mlađe i stručne, a ta boljka postaje još upadljivija kada se zađe u problematiku onoga što se naziva realnim sektorom, odnosno onoga koji bi trebao biti zamašnjakom općeg poboljšavanja gospodarskih prilika tako što bi stvarao stvarne(!) vrijednosti. Stvaranje bilo kakvih predispozicija za ikakvo pokretanje proizvodnje, pa radilo se tu o šibicama, plastičnim igračkama, poljoprivrednim kuturama ili visokosofisticiranim uređajima bilo koje vrste nužno se temelji na mlađoj i u tom smjeru obrazovanoj i formiranoj radnoj snazi. Na drugačiji način, tj. realno govoreći demografski je oporavak preduvjet i temelj gospodarskog, a ne obrnuto.

Međutim, kako pokazuje Štercovo iskustvo u suradnji s HDZ-om, politika i dalje demografski oporavak promatra kao pitanje socijalne pomoći, odnosno smatra da će se mladi odlučiti na veći broj djece ili rađanje uopće, ukoliko bi mogli računati na nekakvu materijalnu, makar socijalnu pomoć Države. 

Dok bi se promjena te paradigme još nekako i mogla provesti, ostale će vjerojatno predstavljati onu prepreku na kojoj će hrvatsko društvo nesumnjivo pasti. 

Naime, čak i Šterc koji je neosporno svjestan važnosti demografije i opravdano govori kako se radi o "strateškim pitanjima" koja se "ne mjere cijenom, jer je u pitanju razvoj i opstanak" ipak problemu pristupa sa određene svjetonazorske točke. U razgovoru s njime bilo je izrazito upadljivo kako je njegov pristup rješavanju demografske krize utemeljen na osloncu na vlastite snage: podizanju nataliteta i povratku iseljeništva. Za njega je demografija i dalje primarno pitanje identiteta. 

U društvu koje nema konsenzusa oko toga što je uopće njegov identitet, zastupanjem takvih stavova, cijenjeni profesor nesvjesno čini štetu. Ispod oba gore citirana teksta, isti je kolega s Barometra ostavio poruku (vjerojatno će i ovaj put) čiji sadržaj otprilike glasi: "Što će biti s Hrvatskom i Hrvatima za 50 godina, iskreno me baš boli briga!" Umjesto da se taj stav olako proglasi kroatofobijom ili deficitom domoljublja, treba ga promatrati kroz kulturološku prizmu u kojoj je očit nedostatak svijesti o tomu da društva trebaju imati određeni konsenzus. Jasno da demografskom problemu ne treba pristupati kao pitanju domoljublja, osobito jer smo društvo u kojemu jedna možda ne toliko brojna, no ne i zanemariva, k tomu sigurno veoma glasna skupina domoljublje povezuje sa šovinizmom ili fašizmom. Ovdje nije mjesto propitkivati (ne)opravdanost, kao ni porijeklo tih teza, nego upozoriti kako ih se ne može zaobići.

Priče o rađanju većeg broja djece ili povratku iseljenika, nažalost, nesumnjivo imaju potencijal da ih se s lijeve strane prikaže kao "pretvaranje žena u strojeve za rađanje" i "povratak potomaka ustaških koljača kao novi vid fašizacije." Ovaj vid prelamanja kulturnog rata preko demografije (koja NB s njime ne bi trebala biti povezana) uočava i sam Šterc kada uspoređuje primjer Danske koja je svoje stanovništvo jednom slikovitom kampanjom pozvala na rađanje djece, a što bi u Hrvatskoj bilo vjerojatno dočekano na nož od većine tzv. nevladinog sektora.

Dakako, to ne znači da od oporavka nataliteta ili stvaranja uvjeta za povratak iseljenika (osobito onih koji su nedavno otišli) treba odustati, ali dugoročno predstavljaju vrlo varav zalog za budućnost. Osobito stoga što bi najviše smetnji njihovom uspjehu dolazilo baš iz same Hrvatske.

Treći, a spletom vanjskopolitičkih okolnosti i vjerojatno najizgledniji put poboljšavanja demografske slike je useljavanje stanovništva iz Afrike ili s Bliskog Istoka – što u Hrvatskoj samo po sebi jamči nove probleme. Šterc na jednoj strani šalje dramatična upozorenja o slomu mirovinskog sustava u roku od pet godina pri čemu je sasvim jasno da se taj problem u spomenutom roku ni na koji način ne može riješiti podizanjem nataliteta. Pri povratku iseljenika pretpostaviti je kako profesor cilja na one koji su napustili Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina ili najšire gledano dva desetljeća. Međutim, čak i kada bi se nekim čudom doista svi odlučili vratiti (što je iluzorno očekivati) valja napomenuti kako su oni također napustili demografski već jako načeto društveno tkivo i da bi demografski problem postojao i dalje.

Dolazak i naseljavanje stranaca nije nova priča. Primjerice u hrvatskoj je književnosti kao jednomu od odraza duha vremena još u 19. st. ustaljen motiv stranca (tada obično Nijemca, Čeha ili pripadnika nekog drugog naroda iz Austro-Ugarske) koji dolazi na hrvatsku grudu i kupuje hrvatsku zemlju, s koje nestaje hrvatski čovjek i ne čuje se više smijeh hrvatske djece, nego samo plač hrvatskih majki kojima su djeca u tuđini. Strah od stranaca nije nekakva novina u hrvatskom društvu, kao što nije uzrokovan nikakvim novonastalim rasizmom ili fašizmom.

Danas, kada među nama žive brojni Mileri, Šmitovi, Hanovi, Vodičke, Hlušičke, Novaci, Nađevi, Hegeduši i ostali, a koje odavno ne osjećamo (niti se oni sami osjećaju) kao strance – vidimo da su bojazni prethodnih stoljeća unekoliko bile neopravdane. Hrvati nisu nestali. Dakako, potencijalni novi Hrvati su kulturološki i po mnogo čemu drugomu kudikamo manje srodni nego li su to bili Švabe i Pemci, no njihova (ne)spremnost na integriranje nije jedinim problemom koji se otvara.

Šterc svoj oprez prema useljavanju temelji na procjenama kako društva uspješno mogu prihvatiti i integrirati onolik broj kulturološki različitih pridošlica koji ne bi prelazio 15 % ukupnog stanovništva. No, osim jezične, klimatske ili iskustvene barijere, nema tog pitanja od kojega hrvatska stranačka politika ne može učinit problem.

Zoran primjer su nacionalne manjine koje su pretvorene u sredstvo za vrlo široku uporabu: za plašenje većinskog naroda od strane desnica, kao izborna pričuva ljevice, za pokazivanje navodno vrlo visoke hrvatske uljuđenosti pred Zapadom od obje strane te kao profesionalno zanimanje od strane brojnih samih pripadnika manjina. Pri svemu tomu nikako da izađe na vidjelo kako su svakodnevni problemi običnih Čeha, Mađara, Rusina, Bošnjaka, Talijana…. identični onima Hrvata, kao i da bi ratne rane uzrokovane od lokalnih Srba ili njima nanesene lakše i brže zarasle kada bi neki prestali biti „Srbi“ po zanimanju i vratili se bivanju Srbima po nacionalnosti.

Potencijalni useljenici imaju sve predispozicije da umjesto da u Hrvatskoj potraže sudbinu bolju od one koju su ostavili i da njoj pruže budućnost dugotrajniju nego li si je sama pripremila – postanu politički instrument: za plašenje, pokazivanje, prepucavanje, a na kraju i kao profesionalno zanimanje. Ili sam jedini kojemu je uvjerljiv scenarij osnivanja kojekakvih agencija za njihov smještaj, nevladinih udruga spremnih da ih za pozamašna sredstva iz vladinog proračuna brane od vladine rasističke ili fašističke politike, ideja o dodjeljivanju saborskih mjesta i čitavom nizu uskogrudnih i kratkovidnih postupaka koji će samo onemogućiti uspješnu integraciju i demografsku obnovu?

Iz prosvjeda seljaka i branitelja naučili smo se kako je hrvatska javnost osjetljiva na novčana potraživanja. Stoga Štercova dramatična upozorenja o tomu kako nam o demografiji ovise i primanja možda pokrenu svijest javnosti u pravcu kako bi demografska obnova – bila ona utemeljena na povećanju nataliteta, povratku hrvatskog iseljeništva ili doseljavanju ljudi iz Trećeg svijeta – trebala u najvećoj mjeri biti lišena sitnog politikantstva i hrvatskih desno-lijevih sitničavosti. 

Demografska obnova je preduvjet gospodarskog oporavka, a njezin uspjeh ovisi o uspješnom provođenju sva tri načina jer niti jedan sam po sebi ne garantira uspjeh: niti će natalitet naglo porasti, a povratak iseljenika biti golem, kao što nismo spremni na velik prihvat stranih useljenika.

O toj obnovi ovisi ne tako udaljena budućnost ne samo svakog od nas ponaosob, nego i našeg društva kakvog smo do sada izgradili (a koje ima svoje broje vrijednosti!), te osobito brojnih poboljšanja koja se moraju provesti. Stoga su politički i društveni konsenzus presudni za dugoročan uspjeh.

Bedževi

Interakcija

 
UČINIO -> 572 55 36 528
PRIMIO <- 584 89 20 1,155

Dostignuća

Vingd 722.00
Bodovi 154.4
Analize 73 722.00
Ankete 179

Od istog autora

Ocjene (7)


Respektira (6): viewer, Refamolitelj, BorisTraljic, siouxica, Zenga2, Spektator


Slaže se (1): Zenga2


Komentari (5)


Povrat iseljenika je šuplja priča. Po svim procjenama je potencijal na razini cca. 10% , a oni koji su voljni doći nađu se pred birokratskom hidrom, koja ubija u njima i ono malo entuzijazma. Kad vidite sve one papire koje morate ispuniti, potvrde i viewer 0 0 0


uvjerenja koja morate pribaviti , preživjeti razen terenske kontrole i raspitivanja kod susjeda, dali vas poznaju... i na kraju priče, koja može potrajati nekoliko godina, ako dobijete državljanstvo, morate ga platiti 1.5000,00 kn. Dok Izrael ima age viewer 0 0 0


nciju, od koje dobiješ kuma, koji se brine o tebi u svim sfereama života i pratite na tvome putu integracije. I nisu na žalost samo institucije te, koje su odbojne i bez empatije, u puno slučejeva jei okruženje u kojem se useljenik nađe otežava viewer 0 0 0


Osim toga nama kao naciji mora biti jasno, da smo ulaskom u EU ušli u novu fazu slobode kretanja i življenja, tako da domoljublje, bez dobre i redovne plaće, ne znači ništa. Možemo mi na tisuće liječnika školovati, potrošiti milijarde na njihove spec viewer 0 0 0


ijalizacije, većina njih će otići, ako im se ponde bolji uvjeti rada i napredovanja. Isto vrijedi i za druga zanimanja. Zato mi moramo pod hitno poraditi na efikasnosti radnih mjesta, na novim tehnologijama, na cjeloživotnom učenju..ako to ne ostvari viewer 0 0 0