Analiza

Bez promjene Zakona o radu, ni znanost nam ne može napredovati

14.11.2014. 17:26, Nakon chata sa Đikićem: Je li nam doista 70 posto znanstvenika neproduktivno? Što učiniti s njima?

Stanje u hrvatskoj znanstvenoj zajednici se ne razlikuje previše od onog u ostalim segmentima društva. Apatija i robovanje starim navikama, to da je najvažnije dokopati se zvanja i stalnog radnog mjesta a poslije ćemo lako, pouzdan je znak da će i na tom polju biti vrlo teško provesti imalo ozbiljnije reforme. A jako su potrebne, iako se na produkciju novih zakona, pravilnika i općenito dokumenata koji se odnose na znanost i obrazovanje ne možemo požaliti. Nažalost, u znanosti produkcija ima sasvim drugo značenje i upravo je ona veliki problem kad uspoređujemo konkretan doprinos znanosti našem i društvima razvijenih zapadnih zemalja. Kod nas je vrlo malo znanstvenika koji rade u gospodarstvu a oni koji su u institutima i posebice na fakultetima, ne produciraju baš preveliki broj međunarodno relevantnih znanstvenih radova. Istina je da premalo novca izdvajamo za znanost no još veća je da i to koliko imamo, koristimo neracionalno. Uzrok tomu je što previše proračunskih sredstava odlazi na hladni pogon, a premalo na konkretne znanstvene projekte. Pa se onda znanstvenici žale da nemaju sve potrebno za rad, da im nedostaje i mnogo osnovnog, a oni koji raspoređuju sredstva iz državnog proračuna da izdvajamo koliko možemo. U tim je uvjetima moguće i nužno dvoje, da to što imamo koristimo puno efikasnije nego sada i da se poveća međunarodna konkurentnost naših znanstvenika i njihovih projekata. Ovako, samo rijetki među našima uspijevaju dobiti inozemne grantove pa nije ni čudo što kad se dogodi, to gledamo kao senzaciju.

Profesor Ivan Đikić je jedan od naših najpoznatijih znanstvenika s jakom međunarodnom reputacijom i svakako bi tebalo pomnije razmisliti o onome što govori da treba učiniti kako bi se naša znanstvena zajednica više integrirala u svjetsku. Bez toga smo i na tom polju osuđeni na izolaciju i polagano odumiranje, kao što se već godinama događa u gospodarstvu. Problem je što starija generacija znanstvenika, čast izuzecima, zauzima istovremeno i pozicije na institutima i one na fakultetima. A kako kaže Đikić, nastavu umjesto njih drže asistenti. Pitanje je onda čime se uopće bave ako nam je produkcija znanstvenih radova tako mala. Očito je da nešto nije u redu, odnosno da stvari nisu posložene onako kako treba i kako je uobičajeno u svijetu.

To što praktično svi u znanosti osim znanstvenih novaka imaju zaposlenje na neodređeno vrijeme, tako to predviđa naš Zakon o radu, ne djeluje stimulirajuće na njihovo zalaganje i produktivnost u znanstvenom radu. Dobit će istu plaću, bez obzira jesu li u nekakvom normalnom vremenskom ciklusu objavili znanstveni rad ili nisu. Odnosno, hoće li se vidjeti kako su i koliko korisno utrošili dodijeljena im financijska i materijalna sredstva. Nasuprot tome, ukoliko bi njihov rad bio podložan periodičnoj evaluaciji, ne formalnom ocjenjivanju koje ni na što ne utječe već pravoj, za očekivati je da bi više vodili računa o tome da korisno utroše vlastito vrijeme i sredstva koja su im dodijeljena, sve kako bi se poslije 3-5 godina imali čime podičiti. Ukoliko ne rade po ugovoru već na neodređeno vrijeme zasnivaju radni odnos, uz iznimno jaku zakonsku zaštitu od otkaza, jasno je da ih samo vlastiti entuzijazam može natjerati da rade ono što se od njih očekuje i daju svoj stvarni maksimum. U aktualnom sustavu plaća i nagrađivanja za iznimne rezultate, nužno će se dogoditi da entuzijazam prije ili kasnije splasne a znanstvenik se utopi u prosječnost ili još gore. Samo pristanak na to da se mjeriš s najboljima u poslu, za što je potrebno da i na sebe primjenjuješ međunarodno priznate kriterije uspješnosti, može te natjerati da daš sve od sebe.

Nesigurnost da ćeš nakon evaluacije zadržati poziciju i radno mjesto, bez obzira na ono što govore sindikati, zna itekako biti poticajna. Kad se ista prihvati kao normalna, a u znanosti je vani posve normalno raditi na ugovor, prestaje biti opterećenje i počinje dodatno motivirati znanstvenika da prione poslu. U tom smislu puno govori podatak koji je iznio Đikić, da u njegovom institutu gdje je osamdesetak zaposlenih, samo dvojica imaju doživotno zagarantiranu poziciju dok ostali moraju svakih 5 godina prolaziti kroz postupak evaluacije. Bilo bi o tome jako zanimljivo čuti komentar hrvatskih sindikata u znanosti i visokom obrazovanju koji se poput ostalih iz perjanice zaštitnika radničkih prava bore za što restriktivniju primjenu instituta rada na određeno vrijeme. Razumljiv je njihov strah od mogućih zloporaba, no protiv njih se treba boriti drugim sredstvima, prije svega pravne države, a ne ukidanjem mogućnosti da oni koji žele, ipak prihvate i primijene međunarodni standard.

Kad je o standardima riječ, lako je razumjeti zašto se Ivan Đikić zalaže za izravnu primjenu međunarodno prihvaćenih. On je jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika baš po tim mjerilima. Ne bi čak bilo ni teško, smatra on, prepisati primjerice njemačke propise koji se odnose na znanost ali se boji kako bi umjesto na trud da ih primijenimo u praksi, više energije trošili na to kako da ih zaobiđemo.

Kao društvo nas itekako treba brinuti takva ocjena. Nije toliki problem kad se protiv reformi buni radništvo ili njihovi sindikati, posvuda su normalni prosvjedi tih slojeva društva. No kad otpor pruža najobrazovaniji dio društva, koji treba biti jedan od nositelja napretka, a ne trude se ni oni koji bi trebali predvoditi reforme i krčiti put pozitivnim promjenama, znak je za uzbunu. Tijekom niza desetljeća smo već postali majstori u donošenju strategija, zakona, pravilnika i raznih drugih propisa. Čak i dobrih. Ali u zaobilaženju toga istoga, što smo si sami netom zadali kao orjentire, nažalost smo velemajstori. Stalno zapinjemo na provedbi, naša navika je da već pri donošenju zakona tražimo rupe kroz koje ćemo se provući i nastaviti starom praksom. Zalud su nam centri znanstvene izvrsnosti kad recenzije projekata i znanstvenih radova obavljaju samo domaći znanstvenici, često po principu „ja tebi ti meni“. Umjesto da se izvrgnemo međunarodnoj znanstvenoj konkurenciji, mi se zatvaramo u vlastite skučene okvire. Narodna izreka kako je bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu kao da vodi većinu čelnih ljudi u hrvatskoj znanosti. Pa smo puni znanstveno-obrazovnih ustanova, katedri i centara, dojam je da samo kako bi neki imali zvučne funkcije, dok prave rezultate postižu gotovo isključivo oni koji su čvrsto integrirani u međunarodnu znanstvenu zajednicu.

Znanstvenici s međunarodnim iskustvom, koji su stekli titule i postigli uspjeh u oštroj međunarodnoj konkurenciji, trebali bi biti zamašnjak pozitivnih promjena. Oko njih bi trebalo okupljati timove spremnih da rade po modelu najuspješnijih inozemnih znanstvenih ustanova. Nažalost, i kad se pokušalo nešto takvo u MedILS-u, nije uspjelo. Najviše zbog toga što je izostala odgovarajuća potpora države i neželje odgovornih da do kraja primijene međunarodne standarde, kako u radu tako i u financiranju. Zbog toga je možda rješenje da se ne ide na osnivanje novih ustanova već u okviru postojećih da se formiraju grupe kojima će lideri biti znanstvenici s međunarodnim iskustvom a zadaća da pokažu kako se može raditi drukčije i bolje, i postizati bolje rezultate. Paralelan sustav inače nije dobar, pogotovo u upravljanju, ali se zbog specifičnosti problema i velikih otpora prema promjenama drukčije ne može povesti reforma. Kroz određeni broj godina, jer nijedna se promjena ne može dogoditi preko noći, pozitivna iskustva bi se mogla primijeniti i kod drugih.

Ulazna vrata mladima u svijet znanosti bi mogle biti upravo takve skupine jer vrlo je važno da se ne razočaraju odmah na početku. Vrijeme koje je potrebno da se zatvori jedan do dva evaluacijska ciklusa bi također moglo pomoći jer bi dio kočničara koji trenutno zauzima važne položaje u znanosti prirodnim putem ustupio mjesto mlađima koji su spremniji za izazove današnjice i svakako, zainteresiraniji za to kakvu će budućnost imati generacije znanstvenika koje tek dolaze.

Ocjene (7)


Respektira (5): Panter, draxy, Kristijan_Krkac, siouxica, Losonsky


Slaže se (1): TomoZD


Ne slaže se (1): Laci


Komentari (9)


KK, zakon je bitan u navedenom kontekstu, strogo ograničava rad na određeno koji je nužan želimo li slijediti tuđu dobru praksu...naravno da samo to ne čini reformu..nešto sam još spomenuo no niti mogu niti sam kanio ulaziti u ostalo, ima u uvodniku visitor 0 1 0


OK. Kristijan_Krkac 1 0 0


Ni ja ne mislim da je ZOR ključan za napredak znanosti ... Žao mi je što tekst nisi izgradio oko odlične konstatacije "Ovako, samo rijetki među našima uspijevaju dobiti inozemne grantove". Panter 1 0 0


očekujem još analiza pa grantove ostavljam drugima..zakon mi je bio interesantan jer je ovo još jedan kontekst u prilog raspravi treba li se i što u njemu mijenjati..sumnjam da sindikati o njemu uopće vode računa, kao i o mnogočemu drugom visitor 1 0 0


HR znanost bi morala investitoru RH vratiti barem 50% investicije, mjerljivo, dugoročno. Nemožemo se baviti afričkim demografijama i astrofizikom, automobilima lovačkim ili svemirskih lethelicama. Da se tak delalo zadnjih 30g nebi bilo ove diskusije. Zagorec 0 0 0